Vijesti iz BiH
srijeda, 06 Januar 2021 00:00

Christian Schmidt na čelu OHR-a: Medijske glasine ili…

Ocijeni...
(0 glasova)

ohrUglednog njemačkog parlamentarca, potpredsjednika Kršćansko-socijalne unije, bivšeg ministra, državnog sekretara, savjetnika, lobistu Christiana Schmidta mnogi u Bosni i Hercegovini su krajem godine već počeli slaviti kao spasioca zemlje za koju mnogi na Zapadu kažu da je raj s obamrlom nadom. Bez sekunde promišljanja o faktima i mogućim posljedicama, drugi su ga (mada ga nikada nisu ni sreli) već strpali u košaru s ruskim špijunima i s nesposobnjakovićima. A treći mu se bez pardona začeše odmah dodvoravati po katoličkoj liniji, iako je čovjek po konfesionalnosti protestant.

Kada sam ga pred novodišnje praznike direktno upitao: “Da li doista dolazite uskoro u Sarajevo? Kada? I s kakvim mandatom?“, odgovor je u prvom momentu bio šokantan, a već u drugom, jedino ispravan: sve što sam mu od argumenata znao i mogao pobrojati u vezi s njegovim “skorim“ i “sigurnim“ zauzimanjem prve stolice u Uredu visokog predstavnika dobro podučeni zapadni političar je lakonski nazvao “glasinama“.

Poučno je vidjeti njegov kompletan odgovor: “U vezi s Vašim pitanjima koja se odnose na glasine u nekim medijima, ne mogu dati nikakav komentar. Sve moje aktivnosti u vezi s Bosnom i Hercegovinom su, kao što Vi dobro znate, za sada ograničene na pomoć u rješavanju dramatične situacije sa migrantima na području Bihaća i u Unsko-sanskom kantonu, u čemu sam vrlo rado pomagao i prošle godine. Uz svo poštovanje koje imam prema Vama, predlažem ipak da se s pitanjima koja ste mi postavili, obratite njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. Možda oni nešto više znaju o tome. Lijep pozdrav, Chris.“ Odgovorio sam: “OK, napisat ću da su, za sada, glasine.“

Neupitna škola političkog bontona

Ista pitanja sam momentalno adresirao na kabinet ministra vanjskih poslova u Berlinu te ponovio ih prvog radnog dana ove godine. Do ispisivanja ovih redova odgovor nije stigao, ali mi je neformalni rečeno “dok sve nije gotovo, u Njemačkoj ništa nije gotovo.”

Znači, sve do tada Inzkovo naglo javno prizivanje svog nasljednika ostaju samo glasine, jer konačna odluka njemačke kancelarke Angele Merkel još nije konačna. A dok odluka kancelarke, koja svaku svoju riječ triput mjeri, ne bude izvršna Christian Schmidt, kao i svako drugi ozbiljan u političkim strukturama, ima raditi samo ono što mu je posao. Osim toga, iako je njemačka kancelarka jedan od idola političke Evrope, to niukom slučaju ne znači da o svemu odlučuje sama. Ona jeste autoritet, ali nije autokrata, mrzitelj je autoritarnosti, a osobito autoritarizma i protv takvih “deformiteta u modernoj politici“ zna se uspješno boriti svim, pa i bolnim sredstvima.

Povrh svega, i izbor visokog predstavnika ima svoje procedure. Nakon nominacije od matične države, predlaže ga Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, kojeg čine diplomatski predstavnici 55 zemalja i međunarodnih organizacija, među kojima i Evropska unija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Turska, Rusija… Formalno imenovanje potvrđuje Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je odobrilo i Okvirni mirovni sporazum iz Daytona i sve mirovne misije koje su zatim uslijedile u Bosni i Hercegovini. Po slovu Aneksa 10. dejtonskog akta, visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje i provedbu civilnog dijela mirovnog ugovora.

Bez obzira postane li ovaj oprezni njemački parlamentarac novi visoki predstavnik, ili umjesto njega na Inzkovo mjesto dođe možda Josip Juratović, koji mu je bliski kolega iz Bundestaga (i njegovo se ime neformalno spominje), ili to bude čak neko sasvim treći ili peti, Christian Schmidt je svima u regiji razumljivim jezikom pokazao da se procedure moraju poštovati te da se poznavanje političkog bontona ne nasljeđuje po rođenju, već se uči godinama.

Došaptavanje između velikih sila

Došaptavanje između Washingtona, Berlina, Brisela i Pariza u vezi s Bosnom i Hercegovinom počelo je onog trenutka kada je pobjeda novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena postala izvjesna. Liderska uloga u Bosni i Hercegovini je već tada dodijeljena Njemačkoj. Bilo je to sredinom novembra, kada su prve čestitke Bidenu počele stizati iz institucija Evropske unije, a zatim i većine najutjecajnijih članica.

Nedugo zatim, u razgovore je, na zahtjev nove američke administracije i njemačke kancelarke, uključena i Rusija, “kako bi se izbjegla kasnija iznenađenja“. Radi se, tvrde dobro obaviješteni njemački diplomatski izvori u Briselu, o traženju modaliteta koji nipočemu neće ličiti na dosadašnji odnos prema Bosni i Hercegovini, a koji istovremeno niko neće moći, makar prešutno, ne podržati. Pod takvim uslovom Njemačka se i prihvatila liderske uloge.

Sličan prešutni dogovor velikih sila dogodio se prije 21 godinu, kada je Rusija, prilikom odlučivanja o udarima NATO-a na Srbiju, ostala suzdržana. Nedugo zatim NATO je po Srbiji udarao 78 sedmica, tokom udara je oko 500 civila poginulo. Nakon bombardiranja NATO je bio i danas je neprijatelj Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, a Rusija je i jednima i drugima najbolji prijatelj. Tokom bomardiranja iz Kremlja je Beogradu obrazloženo da je Rusija tokom glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a “morala proći kroz žuto svjetlo“, pa za takav “saobraćajni“ prekršaj, kao i u vožnji, jeste i niste krivi, sve je do “saobraćajnog policajca“.

Građansko nije isto što i etatističko

Bez obzira ko se bude prihvatio uloge Inzkovog nasljednika, neće mu biti lako. U prvom redu, neće biti jednostavno srušiti političke bedeme između Banje Luke i Sarajeva nakon 25 godina permanentnog udaljavanja. Iz temelja će se morati promijeniti percepcija o reformama, ili čak o odbacivanju dejtonskog Ustava, kako bi se u Banjoj Luci, Beogradu, Moskvi, Pekingu… razumjelo da “građansko“ nije isto što i “etatističko“, niti su Bošnjaci nužno isto što i muslimani.

Demokratska modernizacija privremenog ustavnog koncepta ne podrazumijeva automatsko ukidanje entiteta, već njihovo izmještanje iz 19. u 21. stoljeće. Tek nakon odgovora na ove i još mnogo drugih politički isfabriciranih stereotipa i zabluda bit će moguće odgovoriti na krucijalno pitanje da li je zemlji u srcu Evrope i s ojačanim kapacitetima Evropske unije u sferi vanjske i sigurnosne politike uopće potreban međunarodni staratelj. I može li se govoriti o evropskom putu Bosne i Hercegovine ako su sve njene institucije inferiorne u odnosu na OHR i ako se bude nastavilo s imperativnom bliskošću zvaničnog Brisela s tutorima iz Beograda i Zagreba.

Kogod je imao priliku upoznati sedmog po redu visokog predsatavnika u Bosni i Hercegovini – karijernog austrijskog diplomatu rođenog kod Klagenfurta, mogao se uvjeriti da je riječ o široko obrazovanom, slatkorječivom, duhovitom i govorljivom dobričini, koji plijeni šarolikošću svojih interesiranja, govorništvom i šarmantnošću. Da nije takav vjerovatno ne bi ni imao tako uzletnu diplomatsku karijeru kakvu je imao od završetka studija prava, ruskog i južnoslavenskih jezika.

Zašto se Inzku toliko žuri?

Takav kakav je, naglu odluku o odlasku iz Sarajeva, nakon 12 godina hoda na prstima, kako ga niko ne bi osjetio, Valentin Inzko nije mogao donijeti sam niti samovoljno. Čak ni njegove izjave o potrebi “robustnog angažmana Evropske unije i međunarodne zajednice“ nisu njegova kreacija. To, da je zemlji s toliko “obamrlom nadom“, kao što je danas Bosna i Hercegovina, treba drugačiji pristup dijagnoza je svih i svakog na političkoj kugli kome je stalo do digniteta. Jedini koji to nije uočavao, ili nije smio javno kazati, bio je odlazeći visoki predstavnik. Zašto li mu se odjednom toliko žuri?

Za 12 godina Inzkove vladavine tačno toliko u Mostaru nije bilo lokalnih izbora. Znači, ni vlasti, ni prava, ni lokalne pravde. A kada se građaninu uskrati sve ovo, ukradeno mu je i dostojanstvo. Da ništa drugo nije skrivio, Mostar bi odlazećem visokom predstavniku trebao biti noćna mora do kraja života. Ali, nije Mostar njegov jedini veliki grijeh. “Dvije škole pod jednim krovom“; zabuđale presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci“ i ostale presude sličnog sadržaja; neprovedene odluke ustavnih sudova; nepotreban obzir prema negatorima genocida; brodolom pravosudnog sistema; besprimjerna sistemska korupcija; ploče s imenima osuđenih ratnih zločinaca; tolerancija prema klerikalnom etnonacionalizmu; nebriga za građanske vrijednosti na kojima je i sam odrastao…

Ništa u međunarodnim odnosima nije slučajno, a ako se slučajnost i dogodi, ona je, također, isplanirana – davno je to rekao jedan od bivših američkih predsjednika. Desetljećima ga mnogi citiraju kada se govori o međunarodnoj politici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Zekerijah Smajić (Al Jazeera)

Procitano 512 puta

S5 Box