Vijesti iz BiH
srijeda, 19 Maj 2021 00:00

Živi svjedoci logora u Liplju: Sestre Salihović torturu istrpjele bez jauka

Ocijeni...
(1 glasova)

zvornik1Proljeće 1992. godine, crni su oblaci nad Bosnom. Pravi znak da i nije baš sve normalno počinje sa neplaniranim otpuštanjima radnika koji su mahom radili u Srbiji.

Dobronamjerni Srbi su sugerisali kolegama nesrbima da što prije idu svojim porodicama.

A onda su došli tenkovi. Beograd izvještava o nemirima u Bijeljini. Rat je brzo došao u naš kraj. Zvornik je u strahu. U lokalnoj školi i nekoliko privatnih kuća formirani su logori.

Niko od Zvorničana nije vjerovao da će rat donijeti sa sobom do tada neviđena stradanja i ubijanja. Sestre Paša i Sadeta Salihović živjele su u naselju Liplje kod Zvornika. Pašini članovi porodice su radili u Njemačkoj i bili su jedna od bogatijih i uglednijih porodica, a Sadetin muž Hasan radio je u Beogradu, gdje ga je zatekao rat.

Nisu pitali za godine

Prvi ratni dani sestrama Salihović donose i prve neželjene situacije. Kao i svake godine zasijale su svoja imanja, živjele od svog rada i vođene tom mišlju nisu napuštale svoje kuće, iako je većina komšija noć provodila u šumi ili kod rodbine u drugim mjestima.

“Vraćala sam se iz njive i radosna zbog obavljenog posla vidim komšiju Redžu, svi su znali da sam veselog duha, počnem pjevati: “Niz livadu zeleni se trava, lezi Redžo vidi ti se glava”.

„Upozorio me da je stvar ozbiljna i rekao da nije pametno s djecom ostajati kući po noći. Nisam mu vjerovala. Nađem komšije Mehu i Vehaba igraju šah i odlučim i tu noć prenoćiti u svojoj kući. Sutradan su upali u naše selo, odvodili su redom. Nas, žene i djevojke, smjestili su u kuću komšinice Đuze. Sa mnom je i starija kćerka Hasreta. Upravo tih dana punila je sedamnaest godina”, prisjeća se Sadeta.

“Danima je padala kiša. Peti dan smo u zarobljeništvu. Nema hrane, a kad sam se pobunila i rekla da se ne ratuje po kućama i sa ženama, dobila sam udarac puškom u usta, svi prednji zubi su ispali. Zadužili su me da svaki dan muzem krave. Jedan od srpskih vojnika gledao je u moju Hasretu i rekao da želi biti moj zet. Odgovorila sam mu da je ona dijete. Ljutito je rekao: ‘Ona ima sve što treba da ima žena!’. Sa lijevog ramena je otrgnuo njenu košulju i osjetila sam da ima loše namjere. Voljela sam da sam istog momenta umrla, ali nisam mu davala nikakav znak da sam uplašena. Tog dana dovode i moju sestru Pašu. Govorila je kako Hasreta mora pobjeći. Hasreta je zamolila da se okupa u kupatilu, dugo nije izlazila. Pobjegla je kroz kupatilski prozor. Razmišljam, e sad me i ubijte“, govori.

Očevi savjeti su bili presudni.

“Doveli su me u kuću, bila je već puna, mislila sam da nema mjesta za mene, ali su me stavili samu u jedan mali prostor. Imali su već informacije da sam sakrila pare, zlato i oružje. Neko je dušu prodao. Tvrdila sam da nemam. Čuvala su me četvorica, a ja sam samo rekla da imam život i ako hoće da ga imaju. Prijetili su da će izvaditi oko, osjetila sam vrh noža ispod desnog oka. Nisam dala. Otac mi je rekao ako me slučajno zarobe da ne govorim gdje su pare i zlato jer ako ne kažem postoji mogućnost da ostanem živa, ako kažem, nema ni para ni života. Svakodnevno su me mučili. Skidali su mi maramu s glave i stavljali u usta tako da je samo vrh ostao u njihovim rukama. Kad bi osjetili da gubim svijest vadili su je. Najteži momenti boravka u logoru nije bila obična bol od udaraca nego kada su doveli dijete moga djeverovića Izeta da zakolju, čujem vrisak djeteta u drugoj sobi. Dovode i drugo da ga vidim, pa i njega da zakolju. Moli me Izet da dam i spasim djecu i možda sve nas, ali meni samo odzvanjaju očeve riječi. Nisu djecu poklali, samo su nas time plašili”, ističe Paša Salihović.

Torture i prkos

“Svaki dan su dolazili s novim idejama za mučenje, a ja sve manje osjećala bol. Jedan dan su zapaliti četiri plastike i topili na moje ruke i noge, pa pitaju: ‘Boli li ovo?’. ‘Ništa’, odgovoram. Dobila sam neku snagu. Odustali su. Jedno popodne mi je jedan od čuvara ponudio cigaretu i rekao da i on ima mamu. Samo sam rekla da nikad nisam pušila cigarete, ali i ako bih zapalila da bih kupila sebi, a ne njegove. Rekao mi je: ‘Pa od čega si ti’. Nisam im dala ni za kafe”, kroz osmijeh se prisjeća Paša.

Hasreta nalazi Adema, sprema se oslobađanje logora.

Hasreta je već pobjegla i popodne nalazi rodbinu u mjestu Bajrići gdje su bili i drugi vojnici Armije RBiH, kao i mlađahni vojnik Adem iz naselja Kamenica. Upoznala ih je o stanju u logoru, maloj brojnosti neprijateljskih vojnika i istu noć se priprema akcija oslobađanja logora.

„Neko nam je donio informaciju da je komšinica Fatija ukopana živa, ruke su joj bile van zemlje. Komšije Ljubiša i Dragiša su me izveli i pokazali mjesto gdje su ubili Hasretu. Nisu mogli podnijeti da je pobjegla. Od njenog odlaska svaki dan sam primala udarce i mučenja. Nekad poslije ponoći sam uspjela zaspati koji minut. Budim se i sapućem prvoj ženi do mene da sam sanjala ružan san i da se negdje penjemo uz veliko brdo. Nije prošlo puno, prvi metak je uletio kroz prozor, uzmem ga u maramu i držim u ruci da ne zapali fotelju na koju je pao. Odmah zatim uslijedila je pucnjava, čuvari su govorili da su muslimani i da izlazimo jer bismo im bili živi štit. Bili su naši. Oslobodili su logor. Svi smo pohrlili na vrata, taj dan je poginuo jedan od najhrabrijih vojnika Dautović Bešir. Teško sam se kretala jer sam izmučena, ali smognem snage i krenem za svojim komšijama”, govori Sadeta.

Oslobađanje logora i bijeg u slobodu

Nakon oslobađanja logora Sadeta nalazi kćerku Hasretu, spajaju se, borave još tri mjeseca u podrinjskim vrletima i putem Marša smrti prelazi u Tuzlu.

Hasreta se udala za vojnika Adema, s kojim danas ima dvoje djece. Paša je nakon svog izlaska sa teškim opekotinama izvadila zakopano oružje, zlato i pare i poklonila vojnicima Armije RBiH, na taj način zahvalivši na poduhvatu koji je spasio nekoliko stotina života zarobljenika iz lokalne škole i zloglasnog logora u “Đuzinoj kući”.

Paša ima 81 godinu i najradije dane provodi u svome Liplju gdje danas živi.

Nisvet Mujanović (Al Jazeera)

Procitano 364 puta

S5 Box