Vijesti iz BiH
BiH

BiH (644)

Ocijeni...
(0 glasova)

imigranti5Aktivisti za ljudska prava su sredinom ovog mjeseca zatražili od austrijskog parlamenta i ministarstva pravosuđa te zemlje da iskoriste poziciju u Evropskoj uniji i pomognu hiljadama migranata i izbjeglica koje se suočavaju sa teškim problemima na balkanskoj migrantskoj ruti, uključujući i nasilje hrvatske granične policije pred samim vratima Unije.

Zehida Bihorac, bosanska volonterka iz Velike Kladuše sa sjevera Bosne, odakle migranti i izbjeglice preko hrvatske granice pokušavaju ilegalno ući u Evropsku uniju, a zatim preko Slovenije dalje otići prema Njemačkoj i sjevernoj Evropi, govorila je pred austrijskim parlamentom o patnjama tih ljudi, nakon čega je u ime organizacije S.O.S. Balkanroute iz Beča parlamentarcima uručila više od 1.600 stranica medijskih izvještaja i ličnih svjedočenja koji govore o brutalnosti nekih hrvatskih graničnih policajaca.

"Ovdje se radi o sistemskom nasilju na granici, ili u samoj Evropskoj Uniji, s obzirom da se nasilje događa u Hrvatskoj, koja je članica Unije", rekla je Bihorac.

Njen govor podržala je i austrijska ministrica pravosuđa. "Samo zahvaljujući vrijednim nevladinim organizacijama i pojedincima ovi ljudi dobivaju uopće humanitarnu pomoć. Mnoge izbjeglice su još maloljetnici. Sada trebamo usku suradnju civilnog društva i politike da konačno okončamo ovakvo stanje na samim granicama Evrope", napisala je na Facebook ministrica Alma Zadić, i sama izbjeglica koja se od rata u Bosni i Hercegovini devedesetih sklonila u Austriju.

Nasilje koje Hrvatska negira

Premda hrvatska policija negira zlostavljanje migranata i izbjeglica na njenoj granici, brojni utjecajni mediji i nevladine organizacije ne posustaju u izvještavanju o patnjama migranata i izbjeglica. Kancelarija Visokog komesara Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) zatražila je da Hrvatska istraži izvještaje o pretjeranoj upotrebi policijske sile prema migrantima, uključujući djela koja se smatraju mučenjem i lošim postupanjem.

Zahvaljujući vrijednim nevladinim organizacijama i pojedincima migranti dobivaju uopće humanitarnu pomoć, rekla je austrijska ministrica pravosuđa Alma Zadić Ustupljeno Al Jazeeri

Amnesty International (AI) također upozorava na zastrašujuće eskalacije policijskih kršenja ljudskih prava na hrvatskoj granici s Bosnom i Hercegovinom.

Nezavisni portal koji pokriva Evropsku uniju, EUobserver donio je nedavno tekst u kojem kritizira zvanični Brisel da šutke promatra mučne scene na hrvatskoj granici, što je ujedno i vanjska granica Unije.

Ovaj portal citira svjedočenja migranata koji tvrdi da im je hrvatska granična policija - iscrtala križeve na glavama.

"Slike su zastrašujuće, a još više izostanak reakcije Evropske unije", ocjenjuje EUobserver, ističući da je na granici Evropske unije nekažnjivost za nasilje postalo pravilo i da se izvještaji o nasilju hrvatske policije i dalje ne provjeravaju.

"Napada se muškarce, žene, tinejdžerke i cijele porodice, fizički ih se zlostavlja, proizvoljno pritvara i uništava im se imovina. Izbjeglice i migranti kontinuirano svjedoče da su im policajci skidali odjeću i cipele i prisiljavali ih da pješače kilometrima po lošem vremenu natrag do granice s Bosnom i Hercegovinom", navodi portal.

"To nisu izolirani slučajevi. Sam njihov broj i konzistentnost optužbi ukazuju na sistemsku i namjernu politiku hrvatskih vlasti", ističe se u članku objavljen pod naslovom "EU šutnja o bolesnim scenama na Hrvatskoj granici".

Pretrpani kampovi u BiH

Među migrantima i izbjeglicama je mnogo više maloljetnika nego što to pokazuju zvanične brojke, jer neki od njih govore da imaju više godina nego što je to stvarno, bojeći se da bi kao maloljetnici mogli biti odvojeni od njihovih roditelja, rođaka ili komšija sa kojima su krenuli na ovaj neizvjestan put, kaže Bihorac u intervjuu za Al Jazeeru.

Ipak, ne misli da migranti i izbjeglice nailaze na probleme samo kada ilegalno pokušavaju preći hrvatsku granicu. Ona upozorava i na kršenje ljudskih prava dok nesretni ljudi borave u kampovima na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Prema podacima UNHCR-a u Bosnu i Hercegovinu je prošle godine ušlo najmanje 30.500 migranata. To je veliki porast u odnosu na 2017. godinu kada je taj broj iznosio 750. Bihorac kaže da se najčešće susreće sa migrantima i izbjeglicama koje navode da su iz Sirije, Iraka, Afganistana i bliskoistočnih zemalja.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) pomaže migrantski kamp "Miral" u Velikoj Kladuši, kao i nekoliko drugih kampova na području Bosanske krajine uz granicu sa Hrvatskom, ali kapaciteti u tim kampovima su ograničeni, pa veliki broj ljudi često ostaje uskraćen za pomoć iako se nalaze u blizini kampova.

"Ti ljudi trpe nasilje unutar i van kampova od udruženih nasilnih grupa i pojedinaca", kaže Bihorac. "Model nasilja ponekad primjenjuje i policija u Bosni i Hercegovini", kaže ona, pozivajući se na svjedočenja migranata i izbjeglica.

Bihorac kaže da nasilje nikada nije rješenje i ne smije postati opće prihvaćen način ponašanja spram nemoćnog i nezaštićenog, zbog generacija koje dolaze. Dodaje i to da djeca na području Velike Kladuše imaju prava da ne gledaju premlaćene ljude u ulicama, iako su sada takve slike česte.

Oni ne mogu nazad

Teorija da će migrant otići ako im ne damo hranu, uđemo u skloništa i tučemo ih je neprevodiva, kaže ova volonterka, koja je i nastavnica u lokalnoj osnovnoj školu u Velikoj Kladuši.

"Ne, oni neće i nemaju kuda otići. Oni su zaglavljeni u Velikoj Kladuši", upozorava Bihorac, pozivajući Evropsku uniju da reagira.

Dodaje i da Bosnu i Hercegovinu i Evropsku uniju možda dijeli granica, ali podsjeća da je Bosna i Hercegovina dio Evrope, udaljena svega oko 200 kilometara od granice sa Austrijom.

Kaže da Evropska unija ne bi trebala ostaviti građane Bosne i Hercegovine kako ih je napustila u ratu devedesetih, dodajući da je evidentno da se vlasti u politički i ekonomski nestabilnoj Bosni i Hercegovini same ne mogu nositi sa migrantskom krizom, sada kada je zemlja postala čekaonica hiljadama migranta i izbjeglica koji spas pokušavaju naći u Evropskoj uniji.

Karlovačka policija izvijestila je nedavno o sankcioniranju dvojice policajaca zbog sumnje da je jedan od njih lakše ozlijedio stranca zatečenog u ilegalnom boravku u Hrvatskoj, a da ga drugi nije ni spriječio u ozljeđivanju migranta, niti ga je prijavio. Iako su takvi primjeri rijetki, oni obećavaju da će nasilje nad migrantima i izbjeglicama prestati, barem kada je u pitanju hrvatska granica.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

zastavarbihPitam ja vas na koncu, po kom zakonu je zastava Republike Bosne i Hercegovine zabranjena, a mural Ratka Mladića nije?

Hoće li neko izbrisati sramni Mladićev mural u Bosankoj Gradišci, pita se autor u tekstu.

Hoće li neko izbrisati sramni Mladićev mural u Bosankoj Gradišci? Ja da vam kažem neće! Neće zato što se lokalne vlasti ponose ovim nakaradnim uratkom, a bogme nema ni zakona po kojem bi bili pritisnuti.

Policija Republike Srpske kaznila je u Vukosavlju muškarca sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine. Za one koji ne znaju Vukosavlje je dio opštine Odžak, koji je u svesrpskoj pandemiji zamjene i dokidanja imena i obilježavanja teritroija postao to što je postao.

Nego, šta je razlog zbog kojeg je muškarac inicijala E. LJ. dobio kaznu u pismenom obliku? Kako to da je zastava Republike Bosne i Hercegovine zabranjena i nelegalna? Da li je uopšte zabranjena? Sasvim sigurno, nije dobrodošla na jednom dijelu teritorije ove zemlje (sic!), ali NIJE nelegalna.

Gdje prestaje pravo počinje Bosna i Hercegovina

Najjednostanije rečeno, možete se do mile volje fotografisati sa više ili manje ponosa ogrnuti ovom zastavom i ne bi smjeli dobiti bilo kakvu kaznu.

No, vlasti u Republici Srpskoj su se dosjetile i kaznile čovjeka, pazite sad jer je citiram "bezobzirnim ponašanjem izazvao osjećanje uznemirenosti građana opštine Vukosavlje".

Dakle stvar je jasna, zastava Republike Bosne i Hercegovine ili kako je u RS-u isčitavaju "ratna zastava Armije BIH" izaziva osjećanje uznemirenosti građana opštine Vukosavlje-čitaj lokalni Srbi, stanovnici dijela opštine Odžak koji je u RS-u ne žele ovu zastavu.

Na stranu sad što tehnički gledano ovaj čovjek nije ušao u RS, jer se slikao ispred entitetske, u najmanju ruku sporne table, hajmo razmotriti tu "uznemirenost građana".

Objektivno, slabo ko je i vidio čovjeka sa zastavom, preciznije mogli su "uznemireni građani" naknadno vidjeti "djelovanje" u njegovoj objavi na društvenim mrežama. Ali to je sad najmanje bitno. Ono što je važno, prevažno je pusti fakat po kojem lokalne vlasti u RS-u promtno u roku od odmah, nađu način da stave van zakona svakog onog ko na bilo koji način spominje ili propagira bilo kakvu ideju o jedinstvenoj BiH.

I to urade po zakonu, a ovo je najbitnije.

Kad je "uznemiravanje" iznad genocida

Nakaradno, sramno, poluhuliganski, ali po zakonu. Po istom tom zakonu o "uznemiravanju" kažnjen je nedavno, pročitali ste to, i čovjek koji je na Palama identično pozirao sa zastavom Republike BiH.

Moram ponoviti, po zakonu.

Nego, hajmo se zapitati onako kao ljudi, koliko to murali sa ratnim zločincima, sa Mladićem u Bosanskoj Gradišci, sa Karadžićem Dražom Mihailovićem, koliko četnički posteri i predizborni poluzločinački bilbordi izazivaju “uznemirenost” nesrba od Prijedora do Trebinja???

Odgovor je brutalno jednostavan i kratak:

NEMA UZNEMIRENOSTI!

Zašto? Jer je svo nesrpsko stanovništvo više- manje pobijeno, protjerano i zatrto. Ostalo je par božjaka da trpe tiraniju zločinoljubaca, koji se bez kazne fotografišu ispod svojih heroja-zločinaca! I ne da se bez kazne fotografišu nego to rade u maniru "dobrih građana". Da, to su ti "uznemireni građani", koji troprsto mašu pod Mladićevom šapkom, pa ih uznemiri zastava koja je porazila i tu šapku i tu ideologiju i tog Mladića.

No, to što se silno srBsko ljudstvo ponosi zločincima i umjesto da kaže, ne u moje ime, ono ih grli i četvrt vijeka od genocida, etničkog čišćenja i zločina, to je, ironično, nevelik problem. Nešto veći problem je velim, što primjerice nesrbi neće pokrenuti nikakvu inicijativu zbog uznemiravnja neočetničkim i zločinačkim grafitima i muralima, a i ako je pokrenu-ko će ih čuti?

A najveći, najveći problem je to što se sve ovo odvija po zakonu ove nesrećne države!

Legalni zločinci i ileglana oslobodilačka zastava

Dakle, lokalne vlasti u RS-u su iskopale nekakav zakon o uznemiravanju i stavile zastavu Republike BiH van zakona na svojoj teritoriji, a sa druge strane nepostojanjem Zakona o zabrani negiranja zločina i genocida krvnik Ratko Mladić namiguje sa zgrada, bilborda, dok mu se sa paljanskog studentskog doma pridružuje zločinac Radovan Karadžić, a svima u spomeničkoj bronzi iz Banjaluke odmhuje zločinac Nikola Koljević. Možda ih sve savjetuje zločinac Krajišnik, donedavno savjetnik Milorada Dodika?

Čini vam se bizarno, ali je zapravo realno i istinito.

Pa je tako potpisniku ovih redova bilo čudnovato što su su se dobri ljudi bosanski sprdali sa muralom posvećenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.

Jer, nemate se vi šta sprdati, kad je nešto urađeno legalno!

Žargonski rečeno, promašil su ljudi cijeli fudbal.

A vidite šta je na stvari: ti isti ogorčeni ljudu su komentarisali sramni mural u Bosanskoj Gradišci, koja se više zahvaljujući zločinačkoj politici i ne zove tako, pa su pisali kako je to mural reklama za gerijatrijske pelene, aludirajući na zdravstveno stanje zločinca Mladića. I svi komentatori su više-manje išli u tom smjeru, zaboravljajući jednu poražavajuču činjenicu:

Taj mural stoji legalno, po sili neimanja jednog ljudskog moralnog i pravnog zakona, jednako kao što je i zastava Republike BiH, sad već poslovično protjerana iz manjeg eniteta, opet legalno po sili lokalnog opskurnog zakona.
Zemlja bez države

E u tome je čitav ovaj problem. U tome je nesreća ove zemlje. Ne, nisu (toliko) krivi čak ni četnički huligani ni huškači na terenu, kriva je zemlja koja nema zakon, doslovno nema zakon po kojem bi kaznila skrnavljenje zidova, stubova i drveća likovima ratnih zločinaca. Jednako tako, kriva je ista ta zemlja, kojna dozvoljava da se jedna legalna zastava, nekoć postavljena u Ujedinjenim Nacijama kriminalizuje doslovno na pola njene teritorije.

Pa onda vidimo da mi imamo zemlju, ali državu slabo i nikako i da je pravno stanje stvari na terenu blago rečeno poludivlje i haotično.

Hoće li neko izbrisati sramni Mladićev mural u Bosankoj Gradišci? Ja da vam kažem neće! Neće zato što se lokalne vlasti ponose ovim nakaradnim uratkom, a bogme nema ni zakona po kojem bi bili pritisnuti.

Hoće li se nastaviti kriminalitzacija nekadašanje oficijelne državne zastave u manjem BiH entitetu? Opet, ja da vam kažem hoće-stalno i doslijedno, jer im se može, opet sve po ad hoc terenskom zakonu.

Neko će reći, zar je sve to važno i bitno, hajde da se okrenemo budućnosti! A ja ću vam reći, stravite se u kožu ono nešto bošnjačke nejači u Kozarcu, Prijedoru, Bosankoj Gradišci, Foči, Višegradu, pa na koncu i Srebrenici i Bratuncu, koja gleda i koja će tek gledati četničko orgijanje. Od silnih postrojavanja bradatih šubardžija đuturuma, do obrijanih generala VRS-a, od književnih večeri u kojima se slave zločinci, do školskih udžbenika koji više liče na sramne revizionističke pamflete.

Stavite se na momenat u njihou kožu.

I tako, dok država ne radi ništa na zaštiti SVIH svojih građana, dok se jedna slavna zastava kriminalizuje, a zločinci (p)ostaju heroji-manekeni za pola zemlje, mi svi zajedno živimo u limbu, ne znajući kad će nas i za šta kazniti lokalni glavešnia sporoveći aprathejd zakon o "uznemirenosti građana".

Eto tako, dok mi ocjenjujemo snagu pravne države, u Banjaluci se pravi bista negatoru genocida Peteru Handkeu, čovjeku koji za vrijeme agresije na BiH javno i besramno podržavao velikosrpski režim na čelu sa ratnim zločincima ovjekovječenim u imenima studentskih domova ili muralima. Dok se mi bavimo ocjenom učinkovitosti vlasti u borbi protiv negiranja ratnih zločina, u Srebernici iste njuške lijepe na istim mjestima plakate sa kojih se smješka Ratko Mladić i ispod kojih piše 11. jul-Dan oslobođenja Srebrenice. I opet sve po zakonu.

Pitam ja vas na koncu, po kom zakonu je zastava Republike Bosne i Hercegovine zabranjena, a mural Ratka Mladića nije??? Pa po zakonu i neodstatku zakona Bosne i Hercegovine.

Sramno zar ne?!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

minielektranaPredstavnički dom Federalnog parlamenta odobrio je davanje prethodne saglasnosti u postupku izdavanju energetske dozvole određenim privrednim društvima za izgradnju pet vjetroelektrana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Saglasnost je izražena većinom glasova tokom današnje 12. redovne sjednice Predstavničkog doma koja je u toku i održava se online putem.

Davanje prethodne saglasnosti ovdje se odnosi na postupak izdavanja energetske dozvole privrednom društvu VE Gradina d.o.o. Tomislavgrad za izgradnju vjetroelektrane "Gradina", potom privrednom društvu TOMKUP d.o.o Tomislavgrad za izgradnju vjetroelektrane "Baljci", kao i firmi Kamen-Dent d.o.o. Mostar za gradnju vjetroelektrane "Pakline 2". Sve to se odnosi i na postupak izdavanja energetske dozvole privrednom društvu HB WIND d.o.o. Livno za izgradnju vjetroelektrane "Orlovača" te firmi IVOVIK d.o.o. Sarajevo za gradnju vjetroelektrane "Ivovik".

U okviru ove tačke dnevnog reda, Predstavnički dom je većinom glasova odobrio i zaključak o potrebi potpune zabrane gradnje malih hidroelektrana na cijeloj teritoriji Federacije BiH.

Istovremeno je Federalna vlada zadužena da u naredna tri mjeseca analizira propise koji se odnose na gradnju takvih objekata te u cilju zaštite rijeka odnosno okoliša, predloži odgovarajuće zakonske izmjene.

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

sud1Pred Sudom BiH danas počinje suđenja bivšem generalu Vojske Republike Srpske Milomiru Savčiću, kojeg optužnica tereti za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine, prenosi BIRN.

Savčić je optužen, u svojstvu komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), u čijem je sastavu bio i bataljon vojne policije, da je od 11. do 15. jula 1995. svjesno pružio pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata da prethodno zarobe i po kratkom postupku pogube i zakopaju vojno sposobne muškarce Bošnjake iz srebreničke enklave i na taj način ih unište kao etničku grupu na određenom prostoru.

Prema navodima Tužilaštva, Savčić se tereti da je planirao, komandovao i nadzirao aktivnosti pripadnika 65. zaštitnog motorizovanog puka VRS-a i bataljona vojne policije prilikom zarobljavanja i zatočenja više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti na više lokacija na području Nove Kasabe, te njihovom nezakonitom zatočenju, zlostavljanju i ubistvima.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

minielektranaKoalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine objavila je trenutno stanje sa rijekom Bjelave. Ističe se da iza malih hidroelekrana ostaju suha korita, devastirana priroda i uništen biodiverzitet.

Redžib Skomorac, asistent na programu energija i klimatske promjene iz Centra za životnu sredinu kaže da prema dokazima kojima raspolažu, kao i po neprestanim prijavama lokalnog stanovništva investitor već duže vrijeme preduzima opsežne radnje na gradnji malih hidroelektrana, i to u obimu kojim u ovom stadiju u svom činjenju izlazi potpuno izvan legalnosti dozvoljenih aktivnosti na ovom lokalitetu.

“Isti naime posjeduje samo dozvolu za provođenje preliminarnih geoloških istraživanja tla, izdato od strane Ministarstva energetike i rudarstva RS, a čiji datum izdavanja koincidira sa danom protesta Koalicije za zaštitu rijeka BiH održanog na licu mjesta dana 29.04.2020. godine, kada su radovi barem na kratko bili blokirani”, rekao je za BUKU Redžib Skomorac.

Međutim, dodaje i pored toga, u naknadno dostavljenom izvještaju postupajućeg opštinskog inspektora, a koji je nadzor na terenu izvršio samo dan poslije ovog protesta, isti se ipak referiše samo na postojanj pomenutog rješenja Ministarstva.

“Kako su u šumi već evidentno bili probijeni kilometri pristupnog puta, tok rijeke Bjelave izmjenjen, korito uzurpirano, a obim i sudbina posječene drvne mase nadležnim organima nepoznato, Centar za životnu sredinu je pored krivične prijave protiv investitora, urgirao i na sva nadležna entitetska tijela. Načinjena šteta je nepovratna, no ipak se nadamo pravičnom epilogu stvari, zbog čega ćemo zajedno sa lokalnom zajednicom iskoristiti sve domaće, ali i međunarodne pravne mehanizme”, ističe Skomorac.

Pogledajte fotografije sa terena:

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

aerodrom1Neprihvatljivo je da donirana medicinska oprema stoji neiskorištena dok zdravstveni radnici crpe posljednje rezerve.

Posljednje što treba medicinarima, pored stresa i neizvjesnosti kojima su neminovno izloženi, jeste dodatna zabrinutost da se neće moći adekvatno zaštiti, piše autoricaAnadolija

Često sam sklona upirati prstom u mane i slabosti zdravstvenog sistem Bosne i Hercegovine i nije to bez razloga. Članovi moje porodice i ja imali smo, nažalost, neprijatnih, pa čak i vrlo traumatičnih iskustava, s druge strane bilo je i onih izuzetno pozitivnih. Međutim, od kako je proglašena pandemija korona virusa sve češće osjećam potrebu da branim zdravstvene radnike. Naravno ne mislim na one koji siluju medijski prostor niti one koji su dio nekih afera, ali mislim na one koji su na prvim linijama fronta, posebno onim u direktnom kontaktu s pacijentima zaraženim koronavirusom, od samog početka do danas.

Poznajem mnogo onih koji neumorno rade, bez obzira na sve prepreke i nedostatke baš tog zdravstvenog sistema u okviru kojeg su prisiljeni boriti se sa, kao što posljednjih dana svjedočimo sve većim brojem novopotvrđenih slučajeva zaraženih korona virusom.

Virus nije nestao iako su skoro sve restriktivne mjere ukinute na teritoriju cijele države. Činjenica je da smo mnogo opušteniji, to primjećujem u supermarketima, na šalterima, javnom prijevozu. Nažalost, zdravstveni radnici, posebno oni u Tuzli, Tešnju, Banjoj Luci, Zenici i Sarajevu, nemaju prostora za opuštanje. Oni moraju biti spremni za nove pacijente zaražene korona virusom ali i za sve druge pacijente čije bolesti i potrebe za ljekarskim intervencijama nisu vezane za pandemiju. Prije pružanja bilo koje zdravstvene usluge svaki ljekar mora zaštiti sebe, svoje kolege ali i pacijente.

Nažalost sve je izglednije da se zdravstveni radnici, najprije oni u Tuzlanskom Kantonu ali i deseci hiljada njihovih kolega širom BiH, uskoro neće moći adekvatno se zaštiti. Naime, prema riječima direktora UKC- a Tuzla Vahida Jusufovića, kada je riječ o zaštitnoj opremi koja se koristi u kontaktu s COVID pozitivnim pacijentima, tuzlanski UKC raspolaže s količinama koje mogu zadovoljiti potrebe za još 10 do 15 dana. U međuvremenu, tone humanitarne pomoći u kojoj se nalazi i prijeko potrebna medicinske opreme koja je stigla iz Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata već dvadeset četvrti dan neiskorišteni stoje u magacinima.

Državne institucije nadležne za donošenje odluka i izdavanje dozvola koje su neophodne da bi se izvršila raspodjela donirane medicinske opreme zdravstvenim institucijama u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu, već dvadeset i četiri dana ne poduzimaju konkretne korake koji su odavno mogli riješit opravdane brige zdravstvenih radnika hoće li se moći zaštiti ako se broj pacijenata zaraženih koronavirusom nastavi povećavati ovim tempom.

Apela je bilo, kako direktno iz zdravstvenih institucija tako i iz strukovnih sindikata. Nezavisni sindikat zdravstva FBiH koji broji oko 18.500 zaposlenih u javnim zdravstvenim institucijama u koordinaciji s njihovim kolegama i RS-a uputio je hitan zahtjev Vijeću ministara da nalože Koordinacionom tijelu BiH za zaštitu i spašavanje pri Ministarstvu sigurnosti, da izvrši sve potrebne radnje kako bi se donirana medicinska sredstva u najkraćem roku raspodijelila svim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Procedure iznad svega

Uzimajući u obzir da obim pandemije korona virusa ne jenjava neprihvatljivo je da donirana medicinska pomoć stoji neiskorištena dok zdravstveni radnici crpe posljednje rezerve zaštitne opreme kako bi zaštitili kako sebe tako i cijeli zdravstveni sistem, i svakako građane.

Da li su brojni državni službenici koji su zaduženi za provođenje formalnih procedura neophodnih za konačnu raspodjelu medicinske opreme svjesni rizika kojem se mjesecima unazad, svakodnevno izlažu zdravstveni radnici ili iz svojih privilegiranih položaja ne prepoznaju njihove potrebe?

Posljednje što treba ljudima koji su na prvoj liniji fronta, pored stresa i neizvjesnosti kojima su neminovno izloženi zbog prirode posla koji obavljaju, jeste dodatna zabrinutost da se neće moći adekvatno zaštiti ne zato što zaštitna oprema nije dostupna već zato što nadležne institucije nisu provele nužne formalne procedure za raspodjelu medicinske opreme.

Mnogo se polemisalo o tome da li nam je sva ova humanitarna pomoć potrebna, kao da je korona virus potpuno nestao, međutim, ispostavilo se da je naše zdravstvene institucije posljednjih dana željno iščekuju. Kako je predsjednik Nezavisnog sindikata zdravstva FBiH Zijad Latifović, istakao u zahtjevu upućenom Vijeću ministara “radi se o značajnoj donaciji u zaštitnoj opremi i pomagalima koja bi nam pomogla da lakše prebrodimo ovu krizu i da pružimo bolju zaštitu našim građanima. Da se ne radi o beznačajnim pomoćima govore i podaci koje nam je na naš upit dostavilo Ministarstvo vanjskih poslova, kojem se u ovom trenutku zahvaljujemo na iznimnom trudu u diplomatskom lobiranju i koordinaciji kako bi pomoć stigla u Bosnu i Hercegovinu.“

Zanemareni građani

Ne mogu zaboraviti brigu i strah koje sam osjetila kada me mama jednog jutro nakon dugotrajnog ležanja u bolnici pozvala i rekla mi da joj je doktor propisao novu terapiju koja joj je hitno potrebna. Međutim, rečeno joj je da bolnica već duže vrijeme ne posjeduje taj lijek, savjetovali su joj da javi nekome ako može da joj nabavi lijek. Ljekari su već do tada iscrpili skoro sve opcije da joj pomognu a zaista su se trudili. Na sreću uspjeli smo pronaći lijek koji i nije iskorišten do kraja. Na samom početku pandemije vidjela sam apel na društvenim mrežama, kako porodica nekog dječaka s drugog kraja države traži taj isti lijek.

Nedostatak tog lijeka nije krivica medicinskog osoblja već silne administracije koja je uposlena kako u zdravstvenom sistemu tako i u brojnim državnim agencijama zaduženim za nabavku lijekova. Ova vapaj zdravstvenih radnika da im se osigura osnovno pravo da budu adekvatno zaštićeni na svome radnom mjestu još jednom me podsjetilo koliko se u nepotrebno komplikovanom birokratskom sistemu zanemaruju osnovne potrebe i prava svih nas koji nismo dio povlaštene elite bili pacijenti ili zdravstveni radnici.

Azra Berbić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

mostarOtvorilo se nebo nad Mostarom u trenutku kad su lideri HDZ-a BiH i SDA, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, s čelnicima gradskih ogranaka svojih stranaka stavljali potpis na "Politički sporazum" u, kako se navodi na početku jedine stranice sporazuma, "želji ostvarivanja dobrobiti svih građana Grada Mostara s ciljem da isti funkcionira kao jedinstvena, koherentna, multietnička jedinica lokalne samouprave".

Plakao je Mostar i iz neba i iz neuređenih zelenih površina i pohabanog asfalta koji redovito ključa i pliva pod kišama dok se s govornice, skinutih maski, ali uvijek u nevidljivim rukavicama, spominjala pobjeda građana. Godine su prošle i pune muka, ali i dobar dio njih nijem kad je u pitanju rješavanje izborne problematike u gradu na Neretvi, koja je potom problematičnim napravila sve u Mostaru.

Potpisnici su, prije velikih slova pred četiri točke sporazuma, a nakon 12 godina, osim želje, naveli kako su spremni "za ulaganje dodatnih napora" i da su "svjesni odgovornosti". Važno je, potpisali su, otkloniti diskriminaciju, poštivati sudske presude i poštivati "nadležnosti i procedure za donošenje izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i usvajanja Statuta Grada Mostara".

A znamo kakve su kod nas procedure. To što će "usuglašeni model Izbornog zakona, odnosno način izbora vijećnika i broj vijećnika koji se bira po Gradskim područjima", u kojem su "obuhvaćene usuglašene izmjene Statuta Grada Mostara'' pred parlamentarce "u roku od 15 dana od dana potpisivanja", ne znači da će prijedlog dobiti ruke, a Mostar krila.
Mostar godinama stoji u mjestu

Nekoga bi mogla utješiti četvrta točka sporazuma koja kaže da se "stranke potpisnice ovog Sporazuma obvezuju da će provesti ovaj Sporazum". No, obvezale su se stranke potpisnice na sve i svašta i ispotpisivale svega i svačega na puno toga, pa nije bilo ničega. Samo predstava, jer se samo kod nas moraju ovakva obećanja potpisivati izrežirano, bez krivnje i skromnosti.

A teško je upamtiti sve predstave u posljednjih 12 godina od kad miruju glasovi, kutije i brojači glasova u Mostaru. Naslušali smo se raznih obećanja, čuli kako smo na korak, dva od rješenja, gledali kako nakon poljubaca bude niskih udaraca i svaljivanja krivnje zbog onog malo koliko je trebalo. I jedna i druga strana nisu se štedjele, a svaki bi put ponovno zasjele i ponovno biflale zajedničke govore nakon kojih bi redovito uslijedila suprotna priopćenja.

U međuvremenu, Mostar je stajao na mjestu. Izrasle su generacije ljudi što ne znaju što znači birati vlast koja najviše utječe na život. Odgojene su generacije onih koje su se navikle na kaos pred očima i na nemoć onih koji bi da je životna sredina drugačija a oni, koji dijele prostor poružnjenog centra Hercegovine, jednaki pred poštivanjem življenja i pravila koja vladaju u normalnim svjetovima.

Nitko, ama baš nitko, nije u svojem govoru, osim probušenog Izetbegovićevog balona da su građani pobijedili, osvrnuo na činjenicu da su u Mostaru izrasle generacije apolitičnih ljudi. A upravo se u njih upiru prsti i kao da im se prijeti da su sad sve promjene u njihovim rukama. Nitko, osim u izlizanom uvodu o odgovornosti, nije spomenuo krivnju koju netko mora podnijeti što su generacije nebirača naučile kako se u kaosu u kakav je gurnut Mostar može sve i svašta. I u foteljama i na ulicama. Jer, ako imamo potpis kojim ispravljamo zločin, a on se dogodio nad voljom u Mostaru, onda bismo morali imati krivca.

Još jedna predstava u Mostaru

Iako je tako najavljen, treba biti svjestan da sporazum, okićen s četiri potpisa, neće premostiti sve ono što se u Mostaru izdogađalo, a što bi lako moglo pasti u sjenu navodnih uspjeha. Likovi čiji su čvorovi srozali sve u čemu je grad imao prste i ruke do laktova, mogli bi samo ispariti, a njihovi repovi ostati netaknuti.

Još gore, u gradu u kojem se teško dogovoriti je li rijeka za kupanje ili nije, nitko godinama nije radio na približavanju onih što trpe bezvlast slušajući kako su krivci na drugoj strani od onih kojima su džepovi priključeni na proračune uvijek na pravoj strani. Rane su u Mostaru očite. Režu neobnovljeni prostor i svakom događaju prijete etiketom. Suživot, osim kićenja raznim "multi", povezan je podjelama i jedino što je zajedničko svima uz Neretvu je divljenje narušenim ljepotama i tihi jauk na nebrigu kojoj su prepušteni, a zbog koje im se nitko neće ispričati. Jer, i sami su rekli, sve ono na papiru je stara stvar, koja se davno mogla upredstaviti, potpisati i provesti u život zamrlog grada.

Nije se, nakon potpisa, javnosti obratio Valentin Inzko u ime OHR-a koji je svojim nametanjem prije 16 godina sve u Mostaru učinio problemom sljedećih 12 od kada ljudi nisu birali. Nije se svojim sugrađanima - a to poznajući navike mostarskog vrha u odnosu s medijima i nije neko čudo - obratio ni mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić, sugrađanin ali ne i supatnik sugrađana u mostarskoj robiji. Nije izašao pred građane odavno, pa ni da nakon potpisa kaže kako se napokon odriješio čvor kojim je on bio privezan za fotelju. I to onaj čvor kojeg je uvijek izvlačio kao adut za kaos ne čijem će čelu ostati još neko vrijeme.

Vidjeli smo još jednu predstavu u Mostaru. Pokvarila ju je kiša, koja ipak nije mogla saprati to da smo odgledali igrokaz u kojem parlamentarna većina, pred očima novinara, naviknutih na mostarske šutnje, i pod stražom stranih dužnosnika, sebi obećava da će sebi poslati prijedlog zakona u proceduru. Mostaru je odavno dosta predstava i obećanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Berislav Jurič (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

nuhanovicHasan Nuhanović svoju je ratnu priču ispričao u dvije potresne knjige u kojma je opisao način na koji je njegova porodica bježeći od ratnog vihora Vlasenice na koncu stigla u Srebrenicu. Vjerujući kako će biti sigurniji u Srebrenici, Nuhanovići su prvo izbjegli u Stoborane, rodno selo njegovog oca, a zatim došli u Žepu i na koncu u Srebrenicu.

Ta kobna procjena, opisana u knjizi Zbijeg, završit će ubistvom njegovih roditelja i mlađeg brata u dešavanjima iz jula 1995. godine, dešavanjima koja će potanko opisati u knjizi Pod zastavom UN-a. Svaki razgovor sa Hasanom Nuhanovićem neizostavno otvori teme njegove lične tragedije i svaki put čovjek bude i više nego šokiran onim što čuje.

Kada je govorio kako je dobio informaciju da je otkriven identitet ubice njegove majke i kako ta osoba još uvijek živi na slobodi nema te novinarske objektivnosti koja može ostati hladnokrvna na ono što čuje, nema osobe koja neće zajecati kada vidi tanku surmu u Hasanovim očima – maglu sačinjenu od razočarenja, rezignacije i očajanja.

Ne smije se steći pogrešan utisak kako je Hasan Nuhanović čovjek koji lamentira nad svojom sudbinom, a čak i ako tuguje nad izgubljenim članovima porodice to radi u intimi svoje samoće. Hasan je čovjek koji se hrabro suočio sa onim što je preživio i evo već 25 godina svjedoči o genocidu koji je počinjen na području opštine Srebrenica u julu 1995. godine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Hasane kako iz ove persopektive vidiš događaje iz 1995, događaje koje si opisao u knjigama Pod zastavom UN-a i Zbijeg. Da li si došao do nekih novih saznanja i uvida koji su ti upotpunili sliku srebreničkog genocida?

Pitaš me za knjigu Pod zastovom UN-a jer si ti dosta bio fokusiran na knjigu Zbijeg. Te dvije knjige su različitog žanra i u smislu perspektive. Pod zastavom UN-a sam završio 2003. a Zbijeg sam završio 2012. i šta god da pišeš na novu tematiku moraš da gledaš iz više perspektiva i uvijek treba imati u vidu sljedeće. Pišeš iz pozicije kada imaš naknadnu pamet, a ako hoćeš da se vratiš, što kažu Englezi u svoje cipele, u taj momenat da se staviš u ulogu posmatrača iz tog momenta i da opisuješ šta se dešava kod tebe. Ili možeš praviti kombinaciju te dvije perspektive. Ja sam u obe knjige posebno u Zbijegu pokušao da pišem iz perspektive posmatrača u tom momentu. Pod zastravom UN-a ja sam imao retrospektivu zato što sam dolazio do dokumenata nakon Srebrenice i do saznanja, naravno. I mi sada imamo nova saznanja.

Koja su nova saznanja koja imamo o tim događajima?

Pa vidi, ta saznanja ne mijenjaju puno naše viđenje onoga što se nama dogodilo. Mi smo savršeno dobro jula '95 znali šta će nam četnici uraditi. Ništa oni nisu uradili što ja nisam očekivao da će oni uraditi. Juli '95 je bio četvrta godina rata, genocida i pokolja u podrinju nad Bošnjacima tog prostora. Ništa se novo nije moglo dogoditi i u suštini narod je bježao od četnika, i '95 je pokušao da bježi prema Tuzli u koloni. Znamo šta se dogodilo sa ženama i djecom, a ovi iz Potočara njih 2.500 odvedeno je i strijeljano, neki su pobijeni na licu mjesta. Mi smo tada dobro znali šta oni hoće da urade nama. Šta mi saznajemo tokom ovih 25 godina, saznajemo ko je naredio, na koji način je izvršeno, koja su imena. Šta nismo znali, nismo znali gdje su masovne grobnice. Sam cilj tih prekopavnjaa masovnih grobnica koji se dogodio gdje su formirane sekundarne i tercijalne grobnice bio je sakriti tragove tog zločina. I kaže, ukopavamo u ratama ljude svakog 11. jula.

Zašto insistiraš na pominjanju sekundarnih i terciljalnih grobnica?

Pa da mi nismo imali te sekundarne i tercijalne grobnice možda bi davno ukopi u Potočarima bili završeni i opet uz pomoć DNK, jer bez te analize ne bi se mogla identifikovati većina ljudi. Tako da način na koji su srpske vlasti pokušavale da prikriju ono što su uradile je dovelo do toga da mi i dan danas još uvijek tažimo nestale. Ne samo oko Srebrenice nego i u cijeloj BiH, a broj nestalih u BiH je 7.000, a u Potočarima treba da bude ukopano još 1.000.

Ogroman je uspjeh s obzirom šta se uradilo da se prikriju zločini, ogroman je uspjeh što je ukopano u Potočarima nekih 6.700 ljudi i to ne bi moglo biti moguće bez DNK tehnologije. Negdje se ukopa veći dio skeleta, negdje bukvalno neka kost ako pristane porodica a i to je samo moguće bilo uz pomoć DNK. Da nije bilo DNK - prije nekih 20 godina je uvedena ta metoda – mi bismo vjerovatno morali imati masovnu grobnicu jednu novu, kosturnicu u kojoj bismo stavili te kosti a ovamo bismo imali prazne mezareve, grobove gdje bismo napisali imena. A na ovaj način imamo dijelove skeleta u tim grobovima.

Kako gledaš na konstantno negiranje počinjenja genocida u Srebrenici?

To je taj neki revizionizam kojim hoće da ispeglaju historiju. Ne znam ni što to rade s obzirom da je većina srpske javnosti, ne govorim o običnim ljudima, govorim o politici ali dopire to i do običnih ljudi pa su i oni obični Srbi i u Srbiji i u Republici Srpskoj na žalost podložni toj indoktrinaciji da se u posljednih nekoliko godina genocid i ne negira toliko koliko se trijumfalizira. Pošto se bavim akademskim istraživanjem imam uvid u nove koncepte pa je moj mentor Hariz Haliliović, koji je porijeklom iz Srebrenice a mentor mi je na izradi doktorske teze govorio dosta o tome.

On i još neki ljudi su izašli sa terminom trijumfalizam. Što ti ovo pominjem? Gregory Stanton, jedan od najpoznatijih naučnika kada je u pitanju genocid, je krajem 90-tih s grupom akademika izašao sa popisom faza genocida i to prvi put u historiji te vrste nauke. Zadnja faza je negiranje genocida, a moj mentor izlazi sa novom fazom koja dolazi iza negiranja, a to je trijumafalizam i to u našem slučaju. Ima i kontrafaza katarza, kada se prihvataju historijske činjenice. Moj mentor je primjetio trend da se u mainstrem medijima čak da ne govoim na socijalnim mrežama, facebook, twitter i slično pojavljuju se očigledno osobe srpske nacionalnosti koje likuju nad genocidom. To nije negiranje nego trijumfalizam i to je novi termin koji treba da uvedemo i on se trenutno dešava.

Ti imaš oslobađanje Plavšićke koja je u sudu na Tribunalu priznala zločine i kaje se i to je poruka koja treba da odjekne u javnosti. Ona je to uradila, pročitala je neki tamo govor sastavljen u saradnji sa advokatom a vjerovatno je i sa Tužilaštvom usaglasila rečenice. Šta se dešava kasnije, ona nakon oslobađanja dolazi u Beograd a Dodik dolazi po nju i nakon toga govori javno da je ona to pokajanje isključivo pročitala da bi joj se smanjila kazna. I kada je izašla iz zatvora kaže da pokajanje nije bilo iskreno. Dakle, ne kaje se. I sve je učinila da bi joj se smanjila kazna. To je jedan primjer. Po mome mišljenje trebalo je reagovati na njene javne izjave i vratiti je u zatvor.

Da li je Haški tribunal odigrao dobru ili lošu ulogu u procesurianju zločina?

Ma odigrao je dobru odluku. O tome nema dileme. Mi da nismo imali Tribunal, da smo prepušteni sami sebi, ne bismo nikada bili u stanju da uradimo ono što je uradio Tribunal. Htjeli mi to priznati ili ne ovi narodi bivše Jugoslavije tokom rata a pogotovo neposredno nakon rata i još uvijek, mada to sada splašnjava, uvažavaju ulogu velikih sila. Pa čak i srpska strana.

Mada Florence Hartman kaže da je Tribunal osnovan ne s namjerom da procesuira ratne zločince nego da pošalje poruku u svijet kako UN i velike sile će procesuiti ratne zločine da bi izbjegli obavezu da zaustave genoicid a koju su obavezni po Konvenciji iz 1948 godine. Znači da se ne bi morali više vojno i politički angažovati osnovali su sud koji prema njenom tumačenju i tumačenju nekih drugih ljudi nikada nije trebalo da zaživi. Trebao je da bude samo jedan simbolična institucija s nekom porukom. Kasnije će spletom okolnosti dovesti do toga da Tribunal zaživi. I zaista će procesuirati značajn boroj ljudi.

Dosta si govorio o „piramidi ratnih zločinaca“. Šta je to?

S tim što sam ja puno puta govorio o piramida u hijerarhiji ratnih zločinaca – ima vrh tu su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Slobodan Milošević, srednji dio i najniži koji je najširi i najbrojniji. Mene zanima taj vrh piramide zločinaca, ali mi je puno bitnija sredina i bitna mi je ta baza piramide koja je najbrojnija i to su direktni izvršioci. Koliko je ovih zadnjih procesuirano ja tačno ne znam, ali je sredina zapravo najbitnija. To su oni ljudi koji su u stvari praktično i direktni počinioci. Imaju i komandnu odgovornost i odgovornost direktnih počinioca. To su predsjednici kriznih štabova u opštinama.

Evo primjer Vlasenica gdje imate tog Miroslava Kraljevića koji je i sada načelnik, a koji je tokom rata imao bitnu ulogu u tim vojnim strukturama, gdje su ubijene hiljade ljudi. Vrh piramide je otkinut i procesuiran. Htjeli to Srbi priznati ili ne njihov vrh je procesuiran pa bilo da su u zatvoru ili ne on više nije politički aktivan, ali sredina piramide ja poptuno aktivna, dijelom jer nije procesuirana, dijelom što ta sredina piramide je na krilima ratnih zasluga uspjela da se izdigne i da se integriše potpuno u tu političku, ekonomsku, društvenu strukturu sadašnje Republike Srpske. Ti ljudi upravljaju društvenim tokovima Republike Srpske. To povezuje prošlost sa sadašnjošću.

Kada govorimo o Tribunalu kakvo je tvoje stanovište po pitanju uloge Srbije. Mnogi su skloni tezi da se Srbija zapravo „izvukla“ od odgovornosti?

Naravno da se izvukla samo imamo ovdje jednu zabunu. Ljudi su i dalje, Bošnjaci i svi ostali, su i dalje u zabludi. Tužba protiv Srbije i Crne Gore za koju imamo konačnu presudu iz februara 2007. je trebala da se očitujue po pitanju da li je Srbija odogovrna za genocid u BiH. Imamo dvije greške javnosti, javnost dakle gleda pogrešno. Prvo, Srbija je proglašena odgovornom.

Odgovorna za genocid?

Odgovorna za kršenje koncencije iz 1948. Kako? Ne kaže se da je odgovorna za počinjenje, ne kaže se da je bila saučesnik, ali se kaže da je odgovorna za kršenje u smislu da nije spriječila i da nije kaznila počinioce. I to je kršenje. Dakle, nije spriječila i nije kaznila počinioce. Konvencija se zove „Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida“. Imaš dvije riječi sprečavanje i kažnjavanje, dakle dvije ključne riječi iz naziva konvencije Srbija nije ispunila.

Srbija je odgovornom prema presudi iz 2007. za nesprečavanje i nekažnjavanje. To je broj jedan. Broj dva. Ljudi dijele šerove po internetu u kojima komentarišu „gledaj vidi se da je Srbija učestvovala u agresiji na BiH“. Pa ovaj sud nije ni sporio da je učestvovala u agresiji. Ja sam bio savjetnik u reviziji tužbe. Sakib Softić koji je vodio taj postupak polazi od stanovištva da se ne dokazuje agresija Srbije na BiH – ona je dokazana. Uopšte sud iz 2007. u presudi ne spori da je Srbija agresor bila u BiH. Odnosno da je politički, vojno i na svaki drugi način pomagala bosanske Srbe. Kaže dalje, ali sud je zaključio i citiram Softića „da Srbija nije imala potrebe da počini genocid kako bi ostvarila te svoje vojne i političke ciljeve“.

Kako tumačiš činjenicu - zanemarićemo dio da je pod Miloševićevom „kapom“ JNA formirala VRS, osigurala infratrukturu, oružje i komandni kadar - da je do hapšenja Karadžića i Mladića Srbija krila najtraženije ratne zločince?

Sam si odgovorio na to pitanje. Srbija se izvukla u svakom smislu osim onoga što piše u presudi. Ne postoje nikakve posljedice po Srbiju po toj presudi. Ona se izvukla, nije platila nikakvu odštetu nikome, osim što se sve svelo na individualnu odgovornost, gdje je jedan dio njihovih zvaničnika procesuiran i još se procesuira. Imamo Stanišića i Simatovića gdje proces još traje i ne znamo kako će se to završiti. Sve se svelo na individualnu odgovonost. Pa BiH nije tužila Srbiju za individulanu odgovonost. BiH je tužila drugu državu za odgovnost druge države,a odgovornost države je utvrđena kako sam rekao ali ta država nikave posljedice nije snosila.

Jedan od rapsrostranjenih narativa jeste da je genocid u Srebrenici bio incidentni dogođaj koji se zbio islključivo 11 jula. Da li je to dobro smišljena zamka kojom se nastoji prikriti suštinska priroda genocida?

Naravno, opštinski genocid, o tome se priča. To nikakav opštinski genocid nije bio. Jedan od ključnih dijelova mog doktorata je da ne postoji opštinski genocid. Genocid u BiH nije bio opštinski genocid jer u presudi, uporavoj toj iz 2007., piše da je genocid počinjen nad Muslimanima Bosne i Hercegovine, kao narodom. Jer prema konvenciji o genocidu ne mora se cijeli narod ubiti da bi to bio genocid. Tamo kaže počinjenje radnji protiv naroda u dijelu ili cjelosti. Kod nas je bilo u dijelu.

Ne piše protiv opštine Srebrenica, protiv Srebreničana. A taj narativ služi ako bi jednog dana, eventualno, srpska strana, Srbija ili RS bili natjerani da sve to potvrde javno, najviše bi im odgovaralo da to nekako bude opštinski genocid i da se tu stavi tačka na tu priču. Što znači „zanijeli se“ i eto počinili su to nešto kad je u pitanju ta jedna opština, a ovo ostalo ništa. Radi se ovdje o genocidu protiv bošnjačkog naroda iz Podrinja, govorim o čitavom ratu, a i o julu 1995. Sav narod tog dijela Podrinja pogođen je srebreničkim genocidom iako je po broju najveći broj žrtava, procentualno, iz opštine Srebrenica.

Hasane ti si izgubio u genocidu oca, majku i brata. Ubijeni su. Jesu li njihovi ostaci pronađeni?

Nađeni su dijelovi skeleta, ukopani su dijelovi skeleta.

Imaš li informacije ko je odgovoran za ubistvo članova tvoje porodice?

Imao sam neke informacije. Prije dvije godine sam bio u jednoj jako dubokoj depresiji s obzirom da su mi istružitalji Suda i Tuižitaljstva rekli da bi moglo doći do hapšenja osobe koja je odgovorna i za ubistvo moje majke. Ta osoba nikada nije uhapšena. Odustao sam od toga da ja s njima komuniciram i dalje, oni cijene moju saradnju. Ali, ja više ne želim da se dovedem u situaciju u kojoj sam bio prije dvije godine.

Da li ta osoba živi danas na području istočne Bosne?

Ne mogu ti sada to reći. Oni su mi rekli tada gdje ta osoba živi.

Živi u BiH?

Ne mogu ti reći, znam, ali ne mogu ti reći. Rekli su mi nešto između redova.

Riječ je o odrasloj muškoj osobi koja je na slobodi?

Da, na slobodi je.

Tereti se da je počinila ubistvo tvoje majke?

Da. Ja živim 25 godina s tim. Dovedu me do ivice, kažu samo što nije uhapšen i onda se ništa ne desi. Ne mogu s tim više da živim. Stavim mozak na ler kada je ta stvar u pitanju i čekam da mi Tužilaštvo i Sud BiH jave da je došlo do hapšenja, da bi se ja pojavio tu kao neki svjedok. Međutim, neki dan sretnem tu dvojicu ljudi.

Istražitelja?

Dvojicu ljudi sa te institucije. Ne mogu reći s koje su institucije. Ne mogu reći ko su da ih ne kompromitujem. Ja ih pitam šta se tu dešava.? Kažu Hasane slobodno reci javno radimo minimalno, ne zato što mi nećemo da radimo nego što ne možemo i ne daju nam. Nisu nam dali sredstva, nemamo kapacitet. Kada je u pitanju juli 95 'na zločinima iz jula '95. ispred Tužilaštva i Suda BiH trenutno rade dva istražitelja i jedan tužilac, to je njegova izjava, to mi je rekao taj čovjek.

Ako se nešto ne promijeni u kompletnoj situaciji u BiH, a naročito političkoj situaciji, oni kažu da za 2 ili 3 godine će procesuiranje ratnih zločina pasti na totalni minimum. Ispada da to u stvari nije nikome u ovoj državi u interesu.

 Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

rijekaRobert Oroz, predsjednik Ekološko-humanitarne udruge „Gotuša” iz Fojnice za BUKU govori o aktivizmu protiv malih hidroelektrana, borbi za rijeku koju je trajala više od deset godina, važnosti očuvanja prirode u Bosni i Hercegovini i drugim temam.

Ova udruga izborila se za svoju rijeku Željeznicu i njihova borba može biti pokazatelj kako se sačuva rijeka. Iz njihovog iskustva možemo vidjeti da je borba dugotrajna i da traži istrajnost.

Oroz kaže da su prema njihovim saznanjima u BiH ugrožene gotovo sve rijeke, a najveća im je prijetnja svakako gradnja MHE, ali ima tu još niz drugih problema kao što su: odlaganje smeća, kanalizacije, divlja gradnja u riječnom pojasu, vađenje šljunka i slično.

„Uništavanje rijeka katastrofalno utiče na biljni i životnjski svijet u njihovoj okolini. Prije sveka mislim na osjetljivije organizme koji su se milionima godina prilagođavali svom ekosistemu i svaka promjena u njemu za njih je pogubna. Graditelji MHE i davaoci dozvola uglavnom pažnju usmjeravaju na plemenite vrste ribe, koje će se nakon gradnje poribiti. To jako pogrešno, jer je riba pri samom vrhu lanca ishrane. Prilikom gradnje MHE dolazi do kopanja, vrlo često i miniranja stijena, u samom koritu rijeke, što dovodi do uništenja svega živoga u rijeci. Najosjetljiviji su svakako mikrorganizmi koji tu žive, a oni su temelj svakog lanca ishrane. Jasno nam je šta bude kada se 'temelj' uništi“, kaže Oroz za BUKU.

On dodaje da popularizacijom ove teme u javnost polako dolaze prave istine o gradnji MHE.

„Objavljuju se fotografije uništenih rijeka širom Balkana, tako da veliki broj ljudi sada ima jasniju sliku kako to sve funkcioniše. Svima je jasno da nisu 'kao male vodenice' kako su nam govorili, nego monstrumi koji uništavaju po par kilometara rijeke. Tako da su i komentari sve jasniji i oštriji naspram MHE i njihovih vlasnika“, ističe Oroz i dodaje da su po njemu najveći krivci za ovakvo stanje sa rijekama u BiH političke partije koje su na vlasti i koje se sve više ponašaju kao karteli, a rijeke vide kao nagrade za svoje miljenike.

Organizacija zaštite rijeka je veoma teška, jer koliko god da se aktivisti trude i rade vlasti su vlasti su uvijek korak – dva ispred njih. „Često volim reći da je to, gledajući na infrastrukrutu i resurse, isto kao utakmica između npr. Klisa iz Buturović – Polja i Real Madrida, naravno u Madridu“, pojašnjava.

Oroz kaže da će nam ostati samo ono što uspijemo oteti, jer rijeke su u raznim talovima već podijeljene i zato je veoma važna svaka rijeka koju uspijemo spasiti, a njih je sve manje. U ovom trenutku je, dodaje, veoma važna saradnja aktivista iz cijele BiH jer sami teško mogu uspijeti.

Naš sagovornik kaže da trenutno na rijeci Željeznici za koju su se borili nema „aktivnih“ koncesija, ali dok su god one ucrtane u Nacrtu prostornog plan oni mirno ne spavaju i prate sve što se dešava.

Oroz i drugi aktivisti svojim tijelima su sprječavali ulazak strojeva u korito rijeke i 325 dana i noći dežurali da bi mogli alarmirati lokalno stanovništvo i druge aktiviste da zajedno onemoguće radove na rijeci.

„Ja sam uvijek ponosan na tu našu borbu, tada se boriti bilo mnogo teže. Prije svega malo se znalo o MHE, a bili smo 'sami protiv svih', mediji su nas izbjegavali, policija pisala kazne za sve i svašta, primali smo tužbe u milionskim iznosima, razni politički pritisci itd. Spasilo nas je samo jedinstvo i masivnost. Platili smo veliki ceh, ali se nikada nismo pokajali. Opet bi ponovili isto“, kaže naš sagovornik i dodaje da se u praksi pokazalo da samo masovni bunt daje rezultate.

„Gdje ima dovoljan broj ljudi spremnih da se suprostavi i da blokira gradnju, odnosno vodi borbu na terenu, to daje rezultate. Istovremeno voditi i pravnu i medijsku bitku. Ukoliko bilo koji od ova tri segmenta zakaže bitka je izgubljena“, objašnjava Robert Oroz.

Maja Isović Dobrijević (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

postaNaknada od 8,50 KM za "carinski pregled" koje su pošte naplaćivale od građana prilikom preuzimanja pošiljki nema nikakve veze sa Upravom za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, državnom institucijom koja je nadležna za carine.

Ovo se navodi u odgovoru ove institucije na pitanje državnog zastupnika Saše Magazinovića iz Socijalnodemokratke partije (SDP) BiH.

On je u februaru ove godine pitao o kakvoj se naknadi radi, ko ju je propisao i po kojem pravnom osnovu, na osnovu čega je formirana cijena od 8,50 KM te gdje završava taj prihod?

UIO odgovara Magazinoviću kako državni carinski propisi ne propisuju obračun i naplatu sporne naknade, a "da prema informacijama Sektora za carine u UIO, naknada nazvana 'carinski pregled' na koju se potrošači žale je naknada koju naplaćuju i prihoduju javni poštanski operateri u BiH, u skladu sa svojim cjenovnicima".

Za pojašnjenje svrhe naplate naknade, ali i stava UIO, obratili smo se JP BH Pošta, ali do zaključenja ovog teksta odgovor nismo dobili.

(klix.ba)

Stranica 1 od 46

S5 Box