Vijesti iz BiH
BiH

BiH (358)

subota, 11 Maj 2019 00:00

Protest ljekara danas u Sarajevu

Ocijeni...
(0 glasova)

doktorPovod protesta je nemogućnost Federalnog sindikata da ostvari pravo na reprezentativnost, koja bi omogućila da doktori ubuduće potpisuju svoj kolektivni ugovor, time i neriješen radno pravni status doktora u Federaciji BiH.

Najavljen je dolazak članova sindikata doktora iz deset kantona, a očekuje se između 1.500 i 2.000 doktora na protestima.

Protestni skup će biti održan na Trgu BiH u Sarajevu s početkom u 12.00 sati.

 

(FENA)

Ocijeni...
(0 glasova)

magazinovicZastupnik SDP-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Saša Magazinović pitao je Vijeće ministara BiH zbog čega dezinformiše bh. građane pričama kako su krediti međunarodnih finansijskih institucija zapravo investicije u BiH.

"Članovi Vijeća ministara BiH u posljednje vrijeme kredite međunarodnih finansijskih institucija nazivaju 'investicijama'. Na taj način dezinformišu se građani BiH kojima se svjesno izbjegava reći da su 'investicije' zapravo 'krediti' koji imaju svoj otplatni plan", naveo je Magazinović u zastupničkom pitanju.

On je od Vijeća ministara BiH tražio da mu precizno odgovori koliko je tačno novčanih sredstava isplaćeno po osnovu kamata iz kredita koje je BiH sklopila s međunarodnim finansijskim institucijama u periodu od 1. januara 2014. godine do 1. januara 2019. godine.

"Po kojem osnovu se sredstva dobivena iz međunarodnih kredita tretiraju kao investicije u BiH? Da li u slučaju finansiranja projekata kreditima međunarodnih finansijskih institucija u BiH investiraju međunarodne finansijske institucije ili BiH sama u sebe", pitao je Magazinović.

Zatražio je i odgovore na pitanje da li su krediti međunarodnih finansijskih institucija namijenjeni za infrastrukturne projekte "investicije" ili samo "izvor finansiranja investicija" koji će otplatiti građani BiH.

Magazinović je od Agencija za unapređenje stranih investicija u Bosni i Hercegovini (FIPA) tražio pojašnjenje o tome da li FIPA tretira kredite međunarodnih finansijskih institucija kao strane investicije.

Ova zastupnička pitanja uslijedila su nakon izjava članova Vijeća ministara BiH kako međunarodne finansijske institucije investiraju u BiH uprkos tome što činjenično stanje govori da se BiH kreditno zadužuje kod međunarodnih finansijskih institucija i da u našu zemlju zapravo investiraju građani BiH koji otplaćuju međunarodne kredite.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

turisti1Sve zemlje bivše Jugoslavije, posebno Bosna i Hercegovina, ekonomski preporod mogu doživjeti kroz turizam, međutim potrebna su zalaganja nadležnih državnih institucija i političara, stava su regionalni turistički djelatnici koji na sve moguće načine pokušavaju unaprijediti ovu oblast.

Predstavnici turističkih organizacija regiona okupili su se u Lukavcu na 17. izdanju sajma turizma List koji ima za cilj povezati zemlje bivše Jugoslavije, ali i predstaviti najatraktivnije svjetske turističke resurse domaćim turistima i privrednicima iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori najvažniji su gosti iz njima susjedne Bosne i Hercegovine koji i ostvaruju najveći broj noćenja.

Potrebna ulaganja u putnu infrastrukturu

Turistički radnici smatraju da region u cijelosti može biti savršen mamac za turiste iz cijelog svijeta, a da bi svi ostvarili profit potrebna su veća ulaganja u putnu infrastrukturu.

"Izuzetno je bitna saradnja kakvu su imale nekadašnje republike bivše Jugoslavije. Mi smo sve male države, a da bismo privukle goste iz cijelog svijeta moramo imati tu zajedničku saradnju. Gosti ako dolaze iz Amerike, Australije i slično žele za kratak period prošetati regionom. Kada je riječ o BiH i Crnoj Gori, mi imamo problem u putnoj infrastrukturi na kojoj se mora poraditi", kaže za Klix.ba savjetnica za turizam u Turističkoj organizaciji Ulcinj Zana Sarvan.

Sarvan nam priča da evropski i svjetski fondovi izdvajaju značajna finansijska sredstva za unapređenje turizma i kreaciju zajedničkog turističkog proizvoda, međutim BiH i Crna Gora prilike koje im se nude skupa još uvijek nedovoljno koriste.

Voditelj Turističkog ureda u Turističkoj zajednici Tuzlanskog kantona Miralem Mešković kaže da zakonska regulativa u BiH predstavlja limitirajući faktor koji treba preduprijediti u cilju razvoja turizma i ostvarivanja benefita koje ova oblast nudi.

"Najbolje bi bilo donositi zakone na državnom nivou u ovoj oblasti. Nezaobilazni faktor u kreiranju svakog turističkog proizvoda jeste i putna infrastruktura, posebno u dugoročnom planiranju, kada 'napadate' ciljna tržišta. Ovo naše okruženje postojeću putnu infrastrukturu može koristiti za goste iz regiona, ali da bismo privukli goste iz daljih turističkih tržišta mora se itekako poraditi na svemu ovome. Dobri putevi, uz avionske i željezničke veze vode do kvalitetnih destinacija", smatra Mešković.

Naši sagovornici ističu da turizam može napraviti ekonomski preporod regiona, posebno BiH, naglasivši da je kapcitete ove profitabilne grane potrebno iskoristiti na pravi način, uz pomoć nadležnih državnih institucija i političara.

"Benefiti koje donosi turizam svakako su značajni, a meni je drago da je BiH prepoznala turizam kao startešku granu, pa svako malo možemo čuti u okviru političkih partija, parlamenata i među ekonomskim stručnjacima da se ovoj oblasti daje primat", dodaje Mešković.

Mišljenje naših prethodnih sagovornika dijele i u Turističkoj organizaciji Novi Pazar iz koje ističu da je regionalna saradnja od velikog značaja za sve zemlje u bliskom susjedstvu.

"Četverogodišnjim dolaskom u Bosnu i Hercegovinu na sajam List dobili smo veliki broj prijatelja, a samim tim i saradnju s turističkim zajednicama i agencijama koje nam svakih mjesec-dva dovode turiste u naš grad. Broj turista iz BiH u Novom Pazaru povećan je u znatnoj mjeri prošle godine, a to je vjerovatno zbog naše kulture, istog mentaliteta ljudi, ali i samim tim što imamo ponuditi mnogo toga zanimljivog za posjetitelje", rekla je za Klix.ba Tanja Ratković, direktorica u Turističkoj zajednici Novi Pazar, naglasivši da sve veći broj Srbijanaca također ide put BiH.

A da sva mjesta u zemljama regiona imaju mogućnost za kreiranje turističke ponude potvrđuje i primjer iz Županje u Hrvatskoj. Kroz kulturno-historijsku ponudu uz brojne festivale ovaj grad na rijeci Savi uspio je privući posjetitelje iz zemalja okruženja, a posebno su im, ističu, dragi gosti iz BiH.

"Mi nudimo zaista lijepe sadržaje, a zajedničkim snagama s Bosnom i Hercegovinom možemo imati lijepu priču. Moramo skupa lobirati i ostvarivati dobiti od turizma. Iz Županje veoma često dolazimo u Gračanicu, Srebrenik i Lukavac koji nam nisu previše udaljeni, a nude prelijepu prirodu. Davnih dana smo svi lijepo znali sarađivati i jedni drugima doprinositi, tome se trebamo vratiti", rekao je za Klix.ba Mirko Bačić, direktor Turističke zajednice Županje.

Društvene mreže odlične za promociju

Pri razvoju turizma veliku korist pružaju i savremene tehnologije, uz neizostavne društvene mreže, čiji su značaj prepoznali u Turističkoj zajednici Tuzle.

"Turizam ne poznaje granice i uvijek ga moramo posmatrati regionalno. Zahvaljujući savremenim tehnologijama turistička ponuda Tuzle postala je prepoznatljiva širom svijeta. Postali smo najbolja destincija u BiH, a posebno u ljetnom periodu kada nam dolazi veliki broj turista iz država regiona, Evrope i svijeta", kaže za naš portal direktor Turističke zajenice Tuzle Edin Jahić.

On navodi i da saradnja tuzlanske s turističkim zajednicama iz regiona u velikoj mjeri utječe na promociju turizma.

"Shvatili smo da ne možemo biti konkurenti jedni drugima, već da treba skupa da sarađujemo. Cilj nam je da njima šaljemo naše turiste, ali i da se dešava obratno. Jedino ta uzajamna saradnja može donijeti dobrobit", nastavlja Jahić.

Bosna i Hercegovina obiluje turističkim potencijalima koje treba iskoristiti na pravi način. Sada je potrebno napraviti dobru promociju i marketing, jer je naša zemlja u cijelosti još uvijek nedovoljno prepoznata kao turistička destinacija koja ima mnogo toga ponuditi.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

kisaPrema prognozama meteorologa od nedjelje se u Bosni i Hercegovini očekuju velike padavine koje će kulminirati u ponedjeljak, ali će kiša nastaviti da pada i tokom naredne sedmice.

Damir Šantić, dežurni u Odjelu za vremenske analize i prognoze Federalnog hidrometeorološkog zavoda rekao je da tek čekamo kišu, jer ove današnje padavine nisu obilne.

“Kad pogledamo akumulirano je nekih 5 do 10 litara pa metru kvadratnom. Sutra će biti pljuskovito, a takvo vrijeme nas očekuje u subotu po Sjeveru Bosne, ali od nedjelje čekamo pravu kišu. To bi bila jača kiša koja bi obilnije pala u Krajini i na Sjeveru Bosne. U ponedjeljak prognoziramo baš obilnu kišu, 40 do 80 litara po metru kvadratnom. U ponedjeljak će biti baš ozbiljna kiša koja će biti po cijeloj Bosni i Hercegovini i nakon toga bilo bi pljuskova u utorak i srijedu, nešto i u četvrtak, ali ne tako jako”, rekao je za BUKU Šantić.

Iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda RS rekli su da modeli pokazuju da će biti obilnijih padavina od nedjelje, pa do srijede. Dodaju da će se situacija možda mijenjati, ali ta promjena neće biti drastična.

Nedim Sladić, amater meteorolog napisao da ga naročito brinu prognozni modeli koji u novijim izlazima crtaju povećanje padavinskih suma, a u pojedinim izlazima i izuzetno velike, da ne kaže abnormalno visoke totale za narednih 7 do 10 dana.

“Očekivao sam, da budem iskren, smanjenje padavinskih totala u danima koji su dolazili, međutim dobio sam uglavnom suprotan scenario. Čekao sam ublaženje i od njega vidim da nema ništa ni nakon petog dana. Već postoji neki trend jer peti dan zaredom modeli drže se približno slične priče, uz oscilacije vidljive u putanji same ciklone, pri čemu se, kao zajednički sadržilac, izdvajaju obilne količine padavina koje se pomjeraju iz izlaza u izlaz malo istočnije ili zapadnije u odnosu na postavku ciklone”, napisao je Sladić na svojoj FB stranici.

Meteorolozi nam kažu da je osnovno pitanje šta se dešava sa rijekama, pa su nas uputili na hidrologe koji su nam rekli da su analize padavina u toku i da se tek sutra može očekivati više informacija o uticaju kiše na rijeke i mogućim poplavama. Svakako sve nadležne institucije trebaju da budu u pripravnosti.

Maja Isović Dobrijević (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

mostar3Deveti maj u Mostaru nije običan dan. Pored konotacija koje se za njega vežu drugdje, u Mostaru ovaj datum podsjeti na 1993. godinu i početak sukoba Armije RBiH i HVO-a, početak "druge agresije" i prave drame za njegove građane koji su kasnije ubijani, protjerivani, zatvarani u logore...
Emiru Hajdaroviću, predsjedniku Udruženja logoraša Mostara, 9. maj bio je početak golgote i kako kaže, kad god ga se prisjeti, obuzme ga jeza.

"U ranim jutarnjim satima je počela grmljavina iz svog oružja koje je u svom posjedu imao HVO i nije trebalo dugo da shvatim da je počela agresija koja je nakon 25 godina napokon i kroz sudski epilog Haškog tribunala dobila svoje pravo ime UZP. Taj 9. maj je početak patnji velikog broja stanovnika Mostara koji su Bosnu i Hercegovinu doživljavali kao jedinstvenu, nedjeljivu i državu svih naroda i narodnosti koji u njoj žive. Niko nije mogao zamisliti koliko okrutnosti i neljudskosti će donijeti velikom broju ljudi koji će u tom danu i danima poslije toga završiti u kazamatima tzv. Herceg-Bosne i koji će mjesecima u neizvjesnosti čekati slobodu", prisjetio se Hajdarović.

Svakodnevna maltretiranja, odvođenja na prve linije, pogibije logoraša, premlaćivanja, izgladnjivanja i sve što bolestan um može da zamisli, nastavlja on, bili su logoraška svakodnevnica.

Datum koji podsjeća na jad, tugu i strah

"To što su prošli logoraši logora HRHB od 9. maja 1993. pa do 19. marta 1994. će historija zapisati kao zločin protiv čovječnosti i generacijama koje dolaze služiti kao primjer koliko zla jedna suluda ideja čistih etničkih prostora može donijeti. Taj datum podsjeća me na jad, tugu i strah u očima logoraša, glad, žeđ i želju za slobodom, kao i na pitanje 'da li sam ja sljedeći na redu'. S tim bi logoraš zanoćio i pitanje je uvijek bilo da li bi se probudio", kazao je Emir Hajdarović.

Sead Đulić, predsjednik SABNOR-a BiH, kaže kako je vrijeme je da, 26 godina kasnije, govoreći o 9. maju 1993. godine u Mostaru, počnemo govoriti o nadi, o budućnosti, o životu...

"Pri tome ne mislim da treba zaboraviti bijele čaršafe. Pri tome ne mislim da treba zaboraviti progone i palež. Pri tome ne mislim da treba zaboraviti ogromnu količinu mržnje koja je tada vladala gradom i sijala smrt. Treba sve pamtiti, ali pamtiti da bismo naučili lekcije za budućnost, a ne da bismo održavali strane podjela i rata u miru. Vrijeme je da se svi suočimo s tim i takvim 9. majem i zagledamo u budućnost", kazao je Đulić.

To se desilo, nastavlja on i kaže kako je strašna mrlja na licu grada, ali ako je svi uočimo i priznamo kao takvu možemo naprijed.

Vrijeme je da kultura mira zamijeni kulturu rata

"Vrijeme je da ovdje o svim spornim pitanjima počne dijalog, da počne kultura dijaloga koja će nas uvesti u kulturu mira te učiniti otklon od kulture rata koju živimo. To nije nimalo lako, ali je neophodno. Za to u ovom vremenu, kažu, treba hrabrosti, a ja pak mislim da biti čovjek nije hrabrost. Pa, budimo ljudi", zaključio je Đulić.

Novinar i analitičar Amir Kadribegović smatra kako se preklapanje historijskih suprotnosti spojenih u taj 9. maj čini i nevjerovatnim i nadrealnim, ali nažalost očigledno mogućim.

"Zbog toga mislim da je nemoguće taj dan posmatrati samo iz percepcije tog vremena iz prostog razloga jer je proizveo takve posljedice, bukvalno žestoke tektonske poremećaje društvenih prilika koje su na direktan način utjecali na ukupan ishod svih dešavanja u BiH. Nisam siguran da je generacija kojoj pripadam toga dana u punom obimu mogla shvatiti poruke koje su odaslane, međutim, poražavajuće je da i brojne druge generacije decenijama poslije imaju u svom okruženju svakodnevno podsjećanje na taj 9. maj. Posljedice koje su nastupile nakon tog kobnog dana 1993. godine nažalost osjećamo i danas, 26 godina poslije. Paradoksalno, ali bitno je napomenuti da se takav jedan anticivilizacijski čin desio u srcu Evrope samo nekih pola godine prije uspostavljanja Evropske unije u ovom formatu u kakvom i danas funkcionira", zaključio je Kadribegović.

Ipak je to Dan pobjede nad fašizmom

Tarik Tanović zatekao se 9. maja 1993. godine u zgradi "Vranica" u Mostaru, u komandi 4. korpusa Armije RBiH. Kaže nam kako se na taj datum, posebno u Mostaru, obilježavaju vrlo slični, ali s druge strane i vrlo različiti događaji.

"Nekada je to bio lijep majski dan, barem za mene, sve do 9. maja 1993. godine. Poslije toliko godina, razmišljajući o 9. maju, prva asocijacija mi je budućnost. Mislim da budućnost možemo zajedno izgraditi, kako bi naredne generacije ovaj dan doživljavale u vedrom duhu. Budućnost mora biti izgrađena na istini, a mora biti proizvod dogovora. Istina je, nažalost, vrlo često nedokučiva. Bez obzira na takvu njenu prirodu, istinu treba iskazivati, a kao najvažniji zadatak zapisivati. Dogovor je dokučiv. Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope upravo slave dogovore. Dogovorima gradimo bolju budućnost, ne dajmo da nas istina udaljava", kazao je Tanović.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

inzkoPredstavnici Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Poljske su na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN), nakon što je prezentovan izvještaj o stanju provedbe mira u Bosni i Hercegovini, visokom predstavniku Valentinu Inzku iskazali otvorenu podršku da koristi bonske ovlasti.
Predstavnik Velike Britanije Stephen Hickey je upozorio da je nepoštivanje vladavine prava ključni izazov za BiH i da Vijeće sigurnosti mora ostati fokusirano na situaciju u BiH, te na podršku OHR-u i visokom predstavniku.

"Visoki predstavnik je vrhovni tumač civilnog aspekta Mirovnog ugovora, a to uključuje našu podršku korištenju bonskih ovlasti, ukoliko to situacija zahtijeva", kazao je Hickey, naglasivši da se podrška odnosi i na nastavak mandata EUFOR-a.

Konstatirao je da vlast u BiH još uvijek nije formirana i pozvao političare da prekinu sa razdornom retorikom koja negativno utječe na odnose među narodima, ali i na mir i stabilnost u BiH.

Predstavnik SAD-a Jonathan Cohen je iskazao je također podršku visokom predstavniku Valentinu Inzku i njegovom uredu u BiH.

"Potvrđujemo da opcija korištenja bonskih ovlasti ostaje legitimno pravo visokog predstavnika", poručio je Cohen.

Pozive na gašenje OHR-a, smatra predstavnik SAD-a, dolaze od onih koji žele destabilizaciju zemlje. Ponovio je da su SAD zabrinute zbog izazova vladavini prava u RS-u, ali i neodržavanja izbora u Mostaru od 2008. godine.

Napomenuo je da BiH ima nekoliko prilika pred sobom da ostvari svoje ciljeve i osnaži svoje veze sa NATO savezom. U tom je kontekstu podsjetio na aktiviranje MAP-a.

"Ohrabrujemo lidere da što prije iskoriste ove prednosti", istakao je Cohen.

Ambasadorica Poljske pri UN-u Joanna Wronecka je, također, iskazala podršku visokom predstavniku i korištenju bonskih ovlasti.

"Uvođenje rezervnog policijskog sastava u entitetu RS je osnivanje entitetskih oružanih snaga", kategorična je Wronecka.

Navodi da su stalni pokušaji revidiranja historije neprihvatljivi.

"Odluka RS-a da formira komisiju koja bi trebala ponovo otvoriti pitanje interpretacije događaja u Srebrenici je posljednji takav primjer. Nema prostora za drugačiju interpretaciju", poručila je Wronecka.

Jedino je predstavnik Rusije Dmitry Polanski kritizirao sadržaj izvještaja visokog predstavnika, napomenuvši da su OHR i njegove bonske ovlasti prepreka za demokratski razvoj zemlje.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

hasimtaciPredsjednik Kosova Hashim Thaci neće doći na godišnju konferenciju EBRD-a u Sarajevu zbog toga što Bosna i Hercegovina nije priznala Kosovo.
Thaci je kazao kako nije mogao sudjelovati na godišnjoj konferenciji Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) u Sarajevu u srijedu i četvrtak jer su "bilateralne veze na najnižem mogućem nivou".

Kosovski predsjednik je izjavio kako BiH nije priznala nezavisnost Kosova, kako još uvijek zahtijeva vize za Kosovare koji ulaze u zemlju i kako se "ponaša potpuno anti-europski, okrutnije od same Srbije".

Bosna i Hercegovina, navodi se na zvaničnoj stranici predsjednika Thacija, i dalje diskriminira građane Kosova viznim režimom.

Kosovska vlada je u novembru 2018. godine uvela stopostotnu carinu na robu uvezenu iz Bosne i Srbije, saopćivši da će carina biti ukinuta kada Sarajevo i Beograd priznaju suverenitet Kosova i prestanu sprečavati zemlju da se pridruži međunarodnim organizacijama.

Na zvaničnoj stranici predsjednika Kosova se navodi da, unatoč svemu, Kosovo zagovara dobrosusjedske odnose, regionalnu saradnju i euroatlantsku budućnost, ali da ne dozvoljava diskriminatoran odnos.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

ferhadijaNa zidu jednog banjalučkog ugostiteljskog objekta, iznad toaleta na prvom spratu, uz lik Milana Mladenovića stencilom su otisnuti stihovi: U svakom porazu / Ja sam video deo slobode / I kad je gotovo / Za mene, znaj / Tek tad je počelo (Zemlja). Ko predveče i u toku noći sjedi uz parapetni zid zatvorenog prozora, leđima okrenut ovom stencilu, i gleda u Ferhadiju, vidjeće neminovno i ovaj stencil.

Kosmička pravda - reći će na tom mjestu i u tom trenutku neko ko zna da Milan Mladenović baš zbog rušenja Ferhadije nije htio nastupiti u Banjaluci. Parapet, zatvoren prozor, unutrašnje i vanjsko osvjetljenje ne čine nužno scenu. Ni bašta istog kafića na betoniranim ostacima rimskog kupatila, prekoputa džamije iz srednjeg vijeka, ne predstavlja nužno element sukoba, pa ni onaj domaća ili espresso kafa. Ko ovim okolnostima može da odrekne reprezentativnost duhovne situacije vremena, taj intervenciji u ovom prostoru otpisuje trud u promjeni slike sukoba. Jedan element sukoba postoji već u samom odnosu moći čovjekovog uma pred onim što njegove oči žele da vide a ne mogu, pa i u onom što vide čak i kad ne žele da gledaju. A šta su drugi elementi sukoba?
Suočavanje sa sadašnjošću

Zvanična Banjaluka pretvarala se tada da ne zna ko je srušio Ferhadiju, nagovještavajući novu epohu razvoja grada pod okupacijom laži. Dvadeset i šest godina nakon rušenja i tri godine nakon obnove zadužbine Ferhat-paše Sokolovića, Banjaluka isto tako biva tretirana užasavajuće grubo, gotovo inkvizicijski u kampanji za ljepšu i privlačniju predstavu o stvarnosti. Od tog bivaju cementirani nervni završeci i osjeti. Armira se poimanje da ljepota nije izostanak radikalne kritike, nego tek ono što se radikalnoj kritici odupire. Takvoj smjesi primisli nedostaje vezivo i ona ga dobija, manje organskim rascjepljivanjem, odvajanjem i prosijavanjem onog od čega interpretacija napravi žito ili kukolj, više generičkim progonstvom, istrebljenjem artefakta kritičkog mišljenja. Stradalništvo i mučeništvo kao garant da se stanje neće mijenjati, no da radnja mora izazvati neko zbivanje.

Ima li vidljivijeg i očiglednijeg primjera za to nego da danas većinski Srbi prilagođavaju svoje stavove i uvjerenja onako kako su u ratu Bošnjaci i Hrvati prilagođavali svoja imena i prezimena novoj vlasti? Nije li sjećanje na Davida Dragičevića u javnom prostoru Banjaluke uništeno onako kako su devedesetih rušene banjalučke crkve i džamije? Nije li David završio tamo gdje su devedesetih završavali svi koji rušilačkoj i zločinačkoj hunti nisu pokazali pokornost? Nisu li Davidovi roditelji iz Banjaluke prognani upravo lažima i spletkama? Šta drugo preostaje nego poslušati savjet Alekse Šantića: "Otvori srce nebu blagodatnom / Potoku, rosi i leptiru zlatnom / Na ružu kada umoran malakše / Praštaj, i moli za sebe i one / Što ljutom mržnjom kinje se i gone / I dugo plači, i biće ti lakše" (Zora).
Nepoželjno sjećanje i očekivani zaborav

Zahvaljujući moći i uticaju dominantnog narativa pamćenja i zaborava, ratna prošlost pohranjena je u istoriju. Oni koji su blagoslovili takav rasplet događaja svjesni su najbitnijeg: zbivanja koja su u ratu činila banjalučku svakodnevnicu nisu i ne mogu biti prošlost. S obzirom da oni gospodare istorijom, upravljajući tako svakodnevicom prosto je nemoguće da prošlost ostane u prošlosti - jer i to je istorija. Možda to ne bi bilo moguće kada ljudi koji su devedesetih harali, žarili i palili gradom na Vrbasu ne bi imali moć i uticaj koje crpe iz svog herojskog podviga kome se ne nazire kraj. Kao ni bez opterećenja u sjećanju i zaboravu koje takav politički narativ zahtijeva od podaništva. Uspjeh takvog narativa treba vidjeti prvenstveno u tom što zauzvrat nudi golo preživljavanje. I alternativu: Kome je to malo, neka ide, prije nego ostane bez njega.

Dok ljudi gledaju kuda dalje iz Banjaluke, većina stručne javnosti sablažnjava se kada mora procijeniti hoće li se domicilno stanovništvo istočiti Zapadu prije nego zapadne Istoku. Kako se taj sukob nadvio nad javnim prostorom najbolje govori činjenica da u Banjaluci kroz koju godinu treba da bude otvorena replika Kremlja i da obnovu Arnaudije u potpunosti kontroliše Republika Turska. U međuvremenu, nastavlja se dominacija uvriježenih aktova smjelosti. Dragan Bursać već je pisao o takvom jednom podvigu: šestorica momaka istrčala su banjalučki polumaraton noseći crne majice s likom Ratka Mladića. Moglo bi se reći da su svojim nezavidnim rezultatima obrukali generala, organizatora, Banjaluku, sami sebe uostalom, ali ne može se to reći jer oni su uspjeli u svojoj namjeri. Zavidnost nije njihova nego naša - oni su istrčali stazu noseći majicu koju su htjeli, a ne mi. Nemoguće je potkrijepiti tvrdnju da su htjeli izazvati reakciju kakvu su izazvali. Ako su to i htjeli, onda su stvarno genijalci. Organizator im nije mogao zabraniti učešće. Nema zakona koji bi takav akt prekršio, barem među napisanim i usvojenim u skupštini. Nije objavio fotografiju, jer ona nije prošla selekciju. Policija nije u tome uočila ništa što remeti javni red i mir stoga organizator nije imao fotografiju koja bi poslala poruku adekvatne reakcije bez koje su duh i riječi građanske smjelosti ponekad bespomoćni. Premda je gotovo nemoguće ustanoviti je li u masi na polumaratonu bilo više onih koji nisu očekivali ovakav izgred ili onih kojima bi izgred predstavljala bilo kakva reakcija.
I poslije Tita, klavir

Policija je imala preča posla. Morala je, gotovo po isteku vremena kućnog reda i mira, da utiša nešto glasniju muziku pored zgrade na kojoj je nastajao novi mural, poklon Omladinske prestonice Evrope Novog Sada. Vijest o njemu promakla je široj javnosti dijelom zbog prethodno navedenih pseudodogađaja, dijelom zbog polumaratona, dijelom zbog ubistva jednog od najuticajnijih banjalučkih preduzetnika. Ta novost ni u bosanskohercegovačkim masovnim medijima nije dobila pažnju kakvu zaslužuje. Istina, niti je mural fantazmična atrakcija koja treba da privuče turiste, niti bi to trebalo da bude. Sadržaj predstavljen na muralu, u mjestu i vremenu u kome nastaje, takođe je odraz jednog sukoba. Ne sukoba s policijom, koga nije ni bilo, jer muzika je utišana, već sukoba u kome postoji element događajnog: borbu za javni prostor, korišćenje slobode da se u njemu oglašava, izražava, misli i djeluje. Klavir na zvjezdanom nebu koji je na bočnom zidu zgrade u bulevaru Živojina Mišića naslikao beogradski artist Piros, prvi je klavir koji je neko poklonio Banjaluci poslije Josipa Broza Tita. (Mural je poklon Omladinske prestonice Evrope Novog Sada.) Tako je ova intervencija u javnom prostoru, htijenjem autora ili ne, ispunila obris još jedne vremenske situacije.

U odnosu na taj događaj, izgrednici banjalučkog polumaratona sa majicama na kojim je Ratko Mladić past će u zaborav, i već jesu. Koliko dugo će Ratko Mladić likom biti prisutan u javnom prostoru Banjaluke, to ne zavisi samo od onih koji vladaju zahvaljujući njegovom liku i djelu, onih koji svojim riječima, mislima i djelima negiraju, glorifikuju i relativizuju njegov zločin imaju i onih koji imaju imovinsku korist od prodaje majica i drugih predmeta s njegovim likom. I ne samo njegovim jer, kako reče Branko Miljković: Poređane glave u zaboravljenom vremenu / sa uzaludnim mislima i poslednjim rečima / slute svoj lik u mutnome kamenu (Početak traganja za bićem).

Najveći dio odgovornosti da isprave taj tok, srećom ili nažalost, imaju oni koji bi intervencijama u javnom prostoru mogli stvoriti djelo koje bi imalo veću vidljivost od likova i poruka (po)ratne propagande. Ispuniti njime javni prostor i time prekriti rupe onako kako je boja ispunila rupe na fasadi zgrade. Baš kao što reče Živojin Mišić: Ko sme taj može, ko ne zna za strah taj ide dalje. Mada, što se banjalučkih murala tiče, trebalo bi ići dalje od bulevara Živojina Mišića. U svakom smislu dalje, pogotovo na stranu prema centru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Ljupko Mišeljić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

radnikOno što Trebinjcima daje novu volju da počnu da rade u Dubrovniku je i to što sve veći broj tamošnjih poslodavaca radnicima nude stalno radno mjesto ili ugovor na devet mjeseci, nakon čega imaju pravo na tri mjeseca plaćeno i novi ugovor od naredne sezone

Radnici iz Trebinja više ne žele da rade za mizerne plate i u lošim uslovima rada, a zato je “najodgovorniji” Dubrovnik i konstantna potražnja radnika u ovom gradu na Jadranu.
Brojni Trebinjci su otišli preko granice ostavljajući trebinjske poslodavce koji su im godinama davali platu od 450 do 600 maraka, iako su na radnim mjestima provodili i do deset sati dnevno, piše Trebinjelive.

Radnik iz “Dubrovačkih vrtova Sunca” u Orašcu kaže da je velika sreća što je komšijama ponestalo radne snage, zbog čega više ne mora da moli trebinjskog gazdu za slobodan dan i povećanje plate.

– Čovjek kada radi deset sati dnevno, a zna da nema šanse da dobije više od 500 maraka i da nema ni petka, ni sveca, kod njega počne vremenom da se stvara napetost, nezadovoljstvo, a, pritom, s druge strane, i pritisak da mora da radi jer bolje nema. Sada je, srećom, drugačije – priča ovaj Trebinjac.
Kaže da u Dubrovniku ima fiksnu platu od 5.000 kuna, što je oko 1.250 KM, dok je od bakšiša u aprilu izašao dodatnih 500 maraka.

– Samo od bakšiša imam veću zaradu nego u Trebinju što mi izađe redovna plata. I onda dođe neko da me pita što sam otišao. Nemojte misliti da se lako odlučiti i otići u Dubrovnik, ali muka natjera – navodi ovaj Trebinjac.

A da u Trebinju fali sve veći broj radnika pokazuju i svakodnevni oglasi u kojima se traže novi radnici. Oglasi su otvoreni i po nekoliko sedmica, a novih radnika nema ni na vidiku. Prema prvim procjenama, u Dubrovniku trenutno radi između 1.100 i 1.300 Trebinjaca, a do juna se očekuje da taj broj pređe cifru od 1.500 radnika.

Ono što Trebinjcima daje novu volju da počnu da rade u Dubrovniku je i to što sve veći broj tamošnjih poslodavaca radnicima nude stalno radno mjesto ili ugovor na devet mjeseci, nakon čega imaju pravo na tri mjeseca plaćeno i novi ugovor od naredne sezone.

U Dubrovnik će uskoro otići i prvi ljekari i medicinske sestre iz Trebinja, koji čekaju da im nadležno ministarstvo u Zagrebu nostrifikuje diplomu, nakon čega će početiri raditi na Medarevu ili u službi hitne pomoći, kojima fali značajan broj medicinskog osoblja.

(Fokus.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

masovnagrobnicaU garaži kod Rašidovog hana 29. aprila 1992. ubijeno je 36 muškaraca, žena, trudnica i djece. Pet je pukim slučajem preživjelo.
Zločin je izvršila jedinica predvođena Zoranom Obrenovićem, sa predratnim prebivalištem u Dobanovcima u Sremu, inače porijeklom iz SnagovaEPA - Ilustracija

Jedna djevojčica ima šest mjeseci.

Zove se Meliha Dogić. Rođena je u Zvorniku, živi u mjesnoj zajednici Snagovo. Živi prvih šest mjeseci svoga života kao i svaka druga beba. Okupana roditeljskom ljubavlju, pažnjom i onom prvotnom srećom koja se stapa sa zaboravom. Ne možemo se najtačnije sjetiti kakvi smo bili sa šest mjeseci. Tek loptice ljudskosti ispunjene ljubavlju.

A Meliha je bila voljena. I od oca Mehdina, i od majke Fatime i od brata Saliha.
Čovjek od četiri godine

Salih ima četiri godine i on zna nešto. Zna za svoje roditelje, raspoznaje drage ljude, raspoznaje boje, boje baš vidi odlično. Razgovara, nemušto, ali razgovara. Najviše priča svojoj sestrici Melihi. Nerazgovjetne riječi, koje artikuliše ljubav, poslate su bezbroj puta do kreveca na kojem je spavala Meliha.

I sad je neka kiša. I sad su neki ljudi. I vidi maleni Salih nekakvu garažu. Zapravo dvije garaže, koje dijele jedan zajednički zid. Pokrivene su salonitom, a ispred ove manje stoji naslonjen nekakav plug. Zapravo, Salih maleni vidi crvenu napravu, koja ga asocira na nekakvu aždaju iz crtanih filmova.

Ali, slabo se osvrće na plug.

Pažnju mu privlače silni ljudi koji se guraju oko garaža. Njih je četrdeset i još jedan. Raspoznaje Salih poneku nenu, ponekog starijeg dedu, raspoznaje i komšinicu, trudnicu. I ona čeka bebu. Lijepo. Sad će se pored Melihe sestrice, moći igrati sa još jednom bebom.

I gleda maleni dječak, pa mu sve nekako dođe čudnovato. Kako to da na kiši stoji cijeli dan, a da ga roditelji ne ruže. A roditelji i Mehdin i Fatima su tu pored njega. I ne da ga ne ruže nego stoje, pa se malo i tresu, dok zajednički u naručju drže šestomjesečnu sestricu Melihu.

Otac Mehdin ga samo u nekakvom svom ritmu stišće za ruku, pa popusti, pa opet stisne. Onda mu potpuno pusti ruku, pa ga pomiluje po plavoj, paperjastoj kosici, pa opet po nekoj svojoj logici ga stegne za ruku. Sve je to čudno Salihu.

A čudna je Salihu i ova kiša i ovi ljudi koji se tiskaju na otvorenom, svi ozbiljni, pa ni djeca ne plaču. I još mu je čudnije što je sa roditeljima otjeran iz kuće, što se krio u šumi dva dana i što je sa četiri godine shvatio da se i odrasli igraju skrivača... A najčudniji od svih su mu ovi ljudi, u uniformama, sa zvijezdama na kapama, što su ih proganjali ovih par dana, kao da su igrali neku igru sa njima.
Kad smrt ne dolazi

I stoji Salih, sa svoje četiri godine, sa svojom majkom, ocem i sestrom ispred onih garaža po kiši.

Na današnji dan.

Na današnji dan, 29. aprila 1992. godine, nadomak Zvornika u mjesnoj zajednici Snagovo, u mjestu Rašidov Han, stoji Salih sa svoje preteške i prevelike, odrasle četiri godine i sa iščekivanjem cijelog svijeta gleda u one garaže.

A onda se, kako to i biva u tim trenucima, vrijeme poslije usporenja naglo ubrzalo. Jedan vojnik, je ustao, ugasio cigaretu, repetirao kalašnjikov i osuo paljbu na 41 nevinog civila. Za njim još jedan, pa još jedan. Njih osmorica. Jauci, krv, bol, strah i užas su se stapali sa smradom baruta i neartikulisanom bukom.

Salih je osjetio kako je preko njega pala prvo majka, pokošena rafalom, pa otac držeći u naručju sestricu. I svi bez glasa pokleknuše. Osjetio je dječak svud po sebi toplu krv, roditeljsku i sestrinsku. Osjetio je i svoju krv. Ali, neće smrt, neće prekid umstvenosti i stvarnosti tek tako doći...

Salih se doslovno probijao kroz meso roditelja razneseno mecima i u tom magnovenju je dopuzao iza garaže. Uz njega je bilo još četvoro preživjelih. Pa je Salih, onako u groznici gledao kako se pripadnici JNA zajedno sa Belim orlovima i lokalnim četnicima dobrovoljcima smiju nad mrtvim tijelima njegovih roditelja i sestre, njegove rodbine, njegovog svijeta.
Lomača u drugom činu

Onda se Salih sa nekim starijim ljudima, koji su ga povukli našao u poljskom klozetu, iz kojega je promatrao sva ona tijela i one dvije proklete garaže. Dijete, presamićeno od straha i bola, promatralo je drugi čin horor tregedije, sakriveno a opet otkriveno svim na svijetu.

Vojnici su tijelo, jedno po jedno, pedantno ubacili u garažu. Brojao je i Salih. Brojao do 36. Sav njegov svijet živih, stao je u garažu, tu u svijetu mrtvih. Onda su vojnici odenkud dovukli lešine životinja, nekih ovaca, onda su dokotrljali nekoliko traktorskih i par manjih, automobilskih guma. Onda su zapalili garažu. Dim nošen sa ponekim urlikom preživjelih parao je oči i uši Salihu, djetetu od četiri godine.

Nikad više nije vidio garaže, ni četnike, ni svoje namilije. Nikada!

Kasnije će o zločinu, o masakru u Snagovu preživjela Zlatija Mujanović, koja je tada imala šesnaest godina, reći:

„Oni su tu sjedili i onda su počeli da pucaju po nama. Sestra je stajala do mene, uzela sam je za ruku i počele smo bježati između kuća. Sakrile smo se u jedan vanjski wc i sa nama su bile dvije žene i dvoje djece. Kada su pobili jednu grupu, došli su do nas. Nažalost, jedno dijete su ubili, a ja i sestra i ostali na sreću smo ostali živi. Dragi Bog me spasio da se sazna istina i da se priča o tome kako je bilo. Moja majka je ubijena u osmom mjesecu trudnoće. Nakon ubistva, tijela su spaljena...“
Puki slučaj

Zločin je izvršila jedinica predvođena Zoranom Obrenovićem, sa predratnim prebivalištem u Dobanovcima u Sremu, inače porijeklom iz Snagova. U garaži kod Rašidovog hana 29. aprila 1992. godine ubijeno 36 stanovnika Snagova, muškaraca, žena, trudnica i djece. Petoro je pukim slučajem preživjelo strijeljanje.

Jedan od preživjelih je i dječak Salih Dogić. Toga kišnog dana, djetetu presamićenom od bola ubijena je majka, otac i sestrica od šest mjeseci. Preživio je pukim srećnim slučajem. Njegovi najmiliji su bili živi štit i omogućili su mu život. Salih danas živi pod dubokim traumama u Njemačkoj. Jednom prilikom za RSE je rekao:

„Mučim se. Hoću da budem malo jak, da ne plačem pored tetke. Mučim se stvarno. Teško mi je.“

Ne pada mu na pamet da se vrati u Snagovo.

Razumljivo.

Ono što nije razumljivo u ovoj istinskoj kratkoj horor storiji je što niko nije odgovarao. Niko, nikada!

A tijela su bila ugljenisana do neprepoznatljivosti. Zapravo nakon spaljivanja, nakon svega, u jednom tabutu je bilo pokopano sitnih kostiju od čak 21 čovjeka. Da ti pamet stane. Monstrumi, ne samo da su spalili nedužne ljude, nego su im i kosti premještali, a onda su ljudske, sa životinjskim kostima miješali...

Sa one strane razuma!
Svijet koga više nema

I tako stoji dječak Salih Dogić ispred one garaže, po onoj kiši aprilskoj i gleda svijet oko sebe, svijet svojih koje nikada više vidjeti neće, svijet koji su činili:

Dahalić (Mujo) Mujesira (1939)

Dahalić (Avdulah) Hamdija (1965)

Dahalić (Hamdija) Esad (1989)

Dahalić (Bego) Razija (1988)

Dahalić (Ramo) Hasnija (1945)

Dahalić (Ibrahim) Sead (1965)

Dahalić (Pašan) Đemka (1965)

Dahalić (Sead) Semir (1989)

Dogić (Osman) Šeća (1949)

Dogić (Sulejmen) Mehdin (1968)

Dogić (Mehdin) Meliha (1991)

Dogić (Sulejmen) Zada (1977)

Dogić (Selim) Fatima (1971)

Mehmed (Husein) Ibrahimović (1936)

Husejn (Husein) Ibrahimović (1945)

Fahira (Ibrahim) Ibrahimović (1974)

Mešan (Ibrahim) Ibrahimović (1979)

Himzo (Smajo) Krupinac (1935)

Hatija (Mehmed) Krupinac (1933)

Senudin (Himzo) Krupinac (1963)

Azra (Haso) Krupinac (1964)

Mirza (Senudin) Krupinac (1987)

Idriz (Himzo) Krupinac (1966)

Sadija (Haso) Krupinac (1968)

Alen (Idriz) Krupinac (1989)

Senija (Smajo) Krupinac (1959)

Mirsad (Osman) Krupinac (1977)

Mirnes (Osman) Krupinac (1985)

Ajša (Mustafa) Krupinac (1938)

Hajrudin (Salkan) Krupinac (1960)

Reif (Redžo) Krupinac (1960)

Derva (Osman) Mujanović (1932)

Ismeta (Avdija) Mujanović (1953)

Edina (Muharem) Mujanović (1977)

Ramiz (Ramo) Salihović (1956)

Hatija (Ramo) Salihović (1953).

Zove se Meliha Dogić. Rođena je u Zvorniku, živi u mjesnoj zajednici Snagovo. Danas bi imala 27 godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursač (Al Jazeera)

Stranica 9 od 26

S5 Box