Vijesti iz BiH
BiH

BiH (651)

Ocijeni...
(0 glasova)

nuhanovicHasan Nuhanović svoju je ratnu priču ispričao u dvije potresne knjige u kojma je opisao način na koji je njegova porodica bježeći od ratnog vihora Vlasenice na koncu stigla u Srebrenicu. Vjerujući kako će biti sigurniji u Srebrenici, Nuhanovići su prvo izbjegli u Stoborane, rodno selo njegovog oca, a zatim došli u Žepu i na koncu u Srebrenicu.

Ta kobna procjena, opisana u knjizi Zbijeg, završit će ubistvom njegovih roditelja i mlađeg brata u dešavanjima iz jula 1995. godine, dešavanjima koja će potanko opisati u knjizi Pod zastavom UN-a. Svaki razgovor sa Hasanom Nuhanovićem neizostavno otvori teme njegove lične tragedije i svaki put čovjek bude i više nego šokiran onim što čuje.

Kada je govorio kako je dobio informaciju da je otkriven identitet ubice njegove majke i kako ta osoba još uvijek živi na slobodi nema te novinarske objektivnosti koja može ostati hladnokrvna na ono što čuje, nema osobe koja neće zajecati kada vidi tanku surmu u Hasanovim očima – maglu sačinjenu od razočarenja, rezignacije i očajanja.

Ne smije se steći pogrešan utisak kako je Hasan Nuhanović čovjek koji lamentira nad svojom sudbinom, a čak i ako tuguje nad izgubljenim članovima porodice to radi u intimi svoje samoće. Hasan je čovjek koji se hrabro suočio sa onim što je preživio i evo već 25 godina svjedoči o genocidu koji je počinjen na području opštine Srebrenica u julu 1995. godine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Hasane kako iz ove persopektive vidiš događaje iz 1995, događaje koje si opisao u knjigama Pod zastavom UN-a i Zbijeg. Da li si došao do nekih novih saznanja i uvida koji su ti upotpunili sliku srebreničkog genocida?

Pitaš me za knjigu Pod zastovom UN-a jer si ti dosta bio fokusiran na knjigu Zbijeg. Te dvije knjige su različitog žanra i u smislu perspektive. Pod zastavom UN-a sam završio 2003. a Zbijeg sam završio 2012. i šta god da pišeš na novu tematiku moraš da gledaš iz više perspektiva i uvijek treba imati u vidu sljedeće. Pišeš iz pozicije kada imaš naknadnu pamet, a ako hoćeš da se vratiš, što kažu Englezi u svoje cipele, u taj momenat da se staviš u ulogu posmatrača iz tog momenta i da opisuješ šta se dešava kod tebe. Ili možeš praviti kombinaciju te dvije perspektive. Ja sam u obe knjige posebno u Zbijegu pokušao da pišem iz perspektive posmatrača u tom momentu. Pod zastravom UN-a ja sam imao retrospektivu zato što sam dolazio do dokumenata nakon Srebrenice i do saznanja, naravno. I mi sada imamo nova saznanja.

Koja su nova saznanja koja imamo o tim događajima?

Pa vidi, ta saznanja ne mijenjaju puno naše viđenje onoga što se nama dogodilo. Mi smo savršeno dobro jula '95 znali šta će nam četnici uraditi. Ništa oni nisu uradili što ja nisam očekivao da će oni uraditi. Juli '95 je bio četvrta godina rata, genocida i pokolja u podrinju nad Bošnjacima tog prostora. Ništa se novo nije moglo dogoditi i u suštini narod je bježao od četnika, i '95 je pokušao da bježi prema Tuzli u koloni. Znamo šta se dogodilo sa ženama i djecom, a ovi iz Potočara njih 2.500 odvedeno je i strijeljano, neki su pobijeni na licu mjesta. Mi smo tada dobro znali šta oni hoće da urade nama. Šta mi saznajemo tokom ovih 25 godina, saznajemo ko je naredio, na koji način je izvršeno, koja su imena. Šta nismo znali, nismo znali gdje su masovne grobnice. Sam cilj tih prekopavnjaa masovnih grobnica koji se dogodio gdje su formirane sekundarne i tercijalne grobnice bio je sakriti tragove tog zločina. I kaže, ukopavamo u ratama ljude svakog 11. jula.

Zašto insistiraš na pominjanju sekundarnih i terciljalnih grobnica?

Pa da mi nismo imali te sekundarne i tercijalne grobnice možda bi davno ukopi u Potočarima bili završeni i opet uz pomoć DNK, jer bez te analize ne bi se mogla identifikovati većina ljudi. Tako da način na koji su srpske vlasti pokušavale da prikriju ono što su uradile je dovelo do toga da mi i dan danas još uvijek tažimo nestale. Ne samo oko Srebrenice nego i u cijeloj BiH, a broj nestalih u BiH je 7.000, a u Potočarima treba da bude ukopano još 1.000.

Ogroman je uspjeh s obzirom šta se uradilo da se prikriju zločini, ogroman je uspjeh što je ukopano u Potočarima nekih 6.700 ljudi i to ne bi moglo biti moguće bez DNK tehnologije. Negdje se ukopa veći dio skeleta, negdje bukvalno neka kost ako pristane porodica a i to je samo moguće bilo uz pomoć DNK. Da nije bilo DNK - prije nekih 20 godina je uvedena ta metoda – mi bismo vjerovatno morali imati masovnu grobnicu jednu novu, kosturnicu u kojoj bismo stavili te kosti a ovamo bismo imali prazne mezareve, grobove gdje bismo napisali imena. A na ovaj način imamo dijelove skeleta u tim grobovima.

Kako gledaš na konstantno negiranje počinjenja genocida u Srebrenici?

To je taj neki revizionizam kojim hoće da ispeglaju historiju. Ne znam ni što to rade s obzirom da je većina srpske javnosti, ne govorim o običnim ljudima, govorim o politici ali dopire to i do običnih ljudi pa su i oni obični Srbi i u Srbiji i u Republici Srpskoj na žalost podložni toj indoktrinaciji da se u posljednih nekoliko godina genocid i ne negira toliko koliko se trijumfalizira. Pošto se bavim akademskim istraživanjem imam uvid u nove koncepte pa je moj mentor Hariz Haliliović, koji je porijeklom iz Srebrenice a mentor mi je na izradi doktorske teze govorio dosta o tome.

On i još neki ljudi su izašli sa terminom trijumfalizam. Što ti ovo pominjem? Gregory Stanton, jedan od najpoznatijih naučnika kada je u pitanju genocid, je krajem 90-tih s grupom akademika izašao sa popisom faza genocida i to prvi put u historiji te vrste nauke. Zadnja faza je negiranje genocida, a moj mentor izlazi sa novom fazom koja dolazi iza negiranja, a to je trijumafalizam i to u našem slučaju. Ima i kontrafaza katarza, kada se prihvataju historijske činjenice. Moj mentor je primjetio trend da se u mainstrem medijima čak da ne govoim na socijalnim mrežama, facebook, twitter i slično pojavljuju se očigledno osobe srpske nacionalnosti koje likuju nad genocidom. To nije negiranje nego trijumfalizam i to je novi termin koji treba da uvedemo i on se trenutno dešava.

Ti imaš oslobađanje Plavšićke koja je u sudu na Tribunalu priznala zločine i kaje se i to je poruka koja treba da odjekne u javnosti. Ona je to uradila, pročitala je neki tamo govor sastavljen u saradnji sa advokatom a vjerovatno je i sa Tužilaštvom usaglasila rečenice. Šta se dešava kasnije, ona nakon oslobađanja dolazi u Beograd a Dodik dolazi po nju i nakon toga govori javno da je ona to pokajanje isključivo pročitala da bi joj se smanjila kazna. I kada je izašla iz zatvora kaže da pokajanje nije bilo iskreno. Dakle, ne kaje se. I sve je učinila da bi joj se smanjila kazna. To je jedan primjer. Po mome mišljenje trebalo je reagovati na njene javne izjave i vratiti je u zatvor.

Da li je Haški tribunal odigrao dobru ili lošu ulogu u procesurianju zločina?

Ma odigrao je dobru odluku. O tome nema dileme. Mi da nismo imali Tribunal, da smo prepušteni sami sebi, ne bismo nikada bili u stanju da uradimo ono što je uradio Tribunal. Htjeli mi to priznati ili ne ovi narodi bivše Jugoslavije tokom rata a pogotovo neposredno nakon rata i još uvijek, mada to sada splašnjava, uvažavaju ulogu velikih sila. Pa čak i srpska strana.

Mada Florence Hartman kaže da je Tribunal osnovan ne s namjerom da procesuira ratne zločince nego da pošalje poruku u svijet kako UN i velike sile će procesuiti ratne zločine da bi izbjegli obavezu da zaustave genoicid a koju su obavezni po Konvenciji iz 1948 godine. Znači da se ne bi morali više vojno i politički angažovati osnovali su sud koji prema njenom tumačenju i tumačenju nekih drugih ljudi nikada nije trebalo da zaživi. Trebao je da bude samo jedan simbolična institucija s nekom porukom. Kasnije će spletom okolnosti dovesti do toga da Tribunal zaživi. I zaista će procesuirati značajn boroj ljudi.

Dosta si govorio o „piramidi ratnih zločinaca“. Šta je to?

S tim što sam ja puno puta govorio o piramida u hijerarhiji ratnih zločinaca – ima vrh tu su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Slobodan Milošević, srednji dio i najniži koji je najširi i najbrojniji. Mene zanima taj vrh piramide zločinaca, ali mi je puno bitnija sredina i bitna mi je ta baza piramide koja je najbrojnija i to su direktni izvršioci. Koliko je ovih zadnjih procesuirano ja tačno ne znam, ali je sredina zapravo najbitnija. To su oni ljudi koji su u stvari praktično i direktni počinioci. Imaju i komandnu odgovornost i odgovornost direktnih počinioca. To su predsjednici kriznih štabova u opštinama.

Evo primjer Vlasenica gdje imate tog Miroslava Kraljevića koji je i sada načelnik, a koji je tokom rata imao bitnu ulogu u tim vojnim strukturama, gdje su ubijene hiljade ljudi. Vrh piramide je otkinut i procesuiran. Htjeli to Srbi priznati ili ne njihov vrh je procesuiran pa bilo da su u zatvoru ili ne on više nije politički aktivan, ali sredina piramide ja poptuno aktivna, dijelom jer nije procesuirana, dijelom što ta sredina piramide je na krilima ratnih zasluga uspjela da se izdigne i da se integriše potpuno u tu političku, ekonomsku, društvenu strukturu sadašnje Republike Srpske. Ti ljudi upravljaju društvenim tokovima Republike Srpske. To povezuje prošlost sa sadašnjošću.

Kada govorimo o Tribunalu kakvo je tvoje stanovište po pitanju uloge Srbije. Mnogi su skloni tezi da se Srbija zapravo „izvukla“ od odgovornosti?

Naravno da se izvukla samo imamo ovdje jednu zabunu. Ljudi su i dalje, Bošnjaci i svi ostali, su i dalje u zabludi. Tužba protiv Srbije i Crne Gore za koju imamo konačnu presudu iz februara 2007. je trebala da se očitujue po pitanju da li je Srbija odogovrna za genocid u BiH. Imamo dvije greške javnosti, javnost dakle gleda pogrešno. Prvo, Srbija je proglašena odgovornom.

Odgovorna za genocid?

Odgovorna za kršenje koncencije iz 1948. Kako? Ne kaže se da je odgovorna za počinjenje, ne kaže se da je bila saučesnik, ali se kaže da je odgovorna za kršenje u smislu da nije spriječila i da nije kaznila počinioce. I to je kršenje. Dakle, nije spriječila i nije kaznila počinioce. Konvencija se zove „Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida“. Imaš dvije riječi sprečavanje i kažnjavanje, dakle dvije ključne riječi iz naziva konvencije Srbija nije ispunila.

Srbija je odgovornom prema presudi iz 2007. za nesprečavanje i nekažnjavanje. To je broj jedan. Broj dva. Ljudi dijele šerove po internetu u kojima komentarišu „gledaj vidi se da je Srbija učestvovala u agresiji na BiH“. Pa ovaj sud nije ni sporio da je učestvovala u agresiji. Ja sam bio savjetnik u reviziji tužbe. Sakib Softić koji je vodio taj postupak polazi od stanovištva da se ne dokazuje agresija Srbije na BiH – ona je dokazana. Uopšte sud iz 2007. u presudi ne spori da je Srbija agresor bila u BiH. Odnosno da je politički, vojno i na svaki drugi način pomagala bosanske Srbe. Kaže dalje, ali sud je zaključio i citiram Softića „da Srbija nije imala potrebe da počini genocid kako bi ostvarila te svoje vojne i političke ciljeve“.

Kako tumačiš činjenicu - zanemarićemo dio da je pod Miloševićevom „kapom“ JNA formirala VRS, osigurala infratrukturu, oružje i komandni kadar - da je do hapšenja Karadžića i Mladića Srbija krila najtraženije ratne zločince?

Sam si odgovorio na to pitanje. Srbija se izvukla u svakom smislu osim onoga što piše u presudi. Ne postoje nikakve posljedice po Srbiju po toj presudi. Ona se izvukla, nije platila nikakvu odštetu nikome, osim što se sve svelo na individualnu odgovornost, gdje je jedan dio njihovih zvaničnika procesuiran i još se procesuira. Imamo Stanišića i Simatovića gdje proces još traje i ne znamo kako će se to završiti. Sve se svelo na individualnu odgovonost. Pa BiH nije tužila Srbiju za individulanu odgovonost. BiH je tužila drugu državu za odgovnost druge države,a odgovornost države je utvrđena kako sam rekao ali ta država nikave posljedice nije snosila.

Jedan od rapsrostranjenih narativa jeste da je genocid u Srebrenici bio incidentni dogođaj koji se zbio islključivo 11 jula. Da li je to dobro smišljena zamka kojom se nastoji prikriti suštinska priroda genocida?

Naravno, opštinski genocid, o tome se priča. To nikakav opštinski genocid nije bio. Jedan od ključnih dijelova mog doktorata je da ne postoji opštinski genocid. Genocid u BiH nije bio opštinski genocid jer u presudi, uporavoj toj iz 2007., piše da je genocid počinjen nad Muslimanima Bosne i Hercegovine, kao narodom. Jer prema konvenciji o genocidu ne mora se cijeli narod ubiti da bi to bio genocid. Tamo kaže počinjenje radnji protiv naroda u dijelu ili cjelosti. Kod nas je bilo u dijelu.

Ne piše protiv opštine Srebrenica, protiv Srebreničana. A taj narativ služi ako bi jednog dana, eventualno, srpska strana, Srbija ili RS bili natjerani da sve to potvrde javno, najviše bi im odgovaralo da to nekako bude opštinski genocid i da se tu stavi tačka na tu priču. Što znači „zanijeli se“ i eto počinili su to nešto kad je u pitanju ta jedna opština, a ovo ostalo ništa. Radi se ovdje o genocidu protiv bošnjačkog naroda iz Podrinja, govorim o čitavom ratu, a i o julu 1995. Sav narod tog dijela Podrinja pogođen je srebreničkim genocidom iako je po broju najveći broj žrtava, procentualno, iz opštine Srebrenica.

Hasane ti si izgubio u genocidu oca, majku i brata. Ubijeni su. Jesu li njihovi ostaci pronađeni?

Nađeni su dijelovi skeleta, ukopani su dijelovi skeleta.

Imaš li informacije ko je odgovoran za ubistvo članova tvoje porodice?

Imao sam neke informacije. Prije dvije godine sam bio u jednoj jako dubokoj depresiji s obzirom da su mi istružitalji Suda i Tuižitaljstva rekli da bi moglo doći do hapšenja osobe koja je odgovorna i za ubistvo moje majke. Ta osoba nikada nije uhapšena. Odustao sam od toga da ja s njima komuniciram i dalje, oni cijene moju saradnju. Ali, ja više ne želim da se dovedem u situaciju u kojoj sam bio prije dvije godine.

Da li ta osoba živi danas na području istočne Bosne?

Ne mogu ti sada to reći. Oni su mi rekli tada gdje ta osoba živi.

Živi u BiH?

Ne mogu ti reći, znam, ali ne mogu ti reći. Rekli su mi nešto između redova.

Riječ je o odrasloj muškoj osobi koja je na slobodi?

Da, na slobodi je.

Tereti se da je počinila ubistvo tvoje majke?

Da. Ja živim 25 godina s tim. Dovedu me do ivice, kažu samo što nije uhapšen i onda se ništa ne desi. Ne mogu s tim više da živim. Stavim mozak na ler kada je ta stvar u pitanju i čekam da mi Tužilaštvo i Sud BiH jave da je došlo do hapšenja, da bi se ja pojavio tu kao neki svjedok. Međutim, neki dan sretnem tu dvojicu ljudi.

Istražitelja?

Dvojicu ljudi sa te institucije. Ne mogu reći s koje su institucije. Ne mogu reći ko su da ih ne kompromitujem. Ja ih pitam šta se tu dešava.? Kažu Hasane slobodno reci javno radimo minimalno, ne zato što mi nećemo da radimo nego što ne možemo i ne daju nam. Nisu nam dali sredstva, nemamo kapacitet. Kada je u pitanju juli 95 'na zločinima iz jula '95. ispred Tužilaštva i Suda BiH trenutno rade dva istražitelja i jedan tužilac, to je njegova izjava, to mi je rekao taj čovjek.

Ako se nešto ne promijeni u kompletnoj situaciji u BiH, a naročito političkoj situaciji, oni kažu da za 2 ili 3 godine će procesuiranje ratnih zločina pasti na totalni minimum. Ispada da to u stvari nije nikome u ovoj državi u interesu.

 Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

rijekaRobert Oroz, predsjednik Ekološko-humanitarne udruge „Gotuša” iz Fojnice za BUKU govori o aktivizmu protiv malih hidroelektrana, borbi za rijeku koju je trajala više od deset godina, važnosti očuvanja prirode u Bosni i Hercegovini i drugim temam.

Ova udruga izborila se za svoju rijeku Željeznicu i njihova borba može biti pokazatelj kako se sačuva rijeka. Iz njihovog iskustva možemo vidjeti da je borba dugotrajna i da traži istrajnost.

Oroz kaže da su prema njihovim saznanjima u BiH ugrožene gotovo sve rijeke, a najveća im je prijetnja svakako gradnja MHE, ali ima tu još niz drugih problema kao što su: odlaganje smeća, kanalizacije, divlja gradnja u riječnom pojasu, vađenje šljunka i slično.

„Uništavanje rijeka katastrofalno utiče na biljni i životnjski svijet u njihovoj okolini. Prije sveka mislim na osjetljivije organizme koji su se milionima godina prilagođavali svom ekosistemu i svaka promjena u njemu za njih je pogubna. Graditelji MHE i davaoci dozvola uglavnom pažnju usmjeravaju na plemenite vrste ribe, koje će se nakon gradnje poribiti. To jako pogrešno, jer je riba pri samom vrhu lanca ishrane. Prilikom gradnje MHE dolazi do kopanja, vrlo često i miniranja stijena, u samom koritu rijeke, što dovodi do uništenja svega živoga u rijeci. Najosjetljiviji su svakako mikrorganizmi koji tu žive, a oni su temelj svakog lanca ishrane. Jasno nam je šta bude kada se 'temelj' uništi“, kaže Oroz za BUKU.

On dodaje da popularizacijom ove teme u javnost polako dolaze prave istine o gradnji MHE.

„Objavljuju se fotografije uništenih rijeka širom Balkana, tako da veliki broj ljudi sada ima jasniju sliku kako to sve funkcioniše. Svima je jasno da nisu 'kao male vodenice' kako su nam govorili, nego monstrumi koji uništavaju po par kilometara rijeke. Tako da su i komentari sve jasniji i oštriji naspram MHE i njihovih vlasnika“, ističe Oroz i dodaje da su po njemu najveći krivci za ovakvo stanje sa rijekama u BiH političke partije koje su na vlasti i koje se sve više ponašaju kao karteli, a rijeke vide kao nagrade za svoje miljenike.

Organizacija zaštite rijeka je veoma teška, jer koliko god da se aktivisti trude i rade vlasti su vlasti su uvijek korak – dva ispred njih. „Često volim reći da je to, gledajući na infrastrukrutu i resurse, isto kao utakmica između npr. Klisa iz Buturović – Polja i Real Madrida, naravno u Madridu“, pojašnjava.

Oroz kaže da će nam ostati samo ono što uspijemo oteti, jer rijeke su u raznim talovima već podijeljene i zato je veoma važna svaka rijeka koju uspijemo spasiti, a njih je sve manje. U ovom trenutku je, dodaje, veoma važna saradnja aktivista iz cijele BiH jer sami teško mogu uspijeti.

Naš sagovornik kaže da trenutno na rijeci Željeznici za koju su se borili nema „aktivnih“ koncesija, ali dok su god one ucrtane u Nacrtu prostornog plan oni mirno ne spavaju i prate sve što se dešava.

Oroz i drugi aktivisti svojim tijelima su sprječavali ulazak strojeva u korito rijeke i 325 dana i noći dežurali da bi mogli alarmirati lokalno stanovništvo i druge aktiviste da zajedno onemoguće radove na rijeci.

„Ja sam uvijek ponosan na tu našu borbu, tada se boriti bilo mnogo teže. Prije svega malo se znalo o MHE, a bili smo 'sami protiv svih', mediji su nas izbjegavali, policija pisala kazne za sve i svašta, primali smo tužbe u milionskim iznosima, razni politički pritisci itd. Spasilo nas je samo jedinstvo i masivnost. Platili smo veliki ceh, ali se nikada nismo pokajali. Opet bi ponovili isto“, kaže naš sagovornik i dodaje da se u praksi pokazalo da samo masovni bunt daje rezultate.

„Gdje ima dovoljan broj ljudi spremnih da se suprostavi i da blokira gradnju, odnosno vodi borbu na terenu, to daje rezultate. Istovremeno voditi i pravnu i medijsku bitku. Ukoliko bilo koji od ova tri segmenta zakaže bitka je izgubljena“, objašnjava Robert Oroz.

Maja Isović Dobrijević (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

postaNaknada od 8,50 KM za "carinski pregled" koje su pošte naplaćivale od građana prilikom preuzimanja pošiljki nema nikakve veze sa Upravom za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, državnom institucijom koja je nadležna za carine.

Ovo se navodi u odgovoru ove institucije na pitanje državnog zastupnika Saše Magazinovića iz Socijalnodemokratke partije (SDP) BiH.

On je u februaru ove godine pitao o kakvoj se naknadi radi, ko ju je propisao i po kojem pravnom osnovu, na osnovu čega je formirana cijena od 8,50 KM te gdje završava taj prihod?

UIO odgovara Magazinoviću kako državni carinski propisi ne propisuju obračun i naplatu sporne naknade, a "da prema informacijama Sektora za carine u UIO, naknada nazvana 'carinski pregled' na koju se potrošači žale je naknada koju naplaćuju i prihoduju javni poštanski operateri u BiH, u skladu sa svojim cjenovnicima".

Za pojašnjenje svrhe naplate naknade, ali i stava UIO, obratili smo se JP BH Pošta, ali do zaključenja ovog teksta odgovor nismo dobili.

(klix.ba)

srijeda, 17 Juni 2020 00:00

Migranti na kraju spiska

Ocijeni...
(0 glasova)

imigranti1Sav užas života tih nesretnih ljudi nije sakupljen samo u nevoljama i zamkama njihove seobe, nego i u onome što nađu kad dođu do cilja.

Čemu se ovi ljudi mogu nadati, čak i ako uspiju doći do svojih krajnjih odredišta, pita se autor.

U inventaru svega što je privremeno nestalo od početka pandemije korona virusa, tek negdje na kraju spiska bili su migranti – ljudi koji su se na svom putu prema evropskim zemljama, ni krivi ni dužni, našli u Bosni i Hercegovini.

U vrijeme pandemije, s prvim mjerama koje su vlasti donijele u strahu od širenja virusa, nestali su sa ulica i trgova, policija ih je preko noći smjestila u migracione centre, a građani su u strahu od korone, isto tako preko noći gotovo zaboravili na te ljude, koji su na svom mučnom putu ostali zatočeni “jugoistočno od raja” - s pogrešne strane evropske granice. Gotovo dva mjeseca niko ih nije vidio, bili su daleko od praznih ulica, od raskrsnica na kojima su mjesecima ranije “vodili” svoje male poslove prodajući papirne maramice, ponekad i druge sitnice.

Baš kako su s prvim mjerama nestali, tako su s prvim odlukama o ublažavanju tih mjera ponovo preplavili ulice brojnih gradova, uglavnom u Federaciji. Možemo ih opet vidjeti pred trgovinama, posebno pred velikim marketima gdje strpljivo čekaju na darežljive ljude, hodaju u malim grupicama i polako ponovo osvajaju raskrsnice. Kad ih gledamo kako nam prodaju maramice na semaforima, neupadljivo mole za koju marku savijeni u nekom ćošku pred prodavnicama ili kad spavaju na klupi u parku, malo kome razmišljanja i dileme sežu dalje od onih uobičajenih mučnih pitanja – gdje prespavaju, šta jedu, imaju li gdje bar da se umiju...

Samo rijetke među nama, po prirodi posla, put je vodio dugom mučnom stazom od krajnjeg jugoistoka evropskog kontinenta do zapadnoevropskih gradova, koji su njihov životni san. Tek scene s čitave dužine te migrantske rute mogu dočarati pravu dubinu migrantske tragedije. Svaki dan slušamo rasprave političara o tome jesu li oni humanitarni ili sigurnosni problem, ali rijetko ko i razmišlja o jednoj drugoj dimenziji – šta je te nesretne ljude pokrenulo na put krajnje neizvjesnosti, iz čega bježe i čemu se nadaju?

Uvijek isti pogled

...Nekako početkom marta, pred samu eskalaciju pandemije korona virusa, kad je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u svom političkom nadmudrivanju sa Evropom odlučio da otvori migrantske kampove i pusti hiljade tih ljudi na put prema evropskim granicama, vraćao sam se autobusom iz Istanbula. Bilo je to ono vrijeme kad su se kamere svjetskih televizija polako okretale prema žarištima pandemije i izvještajima o desetinama, stotinama mrtvih, ostavljajući migrante uz granične žice, zatočene između prepreka i obeshrabrene povremenim intervencijama policije. Tako zbijene između žice i pendreka lakše ih je pretvoriti u puke statističke brojeve, koji se, mnogo jednostavnije nego živi ljudi, mogu servirati svjetskoj javnosti u izvještajima institucija, raznih komiteta svjetske organizacije i nevladinih udruženja.

Svakome ko je navikao na duga putovanja po evroazijskim autostradama bilo je prosto nevjerovatno vidjeti velike grupe ljudi, žena i djece kako doslovno autoputem, zaustavnom trakom, rizikujući živote, koračaju anadolskim prostranstvima. Tu i tamo su skupine tih nesretnih ljudi, tik iza žice autoputa i u svojevrsnom okruženju turske policije, sjedile u visokoj travi. Snažan i leden vjetar šibao je iscrpljene žene i djecu koju su, umotanu u izošene pokrivače, pokušavale zakloniti u zavjetrinu sopstvenih tijela. U razgovoru sa nimalo srdačnim turskim policajcima nekako ipak saznadosmo da te ljude nasred autoputa ostavljaju oni koji su ih za novac obećali dovesti do granice. Strahujući od turske policije na punktovima, koji su tih dana bili postavljeni na nekoliko mjesta od Istanbula do Kapikule i granice s Bugarskom, ti trgovci ljudskom nesrećom jednostavno su ih izbacivali na autoput i ne hajući za to šta će biti s njima. Ostavljeni tako ni na nebu ni na zemlji, ti ljudi su se borili sa martovskim vjetrom, a još više s neizvjesnošću, zagledani prema sjeverozapadu, gdje ih je čekala bugarska ili grčka granica, samo jedna u nizu prirodnih i političkih prepreka na njihovom putu prema zapadnoevropskim zemljama.

Svejedno da li ih čovjek sreo na grčkoj ili bugarskoj granici ili negdje u Bosni i Hercegovini, njihov pogled je uvijek isti – govori kako niko od njih i ne razmišlja o povratku i kako za njih postoji samo jedan smjer. Za taj svoj životni cilj spremni su podnijeti svaku muku i teškoću...

Polovinom decembra prošle godine, novinarski zadatak odveo me u Vučjak, migrantski kamp podno negostoljubive planine Plješevice na granici sa Hrvatskom. Bilo je to vrijeme pred samo zatvaranje tog nadaleko poznatog mjesta, koje je postalo sinonim za strašne uslove s kojima se migranti suočavaju. Mnogi su već bili izmješteni, a pod šatorima su ostali samo rijetki, u nadi da će bar još jednom imati priliku zavarati trag policiji Hrvatske i pokušati ući u Hrvatsku preko bespuća Plješevice.

Ko god je bio u ratu, zna da ništa ne zaudara tako snažno i neizdrživo kao ustajala ljudska krv. Taj zadah dopire do posljednjeg djelića tijela izazivajući užas i nepodnošljivu mučninu. E, u Vučjaku je bilo gore!

Između već polurasturenih šatora i ostataka metalnih kreveta, ti nesretni ljudi su, zaklanjajući se od ledenog vjetra, na improvizovanim pećima pekli tanke hljebove po tradiciji svog zavičaja. Svuda okolo širio se neopisiv smrad, ali oni se nisu osvrtali na to.

“Neću da se vraćam u kamp u Sarajevo, šta da radim tamo?”, pričao nam je 17-godišnjak iz Sirije (ili nam je bar tako tvrdio). “Trebalo mi je šest mjeseci da od Turske dođem do ovog kampa. Zašto da se vraćam, ja ne želim ostati u Bosni i Hercegovini. Ovdje na Vučjaku je dobro, odavde mogu pokušati preći granicu svake noći, jednom ću uspjeti. Pet puta sam pokušavao, svaki put me vratila hrvatska policija. Dvaput su me tukli, evo ovdje”, pokazuje potamnjelo nagnječenje na mršavim rebrima.

Čemu se mogu nadati?

Odakle i od čega ovi ljudi bježe, pa su spremni podnositi i ovaj neopisivi užas Vučjaka, pitali smo se zaprepašteni spoznajom šta su sve u stanju podnijeti da bi se dočepali tla neke od zemalja Evropske unije. U tom užasno prljavom okruženju su spavali, jeli, podnosili glad i razne infekcije i kožne bolesti samo sa jednim ciljem – da pređu Plješevicu i krenu dalje prema svom životnom snu. Samo, šta je taj san i čemu li se nadaju razapeti između onoga od čega bježe i onoga zbog čega su spremni proći takvu užasavajuću golgotu?

Doista, čemu se ovi ljudi mogu nadati, čak i ako uspiju doći do svojih krajnjih odredišta, zapadnoevropskih gradova?

U ljeto 2019. godine proputovah francuskom i dijelom španske mediteranske obale i bar površno upoznah poznata ljetovališta, od Nice i Marseja do Barselone. Duž cijelog tog puta susretao sam slična lica – mlade migrante, koji svakodnevno vode istu borbu, bolje reći nadmudrivanje s policijom. Prodavali su sitnice i suvenire na ulicama i trgovina noseći svoje male “biznise” u šatorskom krilu, čija su četiri ćoška specijalnim načinom povezana tankim konopcem da se u jednoj sekundi mogu povući i zatvoriti, kako bi “vlasnik” mogao pobjeći ispred policijske racije. Tako prodajući privjeske, magnete i druge sitne proizvode od po jedan euro, svakih desetak minuta mijenjali su lokaciju bježeći ispred policije, da bi nastavili “trgovinu” na nekom drugom mjestu. Od jutra do mraka žive u grozničavom nadigravanju s policijom trudeći se da zarade za život.

“Ovo mi je svakodnevni posao, jedini sam u porodici koji radi”, svjedoči nam mladi Marokanac osvrćući se preko oba ramena kako bi na vrijeme spazio policajce. “Ne mogu se zaposliti u državnoj službi, u trgovini, čak ni u gradskoj čistoći, moram ovako, hvala Bogu da i ovo imam”, govori dok od njega, više iz saosjećanja nego iz potrebe, kupujemo suvenire Barselone u hladovini parka na samoj morskoj obali. “Neki rade i teže poslove, a neki ne rade ništa, ja se mogu smatrati sretnijim od njih. A policija – pa šta će ljudi, moraju i oni raditi svoj posao, kao i ja svoj”, odmahuje rukom, čak se i ne ljuteći na uniformisane ljude od kojih se povazdan skriva i sa kojima se nadmudruje u svakodnevnoj mučnoj igri od koje mu, bez ikakvog pretjerivanja, zavisi egzistencija.

Neki od ovih ljudi vjerovatno su prošli dug i težak put od jugoistoka Evrope, od Grčke i Turske, preko Balkana do Francuske. Možda su prošli i Vučjak i bespuća Plješevice. Neki su možda rizikovali živote prelazeći u malim barkama preko čitavog Sredozemlja, ali svi su došli na svoje krajnje odredište.

Sav užas života tih nesretnih ljudi nije sakupljen samo u nevoljama i zamkama njihove seobe od zavičaja do evropskih metropola i velikih gradova, nego i u onome što nađu kad dođu do cilja i kad se suoče sa teškoćama nove svakodnevnice. U tome je sakupljen cijeli njihov život, njihovi snovi, njihov krajnji cilj i domet, smisao njihovih migracija, njihov prozor u bolji život... I na kraju, kad zaokružimo i sagledamo cijelu njihovu mučnu migrantsku rutu, vraćamo se na sami početak, na pitanje – šta je to moralo biti tako jezivo, grozno i neljudsko, od čega su ovi ljudi morali pobjeći da im je ovo što danas imaju na kraju svog puta spas i blagostanje?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Amir Sužanj (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

biro21Mnoge aktivnosti preko noći pređoše na online metode, samo se nezaposleni lično moraju javiti na Biro.

Na redovno javljanje u Službu za zapošljavanje TK već do 11:00 prijepodne u ponedjeljak evidentiralo se 1.020 nezaposlenih osobaSanja Hajdukov

Sve češće se priča da se let na mjesec nije ni desio, nekako i logika nameće sličan zaključak. Al' letovi u svemir definitivno jesu tekovina modernog doba. I 20.000 milja pod morem je odavno moguće, kao i umjetna oplodnja. Mnoge aktivnosti preko noći pređoše na online metodologiju. Nešto lakše, nešto na silu. I za to vrijeme, mi i dalje čekamo u kilometarskim redovima da ostvarimo neko „pravo“.

Od kantona koji je u martu prvi uveo sve mjere zaštite od širenja korona virusa, od pohvala na rad i proaktivnost Ministarstva zdravlja, dođosmo do situacije danas, kada se otvara sve više klastera i kada se među djecom i vaspitačicama u vrtićima virus širi, među studentima, rudarima i ljekarima, kada nam saopštavaju da se u Tuzlanskom kantonu strahuje od italijanskog i španskog scenarija.

Ne noseći maske, ne držeći distancu, slaveći obilno vjerske praznike, organizujući zabave, čudimo se stalno: „Kako dođe do novog vala zaraze?“ i sve se pitamo: „Da nam ovo neko nije podmetnuo?“

Saopštiše da se u jutarnjim časovima na redovno javljanje u Službu za zapošljavanje TK već do 11:00 prijepodne evidentiralo 1.020 nezaposlenih osoba. Svi oni uredno su čekali u redu ispred zgrade pomenute službe, poznate po imenu Biro, ne držeći nikakvu distancu, ulazili su po jedno ili dvoje, jer se na naš Biro dolazi isključivo lično.

Nelogičnosti na svakom koraku

Šta ova evidencija znači i kome je potrebna? Proklamira se da je vrlo važno biti na zvaničnoj listi nezaposlenih, a jedina pogodnost je ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu. Javljanje nezaposlenih osoba na način da lično dolaze na Biro je redovno i obavezujuće i to: ukoliko ste korisnik naknade po osnovu nezaposlenosti (što znači da ste u skorijem periodu ostali bez posla, a taj status može trajati tri, šest, 12 ili 18 mjeseci, zavisno od dužine radnog staža), vi se morate javljati lično na Biro svakih 30 dana.

Ukoliko pak nemate pravo na pomenutu novčanu naknadu, javljate se svakih 45 dana, opet lično, u protivnom gubite status nezaposlene osobe. A taj status zapravo znači jedino mogućnost ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu. Da li je bilo neophodno da 1.020 i više osoba stoji u redu ispred zgrade pomenute službe, kako bi se evidentiralo, u vrijeme procvata naučnih i tehničkih dostignuća, kada je sve postalo online, kada mobilne telefone imaju i najsiromašniji građani, kada nam virus dokazuje svoje nemilosrdno prisustvo? Zašto je potrebno doći lično?

Zato što se zaposlenici naših nabildanih i bespotrebno utrostručenih administracija u javnim preduzećima plaše da će zdravstvenu zaštitu iskoristiti neko ko na to nema pravo. Neko ko je možda otišao na rad u Njemačku, a nije se odjavio s Biroa? Da li Biro sam po sebi gubi svoju svrhu, ili ne postoji drugi način kako bi se ovo rješavalo, no naprosto su brojni nezaposleni ljudi prinuđeni da se svakog mjeseca evidentiraju lično, jer se na ovaj način spriječava da famoznu zdravstvenu zaštitu ima neko ko je nedavno otišao u pečalbu kao aktivni tražilac posla, za razliku od svog nikakvog statusa u BiH.

Da li se komplikovane i beskorisne prakse primjenju zato da bi se opravdalo postojanje tolikih zaposlenika u javnim institucijama ili postoji neki logičan razlog zašto je baš ovaj način neophodan? I zašto inače na Birou piše da je rad sa strankama u vremenu od 11:00 - 13:00? Da li je to otežavanje onima koji su možda ipak zaposleni, ali na primjer na pijaci, ili na građevini, ili na čuvanju male djece, pa je to na crno, pa se na taj način toj osobi, koja nije imala sreće da nađe bolji posao, komplikuje da se na evidenciju nezaposlenih javljaju u tačno određeno vrijeme, a ako to propuste, brišu se sa spiska, pa onda, pored toga što nemaju posao, ne mogu ni da se liječe u javnim zdravstvenim ustanovama?
Socijalni servis

Zar nezaposlenost nije dovoljno teška? Naša Služba za zapošljavanje je poznata i po tome da propisuje rok od 30 dana za prijavu, nakon završetka škole ili gubljenja posla. Pa ko propusti taj rok, opet nema pravo na zdravstvenu zaštitu. Čemu taj apsurdni rok?

A kada bi Služba za nezaposlene pomagala pri zapošljavanju, umjesto što je socijalni servis, možda bi mnogi ljudi ipak ostali u BiH. Ništa bolja slika nije u drugim institucijama.

Vele da je epidemiološka slika gora nego ikada. Dječiji vrtići su zatvoreni, a druge mjere naprosto se više niko ne usuđuje uvesti, jer nas to vodi ekonomskoj propasti. Uglavnom, sad primjenjujemo samozaštitu ili ponašanje prema vlastitoj savjesti.

Farsa ili socijalna distanca? Da li višesatno čekanje u ovakvim redovima predstavlja primjer odgovornog ponašanja? I zašto se mora na ovakav način svakog mjeseca evidentirati na Biro? I zašto sam Biro ne preduzme neki bolji metod, osim što ove ljude drže napolju i puštaju jedno po jedno unutra? I čega se zapravo plaše ovi mladi ljudi, kojih je preko 1.000 došlo da se evidentira kad se već odavno priča da i termoelektrana počne bijeli dim da ispušta kada se čuje da je neko dobio posao preko Biroa?

A sam Biro se izdaje za mjesto gdje se nezaposlene osobe profiliraju i svakoj se pristupa individualnom metodologijom, kako bi se sagledale sposobnosti i kompetencije! Čemu ova farsa, ova čudna predstava, kada je svakome jasno da se posao dobija stranačkim i političkim vezama, kako je i samo osoblje Biroa zaposleno. I kad Biroi budu smješteni u nekoj drugoj galaksiji, našim nezaposlenima će se reći: „Ko lično ne dođe, brišemo ga!“

Sanja Hajdukov (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

izetbegoviccovicDok su građani i poduzetnici brinuli kako će platiti režije, državni zvaničnici su spremali nove političke krize znajući da za njih nema zime.

Prije nekoliko dana naletjeh na članak o tome kako ni usred pandemije vlasti Bosne i Hercegovine ne štede na luksuzu i kako se jedna agencija Federacije BiH u aprilu odlučila na obnovu voznog parka. Navodno su nabavili novi model Škodinog SUV-vozila uz objašnjenje kako će njime često obilaziti gradilišta koja se nalaze na teško pristupačnim terenima. Za ovu nabavku je namijenjeno nekih 54,000 KM (27,700 EUR), što je po aprilskom kursu u FBiH bilo negdje oko pola respiratora Changfeng ACM812A.

Nije baš najjasnije zašto su se u toj agenciji prilikom izbora offroad vozila opredijelili za Škodu koja nije poznata po naročitim terenskim karakteristikama, naročito kad znamo da se za polovinu izdvojenog novca može kupiti neki od pravih terenaca koji su daleko sposobniji u veranju po bosanskim gudurama. Ali, sa povećanjem robusnosti vozila dolazi smanjenje njegove udobnosti i dojma luksuznosti a udobnost i luksuz su nešto čega se bh. budžetarijat nikad neće odreći.

Dokaz za to je i posljednja sjednica Parlamentarne skupštine BiH na kojoj je glatko odbijen zakonski prijedlog da se u institucijama na nivou države uvedu mjere štednje usljed COVID-19 pandemije. U prijedlogu je stajalo kako bi on donio uštedu od oko tri miliona konvertilbilnih maraka (oko milion i po eura ili oko 30 konvertibilnih respiratora), a odnosio bi se na ukidanje prava izabranim i imenovanim zvaničnicima na regres, jubilarne naknade, naknade za stručno usavršavanje, stimulaciju (nije pametno pustiti mašti da proizvoljno tumači šta ovo znači), topli obrok, prekovremeni rad, odvojeni život, prevoz i otpremnine.
Tjelohranitelji koji pridržavaju kišobrane

Dalje, bio bi zabranjen rad komisijama van radnog vremena, za što će državni parlamentarci samo u ovoj godini inkasirati 1,2 miliona KM (više pola miliona eura ili 12 konvertibilnih respiratora), a ukinulo bi se pravo na pratnju većini od 30 osoba koje koriste tu privilegiju. Tjelohranitelje bi tako zadržali samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća Ministara BiH i dva ministra u njemu, te predsjednik Suda BiH i glavni državni tužitelj, dok bi dvadesetak drugih zvaničnika nekako moralo podnijeti teret usamljenosti.

Inače, čini se da je jedini smisao silnih tjelohranitelja upravo da našim zvaničnicima prave društvo te da im tu i tamo pridrže kišobran, budući da spomena vrijednog napada na političare u BiH (srećom) nije bilo još otkako je ono baš sredinom juna 1996. u Cazinu Mujo Beganović Harisu Silajdžiću letvom pokušao dočarati svoj stav o političkom pluralizmu u Bošnjaka. Sve ove godine narod uspijeva svoje nezadovoljstvo artikulirati kroz pokoju psovku ili sarkastičan status na društvenim mrežama i suzdržati se (nije zgoreg opet naglasiti – srećom) od fizičkih manifestacija tog nezadovoljstva upravljenih ka individualnim političarima.

Nego, razlog za neusvajanje prethodno spomenutog zakona kojim bi se do kraja godine suspendovale određene privilegije državnim dužnosnicima je to što nije obezbijeđena entitetska većina, odnosno to što za prijedlog nije glasao dovoljan broj zastupnika iz entiteta Republika Srpska. Možemo samo nagađati koliko su zbog toga bili „bijesni“ zastupnici iz Federacije BiH ali ne treba ni sumnjati da će znati za ovo „osvetiti“ kolegama iz RS ukoliko neko opet nekad pokuša dirnuti u zajedničke privilegije. Za sad, nek stoji zabilježeno da je idući put red na „federalce“ da ne skupe većinu ukoliko neko opet pokuša parlamentarcima otkinuti topli obrok od usta.

Ostaće zabilježeno i da je Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH odbacila prijedlog jedne od opozicija da se iz Ustava BiH izbriše stav koji ne dopušta smanjenje plata osobama koje obavljaju funkcije u institucijama BiH. Kažem „jedne od opozicija“ budući da u trenutnom sazivu bh. parlamenta imamo stranke koalicije koje su jedne drugima opozicija po svakom važnijem pitanju, zatim stranke koalicije koje izigravaju opoziciju unutar koalicije čiji su dio, onda pojedine zastupnike koji parlamentarne klupe često koriste za unutarstranačko opoziciono djelovanje, i tek na kraju imamo onu klasičnu opoziciju u smislu neučestvovanja u vlasti.

E, ta klasična opozicija je tražila male izmjene Ustava u smislu da se omogući smanjivanje plata u institucijama BiH za vrijeme trajanja mandata, ali je nadležna komisija njihov amandman ocijenila kao neustavan, šta god pod tim podrazumijevali. Doduše, parlament jeste usvojio prijedlog zakona o obaveznim doprinosima zvaničnika u institucijama BiH za borbu protiv epidemije korona virusa, odnosno prijedlog kojim se u poseban fond za borbu protiv epidemije izdvaja 20 posto od ostvarene neto plate zvaničnika BiH.

Nakaradni zakon za ekonomske davljenike

Dakle, privilegije ostaju a zastupnici će se velikodušno odreći petine svoje neto-plate. To praktično znači da se svaki zastupnik odriče jedne prosječne plate u državi, budući da je Al Jazeera Balkans već ranije pisala kako su plate u Parlamentu BiH peterostruko veće od prosječne plate u državi i kako je riječ o najplaćenijim parlamentarcima u regiji. A možemo samo zamisliti kolike još beneficije sadrže ta primanja kad su se parlamentarci spremnije odrekli petine plate nego dodataka na nju.

Samo za vrijeme tromjesečne neaktivnosti parlamenta uzrokovane korona virusom, svaki od parlamentaraca je inkasirao barem 15,000 KM (oko 7,500 EUR). Dok su građani i poduzetnici brinuli kako će platiti režije koje pristižu dok oni ne ostvaruju prihode i kako će preživjeti ekonomsku krizu koja slijedi nakon virusa, državni zvaničnici su spremali nove političke krize znajući da za njih nema zime – u najgorem slučaju tu su sredstva MMF-a za kojima smo uvijek spremni posegnuti.

U međuvremenu, masa ekonomskih davljenika koje nije potopio prvi val korona-pandemije panično strahuje od pojave drugog kojeg zasigurno ne bi preživjeli u finansijskom smislu. Za njih je spremljen nakaradan zakon o pomoći od kojeg ne očekuju previše i uzdaju se isključivo u svoje strpljenje i Božju milost. Parlamentarci njihove strahove ne mogu osjetiti niti se mogu s njima iskreno solidarisati, ali bilo bi dobro kad bi barem simbolično na neko vrijeme odustali od onoga čime najviše bodu oči građanima a to nisu samo (pre)visoke plate nego čitav niz nezasluženih privilegija koje uživaju dok njihovi glasači podnose teret još jedne krize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Adis Nadarević (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

potkivanjeNije se, kako kažu, mastilo sa mog posljednjeg teksta na ovom portalu ni osušilo, a napisao sam, između ostalog, da bi nam stranci zbog javašluka i drskosti naših vlasti mogli uskratiti odobrenu pomoć, a već je iz Europske komisije stiglo pismo u kojem se prijeti da bismo mogli ostati bez tehničke i finansijske podrške u procesu reforme pravosuđa. U pismu koje je iz Brisela odaslano predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji navedeno je da unutar pravosudnog sistema BiH i šire, postoji otpor spram “uspostave smislenog sistema provjere integriteta“ sudaca i tužitelja.

Komisija u svom pismu izražava ozbiljnu zabrinutost za stanje pravosudnog sistema i poziva bosanskohercegovačke vlasti da finaliziraju i usvoje novi Zakon o Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (VSTV). Posebno se sa europskog nivoa potencira potreba vraćanja integriteta pravosuđu imenovanjima i napredovanjima zasnovanim na stručnosti, poštivanjem visokih etičkih standarda, strogom i nepristrasnom primjenom pravila o sukobu interesa, disciplinskim postupcima i sankcijama.

Kao alarm je zazvonila, a u domaćoj javnosti prošla gotovo nezapaženo, prijetnja da „Komisija trenutno preispituje svoju tehničku i finansijsku podršku pravosuđu putem VSTV-a“. Dodatno upozorenje stiglo je od Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC) koji je razmatrao stanje u bh. pravosuđu i konstatirao potrebu da se izvrši reforma VSTV-a kako bi se rješavala pitanja sukoba interesa i druga pitanja vezana za integritet, ojačala neovisnost, disciplinska i profesionalna odgovornost i omogućili pravni lijekovi protiv odluka VSTV-a, pozivajući sve organe vlasti da što prije osiguraju donošenje izmjena i dopuna Zakona o VSTV-u. Sve je posljedica katastrofalnog stanja koje je u svom izvještaju konstatirao izvjestitelj Europske komisije Reinhard Priebe, njemački pravni stručnjak koji je u BiH boravio sa zadatkom da analizira stanje u pravosuđu.

„Montirani“ procesi

Integritet osoba na pozicijama u pravosuđu se posebno akcentira u izvještajima o procjeni stanja u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini. Zato što među aktivnim sucima i tužiteljima još ima osoba koje imaju neistraženu ratnu prošlost, čija su se imena pojavljivala u sumnjivim procesima, o kojima su nezavisni analitičari i mediji iznosili ozbiljne sumnje u koruptivne radnje. Uprkos tome, neki su i napredovali i dalje imaju bitnu ulogu u aktivnim procesima. Nositelji pravosudnih funkcija morali bi biti moralno neokaljani kako bi potpuno izgubljeno povjerenje u pravosudni sistem BiH bilo vraćeno.

Zašto javnost u Bosni i Hercegovini nema povjerenje u pravosudni sistem? Jer nema istraga i sudskih procesa za djela visoke korupcije, pa tako, na primjer, postupak protiv bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje koji je tokom istrage prozvao neke visokopozicionirane političare traje nedopustivo dugo. U procesu protiv još uvijek aktuelnog lidera vladajuće političke stanke, tokom istrage, nestao je važan dokazni materijal zbog kojeg je optužnica pala. Procesi političarima zbog zloupotrebe položaja i sumnji na korupciju padaju, jer se zbog proceduralnih propusta pretvaraju u „montirane“. Jer se predmeti ratnih zločina odugovlače, optuženima i presuđenima se izriču mjere zabrane, a oni pod zaštitom politike potom utočište pronađu u susjednim zemljama, pri tome uz obavezno posjedovanje dvojnog državljanstva koje ih kasnije čini „nedostupnima bh orgnaima vlasti“. Jer za pojedina ubistva postoji sumnja o umiješanosti visokopozicioniranih političara ili korištenje uticaja za njihovo zataškavanje. Građanske parnice i upravni postupci traju van razumnih rokova, zbog čega je u stotinama slučajeva reagirao i Ustavni sud BiH. Građani u šali tvrde kako na sudu u Bosni i Hercegovini ne dobijaju sporove oni koji imaju pravo, nego oni koji imaju boljeg advokata.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Za 15 godina, prema informacijama iz Evropske komisije, Brisel je u bh. pravosudnu reformu ubrizgao oko 30 miliona eura. Nekima možda nedovoljno, ali to je predstavljalo garanciju bar djelomične neovisnosti nositelja pravosudnih funkcija. Predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija, komentirajući najavu EC rekao je da se Vijeće, sudovi i tužiteljstva svakako finansiraju iz budžeta, te da zbog eventualne odluke Komisije o povlačenju, neće doći do zastoja i problema u radu. Do zastoja neće, ali problemi u radu već postoje, samo je pitanje zašto ih ključni ljudi nisu svjesni.

Pritisci iz stranačkih centrala

Unutar sudova i tužiteljstva ponašaju kao ukleti onom – o sebi se zabavili. Suci i tužitelji ratuju međusobno, protiv nekih su pokrenuti i sudski sporovi, postoje i nepravomoćne presude, glavni tužitelji su smjenjivani ili im se sudi. Pri tome, za brojne otvorene predmete javnost godinama čeka tužiteljske odluke, mnoge optužnice pale su zbog loše pripreme tužitelja ili dobrih advokata odbrane.

Otvoreno se govori o političkom uticaju na sudove i tužiteljstva, na povezanost pojedinih sudaca i tužitelja sa vladajućim strankama, na pritiske u pojedinim predmetima koji dolaze iz stranačkih centrala. O tome čak govore i bivši suci Ustavnog suda ili članovi VSTV-a. Ukoliko se Europska komisija odluči da povuče pomoć za reforme, smanjenje tih fondova proporcionalno će povećavati političke uticaj na suce i tužitelje i njihove odluke u konkretnim predmetima. Takvo stanje otvara put za umnožavanje afera poput one o uvozu respiratora iz Kine koja je otkrivena u vrijeme panične brige za živote i zdravlje oboljelih od korona virusa.

Bilo bi nekorektno svu odgovornost svaliti na VSTV. Dio sigurno treba adresirati političkim strukturama kojima ovakvo stanje odgovara i odbijaju bilo kakvu pomisao o reformama. Autoritet sudova, pa i najviše sudske instance, Ustavnog suda BiH, konstantno ruše osporavanjem i komentiranjem odluka u dnevno-političke svrhe. Za 10 godina državni parlamentarci su samo jednom raspravljali o stanju u pravosuđu i to onda kad su osjetili priliku da pojačaju politički pritisak na nositelje pravosudnih funkcija. Zbog strukture vlasti u BiH vodeće nacionalne stranke ulažu ogromne napore kako bi preko svojih simpatizera osigurali uticaj u sudovima i tužiteljstvima, a ne kako bi uspostavili sistem za dijeljenje pravde.

Odgovornost stranaca

Ni stranci nisu amnestirani od odgovornosti za ovakvu trenutnu situaciju. Godinama su gledali kroz prste provođenje kozmetičkih promjena. Postoje tvrdnje da je sunovrat počeo odlaskom stranaca iz pravosudnih institucija. Praksa, međutim, potvrđuje da je i za njihova mandata vladao isti model – često nije suđeno onda kad je bilo osnova sumnje u organizirani kriminal i korupciju, nego onda kad je trebalo stvarati politički ambijent za rješavanje određenih sporenja što je bilo u agendama vlada zemalja iz kojih su dolazili.

Osporavani predsjednik osporavane institucije (VSTV) Milan Tegeltija u intervjuu državnom javnom servisu uoči Priebeovog dolaska polovinom prošle godine izjavio je da „niko ne može prutom disciplinirati bh. pravosuđe. Ono je nezavisno od bilo koga, pa i od međunarodnih institucija. Do sada nismo imali imperativne zahtjeve i naredbodavni pristup prema nama“, rekao je Tegeltija. Pravosuđe nije, i ne smije biti nezavisno od pravde i javnosti kojoj bi trebalo da služi. Isključivo finansiranje pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini iz budžeta dokrajčilo bi i ovo malo nezavisnosti što ga još ima, povampirilio bi političke uticaje i udaljilo građane ove zemlje od osnovnih ljudskih prava za dogledno vrijeme. Pravila pristojnog izražavanja u medijima ne dozvoljavaju da zaključim prostim narodnim jezikom, pa ću se poslužiti igrom riječi: pravosuđe na budžetu, pravda u klozetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin batković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

imigranti1Amnesty International izvijestio je o navodnom novom slučaju zlostavljanja migranata od hrvatske policije blizu granice s Bosnom i Hercegovinom.

Migranti, BiH, Granična policija, prenosi AI riječi migranata, na kraju ih je prevezla bliže granici s Bosnom i Hercegovinom i naredila im da pješače.

U zastrašujućoj eskalaciji policijskih kršenja ljudskih prava na hrvatskoj granici s Bosnom i Hercegovinom skupina migranata i tražitelja azila nedavno je bila svezana, brutalno pretučena i zlostavljana od službenika koji su ismijavali njihove ozljede i razmazivali hranu po njihovim glavama, koje su krvarile, kako bi ih ponizili, priopćila je u četvrtak nevladina organizacija Amnesty International (AI).

AI navodi da su razgovarali sa šestoricom muškaraca iz skupine od 16 pakistanskih i afganistanskih tražitelja azila koje je hrvatska policija otkrila u noći između 26. i 27. svibnja u blizini Plitvica dok su pokušavali prijeći kroz zemlju kako bi došli do zapadne Europe.

Moratti za AJB: Pričali smo s ljudima koje je mučila hrvatska policija

Između osam i deset ljudi, koji su nosili crne uniforme i "fantomke" identične onima koje je, kako navode, koristila hrvatska specijalna policija, ispaljivalo je hice iz oružja u zrak i udaralo ljude metalnim palicama i drškama pištolja.

Potom su trljali hranu koju su pronašli u jednom od ruksaka po glavama migranata, navodi AI.

Ta organizacija dalje izvještava da su razgovarali i s liječnicima koji su liječili muškarce i nevladinim organizacijama koje su svjedočile njihovim ozljedama.
AI: EU više ne može šutjeti

"Europska unija više ne može šutjeti i namjerno ignorirati nasilje i zlostavljanja hrvatske policije na svojim vanjskim granicama. Njihova šutnja omogućava, pa čak i ohrabruje počinitelje ovog zlostavljanja da nastave bez posljedica. Europska komisija mora istražiti najnovija izvješća zastrašujućeg policijskog nasilja nad migrantima i tražiteljima azila", rekao je Massimo Moratti, zamjenik ravnatelja Ureda za Europu, nakon najnovijeg incidenta na hrvatskoj granici, navode iz nevladine organizacije.

"Molili smo ih da prestanu i pokažu milost. Bili smo vezani, nismo se mogli pomaknuti i ponižavali su nas. Nije bilo razloga da nas stalno udaraju i muče", rekao je Amir iz Pakistana, kako navodi AI.

Kazao je da naoružani ljudi nisu pokazali suosjećanje.

"Fotografirali su nas mobitelima, pjevali i smijali se."

Ahmedu je, pak, slomljena ruka i nos, ima šavove na stražnjoj strani glave i vidljive modrice po cijelom licu i rukama.

Desetorica su ljudi zadobila ozljede.

Nakon gotovo pet sati neprekidnog zlostavljanja, kako se navodi, migranti su predani hrvatskoj graničnoj policiji, koja ih je prevezla bliže granici s Bosnom i Hercegovinom u dva kombija prije nego što im je naredila da pješače.

Brojne povrede

"Oni su bili iznenađeni našim stanjem. Bili smo krvavi i u šoku. Jedva smo stajali, a još smo manje mogli hodati satima do Bosne. Ali rekli su nam da idemo. Rekli su nam da ponesemo dečke koji nisu mogli hodati i krenemo", rekao je Faisal Amnestyju.

Neki od muškaraca na kraju su stigli do prihvatnog centra "Miral" u Velikoj Kladuši, ali su petorica koja su bila preslaba da hodaju zaostala i na kraju je po njih došla nevladina organizacija koja djeluje u kampu.

Liječnik hitne pomoći u Velikoj Kladuši, koji je liječio muškarce, rekao je AI-ju da su svi imali ozljede na stražnjoj strani glave koje odgovaraju udarcima tupim predmetom.

Većina je imala višestruke prijelome, ozljede zglobova i pluća, posjekotine i modrice, a nekoliko ih je traumatizirano.

Njihov bi oporavak, rekao je, mogao trajati mjesecima.

AI navodi da incident, posljednji u nizu, ukazuje na novu razinu brutalnosti i zlostavljanja hrvatske policije.

Bez odgovora iz MUP-a

Brojni izvještaji u protekle tri godine, navodi Amnesty, otkrili su kako hrvatska granična policija rutinski napada muškarce, žene i tinejdžere koji pokušavaju ući u zemlju, uništava njihove stvari i razbija njihove mobitele prije nego što ih vrate u Bosnu i Hercegovinu.

Ljudima se, kako navode, ponekad skida odjeća i obuća te su prisiljeni satima pješačiti po snijegu i kroz hladne rijeke.

Hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova, navode dalje, dosad je odbacivalo te navode, odbijajući provesti neovisne i učinkovite istrage prijavljenih zlostavljanja ili privesti svoje službenike na odgovornost.

U ozračju nekažnjavanja, kažu, nezakoniti povratak i nasilje na granici samo su eskalirali.

Iz Amnesty Internationala navode da su podijelili detalje tog incidenta s Ministarstvom unutarnjih poslova, ali nisu dobili službeni odgovor.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

minielektranaUdruženje Eko akcija Sarajevo odgovorilo je na nekoliko ključnih pitanja o malim hidroelektranama u BiH.

U Bosni i Hercegovini je do sada izgrađeno 106 malih hidroelektrana. A barem ih je još 340 u raznim fazama planiranja, pripreme i izgradnje. Na kraju u BiH neće biti ni rijeke ni potoka bez barem jedne male hidroelektrane.

Postavlja se pitanje da li se male hidroelektrane prave jer BiH nema dovoljno električne energije? Iz Udruženja Eko akcija odgovaraju sa NE.

"Izgradnja MHE u BiH nije rezultat strateških potreba za električnom energijom, nego namjere da se zadovolje investitori - uglavnom izvanredno povezani s vlastima i stranačkim krugovima. Zahvaljujući izdašnim poticajima, izgradnja malih hidroelektrana je posao na kojem se odlično zarađuje. Sve su 104 male hidroelektrane 2019. godine proizvele 497,99 GWh i to je tek 3,1% od ukupno proizvedene električne energije u BiH", ističe se iz ovog Udruženja.

U BiH se proizvodi daleko više električne energije nego što troši: 2019. godine je proizvela ukupno 16.074 GWh, a potrošila 12.033 GWh.

Jedno od pitanja je da li male hidroelektrane donose lokalnim zajednicama nova radna mjesta? Odgovor i na ovo pitanje je NE.

"Zbog visoke automatizacije malih hidroelektrana, u njima radi minimalan broj radnika. Zavisno od lokacije, male hidroelektrane zapošljavaju maksimalno jednog radnika po postrojenju. Svih 400+ planiranih malih hidroelektrana u BiH zaposlilo bi manje radnika nego jedna omanja tvornica.Zbog visoke automatizacije rada, broj radnika koje nakon izgradnje zapošljavaju male hidroelektrane je simboličan", ističe se.

Negativan je odgovor i na pitanje da li lokalne zajednice ostvaruju značajne prihode iz koncesionih naknada koje plaćaju vlasnici malih hidroelektrana.

Naime, koncesione naknade su vrlo niske: od 1 do 3% ukupnog prihoda svake male hidroelektrane.

"Investitori malih hidroelektrana potpisuju koncesione ugovore obično na 30, a u zadnje vrijeme, sve češće i na 50 godina. Ugovori se potpisuju s lokalnim vlastima, a raspodjela koncesionih naknada zavisi i od entiteta i od pojedinih kantona", pojašnjava se.

Opština Fojnica je na ime koncesionih naknada od svih šest malih hidroelektrana na svojoj teritoriji od 2015. do 2018. godine ubirala od 44,6 do 59,6 hiljada KM (1,38% do 1,85% ukupnog opštinskog budžeta). Srednjobosanski kanton, gdje je dosad izgrađeno ukupno 35 malih hidroelektrana (skoro trećina ukupnog broja u BiH), koncesionim naknadama ubire svega 0,46% svog ukupnog prihoda3.

Na pitanje da li BiH izgradnjom malih hidroelektrana ispunjava svoje međunarodne obaveze u kontekstu klimatske krize? Odgovor je NE.

"Cijeli ovaj region vrlo malo doprinosi ukupnim emisijama stakleničkih gasova na planeti. BiH u globalnoj emisiji stakleničkih gasova učestvuje sa svega 0,075 procenata. Tri najveća emitera stakleničkih gasova su Kina, Evropska Unija i Sjedinjene Američke Države i proizvode 14 puta više stakleničkih gasova od čak 100 zemalja s dna tabele zemalja rangiranih po proizvodnji stakleničkih gasova 4. BiH može smanjiti emisije stakleničkih gasova, ali nikad nije dobila značajniju međunarodnu pomoć da npr. fosilna goriva (ugalj) koja koristi za proizvodnju električne energije zamijeni energijom iz obnovljivih izvora", ističe se iz Eko akcije.

BiH je 2019. godine iz obnovljivih izvora proizvela 40% ukupno proizvedene električne energije. Da je članica EU, BiH bi po ovom parametru bila na visokom osmom mjestu (među 28 zemalja)

"Šteta koja nastaje izgradnjom malih hidroelektrana neuporedivo je veća od štete izazvane izgradnjom solarnih i vjetroelektrana. Energije vjetra i sunca predstavljaju istinsku budućnost održive, obnovljve energije u BiH. Izgradnjom malih hidroelektrana BiH ispunjava obaveze iz Ugovora7 o uspostavljanju Energetske zajednice", ističe se iz Eko akcije i dodaje se da dio odgovornosti za dramatični porast izgradnje MHE u BiH snosi i Evropska unija.

"Odnos EU prema zaštiti okoliša Zapadnog Balkana očituje se u činjenici da u EU Strategiji za zemlje Zapadnog Balkana iz 2018. godine okoliš nije ni spomenut. Iako EU navodno očekuje pridruživanje zemalja Zapadnog Balkana, za ovaj region organizuje samo Energetsku zajednicu, a maksimalno zanemaruje primjenu okolišnog dijela pravne stečevine EU, koja se morala naći u istom paketu s energijom. Bosni i Hercegovini je Energetska zajednica nametnula obavezu da do 2020. godine iz obnovljivih izvora proizvede 40% ukupno potrošene energije. EU je svojim članicama za isti period propisala daleko manje ambiciozne, a ekonomski lakše podnošljive ciljeve: da iz obnovljivih izvora proizvedu 20% od ukupno potrošene energije", pojašnjavaju iz ovog Udruženja.

Dodaje se da su pojedini investitori ignorišući ostale izvore obnovljive energije, predstavili izgradnju malih hidroelektrana kao uslov učlanjenja u EU.

"Na tom osnovu se vlasnicima malih hidroelektrana usmjerava većina nemalih sredstva iz 'naknade za obnovljive izvore' koju svi bh. građani i privrednici plaćaju uz mjesečne račune za električnu energiju (2019. godine oko 48 miliona KM910). Poticaji i otkup ukupne količine proizvedene električne energije po garantovanim, visokim cijenama tokom 12 godina (u FBiH) i 15 godina (u RS) čine ulaganje u MHE najmanje rizičnim od svih privrednih ulaganja. Male hidroelektrane garantuju višestruko veću zaradu od inicijalnih ulaganja", ističu iz Eko akcije.

Iz ovog udruženja ističe se da izgradnja malih hidroelektrana ne snižava cijenu električne energije.

"Prosječna cijena električne energije (0,0664 KM/kWh) koju plaćaju domaćinstva u Federaciji na području koje snabdijeva EP BiH skoro je upola niža od garantovane cijene po kojoj se struja otkupljuje od vlasnika malih hidroelektrana. (Malim postrojenjima snage ispod 1 MW garantuje se otkupna cijena od 0,13041 KM/kWh, a srednjim postrojenjima snage od 1 do 10 MW otkupna cijena od 0,11709 KM/kWh). Nakon isteka perioda od 12 godina, struja će se od vlasnika MHE u FBiH otkupljivati po tzv. referentnoj cijeni koja trenutno iznosi 0,105858 KM/kWh - što je oko 60% više od iznosa kojeg domaćinstva trenutno plaćaju za električnu energiju", kažu iz Eko akcije.

Iz ovog udruženja kažu da u zadnjih nekoliko decenija male hidroelektrane niču svuda po BiH, što s dozvolama što bez njih, a često i u zaštićenim područjima i uprkos žestokom protivljenju lokalnih zajednica.

"Uprkos zakonskim odredbama o poštivanju tzv. biološkog minimuma, korita brojnih rijeka na kojima su izgrađene male hidroelektrane ostaju tokom većeg dijela godine potpuno suha: male hidroelektrane crpe iz njih i posljednju kap vode - što je pogubno ne samo za riječni i obalni živi svijet, nego i za privredu lokalnih zajednica. Sve se ovo dešava bez ikakvih sankcija, uz prećutnu saglasnost državnog aparata - što se zaključuje iz činjenice da nadležne inspekcije redovno ne reaguju na ovu gradnju", kažu iz Eko akcije.

Maja Isovic Dobrijević (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

novac2Raspodjela sredstava tekućih transfera nižim nivoima vlasti u ukupnom iznosu od 18 miliona KM izvršena je bez javnog oglašavanja i bez primjene kriterija utvrđenih odlukom Vlade o utvrđivanju kriterija raspodjele sredstava, stoji u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH o radu Federalnog ministarstva finansija za prošlu godinu.

Na čelu ovog ministarstva nalazi se ministrica Jelka Milićević (HDZ). Kako navode revizori, nije osiguran potpun nadzor nad korisnicima sredstava, niti je jedan broj korisnika uopće dostavio izvještaj o namjenskom utrošku sredstava u skladu s vladinom odlukom.

Također, korisnicima za 2018. godinu koji nisu opravdali namjenski utrošak sredstava, ona su dodijeljena u 2019. godini, što, kako tvrde revizori, nije u skladu sa Zakonom o budžetima FBiH.

Naveden je primijer odluke Vlade FBiH od 4. jula prošle godine kojom je dodijeljen iznos od 4,8 miliona KM pa je tako BPK dobio tri miliona, ZHK 760.000, PK 670.000 i LK 370.000 KM. Ministarstvo finansija, kažu revizori, kod ove odluke nije postupilo prema mišljenju Ureda za zakonodavstvo da ugradi uredbu o izvještavanju o utrošku sredstava, a nije bilo nikakvog javnog oglašavanja. Revizori nisu pronašli kriterije na osnovu kojih su podijeljena sredstva.

Također, istog dana je donesena odluka da se 1,2 miliona KM podijeli gradovima i općinama, ali opet bez dokumentacije o načinu raspodjele sredstava i bez javnog oglašavanja.

Nadalje, od ukupno dodijeljenih 12 miliona KM u 2018. gradovima i općinama, zaključno sa 27. aprilom ove godine, sedam gradova i općina Ministarstvu finansija uopće nije dostavilo izvještaje o trošenju tog novca.

Revizori navode i da Ministarstvo finansija nije poduzelo adekvatne mjere za naplatu potraživanja po kreditima u iznosu od 176,7 miliona KM. Nenaplaćena potraživanja starija od šest mjeseci, naveli su dalje revizori, uopće nisu evidentirana na poziciji sumnjivih i spornih potraživanja.

Revizori su ustanovili i da ovo ministarstvo do danas nije postupilo po zaključku Vlade FBiH od 31. oktobra 2013. o finansijskim obavezama bivšeg Federalnog ministarstva odbrane kojima je regulisano izvršenje sudskih presuda po pitanju neisplaćenih plaća uposlenicima.

(klix.ba)

(klix.ba)

Stranica 2 od 47

S5 Box