Vijesti iz BiH
BiH

BiH (376)

Ocijeni...
(0 glasova)

djeca1Mirza Emirhafizović otvoreno o sumornim demografskim brojkama.

Demografi iz regije odavno upozoravaju na rastući problem iseljavanja koji u kombinaciji sa padom nataliteta, osiromašuje društvene potencijale i neadekvatne ili potpuno izostajuće odgovore vlasti na sve sumornije prognoze.
Kako primjer navedimo samo period od 2007. do 2017. godine kada je Bosna i Hercegovina samo prirodnom depopulacijom – veći broj umrlih od broja živorođenih- izgubila više od 40 000 stanovnika! Ako ovome dodamo brojku da odavde dnevno odlazi 80 ljudi, dođemo do zaista alarmantnih podataka.
Podaci o prirodnom padu stanovništva samo su jedan dio alarmantne demografske situacije u našoj zemlji kaže Mirza Emirhafizović, demograf i docent na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka Sarajevo u velikom intervjuu za BUKU i ujedno konstatuje da je Bosna i Hercegovina sada već teško oboljela od bijele kuge te da je, i onako nizak natalitet, u dodatnom opadanju, što najbolje ilustrije činjenica da se u publikaciji UN-a Bosna i Hercegovina našla na listi deset zemalja svijeta s najnižim fertilitetom u periodu 2010-2015.
Situacija je toliko loša, ističe, da nije pretjerano govoriti o demografskoj katastrofi koja nas je u novije vrijeme zadesila.

 

Tri godine nakon rata desio se svojevrsan demografski oporavak, da bi danas BiH bila rangira među najkritičnije demografske zemlje. Naime 2002.godine je zabilježena najniža stopa fertiliteta, manje od 1,3 djece po ženi. Šta nam ovi podaci govore, koliko su zabrinjavajući?

 

Ako je stopa totalnog fertiliteta za oko 40 % ispod praga koji se zahtijeva za jednostavnu reprodukciju stanovništva, a to je nešto više od dvoje djece po ženi, to znači da će naredna generacija biti za toliko umanjena, ne računajući značajne gubitke po osnovi stalne emigracije. Iako je riječ o periodskom fertilitetu, ovaj pokazatelj omogućuje uvid u prosjek rađanja unutar ženske populacije u reproduktivnoj dobi. Međutim, prosječan broj djece po ženi prikriva mnoge varijacije koje postoje, od nesudjelovanja u reprodukciji, koje se često dovodi u vezu s odgađanjem roditeljstva za kasnije godine, do rađanja dvoje ili više djece. Ipak, višegodišnji prosjek rađanja u BiH upućuje na to da prevladava model jednog djeteta u porodici. Tako niske norme rađanja imat će višestruke implikacije koje će se odraziti ne samo na međugeneracijske porodične odnose, nego i na demografski, i, općenito, ukupni društveno-ekonomski razvoj.

 

Koje opštine, gradovi imaju najnižu stopu nataliteta u našoj zemlji?

 

Nisu zanemarive određene prostorne razlike kad je riječ o stopi nataliteta i prirodne promjene u Bosni i Hercegovini. Najnižu stopu nataliteta očekivano imaju one općine s malim brojem stanovnika koje su formirane stjecajem ratnih okolnosti bez realne ekonomske i demografske opravdanosti, ali i one u kojima zbog raseljavanja i stradanja stanovništva skoro da ne postoji fertilna baza. U nekim od ovih općina, kao što su Istočni Mostar, Istočni Drvar, Kupres u RS, tokom godine rodi se samo jedno ili nijedno dijete. Lista općina koje imaju izrazito nizak natalitet je poduža, pa spomenimo samo neke: Ravno, Neum, Bosansko Grahovo, Donji Žabar, Pelagićevo, Novo Goražde, a s nešto višim nivoom rađanja slijede ih Domaljevac-Šamac, Odžak, Orašje, Kupres u FBiH, Dobretići itd. Mnoga sela su već potpuno prazna.
Dok neke općine još uvijek bilježe veći broj živorođenih od broja umrlih osoba, pretežno u Federaciji BiH, drugim prijeti pustošenje. Situacija je posebno kritična u Kantonu 10, zatim Posavskom, ali i u mnogim dijelovima Republike Srpske. Izuzetak su Banja Luka i Laktaši, gdje je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u 2017. godini broj živorođenih neznatno nadmašio broj umrlih. Po visini stope prirodnog prirasta izdvajaju se: Bužim, Velika Kladuša, Banovići, Živinice, Doboj-Jug, Kakanj, Tešanj, Donji Vakuf, Novi Travnik, Hadžići, Ilijaš, Ilidža i Vogošća. Međutim, te općine, u većini slučajeva, ne mogu popraviti prosjek ni na nivou kantona kojem pripadaju, uz izuzetak Sarajevskog i donekle Zeničko-Dobojskog.

 

Imate li možda podatak koliko je BiH zbog negativnog prirodnog priraštaja izgubila stanovnika u proteklih 5, 10 godina?

 

Od 2007. do 2017. godine Bosna i Hercegovina je samo prirodnom depopulacijom – veći broj umrlih od broja živorođenih- izgubila više od 40 000 stanovnika.

 

Kolika je najveća stopa nataliteta iznosila u predratnoj BiH, a koliko iznosi danas?

 

Stopa rađanja bila je veoma visoka nakon Drugog svjetskog rata, u prosjeku više od petero djece po ženi, da bi od druge polovice 1950-ih otpočeo njen pad, koji je sve više dobivao na intenzitetu. Bosna i Hercegovina je najbrže od svih manje razvijenih zemalja i područja Balkana prošla kroz demografsku tranziciju.
Već početkom 1980-ih godina totalna stopa fertiliteta pala je ispod zamjenskog nivoa. Uoči rata, 1990. godine opća stopa nataliteta bila je 15,4 promila, a totalna stopa fertiliteta 1,7 (djece po ženi). Broj živorođenih 1990. godine iznosio je skoro 67 000, što je više nego dvostruko uspoređujući s godišnjim nivoom rađanja počevši od 2011. godine pa nadalje. Posljedice rata se u velikoj mjeri reflektiraju na skorašnje (de)populacijske procese. Od 2002., s izuzetkom 2009.i i 2012. godine, prosječan broj djece po ženi manji je od 1,3, a ta pojava u literaturi se označava kao „najniži niski fertilitet“.

 

Kolika bi stopa nataliteta bila zadovoljavajuća za BiH?

 

Ako se teži stagnantnom modelu razvoja stanovništva, stopa nataliteta trebala bi biti nešto viša od stope mortaliteta, a to je, s obzirom na trenutne vitalno-statističke parametre u BiH, iznad 11 promila. U svakom slučaju, bilo bi poželjno da prosječan broj djece po ženi na godišnjem nivou bude oko dvoje. Upravo zbog loših socio-ekonomskih uvjeta mnogi parovi ne ostvare svoje fertilitetne aspiracije, jer su neka istraživanja pokazala da većina osoba želi imati dvoje djece.
Treba imati u vidu da i iseljavanje negativno djeluje na bioreprodukcijski kapacitet.

 

2007. godine broj umrlih je po prvi put premašio broj rođenih. Taj podatak je već tada trebao zabrinuti nadležne institucije. Koliko 11 godina poslije BiH, entiteti, kantoni ima adekvatne populacione politike?

 

Evidentno izostaje adekvatan odgovor vlasti na izmijenjenu demografsku stvarnost u vidu dobro osmišljene populacijske politike, kako bi se ublažile posljedice biološke regresije, koja uzima sve više maha. Finansijski instrumenti populacijske politike ne bi trebali biti percipirani samo kao rashodovna stavka, već kao investicija u biološki opstanak društva. Osim novčanih transfera, ne treba zanemariti ni druga dva važna instrumenta, a to su usluge, kao što je mreža ustanova za dnevno zbrinjavanje djece s odgovarajućim kapacitetima, te vrijeme namijenjeno za roditeljstvo.
Važno je povećati stopu zaposlenosti mladih, jer je to osnovna pretpostavka osnivanja porodice. Sudeći po negativnim demografskim trendovima, stječe se utisak da se umjesto stimulativne provodi antinatalitetna i emigracijska, tj. restriktivna populacijska politika, kojoj je cilj smanjenje broja stanovnika.

 

Na demografske trendove i depopulacijske procese posebno utiču migracije. Mnogi će reći odavde se oduvijek odlazilo i to je tačno, ali je tačno i da se promijenio migracijski obrazac u odnosu na predratni period. Na šta nam je on nekada ukazivao, a na šta nam ukazuje danas?

 

Razlike se prvenstveno ogledaju u strukturi migranata, načinu i motivima odlaska, ali i šemama regrutiranja inostrane radne snage u odredišnim zemljama. Nekada je među migrantima najzastupljenija bila nisko kvalificirana muška radna snaga, dok danas gro njih čine visoko obrazovane osobe. Odljev stručnjaka (brain drain), uz starenje stanovništva i opadanje ionako niske stope nataliteta, zasigurno predstavlja jedan od najvećih izazova savremenog bh. društva. Osim što iseljenici/e odnose svoj bioreprodukcijski potencijal, jer se uglavnom radi o osobama u optimalnoj reproduktivnoj dobi, njihovim odlaskom istovremeno se gubi i vrijedni, a često i nenadoknadivi, ljudski kapital. Time ujedno propadaju i sve prethodne investicije u obrazovanje (human capital flight). S druge strane, ljudski kapital u BiH nerijetko biva obezvrijeđen, bilo zbog nemogućnosti pronalaska posla koji odgovara stečenim kvalifikacijama, bilo zbog potplaćenosti zaposlenih. Uz ostale probleme, negativna selekcija kadrova jedna je u nizu boljki tranzicijskog bh. društva. Među osobama koje su napustile ili namjeravaju otići iz zemlje su i one koje su imale, odnosno imaju siguran pa čak i relativno dobro plaćen posao, a kao najčešći razlog navode nedostatak perspektive za svoju djecu.

 

Posebna priča je odliv mladih iz BiH i odlazak u inostranstvo? Zna li se broj mladih i mladih porodica koji su napustili BiH posljednjih 4-5 godina te ko i kako vodi evidenciju o tim odlascima? Koliko su ti podaci pouzdani i kako se ažuriraju?

 

Za razliku od vitalne statistike, migracijska statistika je još uvijek najslabija karika u statističkom sistemu, posebno kad je riječ o vanjskim migracijama. Brojke variraju ovisno o izvoru podataka i korištenoj metodologiji pa se otuda javljaju različite procjene o broju osoba koje su napustile zemlju u posljednjih pet godina, ali i sporenja u vezi s tim.

 

Slijedom svega rečenog, kakva budućnost očekuje BiH, ako nadležne institucije nastave ignorisati ove probleme?

 

Sa žaljenjem valja konstatirati da recentna demografska kretanja ne pružaju osnovu za optimističnu prognozu. Kao posljedica vrlo niskog nataliteta i iseljavanja, stanovništvo BiH ubrzano zalazi u duboku starost. Drugim riječima, smanjuje se udio djece i mladih, dok se udio osoba u dobi od 65 i više godina u ukupnom stanovništvu povećava. Uslijed takvih tendencija, ukupna depopulacija poprima sve drastičnije razmjere, što ima reperkusije na volumen dobnih funkcionalnih kontingenata – školski, radni, fertilni itd. Već duže vrijeme očekuje se odlučnija reakcija kreatora politika kako bi se zaustavio masovni odlazak mladih i porodica iz zemlje i potaknuo rast nataliteta. Višegodišnji izrazito nizak natalitet signalizira u kakvom socio-ekonomskom ambijentu živimo. Dok neke druge teme u medijima okupiraju pažnju javnosti, stanovništvo BiH postaje sve starije i malobrojnije.

 

Tatjana Čalić  (Arhiva BUKE)

Ocijeni...
(0 glasova)

policijaSazvana je vanredna sjednica Komisije za sigurnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u povodu najave bosanskohercegovačkog entiteta RS da će formirati rezervni sastav policije. Na ovoj sjednici trebala bi biti donesena konačna odluka o tome da i entitet FBiH započne proces formiranja rezervnog sastava federalne policije.
Predsjedavajući Komisije za sigurnost Parlamenta Federacije BiH Damir Mašić (SDP) uputio je danas članovima parlamentarne komisije, premijeru FBiH, šefu Parlamenta FBiH, ministru unutrašnjih poslova FBiH, vršitelju dužnosti direktora Federalne uprave policije (FUP) i visokom predstavniku poziv na vanrednu sjednicu, a na kojoj će biti razmatran odgovor entiteta FBiH na najavu formiranja rezervnog sastava policije Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a.

Sjednica Komsije za sigurnost Parlamenta Federacije BiH bit će održana u utorak, 23. aprila 2019. godine, a Mašić je na dnevni red stavio tačku koja glasi: "Mogući pravci djelovanja u svjetlu aktuelnih prijedloga i zakonskih rješenja iz oblasti sigurnosti u Narodnoj skupštini RS-a".

Na ovoj sjednici, kako saznajemo, trebala bi i institucionalno biti donesena odluka da se Federacija Bosne i Hercegovine upusti u proceduru formiranja rezervnog sastava federalne policije, a kao odgovor na najave vlasti iz entiteta RS.

Članovima parlamentarne komisije obratit će se ministar unutrašnjih poslova FBiH Aljoša Čampara (SDA) i vršitelj dužnosti direktora FUP-a Ensad Korman. Stranka demokratske akcije (SDA) već je naložila svojim funkcionerima, pa tako i Čampari, da pokrenu inicijativu za popunu i opremanje aktivnog sastava policije u Federaciji BiH i kantonima, a istovremeno i da se zvanično pokrenu procedure za izmjene zakona u FBiH i kantonima kojima će se omogućiti uvođenje rezervnog sastava policije.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

vlasenicaMensur Ferhatović danas će iz Komemorativnog centra u Tuzli ispratiti tijela svoja dva brata Mehu Ferhatovića i Mirsada Ferhatovića sutra će im uz još 18 vlaseničkih žrtava na mezarju "Rakita“ biti klanjanja dženaza.
Tijela Ferhatovića pronađena su u masovnoj grobnici na Jelovačkim česmama, a njihov otac Bajro, koji je također mučki ubijen, sahranjen je prije 14 godina. Njegovo tijelo je pronađeno u masovnoj grobnici Ogradice.

Mensur Ferhatović, brat ubijenih, kaže da tokom opsade Vlasenice nijedna žrtva nije bila vojno osposobljena te da su svi sistemski odvedeni iz svojih kuća i sa svojih radnih mjesta.

"Moj otac je bio penzioner, imao je 60 godina kada je ubijen. Obdukcijski nalaz je pokazao da se radi o smrću strijeljanjem u potiljak iz neposredne blizine. Pronašao sam još trojicu daidži. Jedan moj brat je u trenutku ubijanja imao 30 godina, a drugi 32 godine. Moja majka je još živa i vratila se u Vlasenicu. Ja još od prije rata, nakon završenog studija, živim u Rijeci, u Hrvatskoj", kaže Mensur Ferhatović.

Ovo je za njega i porodicu, dodaje, velika safisfakcija, što će i kosti njegove braće pronaći svoj smiraj.

"Kao čovjek mogu izraziti svoje negodovanje što se zločinci još slobodno kreću po Vlasenici. Jer mi znamo ko je ubijao i ko je radio ta užasna mučenja ljudi. Mi srećemo te ljude koji su pobili naše najmilije, oni žive kraj nas. Smiju nam se u lice. Pokušavaju nas obeshrabriti da ne dolazimo. Moram naglasiti i da su neki pobjegli iz Vlasenice kada je u martu prošle godine podignuta optužnica protiv sadašnjeg načelnika Miće Kraljevića. Svi tadašnji vojnici koji su bili u njegovom jurišnom vodu su pobjegli", priča Ferhatović.

Zadnji put Ferhatović se s ocem čuo 24. maja 1992. godine i on mu je tada rekao da su najbliže komšije pored kuće i da je njegova kuća blokirana.

"U tom trenutku rekao mi je da su vrata od kuće razvaljena, da su odveli Mehu i Mirsada, a njega su udarili u glavu i onesvijestili ga. Živio je još do septembra i ubijen je kada je Karadžić naredio da za svakog ubijenog u Cerskoj treba pobiti, ne znam ni ja koliko, Bošnjaka", prisjeća se Mensur Ferhatović.

Vlasenicu su 21. aprila 1992. godine ušla dva prva vojna korpusa kada je mnogo ljudi odvedeno i ubijeno. Ovaj datum se od tada u tom gradu slavi kao dan oslobođenja Vlasenice.

"Ne razumijem od koga su se oslobodili, od djece, staraca, nedužnih ljudi. Moja familija koja dolazi u Vlasenicu na dženazu mojoj braći, boje se doći. Jer, komentari i razni pritisci su prisutni na društvenim mrežama. Nadam se da neće ništa loše biti učinjeno da se ovi ljudi koji dolaze ne bi uplašili još više, mada su na facebooku vrlo aktivni i vrlo ratoborni", upozorio je Ferhatović, koji mjesecima nije mogao čuti glas svojih najbližih nakon što je Vlasenica opkoljena.

Kaže, to je bilo vrijeme ludila. Nikako nije uspio doći do njih, saznati bilo šta o njima. Kada je uspio dobiti svog prvog komšiju, frizera Iliju Tijanića, zamolio ga je da samo vidi šta mu je s ocem, zašto mu se otac ne javlja.

"Taj naš komšija i mi smo bili kao jedna obitelj, njegova djeca su stalno bila kod nas. Zajedno smo učili, išli u školu. U tom našem razgovoru kada sam ga molio da mi kaže šta mi je s ocem, rekao mi je da ne smije izaći iz kuće i, citiram ga, da krv teče Vlasenicom", prisjetio se Ferhatović koji se stalno vraća u Vlasenicu.

Ističe kako hoću da živi kraj svojih komšija te razumije da su oni morali biti u vojsci, ali razlikuje itekako one koji su uživali ubijajući nedužne civile i one koji su morali biti mobilizirani.

"Zanimljivo je još nešto, da su u vrijeme kada su se u Vlasenici događali najteži zločini, kod mene bili smješteni izbjeglice Esmir Čelo Alić i Lenka, ona je Srpkinja s dvoje djece. Iako sam bio podstanar u Rijeci, ja sam kuću otvorio za sve one koji su bili ugroženi. Ja sam tada nazvao njenog oca, Vujadina Stupara koji je tada bio jako utjecajan čovjek u Vlasenici i javio sam mu da je sve uredu, da im sređujem papire da idu za Njemačku. Tada sam molio Vujadina da mi pronađe oca i pošalje ga na autobus za Rijeku. Rekao mi je da se ništa ne brinem za oca, da on za njega garantira svojim životom i da se mom ocu neće ništa desiti. Eto, tako su oni nama garantirali, a vidite šta se desilo", priča Mensur.

On kaže da je u posljednjih godinu dana, od kada je podignuta optužnica protiv načelnika Vlasenice Miće Kraljevića, ponovo nelagodna komšijaka situacija u Vlasenici.

"Možda je to samo teorija zavjere, ali ja imam osjećaj kao da im je neko dao naputak da se više ne komšijamo. Za sve što se dešava u Vlasenici odgovoran je Milorad Dodik. Oni njega slijepo slušaju. Ja moram reći da u Vlasenici ima i časnih ljudi koji nisu ukaljali svoje ruke, ali nisu dovoljno glasni", smatra Mensur Ferhatović.

Žrtve koje će u subotu biti ukopane pronađene su na dijelu magistralnog puta Vlasenica - Han Pijesak, na lokalitetu "Pećine", kao i na lokalitetu Jelovačka česma.

(FENA)

Ocijeni...
(0 glasova)

konvoj1Ovo je do sada najveći konvoj pomoći koji je Međunarodni forum solidarnosti – EMMAUS poslao narodu Sirije i po svemu sudeći, najveći konvoj ikada isporučen iz BiH nekoj od zemalja u potrebi.

Pomoć je u veoma kratkom periodu skupio narod Bosne i Hercegovine kako bi po šesti put pokazao svoju solidarnost prema narodu ratom zahvaćene Sirije, saopćeno je iz EMMAUS-a.

Akciju prikupljanja pomoći proteklih mjeseci MFS-EMMAUS je organizovao u saradnji sa organima Islamske zajednice i to sa muftijstvima Tuzlanskim, Zeničkim, Travničkim i Mostarskim.

Dio troškova prijevoza osigurali su Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, Vlada TK te turska organizacija IHH, prenosi N1.

Na ispraćaju konvoja pored uposlenika i prijatelja MFS-EMMAUS-a prisustvovali su i premijer TK Jakub Suljkanović, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić, načelnik općine Doboj Istok Kemal Bratić, član upravnog odbora IHH organizacije Osman Atalay te predstavnici muftijstava.

“Ovo je drugi put da mi subvencioniramo ovaj projekat da bi obezbijedili da prikupljenja pomoć stigne prema Siriji. Izražavam zadovoljstvo da možemo pomoći na ovaj način, i to su sredstva koja su namijenjena isključivo za prevoz prikupljene pomoći“ , izjavio je ministar Edin Ramić.

Premijer TK Jakub Suljkanović podsjetio je da je narod u BiH zadesila slična sudbina i tada su mu pomagale druge zemlje.

“Zbog toga na ovu situaciju koja se dešava u svijetu, posebno u Siriji, gledamo s posebnom pažnjom i naravno pružamo pomoć koliko smo u mogućnosti. Trudit ćemo se da pomažemo i ubuduće”, kazao je premijer.

Prijem konvoja na tlu granice sa Sirijom izvršit će logistički centar Humanitarne organizacije IHH u gradu Rejhanli na sjeveru Turske kao i proteklih godina. Iz ovog logističkog centra vršit će se raspodjela namirnica po mobilnim pekarama koje dnevno utroše i nekoliko tona brašna.

Član Upravnog odbora organizacije IHH Osman Atalay naglašava da je pet miliona ljudi izbjeglo iz Sirije.

“Između Sirije i Turske nalaze se izbjeglički kampovi u kojima je smješteno i do milion ljudi kojima je svakodnevno je potrebna pomoć. Ovih 25 šlepera hrane su itekako velika pomoć budući da je u našim pekarama ostalo brašna za još samo mjesec dana. Bošnjaci veoma dobro znaju kako je biti izbjeglica i ovom prilikom bi zahvalio MFS-EMMAUS-u, Islamskoj zajednici i narodu BiH na solidarnosti”, istakao je Atalay.

Dolazak konvoja na tursko – sirijsku granicu u gradu Reyhanli očekuje se od 23. do 25. aprila.

(N1)

Ocijeni...
(0 glasova)

bih3Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na telefonskoj sjednici donijelo je Odluku da se utorak, 16. april 2019. godine, proglasi Danom žalosti u BiH, zbog tragične smrti četiri zaposlenice OŠ "Kovačići" u Sarajevu.
Dan žalosti se obilježava obaveznim isticanjem zastave Bosne i Hercegovine na pola koplja, odnosno jarbola na zgradama institucija BiH, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

Također mediji danas moraju svoj rad i shemu prilagoditi Danu žalosti, a otkazuju se i sve manifestacije kulturno-zabavnog programa.

Dan žalosti prvo je proglasila Vlada Kantona Sarajevo, a potom i Vlada FBiH te Vijeće ministara BiH. Uposlenice Osnovne škole Kovačići poginule su u petak na ulazu u Sarajevo, vraćajući se sa Pala.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

univerzitetBoris Velašević i Lejla Skelić već dugi niz godina osvajaju nagrade i medalje na svim državnim i međunarodnim takmičenjima iz matematike, fizike i informatike

Massachusets Institute of Technology u Sjedinjenim Američkim Državama od ove jeseni postat će bogatiji za dva izuzetna bosanskohercegovačka talenta, maturante Richmond Park Međunarodne srednje škole u Sarajevu koji su primljeni na ovaj prestižni Univerzitet isključivo svojim trudom, upornošću i zalaganjem, saopšteno je iz te škole.

Boris Velašević i Lejla Skelić već dugi niz godina osvajaju nagrade i medalje na svim državnim i međunarodnim takmičenjima iz matematike, fizike i informatike te su tokom četverogodišnjeg školovanja napredovali i ostvarili svoj cilj studiranja na jednom od najboljih univerziteta na svijetu.

Lejla je objasnila kako je tekla aplikacija za MIT.

„Aplikacija na MIT je bila personalizirana. Tokom intervjua sam bila iskrena i otvorena i imala priliku da pokažem svoje kvalitete i prednosti, što je doprinijelo samom izboru mene kao budućeg studenta tog fakulteta“, kazala je Lejla.

Također, na nedavno održanoj EGMO Olimpijadi 2019 (Evropskoj matematičkoj olimpijadi djevojaka) u Ukrajini (Kijev), Lejla je osvojila drugo mjesto i srebrenu medalju pa tako još jednom dokazala svoj talenat.

Boris je kazao da je veoma zadovoljan i uzbuđen zbog ostvarenog uspjeha.

"Nikada niste sigurni da li će vas primiti, ipak to su veliki univerziteti i samo nekolicina dobije priliku da tamo studira“, poručio je Boris, koji ne samo da je primljen na MIT, nego je dobio priliku da studira i na Columbia univerzitetu u Njujorku. Boris je odlučio da će od ova dva univerziteta odabrati MIT i da jedva čeka da započne novu etapu obrazovanja što će mu zasigurno donijeti mnoštvo novih izazova i prilika.

(Patria)

ponedjeljak, 15 April 2019 00:00

Ko su bili ruski 'psi rata' u BiH

Ocijeni...
(0 glasova)

rusija5Na bh. bojištima ratovalo je blizu 10.000 plaćenika u redovima VRS-a, od kriminalaca do specijalaca.

Višegradski morbidni igrokaz samo je nebitna epizoda u novoj ruskoj igri na Balkanu. Al Jazeera

Da vlasti Republike Srpske nisu još jednom opskurnom obljetnicom u Višegradu podsjetile na fenomen stranih plaćenika na bosanskom ratištu, javnost u BiH bi i zaboravila na ove „pse rata“ u redovima VRS-a. I zvono priče o „stranim ratnicima“ ostalo bi na mudžahedinima i „ratnim vlastima u Sarajevu“ koje su ih dovele, te na legionarima u hrvatskim postrojbama.

Međutim, ponovo se desilo da su vlasti iz RS-a pokušale glorificirati nešto što pametna vodstva po pravilu nastoje prešutjeti. Zdravom logikom i pošteno gledajući teško je naći pozitivne moralne aspekte pojave plaćenih vojnika bilo gdje, ali ovdje je nešto sasvim drugo bilo važnije od logike. Na spomenik u Višegradu 12. aprila vijence su položili predstavnici vlasti RS-a, srpska udruženja iz Srbije i sa Kosova, motoristi ruskog motociklističkog kluba „Noćni vukovi“, nekoliko preživjelih ruskih dobrovoljaca, sve skupa stotinjak ljudi i to je bilo sve. Bez predstavnika Ambasade Rusije u Sarajevu, o čijim građanima se ovdje i radi.

Događaj, međutim, otkriva nešto drugo - potrebu entitetskih zvaničnika da javnosti (domaćoj i stranoj) demonstriraju da i danas imaju podršku „ruske braće“, kako su je imali i u ratu, te da su te veze i ljubav neraskidivi i ubuduće. S druge strane, politički nemudro otkrivaju se razni oblici ruske podrške srbijanskoj agresiji na BiH, što danas nije nebitno u razotkrivanju aktuelnih ruskih djelovanja na Balkanu putem „kulturnih centara“, „humanitarnih organizacija“ i slično.
Veza Moskva – Beograd

Zato je možda bitno podsjetiti ko su bili psi rata u redovima VRS-a. Viktor Vladimirovič Zaplatin, komandant 1. dobrovoljačkog odreda VRS, gdje je bilo raspoređeno najviše ruskih dobrovoljaca, tokom manifestacije na brdu Grad iznad Višegrada ponovio je mantru kako je u Moskvi formiran odred od Kozaka iz Moskve, Dona i Saratova kao „pomoć bratskom srpskom narodu, jer tada zvanična ruska politika nije dozvoljavala pomoć Srbiji (!)“ i da su došli tek 1993.

U suštini, radi se o prikrivanju notornih činjenica o državnom djelovanju i Moskve, i Beograda, u operaciji uključivanja vojnih snaga u borbena djelovanja protiv Armije RBiH, ali pod legendom „dobrovoljačkih odreda“ kako bi se izbjegla odgovornost država. U stvarnosti - vrbovanje, okupljanje, transport, obuku, naoružavanje i plaćanje mogle su vršiti jedino državne strukture svojim policijskim, vojnim i državnim resursima. Vojne i civilne obavještajne službe Republike BiH prikupile su tokom rata bezbroj podataka o tome, kao i o borbenim djelovanjima Rusa, Rumuna, Grka, Ukrajinaca, Bugara i Mađara u srpskim jedinicama. Oni su bili u BiH već 1992. godine.

Najprije, regrutacija i okupljanje u Moskvi. Najveći posao u tome obavljala su razna udruženja srpsko-ruskog prijateljstva, formirana tobože spontano, ali tako da njima rukovode aktivni ruski oficiri, penzionisani veterani ili lokalne nacionalističke vođe, kao što su bili kapetan Aleksandar Kravčenko i Jaroslav Jastrebov.

Podaci govore da su ruski dobrovoljci dolazili u manjim ili većim grupama u Beograd i čak sa naoružanjem, a među njima je bila galerija likova od potpunih vojnih diletanata, kriminalaca i avanturista do vrhunskih profesionalaca sa raznih ratišta. Prihvatni centri u Srbiji bili su u kasarnama u Batajnici, Bubanj Potoku, u krugu fabrike „Zorka“ u Šapcu, na Petrovaradinu kod Novog Sada, u vojnom objektu na Tari itd. Zatim i na okupiranim područjima u Podrinju, oko Zvornika, Višegrada, Bratunca, u Sokocu i oko Sarajeva odakle su se uključivali u ofanzivna djelovanja.
Plata 200 maraka uz ratni plijen

Administrativno je poslove oko njihovog prihvata i evidentiranja vodio tzv. Biro Republike Srpske u Beogradu, a glavnu ulogu u njemu su imali Jovan Đogo, major Vojske Jugoslavije porijeklom iz BiH (kasnije ključni Karadžićev jatak tokom skrivanja) i Vojislav Šešelj, koji je regrutovao dobrovoljce i po Srbiji. Kad bi krenuli u BiH, upućivani su najčešće u Glavni štab VRS-a, gdje ih je po jedinicama, prema potrebi, raspoređivao major Mićo Grubor, tada personalac u Mladićevom GŠ-u VRS-a.

Prvi rusko-kozački plaćenici stigli su u područje Čajniča i Rudog već u proljeće 1992. godine na zahtjev Duška Kornjače. U Podrinju su kasnije, u jesen kada su stigle veće grupe Rusa i Kozaka, formirana dva dobrovoljačka odreda kojima su komandovali Aleksandar Muharev i Mihaila Viktorovič Trofimov. Bili su u sastavu Višegradske brigade VRS od koje su, prema zaplijenjenim dokumentima, zadužili naoružanje i opremu.

Faksimil dokumenta Obavještajne službe Armije BiH o stranim plaćenicima u agresiji na BiH Ustupljeno Al Jazeeri

Finansijski i logistički, ove snage je podržavala Vojska Jugoslavije, odnosno država Srbija. Plata prvih plaćenika po ugovoru je bila oko 200 njemačkih maraka, a u dane intenzivnih borbi (ofanzivna djelovanja) Rusi su dodatno plaćani 100, a Kozaci 400 maraka! Međutim, plaćenici su, osim nevelikim dnevnicama, bili stimulirani i davanjem dozvole da zadrže ratni plijen do kojeg dođu pljačkom osvojenih područja, da se mogu baviti švercom, kriminalom itd., a date su im usmene garancijom da će biti amnestirani od bilo kojih zločina koje počine.

Plaćenici su potpisivali ugovore i oduzimana su im dokumenta u Beogradu prije odlaska u BiH, čime ih se donekle primoravalo na poštivanje subordinacije srpskih komandanata i prikrivao njihov stvarni identitet na bojištu. U praksi, pri takvom statusu i motivaciji plaćenika nije moglo biti velike ljubavi sa srpskim kadrovima unutar jedinica VRS-a pa nisu bili rijetki i međusobni sukobi. Svjedočenja oslobođenih logoraša iz zatvora Kula kod Sarajeva potvrđuju da je u istom logoru bilo i zatvorenih Rusa. Ali, ne zbog ratnih zločina, nego zbog silovanja i pljačke u srpskim kućama u Miljevićima i Grbavici!

Podaci o djelovanju Rusa prikupljeni su najprije praćenjem radio-veza agresora, a vremenom su obavještajni organi ARBiH-a dolazili i do zaplijenjenih dokumenata i konačno do živih, zarobljenih plaćenika. Tako se došlo i do strukture i identiteta ruskih kadrova. I ne samo ruskih.
Instruktori, komandosi, padobranci...

U jurišne jedinice VRS-a raspoređivani su vrhunski obučeni i iskusni plaćenici, najčešće ruski veterani iz Afganistana ili Čečenije. Bilo je tu komandosa, padobranaca, tenkista..., i takvi su korišteni na najtvrđim uporišnim tačkama na bojištu za probijanje linija ARBiH tokom ofanziva npr. na Teočak, Olovo, na posavskom koridoru i vrlo često na dijelu sarajevskog bojišta na brdu Žuč. Na sarajevskom bojištu se često na radio-vezama pojavljivao potporučnik Bikov koji je komandovao tenkovskim snagama, a kapetan Mihail Postihamov komandovao je specijalnom jedinicom u Posavini.

VRS je često prepuštala Rusima upravljanje artiljerijskom vatrom i raketnim sistemima te se na vezama u rejonima Zavidovića, Teočaka, Bihaća, Ozrena..., bilježila komunikacija na ruskom jeziku.

'Vekovna ruska podrška'

Zanimljivo je da se danas malo govori o ukrajinskim, grčkim (od kojih se njihova država naknadno nastoji ograditi), bugarskim i mađarskim dobrovoljcima, iako su i oni ginuli. Bitni su samo – ruski. Njih deset su vlasti RS odlikovale medaljom za hrabrost „Gavrilo Princip“, zatim, podignut je spomenik samo ruskim dobrovoljcima itd. Podrška ostalih zemalja iz kojih su plaćenici dolazili u Srbiji i RS danas ne postoji, irelevantna je ili čak nepoželjna (kao npr. ukrajinska), dok se nastoji potencirati „vekovna ruska podrška“ u vremenu kada Srbija doživljava unutrašnji politički kolaps i puca pod zapadnim pritiskom i predstojećim zvaničnim gubitkom Kosova.

Posebno su bili zanimljivi plaćenici Rumuni. Veliki broj njih bili su bivši pripadnici službe „Sekuritatea“, nekad u službi Nicolaea Ceausescua i oni su smatrani vrhunskim profesionalcima. U ljeto 1993. tokom srpske ofanzive na Žuč iznad Sarajeva najžešće i najupornije napade na položaje ARBiH izveli su upravo oni. Tada su na njima prvi puta viđeni dugi, pancirni mantili, a neobična upornost i „hrabrost“ u napadu kasnije je rasvijetljena otkrićem da su svi bili pod uticajem narkotika. Osim na tom bojištu, vrlo često su iznad Sarajeva Rusi boravili u jedinci četničkog vojvode Slavka Aleksića na Jevrejskom groblju.

Drugi tip plaćenika bili su instruktori. Igor Vasiljevič Guskov bio je ruski veteran iz Afganistana i on je tokom rata držao obuku srpskim specijalcima u kasarni u Bijeljini. Iz dokumentacije srpskih jedinica zaplijenjene u napadima pripadnika 1. korpusa ARBiH tokom borbi 1995. godine saznalo se da su visoki ruski oficiri čina majora i pukovnika držali stručnu nastavu, kurseve za pripadnike vojnih obavještajnih organa. Dosta je dokumenata koji govore o ruskim instruktorima za raketna i navođena oruđa (na Manjači, Majevici, Višegradu...).

Ipak, najveći broj plaćenika bili su obični vojnici, angažirani kao „topovsko meso“ u pješadijskim borbama, ali i kao izvršioci najtežih zločina prilikom upada u nesrpska naselja. O grčkim plaćenicima, koji su pod zastavom Grčke umarširali u razorenu Srebrenicu, već je dosta govoreno. Njihova uloga u vojnom smislu bila je minorna, ali je njihovo vjerovatno učešće u zločinu, i uopće činjenica da su u Grčkoj uz prećutni pristanak vlasti regrutirani dobrovoljci za rat u BiH, trajno bacila sjenu na odnos Atine prema BiH.
Ratovalo 10.000 plaćenika

Vojne procjene o strancima raspoređenim u manje jedinice VRS ukazivale su da je u raznim periodima broj varirao od nekoliko stotina do 2.500 plaćenika, ali je sveukupno od 1992. do 1995. godine na bojištima širom BiH ratovalo blizu 10.000 stranaca, samo u redovima VRS-a.

Naravno, stranaca je bilo i u ARBiH i HVO/HV-u čiji su karakter djelovanja, motivacija i status bili nešto drugačiji, o čemu ćemo više govoriti drugi put. U svakom slučaju, zvanično priznanje vlasti RS-a da je na strani VRS-a ratovalo oko 700 stranih plaćenika tj. „dobrovoljaca“ te da ih je poginulo samo 37 – daleko je od istine. Brojčano minoriziranje služi prikrivanju stvarnog obima učešća boraca iz Rusije i uloge ove države.

Najveći broj plaćenika bili su obični vojnici, angažirani kao „topovsko meso“ u pješadijskim borbama.

Samo na spomeniku na groblju u Višegradu upisano je 37 imena. Ima ih u groblju u Miljevićima i drugdje u RS-u, a sporadično i širom FBiH pokopana su tijela plaćenika koja niko iz organa VRS nije želio preuzeti. Za jedan broj tijela nikad nije utvrđen identitet, jer nisu imali nikakva dokumenta, što je tipična sudbina plaćenika kada poginu daleko od kuće za račun zlog poslodavca.

Dakle, razumljivo je da se podaci o gubicima kriju, a posebno ako se radi o stranim plaćenicima u ratu koji se nastoji prikazati „građanskim“, a nikako agresijom. Tome i služi legenda o „ruskim dobrovoljcima“ poginulim u odbrani srpske braće, saveznika po krvi i vjeri, iako se radilo o klasičnoj vojnoj pomoći Rusije tzv. „neinstitucionalnim sredstvima“.

RS u svemu ovome nastoji odigrati svoju rolu pa makar to bilo i na način da se u Višegradu ponovo izvede igrokaz u kojem najobičniji zločinci, psi rata postaju heroji i „dokaz“ ruske privrženosti i starateljstva nad srpskim interesima na Balkanu. Pa, da se to zna, ako bi nekom sa Zapada slučajno palo na pamet da to ospori ili zanemari. No, treba reći i to da je, i bez kvazihistorijskih političkih manifestacija nad spomenicima poginulih plaćenika, ruski uticaj u Srbiji, BiH, Hrvatskoj... danas činjenica i da se odvija na mnogo sofisticiraniji, efikasniji i opasniji način, nego što su to nekad bile horde dobrovoljaca.

Posljednjih godina svjedoci smo afere za rusko-srpskim „humanitarnim centrom“ u Nišu, koji je identificiran kao klasični obavještajni punkt Moskve. Zatim, vlasti u RS već dugo traže način da ozvaniče učešće ruskih instruktora u policijskim centrima za obuku MUP-a RS-a, što im zasad ne uspjeva, jer su u Banjoj Luci već policijski instruktori sa Zapada.

„Noćni vukovi“ također imaju svoju ulogu, da demonstriraju rusko prisustvo i podršku Dodikovom režimu... I sam Milorad Dodik, nakon jednog od sastanaka sa Vladimirom Putinom, insinuirao je neprovjerljivu, ali intrigantnu navodnu zainteresiranost Moskve da u policijskom centru RS-a u Zalužanima instalira svoju bazu!? I tako dalje...

Dakle, u kontekstu ovakvih okolnosti višegradski morbidni igrokaz samo je nebitna epizoda u novoj ruskoj igri na Balkanu.

Edin Subašić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

dudakovicNekadašnji komandant Petog korpusa Armije BiH tereti se za zločine koji obuhvataju ubistva više od 300 osoba, progone i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika.
Sa Dudakovićem je pred Sudom BiH optuženo i 16 bivših pripadnika Petog korpusa Armije BiHSud BiH

U Sudu Bosne i Hercegovine čitanjem optužnice počinje suđenje Atifu Dudakoviću, nekadašnjem komandantu Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), i 16 bivših pripadnika tog korpusa.

Pored Dudakovića, za zločine koji, prema navodima Tužilaštva, obuhvataju ubistva više od 300 osoba, progone i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika, kao i uništenje 38 pravoslavnih hramova, crkava i vjerskih objekata, terete se: Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Koženjić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.

U petak, 19. aprila počinje suđenje: Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću, Sadiku i Šaćiru Omanoviću te Kasimu Kavazoviću za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se prethodno predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti u Križančevom Selu kod Viteza, počinjena 22. decembra 1993. godine.
Statusna konferencija za zločine u Vlasenici

Isti dan bit će održana i statusna konferencija u predmetu protiv: Maneta Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića, optuženim za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Vlasenice, prenosi BIRN BiH.

Prema optužnici, Đurić je bio na dužnosti načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica te istovremeno i član Kriznog štaba općine Vlasenica, kasnije Ratnog predsjedništva općine Vlasenica.

Radenko Stanić bio je komandant SJB-a Vlasenica, dok je Miroslav Kraljević bio komandant Specijalnog voda u sastavu SJB-a Vlasenica, poznatog pod nazivom “Mićini specijalci”.

Goran Garić tereti se da je zločine počinio kao aktivni pripadnik policije SJB-a Vlasenica.

Naredne sedmice zakazana su suđenja za zločine počinjene u Vlasenici, Zvorniku, Konjicu, Srebrenici, Bilećoj, Orašju, Bosanskom Novom, Vozućoj, Zavidovićima, Rogatici, Sarajevu te Foči i Vitezu.

 

(Agencije)

nedjelja, 14 April 2019 00:00

Fuad Kasumović: Napuštam Nezavisni blok

Ocijeni...
(0 glasova)

nezavisniblokDosadašnji potpredsjednik Nezavisnog bloka Fuad Kasumović nakon današnjeg stranačkog Kongresa, na kojem je za predsjednika ponovo izabran Senad Šepić, odlučio je napustiti sve funkcije u ovoj stranci, potvrdio je to za Klix.ba.
Kasumović je bio veoma nezadovoljan načinom izbora lidera stranke, a to je danas kazao i na kongresu. Delegati koji su lojalni njemu su napustili salu u kojoj se održavao kongres prije proglašenja pobjednika.

Kasumović je vidno nezadovoljan raspletom u NB-u govorio za Klix.ba te potvrdio da napušta stranku u čijem je osnivanju učestvovao.

Kazao je da je prilikom prebrojavanja glasova bilo dosta malverzacija te da su dodavani glasovi u korist Šepića. Također je kazao da je lider NB-a u vrh stranke doveo ljude koji su na prethodnim izborima osvojili tek nekoliko glasova.

U utrci za lidera stranke bili su Senad Šepić i Fuad Kasumović, a nakon današnjeg glasanja izabran je dosadašnji lider Nezavisnog bloka koji je dobio 146 glasova, napsram 46 koliko je dobio Kasumović.

Kako saznajemo gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović se kandidirao za predsjednika u posljednji trenutak i to među članstvom nije bilo očekivano.

Nezavisni blok u periodu nakon izbora je prošao kroz veoma burno razdoblje, nekoliko članova isticalo je kritike na račun rukovodstva, a iz stranke su isključeni Sadik Ahmetović i Salko Sokolović.

Današnji Kongres Nezavisnog bloka održan je u tajnosti s obzirom da mediji nisu dobili nikakvu najavu događaja.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

rsrepublikasrpskaZaključak navodne Međunarodne naučne konferencije u Banja Luci u organizaciji vlastinu RS je da je u Srebrenici počinjen zločin, a ne genocid.

Negatori genocida se pozivaju definiciju koju međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.

Organizatori konferencije su u završnom dokumentu naveli da je na skupu "snagom argumenata razobličena neosnovanost optužbi i presuda usmjerenih protiv srpskog naroda u namjeri da mu se pripiše krivica i odgovornost za navodni genocid nad Bošnjacima Srebrenice tokom jula 1995."

U proteklom ratu u cijeloj BiH bilo je zločina različitog obima i intenziteta, navodi se u zaključcima i dodaje da ne postoji dovoljno naučnih i pravno verifikovanih dokaza da je na srpskoj strani u građanskom ratu u BiH postojao udruženi zločinački poduhvat o prisilnom uklanjanju muslimanskog stanovništva, kao ni zajednička namjera i cilj za tako nešto, pa time nema ni dokaza o genocidu i udruživanju radi njegovog vršenja.

"Pravne kvalifikacije zločina u Srebrenici, koje je dao Haški tribunal nakon izricanja presuda određenom broju optuženih i osuđenih lica, nisu zasnovane na naučno, stručno i profesionalno verifikovanim činjenicama i dokazima, već uglavnom na neistinitim izjavama pojedinih svjedoka iz reda bošnjačkog naroda i drugih. Zbog toga one moraju biti podvrgnute naučno-stručnoj i profesionalnoj verifikaciji", poručeno je nakon ove konferencije.

Na skupu je zaključeno da nema naučno potvrđenih dokaza o tačnom broju stradalih u borbenim dejstvima i van njih u Srebrenici tokom 1995. godine.

Organizatori su naveli da postoji dovoljno pouzdanih činjenica da je zločin u Srebrenici ciljano osmišljen, detaljno isplaniran, dugo pripreman i uspješno realizovan od operativaca stranih obavještajnih službi, te finansijski i medijski podržan od moćnih zapadnih zemalja, te bošnjačkog vojnog i civilnog rukovodstva s ciljem pribavljanja valjanog alibija za bombardovanje položaja Vojske Republike Srpske i stanovništva Srpske, a sve u svrhu slabljenja Republike i dugotrajnog i sistematskog uništenja Srba u BiH.
Učesnici su ocijenili da je Haški tribunal nezakonita, zavisna i pristrasna krivično-pravna tvorevina, koja nije primjenjivala opšteprihvaćene standarde međunarodnog prava, već je sudila na osnovu svojih pravila koja ne mogu biti relevantan izvor međunarodnog prava zbog čega je potrebno preispitati sve izrečene presude.

"Nikakve presude, pa i one Haškog suda, ne mogu biti prepreka za naučna istraživanja radi ustanovljenja cjelovite istine", navodi se u zaključcima.

Poručeno je i da treba obaviti popis svih žrtava u 20. vijeku i u posljednjem ratu u BiH, pokrenuti inicijativu za gradnju Memorijalnog centra žrtava srednjeg Podrinja i ojačati institucionalne kapacitete Srpske radi utvrđivanja pune istine o proteklom ratu u BiH i daljeg razvoja i opstanka Srba i Republike Srpske na ovim prostorima.

"U cilju približavanja istine svim zainteresovanim stranama, te sprečavanja širenja neistina o dešavanjima u Srebrenici, završni dokument i zbornik radova sa konferencije na srpskom, engleskom i drugim jezicima treba uputiti svim relevatnim subjektima domaće i međunarodne javnosti", zaključili su učesnici i dodali da je na skupu činjenično sagledan istorijski kontekst zločina i pogroma nad Srbima u Srebrenici tokom svjetskih ratova i posljednjeg rata u BiH.

Organizatori su naveli da međunarodna konferencija "Srebrenica, stvarnost i manipulacije", koja je ponudila 48 referata 52 autora, od kojih su 16 radovi autora izvan prostora bivše Jugoslavije, predstavlja naučno-stručni nacionalni projekat s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine.

Novinar beogradskog lista "Večernje novosti" Dragan Vujičić rekao je da će rezultati konferencije dati novu sliku o događanjima u Srebrenici, te da je cilj da se od državnih organa Republike Srpske i Srbije zatraži da se pokrene akcija u kojoj će svi osuđenici sa pravosnažnim presudama Haškog tribunala, koji robijaju po svijetu, moći da kaznu služe u svojim zemljama, kao i da se pitanje Haškog suda vrati u UN za šta je potrebna snažna diplomatska akcija.

(Vijesti.ba)

Stranica 12 od 27

S5 Box