Vijesti iz BiH
BiH

BiH (665)

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva BiH, kazao je kako će Republika Srpska podržati banjalučkog muftiju Nusreta Abdibegovića u nastojanju da otvori medresu u Banjoj Luci, ali i katoličku crkvu koja otvara vrtić.
On je također istakao kako će za tu namjenu biti izdvojeno 500.000 KM i naveo je da je ova cifra dogovorena na današnjem sastanku predsjednice RS-a Željke Cvijanović s predstavnicima vjerskih zajednica.
Osim razgovora o novih projektima, Dodik je naveo i to da je na sastanku bilo riječi i o vraćanju imovine krovnim vjerskim institucijama.

(Klix.ba)

srijeda, 25 Decembar 2019 00:00

'Visoki dom' nisko pao

Ocijeni...
(0 glasova)

nsrsSamovolja Milorada Dodika koji po funkciji člana Predsjedništva BiH nema direktnih nadležnosti u entitetu, ali je neprikosnoveni vladar, do temelja je pogazila dostojanstvo najvišeg zakonodavnog tijela entiteta.

Dodik je s govornice odaslao jednu poruku koja je, vrlo je čudno, ostala bez reakcija u institucijama BiH i u Federaciji.

Nepotrebna je bila sjednica Narodne skupštine Republike Srpske o Programu reformi Bosne i Hercegovine. Entitet Republika Srpska nema nadležnosti donositi odluke o pitanjima iz oblasti vanjske politike. Može iznijeti svoj politički stav i to je već učinila. Lider SNSD-a i skupštinske većine Milorad Dodik, zahtjevom za održavanje sjednice, još jednom je htio demonstrirati moć da se o nekim pitanjima na ovom nivou vlasti u BiH može raspravljati samo kad on to želi. I kako želi.

Stalna pozivanja opozicije na kršenje Poslovnika o radu toliko su ometala njegov osjećaj sveopće moći da je njegov nalog da se pristupi izmjeni ovog skupštinskog akta i reduciraju prava opozicionih poslanika već sutradan doživio realizaciju iz kluba poslanika SNSD-a. Opozicija je tražila raspravu kako bi pred kamerama javno i uživo optužila Dodika za izdaju i prevaru. Kad se sumiraju rezultati višesatnog, do duboko u noć, realitiy programa prošlog ponedjeljka, jedino što su uspjeli je apsolutna devalvacija institucije koju vole zvati “visokim domom”. “Visoki dom” je nisko pao.

Dodik i suradnici su još jednom pokazali potpuno nepoštovanje javnosti i narodnih poslanika iz opozicije koji također imaju podršku birača. Da, manju nego stranke većine, ali je ipak imaju. Prvo se tokom Dodikovog uvodnog izlaganja “glumila” tolerancija prema ponašanju dijela opozicije koja je vikala, lupala, zviždala. Sam Dodik je signalizirao predsjedniku Skupštine Nedeljku Čubriloviću “da ih pusti”. Kad je situacija eskalirala fizički napadom ministra policije Dragana Lukača na opozicionog poslanika Draška Stanivukovića isti taj Dodik, apsolutni vladar svega u entitetu, brecnuo se na Čubrilovića izruživši ga što nije u stanju osigurati red u Narodnoj skupštini. Djetinjasto su zvučali pokušaji Čubrilovića da opravda pokušaje balansiranja odnosa prema suprotstavljenim stranama.

Smjene očigledno neće biti

Ministar policije je udario narodnog poslanika. Članovi Vlade, među njima i Lukač, gosti su na sjednici zakonodavnog organa, koji im je svojevrsni poslodavac. Nasilništvo, odavno ozakonjeno na ulicama entiteta, prvi policajac ustoličio je i u dvorani Narodne skupštine. Drsko je, istovremeno i zabrinjavajuće da se ministar policije osjetio ugroženim time što je Stanivuković šetao i nosio po sali zastavice NATO-a. Stanivuković je provocirao, očigledna je bila namjera da izbaci iz takta pojedince iz vladajuće većine. Ali kako je sam već rekao, Dodik je svoju glumljenu demokratičnost ispostavio kao nalog Čubriloviću i zbog toga ovaj nije koristio mehanizme koji mu po Poslovniku stoje na raspolaganju. Njegova je obaveza da osigura uvjete za rad na sjednicama, pa i udaljavanjem onih koji čine nered.

Sve i da shvatimo, ali ne i opravdamo Lukačev potez; ljudski se iznervirati, izgubiti živce; ali objašnjenje da je Stanivukovića “odgurnuo kako bi ga onemogućio da ga (Lukača) ugrozi” je bezobrazno nadmeno i neodgovorno. Lukač je u svom izlaganju prvo prijetio narodnom poslaniku, zatim ga pozvao da mu priđe, dok je Stanivuković prilazio bacio mu je u lice svežanj papirića, a potom ga udario. Sve su zabilježile kamere. To ne može premontirati ni RTRS. Lukačevo izvinjenje je djelovalo iznuđeno, neuvjerljivo i ne može ga osloboditi odgovornosti za taj čin. Lukač i Čubrilović zreli su za smjenjivanje. Smjene očigledno neće biti, Lukač ostavku nema namjeru dati. Sramotno je da nijedan poslanik, nijedna stranka većine u Narodnoj skupštini, nisu osudili fizički napad na kolegu. Oprostit će ti Draško, Dragan što te tukao, parafrazirat ću poruku iz filma Balkanski špijun. Satiru na stranu, mudri ljudi su davnih godina poručili – kad nestane Jevreja, Roma i komunista, na red će doći i Švabe.

Dodik je u uvodnom izlaganju još jednom, uvijeno, kao usput, kao didaskaliju, pomenuo da je entitet Republika Srpska za njega država. Zato Narodnoj skupštini, jednom lokalnom zakonodavnom tijelu, on godinama želi priskrbiti atribute velikog, moćnog i nezaobilaznog narodnog parlamenta. U toj borbi prekrši svaki princip za koji se bori. Evo nekoliko ilustracija. U zaključcima koji su usvojeni nakon sramotne sjednice navedeno je da Narodna skupština smatra da dokument “Program reformi BiH” ne predstavlja ANP (Akcioni nacionalni plan)… i ne može poslužiti kao osnov za aktiviranje bilo kakvih procesa osim suradnje i partnerstva s NATO-om. O tome šta dokument predstavlja i kakve pontencijale ima odlučivat će isključivo NATO i niko drugi. To treba da shvate i u institucijama Bosne i Hercegovine i na nižim nivoima vlasti.

Narodna skupština smatra da je "Program reformi BiH" u okvirima Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske. Program reformi BiH je, kao i Rezolucija, politički akt. Ustavni sud Republike Srpske odbacio je zahtjev kluba Bošnjaka u Vijeću naroda kao neosnovan i proglasio se nadležnim da ocijeni je li Rezolucijom ugrožen vitalni nacionalni interes obrazloživši da se radi o izricanju političkog stava koji nema formu pravnog akta, ne proizvodi pravnu normu, pa kao takav nije obavezujući. Nijedan od ovih akata ne može derogirati obavezu svih institucija u Bosni i Hercegovini da provedu potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a iz Zakon o odbrani BiH.

Pokušavajući opravdati promjenu svog stava prema NATO integracijama i dokumentu koji treba poslati u sjedište NATO-a u Brisel, a da podsjetim, rezolutno je odbacio mogućnost slanja bilo jednog papira sa bilo kakvim naslovom, Dodik je potencirao da se “Programom reformi BiH” prekida kontinuitet integracija s ovim Savezom. Slijedeći logiku, to nije tačno. Kontinuitet bi bio prekinut da je grupa zastupnika SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH podnijela inicijativu za izmjenu ili brisanje člana Zakona o odbrani BiH koji izričito nalaže institucijama provođenje potrebnih aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a ili da je Dodik podnio Predsjedništvu BiH prijedlog odluke kojom se van snage stavlja zahtjev za članstvo koji je 2009. godine kao predsjedavajući Predsjedništva potpisao i poslao njegov stanački kolega Nebojša Radmanović. Pod uvjetom da ti prijedlozi budu usvojeni u redovnoj ili hitnoj proceduri kontitnuitet intergracija bi bio prekinut. Tako kaže izvorni Dejton, pojašnjavajući procedure kako se odluke mogu promijeniti. Prema tome, i ova formulacija plod je interpretacije koja nema nikakvog dodira s činjenicama.

Zaključcima se na teret stavlja odgovornost svim predstavnicima Republike Srpske da u budućim odlukama o odnosima s NATO-om moraju imati negativan stav projiciran u skupštinskoj većini pod dirigentskom palicom SNSD-a odnosno Milorada Dodika. Ali, u sadržaju tog zaključka jasno se navodi ono što Dodik hotimično i zlonamjerno zanemaruje. Odluke će se donositi u institucijama Bosne I Hercegovine, a ne u lokalnoj skupštini. U jednom od zaključaka se navodi kako se nova odluka o eventualnom članstvu treba donijeti na referendumu. U Republici Srpskoj. Ako do takvog referenduma nekada i dođe, on neće biti održan samo u Republici Srpskoj, nego u državi Bosni I Hercegovini. Svjestan je toga i Dodik, pa je tokom rasprave upozoravao da “vjeruje da će i dio zaključaka koji će biti usvojeni na sjednici ići ka tome da u slučaju svake eventualne odluke ili traženja takve odluke bude sproveden referendum, ali ne na nivou BiH, jer bismo mi bili manjina”.

Ima li MAP-a?

Dodik je s govornice odaslao jednu poruku koja je, vrlo je čudno, ostala bez reakcija u institucijama BiH i u Federaciji. Tvrdi da je u Predsjedništvu BiH potpis na dokument stavio tek nakon garancija američkog ambasadora da se slanjem dokumenta u Brisel neće aktivirati MAP (Akcijski plan za članstvo). Neposredno prije sjednice Narodne skupštine RS pred komisijom za izbor članova novog saziva Vijeća ministara BiH novoimenovana ministrica vanjskih poslova Bisera Turković rekla je da “MAP-a nema, iako je najavljen”. Svi mediji citirali su njenu izjavu. Mjesecima, dok su trajala pregovaranja o potencijalnom ANP-u, zagovornici članstva BiH u NATO-u ubjeđivali su javnost da je BiH već u MAP-u, ilustrirajući to formulacijom preuzetom sa službene web stranice Saveza. Ako je ministrica u pravu, ako MAP-a nema, onda je dio javnosti koji je podržavao nastavak puta u ovaj vojni savez obmanut. I nevjerovatno je da niko na takvo što nije reagirao. Ako, pak, MAP-a ima, mandat nove šefice bh. diplomacije neslavno je počeo.

Ovo nije mišljenje o tome treba li ili ne BiH biti članica NATO-a. Ovim se ukazuje na stalne pokušaje vladajuće većine u RS da Narodnoj skupštini da veći značaj nego joj pripada. Samovolja Milorada Dodika koji po funkciji člana Predsjedništva BiH nema direktnih nadležnosti u entitetu, ali je neprikosnoveni vladar, do temelja je pogazila dostojanstvo najvišeg zakonodavnog tijela entiteta. Koalicija predvođena SNSD-om otvoreno je demonstrirala institucionalno, verbalno i fizičko nasilje pokušavajući i opoziciju ubijediti da se stavovi određuju po njenim aršinima. Ako se to ne podudara s činjenicama, to gore po činjenice. Legitimni politički stavovi izneseni u nekim skupštinskim dokumentima pokušavaju se staviti iznad Ustava i zakona i time se Republika Srpska želi učiniti vidljivom. Upravo suprotno, takvo nasilje moglo bi je učiniti nevidljivom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

rijekasmeceSistemska korupcija, sporne dodjele koncesija, neregularna dokumentacija, pritisci na lokalno stanovništvo kao i kontinuirano ugrožavanje životne sredine radi privatnih interesa favoriziranih investitora opšta su karakteristika izgradnje malih hidroelektrana u BiH. U takvom ambijentu najveću štetu snosi lokalna zajednica. Od mizernih koncesionih naknada, uništavanja puteva, pucanja cijevi, nestanka ribljeg fonda do višemilionskih šteta nastalih kao posljedica neispravnosti postrojenja malih hidroelektrana.

Podsjećamo, prije desetak dana u fojničkom naselju Prokos usljed enormno visokog napona električne energije došlo je do nesreće u kojoj je više od 500 kućanstva kao i gospodarskih subjekata pretrpilo višemilonsku štetu.

Iz Elektroprivrede BIH potvrdili su da je do havarije došlo zbog neispravnosti relejnih zaštita na postrojenju male hidroelektrane „Mujakovići“ na rijeci Jezernici koja je u vlasništvu firme „Intradeenergija“. Pored ovog postrojenja, u vlasništvu ove firme su još tri hidroelektrane na području Fojnice.

Na svu sreću još niko nije poginuo

Nažalost, ovaj višemilionski incident u naselju Prokos nije izolovan slučaj. Prema riječima Roberta Oroza aktiviste iz fojničke Eko udruge Gotuša, više puta je dolazilo do pucanja cijevi upravo na MHE Mujakovići, a sa naletom vodene bujice došlo bi do urušavanja lokalnog puta.

„Zbog tog kontinuiranog pucanja cijevi na ovoj hidroelektrani dolazilo je do blokade puta prema Prokoškom jezeru dok se ne bi sanirala šteta. Prošle godine su mještani Prokosa zaprijetili totalnom blokadom puta što je dovelo do toga da je vlasnik Intradeenergija prošle godine zamjenio PVC cijevi željeznim.“

Robert Oroz naglašava da na ovom lokalitetu do sad nije bilo problema sa prevelikim naponom na lokalnoj mreži ali jeste sa plavljenjem i uništavanjem privatnog zemljišta.

„Do sada u Fojnici nije bilo problema sa “strujnim udarima”, ali jeste sa plavljenjem i uništavanjem privatnog zemljišta na MHE na rijeci Kozica od istog investitora. U par navrata isplaćivana je i naknada za materijalnu štetu. Važno je napomenuti da se većina ovakvih hidroelektrana gradi uz minimalan nadzor. Protoci se obrađuju na osnovu samo par mjerenja. Za prave studije bi se morao koristiti minimalno desetogodišnji uzorak.“

Kvalitet PVC cijevi koje su ugrađene ili se trenutačno ugrađuju je diskutabilnog kvaliteta. U junu ove godine havarija na cijevima iz vodozahvata mini hidroelektrane „Bistričak“ dovela je do oštećenja novoizgrađenog puta Nemila-Bistričak.

U izjavi za BHRT nekadašnji predsjednik mjesne zajednice Šerići, Halid Goranović izjavio je da su nadležne institucije krivci za činjenicu da vodozahvat nije urađen na način na koji je predviđen.

„Ovo je samo još jedan pokazatelj kako nemar i samovolja pojedinca mogu dovesti do toga da nekoliko hiljada ljudi bude u konstantnom problemu. Vlasti su dozvolile izgradnju mini-hidrocentrale na tom lokalitetu, mada je rijeka Bistričak bujična rijeka. Nije urađena ni utvrda obale rijeke. Svaki veći pljusak prouzrokuje nam ovakve probleme, jer cijevi prolaze tačno po sredini puta.“

Slična je situacija i na novoizgrađenoj maloj hidroelektrani na rijeci Doljanki koja je u vlasništvu proslavljenog bh.košarkaša Mirze Teletovića. Dženan Šašić iz Udruženja građana „Za Doljanku“ ističe da su PVC cijevi već popucale.

„Ovdje su cijevi položene, uglavnom dužinom ceste od 3 km, između rijeke i magistralnog puta, s tim da je negdje isječen magistralni put. Oni su nedavno radili testiranje MHE Zlate u tom trenutku PVC cijevi su im popustile te su na jednom djelu morali kopati ponovo te krpiti cijevi. Zbog velikih količina vode moguće je da kasnije ponovo pukne cijev negdje i da odnese dio puta.“

Usljed obilnih padavina i većeg pritiska kvalitet cijevi je od presudnog značaja. Međutim zbog ušteda investitori ugrađuju plastične cijevi niže kvalitete. Upravo nekvalitetne cijevi te sam postupak izgradnje van propisanih standarda može dovesti do fatalnog ishoda. Videosnimak pucanja cijevi na maloj hidroelektrani Voljevac na Vrbasu pokazuje razornu snagu vode.

Vodoskok koji je napravio krater i dostigao visinu od 15 metara i sticajem okolnosti nije povrijedio nikoga od mještana. Slično kao i većina malih hidroelektrana i ova u vlasništvu firme Elektro grupa d.d. Gornji Vakuf napravljena je uz samo naselje, a građani mjesne zajednice Voljevac nisu dali suglasnost za njenu izgradnju.

Stanovnik ovog naselja Nehru Zekotić naglašava da prilikom pucanja cijevi na MHE Voljevac na svu sreću došlo je samo do oštećenja jedne štale. Međutim ističe da zbog buke koja dolazi iz postrojenja razmišlja o napuštanju ovog sela.

„Ja već godinu dana ne spavam od te buke jer su napravili hidrocentralu 50 metara od džamije i od moje kuće. Kad je cijev pukla na svu sreću nije bilo nikoga tu. Od mog komšije je štala nastradala i kravu mu odnijela. Oni nisu nikakvu štetu naplatili niti on ima vremena to da ganja. Međutim meni je najveći problem ta buka koja dolazi iz ove centrale. Ja ne spavam, ženu i djecu sam spremio u Bugojno da žive.“

Zekotić ističe da je vodozahvat MHE Voljevac njegovom naselju donio gomile smeća, isušeno korito Vrbasa te potpuni prekid kretanja riblje populacije. Također naglašava da lokalnu zajednicu niko nije konsultovao vezano za izgradnju ove hidroelektrane.

„Nas niko nije pitao da je tu napravi. U papirima o okolinskoj dozvoli su potpisi nekih pet ljudi koji su slučajno to potpisali. Na tim raspravama nije bilo ni predsjednika mjesne zajednice niti naroda koji živi ovdje. Ja sam se obraćao načelniku opštine ali oni govore da oni nisu nadležni. Zvao sam i inspektore ni oni neće da izađu na teren. Šta smo mi dobili? Ništa. Imamo smeće, ribe nema, korito je suho, a od ove buke niko ne spava.“

Od Lašve su napravili otpadni kanal

Posljedice izgradnje malih hidroelektrana u velikoj mjeri reflektiraju se na ekološke sisteme. U toku ove godine zbog pražnjenja mulja na ovim postrojenjima došlo je do pomora ribe u rijeci Lašvi i Drinjači kod Zvornika.

Te navode potvrdili su i inspekcijski nadzori. Ivica Tomičić predsjednik udruge sportskih ribolovaca Busovača naglašava da je u jednom trenutku dvadeset godina truda nestalo zahvaljujući institucijama koji su od rijeke Lašve napravili kanal za otpad. Ističe da su i sa odgovornim za ovaj pomor ribe napravili sporazum o nadoknadi štete.

„Mi smo se dogovorili o nadoknadi štete i o nekim radnjama kako ne bi do toga došlo u budućnosti. Naravno mi bi voljeli da do toga nikad nije došlo. Država je dozvolila da se rijeke pregrađuju. Treba biti realan. Rijeka Lašva će postati otpadni kanal i tu nikakve migracije ribe više nema. Na njoj ima 20 centrala a evo sad hoće da prave i jednu na Plavoj vodi. Ukoliko se temperatura vode podigne samo jedan stupanj što se i radi, nestat će potočne pastrmke ali to nikoga ne interesuje. Planinske rijeke se ne uništavaju u Švicarskoj ili Njemačkoj nego u Bosni.“

Tomičić je bio prisutan na javnoj raspravi povodom izgradnje MHE Kozica. Ističe da je investitor Amer Jerlagić obećao izgradnju ribljih staza kao i održavanje biološkog minimuma. Ovi zahtjevi nisu ispunjeni.

„Ja sam bio prisutan na javnoj raspravi gdje su me svi ušutkivali jer su svi u nekom „talu“. Jerlagić kao investitor je obećao sve od biološkog minimuma do ribljeg puta. Po Zakonu o ribarstvu zna se da prije početka radova mi kao ribolovci ulazimo sa agregatom da izmjestimo ribu. Mi dođemo da vidimo šta se događa, a ono radovi u punom tijeku. Pitam ih što nas niste zvali kažu zaboravili. Zbog toga su platili kaznu od 3000 KM al’ to je kap u moru. Od toga smo mi poribili Kozicu. I šta smo dobili? Ništa.“

Upravo održavanje javnih rasprava Tomičić vidi kao eklatantan primjer na koji način investitori zaobilaze zakonske procedure potrebne za proces dobijanja dozvola za izgradnju malih hidroelektrana. Kao primjer ističe javnu raspravu za izgradnju MHE na lokaciji Gavrine kuće.

„Javna rasprava za izgradnju hidrocentrala kod Gavrinih kuća je zakazana na benzinskoj pumpi. Mi smo došli tu kao ribolovci jer imamo koncesiju na vodu 10 godina. Tačnije imamo ribarsko pravo. Da se razumijemo mi ne možemo spriječiti izgradnju hidroelektrana. Mi se predstavimo, gospođa koja je to vodila kaže vama su dostavljeni materijali vi ste udruga Vir Merdan. Ja joj odgovaram da Vir Merdan ne postoji u nijednom savezu niti u registru udruženja. Šta je u pozadini? Osnovano je fiktivno udruženje koje je dalo suglasnost kao da ribari nemaju ništa protiv izgradnje hidrocentrale. Bez obzira na to što mi nismo dobili dokumente oni nastavljaju javnu raspravu.“

Prema riječima Tomičića raspravi je prisustvovao i nekadašnji federalni premijer Edhem Bičakčić čija je projektna kuća pripremila dokumentaciju za izgradnju.

„Kada smo dobili dokumentaciju mi smo napravili prigovore na 18 stranica jer je projektna kuća Edhema Bičakčića prepisala projekat sa rijeke Željeznice koja teče iz Trnova kod Sarajeva. Znači prepisali su kompletnu dokumentaciju sa Željeznice i smjestili na plato Lašve s tim da ne odgovaraju kote kao ni jedan podatak ali šta možeš, ljudi iz mjesne zajednice koji zadnji mogu zaustaviti izgradnju jednostavno nisu školovani. Nekadašnji premijer države je došao i rekao da je rijeka voda između dva brda. I naravno ljudi daju svoj pristanak. U takvoj situaciji mi gledamo da izvučemo maksimum pa ih molimo da se drže zakona. Da naprave riblje staze da drže biološki minimum i napravit će oni to ali nema šanse da riba tuda prođe. Nažalost tako je.“

Tomičić naglašava da se vrši pritisak na lokalnu zajednicu, aktiviste i sve one koji na bilo koji način zahtijevaju da se izgradnja hidroelektrana stavi pod zakonske okvire.

„Nama na javnim raspravama ljudi otvoreno prijete. Dobijamo anonimne poruke. Prijeti se našoj djeci. Inspekcije su potplaćene rade šta god hoće i kako hoće. Na kraju postaviš sebi pitanje šta ti ovo treba? Kvazi stručnjaci koji prave elaborate nemaju pojma koja vrsta riba se nalazi na ovom terenu i nažalost to nam je realnost. Realnost u kojoj je država dopustila da se to radi.“

Raj za investitore, „džehenem“ za prirodu

Najave o izgradnji 300 malih hidroelektrana na 244 rijeke u našoj zemlji prema mišljenju ekoloških aktivista kao i eksperata iz ove oblasti prijetnja su ne samo za biljni i životinjski svijet nego i za ograničene količine pitke vode. Također upravo zbog sistema subvencioniranja rada malih hidroelektrana prema ekonomskoj analizi Damira Miljevića naša država godišnje izgubi 4 miliona KM.

Ustupanje rijeka privatnim investitorima rezultira ne samo pregrađenim rijekama, devastacijom prirodnog bogatstva, nestankom endemskih biljnih i životinjskih vrsta nego i višemilionskim štetama nastalim kao posljedica rada malih hidroelektrana.

Naravno ovi podaci nisu sporni za odgovorne. Bez ikakvog plana ili strategije privatiziraju se prirodni resursi, a kako privatizacija u Bosni i Hercegovini završi najbolje pokazuju primjeri nekadašnjih državnih firmi.

U sljedećem nastavku pisat ćemo o spornim dodjelama koncesija, ulozi lokalnog nivoa vlasti, pritiscima na lokalno stanovništvo kao i činjenici da vam investitori mogu hidrocentralu napraviti u dvorištu porodične kuće.

 

Predrag Blagovčanin (Centar za životnu sredinu)

Ocijeni...
(0 glasova)

pozarJedna osoba je poginula, saznaje Klix.ba, a više ih je povrijeđeno u eksploziji na benzinskoj pumpi Nešković kod Zvornika, koja se desila jutros oko 10:40 sati.

Kako nam je potvrdio glasnogovornik Policijske uprave Zvornik Miljan Bobar, do eksplozije je došlo u mjestu Šepak, nakon koje je nastupio veliki požar na benzinskoj pumpi.

"Odmah nakon dojave naše ekipe uputile su se na mjesto nesreće u pratnji vatrogasaca koji su odmah pristupili lokalizaciji i gašenju požara", kazao nam je Bobar.

Kako nezvanično saznaje Klix.ba, najmanje jedna osoba je smrtno stradala.

Na ovoj dionici magistralnog puta Zvornik - Bijeljina, u mjestu Šepak, kod benzinske pumpe Nešković saobraćaj je potpuno obustavljen.

Uzroci eksplozije na pumpi još nisu potvrđeni, a nezvanično, automobil se zabio u aparat za točenje gasa koji je eksplodirao. Više informacija očekuje se po završetku policijskog uviđaja.

(klix.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

causevicU porodici Zildžić, u porodici uglednog sarajevskog zanatlije, proizvođača zvona, te 1903. godine rodila se kćerka Ševala. Malo, premalo znamo o njoj, a trebali bismo znati sve.

Danas se fakultetske diplome kupuju na kilogram, danas one na Balkanu (gotovo) da i nemaju nikakvu vrijednost. A obezvrijeđene su upravo zbog nakupaca kvaziznanjem i fakulteta krajputaša, koji štampaju bezvrijedni papir.

Istinsko znanje, sa istinskim pisanim tragom, koji se diplomom zove ovdje je potpuno potcijenjeno, jer ljudi nisu svjesni koliko je skup životni put nekoga ko želi da se obrazuje. Sa druge strane, položaj žene, obrazovane žene ostaje gotovo tabuiziran i skrajnut sa mejnstrim tokova, koje proizvodi i kreira i danas dominantno "muško društvo".

Kakva šteta!

Film za Oscara koji nikad nije snimljen

A ova zemlja, ovaj svijet i ovo podneblje imaju heroinu po kojoj se može snimiti oskarovski film.

Znate li ko je uopšte Ševala Zildžić?

Rodila se u porodici uglednog zanatlije Zildžića 1903. godine, živjela okružena roditeljskom ljubavlju, ali vrlo dobro svjesna da je svijet Orijenta, koji se stapa sa austrougarskim svijetom okupiranog Sarajeva i Bosne čini vrlo vidljivu barijeru između neobrazovanog i obrazovanog puka.

Ako je to bila barijera, onda je obrazovanje žene bila nemoguća misija, nedopustiv i velik jaz. Obrazovanje djevojčica bio je puki zakonski formalizam, sveden na nekoliko godina u osnovnoj djevojačkoj školi.

Znala je to Ševala bolje od ikoga. Znala je kakav je položaj žene, pogotovo položaj žene muslimanke na početku dvadesetog stoljeća ovdje na Balkanu. Uz podršku roditelja, kakva je i danas rijetka, Ševala je završila osnovnu djevojačku školu i našla se i bukvalno i figurativno ispred vrata Muške gimnazije u Sarajevu.

Najvažniji obrazovni razgovor prije tačno 100 godina

Vratimo se stoljeće unazad.

Bilo je to prije tačno 100 godina, 1919. a Muška gimnazija nije tek tako nosila to ime. Jer u tadašnjoj Kraljevini SHS više i visoko školovanje za žene je bilo misaona imenica. Sarajevo nije bilo izuzetak.

I zamislite sad djevojčicu od 16 godina kako drhturi pred tim vratima strašnog, velikog, muškog svijeta, koji joj je izgledao trajno zapečaćen i zatvoren. Zamislite kako nesigurno otvara vrata na kojima je golema kvaka i čuje dječačke povike na sve strane. A onda ih naglo zatvara. Ne, neće tako. Otići će sa ocem baš kod reisa i pitati ga za dozvolu. Da kasaba ne pere usta sa njom i njenom porodicom.

I Ševala je otišla do tadašnjeg reisul-uleme Čauševića i tražila zvanično odobrenje za nastavak školovanja. To u današnjem svijetu izgleda čudno, u svijetu gdje je pristup znanju podrazumijevajući, ali gdje rijetko ko koristi taj pristup.

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Sa univerzalne tačke, razgovor reisa Čauševića i djevojčice Ševale bio je transcivilizacijski, bio je toliko golem, da mi to ni ne možemo pojmovno i sadržinski obuhvatiti. Jedna mlada djevojka, muslimanka, traži od poglavara svoje vjerske zajednice dozvolu za dalje školovanje. I dobija je!

Heroj reis i kamenovanje Ševale

I da se razumijemo, ovo nije pobjeda samo pojedinca, mlade osobe i žene. Ne, ovo je pobjeda i Islamske zajednice u BiH, koja je sebi, ali i svijetu tada, prije jednog vijeka, pokazala koliko je progresivna.

No, Ševala je sa svojim roditeljima upala u mnogo strašniji svijet, svijet mahale koja ne prašta, to je taj retrogradni svijet koji proždire svakog ko se uzdigne iznad prosjeka. A Ševala je bila visoko gore, kao svjetionik prosvijećeni, dakle idealna meta.

"Kamenjem su je sarajevski momci sačekivali kad se vraćala iz škole, pa je babo morao u fijakeru odvoziti i dovoziti, da joj glavu ne razbiju", reći će mnogo kasnije njen sin Mirza Iblizović, a ostaće zabilježeno u sarajevskom Startu.

Ostaće u povijesti zabilježeno i to da je Ševala gledala kako zbog njenog školovanja trpi i porodica. Majci Aiši lokalni trgovci nisu htjeli prodavati robu, jer joj kćerka ide u "mušku školu".

Ali Ševalu ništa spriječiti nije moglo da kupi i upija znanje, da ide dalje. Po završetku gimnazije upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu i konačno 1931. godine diplomira. I tako i zvanično postaje prva ljekarka muslimanka u Kraljevini Jugoslaviji.

Koliko je važna ova vijest, ovaj podatak za povijest ne samo naše zemlje, nego i ovog dijela svijeta, svjedoči i fakt da je o ovome izvijestio i najpoznatiji list na svijetu New York Times.

Kako se navodi u Startu, predaji diplome prvoj ljekarki Bošnjakinji i prvoj bračnoj vezi dvoje ljekara Bošnjaka, posredstvom zagrebačkog dopisnika, objavljena je i u New York Timesu.

A njen privatni život? Ševala se udala za Muhameda Iblizovića, nekadašnjeg studenta filozofije, koji je napustio društvene nauke, izražavajući solidarnost sa Ševalom i takođe završio medicinu.

Odmah po diplomiranju Ševala počinje raditi kao demonstratorica na zagrebačkom fakultetu. Međutim, kada joj je ponuđeno mjesto asistentice, ona se odlučila vratiti u rodno Sarajevo. I da, pogađate, čekala je dvije godine ne bi li se neko smilovao i ponudio joj posao.

Povijest će zapisati da je Ševala Zildžić Iblizović počela raditi u Gradskoj bolnici, na Infektivnom odjeljenju državne bolnice, u Higijenskom zavodu, a karijeru je završila kao specijalistica, ginekologinja i pedijatarica u školskoj poliklinici dr. Mare Kurtović 1962. godine.

Povijest će isto tako zabilježiti da je Ševala u Drugom svjetskom ratu, kada bolnica nije radila, nalazila načina da u okupiranom Sarajevu pomogne svim potrebitim ljudima, dakako bez obzira na vjeru, naciju, socijalno porijeklo.

I gdje smo danas?

Umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Nakon njene smrti časopis Medicinski arhiv objavio je tekst In memoriam u čijem završnom dijelu piše: "Smrću doktorice Ševale naša medicinska javnost, posebno školska medicina, izgubila je svog doajena. Sarajlije su izgubile jednu dragu ličnost, a pacijenti ljekarku humanistu, spremnu da pomogne u svako vrijeme i na svakom mjestu. Društvo ljekara Bosne i Hercegovine smrću doktorice Ševale Zildžić-Iblizović izgubilo je svog vrijednog i uglednog člana. (Redakcija, 1978, p. [431])"

Za one koji ne znaju, a mnogo je takvih, jedna ulica u Sarajevu nosi ime po doktorici Ševali Zildžić Iblizović. Za one koji ne znaju, a mnogo je takvih, BH Pošta je 2002. godine izdala poštansku markicu sa njenim likom.

A sve je počelo prije stotinu godina, prijateljskim razgovorom jednog reisa i jedne djevojčice. I ne, nije to bio samo razgovor vjerskog službenika i mlade osobe, to je bio civilizacijski skok, pomak koji je doveo do toga da slobodno možemo pristupiti znanju svijeta, bez obzira na pol i vjerska uvjerenja. Možemo, ali na žalost, to rijetko činimo.

A šta bi danas na instant-diplome i carstvo neukosti rekla doktorica Ševala Zildžić Iblizović, kćerka zanatlije koji pravi zvona, djevojčica koja je postala specijalistica ginekologije i pedijatrije?

I šta mi svi znamo o doktorici Ševali? Gotovo ništa. Na sramotu svih nas. Ali da nije bilo nje, ne bi imali plejadu žena liječnika, koje su na ovaj ili onaj način obilježile naše živote i ne bi Sarajevo i Bosna svijetu mogli pokazati koliko su multikulturalni i civilizacijski napredni i kada je obrazovanje u pitanju.

I gdje smo danas, stotinu godina poslije jednog razgovora djevojčice i reisa?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

novac2Rad je u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), zahvaljujući poreznoj politici, izuzetno skupa stavka proizvodnje. Na neto platu, poslodavac je u svoje i ime radnika dužan uplatiti oko 72% te plate na ime poreza i doprinosa. FBiH ima najvišu zbirnu stopu doprinosa u regionu, iznoseći čak 41,5% bruto plate, dok je u Republici Srpskoj (RS) zbirna stopa doprinosa tek 33%. U Crnoj Gori je ta stopa 32,5%, u Srbiji 37,8% a u Hrvatskoj 37,2%.

Kakva je razlika u poreznom opterećenju radnika govori i sama činjenica da radnik u FBiH na prosječnu mjesečnu platu u BiH od 940 KM u entitetske budžete i fondove kroz doprinose i porez na dohodak uplati čak 143 KM više nego radnik iz RS (ne računajući posebne naknade, koje u FBiH na ovu platu koštaju zaposlenu osobu dodatnih dodatnih 17 KM).

Kao posljedica takve porezne politike evidentni su trendovi koji negativno utiču na razvoj poslovnog sektora te, posljedično, i ukupne ekonomije. Neke od ključnih negativnih efekata elaboriramo u nastavku teksta, piše Centar za politike i upravljanje.

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

smeceRješenje za deponiju Uborak kojoj Mostarci s nevjericom svjedoče od ljetos još uvijek se ne nazire.

Na deponiju, koja je izgubila sve dozvole za rad, odvoz smeća je nastavljen uz 24-satno obezbjeđenje od strane policije.

Ne odustaju ni mještani okolnih naselja i aktivisti Građanske inicijative „Jer nas se tiče“, koji još od 4. decembra danonoćno protestuju na ulasku u deponiju. Nisu ih uplašile ni 35 prijave pristigle na kućne adrese, u kojima se građani pojedinačno terete da su bili „dio grupe koja je svojim pasivnim otporom sjedenja na kapiji Deponije, odbili naredbu da se uklone s kapije i omoguće ulazak na deponiju“.

Ponavljamo, deponije koja nema niti jednu jedinu dozvolu za rad.

Visina kazni je za sve ista, 500 KM.

„Mi ostajemo istrajni u našem cilju i odustajanja od borbe za zdraviji život nema. Mi nismo kriminalci i sve pristigle prekršajne naloge smo predali na Sud. Gradske vlasti uporno pokazuju da ih ne interesuju problemi građana, tako da su propala oba ranije dogovorena sastanka jer nisu bili u stanju da se okupe”, rekao je za BUKU Fuad Hujdur, član Građanske inicijative ''Jer nas se tiče''.

Za naš portal je potvrdio i da se pripremaju krivične prijave protiv policije, kao i federalnog inspektora Ejuba Salkića.

„Sve je u pripremi, skupljamo video materijal i fotografije. Neke od policajaca koji su koristili prekomjernu silu građani su prepoznali, ali ne možemo se sa sigurnošću osloniti samo na to“, istakao je Hujdur.

Posljedice po zdravlje građana već su vidljive, rekla je ranije za BUKU aktivistica Amna Popovac.

Ljudi u puno većem broju umiru od raka. Potvrdio je, kaže, i izvještaj o zdravlju stanovništva, koji je objavio Zavod za javno zdravstvo.

" U zadnje četiri godine imamo 70 posto više oboljenja od kancera. U Bijelom Polju, gdje je smještena deponija Uborak, skoro svaki mjesec umre neko mlađi od 30 godina od raka. Posljedice su evidentne, ali jednostavno sistem neće ništa da radi, oni su navikli da primaju platu, da ništa ne rade i da nemaju nikakvu odgovornost, a to ovaj narod više neće da toleriše”, zaključila je Amna Popovac.

Podsjetimo, situacija je eskalirala ljetos, kada je otkriveno da je na deponiju komunalnog otpada odlagan mulj s postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Mostaru, u kome se nalazi enormno visoka koncentracija piralena. Nakon 11 dana blokade, postignut je dogovor sa gradskim vlastima da se deponija izmjesti, ali do danas ovo pitanje nije riješeno, a prije par dana desio se i pomor ribe na ušću u Neretvu iz potoka Sušica, koji protiče kraj deponije.

Aktivisti Građanske inicijative "Jer nas se tiče" od tada skreću pažnju javnosti da odlagalište na Uborku ne ugrožava samo stanovništvo okolnih naselja, već sve građane Mostara, kao i stanovnike doline Neretve sve do Jadranskog mora, te zahtijevaju hitnu sanaciju odlagališta i njegovo premještanje na novu lokaciju.

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

inzko1Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko izjavio je danas da je Program reformi već usvojen i da se u Narodnoj skupštini Republike Srpske to može samo aminovati.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik uputio je danas u Narodnu skupštinu Republike Srpske zahtjev za održavanje posebne sjednice na kojoj će biti razmatran Program reformi BiH, saopšteno je iz kabineta srpskog člana Predsjedništva BiH.
“Ako će doći do tog glasanja ili usvajanja, treba da se kaže da je to već usvojeno i oni to tamo mogu jedino još aminovati, ali ne mogu o tome odlučivati, jer to je već usvojeno. Drugo, to je stvar vanjske politike i to je kompetencija države. Ne mogu entiteti biti iznad države. Državno Predsjedništvo, koje je najviši organ, je to već usvojilo. Pored toga, postoji Zakon o odbrani i tamo lijepo piše šta je budućnost Bosne i Hercegovine, odnosno da je to NATO. To je na državnom nivou”, pojasnio je Inzko.

Ali, kako je rekao Incko, možda Dodik želi da Narodna skupština RS na Program reformi da svoj blagoslov.

“Ali odluke tamo više ne mogu padati”, zaključio je Inzko.

(AA)

 

Ocijeni...
(0 glasova)

njemackaGodinu na izmaku najviše su obilježili odlasci. Jasno je to svakog dana, kada saznamo za nove podatke o onima koji napuštaju BiH u nadi za boljim životom. Ljudi su prezasićeni svakodnevicom, sistemom, nepravdom i nemogućnošću da rade i da svoj rad naplate

A slično će se, sudeći prema novim informacijama, nastaviti i sa dolaskom nove godine.

U razgovoru za BUKU Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH, naglasila je kako prema sada već zvaničnim informacijama postaje jasno da je skoro 2 miliona ljudi van BiH.

“Možemo iz svih uglova gledati zašto ljudi odlaze,ali ono što saznajemo kada izvorno pričamo sa ljudima koji odlaze, a koji nam se javljaju, je to da jednostavno gube strpljenje i očekuju nešto bolje, a toga ovdje nema. Nisu to više samo ekonomski razlozi. Imamo mnogo primjera ekonomski stabilnih porodica, koje odlaze jer ne vide budućnost svoje djece ovdje. Zbog raznih političkih pritisaka i igara, jer političari se zabavljaju i nude takve događaje, u kojima smo mi tu samo kao masa koja to trpi. Mladi odlaze, jer neće to da trpe.”

Činjenicu da ne odlaze samo iz ekonomskih razloga, potvrđuje i informacija da imaju izjave ljudi koji su napustili čak i vile i otišli iz države.

“To je nevjerovatno. Naročito u Livnu, gdje postoji jedno čitavo naselje vila gdje su ih ljudi zaključali, a potom otišli u evropske zemlje. Ali tu nije kraj, jer mi sada imamo toliko najava ljudi koji će krenuti. Ljudi doslovno čekaju da idu, pogotovo sad što će Njemačka od Nove godine dati mogućnost liberalnijeg sistema da se ljudi mogu zaposliti. Ljudi odlaze i sa diplomama, ne očekujući da će dobiti to radno mjesto. Već nešto da bi mogli preživjeti”, govori Mirhunisa.

Ona upozorava da u BiH nema mnogo ljudi, a sa svakim novim odlaskom, postaje sve teže. Primijećuje to od 2013. godine, a navodi i odakle se najviše odlazi.

“Ljudi odlaze ilegalno, plaćajući da odu. Odlazili su najprije za Francusku, a onda dalje su se snalazili gdje su mogli da ostanu. Ono što smo zabilježili kontinuirano iz godine u godinu jesu kantoni 1 i 10 u kojima je najvidljivije da ljudi idu. To su Sanski Most, Petrovac, Bihać, a u kantonu 10 je potpuno pusto, od sela do gradova. Livno, Kupres, Glamoč, Grahovo.”

Osim toga, kako dodaje Zukić, iznenadio ih je i Brčko Distrikt, gdje su evidentirali preko 18000 osoba koji su otišli za nekoliko godina.

“Mislim da se do 30. godine zaista i može razmišljati o nekoj perspektivi. A ljudi idu, jer ne mogu više čekati. Posebno je problem hiperprodukcije kadrova pa ne čudi da ljudi idu. A mediji se i dalje bave prenosom priča ko se od političara sastao i šta je govorio. To je samo fino pozorište, u kojem su oni glavne uloge, a mi pratimo šta se dešava.”

Ipak, paralelno sa praćenje odlazaka našeg stanovništva, Unija za održivi povratak i integracije BiH prati i povratak, a kroz regionalni program omogućavaju ljudima da se vrate i iz regije, ali i svijeta.

“BiH ima mogućnost da gradi još novih 2000 kuća, a mi imamo i te korisnike, koji se vraćaju iz Srbije i Hrvatske u BiH. Imamo pojedinačne programe održivosti i samozapošljavanja. Ali najveći problem u kojem se sruši sve, naročito u pogledu poljoprivreda jeste otkup proizvoda i plasman. Imamo divnih primjera, ali ta njihova roba se nije mogla naći na tržištu”, navodi Zukić.

Dodaje kako su prije dvije godine završili vrlo uspješno projekat “Zajedno činimo život boljim u BiH” dajući akcenat na razvoj agroturizma.

“Imamo divne rezultate u Kulen Vakufu, Lukavcu, Čapljini gdje smo samo u Kulen Vakufu za dva mjeseca zabilježili 5400 noćenja. Pokušavali smo shvatiti šta je moguće u određenim sredinama pa smo od jula u 7 gradova pokrenuli isti projekat da pomognemo ljudima, naročito ženama da razviju svoj biznis kroz turističku ponudu.”

Ipak, to i dalje ne zaustavlja ljude da odlaze, a to su shvatili i u Hercegovini, gdje nikada ranije nije bio tako masovan odlazak.

“U dijelovima kao što su Ljubuški, Međugorje, Čapljina i Stolac vidjeli smo da u malim sredinama gdje je bilo mnogo povratnika jednostavno sada masovno odlaze ljudi, a naročito mladi”, navodi Zukić.

Naglašava da će ponovo poslati dopis članovima Predsjedništva, ali i svim klubovima u Parlamentarnoj skupštini, jer se oni moraju suočiti sa ovim.

“Radili smo to i prije par godina. A sada ćemo ponovo. Oni moraju razmišljati donijeti odluke, koje će sprovesti u djela. I jedino u tom slučaju neće biti odlazaka u obimu kao što je sada, ali i koji se najavljuje. Vrlo se ozbiljno mora pristupiti, jer u protivnom šta će političke partije, ko će u budućnosti biti njihovo biračko tijelo, ako im i ovi koje imaju, možda odlaze. Prema tome upitno je i za njihove fotelje, a upitno je i za našu državu, ako nam mladi odu”, zaključuje Zukić.

Poučeni dosadašnjim iskustvom, mogli bismo i pretpostaviti u susret Novoj godini i novim nadama, da će busevi vjerovatno već prvog januara biti puni za odlazak, jer je ljudima već odavno dosadilo čekati. Novu godinu za nova lažna obećanja.

 Sara Velaga (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

prijedorRoman 'Schindlerov lift' Darka Cvijetića objedinio je živote i tragedije stanovnika prijedorskih solitera u najezdi zla iz 90-ih godina.

Dok god postoje ljudi koji na neki način progovaraju, vrijednosti zajedništva nisu izgubljene, tvrdi Darko CvijetićAl Jazeera

U Prijedoru dva solitera. Dva simbola zajedništva. U njima lift marke Schindler. Lift koji je na otvaranju solitera '70-ih godina prošlog stoljeća vukao namještaj njegovih novih nasmijanih stanovnika, lift koji je odvozio mladoženje i mladenke, a dovozio bebe, lift u kojem su se djeca igrala.

I lift koji je odrubio glavu jednom od stanovnika, djevojčici Stojanki.

Lift koji je u mračnom periodu početkom devedesetih pratio ljude na bojišta, odvozio ubijene, ili one koji će tek biti odvedeni, ubijeni i razbacani po masovnim grobnicama u luđačkoj hajci na nesrpsko stanovništvo, po kojoj će Prijedor vječno nositi žig. U vrijeme kada su se zečevi pretvorili u zvijeri, a onda, potpisom Dejtonskog sporazuma, ponovo vratili u zečeve.

To je lift marke Schindler, možda i glavni junak Schindlerovog lifta, romana prvijenca prijedorskog pjesnika, dramaturga i glumca Darka Cvijetića, koji je objedinio živote i tragedije stanovnika tog, kako kaže, vertikalnog sela, jedne cijele bivše države koja je metafotički ugrađena u prijedorski soliter, pretvarajući sjećanja u jasnu sliku zla koje se prije 27 godina sručilo na Prijedor i njegovo nesrpsko stanovništvo.

Roman Cvijetića, jednog od rijetkih Prijedorčana koji su kroz svoja djela ukazali i podsjetili na zločine koji su se '90-ih godina provodili u njegovom rodnom gradu, mnogi kritičari opisali su kao pokušaj da se odbrani posljednji bedem ljudskosti, u, kako Cvijetić kaže, obezglavljenom društvu u kojem nema niti elementarnih tragova ljudi.

Njegova priča, lako čitljiva, ali teško probavljiva, uskoro će dobiti i teatarsku verziju pod palicom srbijanskog režisera Kokana Mladenovića.

"Prijedor je grad koji će dugo nositi crni pečat. To je grad sa 27 osuđenih ratnih zločinaca. Pa to je čitav jedan razred, čitava klasa. Grad u kojem se svakodnevno susreću oni koji su preživjeli logore i oni koji su ih u njima mlatili. Ti su susreti užasni. Dovoljno mi je da se sjetim susreta dva para, u kojem supruge razmjenjuju recepte za ajvar, dok u isto vrijeme, među njihovim muževima vlada neka druga hemija. Jedan ima iskrivljena usta od tri moždana udara koja je pretrpio, a drugi ima bajpas. Jedan je bio u logoru, a drugi ga je tamo mučio", priča Cvijetić.

Među prvima ste progovorili o temi o kojoj malo ko u Prijedoru želi pričati, zločinima koji su se počinili i zlu koje je haralo tom regijom. Zašto ste, 27 godina poslije, odlučili da to napišete i kroz roman i da li to vidite kao čin hrabrosti ili ljudskosti?

- Smatram da to nije stvar hrabrosti. Svaki čovjek koji brani elementarnu ljudskost je već hrabar. Ja nisam želio biti čovjek koji, eto, govori nešto o svojoj sredini. To su, naprosto, elementarne činjenice koje su u mojoj aorti toliko ležale da bi dobile, kako to kaže Danilo Kiš, milost uobličenja. Jednog momenta se ta milost desila, te rečenice su počele da dobijaju svoj književni oblik i ta ljudskost je progovorila iz mene. Ne možete gledati svoje dijete u oči, znati da se sve dogodilo, a njoj govoriti - budi ti samo dobra. Postoje stvari koje morate izreći jer to vaš ljudski normativ nalaže.

Djelo je, čini se, i dosta nostalgično?

- Jeste, mnogo, jer ja čitav život živim u tom soliteru. Ja sam znao sve te ljude koji su poginuli na različitim ratištima, koji su odvođeni, ubijani, ubijeni... Ja sam tu rastao, rastao i s njihovim bivanjem u toj zgradi. Ima ta sintagma u knjizi koja se zove vertikalno selo. Mi smo svi bili na neki način elementarno povezani. To ludilo ubijanja bilo je tako strašno i meni potpuno nepojmljivo, kao da se nešto užasno događa unutar porodice, a ne možete uraditi ništa da to promijenite.

Ova knjiga može se tumačiti i kao odavanje počasti jednom pokorenom svijetu, kao i svjedočanstvo o izgubljenim vrijednostima zajedništva. Jesu li, po Vašem mišljenju, te vrijednosti na našim prostorima zauvijek izgubljene?

- Nisu zauvijek, dok god pokušavamo da ih iz sebe iščupamo. Dok god postoje ljudi koji na neki način progovaraju, nisu izgubljene. Pokušavam reći da, bez obzira na svu obezljuđenost i obeznađenost kojima smo okruženi, mora postojati neki kvantum elementarne nade u nama da bismo mogli koraknuti naprijed. Možda ne mi, jer naša biologija je prekratka, ali zbog djece i ljudi koji će doći nakon njih, moramo ovaj svijet učiniti boljim.

Toliko pišete o zlu, i to na kakav način. Čini se kao da ste izgubili vjeru u ljudskost na našim prostorima?

- Nisam. Ja je pokušavam odbraniti. Ja pišem cijeli život, a imam 52 godine. Prebio sam pola stoljeća i zato mislim da je smrt najvažnija tema. Da je to zapravo jedina važna tema. Mi kao da ne vjerujemo da ćemo umrijeti, sve dok se ne počnemo, s godinama, primicati njoj. Onda shvatamo naglo da je ona izvjesnost i da imamo sve manje vremena da svoju ljudskost odbranimo.

U romanu se jako često potencira ta simbolična riječ – Schindler.

- To je zbog tog simboličnog kapitala koji je skriven u toj riječi, a zahvaljujući čuvenom filmu i čuvenoj osobi koju je Steven Spielberg opjevao u svom filmu o Oskaru Schindleru. Znao sam da će moj čitalac odmah shvatiti taj simbolični kapital, ugraditi ga u svoje čitanje i da će mu čitanje biti manje šifrirano.

Kako danas izgledaju ti soliteri? Nekada su bili simbol zajedništva, a čega su danas simbol?

- Sada su vertikalni lijesi koje je neko uspravio i koji jedva stoje. Poluprazni su, i u svakom četvrtom stanu imaju po jednu baku.

Smatrate li da će Vaša priča imati utjecaja na mlađe naraštaje koji ili ne znaju, ili ne žele znati istinu o zločinima u Prijedoru?

- Mislim da će imati utjecaja. Ako se vratim na svoje djetinjstvo, sjetim se s kojom smo rezignacijom slušali te ljude koji su govorili o paklu Sutjeske, Kozare... Kao da ih nismo čuli. Kao da je sve ono što su nam govorili ulazilo na jedno, a izlazilo na drugo uho. Ili je ta zemlja bila tako presretna da nismo imali potrebu da slušamo sve to, ali ova današnja djeca vide našu nesretnost i zato će, vjerujem, biti zainteresovana za objašnjenja.

Mislite li da bi njihovo suočavanje sa prošlošću moglo biti važno za gradnju ljepše budućnosti?

- To je prvo i jedino da bismo mogli koraknuti. Mi smo, nažalost, okruženi elitama, politikama koje su nam uspjele nametnuti naraciju i narativ da živimo u svijetu bez nade. Ta elita će uskoro ostati bez elementarnih stvari. Neće imati vozača Audija, neće imati električare..., i oni će se suočiti uskoro sa najelementarnijim stvarima zbog kojih bi, vjerujem, mogli promijeniti osnovnu politiku i počeli raditi za one u čije ime govore.

Otkuda crpite snagu za sve ovo?

- Ne znam. To je pitanje koje često sam sebi postavljam - zašto to radim svom životu. Ali znate, otkucavanje sata, i to dolaženje zemlje koja se penje prema meni, tjera me da progovorim o onome što kao čovjek moram.

I, osjećate li se bolje?

- Da, osjećam.


Muamer Tanović (Al Jazeera)

Stranica 14 od 48

S5 Box