Vijesti iz BiH
BiH

BiH (408)

utorak, 24 Septembar 2019 00:00

SIPA u Gacku uhapsila Danela Rajkovića

Ocijeni...
(0 glasova)

sipaPo nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine u Gacku je, zbog izazivanja vjerske i nacionalne mržnje, uhapšen Danel Rajković koji je nedavno izvršio veliku nuždu na ulazu u Mehmed-aginu džamiju.

Rajković je pod istragom Tužilaštva BiH i osumnjičen je za krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

Postupajući po naredbi tužioca Tužilaštva BiH, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) su na području Gacka locirali, identificirali i lišili slobode Danela Rajkovića.

"Osumnjičeni je pod istragom Tužilaštva BiH i osumnjičen je da je tokom 2019. godine, u više navrata, putem društvenih mreža upućivao ozbiljne, uvredljive i teške prijetnje usmjerene na pripadnike bošnjačkog naroda u BiH te imamu džemata Bosanki Novi upućivao ozbiljne prijetnje po život i sigurnost vjerskog službenika i članova njegove porodice", saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

Rajković će tokom dana biti doveden i predat postupajućem tužiocu koji će ga ispitati i nakon toga donijeti odluku o pokretanju prijedloga za određivanje mjere pritvora, kao i daljnjim aktivnostima u predmetu.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

zagadjenje1Tuzlanski inovatori Faik Berberović i Zehrudin Osmanović autori su dva izuma koji su osvojili zlatne medalje na Četvrtoj međunarodnoj istanbulskoj izložbi inovacija. Univerzalni izumi koji su patentirani bi se mogli proizvoditi u Bosni i Hercegovini, a služe za efikasniji i ekološki prihvatljiviji rad termoelektrana i automobila te uklanjanje depozita iz koksnog plina.
Inovator Faik Berberović je dugi niz godina radio na izumu pod nazivom "Piramidalni rasplinjač ugljene prašine", koji ubrzava i olakšava sagorijevanje uglja u termoelektranama, ali i benzina u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem kod automobila.

Funkcionalnost njegovog izuma ispitana je u Beogradu, a "Piramidalni rasplinjač ugljene prašine" patentiran je u Institutu za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine. Berberović u razgovoru za Klix.ba kaže da se njegov izum, poznat i kao energetski i ekološki difuzor, može koristiti prvenstveno u kotlarnicama termoelektrana koje kao glavni energent koriste sitno mljeveni ugalj.

"Primjenom mog izuma bi trebala biti smanjenena potrošnja uglja, povećana toplotna energija, ali i osigurana ekološki zdravija sredina, jer se smanjuje ispuštanje otrovnih gasova. Energetski i ekološki difuzor je klasični mašinski element, a čini ga omotač s asimetričnim otvorima koji dovode do ravnomjernog miješanja uglja i kiseonika", kaže nam Berberović.

"Piramidalni rasplinjač ugljene prašine" prilagodljiv je svim profilima cijevi koje se nalaze u kotlarnicama termoelektrana, a Berberović ističe da je njegova proizvodnja moguća u našoj zemlji, konkretno u Tvornici transportnih uređaja (TTU) u Tuzli.

Ovaj penzionisani nastavnik praktične nastave izumima se bavi već 60 godina, a desetine njegovih inovacija su patentirane. Među njima je i energetski i ekološki difuzor na kojem je počeo raditi prije šest decenija, a osim za termoelektrane namijenjen je i za motore s unutrašnjim sagorijevanjem kod automobila.

"Njegovom upotrebom dovelo bi se do smanjenja potrošnje goriva u automobilima, manjeg ispuštanja otrovnih gasova, uz povećanje snage motora. Za razliku od piramidalnog difuzora, ovaj je okruglog oblika, a njegova veličina u proizvodnom procesu je prilagodljiva proporcijama motora automobila", dodaje ovaj tuzlanski inovator.

Privredni bazen Tuzlanskog kantona trenutno ima više od 70 koksnih baterija, a njihov rad bi mogao biti ekološki i ekonomski prihvatljiviji upotrebom izuma koji je namijenjen za uklanjanje depozita iz koksnog plina. Riječ je o djelu univerzitetskog profesora Zehrudina Osmanovića koji je skoro četiri godine aktivno radio na tehničkom rješenju "Uklanjanje depozita iz koksnog plina" za čišćenje cjevovoda u koksnim baterijama.

"Prilikom kreiranja sistema izvršena su određena istraživanja, a patent je odobrio Institut za intelektualno vlasništvo BiH. On je vrlo jednostavan, jer se na podsistem koksovanja priključuje jedan bojler s otopinom koja se injektira u cjevovod te sva onečišćenja koja su nakupljena čisti i odvajaja. Na ovakav način cijevi postaju u potpunosti čiste, bez bilo kakvih vidljivih oštećenja", pojašnjava Osmanović za Klix.ba.

Današnji način čišćenja cjevovoda je mnogo komplikovan te tehnički, ekološki i ekonomski neprihvatljiv. Često dolazi do oštećenja cijevi, jer, kako nam pojašnjava Osmanović, prema trenutnom načinu rada, kada se ustanovi da je usljed onečišćenja cijevi pritisak u padu i da nema normalnog protoka koksnog plina, koksna baterija se zaustavlja, cjevovod se demontira, odnosi u mehaničku radionicu te čisti termičkim i mehaničkim putem.

"Usljed termičkih i mehaničkih udara dolazi do oštećenja cijevi te se određeni dio cjevovoda ne može vratiti. Zbog toga se moraju kupovati nove cijevi, a u vrijeme cjelokupnog procesa proizvodnja u koksnim baterijama je obustavljena, što je ujedno najveći problem", naglašava Osmanović.

Lukavačka industrija je već u određenoj mjeri zainteresirana za kupovinu ovog izuma, a on bi bio izuzetno značajan zbog činjenice da se upravo u ovom dijelu BiH godinama govori o ekološkoj ugroženosti koja nastaje i zbog proizvodnje koksa. Dok se ne pojave konkretni rezultati započetih pregovora, Osmanović nastavlja raditi na novim inovacijama.

Iako iza sebe imaju izume koji su patentirani, naši sagovornici dosad nisu osjetili ekonomske benefite od svoga rada. Naime, patenti koji nastaju u razvijenijim zapadnim zemljama mnogo brže pronalaze svoje kupce te završavaju u serijskoj proizvodnji, nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovini.

"Baviti se primjenjivim istraživanjima u BiH je veoma teško, jer su izuzetno mala izdvajanja za oblast inovatorstva. Mi nemamo relaciju između resornog ministarstva, univerziteta i fakulteta, sektora koji se bavi inovatorstvom i industrije. Tek kad ovaj krug zatvorimo, mogli bismo imati bolje stanje. Prema mom mišljenju, inovacije treba raditi smišljeno za potrebe industrije. Međutim, mi razmišljamo o tome da svoje ideje dovedemo do kraja i snalazimo se sami onako kako znamo", kaže Osmanović i dodaje da je veoma mali broj bh. patenata doživio industrijsku aplikaciju i otvorio neko radno mjesto.

Iako se susreću s problemima kao i svi ostali bh. inovatori, Faik Berberović i Zehrudin Osmanović i dalje će nastaviti stvarati u želji da njihovi izumi jednog dana u potpunosti zažive i budu od velike koristi čovječanstvu.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

smeceU grad slučaj, koji to jest ma koliko govorili da nije, slio se sav jad Bosne i Hercegovine.

Revizori su utvrdili da je mostarska deponija godinama radila mimo zakonaAl Jazeera

Spomene se Mostar tu i tamo u priči o nebiranju, ali i uz prijeteće tonove kako će mostarizacija zahvatiti cijelu državu, a ustvari je jedina istina da se u grad slučaj – koji to jest ma koliko govorili da nije – slio sav jad Bosne i Hercegovine.

Nametnuta pravila kojima su strani upravljači ovom zemljom mislili da mogu riješiti nesklade kakvi postoje samo kod nas počela su dolaziti na naplatu i kaos u vezi s izborima i njihovim pravilima, nebiranjem i življenjem u vakuumu polako dolazi do nijemih grla.

Vodeće stranke, koje se vodećima vole proglasiti i kad nema nikakvih brojki ispred i iza njih, smjenjuju se redovito i tiho u tome tko nateže i zateže dogovor o izbornim pravilima. Maratonski pregovori, koji su uslijedili nakon maratonskog nečinjenja ničega i s kojih se poručivalo kako nikad nisu bili bliže, naglo su prekidani uz razmjene optužbi tko to tamo ne želi da se Mostar makne s mjesta.

Istodobno se, glumački vješto, govori o tome kako ljudi u Mostaru ne mogu biti zatočenici pogrešnih odluka, politika i kaosa kojem se jedino u zemlji poput ove može pustiti da traje.

U međuvremenu su Mostarci rodili i odgojili generacije onih koji pojma nemaju o glasovanju, zaokruživanju i normalnom ustroju grada. Umrtvljeni su građani koji bi željeli da se barem nešto mijenja, pa makar i samo lice grada što ga sve više i dublje krase ožiljci maštovite gradnje mora stanova, koji se, kako kažu službeni podaci, rasprodaju kako se izgrade.

Ljudi digli ruke, šute i trpe

No, nije samo narušen izgled grada. Duboko iza fasada, nepometenih ulica i razrovanih cesta krije se mrtvilo ljudi koji su u kaosu kakav sada vlada Mostarom digli ruke i šute i trpe slušajući kako vodeće stranke i ljudi koji su zapeli na dužnostima na kojima ih je uhvatila mostarska demokracija šute i ne odgovaraju nikome za učinjeno i neučinjeno.

Dotad se više razine vlasti, svaka zabavljena o sebi, tek tu i tako sjete Mostara govoreći licemjerno o tome kako je zastoj demokracije u gradu na Neretvi nedopustiv. A onda se okrenu sebi, jer su sebi dovoljni i jer dovoljno plijena nudi svaka razina.

I dok se Mostar žvače po ustima raznih boraca za demokraciju, stvarni problemi polako isplivavaju i šutljivim građanima dolaze do grla. Sve ono što je nekad ustrojeno kroz Gradsko vijeće, a koje je uz gradske zone i dogradonačelnika veliki kamen spoticanja vodećih nedogovarača, još sjedi u svojim foteljama bez ikakvog straha da će biti smijenjeni ili nekako drugačije biti kažnjeni za nerad.

Priznao je to i nedavno, iako je o tome govorio i ranije, mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić odgovarajući na izvješće revizora koje upozorava na prljave poslove s mostarskom prljavštinom. Revizori su utvrdili da je mostarska deponija, koja je nedovoljno privukla pozornost šire javnosti unatoč ogromnom kaosu koji vlada na njoj, godinama radila mimo zakona i da su padale neke odluke koje nisu smjele pasti, kao i da je odlagano smeće koje nikako nije smjelo biti odlagano.

Kako je Bešlić oprao ruke?

"Grad Mostar ostvaruje pravo učešća u radu i odlučivanju gospodarskih društava putem člana skupštine. Imenovanje člana skupštine po Odluci vrši Gradsko vijeće na prijedlog gradonačelnika Grada Mostara. Imenovanje se daje u pismenoj formi za jednu godinu. Sukladno naprijed navedenom, evidentno je da gradonačelnik ne može vršiti ovlaštenja u gospodarskim društvima jer imenovanje člana skupštine vrši Gradsko vijeće", oprao je svoje ruke Bešlić mantajućim odgovorom, misleći da tako smanjuje svoju krivnju pred sve većim i ozbiljnim optužbama, ali i istragama koje vodi kantonalno tužiteljstvo o lošem upravljanju otpadom i potencijalnom trovanju građana.

I tu se začarana mostarska priča i njezin krug zatvaraju. Gradonačelnik bi nešto, ali ne može jer ne postoji Gradsko vijeće. Svi drugi isto bi tako nešto, ali ne mogu ništa jer ne postoji Gradsko vijeće, a gradonačelnik ne može i ne smije sam. Osim onda kad investitor za zgradu donese papir s njegovim potpisom, pa onda odjednom ispadne da sam može kad samo želi i mora.

Dotad građanima nitko službeno nije rekao o kakvim je mutnim poslovima riječ s pročistačima, za koje i stranci traže čist račun i ako je umrla duga ljubav. Nitko, osim toga da ne poznaje kemijske skraćenice, nije građanima rekao jesu li priče o piralenu utemeljene nego se sva priča svela na to da netko tamo negdje nešto nekome podmeće. Uz to, sva obrana svodi se na provlačenje alibija da ljudi koji sjede na nekim mjestima ne rade svoj posao, ali da tamo moraju sjediti jer ih, eto, nema tko smijeniti.

Gušenje u smeću

Mostar se, zbog toga što nema tko pomesti aljkave, umorne i nedorasle svom poslu i izazovima grada, guši u smeću. Alibi su stečajevi poduzeća i koprcanja direktora na pozicijama koji, pak, govore kako ih se godinama ne sluša i kako se samo vrebaju lokacije koje njihovo poduzeće spominje. Mostar se, u 21. stoljeću, nije snašao ni s parkirališnim mjestima. Osnovano je poduzeće, doniran je sustav za naplatu parkinga, ali su odabrani ljudi zaboravili napraviti ozbiljan plan, pa se po mostarskim ulicama još vide spomenici propalom poslu. A sve to jer začarani mostarski krug nema tko prekinuti i nema nitko mogućnosti zaokružiti nešto drugo.

No, sve je strašnija činjenica da se i onda kad se zaokruživanje omogući i kad se dogovore oni koji se mudro smjenjuju u prednjačenju zatezanja u tome da se ne dogovore neće dogoditi ništa jer su rođene i odgojene generacije onih koji ne poznaju što su praznici demokracije – ma kako to ofucano zvučalo – i koji misle da se politika svodi na to da svatko može što hoće i dokad hoće i da joj se moraju pokloniti i prikloniti i živjeti u prljavštini koju bezvlašće ostavlja za sobom.

Najbolji je primjer za to Mostar, u kojem postoje oni koji žele da to tako traje vječno. A oni su na ugovorima o javnim nabavama i papirima na kojima ne smije nedostajati nula prije zareza. Poslije zareza stoje isprazna opravdanja i tvrdnje da netko brine za nešto, a ustvari se boje da će ih stići njihov (ne)rad kad se odlijepe od stolice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Berislav Jurič (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

skolaDeseci škola i stotine odjeljenja u zemljama regije ove godine su ostali bez učenika, zbog čega su mnoga ugašena, a prosvjetni radnici ostali bez posla.

U Unsko-sanskom kantonu zatvara se čak 39 osnovnih škola, u pojedinim školama u bh. entitetu Republici Srpskoj upisano je po nekoliko učenika, dok su neka odjeljenja ugašena. U Hrvatskoj, nijedan učenik nije upisan u 137 škola, zbog čega će njih 12 prestati sa radom.

Bosnu i Hercegovinu je od 2013. do 2019. godine napustilo 186.000 stanovnika, prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH. Odlazak građana sada se počeo ogledati i u smanjenom broju učenika, pogotovo u područnim školama koje se zatvaraju.

“Prema trenutno dostupnim podacima, kada je u pitanju upis učenika u osnovne i srednje škole u školskoj 2019/20. godini u Federaciji BiH, u većini kantona je prisutan trend smanjenja broja upisanih učenika u prve razrede”, navode iz Ministarstva obrazovanja i nauke FBiH.

“Također, prema preliminarnim podacima s kojima raspolažemo, a koji se odnose na upis učenika u prve razrede srednjih škola, u Federaciji BiH se bilježi i smanjenje broja upisanih srednjoškolaca”, dodaje se, navodeći da se podaci o broju osnovaca i srednjoškolaca prikupljaju od nadležnih kantonalnih ministarstava, koja će, uglavnom, sa službenim podacima raspolagati, vjerovatno, tek krajem mjeseca, s obzirom na krajnje rokove upisa učenika u školske knjige.

Iz Ministarstva prosvjete i kulture bh. entiteta Republike Srpske navode da je najmanje učenika upisano u školi u Oštoj Luci, njih troje, kao i u Šipovu, a u Trnopolju četvoro. Ipak, ističu da smanjenje broja učenika nije utjecalo na gubitak posla prosvjetnih radnika.

“Izvjesno je da se smanjenje broja učenika odražava na normu prosvjetnih radnika, ali je na nivou aktiva direktora osnovnih i srednjih škola izvršena korektna raspodjela časova tako da nastavnici neće ostati bez posla.”

'Mladi ljudi odgađaju stvaranje porodice'

Amer Osmić, docent na Odsjeku sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kaže da će se ovaj trend nastaviti te će broj učenika biti još manji, što zbog odlaska stanovništva što zbog pada nataliteta, jer situacija u BiH je nesigurna za bilo kakvo dugoročno porodično planiranje.

“Sve se to odnosi na ukupni društveni ambijent u BiH, koji je se interpretira kao sveopće nesiguran za bilo kakvo dugoročno planiranje, šta to znači - da mladi ljudi vrlo često odlučuju odgoditi stupanje u brak, zbog egzistencijalnih problema, nezaposlenosti, nesigurnosti, jer su oni na osnovu svog odgoja, onoga što žive i vrijednosti koje imaju, navikli da se prvo mora biti spreman izdržavati određenu porodicu pa onda stvarati porodicu, što je i razumljivo i logično.”

Kako navode iz Ministarstva obrazovanja i nauke FBiH, prema trenutnim podacima, do sada je najveći trend smanjenja upisanih učenika u prve razrede osnovnih škola zabilježen u Unsko-sanskom, Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu.

Kako je ranije saopćilo Ministarstvo Unsko-sanskog kantona, od ove školske godine zatvara se čak 39 osnovnih škola, uglavnom područnih, a bez posla će ostati 229 učitelja i nastavnika.

Međutim, na naš upit o ovakvim alarmantnim podacima, iz ovog ministarstva nismo dobili odgovor.
BiH ostaje bez sela

S druge strane, kako nam je rečeno u federalnom ministarstvu, u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde te Kantonu Sarajevo, zabilježen je porast broja upisanih prvačića.

“Situacija je alarmantna na područjima po kantonima u Federaciji BiH, to su dominatno Unsko-sanski kanton, Zeničko-dobojski i Tuzlanski kanton te generalno cijela RS, ali kakav trend vidimo - gase se škole i one će se gasiti, ali to će se dešavati upravo u onim ruralnijim dijelovima”, kaže Osmić.

Prema njegovom mišljenju, u većim gradovima kao što su Banjaluka, Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar, nema ovakvih problema sa stvaranjem odjeljenja, što upućuje i na odlazak mladih ljudi, ne samo u inostranstvo, nego sa sela u gradove.

“Mogu slobodno reći da mi ostajemo bez sela, jer ti ljudi ne žele, neće, nemaju uslove da na bilo koji način počnu ili ostvare egzistenciju na selu a da se njihov rad vrednuje i da oni zarađuju i opskrbljuju svoje domaćinstvo sasvim pristojno kako to mogu u gradu. Zbog toga ostavljaju svoje domove, ognjišta, porodična imanja i migriraju iz sela u grad. Smatram da je to najveći problem što nedostaju učenici u područnim školama.”

Bez državne strategije

Osmić ističe da u BiH nedostaje nacionalna strategija o pronatalitetnoj politici, koja podrazumijeva da se pristupi problemu od vrha, odnosno da država identificira sve probleme vezane za lokalne samouprave.

“Dakle, država pokreće, entiteti i kantoni realiziraju a općine su one koje su na terenu koje to distribuiraju svojim korisnicima. Stvarni realni poticaji u poljoprivredi u BiH, da to poljoprivrednik osjeti, da mladi ljudi steknu dojam da je možda bolje se baviti poljoprivredom nego raditi u nekoj kompaniji, trgovini i slično.”

Međutim, Osmić upozorava da će se trend smanjenja broja učenika još više ubrzati a razlog zato je odlazak mladih ljudi u inostranstvo.

“Odlaze nam mladi ljudi u njkvalitetnijoj reproduktivnoj snazi, najkvalitetnijoj radno-aktivnoj dobi, mladi ljudi koji su najčešće visokoobrazovani i nisu u porodičnom statusu, i ti ljudi će onda za nekoliko godina u zemlji primitka stvarati svoje porodice i odgajati djecu, a ta djeca su ta koja nama nedostaju.”

Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

bakterija1Dženan Kovačić ima samo 20 godina. Student je Internacionalnog Burch univerziteta, naučnik, inovator. Ali ono što je izdvojilo ovog mladića i stavilo u zasluženi fokus medijske pažnje, jeste njegova autorska ideja, odnosno novi način liječenja tuberkuloze. Pobjednik je prvog takmičenja za bh. inovatore "Falling Walls Lab", a njegova ideja će se naći na međunarodnom takmičenju u Berlinu. Tragom velikog otkrića, donosimo i veliku priču, Dženana Kovačića, koji za BUKU govori kako se sama ideja mijenjala od srednje škole pa sve do danas. Kroz testne faze, podrške profesora, sve do danas.

"Kada sam došao na Univerzitet Burch, ideja se dalje modifikovala, kako su ljudi radili naučne radove o tuberkulozi. Onda sam prijavio ideju na takmičenje u nadi da ideja prođe. Međutim ne samo da je prošla, već je među 11 finalista koji su bili iznad mene po raznim dostignućima, pobjedila. Osvojio sam prvo mjesto što znači da sada u novembru od 6. do 10. idem u Berlin na Međunarodnu konferenciju za buduća otkrića u nauci i društvu. Tu ideju predstavljam među nekih 100 finalista. A pred žirijem sačinjenim od najstručnijih ljudi za oblasti nauke, inženjeringa, društva, itd", govori Dženan.

S obzirom na to da si ranije spomenuo u našem razgovoru da u BiH nema ni interesa ni posjedovanja istraživačke laboratorije za ovakvu vrstu istraživanja, kakvo je stanje naučnih istraživanja, ali i same medicine u BiH i je li poražavajuće da se sva velika istraživanja i dostignuća moraju raditi van BiH, a onda ovdje slavimo uspjehe?

Izuzetno je poražavajuće. Kada god razgovaram sa profesorima ili kolegama o nekim potencijalnim idejama, shvatimo kolika je inertnost koju država ima povodom akademije, naučnog rada i istraživanja, što kada gledate objektivno jesu najbitnije stvari države. To razvija industriju, to razvija kulturu, ekonomiju...

Kod nas je to izgleda sekundardno. Kod nas je nezamislivo imati laboratoriju za takva istraživanja. Kod nas su mnoge stvari nezamislive, jer ne postoji interes, kadar koji uopšte ima kapaciteta uticajnih pa čak i intelektualnih da uopšte razmišljaju naprijed koliko recimo moje kolege i profesori. Ali na kraju ti ljudi postižu rezultate i to takve da im se zaista može diviti, postižu sve što se ima postići. Oni se ne probijaju, jer nema razvijena svijest o nauci i njenom značaju. Iako neću moći realizovati ovo istraživanje za tuberkulozu unutar BiH, postoje neke manje studije opasne i zahtjevne, za koje sam dobio podršku, opet ne od države, nego od individualaca, malih timova ljudi koji prepoznaju važnost naučnih istraživanja.

Uprkos takvom sistemu i poražavajućim podacima, ti planiraš nakon svih tih istraživanja nastaviti svoj rad i život u BiH. Šta je ono što te drži i veže za BiH i hoćeš li možda jednog dana upravo ti omogućiti novim mladim naraštajima da ostvare svoje ideje i zamisli?

Definitivno bi volio ići u inostranstvo ako se ukaže prilika. Po znanje i usavršavanje, kao što je to normalno u svijetu, da se putuje u potrazi za znanjem. Ali ipak ovo je moja matična država i ima dobre zakone po pitanju naučnih istraživanja, koji se ne iskorištavaju. Mi imamo izuzetno jefitne kotizacije za patentiranje, za mnoge stvari koje su vani veoma skupe i komplikovane. Mi imamo pravnu infrastrukturu, ali nemamo fizičku ili intelektualnu, kroz koju bismo mogli ostvariti te stvari. No ja bih se volio vratiti kao neko ko bi imao priliku dovesti ljude zainteresovane u investiranje u nauku u ovoj državi. Nije nemoguće, ali je potrebna saradnja svih ljudi. I evo kažem ja trenutno nastojim na svom univerzitetu da dovodim ljude sa kojima sarađujem kako bismo stvorili što više prilika studentima. I popravili situaciju po pitanju naučnih istraživanja. Ipak to je sporo, ali nadam se da ću kada se vratim, ako uopšte odem, vratiti se sa pregovaračkim materijalom sa institucijama državnih, kako bi se stanje povodom ove tematike popravilo.

Šta dalje sa idejom, ukoliko pobjedi, a šta ukoliko ne? Nastavljaš rad na tome svakako?

Apsolutno nastavljam raditi na tome. Nadam se da bih mogao osvojiti prvo, drugo ili treće mjesto. Konkurencija je velika. Ali najvažnije mi je na ovoj konferenciji steći kontakte koji bi mogli pomoći da ovo realizujem. Naravno ovo je takmičenje ali niko nije gubitnik,objektivno rečeno s obzirom na profil konferencije, govornike, učesnike. Poenta je jednostavno da se sruše zidovi s kojima se nauka i društvo suočavaju trenutno uz pomoć inovatora i ljudi koji imaju novac da inovacije podrže.

Sara Velaga (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

sdaRizik koji su autori Programske deklaracije SDA previdjeli ogleda se u tome kakav će biti odgovor biračkog tijela i simpatizera kad tako krupna obećanja i ciljevi ne budu postignuti.

Mnoge odredbe u neskladu su sa proklamovanim nastojanjima Bakira Izetbegovića da spriječi dizanje tenzija i otvaranje nesporazumaAnadolija

Stranka demokratske akcije sa svog sedmog Kongresa u dokumentu Programska deklaracija bacila je rukavicu u lice svojim političkim partnerima, oponentima, međunarodnoj zajednici, ali i svom članstvu, simpatizerima i biračkom tijelu. Može se taj spisak ciljeva posmatrati i ozbiljno ili pojednostavljeno, ali detaljnijom analizom mogu se uočiti neki skriveni odgovori na pitanja koja su decenijama otvorena.

SDA određenjem primarnog i dugoročnog cilja – Republike Bosne i Hercegovine kao demokratske, regionalizirane, pravne, sekularne i socijalne države u kojoj bi izvršnu vlast činili predsjednik Republike i Vlada RBiH sa državnim, regionalnim i lokalnim nivoom vlasti odustaje od temeljnih odrednica Dejtonskog sporazuma. Znakovito je da se tom dijelu dokumenta ne pominje decentralizacija, nadležnosti nivoa vlasti se ne pojašnjavaju, ali odredba o podršci jačanju funkcionalne državne strukture sugerira pravac u kojem se želi ići.

Ukoliko ovo nije odgovor na pitanje zašto se SDA odlučila na povratak Republike kao političkog cilja, kad su prvi koraci ka napuštanju tog koncepta učinjeni 1993. godine, onda se ovaj potez može posmatrati kao prost odgovor na nastojanja iz [bh. entiteta] Republike Srpske za osamostaljenjem i najavama Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Hrvatskog narodnog sabora (HNS) da će raditi na oživljavanju tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Praksa ravnoteže straha

Iz toga slijedi da su u pravu oni koji tvrde da tri najjače stranke u Bosni i Hercegovine razvijaju i primjenjuju praksu ravnoteže straha kako bi se i u narednom periodu održale na vlasti i upravljale sve većim budžetima različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini.

Strahom od drugog i drugačijeg homogenizira se biračko tijelo i zagovornika i protivnika.

Neodoljivo podsjeća na nikad podnesenu apelaciju o promjeni imena Republike Srpske.

Početkom ove godine Izetbegović je najavio apelaciju kojom bi tražio da se u ime entiteta Republika Srpska dodaju i imena druga dva konstitutivna naroda Bošnjaka i Hrvata. U prilog ovoj tezi govori i činjenica da nijedan od ovih ciljeva ili njegovih dijelova nije uokviren u zakonski prijedlog, apelaciju, inicijativu ili ustavni amandman i stavljen u parlamentarnu proceduru. Dakle, ostaje sumnja da ciljevi nemaju praktičnu, nego isključivo taktičku vrijednost u dnevno-političke svrhe.
Samo jedna žena i bez nebošnjaka među potpredsjednicima

"Novi Ustav treba da u središte pozicionira građanina", piše u usvojenoj Deklaraciji. Ko razuman može biti protiv ovog stava? Ali, to je još jedan signal da SDA napušta dejtonsku strukturu države, jer je postojeći utemeljen na etničkom principu. Takav princip ukazuje da najjača stranka u Bošnjaka odustaje od proklamovanog cilja traženja balansa između nacionalnog i građanskog i opredjeljuje se za ovo drugo.

Neki drugi stavovi u Deklaraciji pokazuju nekonzistentnost, jer potvrđuju da će SDA i u narednom periodu primarno voditi računa o poziciji Bošnjaka. Iako najavljeno, otvaranje stranke prema nebošnjacima ostalo je na obećanju, posmatrajući strukturu izabranih potpredsjednika na Kongresu. Od devet izabranih, nema nebošnjaka, a izabrana je samo jedna žena.

U vezi s odnosom nacionalnog i građanskog postoji još jedna nelogičnost. SDA će, navodi se, u narednom periodu podržavati puni princip ravnopravnosti naroda i građana na svakom dijelu BiH. Ukoliko su ravnopravni građani, prestaje primat konstitutivnosti, na kraju zbog njega je Ustav BiH proglašen diskriminatorskim. Ako se insistira na konstitutivnosti naroda, ostaje diskriminacija građana što je u suprotnosti sa zalaganjem za ustavne promjene kojima bi se poštivala Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Olako korištene sintagme

Onda se u tekstu Programske deklaracije SDA ponovo pojavljuje priča o entitetima. Traži se primjena odluka Ustavnog suda i Suda za ljudska prava u Strazburu kako bi se uspostavila simetrična rješenja u oba entiteta koja se odnose na predsjednike i potpredsjednike entiteta. Da li to ostavlja prostor da se u Republici Bosni i Hercegovini, ako bi je bilo, na regionalnom nivou uspostavi entitetska struktura? Precizan odgovor je u ovom trenutku nemoguće dati, ali znajući kako bh. političke partije kroje tekstove sporazuma i drugih akata, ništa ne bi bilo iznenađujuće.

U Deklaraciji se potom traži zadržavanje posebnog statusa za Mostar u kojem bi se vodila briga o pravima Bošnjaka, a izborni proces odvijao u više izbornih jedinica. Traži se osnivanje Vrhovnog suda BiH i eliminiranje blokada u institucijama Bosne i Hercegovine. U segmentu Deklaracije koji se bavi ekonomijom doslovno piše da će "poseban impuls razvoju ekonomije dati ubrzana izgradnja saobraćajne, energetske i digitalne infrastrukture i da Bosna i Hercegovina u sljedećem desetljeću treba biti pretvorena u veliko gradilište". Tu ubrzanu izgradnju, posebno saobraćajne infrastrukture i pretvaranje u veliko gradilište građani Bosne i Hercegovine čekaju decenijama. Ako je i od najjače stranke, nadmeno je i potcjenjivački.

Da se, ne samo u SDA, neke riječi i sintagme olako koriste potvrđuje stav da "regionalni odnosi treba da budu zasnovani na principima poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta i međusobnog poštovanja". Da li to znači da se u SDA ubuduće Kosovo smatra dijelom ustavno-pravnog poretka Srbije? Ako je do promjene stava došlo, trebalo je o tome obavijestiti biračko tijelo ranije. I još jedna pomalo skrivena poruka. U dijelu Deklaracije o porodici i mladima stavovi SDA govore da u procesu ispunjavanja obaveza na putu ka članstvu u Europskoj uniji neće podržati izmjene zakona i provedbu Istanbulske konvencije u smislu sprečavanja rodne i spolne diskriminacije i prava LGBTIQ osoba.
A šta će reći birači kad se obećanja ne ostvare?

Ako zanemarimo politički trenutak i trenutne aktere koje bi o svim ovim pitanjima trebali donijeti odgovarajuće zakone i odluke, ima u Programskoj deklaraciji SDA mnogo stvari koje treba podržati. One jesu načelne, poput borbe za ljudska prava, baštinjenje antifašističke tradicije, sprečavanje negiranja genocida, jačanja fronta za globalnu borbu protiv terorizma i mnogih drugih, ali ukazuju, bar dijelom, na prepoznavanje globalnih tokova. Nije to dovoljno da bi se Deklaracija smatrala ozbiljnim dokumentom, jer SDA nije stranka u nastajanju, nego politički pokret, pa onda partija koja ima višedecenijsku tradiciju. Trebalo je o tome voditi računa kada je Deklaracija pisana.

Ovako, Deklaracija je spisak lijepih i neostvarivih želja u dogledno vrijeme. Mnoge njene odredbe u neskladu su sa proklamovanim nastojanjima lidera Bakira Izetbegovića da spriječava dizanje tenzija, otvaranje nesporazuma i nakani da svom snagom radi na otvaranju mogućnosti dijaloga. U jednom od posljednjih intervjua uoči Kongresa Izetbegović je, komentirajući zalaganje trenutno predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića za ukidanje principa konstitutivnosti, rekao kako taj model nije realno ukinuti.

"Ja bih to rado podržao, ali nije realno. Ne možemo da pomaknemo s ANP-om, ako to Srbi neće, to je kao da tražite da ukinemo RS", rekao je Izetbegović i već za nekoliko dana zaboravio taj stav na Kongresu SDA predlažući Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Rizik koji su autori Programske deklaracije SDA previdjeli ogleda se u tome kakav će biti odgovor biračkog tijela i simpatizera kad tako krupno obećanje i cilj ne budu postignuti. SDA bi tada mogla dočekati sudbinu Stranke za BiH koja je svoje najplodonosnije dane prokockala neostvarivim obećanjem – 100 posto Bosne i Hercegovine bez entiteta.
Rješenje u izmjenama Izbornog zakona

Reakcije od partnera SDA u vladanju Bosnom i Hercegovinom proteklih godina su očekivane, a rješenja ponuđena u Deklaraciji jedva dočekana. Ne treba mnogo proučavati dokument da bi se kategorično odbacila i mogućnost razgovora o njemu, a iz njega će biti izvučen ponuđeni potencijal za stvaranje straha Srba i Hrvata od unitarizacije, dominacije koja vodi do šerijata (o tome govore oni koji o šerijatu pojma nemaju) i u konačnici od neželjene asimilacije u Bosance.

Politički pretis-lonac ključa s pokvarenim ventilom, nema ko da isključi usijanu ploču, jer to vladajućima nije u interesu, a međunarodni faktori i dalje su nezainteresirani.

Ima li puta ka rješenju ove situacije? Ima.

Prvo, moguće je da ove stranke konačno postanu svjesne rizika kontinuiranog sijanja straha i vrate se traganju za najmanjim zajedničkim sadržiocem. On jeste minimalan, ali postoji. Drugo, moguć je put u fazama koji sigurno vodi ka stabiliziranju. Zato ga SDA, SNSD i HDZ pominju malo ili selektivno. I u Deklaraciji SDA izostao je prijedlog za temeljnu izmjenu Izbornog zakona. SNSD se zalaže za kozmetičke izmjene, HDZ BiH za izmjene u načinu izbora članova Predsjedništva BiH i delegata u Dom naroda Federacije i ništa više od toga.

Rješenje su temeljne izmjene Izbornog zakona. Za to nisu potrebne ustavne promjene. Treba otkloniti nedostatke za koje su nezavisni i međunarodni promatrači posljednjih izbora kazali da su teško kompromitirali izborni proces. Kada u nekontaminiranim izborima dođemo do transparentnog i pouzdanog rezultata, onda ćemo imati legitimnu vlast. Tada će birači pokazati žele li Republiku, osamostaljenje do otcjepljenja i reanimaciju paradržave. Sve dotle bavit ćemo se šarenim lažama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Da je otputovao u Ruandu, možda bi bilo drugačije, no sudbina je Roberta McNeila sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća odvela na Balkan, u centar horora koju mu je iz temelja promijenio život.

Sa 30-godišnjim iskustvom i radom sa patolozima, većinom na slučajevima ubistava u Glasgowu, ovaj škotski forenzičar je na molbu Ujedinjenih naroda, umjesto u Africi, prihvatio angažman u Bosni i Hercegovini, nakon što su zračni snimci otkrili masovne grobnice u rejonu Srebrenice.

To je, kako se ispostavilo, bio početak njegovog angažmana na prikupljanju dokaza za potrebe Haškog tribunala, ali i borbe za istinu o dešavanjima u BiH, koju je poslije završetka posla, nastavio u Velikoj Britaniji na način koji vjerovatno niti sam nije mogao očekivati.

Iako nije imao apsolutno nikakvog iskustva u tom polju, McNeil je odlučio da se posveti slikanju, a njegova umjetnička djela, na kojima je predstavio srebreničku golgotu, bit će dio kampanje obilježavanja 25. godišnjice genocida u Velikoj Britaniji.

Na taj način, McNeil ne samo da vodi borbu za očuvanje istine o srebreničkom genocidu i strahotama koje su prije dvije i po decenije pogodile Balkan, već se i pokušava vratiti životu koji je, nakon što je i sam spoznao dimenzije pokolja u BiH, doživio dramatičnu promjenu i ostavio mu posljedice u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja.
'Ako nađete mog oca, ne govorite majci'

U razgovoru za Al Jazeeru, McNeil je ispričao svoju neobičnu priču, od prvog dolaska u potpuno nepoznatu zemlju, pa do danas, kada po Velikoj Britaniji širi glas o istini u BiH.

„Kada sam 1996. godine, na molbu UN-a, došao u BiH, odveli su me na prvu masovnu grobnicu, u okolini Cerske. Kratko su nas informisali o ratu u Bosni i Hercegovini i rekli nam da su žrtve najvjerovatnije muslimanski muškarci pogubljeni oko jula 1995. Naš posao bio je da preuzmemo dokaze iz grobnice i da prikupimo informacije koje bi mogle pomoći identifikaciju i eventualno uručenje posmrtnih ostataka porodicama za dostojanstven ukop“, prisjeća se McNeil, koji navodi da prije dolaska u BiH nije imao nikakvo znanje o tome šta se na Balkanu dešava.

'Slikamo da pokažemo djeci šta su Srbi uradili'

Od mnogih scena koje su ostale zauvijek urezane u njegovo sjećanje, McNeil izdvaja jednu s Kosova iz 1999. godine.

“Radilo se o relativno maloj grobnici sa tijelima tri odrasle osobe i dvoje djece, kojima su, prije pogubljenja, nanesene užasne povrede. Tokom ekshumacije, lokalno stanovništvo počelo se okupljati i fotografirati tijela. Kada sam prevodiocu rekao da im kaže da prekinu sa slikanjem, oni su objasnili da to rade kako bi 'pokazali svojoj djeci šta su Srbi uradili'. Osjećao sam se užasno i tada sam shvatio da proces opraštanja neće biti lagan. Takve scene me još uvijek proganjaju“, kaže McNeil.

„Svako veče smo na televiziji gledali šta se događa, ali veliki dio ljudi u Velikoj Britaniji, uključujući mene, nismo mogli baš u potpunosti shvatiti suštinu sukoba. Djelovalo je tako komplikovano. Sjećam se da je vladala nevjerica da se takvi zločini mogu desiti na Evropi, naročito nakon holokausta, koji se, kako su tada svi govorili, nikada ne smije ponoviti. Osjećao sam krivicu što sam znao tako malo o historiji konflikata na Balkanu, tako da sam počeo učiti, pitati, čitati i razgovarati s ljudima u BiH koje je rat direktno pogodio“.

Shvatio je šta se događa zahvaljujući trima ženama kod kojih je odsjeo u Tuzli i Visokom.

„Jedna od njih, Zlata, me jednom prilikom, dok smo pili kafu, zamolila da, ako nađem tijelo njenog oca, ništa ne govorim njenoj majci, jer bi joj to slomilo srce. Njena priča me jako pogodila i pomogla da naučim mnogo o ovoj divnoj zemlji, koja me toliko podsjeća na Škotsku, u kojoj i danas postoji religiozna podijeljenost“, objašnjava McNeil.

Mada je vremenom sve više razumijevao šta se dešava i svjedočio užasnim scenama, ovaj bivši forenzičar kaže da je uvijek nastojao biti objektivan i profesionalan, iako je to bilo teško.

Strašne scene srebreničkih majki

“Treniran sam da ostanem pribran i kada se nosim sa najtraumatičnijim ubistvima, ali kada sam počeo raditi sa velikom brojem tijela iz grobnica oko Srebrenice, a kasnije i Prijedora, nekada je bilo teško zadržati tu objektivnost, naročito kada sam vidio o kakvim se povredama radi. Naročito je traumatično bilo saznanje da su dijelovi tijela iz primarnih bila prebacivana u sekundarne grobnice, sa željom da se nikada ne pronađu ili sastave“, priča McNeil.

Donirao sam slike u nekoliko muzeja, koji će ih iskoristiti za edukaciju i informiranje ljudi o događajima u BiH Ustupljeno Al Jazeeri

„Emotivno, bilo je jako iscrpljujuće, naročito kada su žene Srebrenice dolazile u mrtvačnicu, pregledale dijelove odjeće, ili samo cijepale plahte kojima su bila omotana tijela. Nadale su se da su njihovi muževi ili djeca još živi, a kada su shvatale da nisu, to su bile strašne scene“, dodaje.

Kako priča, kada se vratio u Škotsku nakon prve odrađene misije, McNeil je mislio da se nikada neće vratiti.

„BiH nije bila moja realnost, a vraćao sam se relativno normalnom životu. Mislio sam da sam BiH ostavio iza sebe. No, nakon nekoliko mjeseci, shvatio sam da tokom angažmana nisam mnogo doprinio, pa sam se 1997. odlučio vratiti. BiH je promijenila moj život, pa sam se vraćao još osam puta, najviše kako bih nastavio raditi sa tijelima iz Srebrenice“, kaže McNeill.

Kako je dodao, dokaze prikupljene u tih nekoliko godina, koji su, između ostalih, pomogli i slučajeve protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, bilo je teško oboriti. Kaže, kako oboriti dokaz da su srebrenički muškarci ubijani sleđa, vezanih ruku i s povezima na očima?

'Precrtavanje užasa iz glave na slike'

"I sada, kada sam u Velikoj Britaniji i kada me zamole da pričam djeci, studentima, pa i zatvorenicima o forenzičkim istraživanjima u BiH, postavlja se pitanje tačnosti moje verzije priče. No, moje je bilo da prikupim dokaze, a oni su pokazali da su u BiH, a naročito u Srebrenici, počinjeni ratni zločini i genocid. Ukupno su 33 zemlje svijeta poslale forenzičke eksperte. Ne možemo svi biti u krivu, zar ne?", govori on.

'Sramota me što su zapadni političari iznevjerili BiH'

“Nisam niti historičar niti političar, ali lično sam bio šokiran nekim odlukama Ujedinjenih nacija i političara sa zapada. Kad sam shvatio šta se desilo u BiH i kako su zapadni političari tako iznevjerili tu zemlju, bilo me sramota. Općenito, velika većina političara u Velikoj Britaniji ulaže mnogo truda, pokušavaju učiniti ono za šta misle da je ispravno, ali uporedo s tim nastoje slijediti teze koje preovladavaju u njihovoj političkoj partiji, koje ponekad ne služe višem dobru. To je još jedan od razloga zašto trošim toliko mnogo vremena da ukažem ljudima čemu mogu voditi zločini iz mržnje, rasizam, homofobija i netolerancija“.

Sve ono čemu je svjedočio, o čemu je prikupljao dokaze, McNeil je po odlasku u penziju pretočio u aktivizam, s ciljem da ta saznanja što više raširi ljudima oko sebe.

„Ubrzo nakon što sam otišao u penziju, počeo sam patiti od blaže vrste posttraumatskog stresnog poremećaja. Po noći sam se znojio i imao noćne more. No, to nije toliko smetalo meni, koliko je mojoj supruzi, koja mi je govorila da bih u snu plakao kao dijete. Kada bih se budio, osjećao bih olakšanje i shvatao da je to bio samo loš san i da nije ništa u poređenju s noćnom morom koju su proživljavale ili još proživljavaju žrtve i članovi njihovih porodica. Pošto me umjetnost uvijek interesovala, uskoro sam počeo učiti kako napraviti sliku. Ono što sam želio naslikati su, zapravo, slike koje su ispuzale iz gomile užasa koji je tokom noći bio zaključan u mojoj glavi. I, kada sam počeo slikati, noćne more su polako jenjavale“, kaže McNeil, koji dodaje da je nacrtao 12 slika o Srebrenici i Kosovu, koje, na početku, nisu niti trebale biti dostupne očima javnosti.

McNeil je tokom jednog od boravaka u BiH posjetio Memorijalni centar u Potočarima Facebook

„Nisam mislio da bi neko drugi mogao biti zainteresovan za njih, ali moja supruga pokazala ih je lokalnoj umjetničkoj galeriji u Glasgowu. Njihovi ljudi su me uvjerili da ih treba vidjeti širi krug ljudi i počeli su organizovati izložbe pod nazivom „Svjedok“ širom Velike Britanije, uključujući i Parlament Škotske, gdje sam imao priliku razgovarati s političarima o tome šta se događalo u BiH“, nastavlja McNeil.
'Proces podučavanja ne smije se zaustaviti'

Tu nije bio kraj, jer se ovaj bivši forenzičar uključio i šire društvene aktivnosti sa tematikom srebreničkog genocida.

„Prije pet godina ponudio sam svoje iskustvo fondaciji 'Sjećanje na Srebrenicu UK'. Predavanjima sam prenosio ljudima svoja iskustva, ali nisam im želio pokazivati nikakve fotografije, iz poštovanja prema žrtvama i njihovim porodicama. Umjesto toga, koristio sam nacrtane slike kojima sam ilustrovao događaje. I nije mi želja profitirati od toga, već želim svu korist donirati u svrhe koje će biti korisne za BiH. Također sam donirao slike u nekoliko muzeja, koji će ih iskoristiti za edukaciju i informiranje ljudi o događajima u BiH“. kaže McNeil.

Na pitanje šta ljudi u Škotskoj, i općenito u Velikoj Britaniji danas misle o srebreničkom masakru, McNeil je odgovorio:

„Žalostan sam kada ljude koji me slučaju na predavanjima upitam da li su čuli za Srebrenicu, a oni me zbunjeno gledaju. Otkrio sam da mnogo ljudi nikada nije čulo za BiH, niti za rat koji se vodio na Balkanu. Zato imam strast i želju da podučim te ljude o BiH i njenoj historiji. Sretan sam što sve više profesora tu temu dodaje svom curriculumu i nadam se da će ih vremenom biti još više. Moje slike će sigurno pomoći tome. To je možda spor proces, ali ne bi se smio zaustaviti“, kaže McNeil.

Muamer Tanović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

imigrantibihac1Scena iz autobusa na relaciji Tuzla – Sarajevo, u kojem su migranti poslani da sjednu u stražnji dio vozila, brzo se proširila društvenim mrežama i medijima te izazvala oštre reakcije i osude. No, nije jedina iz autobusa i vlakova koji prometuju Bosnom i Hercegovinom.

Migranti, koji prolaze Bosnom i Hercegovinom na putu prema Zapadu, suočavaju se i s gorim stvarima, upozoravaju na to i volonteri koji pomažu migrantima, i humanitarne udruge, ali i brojni savjesni građani. I navode primjere iz cijele države, pri čemu ili migrante stavljaju u stražnji dio autobusa, ili ih iz drugih službene osobe izvode van jer nemaju potrebne dokumente, ili im treći, kako tvrde volonteri, „u željezničkim kompozicijama daju posebne vagone“.

„Brojni su problemi s kojima se suočavaju migranti – prodaju im karte iako znaju da u autobusu nema mjesta, drugi im ne žele prodati karte, pa čak i ih i smještaju u zadnji dio vozila. Svjedočio sam tome. A s druge strane, i to često susrećem, ima i vozača koji ih voze džaba“, priča za Al Jazeeru volonter koji je zahtijevao anonimnost.

Kaže da ga „već mnogi znaju“, ali je više onih kojima smeta, i zato ne želi javno govoriti. Više od godinu dana pomaže migrantima na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, pa je imao raznih neugodnih situacija – i na autobusnim, i željezničkim kolodvorima, i s vozačima, i s kondukterima, i s prodavačima karata. Po njemu, „niko ne voli čuti istinu, a to je da se prema tim ljudima loše ophode, iako su zahvaljujući migrantima puni i autobusi, i vozovi – zapravo, nikad nisu bili puniji“.

Mektić: Ma šta ja imam sa autobusima i kartama

Željeznice Federacije BiH obraćale su se od početka migrantske krize više puta Ministarstvu sigurnosti BiH, kao i Ministarstvu unutarnjih poslova Federacije BiH te kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova te tražili pomoć i informacije o načinu postupanja u vezi prijevoza migranata, koji najčešće putuju na relaciji Sarajevo – Bihać.

Od Ministarstva sigurnosti BiH dobili su ovakav odgovor: „Imajući u vidu činjenicu da osobe u statusu tražilaca azila imaju slobodu kretanja, neosporno je da isti imaju pravo putovati i koristiti javni prevoz, uz uvjet da su registrovani u Službi za poslove sa strancima pri Ministarstvu sigurnosti BiH“. I po tim preporukama Željeznice Federacije BiH postupaju.

Na upit o postupanju s migrantima u javnom prijevozu, državni ministar sigurnosti na odlasku, Dragan Mektić priču je vratio prema prijevoznicima, odgovorivši u poruci: „Ma šta ja imam sa autobusima i kartama“.

„Uobičajene su scene i da ih, na tzv. entitetskoj liniji, izbace iz autobusa. Ili ih samo izbace iz voza u pola ničega. Kad su to prestali, daju im posebne vagone. Znaju ti ljudi i kupiti kartu za autobus od Sarajeva do Bihaća, pa ih izbace u Ključu ili negdje usput, iako po zakonu o slobodi kretanja imaju pravo kretati se po cijeloj Bosni i Hercegovini. Uostalom, imaju papire koji im je izdala država“, dodaje.
Država ignorira problem

Zakon o strancima BiH u dva posebna člana jasno kaže: „Stranci koji zakonito borave u BiH … uživaju pravo na slobodu kretanja unutar BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu“ …

„Zabranjena je diskriminacija stranaca po bilo kojem osnovu, kao što su: rod odnosno pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, status koji se stiče rođenjem ili drugi status“.

I tu je za odvjetnike, Almu i Azura Prnjavorca sve jasno. Problem je, po njima, u nečemu drugom. Kad se i dogodi problem, a kaznena djela se događaju vrlo često, problem je da je „nekada nemoguće utvrditi identitet migranata/izbjeglica, budući da ne posjeduju nikakve dokumente i da nisu u sistemu baze biometrijskih podataka“.

„Vrlo često migranti odmah uništavaju dokumente koju dobiju od Službe za poslove sa strancima, kako se ne bi mogla izvršiti repatrijacija. S druge strane, za godinu i po dana koliko migranti prolaze kroz našu zemlju ništa sistemski nije urađeno kako bi se decidno znalo kako se nositi u situaciji kada se pojavi jedan osumnjičeni ili svjedoci kao nedavno u Tuzli kad je jedan migrant izboden nožem od drugog migranta“, ukazuju odvjetnici.

Po njima, i lokalne, i državne vlasti „problem ignorišu već godinu i po dana“. I sve što se događa, smatraju, „u odnosu na migrante kriva je Bosna i Hercegovina jer, kao država, apsolutno ne brine o njima sa jedne strane, a sa druge kroz granice prolaze nesmetano na stotine dnevno bez reakcije nadležnih“.
Migranti će i dalje dolaziti, samo u otežanim uvjetima

Da reakcije nadležnih ima, doduše vrlo oštre, kao i da putovanje migrantima kroz Bosnu i Hercegovinu, kako onima koji idu pješke ili se voze sredstvima javnog prijevoza, nije nimalo jednostavno ni bez problema, ukazuju u udruzi „Are You Syrious?“.

Aktivistica Tajana Tadić prepričava situacije s lokacije kod Velečeva, nadomak Ključa, gdje „već godinu dana [službene osobe] skidaju s autobusa ljude nakon prelaska [entitetske linije] iz Republike Srpske u Federaciju BiH“.

„Skidaju ljude s validnim kartama, na temelju rasnog profiliranja, koji bi ostali sami usred ničega da nema podrške tamošnjeg Crvenog križa koji doslovno pronalazi takve obitelji kraj ceste i daje im hranu i vodu. To se događa pod izgovorom rasterećivanja kantona, iako je sasvim jasno da će ti ljudi i dalje dolaziti, samo u nehumano otežanim uvjetima“, prenosi Tadić.

Udruga u kojoj djeluje ovih je dana i reagirala na svojoj Facebook stranici spomenutoj situaciji iz autobusa Tuzla – Sarajevo, kada su migranti poslani na zadnaj sjedišta, navodeći kako je riječ o „rasnoj segregaciji“, ali i ukazujući kako ona nije karakteristična samo za navedeni slučaj nego to „čine i drugi bosanski autobusni prijevoznici“. Doduše, navode i kako takve scene „nikako nisu problem isključivo Bosne i Hercegovine ili Balkana, nego su se slične situacije događale i u Francuskoj gdje su prijevoznici navlačili plastične vrećice na sjedala kada su na istima prevozili migrante i izbjeglice iz subsaharske Afrike“.

„Bilo koja forma rasne segregacije je apsolutno nedopustiva, a posebice je groteskna kada je usmjerena ka nekim od najranjivijih ljudi koji su ovdje došli tražiti utočište i nadali se ruci prijateljstva“, ukazuje Tadić.
Prijevoznici negiraju prozivke

U konkretnom, tuzlanskom primjeru odgovorni iz prijevozničke kompanije Transturist su se ispričali klijentima, sugrađanima i prijateljima, navodeći kako je riječ „o neugodnoj situaciji“ te najavili disciplinski postupak protiv vozača.

No, nisu samo tuzlanskog prijevoznika prozivali, nego i sarajevski Centrotrans. Na upit imaju li vozači praksu da migrante smještaju u zadnji dio autobusa, izbacuju li ih prije konačne destinacije i tko ima takve ovlasti, te prodaju li im se uredno karte kao i drugim putnicima, odgovaraju da „kompanija Centrotrans ni u kom slučaju i nikada nije vršila diskriminaciju bilo kojeg putnika na osnovu njegovog statusa, izgleda, boje kože...“

„Za nas bilo koji putnik, sa kupljenom kartom, ima isti status i pravo na prijevoz u skladu sa odabranom destinacijom. Također, naglašavamo da je prijem i izlaz putnika moguć isključivo na registrovanim autobuskim stanicama i stajalištima. Iznimno od ovoga, moguće je da policijski organi mogu na bilo kojem mjestu izvršiti kontrolu putnika, te ukoliko smatraju da neko od putnika nema adekvatnu dokumentaciju istoga izvesti iz autobusa“, navode u Centrotransu.

Priznaju i da imaju određenih problema s migrantima jer se „često puta dešava da bez validne dokumentacije pokušavaju preći granične prijelaze, dok u određenim situacijama ilegalno pokušavaju ući u bunkere ili druga mjesta u autobusu koja nisu namijenjena za prijevoz putnika“.

Nisu glavni krivci, niti negativci u Tuzli

Kad je u pitanju tuzlanski autobusni kolodvor i zaposleni na njemu, i volonteri, i građani će potvrditi da su tamo doista pomagali migrantima. Mnogi će reći i kako u tuzlanskom Transturistu „nisu glavni krivci, niti negativci“. To kaže i šef tuzlanskog kolodvora Muamer Alić-Partić, prepričavajući kako su migrantima zaposleni na stanici, kao i on sam, „često pružali raznorazne vidove pomoći u zbrinjavanju“.

„Dešavaju se situacije, a kao šef stanice imam odriješene ruke u nekim stvarima, da njih desetak dođe da putuje, pa nemaju novaca i mi im pišemo neke studentske karte ili ih pustimo bez karte. Nikad nismo doživjeli da je putnik izašao i žalio se. Zaista, nije se niko žalio i rekao da neće putovati zato što su oni u autobusu“, tvrdi Alić-Partić.

Iz Transturista podsjećaju kako su, „kao kolektiv učinili mnogo pozitivnih stvari za migrante … i nikome nisu uskratili pravo da kupi kartu i putuje“. Ipak ukazuju kako „država nije spremno dočekala ovako intenzivan priliv migranata, a problemi se svakodnevno gomilaju“. „Nismo odbili pružati usluge migrantima, a u isto vrijeme svakodnevno smo pod pritiskom klijenata da to učinimo“, navode uz poziv nadležnima da im pomognu.

„Kao prijevoznička kompanija nemamo pravo da bilo kojeg putnika legitimišemo, tražimo identifikacioni dokument i utvrđujemo da li je neko domaći, strani putnik ili imigrant. Također, nije na prijevoznicima da određuju na kojem mjestu će putnici sjediti obzirom da, u javnom prijevozu putnika unutar BiH, nisu numerisana mjesta za sjedenje i putnici samostalno biraju sjedište, ovisno od mjesta i vremena ulaska u autobus, odnosno popunjenosti autobusa“, poručuju iz Centrotransa.
Nema posebnih vagona

Na navode po kojima željeznički operateri imaju posebne vagone za migrante, te na pitanja izbacuju li ih prije konačne destinacije i prodaju li im se uredno karte kao i drugim putnicima i iz Željeznica Federacije BiH, i iz Željeznica Republike Srpske odgovaraju da su dužni prevesti svakog putnika koji ima urednu prijevoznu ispravu.

„Željeznice Federacije BiH nemaju posebne vagone za migrante, ne izbacuju nikoga iz vagona i ne isključuju iz prometa nikoga ko ima urednu prevoznu ispravu i svojim ponašanjem ne ugrožava ostale putnike i ne narušava bezbjednost saobraćaja“, odgovorila je Senka Račić, načelnica Službe za odnose s javnošću u tom entitetskom željezničkom prijevozniku.

„Željeznice Republike Srpske ne raspolažu nikakvim posebnim putničkim kolima, niti izbacuju migrante prije konačne destinacije, tj. uputne/krajnje stanice nekog od vozova sa prevozom putnika. Karte se uredno prodaju, kako svim ostalim putnicima, tako i migrantima“, odgovorile su, u dvije rečenice, njezine kolege iz drugog prijevoznika.

No, iz Željeznica Federacije BiH upozoravaju da su „česte situacije kada pripadnici MUP-a, u skladu sa svojim ovlaštenjima intervenišu, te zaustave vozove i na taj način rješavaju probleme kretanja migranata što prouzrokuje velika kašnjenja vozova“.
Pružena ruka kao putokaz

I reakcija volontera, i humanitaraca, ali i drugih savjesnih ljudi iz autobusa i vlakova kojima se voze migranti, odnosno ruka koju pružaju i pomoć koju daju migrantima zapravo treba biti putokaz. Sve drugo, pa i na razini incidenata kakve migrantima priređuju neodgovorni pojedinci doista su nedopustivi, nehumani i vrlo opasni kao društvena pojava, složit će se svi sugovornici Al Jazeere.

„Iskreno se nadam da će ti ljudi, migranti i izbjeglice, umjesto ovakvih situacija zapamtiti brojne građane BiH koji nesebično danonoćno volontiraju kako bi im barem malo olakšali put, kao i da će oni koji se danas iživljavaju nad tim ljudima sjetiti da su donedavno i oni bili izbjeglice“, zaključuje Tajana Tadić.

Mladen Obrenović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

licnakartaDo trenutka stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o prebivalištu BiH za vađenje ličnog dokumenta bila je dovoljna samo izjava da živite na određenoj lokaciji. Od tada je postupak prijave prebivališta dosta složeniji.

Naime, da biste se prijavili da živite na određenoj adresi, i na osnovu toga dobili ličnu kartu, potrebno je priložiti dokaz o vlasništvu ili suvlasništvu nad nekretninama, ili da imate ovjeren ugovor sa stanodavcem. U obzir dolazi i potvrda da se pred nadležnim organom vodi spor o vlasništvu, ali i potvrda da je pokrenut postupak legalizacije odnosno uknjižavanja objekta na adresi na kojoj prijavljujete prebivalište.

Najviše problema građani imaju sa posljednje pomenutim, odnosno činjenicom da je veliki broj objekata izgrađen bez valjanih dozvola. Dakle, građani su u posjedu, ali ne mogu dokazati vlasništvo nad kućom, jer ne mogu provesti postupak uknjižavanja.

Sve se dodatno zakomplikovalo kada je istekao zakonski rok za podnošenje zahtjeva za legalizaciju objekata, i kada su gradske i općinske službe prestale izdavati pomenute potvrde.

Šefica Odjela za upravno-pravne poslove MUP-a TK Jasmina Đulović je kazala da su taj problem identifikovali.

- Rok za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata istekao je 31.maja 2019.godine. Do tog roka građani su mogli dostavljati potvrdu da je pokrenut postupak za legalizaciju što bi nama bio dovoljan pravni osnov da stranka može na toj adresi prijaviti svoje prebivalište – kazala je Đulović.

Građani kažu da su danas u velikim problemima, jer u određenom broju slučajeva ne postoji zakonsko rješenje koje bi im pomoglo da dobiju lične dokumente.

Ističu da nisu počinjali postupke dobijanja dozvola za gradnju kuća jer im je to bilo preskupo, a neki su izgradili kuće ne nekom od brojnih rudnih polja, pa su smatrali da će zahtjevi biti odbijeni. Među razlozima su i neinformisanost, ali i u nekoliko slučajeva nemar.

U MUP-u TK kažu da su u ovom slučaju nemoćni i da moraju provoditi Zakon, a u narednom periodu očekuje se i reakcija Ministarstvu civilnih poslova BiH.

(FENA)

ponedjeljak, 09 Septembar 2019 00:00

Propali sporazum skinuo sve maske

Ocijeni...
(0 glasova)

motelskiputbihNajvjerovatnije je da Milorad Dodik neće ostvariti ni jednu od izbiljnih prijetnji te da će se politička trakavica u BiH nastaviti. Ali, u drugačijoj atmosferi. Sjednica predstavnika članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) uoči propasti sporazuma trojice lidera razotkrila je stvarna opredjeljenja pojedinih zemalja prema bosanskoj krizi i njihove interese. Iz zapisnika sjednice koji je protekle sedmice dospio u javnost konačno je jasno šta od koga iz EU ubuduće BiH može očekivati.

Ukratko, odnos nekih evropskih zemalja prema Bosni i Hercegovini podsjeća na prve dvije ratne godine – deklarativna podrška, ali nikakva konkretna pomoć u vitalnim državnim pitanjima te više ili manje prikrivena podrška i unutrašnjoj (Milorad Dodik), i vanjskoj (Srbija, Rusija) destruktivnoj politici prema BiH. Novi faktor u cijeloj situaciji (a koji podsjeća na 1994.) je povratak SAD u balkanska žarišta kao činioca koji bi mogao bitno uticati na ishod krize u BiH. Ta činjenica treba biti putokaz probosanskoj politici!

Ko je protiv BiH?

Imajući u vidu dijametralno suprotne stavove probosanskih i separatističkih aktera u vrhu državne politike malo ko je i vjerovao da će se naći kompromis između opcija – nastavak ili odustajanje od puta BiH u NATO, jer je to zapravo pitanje o opstanku cjelovite BiH ili njenom prepuštanju velikodržavnim separatistima. To bi bila suština konflikta na regionalnom nivou. Na globalnom, ovdje je još uvijek upitno ko će od bitnih međunarodnih faktora kojoj opciji dati podršku i uz kakav međusobni dogovor o globalnim sferama uticaja.

Dakle, sjednica PIC-a zakazana je kako bi članice definirale zajedničke stavove za pretpostavljenu situaciju da Milorad Dodik počne ostvarivati svoje prijetnje o povlačenju Srba iz državnih institucija i jednostranoj suspenziji ranijih sporazuma o OSBiH, državnom poreskom sistemu, obavještajno-sigurnosnim službama, Tužilaštvu i Sudu BiH, VSTV-u... Takav razvoj situacije ima veliki potencijal za eskalaciju krize pa je PIC želio pripremiti koji potez unaprijed ili prevenirati Dodikove akcije.

Ambasador Velike Britanije na sjednici je, prema objavljenim detaljima stenograma sjednice, predlagao da se Milorada Dodika upozori da mu destrukcija državnih institucija „neće biti oproštena“ te da se to uradi i javno i „privatno“. Radi boljeg razumijevanja oštrine britanskog stava treba reći da se termin „privatno upozorenje“ odnosi na djelovanje na nivou tajne diplomatije, prijetnje sankcijama, ali i obećanje benefita ako se targetirani političar ponaša ovako ili onako. Međutim, na tako zaoštren prijedlog predstavnika Londona reagirale su neke članice razotkrivajući se kao strane koje pogoduju Dodiku.

Usprotivivši se britanskom prijedlogu, „francuska ambasada se zalagala za umjereniji odnos prema Dodiku“, kako je navedeno u dokumentu PIC-a. I nisu bili jedini. Blaži odnos prema članu Predsjedništva BiH iz RS, bez obzira na njegove opasne namjere, izrazili su predstavnici EU, Ambasade Rusije i Ambasade Italije!

Lobiranja i viši interesi

O porastu ruskog uticaja u BiH upravo preko Dodika i njihovoj strateškoj misiji sprječavanja širenja NATO-a na Balkanu sve je već poznato. Pa ipak, Ivancom se na sjednici PIC-a pita „zašto se politički akteri bore oko ANP-a“! Moskva preko ambasadora Ivancova nastoji svim sredstvima zaštititi svog igrača, što nije ništa novo.

No, predstavnici misije EU svojim zaštitničkim stavom za Dodika poslali su nam bar dvije poruke: da je za njih NATO put BiH u drugom planu i da oni podržavaju formiranje nove vlasti sa SNSD-om „bez ikakvog uslovljavanja ANP-om“ a da se „domaći politički lideri usredotoče na pitanja koja ih objedinjuju, za razliku od pitanja oko kojih se ne slažu“! Za zastoj su predstavnici EU našli i glavnog krivca – Demokratsku frontu čiji predsjednik Željko Komšić kao član Predsjedništva BiH odbija podržati mandatara Tegeltiju bez ANP-a. Odjednom, problem postaje Komšić, a ne Dodik!? Ovakav razvoj situacije mogao se naslutiti i iz ponašanje bivšeg šefa Delegacije EU Larsa Gunara Wigemarka koji je diskretno suflirao bh. liderima da „formiranje vlasti ne treba ničim uslovljavati.“

Podsjećamo da je prosrpska politika nekih evropskih vlada stara stvar u tradiciji odnosa prema Balkanu, a da je posebno pogubna bila tokom rata. Konkretno, upravo je francuski predsjednik Mitterand u kritičnoj, početnoj fazi rata svojim djelovanjem odvratio SAD od vojne intervencije. Ponašanje francuskih predstavnika u PIC-u dio je iste zaštitničke politike velikosrpskog projekta, ali sada mnogo suptilnijim diplomatskim sredstvima.

Nadalje, sklonost evropskih političara Miloradu Dodiku rezultat je i dugotrajnih napora lobističkih kuća koje RS godinama plaća da upravo u krugovima EU propagiraju i afirmiraju velikosrpski separatizam kamufliran u „ideju borbe za samostalnost RS“. Indikativno, na sjednici PIC-a bilo je potpuno slaganje stavova Rusije i predstavnika EU, a što je zapravo signal da neke evropske vlade svoje posebne interese u odnosima sa Rusijom štite ovdje u BiH tako što ne proturječe Ivancovu pri čemu su im interesi BiH u drugom planu Posljednja Wigemarkova aktivnost prije odlaska bio je njegov sastanak upravo sa Aleksandrom Ivancovim. Italijansko stajanje u zaštitu može se tumačiti kao rezultat lobiranja, ali i zaokret u skladu sa jačanjem desnice u Italiji i Dodikovom sve češćem oslanjanju na desničarske snage u Evropi.

Britanski zaokret, američki povratak...

Rigidan stav Velike Britanije prema Dodiku primjetan je već duži period. Sada se može reći da je britanska politika prema BiH iz devedesetih doživjela potpuni zaokret. Više je usaglašena sa američkom politikom na koju se sada zbog Brexita i ispadanja iz sistemka EU mora više oslanjati. Za BiH je to svakako pozitivna okolnost. Osim Britanaca na sjednici PIC-a za zaštitu državnih institucija BiH zalagale su se ambasade SAD, Njemačke, Španije, Holandije, Japana i Turske sa različitim motivima.

Španija je zbog vlastitog katalonskog problema principijelno protiv svakog separatizma. Holandija kroz politiku izražava moralnu obavezu prema BiH, Turska je tradicionalno naklonjena, a Njemačka nastoji zadržati dominantnu ulogu na Balkanu i držati isti pravac prema Dodiku kao i prema Vučiću. Japan redovno proklamira podršku vladavini zakona u međunarodnim odnosima, a za BiH je sada najznačajniji stav SAD.

Američki stav bio je da je "međunarodna zajednica jasna u odbrani države BiH od Dodikovih napada", te da se oni "zalažu za vladavinu zakona u BiH." Pri tome su pojasnili da se to odnosi na Zakon o odbrani BiH kojim je propisano da je NATO jedan od strateških ciljeva BiH. Dakle, ANP je afirmiran kao zakonska obaveza, a ne stvar političke (ne)volje što pokušavaju nametnuti Dodik, Ivancov i njihovi evropski istomišljenici. U takvom nastupu predstavnika SAD može se prepoznati osnova zvaničnih stavova Željka Komšića i Šefika Džaferovića koji insistiraju na provođenju zakona.

Aktivni povratak SAD je vrlo vidljiv i Moskvi i Bruxellesu. Imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog izaslanika državnog sekretara za Zapadni Balkan svakako je dizanje američkog interesa za Kosovo i BiH na viši nivo. Palmer naglašava da su rješenje kosovskog žarišta i nastavak NATO puta BiH glavni dijelovi njegove agende. Pozivanje Aleksandra Vučića na sastanak sa državnim sekretarom Mikeom Pompeom u SAD dio je mjera iz istog paketa. Naravno, američko buđenje nije izazvano prvenstveno brigom za BiH, nego zbog „projekta Kosovo“ i intenzivnog ruskog pozicioniranja u Srbiji i RS što je u Washingtonu konačno ocijenjeno kao prijetnja geostrateškim interesima SAD i NATO-a pa će se rješenje tražiti i naći u odnosima Moskve i Washingtona.

SAD i NATO – osnova strategije opstanka

Komšićevo i Džaferovićevo prošlosedmično odbijanje poziva Johanesa Hahna da dođu u Bruxelles i sa Dodikom ipak postignu dogovor bilo je taktički mudro. Hahn je prethodno kao „rješenje“ predložio da Predsjedništvo BiH izda instrukciju "novom sazivu Vijeća ministara BiH da izradi i dostavi modificirani ANP bez prejudiciranja budućih odluka o članstvu BiH" na šta ova dvojica nisu nasjeli. Time bi se praktično udovoljilo Dodiku, ali bez ikakvih garancija da bi premijer Tegeltija, Dodik i SNSD-ministri u VM BiH kasnije uputili ANP. Komšić je i sa dozom oštrine Hahnu odgovorio da „najprije ubijedi Dodika za NATO“ kako bi se dalje razgovaralo o svemu ostalom.

Teško se oteti dojmu da u najnovijoj odlučnosti probosanskih lidera ima i američkog vjetra i određenih garancija. Evidentna je zainteresiranost SAD za uključenje BiH u NATO i vojno-političko-sigurnosno zaokruživanje i pacifiziranje ovog prostora bez bitnog ruskog prisustva. S druge strane, EU je nizom poteza prema BiH i regionu pokazala da je nezainteresirana za skoro proširenje, a posebno za neko ozbiljnije bavljenje Bosnom. Pa iako BiH nema alternativu političko-ekonomske perspektive osim EU, probosanskim snagama je valjda jasno da je članstvo u NATO-u sada gotovo pitanje opstanka, a da je čvrsto savezništvo sa SAD uvjet uspjeha na tom putu. Potrebno je da bh. političari odbace iluziju o podršci nekih evropskih zemalja i da shvate da se njihove politike iz devedesetih do sada nisu bitno promijenile.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Edin Subašić (Al Jazeera)

Stranica 3 od 30

S5 Box