Vijesti iz BiH
BiH

BiH (561)

Ocijeni...
(0 glasova)

ferhadijaNa zidu jednog banjalučkog ugostiteljskog objekta, iznad toaleta na prvom spratu, uz lik Milana Mladenovića stencilom su otisnuti stihovi: U svakom porazu / Ja sam video deo slobode / I kad je gotovo / Za mene, znaj / Tek tad je počelo (Zemlja). Ko predveče i u toku noći sjedi uz parapetni zid zatvorenog prozora, leđima okrenut ovom stencilu, i gleda u Ferhadiju, vidjeće neminovno i ovaj stencil.

Kosmička pravda - reći će na tom mjestu i u tom trenutku neko ko zna da Milan Mladenović baš zbog rušenja Ferhadije nije htio nastupiti u Banjaluci. Parapet, zatvoren prozor, unutrašnje i vanjsko osvjetljenje ne čine nužno scenu. Ni bašta istog kafića na betoniranim ostacima rimskog kupatila, prekoputa džamije iz srednjeg vijeka, ne predstavlja nužno element sukoba, pa ni onaj domaća ili espresso kafa. Ko ovim okolnostima može da odrekne reprezentativnost duhovne situacije vremena, taj intervenciji u ovom prostoru otpisuje trud u promjeni slike sukoba. Jedan element sukoba postoji već u samom odnosu moći čovjekovog uma pred onim što njegove oči žele da vide a ne mogu, pa i u onom što vide čak i kad ne žele da gledaju. A šta su drugi elementi sukoba?
Suočavanje sa sadašnjošću

Zvanična Banjaluka pretvarala se tada da ne zna ko je srušio Ferhadiju, nagovještavajući novu epohu razvoja grada pod okupacijom laži. Dvadeset i šest godina nakon rušenja i tri godine nakon obnove zadužbine Ferhat-paše Sokolovića, Banjaluka isto tako biva tretirana užasavajuće grubo, gotovo inkvizicijski u kampanji za ljepšu i privlačniju predstavu o stvarnosti. Od tog bivaju cementirani nervni završeci i osjeti. Armira se poimanje da ljepota nije izostanak radikalne kritike, nego tek ono što se radikalnoj kritici odupire. Takvoj smjesi primisli nedostaje vezivo i ona ga dobija, manje organskim rascjepljivanjem, odvajanjem i prosijavanjem onog od čega interpretacija napravi žito ili kukolj, više generičkim progonstvom, istrebljenjem artefakta kritičkog mišljenja. Stradalništvo i mučeništvo kao garant da se stanje neće mijenjati, no da radnja mora izazvati neko zbivanje.

Ima li vidljivijeg i očiglednijeg primjera za to nego da danas većinski Srbi prilagođavaju svoje stavove i uvjerenja onako kako su u ratu Bošnjaci i Hrvati prilagođavali svoja imena i prezimena novoj vlasti? Nije li sjećanje na Davida Dragičevića u javnom prostoru Banjaluke uništeno onako kako su devedesetih rušene banjalučke crkve i džamije? Nije li David završio tamo gdje su devedesetih završavali svi koji rušilačkoj i zločinačkoj hunti nisu pokazali pokornost? Nisu li Davidovi roditelji iz Banjaluke prognani upravo lažima i spletkama? Šta drugo preostaje nego poslušati savjet Alekse Šantića: "Otvori srce nebu blagodatnom / Potoku, rosi i leptiru zlatnom / Na ružu kada umoran malakše / Praštaj, i moli za sebe i one / Što ljutom mržnjom kinje se i gone / I dugo plači, i biće ti lakše" (Zora).
Nepoželjno sjećanje i očekivani zaborav

Zahvaljujući moći i uticaju dominantnog narativa pamćenja i zaborava, ratna prošlost pohranjena je u istoriju. Oni koji su blagoslovili takav rasplet događaja svjesni su najbitnijeg: zbivanja koja su u ratu činila banjalučku svakodnevnicu nisu i ne mogu biti prošlost. S obzirom da oni gospodare istorijom, upravljajući tako svakodnevicom prosto je nemoguće da prošlost ostane u prošlosti - jer i to je istorija. Možda to ne bi bilo moguće kada ljudi koji su devedesetih harali, žarili i palili gradom na Vrbasu ne bi imali moć i uticaj koje crpe iz svog herojskog podviga kome se ne nazire kraj. Kao ni bez opterećenja u sjećanju i zaboravu koje takav politički narativ zahtijeva od podaništva. Uspjeh takvog narativa treba vidjeti prvenstveno u tom što zauzvrat nudi golo preživljavanje. I alternativu: Kome je to malo, neka ide, prije nego ostane bez njega.

Dok ljudi gledaju kuda dalje iz Banjaluke, većina stručne javnosti sablažnjava se kada mora procijeniti hoće li se domicilno stanovništvo istočiti Zapadu prije nego zapadne Istoku. Kako se taj sukob nadvio nad javnim prostorom najbolje govori činjenica da u Banjaluci kroz koju godinu treba da bude otvorena replika Kremlja i da obnovu Arnaudije u potpunosti kontroliše Republika Turska. U međuvremenu, nastavlja se dominacija uvriježenih aktova smjelosti. Dragan Bursać već je pisao o takvom jednom podvigu: šestorica momaka istrčala su banjalučki polumaraton noseći crne majice s likom Ratka Mladića. Moglo bi se reći da su svojim nezavidnim rezultatima obrukali generala, organizatora, Banjaluku, sami sebe uostalom, ali ne može se to reći jer oni su uspjeli u svojoj namjeri. Zavidnost nije njihova nego naša - oni su istrčali stazu noseći majicu koju su htjeli, a ne mi. Nemoguće je potkrijepiti tvrdnju da su htjeli izazvati reakciju kakvu su izazvali. Ako su to i htjeli, onda su stvarno genijalci. Organizator im nije mogao zabraniti učešće. Nema zakona koji bi takav akt prekršio, barem među napisanim i usvojenim u skupštini. Nije objavio fotografiju, jer ona nije prošla selekciju. Policija nije u tome uočila ništa što remeti javni red i mir stoga organizator nije imao fotografiju koja bi poslala poruku adekvatne reakcije bez koje su duh i riječi građanske smjelosti ponekad bespomoćni. Premda je gotovo nemoguće ustanoviti je li u masi na polumaratonu bilo više onih koji nisu očekivali ovakav izgred ili onih kojima bi izgred predstavljala bilo kakva reakcija.
I poslije Tita, klavir

Policija je imala preča posla. Morala je, gotovo po isteku vremena kućnog reda i mira, da utiša nešto glasniju muziku pored zgrade na kojoj je nastajao novi mural, poklon Omladinske prestonice Evrope Novog Sada. Vijest o njemu promakla je široj javnosti dijelom zbog prethodno navedenih pseudodogađaja, dijelom zbog polumaratona, dijelom zbog ubistva jednog od najuticajnijih banjalučkih preduzetnika. Ta novost ni u bosanskohercegovačkim masovnim medijima nije dobila pažnju kakvu zaslužuje. Istina, niti je mural fantazmična atrakcija koja treba da privuče turiste, niti bi to trebalo da bude. Sadržaj predstavljen na muralu, u mjestu i vremenu u kome nastaje, takođe je odraz jednog sukoba. Ne sukoba s policijom, koga nije ni bilo, jer muzika je utišana, već sukoba u kome postoji element događajnog: borbu za javni prostor, korišćenje slobode da se u njemu oglašava, izražava, misli i djeluje. Klavir na zvjezdanom nebu koji je na bočnom zidu zgrade u bulevaru Živojina Mišića naslikao beogradski artist Piros, prvi je klavir koji je neko poklonio Banjaluci poslije Josipa Broza Tita. (Mural je poklon Omladinske prestonice Evrope Novog Sada.) Tako je ova intervencija u javnom prostoru, htijenjem autora ili ne, ispunila obris još jedne vremenske situacije.

U odnosu na taj događaj, izgrednici banjalučkog polumaratona sa majicama na kojim je Ratko Mladić past će u zaborav, i već jesu. Koliko dugo će Ratko Mladić likom biti prisutan u javnom prostoru Banjaluke, to ne zavisi samo od onih koji vladaju zahvaljujući njegovom liku i djelu, onih koji svojim riječima, mislima i djelima negiraju, glorifikuju i relativizuju njegov zločin imaju i onih koji imaju imovinsku korist od prodaje majica i drugih predmeta s njegovim likom. I ne samo njegovim jer, kako reče Branko Miljković: Poređane glave u zaboravljenom vremenu / sa uzaludnim mislima i poslednjim rečima / slute svoj lik u mutnome kamenu (Početak traganja za bićem).

Najveći dio odgovornosti da isprave taj tok, srećom ili nažalost, imaju oni koji bi intervencijama u javnom prostoru mogli stvoriti djelo koje bi imalo veću vidljivost od likova i poruka (po)ratne propagande. Ispuniti njime javni prostor i time prekriti rupe onako kako je boja ispunila rupe na fasadi zgrade. Baš kao što reče Živojin Mišić: Ko sme taj može, ko ne zna za strah taj ide dalje. Mada, što se banjalučkih murala tiče, trebalo bi ići dalje od bulevara Živojina Mišića. U svakom smislu dalje, pogotovo na stranu prema centru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Ljupko Mišeljić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

radnikOno što Trebinjcima daje novu volju da počnu da rade u Dubrovniku je i to što sve veći broj tamošnjih poslodavaca radnicima nude stalno radno mjesto ili ugovor na devet mjeseci, nakon čega imaju pravo na tri mjeseca plaćeno i novi ugovor od naredne sezone

Radnici iz Trebinja više ne žele da rade za mizerne plate i u lošim uslovima rada, a zato je “najodgovorniji” Dubrovnik i konstantna potražnja radnika u ovom gradu na Jadranu.
Brojni Trebinjci su otišli preko granice ostavljajući trebinjske poslodavce koji su im godinama davali platu od 450 do 600 maraka, iako su na radnim mjestima provodili i do deset sati dnevno, piše Trebinjelive.

Radnik iz “Dubrovačkih vrtova Sunca” u Orašcu kaže da je velika sreća što je komšijama ponestalo radne snage, zbog čega više ne mora da moli trebinjskog gazdu za slobodan dan i povećanje plate.

– Čovjek kada radi deset sati dnevno, a zna da nema šanse da dobije više od 500 maraka i da nema ni petka, ni sveca, kod njega počne vremenom da se stvara napetost, nezadovoljstvo, a, pritom, s druge strane, i pritisak da mora da radi jer bolje nema. Sada je, srećom, drugačije – priča ovaj Trebinjac.
Kaže da u Dubrovniku ima fiksnu platu od 5.000 kuna, što je oko 1.250 KM, dok je od bakšiša u aprilu izašao dodatnih 500 maraka.

– Samo od bakšiša imam veću zaradu nego u Trebinju što mi izađe redovna plata. I onda dođe neko da me pita što sam otišao. Nemojte misliti da se lako odlučiti i otići u Dubrovnik, ali muka natjera – navodi ovaj Trebinjac.

A da u Trebinju fali sve veći broj radnika pokazuju i svakodnevni oglasi u kojima se traže novi radnici. Oglasi su otvoreni i po nekoliko sedmica, a novih radnika nema ni na vidiku. Prema prvim procjenama, u Dubrovniku trenutno radi između 1.100 i 1.300 Trebinjaca, a do juna se očekuje da taj broj pređe cifru od 1.500 radnika.

Ono što Trebinjcima daje novu volju da počnu da rade u Dubrovniku je i to što sve veći broj tamošnjih poslodavaca radnicima nude stalno radno mjesto ili ugovor na devet mjeseci, nakon čega imaju pravo na tri mjeseca plaćeno i novi ugovor od naredne sezone.

U Dubrovnik će uskoro otići i prvi ljekari i medicinske sestre iz Trebinja, koji čekaju da im nadležno ministarstvo u Zagrebu nostrifikuje diplomu, nakon čega će početiri raditi na Medarevu ili u službi hitne pomoći, kojima fali značajan broj medicinskog osoblja.

(Fokus.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

masovnagrobnicaU garaži kod Rašidovog hana 29. aprila 1992. ubijeno je 36 muškaraca, žena, trudnica i djece. Pet je pukim slučajem preživjelo.
Zločin je izvršila jedinica predvođena Zoranom Obrenovićem, sa predratnim prebivalištem u Dobanovcima u Sremu, inače porijeklom iz SnagovaEPA - Ilustracija

Jedna djevojčica ima šest mjeseci.

Zove se Meliha Dogić. Rođena je u Zvorniku, živi u mjesnoj zajednici Snagovo. Živi prvih šest mjeseci svoga života kao i svaka druga beba. Okupana roditeljskom ljubavlju, pažnjom i onom prvotnom srećom koja se stapa sa zaboravom. Ne možemo se najtačnije sjetiti kakvi smo bili sa šest mjeseci. Tek loptice ljudskosti ispunjene ljubavlju.

A Meliha je bila voljena. I od oca Mehdina, i od majke Fatime i od brata Saliha.
Čovjek od četiri godine

Salih ima četiri godine i on zna nešto. Zna za svoje roditelje, raspoznaje drage ljude, raspoznaje boje, boje baš vidi odlično. Razgovara, nemušto, ali razgovara. Najviše priča svojoj sestrici Melihi. Nerazgovjetne riječi, koje artikuliše ljubav, poslate su bezbroj puta do kreveca na kojem je spavala Meliha.

I sad je neka kiša. I sad su neki ljudi. I vidi maleni Salih nekakvu garažu. Zapravo dvije garaže, koje dijele jedan zajednički zid. Pokrivene su salonitom, a ispred ove manje stoji naslonjen nekakav plug. Zapravo, Salih maleni vidi crvenu napravu, koja ga asocira na nekakvu aždaju iz crtanih filmova.

Ali, slabo se osvrće na plug.

Pažnju mu privlače silni ljudi koji se guraju oko garaža. Njih je četrdeset i još jedan. Raspoznaje Salih poneku nenu, ponekog starijeg dedu, raspoznaje i komšinicu, trudnicu. I ona čeka bebu. Lijepo. Sad će se pored Melihe sestrice, moći igrati sa još jednom bebom.

I gleda maleni dječak, pa mu sve nekako dođe čudnovato. Kako to da na kiši stoji cijeli dan, a da ga roditelji ne ruže. A roditelji i Mehdin i Fatima su tu pored njega. I ne da ga ne ruže nego stoje, pa se malo i tresu, dok zajednički u naručju drže šestomjesečnu sestricu Melihu.

Otac Mehdin ga samo u nekakvom svom ritmu stišće za ruku, pa popusti, pa opet stisne. Onda mu potpuno pusti ruku, pa ga pomiluje po plavoj, paperjastoj kosici, pa opet po nekoj svojoj logici ga stegne za ruku. Sve je to čudno Salihu.

A čudna je Salihu i ova kiša i ovi ljudi koji se tiskaju na otvorenom, svi ozbiljni, pa ni djeca ne plaču. I još mu je čudnije što je sa roditeljima otjeran iz kuće, što se krio u šumi dva dana i što je sa četiri godine shvatio da se i odrasli igraju skrivača... A najčudniji od svih su mu ovi ljudi, u uniformama, sa zvijezdama na kapama, što su ih proganjali ovih par dana, kao da su igrali neku igru sa njima.
Kad smrt ne dolazi

I stoji Salih, sa svoje četiri godine, sa svojom majkom, ocem i sestrom ispred onih garaža po kiši.

Na današnji dan.

Na današnji dan, 29. aprila 1992. godine, nadomak Zvornika u mjesnoj zajednici Snagovo, u mjestu Rašidov Han, stoji Salih sa svoje preteške i prevelike, odrasle četiri godine i sa iščekivanjem cijelog svijeta gleda u one garaže.

A onda se, kako to i biva u tim trenucima, vrijeme poslije usporenja naglo ubrzalo. Jedan vojnik, je ustao, ugasio cigaretu, repetirao kalašnjikov i osuo paljbu na 41 nevinog civila. Za njim još jedan, pa još jedan. Njih osmorica. Jauci, krv, bol, strah i užas su se stapali sa smradom baruta i neartikulisanom bukom.

Salih je osjetio kako je preko njega pala prvo majka, pokošena rafalom, pa otac držeći u naručju sestricu. I svi bez glasa pokleknuše. Osjetio je dječak svud po sebi toplu krv, roditeljsku i sestrinsku. Osjetio je i svoju krv. Ali, neće smrt, neće prekid umstvenosti i stvarnosti tek tako doći...

Salih se doslovno probijao kroz meso roditelja razneseno mecima i u tom magnovenju je dopuzao iza garaže. Uz njega je bilo još četvoro preživjelih. Pa je Salih, onako u groznici gledao kako se pripadnici JNA zajedno sa Belim orlovima i lokalnim četnicima dobrovoljcima smiju nad mrtvim tijelima njegovih roditelja i sestre, njegove rodbine, njegovog svijeta.
Lomača u drugom činu

Onda se Salih sa nekim starijim ljudima, koji su ga povukli našao u poljskom klozetu, iz kojega je promatrao sva ona tijela i one dvije proklete garaže. Dijete, presamićeno od straha i bola, promatralo je drugi čin horor tregedije, sakriveno a opet otkriveno svim na svijetu.

Vojnici su tijelo, jedno po jedno, pedantno ubacili u garažu. Brojao je i Salih. Brojao do 36. Sav njegov svijet živih, stao je u garažu, tu u svijetu mrtvih. Onda su vojnici odenkud dovukli lešine životinja, nekih ovaca, onda su dokotrljali nekoliko traktorskih i par manjih, automobilskih guma. Onda su zapalili garažu. Dim nošen sa ponekim urlikom preživjelih parao je oči i uši Salihu, djetetu od četiri godine.

Nikad više nije vidio garaže, ni četnike, ni svoje namilije. Nikada!

Kasnije će o zločinu, o masakru u Snagovu preživjela Zlatija Mujanović, koja je tada imala šesnaest godina, reći:

„Oni su tu sjedili i onda su počeli da pucaju po nama. Sestra je stajala do mene, uzela sam je za ruku i počele smo bježati između kuća. Sakrile smo se u jedan vanjski wc i sa nama su bile dvije žene i dvoje djece. Kada su pobili jednu grupu, došli su do nas. Nažalost, jedno dijete su ubili, a ja i sestra i ostali na sreću smo ostali živi. Dragi Bog me spasio da se sazna istina i da se priča o tome kako je bilo. Moja majka je ubijena u osmom mjesecu trudnoće. Nakon ubistva, tijela su spaljena...“
Puki slučaj

Zločin je izvršila jedinica predvođena Zoranom Obrenovićem, sa predratnim prebivalištem u Dobanovcima u Sremu, inače porijeklom iz Snagova. U garaži kod Rašidovog hana 29. aprila 1992. godine ubijeno 36 stanovnika Snagova, muškaraca, žena, trudnica i djece. Petoro je pukim slučajem preživjelo strijeljanje.

Jedan od preživjelih je i dječak Salih Dogić. Toga kišnog dana, djetetu presamićenom od bola ubijena je majka, otac i sestrica od šest mjeseci. Preživio je pukim srećnim slučajem. Njegovi najmiliji su bili živi štit i omogućili su mu život. Salih danas živi pod dubokim traumama u Njemačkoj. Jednom prilikom za RSE je rekao:

„Mučim se. Hoću da budem malo jak, da ne plačem pored tetke. Mučim se stvarno. Teško mi je.“

Ne pada mu na pamet da se vrati u Snagovo.

Razumljivo.

Ono što nije razumljivo u ovoj istinskoj kratkoj horor storiji je što niko nije odgovarao. Niko, nikada!

A tijela su bila ugljenisana do neprepoznatljivosti. Zapravo nakon spaljivanja, nakon svega, u jednom tabutu je bilo pokopano sitnih kostiju od čak 21 čovjeka. Da ti pamet stane. Monstrumi, ne samo da su spalili nedužne ljude, nego su im i kosti premještali, a onda su ljudske, sa životinjskim kostima miješali...

Sa one strane razuma!
Svijet koga više nema

I tako stoji dječak Salih Dogić ispred one garaže, po onoj kiši aprilskoj i gleda svijet oko sebe, svijet svojih koje nikada više vidjeti neće, svijet koji su činili:

Dahalić (Mujo) Mujesira (1939)

Dahalić (Avdulah) Hamdija (1965)

Dahalić (Hamdija) Esad (1989)

Dahalić (Bego) Razija (1988)

Dahalić (Ramo) Hasnija (1945)

Dahalić (Ibrahim) Sead (1965)

Dahalić (Pašan) Đemka (1965)

Dahalić (Sead) Semir (1989)

Dogić (Osman) Šeća (1949)

Dogić (Sulejmen) Mehdin (1968)

Dogić (Mehdin) Meliha (1991)

Dogić (Sulejmen) Zada (1977)

Dogić (Selim) Fatima (1971)

Mehmed (Husein) Ibrahimović (1936)

Husejn (Husein) Ibrahimović (1945)

Fahira (Ibrahim) Ibrahimović (1974)

Mešan (Ibrahim) Ibrahimović (1979)

Himzo (Smajo) Krupinac (1935)

Hatija (Mehmed) Krupinac (1933)

Senudin (Himzo) Krupinac (1963)

Azra (Haso) Krupinac (1964)

Mirza (Senudin) Krupinac (1987)

Idriz (Himzo) Krupinac (1966)

Sadija (Haso) Krupinac (1968)

Alen (Idriz) Krupinac (1989)

Senija (Smajo) Krupinac (1959)

Mirsad (Osman) Krupinac (1977)

Mirnes (Osman) Krupinac (1985)

Ajša (Mustafa) Krupinac (1938)

Hajrudin (Salkan) Krupinac (1960)

Reif (Redžo) Krupinac (1960)

Derva (Osman) Mujanović (1932)

Ismeta (Avdija) Mujanović (1953)

Edina (Muharem) Mujanović (1977)

Ramiz (Ramo) Salihović (1956)

Hatija (Ramo) Salihović (1953).

Zove se Meliha Dogić. Rođena je u Zvorniku, živi u mjesnoj zajednici Snagovo. Danas bi imala 27 godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Dragan Bursač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

imigranti5Migrantska kriza u Unsko-sanskom kantonu (USK) se kreće u varijablama od krajnje humanosti, solidarnosti i plemenitosti prema migrantima, do straha od eskalacije sigurnosnih, humanitarnih i zdravstvenih razmjera.

Migranti nemaju puno želja osim jedne, a to je prelazak u Evropsku uniju u kojoj vide spas za svoje živote.

Politički predstavnici iz USK smatraju nezamislivim da se ovaj dio Bosne i Hercegovine sam nosi sa globalnim procesima migrantskog izazova čije su rute posljednjih godinu dana ucrtane u ovaj dio zemlje, dok su država i njene institucije nemarne i ne pokazuju interesovanje da se uhvate u koštac sa problemom propustivosti državne granice sa Srbijom.

„Ono što imamo od podataka od Ministarstva zdravstva i Zavoda za javno zdravstvo Unsko-sanskog kantona o zdravstvenoj situaciji u privremenim migrantskim centrima u kantonu, govore da ti centri moraju da se izmjeste van urbanih zona“, pojasnio je Mustafa Ružnić, premijer USK.

„Čekamo odluku Gradskog vijeća koja će to lokacija biti i idemo u pravcu da se formira prihvatni centar i kako on bude nastajao tako će se migranti postepeno izmještati u njega, da bi se u konačnici zatvorili ovi privremeni prihvatni centri.“
Izmjestiti migrante iz gradova

Sada je već sasvim sigurno da USK, posebno Bihać, postaje neka vrsta sabirnog centra u kojem se migranti gomilaju zbog sve težeg prolaska državne granice sa Republikom Hrvatskom.

Otežavajuću okolnost predstavlja i problem ilegalnog prijevoza migranata i pružanja usluge izdavanja stanova u privatnim režijama kod ljudi koji nemaju registriran obrt za pružanje te vrste usluge.

„Ministarstvo sigurnosti BiH mora povesti računa o tome da se ovaj problem riješi na nivou države kako migranti ne bi dalje pristizali u Bihać. Mi sada tražimo lokacije za novi migrantski centar koje ćemo predložiti Gradskom vijeću koje treba donijeti odluku u vezi s tim i mi ćemo nove migrante koji budu dolazili u Bihać tu smještati, jer ne možemo dozvoliti da nam se po gradu pravi šatorsko naselje“, kaže gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.

„Na tu novu lokaciju bi se izmjestio centar BIRA jer sam obećao ljudima da će BIRA funkcionirati samo do nove godine dok se ne renovira Đački dom Borići. U međuvremenu tu se smjestilo 2.000 migranata.“

On dodaje kako je zadnja posjeta zvaničnom Sarajevu za njega i političke predstavnike USK bilo gubljenje vremena jer godinu dana očekuju da im državne institucije pomognu u rješavanju ovog problema, a po tom pitanju se ništa konkretno nije desilo.
Zajednička inicijativa

Odlučni da sami preuzmu stvari u svoje ruke, federalni zastupnici iz USK okupili su se oko zajedničke inicijative koju će kroz Parlamentarnu skupštinu uputiti vlastima bh. entiteta Federacija BiH. S tim ciljem prošle sedmice održali su i radni sastanak kojem su prisustvovali predstavnici Vlade USK-a, Grada Bihaća, Ministarstva unutrašnjih poslova kantona i Međunarodne organizacije za migracije (IOM).

„Mi kroz inicijativu sazivanja vanredne sjednice Parlamenta Federacije BiH želimo da višim nivoima vlasti prikažemo stvarnu sliku problema migrantske krize s kojom se ovaj kanton suočava tokom proteklih godinu dana. Smatramo da bi se ovaj problem uskoro mogao proširiti na ostale dijelove Federacije BiH, jer prema najavama u našu zemlju uskoro dolazi i novi talas migranata, a Unsko-sanski kanton je premali da bi primio sve te ljude“, kaže zastupnica Azra Hadžić Bećirspahić.

Federalni zastupnik Hamdija Abdić ističe da se usvajanjem ove inicijative obezbjeđuju tek simbolična sredstva za Grad Bihać i Općinu Velika Kladuša u odnosu na ekonomsku štetu koju ovi gradovi trpe. Na ovaj način Predstavnički dom i Dom naroda Federacije BiH pokazao bi volju da barem dijelom obeštete, odnosno pokažu solidarnost prema Bosanskoj Krajini odnosno Gradu Bihaću i Općini Velika Kladuša.

„Ovo je samo jedna kap u moru. Ovo nisu nikakva sredstva. S ovim želimo da se pokaže solidarnost sa građanima Unsko-sanskog kantona i da se građani ovog kantona ne osjećaju zapostavljenim, jer postoji jedna percepcija da Federacija BiH nije nadležna i da nema ništa s tim“, govori on i dodaje:

„Želimo da to potenciramo i da tražimo od Federacije BiH da vodi računa o ovom kantonu jer se on nalazi u njenoj i nadležnosti države BiH, ali moramo na ovom nivou na kojem smo mi, da damo određeni doprinos i da tražimo i dobijemo ono što nam pripada.“

Migracije su veliki izazov ne samo za Unsko-sanski kanton, već i za cijelu državu, smatraju zastupniciUstupljeno Al Jazeeri

Prema riječima zastupnika Mirveta Beganovića, od samog početka talasa migracija i njegovog preusmjeravanja na BiH i njen najzapadniji dio, stvoren je ambijent da ovdje postoji jedna sloboda kakve nigdje u svijetu nema bez obzira na konvencije o međunarodnom pravu i humanitarnom pravu, tako da je ruta usmjerena na Unsko-sanski kanton.

„Osnovni problem jeste to što je rečeno da je problem migrantske krize nadležnost Ministarstva sigurnosti BiH i Ureda za strance BiH. Međutim, imaju nadležnosti koje ima Federacija BiH i koje imaju kantoni i lokalne samouprave koje svojim građnima moraju osigurati prava o javnom redu, miru i okupljanju, te krivičnu i prekršajnu odgovornost na ovom prostoru. Općina Velika Kladuša je veliko i urbano područje koje graniči sa Republikom Hrvatskom“, kaže Mirvić.

„Ova lokacija u Polju gdje je se nalazi Miral odabrana je bez saglasnosti Općine, jer međunarodne organizacije traže samo alternativna rješenja i ne gledaju na posljedice takvog rješenja u smislu da imamo ogroman broj provala i krivičnih prijava, a najbolji primjer toga je smrtnog slučaja u kojem je stradao jedan migrant. Prihvatne centre treba izmjestiti iz urbanih područja i blizine granice, jer nama vraćaju i one migrante koji pređu sa naše strane i one koji uopće nisu naši a došli su nekom drugom rutom.“
Jedinstveno djelovati

Migrantska kriza u Unsko-sanskom kantonu postaje vrlo ozbiljan i kompleksan problem u čije rješavanje se moraju uključiti svi nivoi vlasti u BiH, zajednički je stav zastupnika Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine koji su prošle sedmice boravili u posjeti Unsko –sanskom kantonu.

„Treba nam jedan akcijski plan za kojeg ćemo tražiti da se on što prije sprovede kako bi se ova situacija ublažila i konačno migrantska kriza stavila pod kontrolu. Nadam se da ćemo u narednih mjesec dana održati jednu tematsku sjednicu na kojoj ćemo raspravljati o ovoj temi“, kazao je Jasmin Emrić zastupnik u Parlamentu BiH iz Unsko-sanskog kantona.

Prema riječima Lazara Prodanovića zastupnika u Parlamentu BiH, problem migracija u BiH samo je refleksija onog što se dešava u svijetu da je nemoguće riješiti ovu krizu bez pomoći međunarodnih organizacija.

„Sve moguće zloupotrebe i eventualnu trgovinu ljudima treba sankcionirati i pronaći rješenje kako da se ojača granica. Mi ćemo kao predstavnici najviših institucija zakonodavne vlasti u BiH raditi na usvajanju svih onih rješenja putem kojih bi se olakšala sveukupna situacija oko migrantske krize“, istakao je on.

Prema mišljenju zastupnika Branislava Borenovića, migracije su veliki izazov ne samo za Unsko-sanski kanton, već i za cijelu državu i potrebno je aktivno raditi na olakšanju trenutnog stanja koje prelazi u neku vrstu humanitarne, zdravstvene i sigurnosne krize.

„Vremena je bilo malo i zakasnilo se s nekim aktivnostima. Zato je vrlo važno napraviti jedan plan u vezi toga šta raditi u narednih pola godine i godinu dana, jer prema informacijama s kojima ja raspolažem, očigledno se neće smanjivati broj ljudi koji pokušavaju da preko ovog dijela BiH dođu do Evropske unije“, kazao je Borenović.

Fahrudin Vojić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

aladzaNakon više od četvrt stoljeća otkako je do temelja porušena, fočanska ljepotica ponovno će biti otvorena za sve vjernike.
Foča: Ezan sa Aladža džamije nakon 27 godina

Obnovljenu Aladža džamiju otvorila je Aziza Kurtović, žena koja je u ratu izgubila sina. Nakon rušenja u agustu 1992. godine danas se u obnovljenoj Aladži klanja namaz.

U Foču na prostor ispred Aladža džamije na svečano otvornje danas je pristiglo je hiljade vjernika iz svih krajeva BiH. Svečano otvorenje ponovno izgrađene Aladža džamije centralni je događaj ovogodišnjeg obilježavanja Dana džamija u BiH.

Eric Nelson: Aladža treba biti spomenik pomirenja

Mašić: Aladža se vratila i ispunila ono mjesto kojoj je vjekovima pripadalo

Polovina stanovnika Foče napustilo ognjišta

Učenjem Kur'ana hfz. Nisveta ef. Omerdića počinje današnji program svečanog otvorenja ponovno izgrađene Aladža džamije u Foči, kojem prisusutvuje nekoliko hiljada vjernika iz cijele BiH, visoki domaći i međunarodni zvaničnici te predstavnici Turske i SAD-a, država koje su pomogle i finansirale izgradnju ovog vjerskog objekta.

Šljivo: Aladža džamija je starija od SAD-a

Aladža (Šarena) džamija nakon više od četvrt stoljeća otkako je porušena, danas će ponovo biti otvorena za sve vjernike, a ovaj čin, kako je ranije naglašeno, predstavlja jedan od najvažnijih događaja za islamsku zajednicu, a posebno muftijstvo goraždansko, koje je uz pomoć donatora uložilo velike napore da ovaj značajan i zahtjevan projekat bude doveden do kraja.

Fočanska ljepotica, Aladža džamija danas će ponovno zablistati punim sjajem. Radovi na džamiji privedeni su kraju a u danima pred otvorenje 4. maja radilo se na finaliziranju detalja u što se uvjerila i ekipa Anadolije. Na oslikavanju unutrašnjeg dijela obnovljene Aladže radio je i tim iz Istanbula.

Dio ukrasa oko prozora džamije ostavljen je u izvornom stanju i jedan je od podsjetnika na historiju ove bogomolje, značajne ne samo za vjernike u fočanskom kraju, nego i cijele BiH pa i šire.

Spahić: Aladža je kopča među stanovnicima Foče

Organizatori očekuju dolazak nekoliko hiljada vjernika iz cijele BiH, ali i visoke domaće i međunarodne zvaničnike te predstavnike Turske i SAD-a, država koje su pomogle i finansirale realizaciju ovog veoma značajnog i zahtjevnog projekta.

Najavljena su obraćanja predstavnika lokalne zajednice, goraždanskog muftije, Vakufskih direkcija BiH i Turske Senaida Zajimovića i Adnana Ertema, potom ambasadora SAD-a u BiH Ericka Nelsona, ministra kulture Turske Mehmeta Nuri Ersoya.
Minirana 1992. godine

Nakon više od četvrt stoljeća otkako je do temelja porušena fočanska ljepotica, džamija koja je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine i listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u, ponovno će biti otvorena za sve vjernike.

Aladža ponovno krasi Foču zahvaljujući Generalnoj direkciji vakufa Republike Turske, Vakufskoj direkciji Islamske zajednice u BiH (IZ BiH), te radnicima preduzeća koji su radili na ponovnoj izgradnji.

Karup-Druško: Kad se Aladža vratila, kao da smo se mi svi vratili u Foču

Ranije je najavljeno i da će centralni program obilježavanja 27. noći razamaza biti održan u Aladži.

Srpske vlasti su 1992. godine minirale Aladžu džamiju, a zatim njene ostatke zatrpale zemljom na gradskim smetljištima. Sagrađena je polovinom 16. stoljeća i važila je za jedan od najvrjednijih objekata orijentalne kulture na Balkanu.
'92 porušene sve fočanske džamije

Aladžu je 1549. godine izgradio Hasan Nezir, bliski saradnik Mimara Sinana. Radovi na obnovi zvanično su počeli 2014. godine.

Medžlis Islamske zajednice Foča je u gradu do 1992. godine imao 12 džamija. Sve su porušene, minirane, a njihovi ostaci su uklonjeni. Dosad su obnovljene i otvorene Atik Ali-pašina džamija i Careva džamija.

Reisu-l-ulema Kavazović u svojoj ramazankoj poruci vjernicima podsjetio je kako će danas, 4. maja, biti otvorena iz temelja obnovljena džamija Aladža u Foči.

Kako je rekao, to je posebna radost i "lijep ramazanski poklon cijeloj našoj napaćenoj zemlji".

(Al Jazeera i agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

kisaFederalni hidrometeorološki zavod objavio je vremensku prognozu za idućih nekoliko dana u BiH. Doznajte kakvi nas vremenski uslovi očekuju.

U subotu, 4.05.2019., u Bosni i Hercegovini oblačno vrijeme sa kišom i pljuskovima. Prije podne padavine se očekuju u Hercegovini i Krajini, a u drugoj polovini dana i u ostalim područjima. Vjetar slab do umjerene jačine južnog smjera. Najniža jutarnja temperatura zraka većinom između 5 i 10°C, na jugu zemlje do 12°C. Najviša dnevna temperatura zraka uglavnom između 14 i 19°C.

U nedjelju, 5.05.2019., u Bosni i Hercegovini oblačno vrijeme sa kišom i pljuskovima. Na planinma će padati i snijeg. U večernjim satima, usljed opadanja temperature zraka, granica padavina snijega ili susnježice u Bosni se može spustiti i do 800 metara nadmorske visine. U Bosni vjetar u jutarnjim satima mijenja smjer na sjever i sjeverozapad. U Hercegovini jugo veći dio dana. Temperatura zraka u Bosni između 5 i 12°C. U Hercegovini jutaranja temperatura zraka između 7 i 12°C, a najviša dnevna temperatura zraka između 13 i 18°C.

U ponedjeljak, 6.05.2019., u Bosni i Hercegovini oblačno u nizinama sa kišom i pljuskovima. Usljed zahlađenja, granica padavina snijega ili susnježice u Bosni se može spustiti i do 600 metara nadmorske visine. Vjetar umjerene jačine sjevernog i sjeverozapadnog smjera. Najniža jutarnja temperatura zraka većinom između 1 i 5°C, na jugu do 9°C. Najviša dnevna temperatura zraka između 4 i 9°C, na jugu zemlje od 10 do 15°C.

U utorak, 7.05.2019., preovladavaće pretežno oblačno vrijeme. Više sunčanog vremena na jugu zemlje. Vjetar umjerene jačine sjevernog smjera. Najniža jutarnja temperatura zraka većinom između 0 i 4°C, na jugu do 7°C. Najviša dnevna temperatura zraka između 7 i 13°C, na jugu do 17°C.

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

austrijaAustrijska organizacija Privileg objavila je listu 45 deficitarnih zanimanja u Austriji.

Radnici iz zemalja koje nisu članice EU mogu podnijeti zahtjev za crveno-bijelu-crvenu kartu koja je zasnovana na sistemu bodovanja.

Na listi zanimanja su zavarivači, bravari, tesari, izolateri, keramičari, ekonomisti za obradu zarade, keramičari…

Ovaj zahtjev mogu podnijeti radnici iz regiona ako ispunjavaju sljedeće uslove: Ima stručno obrazovanje iz jednog od tih deficitarnih zanimanja (mora se priložiti dokaz o stručnosti).

Ima obavezujuću ponudu za posao u Austriji za koju će dobiti barem minimalnu platu koja je propisana zakonom ili kolektivnim ugovorom i eventualno uobičajeni dodatak koji isplaćuje dotično preduzeće.

Ima potreban minimalan broj bodova u sistemu bodovanja za stručnjake u deficitarnim zanimanjima (55 od mogucih 90).

Detaljna lista obuhvata deficitarna zanimanja i u pojedinim pokrajinama, piše Nova ekonomija.

Na listi zanimanja za kojima je nedovoljna ponuda radne snage nalazi se veliki broj poslova za kvalifikovane radnike kao što su metalostrugari, mašinski tehničari, zavarivači, bravari, limari, tehničari za obradu drveta itd.

Austrijska organizacija Privileg objavila je listu 45 deficitarnih zanimanja u Austriji.

Radnici iz zemalja koje nisu članice EU mogu podnijeti zahtjev za crveno-bijelu-crvenu kartu koja je zasnovana na sistemu bodovanja.

Na listi zanimanja su zavarivači, bravari, tesari, izolateri, keramičari, ekonomisti za obradu zarade, keramičari…

(hayat)

Ocijeni...
(0 glasova)

ratsarajevoNa današnji dan, 2. maja 1992. godine, desila se za mnoge ključna bitka odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine - pokušaj zauzimanja centra grada i ključnih simbola tadašnje Republike BiH, uključujući zgradu Predsjedništva.


Iz današnje perspektive tadašnja akcija JNA, vojske bez države, može se okarakterizirati kao pokušaj državnog udara.

Jedinice Teritorijalne odbrane RBiH i republičkog Ministarstva unutrašnjih poslova odbili su napad JNA zaustavivši agresora na Skenderiji. Tom prilikom nastali su historijski snimci pobjede koji uključuju zapaljene tramvaje i uništena vozila jugoslovenske armije koja se stavila u službu velikosrpske politike.

Napad na centar Sarajeva uključivao je granatiranje cijelog grada, mada je akcija za cilj imala preuzimanje kontrole nad najvažnijim objektima za funkcionisanje Sarajeva, a time i države.

Teroriziranje Sarajeva i njenih građana tog je dana počelo punom snagom. Grad je bio potpuno odsječen od vanjskog svijeta, a građani su ostali bez telefonskih linija, vode, struje i plina.

Neuspjehom da se odbrana grada uništi, agresor se fokusirao na okolna brda sa već pripremljenim položajima, odakle je teroriziranje nastavljeno sve do februara 1996. godine.

Pored pokušaja napada na Predsjedništvo, vojnici JNA su na sarajevskom aerodromu kidnapovali predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, kreiravši tako pretpostavke za događaje koji će uslijediti 3. maja, kada je prilikom povlačenja jedinica JNA sa Bistrika, u sklopu dogovora razmjene za šefa države, u tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici došlo do pucnjave prilikom čega je ubijeno šest osoba.

 

(Anonimni Nadrealista)

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

tuzlaVijeće Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) odbilo je žalbu Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) i potvrdilo prvobitno rješenje RAK-a na osnovu kojeg ta televizija mora platiti kaznu od 3.000 KM za neprofesionalno izvještavanje o tragediji na tuzlanskoj Kapiji.

RAK je, postupajući po brojnim prijavama građana i institucija, među kojima su i prijave Fondacije Istina, Pravda, Pomirenje te Udruženja BH Novinari, utvrdio da je RTRS u prilozima emitovanim 26. januara 2013. godine u Dnevniku i 1. februara 2013. u emisiji Nekad bilo prekršio odredbe člana 5. o pravičnom i nepristrasnom izvještavanju Kodeksa o audio-vizuelnim medijskim uslugama.

RAK je konstatovao da je RTRS “svjesno dovodila u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koje je utvrdio Sud BiH u krivičnom postupku protiv generala Đukića, a samim tim i pravilnost donesene sudske presude, premda je bio svjestan da je u vrijeme emitovanja spornih sadržaja ista već bila preispitana u žalbenom postupku, te potvrđena drugostepenom presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Takvim ponašanjem, prema ocjeni Vijeća, žalilac je pokazao svijest i namjeru da dovede u sumnju pravilnost i zakonitost sudske pravosnažne presude, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja”.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

rijekaNjihov dom je smješten pored korita rijeke Kozice koja protiče kroz ovo mjesto, uljepšava ga i daje mu život. To je rijeka koja je uljepšala mnoga ljeta i Ensari i svim generacijama koje žive u njejnoj ulici. Porodica Hodžić cijeli život se borila protiv odlaganja smeća u rijeku Kozicu, a Ensarin otac je odlagalište medicinskog otpada na njenoj obali očistio i pretvorio u voćnjak. Ali njihova borba za rijeku nije tu stala…Ovo je njihova priča.

Sami u borbi za osnovna prava

«Na rijeci Kozici su već napravljene dvije male hidroelektrane na dijelu koji pripada općini Fojnici. Moj otac je 2014. godine pozvan na sjednicu mjesne zajednice Kaćuni sa temom davanja saglasnosti za izgradnju male hidroelektrane, gdje je bio jedini prisutni koji nije dao svoju saglasnost za izgradnju iste. Ostali članovi radne grupe koji su predstavljali našu mjesnu zajednicu su dali svoj potpis i saglasnost, jer je na navedenoj sjednici izneseno da će investitor ovoj mjesnoj zajednici da pomogne uvođenjem javne rasvjete, plaćanjem električne energije za istu, te sanacijom dijela puta, za šta su im garantovali općina Busovača i Srednjobosanski kanton (SBK). Navedeni investitor projekta je Amer Jerlagić, javnosti poznatiji kao bivši predsjednik elektroprivrede, te i jedan od kandidata za predsjedništvo BiH», počinje priču Ensara Hodžić i nastavlja:

«Moj otac se od tog dana obraćao lično našem načelniku, koji je svaki put garantovao da će biti uz njega i da neće dopustiti radove nadomak naše obiteljske kuće. Međutim, na javnom konkursu 4. februara 2015. godine je objavljeno da se centrala ipak gradi. Na projektu je predviđena gradnja strojarnice, instalirane snage 550kW, na manje od 10 metara od naše kuće. Pošto od lokalnog stanovništva nismo mogli očekivati podršku, jer su prethodno uvjereni da će ovaj projekat donijeti više koristi nego štete, što je apsolutno netačno i neosnovano, moj otac je angažovao advokata da bi zaštitio naša prava, tj, osnovno pravo na život. Poslao je dopise Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK, te Ministarstvu prostornog uređenja, gradnje, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova, te naravno načelniku opštine Asimu Mekiću pismeno i usmeno nebrojeno puta. Zbog navedene situacije jasno vam je da nismo mogli tražiti potpunu obustavu projekta, ni zaustaviti navedeni "razvoj" mjesne zajednice, te su naši zahtjevi kao savjesnih građana bili da se navedena strojarnica pomakne 100 metara iznad ili ispod našeg dvorišta. Iz navedenih ministarstava jedina osoba koja je ovaj slučaj sagledala realno i racionalno te stala u našu zaštitu bila je ministrica Lejla Salkić. Godinu dana nakon ovoga, 2016. godine urbanističku saglasnost daje Amer Mrako, ministar prostornog uređenja, građenja, zaštite okolišta, povratka i stambenih poslova. Tada se ponovo moj otac obraća načelniku, koji mu daje riječ i garantuje da se sljedeća dozvola, tj građevinska dozvola neće izdati dok se ne ispune naši zahtjevi».

Od ove saglasnosti prolaze dvije godine. U novembru 2018. godine, na adresu Hodžića stiže i rješenje o odobrenju za građenje, odnosna građevinska dozvola koju takođe potpisuje ministar Amer Mrako.

«Važniji mi je komšija nego investitor»

«U ovim danima je bilo jako teško išta razumno i pozitivno razmišljati, sa stalnim pitanjem 'Da li se ovo zaista dešava i da li je ovo zaista moguće?'. Da bi išli naprijed bez zaustavljanja u ovoj borbi inspirisale su nas Žene Kruščice, te grupa ljudi koja je pobijedila i izborila se za rijeku Željeznicu u Fojnici», ističe Ensara.
Asim Mekić, načelnik opštine Busovača i predsjednik Kantonalnog odbora SDA i poslije ove dozvole, Hodžićima garantuje da se neće ništa graditi dok se ne riješi njihovo pitanje. Međutim, u julu 2018. godine, preko puta njihove kuće počinje da se vrši mjerenje tj. počinju radovi na navedenom objektu strojarnice…
«Moj otac se tog dana blagovremeno obratio načelniku, te uputio telefonski poziv Ameru Jerlagiću koji mu je na sve navedeno odgovorio jednom zvučnom rečenicom koja glasi 'Sve je po zakonu'. Kao najstarije dijete odlučujem da se aktivno uključim u ovu borbu, te zaštitim oca od te vrste ljudi koji su već nekada davno, na drugačije načine, uništili živote desetinama hiljada ljudi zarad svojih interese».

Porodica Hodžić je prvo stupila u kontakt sa ženama Kruščice, da se posavjetuju šta i kako dalje. U slučaj uključuju i advokata Brunu Božića, uključenog u pravnu borbu protiv uništenja mnogih rijeka Bosne i Hercegovine.

«On je pokrenuo tužbe protiv dozvola i odluka navedenih ministarstava na Kantonalnom sudu Travniku, od kojih smo svaki put dobili odbijenice. U međuvremenu, radovi su počeli. Kopanja, miniranja...i sve što slijedi da se od jednog savršeno postavljenog prirodnog sistema napravi privatna korist», naglašava Ensara.
Slučaj je predat i Ombudsmenu za ljudska prava, a osim podrške Lejle Salkić, porodica dobija podršku i od Centra za životnu sredinu, te nekoliko komšija svjesnih ovog slučaja.

«Kada su radovi krenuli, pored naše kuće uspijevali smo održavati mir, sve do trena kada su mašine došle do stijene koja se proteže čitavim područjem i ispod temelja naše kuće. Nakon što je naša kuća oštećena prilikom miniranja stijena, obratili smo se nadležnoj inspekciji. Zbog ogromnih vibracija i buke do koje je dolazilo prilikom razbijanja stijene, radovi su zaustavljeni. Sve to smo očekivali i zbog toga je moj otac od početka odbijao da potpiše saglasnost za pravljenje strojare baš na tom mjestu. Naš slučaj je predat Vrhovnom sudu,i od ove borbe ne mislimo odustati. Radovi su zaustavljeni, jer izvođač radova su naše komšije, i ljudi koji su odlučili da ispoštuju moga oca riječima 'važniji mi je komšija nego investitor'. A investitor zajedno sa načelnikom i navedenim institucijama očito ne poštuju ništa osim papira zvanog novac koji upravlja njihovim životima», ističe Ensara.

«Nastavljam ovu borbu, jer ovo je i moja zemlja!»

«U cijeloj ovoj priči, moje sestre, brat i ja ćemo čitavog života pamtiti rečenicu našeg oca ponavljanju više puta u najtežim trenutcima: 'Djeco idite odavde, idite daleko, idite i ne vraćajte se, ovo ovdje je rasulo!'".

Pišem ovu priču, nastavljam ovu borbu, jer ovo je i moja zemlja, jer postoje zakoni koji rade i za nas, koji rade za prirodu i ti zakoni na kraju uvijek pobjeđuju.
Pet godina života pod stresom,da bi se odbranilo osnovno ljudsko pravo na život!

A, koliko njima znače ljudski životi reći će vam ponude koje smo dobijali svih ovih godina: radno mjesto mome ocu; stipendija; utopljavanje kuće,tj. mjenjanje stolarije itd itd. Apsurd do apsurda! Zbog tih apsurda i sistema poremećenih vrijednosti, iz ove divne zemlje otišle su hiljade ljudi, a nakon svega i ja i moje sestre i brat ćemo poslušati svoga oca, otići ćemo tamo negdje gdje je zakon pisan da zaštiti sve a ne samo onog što zakon piše. A ovdje...? Rijeka će stati. Život će u ovom mjestu stati.

Ovo je naša priča, ovo je naša borba, pišem je, jer znam koliko rijeka u ovoj zemlji je planirano da bude uništeno, u ovoj zemlji, i na ovom brdovitom Balkanu.
Pišem je, jer ne mora da bude uništeno, može da bude zaustavljeno! Ne dajte da život stane u vašem mjestu! Ustanite, osvijestite se i recite glasno i hrabro: "Ne dam svoju rijeku!" Ne dajte, zaustavite, bitni ste, vaš glas vrijedi, i mi svi to dugujemo prirodi.

Jer, negdje tamo ljudi se ne boje i ne smatraju sebe pijunima već stubom i osnovom zdravog društva. Negdje tamo, a može biti i ovdje!

Ja sam svoje ovdje napravila tim negdje tamo, i moji roditelji će, nadam se, poslije svega imati miran život i mirna jutra, pa makar morala s ovom pričom i slučajem ići i na međunarodne sudove. Dobro uvijek pobjeđuje. A mjesna zajednica je zamijenila rijeku koja je donosila život u ovu dolinu za komad asfalta. To strašno zvuči, a kako će tek da izgleda ostavljam da vide oni koji će oči da otvore očito tek tada…».

(6yka.com)

Stranica 24 od 41

S5 Box