Vijesti iz BiH
BiH

BiH (406)

Ocijeni...
(0 glasova)

strankenovacCentralna izborna komisija (CIK) BiH pozvala je političke stranke u našoj zemlji da do 6. decembra dostave finansijske izvještaje. Tim povodom uporedili smo finansijske izvještaje ključnih političkih aktera nakon izbora 2014. i izvještaje iz prošle godine.
Ključni dio budžeta većine političkih stranaka zasniva se na prihodima iz javnog budžeta, odnosno od institucija u BiH, koje dobijaju na osnovu brojčane zastupljenosti u institucijama vlasti, a prije svega u općinskim vijećima.

Tako je finansijsku razliku u budžetima stranaka 2014. i 2017. godine u velikoj mjeri odredio rezultat lokalnih izbora 2016. Ipak, većina stranaka je gotovo udvostručila svoje budžete za nepune tri godine.

Tako su prihodi SDA u izvještaju CIK-a nakon izbora 2014. godine iznosili 2,7 miliona KM, od čega je iz budžeta 1,6 miliona, a prihodi fizičkih osoba su iznosili 855.000 KM.

Poređenja radi, prihodi SDA 2017. godine iznosili su 4,4 miliona KM, od čega je iz budžeta 3,4 miliona, a prihodi od fizičkih osoba su iznosili 719.000 KM.

Prihode je za tri godine uduplao i SBB. Godine 2014. ukupni prihodi te stranke iznosili su nešto više od 900.000 KM, dok su prihodi stranke na kraju 2017. iznosili 1,8 miliona KM, od čega je većina iz budžeta.

Novoosnovana stranka 2014. godine Demokratska fronta je imala ukupne prihode u iznosu od 176.000 KM, dok su prihodi 2017. iznosili 1,2 miliona KM, od čega je također većina iz javnog budžeta.

Budžeti nekih drugih stranaka:

SNSD 1,4 miliona KM (2014) - 2,2 miliona KM (2017)

SDS 1,4 miliona KM (2014) - 1,5 miliona KM (2017)

HDZ 1,2 miliona KM (2014) - 1,9 miliona KM (2017)

Naša stranka 210.000 KM (2014) - 511.000 KM (2017)


U 2017. godini političke stranke u BiH iz budžeta su dobile ukupno više od 18 miliona KM.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

planina2Savremeni život zbog ubrzanog tempa i prevelike količine stresa, polako uzima danak u ljudskom zdravlju. Predug boravak u zatvorenom prostoru, sjedilačke navike i nezdrav način ishrane uz dodatne poroke, ugrozio je zdravlje i život modernog čovjeka.

Zbog toga je sve veći broj onih koji se okreću prirodi i koriste svaku priliku da u njoj borave što duže. Nihad, Šefik i Samir su tri Krajišnika koja su već odavno spoznali vrijednost prirode i zbog toga su odlučno krenuli u borbu protiv negativnih navika okrenuvši se planinarenju i druženju sa pozitivnim ljudima.

Šefik Sadiković (53) predsjednik je planinarskog  društva Velika Kladuša, a ovim sportom koji je za njega isprva bio hobi, bavi se već desetak godina. Planinarenje mu je promijenilo ne samo život i navike, već i zdravstveno stanje koje nije bilo u najboljem redu.

“Iz rata sam izišao jako narušenog zdravlja. Imao sam strašnih problema sa centrom za ravnotežu i još nekih psihičkih smetnji. Odlaskom na planine i prirodu općenito, osjećam se puno bolje. Kad sam krenuo da se bavim planinarenjem onda sam tek vidio blagodati toga u smislu bolje kontrole sebe i to su mnogi primijetili. Moja mama je primijetila na meni promjene i ona mi savjetovala da češće idem u prirodu, tako da sam imao kompletnu podršku porodice u tome. Danas moja braća rade u Sloveniji, nikad se prije nisu uspinjala na planinu, a sada su gore jedni od aktivnijih planinara. Svi smo, faktički cijela porodica, planinari. To je jedna od najljepših prilika za druženje”, priča oduševljeni Sadiković.

 

Nihad Mujagić (55) nastavnik matematike prije nego se počeo baviti planinarenjem, aktivno je tenirao karate u kojem je postigao zavidno znanje i dobio crni pojas. Kroz karate je nekako došao u planinarenje, ali kaže da ispočetka to nije bilo planinarenje u pravom smislu te riječi, već neka vrsta filozofiranja kroz šetnju prirodom i laganim usponima na obližnja brda, a na kraju se jednostavno zaljubio u planine i počeo aktivno da se bavi tom vrstom sporta.

“Poznato je da ta atmosfera mira u šumi doprinosi tome da čovjek počne razmišljati o nekim stvarima koje nisu svakodnevne kao što je smisao i svrha života. Sve je počelo sa laganim šetnjama u prirodi. Moj kolega iz struke i ja smo šetali, čitali, razgovarali o tome i to je bilo redovno, a nekako istovremeno moj prijatelj Samir Kišmetović i ja smo studirali zajedno matematiku i fiziku. On je u to vrijeme aktivno planinario i ozbiljnije išao po planinama i vrhovima. Na njegov poziv učestvovao sam u usponu na Osječenicu u vrijeme zime i fizički za mene to nije bilo problem, ali nisam imao opremu, išao sam u hlačama. Bila je to čista avantura i moj prvi uspon”, prisjeća se Nihad svoga prvog kontakta sa planinarstvom.

Samir Kišmetović (45) je nastavnik matematike, fizike i profesor informatike u Bužimu, gdje živi sa porodicom. Aktivnim planinarstvom počeo se baviti 2010. godine, a prvi uspon imao je na planinu Bjelolasica u Republici Hrvatskoj. Planinarstvom se počeo baviti iz zdravstvenih razloga. Imao je problema sa jetrom i doktor mu je savjetovao da se više kreće u prirodi. On je taj savjet poslušao i ubrzo vidio njegove pozitivne efekte.

„Otišao sam na skijanje sa prijateljima i tako je sve počelo. Kada sam otkrio prve simptome bolesti jetre, doktor mi je savjetovao da se više krećem vazdušnim banjama, a to je upravo taj prostor kojeg mi koristimo u planinarenju, koji je bogat šumama i kisikom. I već za nekoliko mjeseci uspio sam popraviti to stanje sa jetrom. Drugi razlog bavljenja ovim je moja ljubav prema prirodi koju volim i uživam da boravim na otvorenom. S obzirom da radim u prosvjeti, znači moj svakodnevniw posao je vezan za zatvoreni prostor. Zbog toga svaki moj slobodni trenutak nastojim iskoristiti za boravak u prirodi. To mi dođe kao neka vrsta oduška od svakodnevnog stresa koji se nagomila tokom sedmice”, kaže Kišmetović.

 

Sva tri naša sagovornika ističu značaj i važnost što češćeg boravka u prirodi i zbog toga su pokrenuli inicijativu da se u osnovne i srednje škole Unsko-sanskog kantona uvede predmet “Planinarstvo” u cilju da se mladi pokušaju, barem na kratko, odvojiti od savremenih tehnologija i dugog sjedenja koje nije dobro za njihovo zdravlje.

„Mi smo u Velikoj Kladuši već osnovali planinarsku sekciju u jednoj srednjoj školi, u okviru čega smo vodili grupe od pedesetak učenika od kojih desetak posto njih odmah zavoli prirodu i planinarenje. Vrlo je bitno da kada vodimo nekog prvi put, da to bude uz neki lagani tempo, po lijepom vremenu kada je priroda lijepa, jer ako ljude odvedemo po ružnom vremenu i učinimo im to putovanje isuviše napornim, onda ih više niko neće natjerati da ponovo idu. Ljudi se bolje i kvalitetnije druže u planinarenju a to je danas vrlo značajno za omladinu. Lično sam svjedok tome a kao primjer mogu navesti organizaciju proslave moga pedesetog rođendana kojeg sam slavio na jednoj krajiškoj planini a preko društvenih mreža sam pozvao prijatelje iz cijelog regiona. Nisam očekivao da će ih doći niti pedesetak, a došlo ih je preko stotinu iz cijele BiH i zemalja regiona. To samo govori u prilog tome da se kroz planinarenje ostvaruju čvrsta i dugotrajna prijateljstva, a to nam danas najviše treba“, ističe Sadiković.

Zdravlje mladih je danas uveliko narušeno uslijed kontinuiranog sjedenja i nezdravog načina života. A tome uveliko doprinosi i manjak boravka na otvorenom, u prirodi i čistom planinskom zraku. Zbog toga je bitno izvući ih iz školskih klupa i odvesti u prirodu kako bi oni uvidjeli njenu vrijednost i spoznali značaj boravka u njoj.

“Dobro bi bilo da mlade pokušamo barem na trenutak ‘otrgnuti’ od savremene svakodnevice, od tih tehničkih aparata i uređaja o kojima su, nažalost, ovisni. Kada gledam našu djecu u osnovnim i srednjim školama, ta djeca gotovo da ne znaju hodati kako treba. Dolazi do deformacije kičme i vratne kičme zato što svako dijete u dobi između 11 i 15 godina provede minimalno nekih pet do šest sati uz tu tehnologiju. Kao prosvjetni radnik mogu kazati da se svakodnevno susrećem sa tim deformitetima kičme i vrata, a upravo iz ovih razloga koje sam naveo. I sam sam roditelj. Imam dva sina obojica su srednjoškolci. Trudim se i uvijek pokušavam da ih, u vrijeme kada su kod kuće i znam da će koristiti računar, koliko toliko odvojim od toga i izvedem u prirodu”, kaže Kišemtović.

 

Mlade danas nije lako privoljeti da izađu iz stanova i ostave tehnologiju oko koje se vrti skoro cijeli njihov život. Ali, uz pomoć ispravnih metoda i načina taj cilj nije nedostižan. Ključna stvar su grupni izleti i dobra atmosfera koja će mlade privući da se zainteresuju i sami organizuju izlaske u prirodu.

„Bitno je da ima dovoljan broj učenika i da postoji dobra atmosfera. Oni su onda nakon par odlazaka i uspona spremni da idu redovno. Već sam nekoliko puta vodio grupu učenika iz škole u kojoj radim i bili su oduševljeni. A jednoj učenici se taj naš izlazak u prirodu i uspon na obližnje brdo toliko svikao, da su mi roditelji kasnije pričali kako ih je stalno molila da idu šetati kroz prirodu. Dakle, bitno je mlade izvesti i praktično im pokazati vrijednost prirode, ubjeđen sam da će oni vrlo brzo i sami početi da praktikuju boravak na otvorenom, u šumi, prirodi i na planinama“, kaže Mujagić.

Osim što je dobro za mentalno, duhovno i fizičko zdravlje planinarenje, ističu naši sagovornici, može biti dobra prilika za neku vrstu selektivnog turizma u kojem se turistima mogu ponuditi jednodnevne i višednevne ture i izleti u prirodu i posjete nekim značajnijim bh planinama, kojih je naša zemlja prepuna.

„Prirodni turizam kroz planinarstvo je lako realizirati, jer mi planinari ionako usput kada putujemo prema nekoj planini, svratimo da obiđemo lokalne kulturno-historijske znamenitosti. Interesantno je to da je kultura boravka u prirodi, kada su zemlje Europske unije u pitanju, izuzetno visoka. Tamo ljudi svaki vikend koriste da izađu u prirodu. Zbog toga vjerujem da bi ta vrsta turizma privukla velik broj turista iz Europske unije“, kaže Kišmetović.

Bosanska krajina bogata svojim prirodnim ljepotama i bogatstvima, već decenijama stagnira i ne razvija se. Dok lokalne vlasti krivce za takvo stanje, uglavnom, vide u centru države, priroda čeka i poziva da se stavi u funkciju turističkog razvoja ovog dijela Bosne i Hercegovine.

 

Fahrudin Vojić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

omarskaAko je rat u zemlji završen, ne znači da vlada mir - ta rečenica napisana na jednom od brojnih izložbenih eksponata u sklopu konferencije „Bildkorrekturen" („Korekcija slika"), ukratko opisuje teme o kojima se diskutovalo: izgradnja mira, kultura sjećanja i uloga medija u procesu pomirenja. Jedna od država u fokusu ovog događaja bila je i Bosna i Hercegovina.

- Mi poričemo ono što se desilo u ratu - izjavila je Ivana Franović, mirovna aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju (CNA) na jednom od panela. Ona je prisutnima prikazala fotografije različitih spomenika u BiH koji obilježavaju mjesta stradanja iz proteklog rata, ali i fotografije mjesta koja su neobilježena, a na kojima su počinjeni ratni zločini.

- U BiH postoji kultura sjećanja, ali je ona pogrešna - tvrdi ova aktivistkinja.

Dodaje da je u BiH najvažnije sjećati se svog neprijatelja, a to, kako ona kaže, važi za sve tri strane koje su bile uključene u konflikt.

- Nemamo spomenike koje podsjećaju na to šta smo mi uradili, nego samo šta su oni drugi uradili - govori Franović.

Ova aktivistkinja već 20 godina radi sa bivšim borcima u BiH. To nije bio nimalo lagan zadatak, govori ona:

- Jedan od boraca sa kojim sam radila je bio bivši vojnik Vojske Republike Srpske i imao je visoki čin u ratu. On je bio jedan od onih koji je čvrsto poricao genocid u Srebrenici, kao i broj ljudi koji su tamo ubijeni. Ali, nakon nekog vremena i rada s njim, on je sam odlučio da posjeti Srebrenicu. Kada se vratio rekao je da ga je sramota – kazala je ona.

Kroz dijalog vojnika različitih etničkih pripadnosti, koji su zajedno i posjećivali mjesta stradanja, njihovi čvrsti narativi su počeli da se rasplinjavaju.

Međutim, medije u ovaj proces pomirenja, koji je, kako kaže i danas veoma krhak, Centar za nenasilnu akciju nije htio uključivati.

- Proces je bio kao hodanje po jajima. Zato nismo htjeli uplitati medije, jer je samo jedan naslov mogao da uništi povjerenje koje smo gradili - priča ona za DW.

Zaštita navodnog nacionalnog interesa

- Mediji imaju obavezu da izvještavaju o temama ratnih zločina. Oni to moraju raditi profesionalno i etički kako bi demistrificirali sve mitove i pogrešno stvorene slike o konfliktu - izjavio je za DW Zlatan Musić, glasnogovornik OSCE-a u BiH.

Uloga medija je veoma važna u procesu pomirenja, složili su sve svi panelisti na konferenciji. Međutim, u BiH ima jako malo prostora gdje novinari mogu kvalitetno i objektivno istaživački izvještavati, jer su skoro svi mediji politički i ekonomski kontrolisani, objasnio je Denis Džidić, urednik Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH.

- To suštinski onemogućava bilo kakvo pomirenje. I to nije slučajno. Vladajuće političke elite koje su tu bile i prije rata, tokom rata, a i nakon rata, to žele. Sve su to identične nacionalističke politike podjele, iako se naziv stranke promijenio - objašnjava Džidić u razgovoru za DW.

Političke elite insistiraju da kontrolišu medije jer se ne žele baviti suštinskim problemima i pitanjima pomirenja i napretka, navodi on.

- Ne bave se korupcijom, a ni time da se javne nabavke namještaju podobnima, kao ni da mladi masovno odlaze. Oni se bave pitanjima zaštite navodnog nacionalnog interesa i temama je li u Srebrenici bio ili nije bio genocid, mada su tri različita tribunala dokazala da jeste - izjavio je Džidić.

On, kao i mirovna aktivistkinja Franović navodi da problem dolazi sa svih strana. Sve tri strane tretiraju sudski utvrđene istine kao meni iz kojeg mogu birati šta će prihvatiti, a šta neće rekao je on.

- Evo Bošnjaci, koji su uskraćeni za jednu takvu istinu koja se negira, a tu mislim na genocid u Srebrenici koji je van svake sumnje dokazan – sa druge strane kada dođe do hapšenja pripadnika Armije BiH, onda ti isti Bošnjaci, SDA, se snebivaju i napadaju to pravosuđe, navodeći da je hapšenje dokaz nekog revanšizma. Isto važi i za Hrvate u BiH, koji su slavili Haški tribunal kada je oslobođen Ante Gotovina, a isti tribunal su napadali kada je donesena presuda za Jadranka Prlića i ostale - kaže Džidić, a u diskusiji sa studentima zaključuje: „Bosni i Hercegovini je neophodan minimum zajedničkog narativa".

Profesor Univerziteta Sarajevo, Nenad Veličković je također bio jedan od panelista na konferenciji koja je okupila oko 120 studenata sa četiri univerziteta u Njemačkoj. On je govorio o važnosti uloge obrazovanja u procesu pomirenja.

- Međunarodna zajednica je nakon rata, kada su primjetili da postoje tri različita narativa i da svako to vidi svojim očima, donijeli odluku da se u udžbenicima ne uči o ratu. Tako da je zadnji rat zaobiđen u obrazovanju i nema ga ni u književnosti, ni u istoriji. Dobili smo udžbenike gdje te teme nije bilo 2003. Godine – kazao je on, te dodao kako se Međunarodna zajednica sve manje poštuje i pita, te se na različite načine rat opet vraća u obrazovanje.

On navodi primjer Kantona Sarajevo u kojem su zakonom definisali obavezu da se genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva tematizira kroz nastavu istorije.

- Škola treba da se bavi stvarnošću i mislim da je kukavički da se škola ne bavi proteklim ratom, koji je bio stvarnost. Nije rješenje bilo da se zabrani, nego da se osmisli kako da se to uradi i doprinese pomirenju - Veličković dodaje da je sada OSCE jedna od najodgovornijih koja treba da radi na tome.

I Veličković i Franović složili su se u tome da politike koje sada dominiraju u BiH ne preveniraju ni na koji način mogućnost od rata.

- Mir je toliko nepodnošljiv da će u jednom trenutku možda stvarno biti dovoljan broj ljudi koji će povjerovati da se u ratu može bolje živi nego u miru. To je problem. Politike se ponašaju neodgovorno i prema načinu na koji pamtimo prošli rat, zloupotrebljavaju rat, a pri tome propuštaju vrijeme. Propustili su da vakcinišu populaciju od želje da uđe u novi rat - zaključuje Veličković.

Pristunim studentima je diskusija bila veoma zanimljiva. Anja Falkenthal, studentica DW Akademije izjavila je da je diskusija bila veoma zanimljiva, te da je naučila da su u BiH stvari dosta komplikovane:

- Ja o BiH prije ovoga nisam znala puno. Dobila sam osjećaj da je mir u BiH krhak i zvuči mi zastrašujuće da u državi nema minimuma zajedničkog narativa - izjavila je ona za DW.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

skolaVedad Smailagić, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i stalni gostujući profesor na više univerziteta u Njemačkoj, Italiji, Španiji i Portugalu u razgovoru za Klix.ba govori o obrazovanju u našoj zemlji, započetim i nezavršenim reformama, o nastavničkom pozivu prije i danas i drugim sličnim pitanjima.
Profesore Smailagiću, u javnosti se vrlo često i vrlo intenzivno govori o obrazovanju, o reformi obrazovanja, o problemima u obrazovanju. Kako biste vi ocijenili obrazovanje u Bosni i Hercegovini?

Da, govori se vrlo često o obrazovanju, ali mislim da su često teme pogrešno postavljene tako da, iako svi vjeruju da nam je obrazovanje loše i da po tom pitanju trebamo hitno nešto uraditi, nemamo kompetentnih diskusija najprije o tome šta je uzrok lošeg obrazovanja danas i šta nam je konačni cilj kroz neku reformu. Školstvo u BiH ima nekoliko velikih problema od kojih se neki čine nerješivim, što sve učesnike obrazovnih procesa dodatno deprimira.

Na koje i kakve probleme mislite?

Ja bih probleme podijelio na nekoliko vrsta: prvo problem samog nastavničkog poziva, stručnosti i obrazovanosti samih nastavnika, drugo problem školskih programa te problem odnosa između aktera u obrazovnom procesu: nastavnik – učenik – roditelj – ministarstvo. Ne moram spominjati destruktivnu ulogu sitne politike kroz škole.

Šta bi bio taj prvi problem?

Problem nastavničkog poziva je jednostavno taj što to nije atraktivan poziv. Mladi ljudi kod nas, za razliku od razvijenih zemalja, ne smatraju da je biti nastavnik poziv koji sam biraš, nego poziv koji te možda "zapadne" ako nemaš ništa drugo. Naravno, to je prije svega zato što je danas od svih akademskih zanimanja nastavničko najmanje plaćeno. I pošto je to tako godinama, društvena svijest je takva da su nastavnici u biti "luzeri", a ne najbitniji i najaktivniji društveni akteri i temelj društvenog i kulturnog razvoja. Nastavnik se mora izdvojiti od svih drugih državnih službenika i platom i društvenim statusom, ali naravno i svojim ponašanjem, odnosom prema poslu, odnosom prema znanju, prema kulturi i sportu. Kod sindikalnih pregovora o platama ne može se plata nastavnika vezati za platu bilo kojih drugih državnih činovnika, jer je jednostavno odgovornost sasvim drugačija. Jedan od temelja nastavničkog poziva je da je nastavnik svojim znanjem, društvenim statusom i svojim ponašanjem autoritet i uzor učeniku, a nastavnik koji u BiH zarađuje 1.200 KM nije nikakav autoritet niti uzor. Ali također to nije ni nastavnik koji ne zna engleski jezik ili demonstrativno odbija nove tehnologije, čime također svjesno ili nesvjesno doprinosi srozavanju nastavničkog poziva.

Znači, osim plata nastavnika, o kojima se puno govori, prema vašem mišljenju, jedan od problema su i sami nastavnici? Jesu li prije, kako se danas često kaže, bili bolji učitelji i nastavnici?

Pošto su prije bile bolje okolnosti za nastavnički poziv, bili su bolji i učitelji i nastavnici.

Na kakve okolnosti mislite?

Vidite, nakon 2. svjetskog rata, tadašnja komunistička vlast je kao jedan od prioriteta sebi postavila zadatak obrazovanja naroda, koji se tada najprije ticao opismenjavanja, a kasnije naobrazbe za različita potrebna zanimanja kao državnih službenika ili u privredi. U to vrijeme su nastavnici bili najobrazovaniji ljudi, imali su visok društveni status i utjecaj, bili su i uzor i poštovani. Ja se sjećam da je prije rata u Banjoj Luci gimnazijski profesor latinskog jezika, pokojni profesor Ivo Nakić, zbog svog ogromnog znanja i obrazovanosti uživao ogroman ugled u gradu. To je danas nemoguće, ne za pojedinca, nego za čitav nastavnički esnaf.

Proces obrazovanja naroda ili građana u Jugoslaviji bio je vrlo razantan, ali ga, nažalost, nije pratio i proces daljnjeg obrazovanja nastavnika, što je tada podrazumijevalo jačanje kritičke misli i modernog humanističkog znanja iz demokratskih tada ideološki nepoželjnih društava. To nije bilo u interesu tadašnje komunističke ideologije. Danas je situacija takva da su u gradovima, a pogotovo u obrazovnim centrima poput Sarajeva, mnogi roditelji dosta obrazovaniji nego većina nastavnika, da vladaju stranim jezicima, modernim tehničkim znanjem, iskustvom o svijetu, što sve prenose na svoju djecu, te slične sposobnosti očekuju i od nastavnika. Ukoliko toga nema, nastavnici gube neophodni autoritet te nastaje generalna slika nastavnika i nastavničkog poziva kao zanimanja za "gubitnike".

Možemo li govoriti o tome šta je uzrok što su nastavnici danas loši?

Pa jedan je uvredljivo i po društvo destruktivno loša plaćenost nastavnika, a onda i to da nema želje za tim pozivom među najboljim mladim ljudima koji cijeneći sebe očekuju mnogo više, a to ne pronalaze u nastavničkom pozivu. Međutim, ja bih dodao tu još jedan momenat koji u javnosti nije toliko vidljiv, a to je proces zapošljavanja nastavnika, pri čemu ne mislim na stranačka, rodbinska ili druga nemoralna zapošljavanja. Proces zapošljavanja nastavnika službeno ide putem ministarstava, za što postoje službe ministarstva poput pedagoško-prosvjetnih zavoda koji organiziraju tzv. stručne ispite koje mora položiti svaki nastavnik prije nego što službeno postane nastavnik. Kroz te zavode i kroz te ispite ministarstvo ima mogućnost da pravi selekciju, da postavi kompleksne i zahtjevne ispite da zahtijeva visok nivo vrlo širokog općeg obrazovanja, stručnih kompetencija, poznavanje stranih jezika, razumijevanje političkih i demokratskih principa, poslovnih odnosa, razumijevanje kulture i aktivnog odnosa prema muzici ili književnosti, odnosno visoke nivoe svega onoga što uključuje nastavnički poziv, a to je na koncu puno. Kada na tom ispitu postavimo visoke nivoe, onda neće svako moći ni biti nastavnik i priča o obrazovanosti bi bila drugačija. Danas, recimo, u Kantonu Sarajevo imate nastavnike engleskog koji ne znaju engleski, imate učitelje koji kažu da je Konjic u Kantonu Sarajevo, nastavnike fizike koji kažu da Isaac Newton nije imao pojma, nastavnike geografije koji od inozemstva idu samo na more. Prosvjetno-pedagoški zavodi su one institucije, ona uska grla koja trebaju vršiti selekciju i čije djelovanje je neophodno za postavljanje, kontrolu i održavanje kvaliteta stručnosti i obrazovanosti samih nastavnika, ali to su potpuno zapuštene i urušene institucije. Zamislite da uništimo ljekarsku komoru, servise za tehničke preglede auta i slično. Stručni ispit za nastavnika treba biti mnogo kompleksniji, svestraniji, zahtjevniji nego što je to danas. Jednim takvim ispitom postaje potpuno nebitno na kojem univerzitetu ko studira, nego je bitno samo koliko znanje je neko kroz studij stekao i da li s tim znanjem može položiti stručne ispite. Zašto bi neko studirao recimo na Univerzitetu u Sarajevu kada studijem matematike na nekom privatnom univerzitetu uz neku autobusku stanicu može u Sarajevu dobiti posao nastavnika matematike, jer je stručni ispti ispod svakog nivoa.

Govorili ste o nekim pojedinim aktuelnim problemima u školstvu. Koji su to naprimjer?

Tu mislim na javne rasprave o nekim predmetima. Da li treba i koliko i šta? Jedno vrijeme je vjeronauka bila ta koju su napadali i branili. Sad se kaže, ako dođe neko na vlast, ode vjeronauka. Pazite, vjeronauka u školama je kao predmet ušla devedesetih godina u okviru demokratizacije društva i zbacivanja komunističkog jednoumlja i to nakon što su je komunističke vlasti pedesetih godina 20. vijeka izbacile iz škola u okviru neke svoje demokratizacije društva. Pozivi za njeno ukidanje danas posljedica su odnosa prema tom predmetu u školama, a to je da služi za indoktrinaciju učenika ili da svako mora imati pet, a ako ima četri, onda se dijete prebacuje na alternativni predmet, a tu je valjda još lakše imati pet. Sve je to tačno, ali to je zato što kod nas ne postoji vizija za predmet vjeronauke u školama, a još manje za alternativne predmete. Država je potpuno neodgovorno organizaciju vjeronauke prepustila isključivo vjerskim zajednicama koje naravno nemaju javnu funkciju i mogu kroz vjeronauku ispunjavati neke svoje ciljeve bez preuzimanja odgovornosti. Samo država može odgovoriti očekivanjima da nastava vjeronauke ne bude upotrijebljena za bilo kakvu vjersku ili ideološku indoktrinaciju, nego za upoznavanje o sistemu znanja nastalog unutar religija, za informiranje i razmišljanje o religijama, njihovoj povijesti, aktuelnim pitanjima i društvenim problemima s aspekta religija.

I vjeronauka i alternativni predmet koji se u nekim evropskim državama naziva etika, moraju neophodno biti u školama, između ostalog jer su to predmeti na kojima nastavnik ima dovoljno vremena da s učenicima tretira moral kao kulturni, društveni i ljudski fenomen. U školi mora postojati predmet na kojem se govori o tome zašto je dobro biti moralan i koje su posljedice nemoralnog djelovanja. To nije samo po sebi jasno. Njemački filozof Immanuel Kant je čitavu filozofiju izgradio o čovjekovom moralu, i biti moralan se ne podrazumijeva, nego se uči, a mjesto gdje se neophodno uči je škola, jer država, zajedno s porodicom, ima zadatak i obavezu da izgrađuje ne samo moral nego svijest o moralu kod mladih ljudi. Nije zadatak škole samo da učenici ne pljuju po hodnicima, nego da kad čuju da je njihov drug ukrao nešto, barem u sebi osude to. U konačnici, da ne smatraju da je nezakonsko djelovanje dokaz vlastite sposobnosti i umijeća.
Osim toga, ukoliko vjeronauku izbacimo iz škola, onda država gubi kontrolu nad time, što otvara prostor da neke izolovane i tajne grupe preuzmu kontrolu nad vjerskom poukom nastojeći ostvariti neke svoje ciljeve van kontrole obrazovnih institucija. U tome smislu predmeti poput vjeronauke a jednako i etike kao alternativnog predmeta moraju dobiti i odgovarajući tretman u školstvu koji je definiran kroz obrazovne koncepte države a ne eksternih aktera.

Da li je i najnoviji primjer imenovanja maternjeg jezika u školama jedan od primjera loše školske politike?

Sljedeći primjer nemuštosti države, ili bolje reći sarajevskog kantonalnog ministarstva oko konkretne realizacije školskih predmeta je ukidanje naziva BHS za maternji jezik u Kantonu Sarajevo i poziv da roditelji izaberu jedan od tri ponuđena naziva. Ne može više BHS, nego ili bosanski ili hrvatski ili srpski. Između ostalog, ovaj potez se obrazlaže time da, naučno gledano, ne postoji jezik koji se tako zove, nego se koriste zasebni nazivi. Mislim da to nije dobro obrazloženje. Najprije, jedno je naziv neke naučne discipline, a drugo naziv predmeta u školi. Mi imamo predmet koji se zove Moja okolina, ali nemamo naučnu displinu koja se tako zove, niti se iko mora očitovati o tome koja je to njegova okolina: Semizovac, Hadžići ili Trnovo. Naziv BHS je u biti otvoreni poziv na susret različitih kulturnih svjetonazora unutar BiH, a obezbjeđenje širokog javnog prostora je opet jedan od zadataka države. Ovdje imamo opet potpuno pogrešno poredane prioritete i što je često slučaj kod obrazovanje, ravnanje prema nekim uzorima koje uopće ne razumijemo.

 

(klix.ba)

utorak, 27 Novembar 2018 00:00

I bošnjački nacionalizam je negacija Bosne

Ocijeni...
(0 glasova)

izbori2Ruku pod ruku s iskušenjima jedinstvene Bosne i Hercegovine s dva entiteta i tri konstitutivna naroda koja dolaze iz političkih i društvenih elemenata koji te političke i pravne činjenice dovode u pitanje, ide i uloga religije, s kojom se tri naroda - Bošnjaci, Hrvati i Srbi - u velikom dijelu poistovjećuju.

Stoga i politički procesi često nailaze na otpore u međuodnosu tih čimbenika, u čemu većinske konfesije itekako djeluju na oblikovanje političke i društvene zbilje unutar BiH i prema van.
Konfesije i kolektivna sebičnost

Fra Mile Babić s Franjevačke teologije u Sarajevu, kaže kako tri konfesije - islam, katolicizam i pravoslavlje - na unutarnjem planu utječu svojim sveukupnim djelovanjem, pri čemu je ono konstruktivno kada nije vođeno kolektivnom sebičnošću, a kada se, primjerice vjerski blagdan jedne konfesije proglasi danom općine ili državnim praznikom, ono je destruktivno, čega u BiH itekako ima.
Uzajamna isključivost

Sve tri konfesije, navodi babić, istovremeno slijede svoje nacionalne politike, iako tri kolektiviteta mogu napraviti pomak od uzajamne isključivosti.

"Svoj religijski i nacionalni identitet najbolje izgrađujemo ako poštujemo i priznajemo identitete drugih. Priznanje i poštivanje drugoga pretpostavka je mira i života u miru, ne samo u BiH, nego svuda u svijetu".

Posebno upozorava na predrasudu pogubnu za zajednički život - da većina treba vladati nad manjinom. U demokratskoj državi, ističe, nitko ni nad kime ne smije vladati, nego moraju vladati zakoni, koje država treba provoditi i time jamčiti mir i sigurnost svim građanima i narodima.

"Kod nas se u svakodnevnom životu očekuje i smatra se normalnim da u RS-u [bh. entitet Republika Srpska] pravoslavci imaju veća prava od katolika, muslimana i ostalih. Tako se očekuje da muslimani i katolici u [bh. entitetu] Federaciji BiH imaju veća prava nego pravoslavci i ostali. To je predrasuda i nepravda, koja vodi u uzajamno nepovjerenje".

"Jer su dva kolektivna identiteta - religiozni i nacionalni - tijesno povezani, pa se skoro i ne razlikuju. Gotovo je svaki pravoslavac Srbin, svaki katolik Hrvat i svaki musliman Bošnjak. Stoga imamo tri religijska i tri nacionalna kolektivizma. Kad su ti kolektiviteti vođeni kolektivnom sebičnošću, oni razaraju mir, a kad poštuju drugost drugoga u svakom smislu, tada grade zajedništvo i mir, tj. državu kao zajedničku kuću", kaže Babić.

Na vlasti su trajno tri nacionalne stranke koje su, ističe, nosioci nacionalne sebičnosti, odnosno nacionalizma i nastoje povlasticima potaknuti vjerske službenike na služenje nacionalnom egoizmu, za što su najodgovorniji nacionalni političari koji opće i državne intrese podvrgavaju svojim, ali krivi su i vjerski službenici koji poklone prihvaćaju i time izdaju univerzalne principe svojih konfesija.
Partikularno umjesto zajedničkog dobra

Sve tri stranke pritom se zauzimaju za svoja nacionalna dobra - više im stalo do partikularnoga nego zajedničkog dobra koje predstavlja država, a što se više deklarativno zaklinju u nju, to je više rastaču. S druge strane, tri konfesije po naravi su upućene na ono svima zajedničko - univerzalne vrijednosti, poput ljubavi prema Bogu ili bližnjemu.

"Bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo u svojoj kući ili bilo gdje drugdje, bez obzira na njegovu religijsku, nacionalnu ili koju drugu pripadnost. Iz težnje za moću nastaje konfuzija državne i konfesionalne [vjerske] vlasti, pa u crkvama i džamijama neki vjerski službenici govore kao nacionalni političari, a na političkim skupovima neki nacionalni političari nastupaju kao vjerski službenici".

Suradnja među vjerskim zajednicama postoji - tu je, primjerice, Međureligijsko vijeće te suradnja teoloških fakulteta, no ona bi, kaže, mogla biti dublja i šira.

Dok istovremeno, katolici surađuju s katolicima u Hrvatskoj, pravoslavci s pravoslavcima u Srbiji, a muslimani s muslimanima  u susjednim i zapadnim, a osobito islamskih zemljama poput Turske ili Saudijske Arabije.
Podanički položaj i građani kao objekt

To, navodi, utječe na vanjsku politiku, a stara paradigma se sastoji u tome da su katolici u BiH, kasnije Hrvati, tražili zaštitu od Hrvatske, pravoslavni od Srbije, a muslimani od Turske, što je te etnonacionalne grupe dovelo u podanički položaj, a time i zajedničku državu prema tim zemljama, što građane lišava njihovog političkog subjektiviteta - oni nisu subjekt, nego objekt politike koja se vodi u stranim državama.

Konfesije pritom, kaže, mogu biti korektiv društva i voditi miru te dobrosusjedskim odnosima onda kad poštuju svoje temeljne univerzalne principe.
Legitimitet preko podrške konfesije

Za razliku od socijalističkog uređenja odnosa države i religijskih zajednica, koji je prvo bio obilježen ideološki isforiranom i prisilom nametanom ateizacijom, a potom rigidnim sekularizmom, sada je, navodi, mnoštvo primjera klerikalizma i povlaštenog položaja dominantnih religijskih zajednica.

Sve su tri zajednice na područjima koja su u ratu kontrolirale tri vojske izgradile gotovo status državne konfesije, dok su se na druga dva područja našle u poziciji 'manjine', pri čemu najveći dio stanovništva ne pravi ključnu razliku između etničkog/nacionalnog i konfesionalnog identiteta.

"Što političkim donosiocima odluka omogućava da se ponašaju po matrici stare feudalno-imperijalističke koncepcije po kojoj svaka zajednica i svaka teritorija imaju svoju religiju i svaki pojedinac i pojedinka prvo pripada svojoj zajednici, pa tek onda političkom prostoru. Politike, i političke stranke, uvijek su težile doći do legitimiteta. Često se pokazalo - a tako je, izgleda i danas - kako se taj legitimitet daje preko podrške konfesije".

U tome je religizacija politike i politizacija religije, ističe, dio problema, a proces je potpomognut sakralizacijom nacije i nacionaliziranjem religijske zajednice.

"Kad religije svoje humanističke principe stavljaju u službu svojih nacionalnih, partikularnih principa ili u službu svojih ekonomskih interesa, tada one izdaju same sebe i vode ljude u mržnju i u sukobe. Svega toga imamo u BiH".

Iako su u BiH tri principa u odnosima države i religija - religiozna sloboda i jednakost svih ljudi, odvojenost države od religije te suradnja na pitanjima zajedničkog interesa, u praksi, zaključuje Babić, nacionalna politika nastoji vjernike privilegirati ili instrumentalizirati, odnosno politička vlast i vjerske zajednice stalno su u kušnji da svoje interese stave iznad zajedničkog dobra.

Ipak, smatra da ljudi i narodi u BiH uglavnom vode konstruktivnu politiku prema Hrvatskoj i Srbiji i očekuju je nazad, kao što muslimani i Islamska zajednica imaju konstruktivan odnos prema drugima u BiH i okruženju - a zajednička im je percepcija 'izvana'.
'Niža' civilizacijska razina

"Imam dojam ponekad da se mi u BiH iz njihove perspektive nalazimo na nižoj civilizacijskoj razini. Ta predrasuda onemogućuje uzajamno poštovanje i suradnju", zaključuje Babić.

Dino Abazović s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kaže da se religijski i konfesionalni identitet pretenciozno predstavlja kao 'moćan identitet' u suvremenom društvu.

U BiH su, navodi, stotinama godina tri stabilna religijska - židovsko-kršćansko-islamski - te četiri konfesionalna identiteta - židovski, katolički, pravoslavni i islamski - a sporovi se ne vode oko identiteta, već njihovog mjesta i uloge u državi koja za sebe tvrdi da je sekularna.

"Nema države u kojoj će svi njeni građani imati neko zajedničko uvjerenje, svjetonazor koji dijele, ali je zato neutralnost države u vezi s pitanjem svjetonazora nužna. Kako god, za razliku od perioda prethodnog društveno-političkog uređenja socijalističkog tipa (bivša SFRJ), kada smo imali situaciju sa “teizmima bez ikakvih javnih uloga”, kako je to precizno definirao Srđan Vrcan, danas svjedočimo da je etabliran sistem, prije svega etnopolitički u svojoj naravi, sa teizmima izuzetno značajnih javnih uloga", kaže Abazović.
Vjera spaja i razdvaja

U BiH se, kaže, nije oformila jedna nacija, već nacionalni pluralizam, a u procesu nacionalnog diferenciranja domicilnog stanovništva, religije i konfesije su imale ključnu ulogu - vjera je ta koja spaja i razdvaja u BiH.

"Tako da se i danas kod većine stanovnika religija i konfesija smatraju za uporišne tačke određenja identiteta, kao i individualne i kolektivne svijesti, kako o sebi samima, tako i o drugima", zaključuje Abazović.

 

Kulturolog Srđan Šušnica, pak, smatra da je djelovanje i utjecaj tri konfesije na realnu politiku i oblikovanje dominatnog političkog diskursa jako, razarajuće za formiranje sekularnog društva, destruktivno za građane, politički život i državu te pogubno za razvoj liberalne demokracije.
Osjećaj izdaje i nepovjerenje

Odnos između tri religijske zajednice, kaže Šušnica, dodatno je uvjetovan i otežan utjecajem kleronacionalista i vjerskih središnjica u Srbiji i Hrvatskoj, koje BiH ili njezin dio gledaju kao životni prostor cijelog svog naroda ili povijesni i faktički dio njihove 'velike etno-klero-države'. Posljedice su vidljive u ratu, a bilanca je raspirujuća kultura nepovjerenja i nedijaloga među religijskom elitom i sljedbenicima.

"S tom razlikom da su ove velikodržavne ideje u Srbiji već cijeli vijek dio državne politike i maltene nespornog društvenog koncenzusa bez obzira koja je partija na vlasti, dok su u Hrvatskoj ove velikodržavne ideje uglavnom politički program ultradesnih i desnih partija i dijela RKC (Rimokatoličke crkve), ali još uvijek nisu dio opšteprihvaćenog društvenog koncenzusa, što ne znači da neće postati".

Dok RKC i Srpska pravoslavna crkva (SPC), navodi, imaju jasna vanjskopolitička uporišta i određenja u kleronacionalizmu, Islamska zajednica (IVZ) se odmaknula, ali ne dovoljno da uvidi kako je sekularno društvo spas za BiH pa se tako i ona natječe u kleronacionalizmu, umjesto da se postavi na liniju bosanskog zemaljskog patriotizma.

"Podržati svakog ko je dokazani 'bosanski prijatelj' bilo koje vjere ili etnije bio. No, shvatam da su agresija na BiH i genocid kojeg su svi Bosanci koji su glasali za nezavisnu BiH, napose bosanski muslimani, doživjeli od onih koje su smatrali svojim 'najbližim', kreirali osjećaj izdaje i nepovjerenja prema drugim konfesijama".

Osjećaj izdaje, kaže, postoji i na drugoj strani, ali zaključuje da se taj osjećaj i nepovjerenje i mogu prevazići, ako se svi odaju katarzi i pogledaju jedni druge u oči.

"Možemo reći da su tri najveće organizovane religije u BiH prisutne na dva nivoa. Na najopštijem nivou, ove tri religije, pogotovo pravoslavna i katolička, su podloga, narativno gorivo i infrastrukturna mreža za kreiranje nekakvih subnacionalnih, neko će reći etničkih, a ja bih rekao nedovršenih poluidentiteta u BiH. Ovi procesi formiranja uvoznih 'čistih' identiteta, poput 'srpskog' ili 'hrvatskog' u Bosni, dolaze uglavnom iz susjednih nacional-romantičarskih centara 'hrvatstva', 'srpstva', 'južnoslovenstva' u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka", navodi Šušnica.
'Debosniziranje'

Nosioci ovih procesa su uglavnom bili klerici, a posljedice tih identitarnih politika su, ističe, 'debosniziranje', odrođivanje bosanskih katolika i pravoslavaca od Bosne i njezine povijesti, pri čemu nije došlo niti će doći do njihovog identitarnog srastanja sa Srbijom ili Hrvatskom.

"Ako vas 'pansrpska' identitarna teza iz Srbije već 100 godina ubjeđuje da ste vi 'Srbin' zato jer imate 'Turke i muslimane kao arhineprijatelje' ili zato što ste se pomoću gusala oslobodili 'petovjekovnog turskog ropstva', kako onda očekivati da pravoslavni Bošnjak ili Bosanac ostane lojalan zemlji i da tako naglo posrbljen jednim vrlo konfliktnim identitetom kakav je pansrpski, ne dođe u konflikt sa svojim susjedom i na kraju krajeva sa samim sobom i sopstvenom istorijom u Bosni".

Ti izvana nametnuti elementi bili su prisutni i u vrijeme komunizma, no identiteti se, kao ni religija, tada nisu prakticirali u javnom i političkom životu, a kada su vjerski uvjetovani konstrukti 'hrvatstva', 'srpstva' i 'muslimanstva', tj. 'bošnjaštva' postali politički programi u Beogradu, Zagrebu te potom u Sarajevu, religijske hijerarhije opet su, kaže, postale najvjerniji saveznici nacionalista.
Bog kao 'konzervans'

"Vjerske zajednice danas izgleda ne prepoznaju svoju istorijsku ulogu u ovome, ali i ne vide ništa loše u tome što se vjera i 'Bog kao najbolji konzervans' koriste za produbljivanje podjela i mržnje. Svima su usta puna suživota, mira, tolerancije, ali ni jedna oficijelna klerikalna hijerarhija u Bosni ne odustaje od forsiranja najveće jeresi 'filetizma' - prisvajanje i ekskluziviranje simbola vjere za dobrobit samo jednog naroda".

Pritom ističe da je i islamska zajednica u BiH upala u zamku nacionalno-konstruirajuće religije u formiranju identiteta 'Bošnjaka', a te tendencije jačaju debosnizirajući 'bošnjački' nacionalizam, što je negacija Bosne, jednako kao i pansrpski nacionalizam jer mu to, kaže, daje hranu za daljnje 'čerupanje' zemlje, zaključuje Šušnica.

 

Tomislav Šoštarić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

autoputNaplata će biti vršena na postojećim naplatnim stanicama "Prnjavor" i "Kladari", te na novoizgrađenim stanicama "Laktaši", "Drugovići" i privremenom naplatnom mjestu na petlji "Mahovljani".

"Cijena putarine na relaciji Banja Luka-Kladari, nadomak Doboja, za putnička vozila iznosit će sedam KM, dok će vožnja od Banje Luke do Prnjavora koštati četiri KM. Definisane su cijene i za ostale kategorije vozila", saopćeno je iz "Autoputeva Republike Srpske".

U saopćenju se ističe da će novi cjenovnik biti dostupan na internet stranici Autoputeva RS-a kao i na svim naplatnim stanicama duž autoputa "9. januar" od Banje Luke do Doboja, kao i na autoputu od Gradiške do Banje Luke.

"Na autoputu Gradiška-Banja Luka u funkciji ostaje otvoreni sistem naplate putarine u Jakupovcima. Ovaj sistem biće u funkciji sve do završetka izgradnje i opremanja naplatnih stanica u Aleksandrovcu, Novoj Topoli i u Čatrnji, poslije čega će sistem naplate putarine iz otvorenog preći u zatvoreni", ističe se u saopćenju.

S obzirom na to da putnici iz Banje Luke ka Doboju moraju proći naplatno mjesto u Jakupovcima, iz Autoputeva RS-a naglašavaju da prolazak plaćaju po utvrđenom cjenovniku, odnosno 2,5 KM za putnička vozila, ali na izlazu sa auto-puta "9. januar" u Kladarima ili u Prnjavoru, taj iznos im se odbija od utvrđene cijene putarine na tom auto-putu, tako da će na izlazu doplatiti razliku.

U povratku ka Banjoj Luci, na privremenom naplatnom mjestu na petlji "Mahovljani", vozači će, uz priznanicu o plaćanju putarine na autoputu "9. januar", dobiti i vaučer koji im garantuje besplatan prolazak kroz naplatnu stanicu "Jakupovci".

U saopćenju se dodaje da su na privremenom naplatnom mjestu "Mahovljani", koje će biti u funkciji do zatvaranja sistema naplate putarine na autoputu Gradiška-Banja Luka, predviđene po dvije trake, za manuelnu i elektronsku naplatu putarine u oba smjera.

Kada je riječ o naplati putarine elektronskim putem, pomoću TAG uređaja, na privremenoj naplatnoj stanici u Mahovljanima na naplatnim trakama za elektronsku naplatu putarine iz pravca Kladara prema Banjoj Luci, provjerava se ulazna stanica na kojoj je vozilo ušlo na auto-put "9. januar", te se na osnovu toga naplaćuje putarina.

"Vozilo u Jakupovcima prolazi kao besplatan korisnik sa vaučerom. U suprotnom smjeru, odnosno kada iz Banje Luke idu ka Doboju, korisnicima koji imaju zabilježenu transakciju na naplatnoj stanici u Jakupovcima, na izlaznoj stanici se umanjuje cijena putarine za iznos naplaćen u Jakupovcima", navode iz Autoputeva Republike Srpske.

Sistem je u potpunosti automatizovan, a vozač, ukoliko želi, može na displeju da pročita koliko mu je vožnja naplaćena.

 

(SRNA)

ponedjeljak, 26 Novembar 2018 00:00

Čista zemlja: Organska proizvodnja šansa za BiH

Ocijeni...
(0 glasova)

povrce2Muhamed Suljović prije dvije godine imao je stabilan posao u državnoj firmi koji je ipak odlučio zamijeniti organskom proizvodnjom nadomak Sarajeva.

Tako je zajedno sa suprugom od običnog pašnjaka napravio imanje sa četiri plastenika i 1,2 hektara oranice gdje su počeli uzgajati povrće i koke nosilje, a zatim su nabavili certifikate koji su potvrdili da se radi o organskim proizvodima.

Međutim, tu se nisu zaustavili - prije mjesec dana u Sarajevu otvoril su prvi restoran organske hrane u Bosni i Hercegovini.

“Prije svega toga supruga i ja nikada nismo ništa u životu posadili”, kroz smijeh prepričava Suljović.

Na proizvodnju su se odlučili jer su im troškovi života rasli pa su htjeli pokrenuti neki svoj biznis.

“Vremenom imate porodicu, djeca rastu, vi u firmi stojite na istom, plata ista, troškovi rastu, sve više idete u kredite, tonete, a ne možete napredovati na poslu. Htjeli smo nešto pokrenuti, onda smo išli na tu organsku varijantu, pa smo htjeli napraviti neki posao da se može živjeti od toga”, dodaje.

Imanje Suljovića gdje se bavi organskom proizvodnjomFacebook

Što se tiče same organske proizvodnje, Suljović objašnjava da je ona jako zahtijevna i nema igranja sa raznim hemijskim sredstvima jer postoje tačna pravila koja se moraju poštovati da bi se dobio certifikat.

“Imate plastenik paradajza i paprike i napadne ga biljna uš. Šta se radi? Ja volim reći da se u organskoj proizvodnji više prska nego u konvencionalnoj, ali se prska žarom, bijelim lukom, a ovamo se ništa ne prska, nego se stave tabletice i ubije se biljna uš, ali se ubije i glista, kontaminira se zemlja, i naravno da biljka upije sve to.”

U restoranu organske hrane, kaže Suljović, poslužuju hranu uzgojenu na njihovom imanju. Sam objekat i jela koje prave također su prošli provjere i dobili certifikate.

“Organska jela u restoranu moraju biti označena i u njima mora biti minimalno 70 posto organskih namirnica. Cijene nisu veće u odnosu na standardne restorane, čak smo i jeftiniji jer imamo svoje namirnice.”

Posjetom su, kaže Suljović, izuzetno zadovoljni, a mušterije se vraćaju jer traže “kvalitetu i zdravlje”.

Prvi restoran organske hrane u BiH

“Nama je svima važno kakvo ćemo imati auto, majicu, jaknu… A to hoćemo li pojesti nešto što nije dobro, to smo skroz zanemarili. Međutim, ljudi kod nas polako prate taj trend u svijetu i sve više su zainteresovani za zdravu hranu, ima ljudi kojima to doktori propisuju, imate dosta majki koje to traže zbog djece, ima dosta stranaca koji jedu samo organsku hranu, a u posljednje vrijeme i dosta naših mladih ljudi želi da se zdravo hrani”, ističe Suljović na kraju razgovora.
Eterična ulja iz Nišića prodaju se u cijelom svijetu

U blizini njegovog imanja, na Nišićkoj visoravni nalazi se i velika organska proizvodnja Mejre Halilović, kojom se njena porodica bavi više od deset godina.

Na stotinjak hektara zemlje, Halilovići uzgajaju ljekovito bilje, žitarice i povrće od čega prave eterična ulja, čajeve, prirodne kreme, sapune i različita brašna, od kojih su najpoznatiji po heljdinom brašnu i proizvodima od heljdinog brašna.

“Od žitarica uzgajamo, osim heljde, i pšenicu, raž, zob, ječam... Od ljekovitog bilja kamilicu, lavandu, iris, mentu, melisu, miloduh, neven i tako dalje. Od povrća krompir, grah, luk i neke podzemne proizvode, s obzirom da smo na 1.000 metara visine. Organska poljoprivreda je teška, teža od od konvencionalne, jer tu ne koristimo ništa”, objašnjava Halilović, dodajući da se na bh. tržištu organski proizvodi prodaju gotovo po istim cijenama kao konvencionalno uzgojeni proizvodi, dok su u svijetu puno skuplji.

Stoga su se okrenuli i izvozu, pa svoja eterična ulja prodaju po cijelom svijetu, pogotovo u Evropi, SAD-u, zemljema regije i Aziji.

Putujući po stranim državama kako bi dogovorili trgovinu, Halilovići su primjetili da BiH ima mnoge prednosti, jer ima čistu vodu, zemljište, planine...

Certifikat može koštati i više od 1.000 eura

Sejad Herceg i sam je vlasnik organske proizvodnje u Novom Travniku i time se bavi već 19 godina.

Objašnjava da biljni ili animalni proizvod, da bi bio organski, mora biti dobiti certifikat od validne certifikacijske kuće, po pravilima evropskih regulativa.

“Standari proizvodnje su da se ne koriste hemijska sredstva, pesticidi, herbicidi, umjetna gnojiva. Da se proizvodnja nalazi na području koje nije zagađeno i gdje nema mogućnosti zagađivanja u okolini. Naprimjer, ako uzgajate pored autoputa gdje 24 sata prolazi 2.000 do 3.000 automobila ne možete se zvati organskim proizvođačem.”

Certifikat se mora plaćati svake godine, a njegova cijena zavisi od više faktora, od certifkacijske kuće, koliko proizvoda imate, da li ćete ih izvoziti i slično.

“Ako je biljna proizvodnja do nekih dva, tri hektara može da vas košta od 250 do 400 eura godišnje, a ako radite preradu i hoćete da certificirate svojih 20 proizvoda, ili ako hoćete da izvozite, to su onda dodatni troškovi. Naprimjer, ako je u pitanju mala farma koja ima nekih svojih 20 proizvoda, možda ljekovitog bilja koje pakuje u čajeve, to može koštati od 1.000 do 1.500 eura.

“Mi smo imali taj koncept da ponudimo neki zdrav način života, kroz organsku proizvodnju i agroturizam, gdje nudimo osim zdrave hrane i druge sadržaje, pa ljudi mogu prenoćiti kod nas, uživati u prirodi i jezeru. To prepoznaju stranci, ali i naši ljudi dolaze. Svraćaju da kupe heljdine pogačice. Držimo se i drugih standarda, naša hrana je i košer i halal, čista u svakom smislu”, objašnjava Halilović.

Ističe da je interes građan u BiH porastao u odnosu na 2002. kada su tek počeli sa proizvodnjom organske hrane, ali da to još nije na visokom nivou kao u inostranstvu.
BiH još nema znaka za organske proizvode

Sejad Herceg, predsjednik Saveza organsko FBiH, kaže da se bilježi rast potražnje za organskim proizvodima u BiH za nekih 10 do 15 posto godišnje. Međutim, dodaje, u Njemačkoj postoji više od 40 posto potržanje za organskim proizvodima.

S druge strane, ističe Herceg, u Bosni i Hercegovini se smanjuje broj organskih proizvođača. U 2012. godini bilo ih je oko 186, a ove godine približno 74. Razlog za to, dodaje, je nepostojanje zakona i poticaja za proizvođače, kao i znaka za organski proizvod koje imaju druge zemlje.

Također, ne postoji ni inspekcijsko tijelo koje bi se bavilo i izdavalo dozvole kućama koje vrše certificiranje organskih proizvođača u FBiH, RS-u i Brčko distriktu. Nema ni registra ovih poljoprivrednika, tako da ne postoje zvanični podaci o količinama i površinama u ovoj proizvodnji, osim evidencija koje vode udruženja.

“Mi smo napisali akcioni plan kako bi se moglo pomoći organskom sektoru, kako da se napravi jedna zajednička legislativa i jedan znak za organsku proizvodnju za BiH, koji bi koristili proizvođači dva entiteta i Distrikta Brčko. To je predano Vijeću ministara”, kaže Herceg.

Međutim, ističe u poljoprivrednoj proizvodnji, i organskoj i konvecionalnoj, u primarnom sektoru nema profita, ako nema mjera podrške i poticaja vlati.

“Bez toga nigdje na svijetu proizvođač nema profita bez obzira na količine proizvoda, ne može uspjeti, a u BiH je to još teže. Mi ne možemo biti konkurenti poljoprivredi u regionu iz razloga što oni imaju poticajne mjere, imaju uslove, mogućnosti i ambijent.”

Herceg kaže da BiH ima dobre resurse za organsku proizvodnju, jer nema teške industrije, vode su poprilično čiste i nezagađene.

Stoga, ako bi se vlasti pozabavile ovim sektorom, dodaje, dosta ljudi bi se moglo zaposliti i pokrenuti svoj posao, a ruralna područja bi se ojačala.

 

Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

zagadjenje1Opasno zagađen zrak, gusta magla i smog postali su gotovo svakodnevnica u gradovima širom Bosne i Hercegovine tokom zime. Stručnjak za kontrolu kvaliteta zraka i član Komisije za rješavanje problematike prekomjernog zagađenja zraka Plamenko Tais govori za Klix.ba kako bi rješavanje ovog problema trebalo biti breme cjelokupnog društva.
Tais se na početku razgovora osvrće na indeks kvalitete zraka koji, kako kaže, u BiH na postoji.

"Na web stranicama se može naći određeni indeks koji upućuje na stanje kvaliteta zraka, ali on nije izrađen u skladu s nekom metodologijom i nije cjelovit. Naime, pomenuti indeks je urađen samo po osnovu sadržaja čestica u zraku (PM10 i PM2.5), dok bi se stvarni indeks kvaliteta zraka morao osvrtati i na ostale polutante kao što su SO2, NO2, CO... Indeks kvaliteta zraka služi da bi se građanima dala jednostavna ocjena cjelokupnog stanja zraka, a ne samo po jednom zagađivaču. Indeksi koji se spominju u BiH se mogu smatrati obmanama javnosti, te do donošenja zvaničnog indeksa moramo primjenjivati granične vrijednosti propisane u Pravilniku o načinu vršenja monitoringa kvaliteta zraka i definiranju vrsta zagađujućih materija, graničnih vrijednosti i drugih standarda kvaliteta zraka", govori nam Tais.

Prema njegovom mišljenju, nedvojbeno je da je stanje kvalitete zraka u bh. gradovima veoma loše te da je zagađenost u pojedinim dijelovima godine alarmantna. I ove godine nas očekuje zima sa povišenim koncentracijama štetnih polutanata u zraku, kaže Tais, a njihove koncentracije zavise od vremenskih prilika.

"Ovdje bih napravio razliku između Sarajeva i, naprimjer, Tuzle ili Zenice, jer su za zagađenost u Sarajevu glavni krivci emisija iz saobraćaja i kućna ložišta na čvrsta goriva, dok na stanje u Tuzli ili Zenici, pored pomenutih izvora veliki utjecaj ima i industrija koja je u radu. Tako u Zenici ili Tuzli imamo prekoračenja graničnih vrijednosti pojedinih polutanta u toku cijele godine, sa izraženim visokim koncentracijama u zimskom periodu, dok se u Sarajevu ovo dešava samo u zimskom periodu", pojašnjava nam Tais.

Foto: I.Š./Klix.ba
Foto: I.Š./Klix.ba


Vlasti u BiH, odnosno resorna kantonalna ministarstva zaštite okoliša, usvajanjem planova zaštite okoliša pokazali su spremnost u rješavanja problema zagađenosti zraka, ali pokazatelji kvalitete zraka govore kako nisu postignute značajne promjene na ovom putu.

Tais ističe kako najveći problem u rješavanju problema zagađenosti zraka nije 'na leđima' ovih ministarstava, već na uključivanju svih sudionika jedne zajednice.

"Svi u ovom lancu moraju imati svoje obaveze i odgovornosti kako bi se stvarno suočili sa problemom rješavanja velike zagađenosti u bh. gradovima. Tako se u problem rješavanja moraju uključiti ministarstva zdravstva sa kvalitetnom procjenom utjecaja na zdravlje ljudi, ministarstva energetike sa planovima i strategijama zamjene čvrstih goriva i proširenjima sistema daljinskih grijanja, ministarstva unutrašnjih poslova sa adekvatnom kontrolom emisije iz vozila i adekvatnim tehničkim pregledima", naglasio je Tais.

On dalje dodaje kako je zabrinjavajuće da će se tek od 2020. godine eko test na tehničkim pregledima vozila smatrati eliminatornim prilikom registracije vozila.

Posljednja istraživanja pokazala su da se utjecaj emisije iz vozila i emisije sa cesta koje se ne peru kreće i do 50 posto ukupnih emisija PM10 u Sarajevu.

Postoji određeni broj ljudi koji su aktivno uključeni u borbu protiv zagađenosti zraka, govori nam Tais. Međutim, kako kaže, generalna svijest o problemu zagađenja zraka je veoma niska u BiH.

"Tome doprinose vrste goriva koje se koriste za zagrijavanje kuća, spaljivanje poljoprivrednog i ostalog otpada na otvorenom, neispravna vozila...", prokomentarisao je Tais.

Na pitanje koje urbane sredine naše zemlje se mogu pohvaliti najboljom kvalitetom zraka, sarajevski stručnjak nam govori kako je teško odgovoriti na ovo pitanje jer se monitoring kvalitete zraka provodi samo u većim urbanim centrima.

"Podaci za manje urbane sredine ne postoje. Generalno se kvalitetom zraka mogu pohvaliti urbani centri u Hercegovini, dok je situacija u Bosni mnogo složenija. Zbog same konfiguracije i meteoroloških prilika, zagađenje zraka je vjerovatno manje u Bihaću i okolini, dok se za ostatak Bosne ovi zaključci ne mogu izvući zbog nedostatka podataka", kazao nam je Tais.

Kao najveće uzročnike zagađenja zraka u našoj zemlji Tais navodi emisije iz individualnih ložišta i korištenog čvrstog goriva, strukture vozila, starost i tehničue neispravnosti vozila te industriju.

"Veoma malo je učinjeno na smanjenju emisija iz industrije, gdje izuzev termoelektrana Tuzla i Kakanj i redukcije emisije prašine gotovo da ništa nije učinjeno na ovom polju", dodao je Tais.

Prema mjerenjima Svjetskog tima za kontrolu kvalitete zraka (AQICN), koji je prošle godine često mjerio najzagađeniji zrak u Evropi u glavnom gradu naše zemlje, indeks kvalitete zraka u određenim dijelovima Sarajeva iznosi gotovo 140, što se smatra nezdravim zrakom.

Alarmantno stanje zagađenosti zraka, sa indeksom kvalitete iznad 150, bilježi se u Tuzli, Zenici i Goraždu. Boravak na otvorenom pod ovim uslovima izuzetno je opasan za građane.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

doktorGeneralna direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović u nekoliko navrata izjavila je da nijedna turistička agencija u BiH nije imala bogat portfelj putovanja kakav su imali direktori KCUS-a. Tim povodom od KCUS-a smo tražili detaljne informacije o službenim putovanjima bivših direktora Farisa Gavrankapetanovića, Rusmira Mesihovića i Damira Aganovića te aktuelne direktorice Sebije Izetbegović.
Prema zvaničnim podacima koji su nam dostavljeni iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), o trošku KCUS-a najviše je putovao bivši generalni direktor Faris Gavrankapetanović. On je samo na službena putovanja potrošio 443.130,71 KM.

"Prema podacima iz knjigovodstva, Faris Gavrankapetanović imao je dvije edukacije u periodu od 2005. do 2006. godine te u periodu od 2009. do 2012. godine, a odnosile su se na školovanje na Bledu", rečeno nam je iz KCUS-a.

KCUS je za lično školovanje Farisa Gavrankapetanovića platio ukupno 106.439,37 KM i to 35.203,00 KM (plaćena školarina za period 2005.-2006.), 26.978,34 KM (putni troškovi u periodu 2005.-2006.), 6.855,75 KM (biznis kartica za Bled u periodu 2005.-2006.), 26.430,11 KM (školarina za period 2009.-2011.) i 10.972,17 KM (putni troškovi za period 2009.-2012.).

Kako kažu, na osnovu troškova putovanja i troškova biznis kartice KCUS-a, Gavrankapetanović je potrošio ukupno 490.608,68 KM. Spisak destinacija na kojim je boravio Gavrankapetanović dostavljen nam je na 20 stranica koje možete pogledati u fotogaleriji.

Od posebno zanimljivih destinacija izdvajamo: Lahore (Pakistan), Meksiko, Monako, Doha, London, Memphis (SAD), New Orleans (SAD), Chicago, Južnoafrička Republika, Argentina, Grčka, Japan, Indija, Kuba, Saudijska Arabija i Azerbejdžan.

Nakon njega, najrastrošniji je bio Damir Aganović čija su putovanja koštala KCUS 65.426,37 KM. On je po osnovu službenih putovanja odsustvovao s posla ukupno 88,5 dana.

"Damir Aganović je u periodu mandata generalnog direktora KCUS-a bio odsutan, po osnovu službenog putovanja, plaćenog odsustva i godišnjeg odmora ukupno 179 dana, što je kroz plaću, dnevnice, smještaj, prijevoz i ostale troškove koštalo KCUS 101.991,86 KM", rekli su nam iz KCUS-a.

Aganović je kao direktor KCUS-a službeno boravio u Italiji, Hrvatskoj, SAD-u, Turskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Brazilu i Srbiji. Najviše je potrošio prilikom petodnevnog boravka u Marylandu (SAD) koji je KCUS koštao ukupno 11.793,89 KM.

Na službenim putovanjima najmanje je boravila aktuelna direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović s obzirom na to da je od dana preuzimanja dužnosti bila na samo jednom službenom putovanju, a za šta nije uzela dnevnice.

"Sebija Izetbegović je u mandatu generalne direktorice KCUS-a od 8. januara 2016. godine do danas koristila dva dana odsustva po osnovu službenog puta, a koji nisu bili na trošak KCUS-a, niti su isplaćivane dnevnice za ova odsustva", rečeno nam je iz KCUS-a.

Bivši generalni direktor KCUS-a i još uvijek aktuelni zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH Rusmir Mesihović kao direktor KCUS-a službeno je posjetio tri destinacije u kojim je boravio ukupno devet dana.

Troškovi Mesihovićevih putovanja u Ljubljanu, Beč i Berlin bili su ukupno 10.172,97 KM. Iz KCUS-a nam je rečeno da su 3.844,74 KM isplaćene Mesihoviću kroz plaću, dok se ostatak od 6.328,23 KM odnosi na troškove smještaja, prijevoza, dnevnica i ostalih troškova.

Prema podacima KCUS-a službena putovanja bivših generalnih direktora koštala su KCUS ukupno 518.730,05 KM. Odgovore KCUS-a, spisak svih destinacija, kao i podatke o utrošenom novcu pogledajte u fotogaleriji.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

dzaferovicČlan Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović uputio dopis ministrici odbrane Marini Pendeš povodom skandala kada je u pitanju ishrana pripadnika Oružanih snaga, nakon što je utvrđeno da se u konzervama s junećim mesom nalaze i svinjski proteini.
Član Predsjedništva BiH traži od ministrice Pendeš da sprovede internu istragu i da se utvrdi odgovornost svih učesnika ovog, kako kaže nedopustivog propusta i da se najoštrije sankcionišu.

Pismo Džaferovića prenosimo u cjelosti:

Poštovana ministrice Pendeš,

Ministarstvo odbrane BiH jučer je saopćilo da je internom istragom utvrđeno da su “dva dobavljača sa kojima je Ministarstvo odbrane BiH sklopilo ugovore o snabdijevanju konzerviranih obroka sa junećim mesom, te pite sa mesom, izvršili isporuku dijela predmetnih artikala ishrane, u kojima se, a na osnovu laboratorijskih analiza nadležnih zavoda, pored deklarisanih sastojaka, utvrdilo i postojanje svinjskog proteina”.

Navedeno je da je ova isporuka hrane izvršena suprotno ugovorima i deklaracijama na proizvodima i da su predmetni artikli distribuirani i pripadnicima Oružanih snaga BiH muslimanima, čime su prekršene odredbe Pravilnika o ishrani u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH.

Zahtijevam od Vas da se hitno utvrdi odgovornost svih učesnika ovog nedopustivog propusta i da se odgovorni najoštrije sankcionišu.

Tražim da se preispitaju sve procedure za nabavku hrane za pripadnike Oružanih snaga BiH i preduzmu sve neophodne mjere kako se ovakvi propusti u procesu nabavke prehrambenih artikala više nikada ne bi ponovili.

Zahtijevam da me zvanično izvijestite o svim preduzetim aktivnostima i izrečenim sankcijama prema odgovornim licima.

(Klix.ba)

Stranica 27 od 29

S5 Box