Vijesti iz BiH
BiH

BiH (698)

Ocijeni...
(0 glasova)

dzenazaprijedor2Dženaza za šest nevino ubijenih građana Prijedora i Kozarca bit će klanjana u ponedjeljak, 20. jula na platou memorijalnog centra Kamičani u Kozarcu, rečeno je na pres-konferenciji Organizacionog odbora za obilježavanje 20. jula, dana progona, masovnih ubistava i najgorih oblika ratnih zločina nad nedužnim civilnim stanovništvom grada Prijedora.

Vjerski program povodom dženaze uz prisustvo najviših zvaničnika države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice će početi u 12 sati, a dženaza-namaz će biti klanjan nakon podne-namaza na istom mjestu.

Predsjednik organizacionog odbora muftija bihaćki hafiz Mehmed ef. Kudić je istakao značaj da se kroz cijelu godinu govori o ratnim zločinima u Prijedoru.

"Islamska zajednica će raditi na afirmaciji kulture sjećanja i stalno podsticati da se pravda mora zadovoljiti, te kroz razne projekte i programske sadržaje tražiti istinu i pravdu kroz istinu i pravdu afirmirati pomirenje, suživot i toleranciju među svim narodima u Bosni i Hercegovini", kazao je muftija Kudić te dodao da zajednica daje punu podršku Institutu za traženje nestalih i poziva sve nadležne institucije i pojedince da udruže snage kako bi se svi nestali pronašli i dostojanstveno ukopali.

Šef područnog ureda Instituta za traženje nestalih za Bosansku krajinu Mujo Begić naglasio je da se još uvijek traga za velikim brojem nevino ubijenih ljudi.

"Ubijene Bošnjake bacali su u pojedinačne, zajedničke i masovne grobnice. Do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na 499 lokacija, u 73 masovne grobnice, primarne i sekundarne, na području 10 općina i tri države", istakao je Begić.

Naglasio je da će ove godine ukopati šest žrtava, njih pet je pronađeno u masovnoj grobnici Korićanske stijene, a šesta žrtva je pronađena na lokalitetu Jablanica - Prosara, područje koje pripada općini Bosanska Gradiška.

"Ove godine smo planirali dženazu klanjati i ukopati više od trideset žrtava, ali zbog pandemije i nemogućnost dolaska velikog broja porodica iz inostranstva, njih će biti ove godine šest. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana je imala 19 godina kada je ubijena", objasnio je Begić.

Tužna povorka s tabutima kreće iz identifikacionog centra "Šejkovača“ iz Sanskog Mosta u nedjelju, 19. jula.

Na tom putu će se zaustaviti na Trgu ljiljana u Sanskom Mostu gdje će se sa mosta baciti cvjetovi u rijeku Sanu.

"Dan prije dženaze, a po dolasku šehida na plato memorijalnog centra u Kamičanima, predviđeno je da se za šehide lijeve obale Sane prouči tevhid prije akšam-namaza, a sat vremena prije jacija-namaza na musali memorijalnog centra bit će proučen Jasin i dova šehidima Prijedora", kazao je glavni imam Medžlisa IZ Prijedor Husein ef. Velić.

Naglasio je da je sigurnosna situacija na najvećem nivou te da će se epidemiološke mjere će se u cijelosti poštovati.

"Organizatori su pripremili dezinfekciona sredstva i maske, te kod rasporeda sjedenja planirali socijalnu distancu, što je propisano od strane nadležnih državnih organa i predviđeno instrukcijama Islamske zajednice", naglasio je.

Prethodnih godina dženaza ubijenim žrtvama Prijedora je klanjana u jutarnjim satima. Od ove godine, odlukom Vijeća muftija Islamske zajednice u BiH, dženaze će se klanjati nakon podne namaza u memorijalnom centru "Kamičani"u Kozarcu, a namazu će prethoditi vjerski program koji se sastoji od učenja Kur'ana i kulturno-vjerskog dijela koji je specifičan za ovakvu vrstu dženaza.

"Brojne domaće i međunarodne delegacije koje su prethodnih godina prisustvovale programu na 20. juli ove godine zbog pandemije će prisustvovati u ograničenom kapacitetu. Podne i dženaza namaz će predvoditi reisu-l-ulema dr. Husein-ef. Kavazović u prisustvu muftija, glavnih imama i imama", naglasio je glavni imam Medžlisa IZ Kozarac Amir ef. Mahić.

Ovim povodom će u Kamičanima biti otvorena izložba fotografija satova pronađenih tokom ekshumacije žrtava iz masovnih grobnica, a pod nazivom "Kad je vrijeme stalo" autora Muje Begića.

Organizacioni odbor je za ovu godinu planirao niz sadržaja ovim povodom, ali zbog pandemije koronavirusa bili su primorani odustati i zadovoljiti se samo onim neophodnim sadržajima.

Televizija Unsko-sanskog kantona će uživo prenositi program od 12 sati, a njen signal će preuzeti veliki broj televizijskih kuća iz Bosne i Hercegovine, saopćili su organizatori.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

divicPregovori između Elekroprivrede Republike Srpske i Elektroprivrede Srbije nedavno su intezivirani, kako bi u konačnici entitetski snabdevač i proizvođač električnom energijom prešao u ruke srbijanske firme.

Samim tim, ponovo je iz fioke izvađen projekat izgradnje hidroelektrane Buk Bijela, čija je izgradnja planirana na 12. kilometaru uzvodno od Foče na reci Drini. Akumulaciono jezero, koje bi nastalo zidanjem hidroelektrane, možda će ući i na teritoriju Crne Gore.

Davne 1972. godine, projekat su planirale jugoslovenske firme i stručnjaci, a pitanje plavljenja kanjona reka Tare i Pive, trebalo je biti rešeno i na političkom nivou između republika i Savezne Vlade Jugoslavije.

Tadašnja politika, kako na republičkom tako i na saveznom nivou, olako je prelazila preko problema potapanja sela, kulturnog blaga i prirodnih rezervata, sve u cilju industrijalizacije i bratstva i jedinstva.

Pitanje hidroelektrane Buk Bijela dodatno komplikuje i to što je reka Tara pod zaštitom UNESCO-a a Vlada Crne Gore je u prošlosti prihvatala ideju da se najdublji kanjon u Evropi delimično poplavi.

Inženjer Dragomir Bulajić, koji je radio na originalnim planovima izgradnje iz 1972, kaže da bi zainteresovane države, Bosna i Hercegovina, Crna Gora ali i Srbija trebalo ozbiljno da razgovaraju o ovom pitanju.

"Meni je prvi službeni put bio Foča i kartiranje desne obale Drine od Šćepan Polja do Foče. Znači, bukvalno sam počeo karijeru tu. Prema originalnom planu, akumulacija bi išla nekih 5 kilometara u kanjon reke Tare i Pive. Problemu Tare svakako treba obazrivo prići jer je ona biser koji treba sačuvati."
'Gradila domaća pamet'

Bulajić dodaje da ostaje pitanje kakva vrsta hidroelektrane će na kraju biti građena na Drini i da li će i kako uticati na okoliš ali i lokalno stanovništvo.

"Hidroeletrane na graničnim rekama u bivšoj Jugoslaviji nisu bile nikakav problem. Međutim, narušene su mnoge stvari posle raspada Jugoslavije. Mislim da Crna Gora, na čijoj je strani deo Bilećkog jezera, ne koristi ništa iako je 20-30 posto na njenoj zemlji, ona nema koristi od tog jezera. Recimo, hidroelektrana Dubrovnik, koristi vodu iz Trebinja II i itako dalje", kaže Bulajić.

Prema njegovim rečima, postoje hirdoakumulacije u zapadnoj Hercegovini dok se struja proizvodi u Hrvatskoj kao i da misli da nema dogovora između republika oko naknade za te resurse.

"Što se tiče Vlada, mislim da je sramota da se ne razgovara o ovim pitanjima, jer svi imaju interes od ovakvih projekata. Sadašnji politički sistemi, nemaju snagu da to povuku. Mislim da Srbija, Bosna, Crna Gora pa i Hrvatska trebaju sesti i pričati o energiji. Ima puno otvorenih pitanja, otvorenih animoziteta, ali ovo je stručno pitanje i treba se videti kako da svima bude dobro", rekao je Bulajić.

On ponavlja da je izuzetno bitno da vlade zainteresovanih zemalja sednu i razgovaraju kako bi videli šta im je neophodnije, energetski ili turistički interes, jer bi u slučaju da akumulaciono jezero prodre u kanjone Tare i Pive, proizvodnja struje bila višestruko veća.

Na pitanje, ko bi trebao da gradi hidroelektranu, Bulajić odgovara da bi to trebali raditi domaći stručnjaci uprkos tome što je RS potpisala Memorandum 2017. godine kojim će kineska kompanija China National Aero-Technology International Engineering Corporation graditi branu.

"Sve što vidite od hidroelektrana u bivšoj Jugoslaviji, sve je to gradila domaća pamet. Nje još ima a ako nešto treba da se uveze, bar neka bude zapadna tehnologija koja je kvalitetna", zaključuje Bulajić.
'Povampireni planovi'

Programski direktor crnogorskog MANS-a, Lazar Grdinić kaže da su građani Crne Gore protivni projektima koji bi naneli štetu reci Tari i njenom kanjonu, bez obzira na energetsku isplativost.

"Mišljenja sam da se 'povampireni' planovi vrlo nerado dočekuju sa naše strane, naročito ako uzmemo u obzir već postojeće nezadovoljstvo zbog devastacije Tare izazvane izgradnjom autoputa. Osim sentimentalne vrijednosti koja nije zanemarljiva, Crna Gora se u kontekstu turizma u njenom sjevernom regionu dobrim dijelom oslanja i na rijeku Taru, njenu prepoznatljivost i sve sadržaje koje njen kanjon nudi", kaže Grdinić.

On kaže da se Vlada Crne Gore nije oglašavala povodom pitanja izgradnje hidroelektrane Buk Bijela ali i da tamošnja vlada nije transparentna. Prema njegovim rečima, sve i da se vode pregovori izmedju Vlada Crne Gore, entiteske RS i Srbije, javnost bi verovatno poslednja saznala za to.

"Posljednjih godina su do Crne Gore dolazile sporadične insinuacije da BiH nije odustala od tog projekta, ali do sada nije bilo nikakvih zvaničnih komentara Vlade u vezi sa tim. Ipak, imajući u vidu sada već uobičajenu netransparentnost naše Vlade, ne bi bilo neobično da se zaista neka komunikacija i odvija, ali da se to krije od građana."

Kako navodi Grdinić, reka Tara je u samoj Crnoj Gori ugrožena od domaće vlasti a u pitanju je izgradnja mosta preko nje kao i dela autoputa. I ovaj projekat je finansiran kineskim sredstvima.

"Zbog izgradnje mostova Tara 1 i Tara 2, kao i Petlje Mateševo, korito Tare u tom dijelu je devastirano, izmješteno, dok je u isto nasuto na hiljade tona raznog materijala. Uzvodno, u dužini od nekoliko kilometara, rijeka se kontinuirano devastira."

On dodaje da CRBC, kao glavni izvođač radova deponuje i građevisnki otpad u blizini reke kao i da je zabeleženo ispuštanje otpadnih voda u reku.

Grdinić kaže i bilo kakva intervencija koja može imati uticaj na UNESCO zaštićeno područje zahteva ozbiljne analize i studije, a javnost tog postupka obaveza je i BiH i Crne Gore.

Da je razgovor između BiH i Crne Gore neophodan kada je reka Tara u pitanju, potvrđuje i Grdinić napominjući da svaka strana treba da bude vođena javnim interesom a ne kapitalom.

"Smatram da svaki plan koji nije u dovoljnoj mjeri usaglašen između svih strana, niti dovoljno iskomuniciran unutar zemalja ne može biti nešto na čemu se može zasnivati dobra saradnja između susjeda. Međudržavna komunikacija mora da bude javna i dobro objašnjena."
'Potpisati međunarodni ugovor'

Da nedostatak komunikacije i samovoljno zidanje hidroelektrane Buk Bijela može dovesti do ozbiljnih međunarodnih problema za BiH, kaže i docent Beogradskog Fakulteta Političkih Nauka, Miloš Hrnjaz. Njegova specijalnost je upravo međunardono pravo.

"Jedno od pitanja koje se u tom smislu postavlja je kakve su praktične posledice eventualne izgradnje hidroelektrane na teritoriji BiH po Crnu Goru i njen ekosistem. Ukoliko bi izgradnja hidrocentrale nanela ozbiljnu štetu ekosistemu Crne Gore, to bi moglo da povuče sa sobom i odgovornost BiH", kaže Hrnjaz.

On kaže da je video ekološku studiju uticaja izgradnje hidroelektrane Buk Bijela ali da nije siguran da li se ona odnosi samo na BiH ili i Crnu Goru.

"U ovom slučaju, svakako bi morala da bude urađena studija uticaja i za Crnu Goru. BiH ne može da se poziva na suverenost i pravo da svoju teritoriju i resurse na njoj koristi kako ona misli da treba ukoliko to izaziva bilo kakvu štetu (uključujući i štetu nananetu ekosistemu) u Crnoj Gori. Ukoliko bi se to desilo, Crna Gora bi imala pravo na odštetu", dalje pojašnjava Hrnjaz.

Dalju komplikaciju profesor Hrnjaz vidi i u tome što niti Crna Gora niti Bosna i Hercegovina nisu potpisnice deklaracije koja priznaje obaveznu nadležnost Međunarodnog suda pravde tako da je pitanje kako bi Crna Gora mogla da ostvari to svoje pravo.

"Možda bi u svetlu svih ovih okolnosti bilo najbolje potpisati međunarodni ugovor kojim bi se definisala prava i obaveze ove dve države u procesu izgradnje hidrocentrale. Tavih primera ima mnogo, ali ne znam da li postoji politička volja da se to tako reši."

Hrnjaz zaključuje da bi eventualno učešće Srbije u celom procesu, putem kupovine Elektroprivrede RS, moglo imati i političke posledice.

Milivoje Pantović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

virusEpidemija COVID-19 pokazala je da je otpornija nego se to očekivalo, a svoju silinu demonstrirala je u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije pogađajući gradove i naseljena mjesta bez nekog jasnog logičkog reda. U Bosni i Hercegovini virus COVID-19 širio se u Tuzli i okolnim mjestima, u Sarajevu. U susjednim državama širio se u gradovima i po cijelim regijama, a najteže zdravstvene posljedice pretpila je regija Sandžaka i gradovi Novi Pazar, Sjenica i Tutin.

Ovakvom širenju zaraze najviše je pogodovalo popuštanje epidemioloških mjera, stav je infektologa dr. Ednana Drljevića koji smatra da je učinjena velika pogreška opštim ukidnjame restriktivnih zdravstvenih mjera. To se trebalo raditi postepeno uz pažljivo posmatranje ponašanja virusa na terenu dodaje, priznajući da je uvođenje sličnih zabrana, u ovom tenutku, nemoguće. Kao član kriznog štaba Zeničko – dobojskog kantona učestvuje u borbi protiv širenja pandemije neprekidno napominjući da je za sada jedna od najefektivnijih mjera u toj borbi edukacija stanovništva. Građanima se mora neprekidno objašnjavati o kako opasnoj je bolesti riječ i neprekidno se mora apelirati da se strogo poštuju mjere nošenja maski na licu, držanja fizičke distance i higijenske dezinfekcije ruku.

Doktor Drljević je ubijeđen da dođe li do daljnjeg opuštanja u poštivanju epidemioloških mjera BiH može očekivati da joj se „desi“ situacija u Novom Pazaru, dakle situacija u kojoj broj novozaraženih raste geometrijskom progresijom, a zdravstveni sistem dolazi u stanje da ne može izdržati prekomjernu navalu pacijenata. „Virus je kao tronožac“, upozorava Drljević koji insistira na tome da se shvati nejgov trostruki efekat – uticaj na ekonomiju, na psihu čovjeka i, na koncu, na tjelesno zdravlje individue. Samo kada se shvati njegova razarajuća efektivnost bićemo u stanju uspješnose se boriti protiv njega.

Po Vašem mišljenju zašto sada bilježimo iznenadni i nagli porast zaraženih COVID-19?

- To je posljedica popuštanja lockdowna i popuštanja mjera u cijeloj BiH, posebno u Fedraciji BiH, jer kada smo imali vjerske praznike mjere su velikim dijelom popuštene, ali baš naglo i mimo svih pravila struke. Veliki broj mjera ukinut je odjednom, a s druge strane ne radi se to tako nego se mjere ukidaju jedna po jedna, ali se ukidaju one mjere koje su dokazano bile dobre a ovdje je bilo mjera koje nisu bile ni poštovane pa su onda ukinute sve mjere.

Ljudi su onda praktično smatrali da je epidemija bila i prošla i počeli su se ponašati kako vidimo da se ponašaju. Ovo je posljedica tog jednog nekritičkog i ranog prestanka poštovanja mjera, a s druge strane su započeli iz EU-a da dolaze ljudi bez ikakve kontrole, naročito iz Srbije i počeo je da raste broj pacijenata koji su uvezeni sa strane i onda da se nekontrolirano širi, čak ni službe nisu radile kako treba tako da je došlo do ogromnog povećanja oboljelih.

Mi kada smo u kantonu (Krizni štab Zeničko-dobojskog kantona) analizirali odakle su oboljeli prvi slučajevi su bili iz Švedske, novouvezeni slučajevi i klasteri iz Švedske, Tutina, Novog Pazara, iz RS-a iz Teslića, a sada u ovom vremenu najveći broj slučajeva je povezan sa Sarajevom i Tuzlom.

Kada govorite da su mjere naglo ukinute da li to znači da se opet trebaju uvesti strožije mjere kako bi se suzbilo širenje virusa?

- To je sada nemoguće. Nigdje u svijetu kada ukinute najstrožije mjere počevši od policijskog sata, pa poptunog zatvaranja države, zabrane kretanja, se ne vraćaju na snagu - te mjere je nemoguće ponovo uvesti. To čak zadire u ljudska prava. Te mjere nije trebalo popuštati ili je trebalo popuštati postepeno. Sada nam ostaju ove mjere koje su sada na snazi uz eventualno mogućnosti da se te mjere pooštravaju pa da se recimo broj ljudi pri organizaciji skupova u vanjskoj sredini sa 300 smanji na 50, pa da se onda maske koje su obavezne nositi u zatvorenim prostorijama i tamo gdje se ne može ostvariti distanca da se moraju nositi i u zatvorenom i u otvorenom prostoru.

Sve ove druge mjere je nemoguće ponovo uvoditi nego treba istrajati na ovome da se te mjere koje su sada na snazi maksimalno poštuju i da se otkrivaju klasteri, odnosno da se vrši edukacija stanovništva. To je prva mjera, edukacija, dalje veliki broj testiranja i na trećem mjestu bi bio otkrivanje klastera odnosno povećanje broja ljudstva koje radi na terenu.

Po Vašem mišljenju, da li je virus oslabio ili mutirao?

- Nema dokaza nigdje, ja to pratim svakodnevno, da je virus mutirao. Najvjerovatnije da će biti da je u ljetnim mjesecima makroorganizam postao otporniji, odnosno naše tijelo postaje otpornije i gornji dišni putevi nisu propusni za viruse tako da oni mahom i ne prodiru u krv iz sluznice nego ostaju na sluznici u momentu prenošenja. To je razlog zašto je sada broj kliničkih slika manji i zašto se ti teški klinički oblici rijeđe javljaju.

Znači li to da bi sa dolaskom jeseni i hladnijeg vremena situacija mogla da se promijeni?

- Kako da ne, sigurno će se promijeniti. Ja vam to garantiram. Dolaskom jeseni, kada se u tim gornjim disajnim putovima javljaju upale i kada postoji veliki broj sezonskih infekcija, sezonske gripe, prehlade i naročito H1N1. U jesen imamo veliki broj upala pluća i upala sluznice grla i nosa, tu su i bakterijske upale pluća najčešće pneumokokne i kada dođu sva tri faktora i kada se spoje u jedan i to se dešava svake godine u zimskom periodu. Tada imamo spoj sezonske griupe i pneumokoknih bolesti i drugih bolesti disajnih puteva i sada još ako dođe infekcija COVID-19 to će biti alarmantno stanje kojim će biti teško vladati.

Postoji li još uvijek opasnost za naše zdravstvene sisteme da sa naglim povećanjem broja oboljelih dođe do opterećenja i da se dovedemo u situaciju da u BiH imam italijanski senarij, ili da se desi nešto slično ovome što se dešavalo na Sandžaku?

- Postoji mogućost. Mi možemo zahvaliti što smo, ipak, sticajem okolnosti, mjere uveli čak, neću reći na vrijeme nego prerano jer je naš Federalni krizni štab uglavnom formiran od hrvatske komponente i oni su se naslanjali na Zagreb pa su uveli prerano sve mjere što je nama jako dobro došlo. Isto tako, su dosta toga odradili i civilni štabovi na nivou kantona pogotovo tamo gdje se politika nije puno petljala u struku kao što je slučaj u Ze-do kantonu i rezultati su bili impresivni. Međutim, mi smo imali tu sreću u nesreći da smo imali maglajski scenario po firmama i u Tešnju tako da se mi nismo opuštali dok su drugi krizni štabovi maltene bili raspušteni. Kako nisu imali oboljelih prije mejsec dana onda su najednom, kada se pojavio veliki broj oboljelih, izgubili kontrolu i situaciju je sada puno teže kontrolirati. To se dešava u Tuzli i Sarajevu.

Što se tiče situacije u Sandžaku to je nastalo najviše zbog toga što su pred izbore ukinute sve mjere, organizirane utakmice, organizovani izbori, tamo se desio i Bajram baš u jeku najveće inferkcije COVID-a tako da je cijela Srbija, a pogotovu dio gdje su Bošnjaci u većini u tom dijelu je nastao taj katastrofalni scenarij. Tome je doprinjelo i što su bolnice imale osnovna sredstva, ali su bili kadrovski slabo organizirani, tako da su imali i više od deset smrtnih slučajeva, praktično, svaki dan u Novom Pazaru.

Taj scenarij je moguć i kod nas da se desi ukoliko se opustimo i ne budemo vršili testiranja, ukoliko ne budemo stalno hodali po terenu i otkrivali nove klastere i ukoliko zajedno sa vama medijima ne budemo vršili edukaciju stanovništva, a to u Njemačkoj zovu upravljanje medijima. Vi morate stalno imati nekakve poruke građanima da budu plasirane preko medija koje će doprinjeti da se situacija uozbilji i da se ta bolest uspori tako da zdravstveni sistem ima mogućnost da odgovori na sve izazove.

U Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu situacija je eskalirala, kako kažete, zbog izbora i bajrama, i kažete da se slično može desiti u BiH. Hipotetički, šta bi značilo da neki grad u BiH pogodi pandemija razmjera kao što je ova u Novom Pazaru?

- Mi smo u Ze-do kantonu imali klaster iz Novog Pazara i taj virus je bio kod nas u cirkulaciji i možda je još uvijek. Nije tu stvar do virusa ni do otpornosti makroorganizma nego je stvar što se broj oboljelih širi geometrijskom progresijom i što se to u Novom Pazaru pustilo do maksimuma i kada se broj proširio onda je u kratkom vremenskom periodu zabilježen ogroman broj novooboljelih.

Onda smo tu imali 20 posto teže bolesnih i imamo smrtnost koju imamo i onda puno ljudi zahtijeva kiseoničku podršku i dolazak na respiratore. Ako vi imate danas 30 ljudi za respiratora a imate deset respiratora onda ćete ove druge ljude morati pustiti da umru ili da im ne pružitre kompletnu podršku, to je taj najgori scenarij iz Bergama. Mi smo sebi od početka postavili cilj da usporimo epidemiju što smo i uspjeli. Trenutno Ze-do kanton ima jednu od najpovoljnih situacija u Federaciji BiH.

Čini se da je jedino preostalo, dok se ne proizvedu vakcina i lijek, sprovoditi nefarmaceutske mjere. Koliko fizička distanca, nošenje maske i higijenska dezinfekcija ruku mogu pomoći da se suzbije širenje virusa?

- To je od presudne važnosti. Distanca i nošenje maske su od presudne važnosti. Ipak se ustanovilo, evo nakon ovih šest mjeseci koliko imamo iskustva, da je prenos zrakom najučestaliji i onda su neke dileme oko maski pale i praktično sada znamo ukoliko onaj ko je zaražen nosi masku šanse da prenese virus su manje od 10 posto. A ukoliko nosi i onaj drugi koji nije zaražen i koji je u kontaktu sa bolesnim, koji ima masku, tu su šanse da se ne razboli 95 posto.

Mi znamo da su najbolje maske koje i mi koristimo m95 maske i to su one koje stvaraju 95 posto zaštite. Kada čovjek ima obične maske, kada imaju potencijalni bolesnik i potencijalna žrtva, onda se ta mogućnost zaista smanjuje na minimum. Zaštita je gotovo optimalna. Ukoliko se još doda distanca koja je sada smanjena na jedan metar i ukoliko se izloženost tzv. ekspozicija bude ispod 15 minuta onda su šanse za dobiti zarazu minimalne.

Šta su to i kakvi su to asimptomatski slučajevi i koliko su opasni u širenju infekcije COVID-19?

- Vidim da se dosta piše u medijima i stručnim publikacijama o tome. Ja kada sam analizirao situaciju zbog predavanja u ljekarskoj komori vidio sam da su svi pacijenti imali nekakve simptme i nisam zvao to asimptomatski nego oligosimptomatski, odnosno pacijenti sa blagim i malim simptomima. Znamo zahvaljujući istraživanjima da 78 posto ljudi ima neku temperaturu preko 37,2 i ostaje samo vrlo mali broj onih koji nemaju temepraturu a i oni imaju neke simptome - promjenu okusa, kašalj, malaksalost tako da je broj tih asimptomatskih slučajeva, koji nemaju baš nikakvih simptoma, izuzetno mali.

Problem su oligosimptomatski slučajevi, pogotovo mladi ljudi koji te nekakve temepraturice i blagu malaksolost gotovo i ne primjećuju, te drugi simptomi koji su slabo izraženi i oni se ponašaju kao da su potpuno zdravi i obavljaju sve svoje funkcije i socijalne kontakte tako da šire tu bolest. Najveći širitelj bolesti, zbog svoje energije i otvorenosti, su mala djeca a najveće žrtve su njihove dede i nene. O tome treba posebno voditi računa i voditi računa o toj staroj populaciji gdje se smrt od par procenata penje na 15,8 kao što je bilo u Belgiji kod ljudi starijih od 65 godina.

Jesmo li u procesu sticanja imuniteta krda i da li će ukidanje mjera doprinjeti da se virus širi, oslabi i da se stekne kolektivni imunitet?

- To je nemoguće, to je jedna totalna zabluda. Taj švedski model koji je htio izazvati imunitet krda ostaje u perspektivi kao jedan od modela. On se sastojao od zaštite staračkih domova i bolnica a ostalo je pušteno zbog privrede - da se život normalno odvija. I mi ćemo doći u takvu fazu. A imuniteta krda nikada neće biti jer da bi to razvili morate imati preko 70 posto ljudi koji su prebolovali. Pokazalo se da se u svim državama to kreće od dva do tri posto. Da imate one koji su prebolovali a da nisu znali da su prebolovali. I u Švedskoj očekuju najviše pet posto.

Govoriti o imunitetu krda je nemoguće i to se neće desiti. Pojavljuje se jedan drugi problem. Ljudi koji su preboljeli koronu u Engleskoj već su izgubili 25 posto imuniteta, postoji mogućnost da za pola godine izgube imunitet i da ponovo obole u sljedećoj sezeni. Ali i drastične mjere restrikcija više ne dolaze u obzir. Bolest je tronošac koji se sastoji od ekonomskog dijela, psihičkog dijela i od tjelesnog razboljevanja. To je tronožac u kojem se o svakoj nozi mora podjednako voditi računa.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

motelskiputbihOvako je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH opisao posljednji sastanak lidera vodećih nacionalnih stranaka.

Prije samo nekoliko dana mogli smo da svjedočimo još jednom propalom sastanku političkih lidera Dragana Čovića (HDZ), Bakira Izetbegovića (SDA) i Milorada Dodika (SNSD) koji su trebali da za stolom riješe sve probleme u koje su nas upravo oni uvalili.

Da odblokiraju rad institucija, da usvoje budžet, da izvrše neophodna imenovanja…

Ipak, nakon sastanka svemoguće trojke, koja je trebala vaninstitucionalno da donese najvažnije odluke u zemlji, kako se to već kod nas radi, svaki od učesnika je drugačije shvatio kakav je ishod razgovora. Dodik i Izetbegović su izašli sa optimizmom, dok je posebno zanimljiva bila konstatacija Dragana Čovića.

“Ništa se nismo dogovorili ako govorimo o dogovaranju. Ali u osnovi zadržavamo stanje koje do sada imamo.”
Na kraju, i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik je zaključio, doduše sa nekoliko dana odgode, da je “dogovor pukao”, čime je budžet ostao blokiran, lokalni izbori pod upitnikom, a imenovanja državnih direktora i ministara na dugom štapu.

I sve je to nastavak 25 godina duge episode u kojoj se politički lideri u Bosni i Hercegovini sastaju, dogovaraju i “u osnovi zadržavaju stanje kakvo do sada imamo”, držeći u njemu zatočene sve građane ove zemlje koji jedini spas vide u bijegu u inostranstvo.

Stalni sporazumi za nove nesporazume - Sastanci Dodika, Čovića i Izetbegovića

Inače, dok se jedni dogovaraju ovdje je sve manje onih koji vide sebe u BiH, koji žele ovdje i u ovakavim uslovima da se obrazuju, grade karijeru, podižu porodicu, provode penzionerske dane… Čak, sve je više onih koji ovdje ne žele ni da umiru!

A najviše zbog onih koji 25 godina se dogovoaraju da ništa ne dogovore. Onih koji su svojim dogovorima o nedogovoru stvorili takvo stanje nepodnošljivosti u kojem niko ne može živjeti normalno. Osim onih zarad kojih je i napravljena ovakva situacija i zbog kojih su sve institucije i procesi podređeni interesima političkih partija.
I to sve uz blagoslaov međunarodne zajednice koja nam Dodika, Čovića i Izetbegovića nameće kao jedine faktore u procesima odlučivanje, kao spasioce društva, kao ljude u koje su utkani i sudtvo i izvršna i zakonodavna vlast!

Politički analitičar Vehid Šehić navodi da i posljednji sporazum za nesporazum pokazuje o kakvim se liderima ovdje radi. On za BUKU konstatuje da je ovo samo nastavak višegodišnje prakse u kojoj nekolicina lidera je preuzela upravljanje državom. I to na veoma loš način.

“Ko pažljivo prati ponašanje naših političara, s obzirom na njihovu neodgovornost jako je teško povjerovati u neke dogovore ili sporazume koje oni potpišu. Jer, prošlost nas uči da svaki njihov sporazum koji bude pompezno najavljen bude razlog za neki novi nesporazum. Ne treba nikog čuditi zašto se ovo dešava, kada niti Ustav niti zakoni ne poznaju odgovornost za ovakvo ponašanje. Nije prihvatljivo da država BiH nema budžet. U svakoj normalnoj državi ukoliko se ne donese budžet raspušta se parlament. Neprihvatljiva je činejnica da mi i danas imamo odluku o privremenom finansiranju. Ovdje bi jedina mjera koja bi dala rezultat bila suspendovanje svih prava po osnovu njihovog radnog odnosa u institucijama ove države i da im se suspendira pravo na bilo kakvu naknadu. To je metod koji jedino daje rezultate u državi sa neodgovornim političarima. Podsjetiću da je prije desetak godina u Brčko Distriktu donesena jedna ovakva odluka kada se političke stranke nisu mogle dogovoriti oko sastava vlade. Nakon što im je zaprijećeno suspenzijom svih materijalnih prava u roku od dva dana oni su formirali vladu”, rekao je Šehić.

On navodi da je ovo što rade Čović, Izetbegović i Dodik neodgovorno prema građanima, prema Ustavu i prema svima…

“Šta ovdje vrijedi ustav i zakoni kada se odluke sudova ne poštuju. Tako da možete sve očekivati od ovih političara jer nema nikakvih sankcija”, kaže Šehić i dodaje da je najveća tragedija jedne države koja želi da bude demokratska i pravna što se odluke donose u kafanama, a ne u nadležnim institucijama.

“Nažalost, tome je kumovala međuarodna zajednica podstaknuvši praksu da se važne odluke donose van institucija ove države po mjestima koje nikako nisu prikladne kada je u pitanju država i državni interes. I mi smo napravili jedan veliki vašar od ove države. Zašto onda imamo zakonodavnu i izvršnu vlast ako o sudbini većine građana odlučuje trojica ljudi”, kaže Šehić i podsjeća:

“Sjetite se samo kako su predstavici EU banalne stvari i postupke političara proglašavali za istorijske, iako smo mi koji živimo ovdje na svojoj koži osjetili sve suprotno tome. Oni su često bili previše darežljivi prema nestašnim političarima.”

Prema riječima našeg sagovornika, na kraju, i pored sveopšteg stanja odgovornost je na nama kao građanima ove države.

“Oni su ubili bilo kakav aktivizam u nama jer su uništili bh. društvo praveći svoje tri etnička društva kojima se vrlo lako manipuliše u državi kao što je BiH i to strahom od drugog. I to je oprobani recept kojim oni danas vladaju u ovoj državi i zato je BiH na začelju u Evropi kada su u pitanju svi progesivni tokovi. Nekad se stakne dojam da je ovo jedno pozorište u kojem su podijeljene uloge i svako ima u datom trenutku svoju ulogu da destabilizira situaciju. I onda, taj strah od budućnosti stvara tu neku vrstu apatije da se ništa ne može promijeniti i to je najveća bolest u kojoj BiH trenutno živi”, rekao je Šehić.

 

(6yka.com)

utorak, 14 Juli 2020 00:00

Ko još vjeruje u piramide u Visokom

Ocijeni...
(0 glasova)

visokoDovesti Semira Osmanagića kao uvodničara u temu '(Ne)iskorišteni turistički potencijali BiH' u moralnoj je ravni isto kao kad bismo preprodavača eliksira vječnosti pozvali da priča o ekonomiji.

Danas, Visoko malo ko i posjećuje. Uglavnom dolaze grupice „alternativaca“, ljudi koji vjeruju u kosmičko zračenje.

Šta bî Asocijaciji nezavisnih intelektualaca "Krug 99" da pozove Semira Osmanagića, pardon, dr. Semira Osmanagića? I to, ni manje ni više, nego kao uvodničara u temu "(Ne)iskorišteni turistički potencijali Bosne i Hercegovine". Zar to u moralnoj ravni nije isto kao kad bismo preprodavača eliksira vječnosti, čije smo prve mušterije davno ispratili na groblje, pozvali da nam, u svojstvu uspješnog poslovnog čovjeka, drži predavanje na temu iz ekonomije?

Zar nije Osmanagić privukao turiste u Visoko zahvaljujući fantastičnoj podvali o postojanju piramida usred Evrope? Zar nije tačno da još, ni nakon 12 godina, niko nije vidio nijedan stepenik nijedne od Osmanovićevom maštom sazdanih piramida? Zar nije istina da je u to vrijeme, dok su lakovjerni novinari drobili hvalospjeve o arheologu nad arheolozima, Osmanagić pravio budalama i utjerivao u laž sve stručnjake u ovoj zemlji, u kojoj se, nažalost, struka ne pita ni za šta i njeno je da ušuti pred bilo kakvim šarlatanom sposobnim uvjeriti mase u bilo kakvu laž koja će skrenuti pažnju od ruku koje im predstavnici vlasti zavlače u džep i kradu nemilosrdno, desetljećima? Zar to nije potez za svaku osudu? Zar to nije krivično djelo zbog kojeg bi trebao završiti na optuženičkoj klupi kao prevarant?

Pronalazač piramida, koji se sada predstavlja kao osnivač fondacije "Arheološki park Bosanska piramida Sunca", visokoumno je izjavio da su "Međugorje i Visoko dvije globalne turističke tačke danas u Bosni i Hercegovini". I rekao je: "Te dvije lokacije godišnje bi obišlo oko dva miliona turista, koji bi mogli obići i ostale dijelove zemlje." Ma bravo! Globalne tačke! Kakva genijalna sintagma! Samo kad bi i značila nešto. Ali, nema veze, najveće umijeće u Bosni jest drobiti riječi satima, a ništa ne označiti.

Piramidu moraš iskopati

Nije Osmanagić stavio Visoko uz Međugorje tek onako. Baš tamo krije se sapun za ispiranje moralnih krpa, ako se kojim slučajem zanjišu sred naše savjesti. Međugorje dođe kao opravdanje. Kad u dijelu zemlje u kojem većinu čini narod kojem, i imenom i prezimenom, pripada Semir Osmanagić, kažete da je priča o piramidama gnusna podvala, čut ćete da to i nije bitno već je važno da dolaze turisti i ostavljaju pare. "Ako u Međugorju bez imalo stida mogu prodavati ukazanje Bogorodice, zašto mi ne bismo mogli proturiti priču o postojanju piramida u Visokom?", reći će vam i zatvoriti temu. U Bosni je tako, sve se bazira na postavci: ako mogu oni, e, vala, možemo i mi.

Naravno, u dijelu zemlje gdje se vjeruje u piramide ne vjeruje se u ukazanje. Pritom se zaboravlja na jednu vrlo prostu stvar, zbog koje se Visoko nikako ne može porediti s Međugorjem – u Međugorju ne moraju otkopavati Gospu.

U Visokom moraš otkopati piramidu, kad-tad. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog toga što ni Indiana Jones nije ostavljao svoje ljubitelje u takvoj vrsti neizvjesnosti i s pitanjem na usnama: postoje li stvarno njegovi pronalasci? Nije Indiana od svojih sljedbenika tražio da vjeruju u ono što rođenim očima nisu vidjeli.

Ali, ovo je drugačiji film. Fabula se odmotava u zemlji u kojoj niko nije prisiljen dokazivati ono što tvrdi i u kojoj vrvi od prevaranata i šarlatana. Zato su evropske piramide jedino i moguće u Bosni. Ako najviši zvaničnici mogu bezočno lagati i uvjeravati nas da ova država, ovakva kakva je sada, nije uređena po zakonu sile i etničkog čišćenja, da genocida nije ni bilo, ni logora, ni silovanja i da je Stari most sam pao, zašto se ne bi mogla proturiti i laž o postojanju piramida u Visokom? Ako se javno mogu kleti u multietničnost, multikulturalnost, multikonfesionalnost i multisve, a istovremeno, posredstvom aparatčika iz stranke koju predvode, sprečavati da se jedna sportska dvorana nazove imenom vrhunskog sportista koji je u ratu, žrtvujući vlastiti život, pokazao nesvakidašnju moralnost, onda i jedan avanturist željan slave može izmisliti piramide tamo gdje ih nikad nije bilo.

On se vratio

I kad kaže da je "projekat koji vodi već 12 godina od otkrića piramida u Visokom postao najatraktivnija arheološka destinacija u svijetu", opet podvaljuje. To je možda bilo nekada, kad su direktori škola iz cijele Bosne autobusima dovozili djecu i tjerali ih da se za Osmanagićem pentraju po Visočici. Danas Visoko malo ko i posjećuje. Uglavnom dolaze grupice "alternativaca", ljudi koji vjeruju u kosmičko zračenje. A ono što Osmanagić naziva arheološkim parkom ustvari je komad zemlje na lokalitetu Ravne prekoputa ulaza u tunele. Ništa posebno, staza kroz šumu, pardon, "magičnu šumu", s obojenim kamenjem oko stabala i patetičnim izljevima tipa "Kutak za zaljubljene", kako stoji na jednoj tabli iscrtanoj srcima nad najobičnijom drvenom klupom.

Danas, 12 godina nakon što se pojavio s revolucionarnim otkrićem, kako je masa vjerovala, ili revolucionarnom laži, kako su tvrdili stručnjaci, i samom Osmanagiću piramide predstavljaju pretežak samar. Najbolje bi bilo kad bi se zaboravilo da ih je ikad i spomenuo i kad bi ga svi vidjeli kao najznačajnijeg stručnjaka za turizam u cijeloj regiji, baš onako kao što ga vide u "Krugu 99", ili, pak, u Vladi Zeničko-dobojskog kantona, gdje je 25. septembra bio na razgovoru kod Zlatka Jelića, ministra privrede, s naglaskom na razvoj turističkog potencijala Visokog i cijelog kantona. Ali, malo strpljenja, gospodo. Bit će i to.

Zasad je važno samo jedno: on se vratio. Kao Mehdi, alejhiselam. Da nas oslobodi svekolike nepravde i ubije Dedžala (Antikrista). Opet ćemo gledati njegov legendarni šešir ala Indiana Jones. Slušat ćemo njegov jednozvučni glas podešen na intonaciju kojom indijski gurui krote kobre. Kao hipnotisani, poput suncokreta, okretat ćemo glave u smjeru kretanja piramide Sunca, snagom njegove mašte zauvijek utisnute u zakrpljeno bosansko nebo. I dok opet bude jahao u sedlu naše mimikrije, mi ćemo mu na oltar laži prinositi nove žrtve – djecu vlastitu, jer samo još ona smiju reći da ne vide nikakvu piramidu usred Bosne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izet Perviz (Al Jazeera)

ponedjeljak, 13 Juli 2020 00:00

Kad osvaneš sam u središtu pakla

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Šesnaestogodišnjeg Emira Bektića su dvaput zarobili nakon pada Srebrenice, a lutao je sam gustim šumama.

'Za mnoge, jul je lijep mjesec. Vrijeme odmora, raspusta, sunca. Za mene, mjesec smrti i tuge', kaže BektićAl Jazeera

Zaspao je u očevom krilu, na nišanu neprijateljskih vojnika koji su se dogovarali kako i gdje da ubiju njega i druge zarobljenike, dok se u zraku osjetio miris krvi i spaljenog mesa. Šesnaestogodišnji dječak se narednog dana probudio potpuno sam, naslonjen na deblo bukve, a užasi koje je do tada doživio činili su se samo kao uvod u horor priču koja tek predstoji.

Do početka rata, život za Emira Bektića, sina prosvjetnog radnika u mjestu desetak kilometara od Srebrenice, bio je dobar. Sunce, guste šume, vrijeme provedeno s roditeljima i mlađom sestrom, bliža i daljnja rodbina praktički na korak od njih.

Kao i za mnoge druge, prve godine rata pamti po velikom strahu i još većoj gladi. Stavljanjem Srebrenice pod zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda život se malo popravio, prisjeća se. A onda je došao juli i otvorio se pakao na zemlji, kaže Bektić. Priču je i ranije pričao, o svojim doživljajima je i knjigu napisao. Pa ipak, svako prisjećanje ponovno rane otvara i pred očima se odvijaju događaji bijega, zarobljavanja prvog, lutanja po šumi i bježanja od neprijateljskih vojnika, zatim drugog zarobljavanja… Iako se trudi ostati smiren, ispušena cigareta za cigaretom pokazuju da događaji od prije 25 godina za Bektića nikada neće izblijediti u sjećanju.

Kako kaže, kako se rat poput plamena širio Istočnom Bosnom, tako se hiljade ljudi slijevalo u Srebrenicu, a vladala je tolika glad da niko nije znao hoće li imati sutra išta jesti. Ipak, nekako se preživljavalo.

Bijeg na sigurno

Kada su srpske snage upale u Srebrenicu, tog 11. jula njegova porodica i on su imali manje od 15 minuta da se spreme i da izađu iz stana i krenu sa hiljadama drugih u pravcu Tuzle i slobodne teritorije. Nakon nekoliko kilometara, mlađa sestra i majka su se pridružili koloni vozila koja je išla prema Potočarima i kako je rečeno, dalje prema slobodnoj teritoriji. Bio je to emotivan rastanak, prisjeća se, jer nisu znali da li će se ikad više vidjeti. Međunarodne snage su ostale pozivali da utočište nađu u njihovoj bazi, kaže Emir.

"Babo im nije vjerovao. Rekao je da idemo u šumu, da tako probamo naći spas".

I u šumu su krenuli, sa hiljadama drugih Srebreničana i izbjeglica podrinjskog područja.

"Na prvim kilometrima sam vidio na desetine ubijenih ljudi. I kako smo odmicali, tijela je bilo sve više i više. Sjećam se da sam negdje morao dobro paziti da ne stanem na nečije tijelo, na otkinutu ruku, komade lobanje", govori Bektić dok nervoznim prstima pali novu cigaretu.

Kako kaže, do tada je mrtve uglavnom viđao u filmovima, ali ono što mu je stvarnost donijela, nije se moglo porediti ni sa najstrašnijim filmom.

"Jeziv je to bio prizor. Raskomadana tijela, miris krvi, meci koji skoro neprestano zvižde oko glave, viđao sam srpske vojnike na okolnim brdima kako pucaju po nama, granate… Tako nešto ne postoji ni u holivudskim filmovima. To je bio pakao na zemlji".

Takve užase su teško podnosili i odrasli. Za dječaka od 16 godina, gladnog, žednog, iscrpljenog od straha i dugog probijanja kroz gustu šumu, događaji su bilo znatno teži. Jedina utjeha mu je bio otac, od kojeg se nije odvajao.
Noćna mora

Ako su trenuci do tada bili nezamislivo strašni, život se pretvorio u noćnu moru dolaskom na zloglasnu "Bukvu", brdu na kojem su hiljade Bošnjaka upali u zasjedu. Prema riječima preživjelih, na gusto zbijene ljude sa svih strana su počeli pucati, padale su granate, korišteni su bojni otrovi, a čak je i ogromno stablo bukve palo na Srebreničane, lomeći sve pred sobom. Mnogi preživjeli i danas ne mogu spavati zbog sjećanja na te sate.

"Ti krici, ta količina smrti, taj užas. To je nezamislivo. Ljudi su umirali na sve strane, raskomadani, ranjeni su zapomagali. To ne mogu nikako da zaboravim", govori Bektić. Na licu mu se jasno vidi da su ti događaji u njegovoj svijesti jasni kao da su se jučer dogodili.

Otac i on su bili pri začelju kolone kad su pokušali bježati. Prisjeća se da su u jednom trenutku došli neki ljudi, predstavili se muslimanskim imenima, rekli im da ih prate, da idu da uzvrate neprijateljskim vojnicima.

U mraku, u strahu, niko nije znao ko su ti ljudi.

"U jednom trenutku mi je babo rekao da je to varka, da nisu naši, već četnici. Shvatili smo poslije da nas usmjeravaju u jednom pravcu".

Te izmorene, izgladnjele, preplašene nenaoružane Srebreničane su zarobili pripadnici srpskih snaga. Koliko je zarobljenika u grupi bilo, Emir Bektić ne zna.

"Bio je mrkli mrak. Moglo nas je biti deset, moglo nas je biti 50. Ne znam niti ću ikada saznati. Čuli smo ih kako se dogovaraju hoće li nas ubiti tu na licu mjesta, ili će nas odvesti u potok, da nas tamo zakolju", sjeća se Emir. U zraku se osjećao miris krvi, spaljenog mesa, sumpora, paleži…

Kad osvaneš sam

Otac mu je, osjećajući da su im to zadnji sati, govorio da ne spava, da budu zajedno, govori.

"Obećao sam mu da ću ostati budan, ali sam bio toliko umoran i gladan i prestrašen, da se ne sjećam ni kad sam zaspao. Znam da sam bio u njegovom krilu".

Sunce ga je probudilo naslonjenog na stablo bukve. Oca, drugih zarobljenika i neprijateljskih vojnika nije bilo.

Osvanu je potpuno sam, u paklu neprijateljske teritorije. Čak i iskusni planinari znaju da izgube orijentir okruženi zelenim zidom gustih šuma istočne Bosne. Prestravljeni 16-godišnji dječak nikad prije nije bio sam u tako dubokoj šumi. Sjeća se da je šuma znala tako gusta biti da od krošnji nije čak ni nebo mogao vidjeti.

Panično je dozivao oca, ne razmišljajući da bi time mogao privući pažnju srpskih vojnika. Trčao je, probijao se kroz gusto rastinje, bez hrane i vode. "Vjerovatno sam se vrtio u krug".

U jednom trenutku našao se licem u lice sa velikim njemačkim ovčarom, psom kojeg često koriste vojske širom svijeta.

"Stajao sam poput kipa. Gledao me u oči. Znao sam da je JNA imala takve pse, obučene da ubiju. Nisam mogao da se pomaknem. Pas me je gledao, nije se ni on pomjerao. Možda je to trajalo nekoliko sekundi, meni je trajalo satima. A onda se vučijak bez glasa okrenuo i otišao. Gledao sam u kojem je pravcu krenuo i vidio sam grupu srpskih vojnika, koji su išli kroz šumu, tražili i ubijali preživjele. Da je pas jednom zalajao, ubili bi i mene".

Panični bijeg

U panici je počeo bježati na suprotnu stranu, a do tada veliki neprijatelj, gusta šuma ga je ipak sakrila i pružila mu spas.

Lutajući po šumi naišao je na svog amidžu, očevog brata, koji je bio sa svojim sinovima i grupom Srebreničana.

Niko nije znao šta mu se desilo sa ocem, niti šta je s njegovom majkom i sestrom. Ali barem više nije bio sam, bio je među svojima.

Olakšanje nije dugo potrajalo. Tu nenaoružanu grupu ljudi zarobili su srpski vojnici, a dječak Emir je postao zarobljenik drugi put u samo nekoliko dana. Pridružili su ih koloni drugih zarobljenih Bošnjaka, morali su ići s rukama na glavi. Emira je neko od vojnika udario u leđa, pendrekom ili kundakom, to ne zna, a od siline udarca je pao na zemlju. Ipak, ustao je, i nastavio hodati. Jer ležanje bi značilo smrt.

Usput je viđao ljude koje su ubijali na početku zarobljeničke kolone. "Tvrdili su da su pokušali bježati. Mislim da nam je to samo bilo upozorenje".

Do spasa je došao nenadano.

Slobodna teritorija

"Sjedili smo svi u grupi, skupljenih nogu, naslonjeni jedni na druge, da ne možemo lako bježati. Došao je neki njihov oficir, gledao nas je, zvao je da dječaci ustanu. Neke je vraćao nazad, druge je slao naprijed. Meni je amidža govorio da idem i ja, ali to nisam htio. Na kraju me je natjerao da krenem, nakon što je poslao i mog rođaka. Amidžu i drugog rođaka nikad više žive nisam vidio". Kako su uspjeli saznati, amidža i rođak su streljani u magacinu u Kravici.

Premoreni šesnaestogodišnjak je krenuo zadnji u koloni i iza malog brda je vidio kako autobusi kreću.

"Potrčao sam, pokušavao stići autobuse koji su već krenuli. Vozač mora da me vidio, otvorio je zadnja vrata i u zadnjem trenutku sam ušao. Žene su me uvukle unutra, rekle mi da šutim, nabacali na mene torbe i deke, rekle da vojnici često vrše kontrole, izvode ljude".

I kontrole su dolazile i dolazile. Emira nisu našli, i uspješno je došao do slobodne teritorije. Narednog dana je uspio da pronađe majku i sestru.

Majka mu je preminula početkom jula 1999. ne saznavši šta se desilo sa njenim suprugom. Posmrtni ostaci Emirovog oca pronađeni su 2011. kod Kamenice u blizini Višegrada, kada je i ukopan u Potočarima.

"Za mnoge, jul je lijep mjesec. Vrijeme odmora, raspusta, sunca. Za mene, mjesec smrti i tuge".

Kako bi dao svoj doprinos kulturi sjećanja, Emir Bektić je objavio knjigu "Kad osvaneš sam", kojom je mladima htio prenijeti svoja sjećanja. Da na svoj način pomogne da se istina o zločinu nad Bošnjacima srebreničkog kraja ne zaboravi.

"Jer se ovo ne smije zaboraviti", govori Emir.

 

Mario Pejović (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

salkicPotpredsjednik bh.entiteta Republika Srpska Ramiz Salkić upozorio je u razgovoru za Fenu da je u interesu dalje izgradnje mira, vraćanja povjerenja te jačanja stabilnosti u cijeloj regiji krajnje vrijeme da visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko nametne zakon o zabrani negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca, uključujući zabranu ulaska u Bosnu i Hercegovinu onima koji negiraju genocide i veličaju ratne zločince.

– Samo na takav način međunarodna zajednica neće ponovo iznevjeriti žrtve genocida, kako je to učinila 1995. godine kada je počinjen genocida nad onima koji su očekivali pomoć međunarodne zajednice, jer su živjeli u sigurnoj zoni UN-a. Ovo je posebno važno jer predstavnici bosanskih Srba, ali i Srbije nisu pokazali katarzu i nisu se distancirali od ratnih zločinaca te iskazali pijetet i poštovanja žrtvama i ne prihvataju presude međunarodnih i domaćih sudova – rekao je Salkić.

Podsjetio je da 25 godina od počinjenog genocida nad Bošnjacima muslimanima sigurne zone UN Srebrenica, od strane vojske i djelova policije bosanskih Srba imamo poražavajuću činjenicu da je sam 47 zločinaca osuđeno na oko 700 godina zatvorske kazne.

Ukoliko ovaj broj uporedimo sa 8.372 evidentirane žrtve genocida, vidimo, ukazao je, da je za svaku ubijenu osobu u genocidu izrečena kazna zločincima od mjesec dana zatvora.

– Ove činjenice su poražavajuće i pokazuju kako i koliko rade pravosudni organi u našoj zemlji. S ovim podacima mogu biti zadovoljni jedino zločinci jer su slobodni, slobodno se kreću i dalje utiču na ambijent i živote preživjelih i potomaka žrtava genocida. Svima je jasno da 47 ljudi nije u mogućnosti osmisliti, planirati, logistički organizirati i fizički izvršiti genocide. Taj zločin počinile su stotine ili hiljade žločinaca i svi oni moraju biti kažnjeni za zločin koji su počinili – naveo je Salkić.

Na ovakav način kako se sad radi, dodaje, pravda neće biti zadovoljena, a bez zadovoljavanja pravde nema istinskog pomirenja, povjerenja i stabilnog mira.

Istakao je da je kažnjavanje zločinaca prvi korak na putu da se isti ili slični zločini ne ponove u budućnosti.

– Danas aktuelna vlast u ovom djelu Bosne i Hercegovine provodi završnu fazu genocida, vrijeđajući žrtve, minimizirajući zločine, veličajući ratne zločince i negirajući pravosnažne presude. Žrtve genocida danas nemaju pravo na adekvatno obrazovanje na bosanskom jeziku, nisu u prilici biti adekvatno zastupljeni u javnim ustanovama, javnim produzećima i entitetskim organima – ukazao je.

U takvom ambijentu, naglašava da je upitan ostanak i opstanak onih koji su se odlučili vratiti na svoja ognjišta, uprkos teškom zločinu genocida koji je počinjen nad bošnjačkim narodom.

Krajnje je vrijeme, rekao je, da se riješi sistemski i statusni položaj Bosnjaka u ovom entitetu, što uključuje pravo na zapošljavanje, pravo na obrazovanje, jednaka prava i jednake mogućnosti za Bošnjake, kao i za Srbe u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

– Osim činjenice da je kompletno vojno i političko rukovodstvo bosanskih Srba osuđeno za genocid i udruženi zločinački poduhvat, a da je Srbija presuđena da nije spriječila genocid i kaznila počinioce, mi danas upravo iz Srbije i od strane političkih predstavnika bosanskih Srba imamo negiranje tih presuda i zločina genocida. Srbija je postala sigurna oaza za osumnjičene ratne zločince, a u obrazovnom sistemu u ovom entitetu se presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić tretira kao komadanat i stvaralac RS – rekao je Salkić.

Naveo je i da najviše zakonodavne institiucije entiteta dodjeljuju priznanja ratnim zločincima, a studentski dom na Palama nosi ime presuđenog ratnog zločinca za genocid nad Bošnjacima.

– Nažalost, ni nakon 25 godina nije pobijeđena ideologija koja je dovela do zločina genocida. Ona je živa u Republici Srbiji, kod bosanski Srba i Srpske pravoslavne crkve, što u konačnici prestavlja veliku pretnju miru i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i cijelom regionu – naveo je u razgovoru za Fenu potpredsjednik bh. entiteta RS.

(FENA)

Ocijeni...
(0 glasova)

doktor3Grupa od šest medicinskih radnika Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli jutros je krenula u Novi Pazar kako bi tamošnjim kolegama pomogla u borbi s epidemijom koronavirusa.

Tim sastavljen od tri ljekara i isto toliko medicinskih tehničara tuzlanskog kliničkog centra, predvođen hirurgom prof. dr. Zijahom Rifatbegovićem u Novom Pazaru bi trebao ostati narednih 14 dana koliko i traje jedan inkubacioni ciklus.

"Situacija je u Sandžaku alarmantna, a mi smo se odlučili pomoći kolegama u Novom Pazaru jer su se naša prva iskustva sa koronavirusom u svim granama pokazala mnogo dobra, a naša profesionalna zrelost je takva da sebi možemo dati za pravo da u ovom momentima možemo pomoći onima kojima je to najpotrebnije", kazao je Rifatbegović.

On je naveo da poznaje medicinske radnike koji su zaposleni u Opštoj bolnici u Novom Pazaru, a upoznat je i sa kapacitetima sa kojima raspolaže ova zdravstvena ustanova.

"Ta bolnica je dovoljno snažna da sa svojim kapacitetima može pružiti sve vrste usluge na sekundarnom nivou. S obzirom na to da je ovo vanredna situacija u cijeloj regiji, sigurno će naše prisustvo pomoći da svojim kadrovskim rješenjima i iskustvima pomognemo da prevladaju sve ovo", dodao je Rifatbegović.

Bh. pomoć za Sandžak zbog koronavirusa: Medicinski timovi jutros otputovali za Novi Pazar

Tuzlanski tim sa sobom je ponio i određene količine zaštitne opreme, sanitetskog materijala, kao i sve ono što je neophodno za obavljanje operativnih zahvata u situacijama SARS-CoV-2 infekcije.

Direktor Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli Vahid Jusufović je kazao da Opšta bolnica u Novom Pazaru raspolaže sa dobrom zaštitnom medicinskom opremom, međutim njima su problem kadrovi zbog čega je i krenuo tim iz Tuzle koji je jučer testiran na koronavirus i rezultati analize briseva su bili negativni.

"Iako nismo ni mi u zavidnoj poziciji jer nam raste broj hospitaliziranih COVID pozitivnih pacijenata, našli smo snage da jedan dio naših iskusnih doktora i medicinskih tehničara ode jedan inkubacijski period i pomognu kolegama u Novom Pazaru. Oni su nama poslali dopis u kojem su naveli da su najtraženiji infektolozi, radiolozi, anesteziolozi te internisti, uz medicinske tehničare koji imaju iskustva u radu sa osobama sa COVID infekcijom", kazao je Jusufović.

Tuzlanska grupa je sastavljena od dobrovoljaca, a ukoliko bude bilo potrebe da ih neko od kolega zamijeni, to će biti i učinjeno.

Amir Borić, medicinski tehničar i vođa smjene iz Klinike za anesteziologiju i reanimatologiju tuzlanskog UKC-a također se nalazi među dobrovoljcima koji su jutros otputovali. Kako je kazao, na ovo se odlučio prvenstveno iz humanih razloga.

"U Novom Pazaru očekujemo mnogo posla. Znamo da su gostoprimjivi, vjerujemo da će nas lijepo dočekati, a mi ćemo dati sve od sebe kako bismo uradili ono što je do nas", naveo je Borić koji je dosad imao iskustva u radu sa pozitivnim pacijentima.

Ranije ovog jutra dva tima iz Sarajeva koji su sastavljeni od zaposlenika Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu te Hitne pomoći također su krenuli u Novi Pazar. Svi oni će nakon povratka u BiH ponovo biti testirani na koronavirus, a nakon toga odlaze na zasluženi odmor.

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenicaRatni reporter Tony Birtley za AJB se prisjeća kako je uspio ući u Srebrenicu i snimiti potresne scene gladnih i izmučenih stanovnika.

Izgladnjeli ljudi koji mašu sa grančicama u rukama prvo je što je Tony Birtley vidio kada je ušao u Srebrenicu. Bio je mart 1993. godine, a on je nakon nekoliko sedmica uvjeravanja vojnika u Tuzli da ga povedu u taj grad, višednevnog pješačenja po snijegu i bježanja pred mecima i granatama, napokon uspio u svojoj misiji da dođe do mjesta o kojem su tada pričali svi strani novinari, a u koje je rijetko ko uspio ući da izvještava.

Isprva nije razumio šta mu uznemireni stanovnici pokazuju a onda je shvatio - skidali su bobice sa grančica, gnječili ih na podu i to jeli kako bi preživjeli.

"Prva žrtva te cijele tragedije je bilo ljudsko dostojanstvo", prisjeća se ovaj dugogodišnji ratni reporter, koji je tada izvještavao za američki kanal ABC, prve potresne slike u Srebrenici. Sve što se nakon toga dešavalo tokom njegovog jednomjesečnog boravka pamti po uznemirujućim scenama koje teško može opisati riječima, ali i prijateljstvu sa lokalnim stanovnicima koje nikada neće zaboraviti.

"Iako sam iskusan ratni novinar, stvari koje sam doživio u Srebrenici su bile drugačije, jer tamo sam ostao neko vrijeme i upoznao sam dosta ljudi, znao sam kako se zovu, znao sam njihove porodice, kroz šta su prošli. To je postalo lično iskustvo", kaže Birtley koji je izvještavao iz Somalije, Ruande, Iraka, Irana, Čečenije, Libije, Afganistana i drugih ratišta širom svijeta.

"Neka lica su sa mnom već dugo, i danas, viđam ih, iako za neka ne bih volio da ih viđam… Viđao sam mrtve odrasle ljude, ali kada počneš gledati djecu, ne samo mrtvu, nego kako umiru pred tvojim očima… Ali, ne sjećam se samo smrti i ranjavanja, sjećam se i ljudi koji su hodali kroz snijeg i šumu. Jednu ženu još uvijek pamtim. Snimao sam je izbliza, nosila je bebu. Izgledalo je kao da je na njenom licu nestalo života."
Izložba u Potočarima

Međutim, nastavlja pričati, morao je ostati fokusiran na svoj posao, odnosno na to kako prenijeti svijetu šta se događa u Srebrenici. Njegov zadatak nije bilo samo snimanje i izvještavanje, nego i smisliti način kako izvući kasete iz opkoljenog mjesta, misija koja je postala još teža kada je njegov prvi prilog odjeknuo u mnogim svjetskim medijima a srpski vojnici počeli da traže njegove kasete.

"Tada smo koristili kamere kroz koje vidiš crno-bijelo, pa kada gledaš nekoga kako umire u teškim mukama vidiš te rane crno-bijelo, tek poslije sam ih vidio u boji. Ja čak nisam bio siguran da li je ono što sam snimio bilo išta dobro."

Sada će ti potresni, ali iznimno vrijedni snimci na kojima je zabilježen horor koji su doživljavali stanovnici i izbjeglice iz okolnih mjesta biti prikazani na izložbi koju je Fondacija VII Akademija poklonila Memorijalnom centru Srebrenica kao trajnu postavku.

Osim višesatnih snimaka Tonyja Birtleyja, sada ratnog reportera Al Jazeere English, bit će prikazani i radovi fotografa Zijaha Gafića, koji je priredio izložbu, Paula Lowea, Rona Haviva, Garyja Knighta i Roda Nordlanda. Al Jazeera Balkans donosi nekoliko minuta materijala koji je snimio Birtley u Srebrenici 1993, a koji do sada nije bio prikazan u medijima.

Neke od snimljenih scena, on je tek sada opet pogledao, jer ranije nije imao snage za to, znajući da će to otvoriti mnoga bolna sjećanja. Iz istog razloga nikada se poslije nije vratio u Srebrenicu. Sada će to učiniti, na 25. godišnjicu genocida.
Intervju sa Alijom Izetbegovićem

Sve je krenulo kada je u Sarajevu 1993. godine, iz kojeg je izvještavao od početka rata, intervjuirao tadašnjeg predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Objašnjava kako je tih dana dosta pažnje bilo na Goraždu, jer su novinari uspjeli ući u taj grad, budući da situacija nije bila ozbiljna kao u Srebrenici. Međutim, dodaje, u to vrijeme je bilo dosta navoda da bosanska vlada izmišlja stvari i prikazuje ih gorima nego što jesu.

"Sjećam se da sam pitao Izetbegovića o situaciji u Istočnoj Bosni, i on je rekao da je veoma loša, a ja sam onda rekao gdje su dokazi, postavljao sam mu teška pitanja, toliko da mi je odgovorio na engleskom, što nije baš često činio, i bilo je očito da je jako uznemiren. Onda sam mu rekao ‘ako je stanje tako loše, pomozite mi da odem u Srebrenicu’."

Tony Birtley izvještava iz Srebrenice 1993. godine

Međutim, kada je otputovao u Tuzlu, ljudi nisu marili šta mu je Izetbegović obećao. Tako je naredne dvije sedmice proveo upoznavajući vojnike kako bi zadobio njihovo povjerenje da ga povedu do Srebrenice. Jedna jedinica Armije BiH pristala je te su 36 sati pješačili do prvih linija kada su snage Vojske RS zapucale na njih. Čovjek koji ga je trebao prevesti preko druge linije, povrijedio je koljeno pa to nije mogao da uradi.

"U tom momentu sam odlučio da idem helikopterom, jer mi je nekoliko dana prije toga rečeno da helikopter leti, ali da nema kapacitet za noćno letenje što je značilo da leti po danu i to 30 minuta iznad srpske teritorije, tako da sam pomislio da je to ludost, pa sam odbio. Međutim, nakon što je pješačenje propalo, prihvatio sam tu opciju. Nije samo iskustvo u ovim situacijama bitno, nekada se radi o čistoj sreći. Ja sam htio prvo otići u Konjević Polje, pa u Srebrenicu, jer je bilo pod teškim napadom Srba i izgledalo je da će to mjesto pasti. Par dana prije toga sam bio u mjestu Cerska, koje je palo. Dva helikoptera su bila spremna da krenu. Rekli su mi da idem u drugi, a nisam znao bosanski u to vrijeme pa nisam pitao zašto, ali da sam znao da helikopter ide u Srebrenicu ne bih pristao, insistirao bih da ostanem u drugom helikopteru koji je išao u Konjević Polje. Taj helikopter je nakon polijetanja oboren. Svi su poginuli."
Krijumčarenje kaseta uz pomoć UN-a

Birtley je nakon polusatnog leta kojeg je proveo sjedeći na kutijama sa municijom napokon stigao u Srebrenicu. Bila je još zima. Prvobitno je mislio da ide na dva, tri dana, tako da nije ponio ni stvari za presvući.

"Na takvim mjestima uvijek sam imao plan ulaska i plan izlaska, znao sam izlaznu strategiju. Srebrenica je bilo jedino mjesto gdje nisam bio siguran kako izaći."

Nekoliko dana nakon njega, u grad je stigao i komandant UN-a Phillip Morillon. Žene i djeca u očaju i panici su pokušavale da spriječe generala da ode, strahujući da će umrijeti od gladi ili da će biti ubijeni. Srebrenica je bila prenapućena izbjeglicama koje su pristizale iz okolnih mjesta koja su padala, a obruč oko grada se sve više stezao, ostavaljući stanovnike bez vode, hrane, lijekova, struje i drugih potrepština. Morillon je odlučio ostati neko vrijeme, a šokantni Birtleyjev prilog o stanju u kakvom se nalazi Srebrenica obišao je cijeli svijet. Upravo je to dovelo do međunarodnog pritiska da se evakuira nekoliko hiljada ljudi te u aprilu proglasi zaštićena zona UN-a.

Nekoliko dana nakon Britleyja, u grad je stigao i komandant UN-a Phillip MorillonPrintscreen/Tony Birtley

"Kada je Morillon došao bio je veoma optimističan, vjerovao je da Srbi žele mir. Naravno, ono što se poslije desilo je sramotno za UN. Ne samo da je UN iznevjerio te ljude, nego i međunarodna zajednica. Mnogo pitanja o Srebrenici još nije odgovoreno. Jedno od većih je kako je moguće da sa američkom vojnom mašinom i njihovom tehnologijom nije napravljena nijedna fotografija prije masakra, samo nakon. Morali su znati za velike koncentracije, grupe muškaraca, a nisu uradili ništa."

Uz pomoć UN-a i Morillona uspio je da prokrijumčari prvu kasetu iz Srebrenice. Međutim, kada je prilog emitovan u brojnim svjetskim medijima, srpski vojnici su počeli tražiti njegove kasete. Jednu su uspjeli da pronađu u džepu Šveđanina iz UN-a koji je pokušao da je izvuče.
Marlboro prije granate

Snimajući scene iz Srebrenice, Birtely je tri puta bio ranjen, prva dva puta lakše. U isto vrijeme kad i on, u gradu se našao i njemački fotoreporter Philipp von Recklinghausen. Prisjeća se kako su zajedno bili u kamionu pokušavajući doći do Konjević Polja kada je pala granata.

"Philipp je bio mladi fotograf koji je završio u Srebrenici. Sve njegove filmove su oteli Srbi kada su pretraživali UN vozilo. I on je bio također dva puta ranjen. Sjećam se da je tada u kamionu izvadio kutiju Marlbora koja je tada vrijedila 100 njemačkih maraka. Tada sam pušio, obradovao sam se cigarama, i baš kada smo povukli prvi dim, pala je granata. Vozač je pogođen u vrat, ja u ruku, a Philipp u palac. Istrčali smo iz kamiona kako bismo se sakrili. Ja sam još držao svoju cigaru, a on je svoju ispustio. Želio se vratiti po nju. Rekao sam mu ‘čovječe, tvoj palac visi, ne možeš se vratiti, uzmi moju’", prepričava to strašno iskustvo prisjećaju se tih nesvjesnih, apsurdnih momenata, pomalo smiješnih usred cijelog ratnog užasa.

Tako je, nazvavši ga u šali "magnetom za granate", rekao Philippu da ne ide s njim na prve linije kada se jedno jutro probudio shvativši da je u toku ofanziva. Taj dan je treći put bio ranjen, ovaj put teško. Kolika je vrijednost Marlbora u to vrijeme bila opisuje i činjenicom da je prije operacije doktoru obećao dvije šteke ako mu "ne odreže nogu".

"Ne znam da li sam trčao prebrzo ili presporo ali sam pogođen kada sam bio 20, 30 metara od ostatka grupe. Oni su ušli u podrum srušene kuće. Granate su još padale i ja sam puzao i sakrio sam se iza drvene ograde. Neki hrabri bosanski momci su me čuli kako vičem, pritrčali su i koristili ogradu iza mene kao nosilo da me odnesu na sigurno. Na moju sramotu i tugu, prema meni se postupalo bolje nego prema lokalnim stanovnicima. Doktor Nedret Mujkanović, bio je jedan od heroja Srebrenice, prvog me primio, odnijeli su me sa ranjenim Bosancima i mene su prvo operisali. Tada sam mu rekao da mi ne odreže nogu. Pronašao sam ga poslije i dao mu dvije šteke cigara. Imali smo nevjerovatno prijateljstvo, svake godine smo se nalazili, pili smo, smijali se i plakali zajedno."

‘Zvao se Mirnes i imao je pet godina’

Nakon toga je evakuiran iz Srebrenice, odakle je otišao da izvještava u Somaliju. Ipak, u ovaj grad opet se vratio za pola godine, a bio je i u Bratuncu.

Danas kaže da je u Srebrenici naučio da ne osuđuje ljude te da rat nije nešto crno-bijelo, nego "siva zona" gdje savršeno razumni ljudi rade apsolutno nerazumne stvari kada su očajni. Također ističe da ljudi iz svoje udobne stolice u sigurnoj Britaniji ili sigurnoj Francuskoj ne razumiju kako je to kada su tvoji članovi porodice ubijeni, silovani ili mučeni, i šta to može uraditi tvom umu.

"Sjećam se jedne scene, mali dječak u Srebrenici. Bio je ranjen isti dan kada su lakše ranjeni vojnici UN-a i trebali su ih zajedno evakuisati. Snimio sam to sve, snimio sam kako ga je držala medicinska sestra i kada ga je ljekar proglasio mrtvim i kada ga je otac odnio. Sjeo sam i gledao kako helikopter odvozi UN vojnike. Bilo je prekasno za njega. Zvao se Mirnes i imao je pet godina."

VIDEO koji je Philipp snimio u Srebrenici možete pogledavi na linku.

Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

potresbihNa širem području Mostara jutros je došlo do osjetnog zemljotresa jačine 4,2 stepena prema Richterovoj skali, javlja Evropski mediteranski seizmološki centar.

Kako se navodi, epicentar je bio u Blagaju, na oko deset kilometara dubine. Zemljotres je bio poprilično osjetan, a svjedoci kažu kako je počeo blago nakon čega je uslijedilo jako podrhtavanje.

Prema pojedinim svjedočanstvima na zvaničnoj stranici Evropskog mediteranskog seizmološkog centra, zemljotres je trajao čak 15 sekundi.

Kretanje tla je zabilježeno u 11:45 sati, a osjetili su ga i građani dalmatinske obale, od Splita do Dubrovnika. Također, zabilježena su svjedočanstva o podrhtavanju u Sarajevu i Tuzli.

"Prepali smo se, potrčala sam prema vratima", rekla je stanovnica Mostara, dok je njen sugrađanin kazao kako se i njegov kućni ljubimac vidno uznemirio.

(klix.ba)

Stranica 4 od 50

S5 Box