Vijesti iz ekonomije
subota, 27 Maj 2017 00:00

Vjekoslav Domljan: Bh. ekonomija ili kako unuke pretvoriti u roblje

Ocijeni...
(1 glasova)

kreditiSamohrvati, Samosrbi i Samobošnjaci igraju igru nulte sume. Moj dobitak je gubitak onih drugih, i obratno. Pošto igraju istu igru, ne mogu doći do kompromisa. Nema nikoga među postojećim i potencijalnim bh. političarima koji bi ponudio kompromis, 'win-win' rješenje (jer se samo tako može doći do potrebnih glasova za promjene ustava i sl.), pa sve završava s lose-lose situacijom.

„Tajna uspješnosti je u usmjeravanju sve energije ne na borbu sa starim nego na gradnju novog“ (Sokrat)
I književnik Milan Kundera kaže da biznis ima svega dvije funkcije: marketing i inovacije. Jednostavno kazano, suština poslovanja je u stalnom inoviranju: u novim proizvodima, novim načinima proizvodnje, novim načinima organiziranja proizvodnje i novim načinima utrživanja proizvoda.

No, u BiH osnove ekonomike su drugačije. Nisu važne tehničke, proizvodne, organizacijske i marketinške inovacije nego knjigovodstveno-pravne, da su 'poslovni' događaji provedeni i proknjiženi 'po zakonu'. Revalorizacijama i drugim ćiribu-ćiriba potezima prepravljaju se poslovne knjige. U bh. poslovnoj žabokrečini stotine su agrokomerčića i agrokorčića. Negativne poslovne rezultate voodoo knjigovođe pretvaraju u 'pozitivne' i prikrivaju topljenje javnog kapitala iliti njegovo pretakanje u privatni kapital. Ništa čudno, jer u društvenim prevratima iliti tranzicijama „obično izbijaju upravo ovakvi ljudi napred, i nezdravi ili nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom. U tome i jeste jedan od znakova poremećenih vremena“ (Andrić).

U vezi s knjigovodstvom 'snalaženja' Vlada Bulatović-Vib kaže „Dajte mi rupu, pa ću napraviti zakon“. Još su stari Grci govorili da su zakoni kao paučina – u njih se hvataju sitne muhe a provlače krupne. Makroekonomski gledano, i dalje se prakticira 'meko budžetsko ograničenje', ono koje je uništilo komunizam - ono kojemu pristup kapitalizmu sprečavaju željezni zakoni tržišta i vladavine prava.


Koliko je BiH mentalno i ekonomski duboko u komunizmu vidi se na web stranici Federalne porezne uprave. Dok kvaziznanstvenici, kvazipolitičari i kvazinovinari tvrde da BiH nije zadužena (iako niko ne zna koliki je unutarnji dug, a o restituciji i ne pitaj!) na toj web stranici se mogu vidjeti milijarde poreznih rashoda tj. nenaplaćenih poreza, i to niko ne zna na temelju čijih odluka. I to ne samo od strane javnih firmi (bolnica, željeznica, rudnika itd.) nego i od privatnih firmi. Moguće je da privatna kockarska firma neplati državi stotinu miliona poreza i tim novcem poreznih obveznika napravi lanac objekata, čiji profit koristi za kamatarenje. A firmu gurne u likvidaciju. Sve je isto, samo njega (komunizma) nema.

Mentalno i ekonomski BiH je još u komunizmu, u dobu 'pozitivnih nula' u javnom sektoru i maltretiranja privatnika na svakom koraku. Prema World Bank, najlošije mjesto za poslovanje u Europi je BiH, a od tranzicijskih zemalja Europe i Centralne Azije samo su Uzbekistan i Kirgistan gori. Štaviše, u svega 16 zemalja svijeta (u koje spadaju Centralnoafrička Republika, Venecuela, Čad i sl.) teže je ući u biznis poduzetniku nego u BiH.

Slika: Zemlje u kojima je bolje poslovati nego u BiH; 2016

IMF nije rajska ptica


Za vrijeme II. svjetskog rata američki avioni su sletali na jedan pacifički otok radi punjenja rezervoara gorivom. Dok se gorivo punilo, vojnici su dijelili slatkiše domorocima. Jednoga dana završio je rat i nestalo aviona i slatkiša. A onda su domoroci, da bi umilostivili bogove, počeli praviti avione od drveta ne bili im ponovo poslali nebeske ptice s darovima. Tako su sociolozi razvili kult rajske ptice.

I bh. vlast, navikla na ino slatkiše, još od 1998. zaziva IMF. Da ga umilostivi, napravili smotuljak, zvan pismo namjere, i počeli mahati IMF da im dobaci slatkiše. Jer, kako kažu neki bh. političari, iako i ekonomisti, ti su najjeftiniji.

Istina, bolje je državi zadužiti se kod IMF nego kod komercijalnih banaka ili emitiranjem obveznica. No, u toj računici nisu uzeli u obzir sve troškovi - države, ekonomije i društva. Kad država ima budžetski deficit i zadužuje se, gura kamatne stope naviše („crowding out“ efekt) i zavaljuje u crno privatni sektor i građane. Kad država grabi dio pite (zvane štednja društva koju čine štednja privatnog sektora i štednja javnog sektora) preostaje manje za firme i građane i zaoštrava se konkurencija, pa raste kamatna stopa. To što država plati manje, građani i firme plate više. Nema besplatnog ručka.

Posebice treba imati u vidu da novac koji daje IMF BiH koristi nepropisno. Nije zadaća IMF-a davati novac za tekuću potrošnju (a u knjigama knjižiti kao „dato BiH da vrati vanjske dugove“ jer jedino za tu svrhu IMF ima mandat davati novac), niti država smije financirati tekuću potrošnju novcem IMF-a ili bilo kojim tuđim novcem. Zlatno pravilo kaže da se tekuća javna potrošnja financira tekućim prihodama, a dug pravi samo za financiranje kapitalnih rashoda (zanemarujemo ovdje kratkoročne kredite za premošćivanje kratkoročne nelikvidnosti). Pritisak inozemnih diplomata i inozemnih financijskih instuticija na bh. vlasti da izglasaju povećanje akciza nije ništa drugo nego šopanje guske zvane BiH kao što se šopala guska zvana Agrokor. Akcize su samo mamac. A tek priče o snažnom rastu bruto domaćeg proizvoda i zapošljavanja. Evo, i ovim putem, tražimo da nam daju izračune tih multiplikatora.

Ostaje jedino da se vidi ko će platiti ceh za uzimanje kredita od IMF. Hoćemo li to biti mi (plaćanjem viših poreza), naši očevi (čiji će plodovi rada tj. javna imovina biti prodana) ili naša djeca (jer će im u amanet ostati samo pasiva tj. dug, ali ne i profitabilna aktiva jer smo dug proćerdali).


Građani su gubitnici

Mutacija komunizma u kapitalizam u BiH će potrajati, jer odugovlačenje odgovara upravljačima. I danas (dok sa zgražanjem govore o komunizmu, iako ih i sad hrani, dok žive u njegovim stanovnima, obnašanju funkcije u njegovim prostorijima, zapošljavaju sebe, rodbinu i prijatelje u njegovim elektroprivredama i telekomima i drugim firmama, privatiziraju njegovu društvenu svojinu itd.) kao zaštitnici vitalnih etničkih interesa, igraju lažnim kartama. Govore o „BiH bez entiteta“ (Samobošnjaci), o „BiH s tri entiteta“ (Samohrvati) i o „entetetu bez BiH“ (Samosrbi), jer ono što postoji, „BiH s dva entiteta“, (p)održava jedino međunarodna zajednica.

Niko ne igra jedinom pravom kartom - multietnička, mediteranska i europski orijentirana BiH, s punom zaposlenošću i visokim dohotkom. Ne igra, jer ni jedna politička stranka u BiH nema demokratsku legitimaciju, pa da s pravom može govoriti o BiH, jer nema glasačko tijelo a kamoli članstvo koje odražava strukturu bh. stanovništva. Iluzija je da će se Samobošnjaci, Samosrbi i Samohrvati starati o BiH. Ti se, u najboljem, staraju o svojim etničkim skupinama, zašto su i dobili mandat od svojih glasača.

Optimum dijela (optimum etničke skupine) ne može biti i optimum cjeline (optimum BiH). To nisu shvatile ni stranke ljevice koje su postale dvokantonalke, jer djeluju uglavnom u Sarajevu i Tuzli. Nikako da shvate da ako ne mogu uspostaviti jedinstven Mostar, koja razdvaja koji most, kako će uspostaviti jedinstvenu BiH.

Samohrvati, Samosrbi i Samobošnjaci igraju igru nulte sume. Moj dobitak je gubitak onih drugih, i obratno. Pošto igraju istu igru, ne mogu doći do kompromisa. Nema nikoga među postojećim i potencijalnim bh. političarima koji bi ponudio kompromis, 'win-win' rješenje (jer se samo tako može doći do potrebnih glasova za promjene ustava i sl.), pa sve završava s lose-lose situacijom. Stoga se Andrićeve riječi da „rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rešenje ostavlja vremenima koja nastupaju posle sklapanja mira“ pokazuju tačnim i u postdaytonskoj BiH, barem za dva protekla desetljeća.


Prvi Njutnov zakon

Budimo realni: zašto bi bh. upravljači mijenjali stanje u kojem su dobitnici za stanje u kojem bi bili gubitnici? Njihovo ponašanje je racionalno, gledano iz njihovo perspektive. Zašto bi mijenjali sistem koji im daje sve (bez polaganja ikakvih računa, posebice poreznim obveznicima) za sistem koji bi im u konačnici mogao dati tek ćebe i (topli) obrok?

No, taj poredak vođen parcijalnim optimumima funkcionira ispod razine općeg optimuma, što znači da društvo neefikasno koristi resurse. To pokazuju zapuštena polja, uništene tvornice, prenapučen javni sektor, zgrade i ceste koje se urušavaju, negativna stopa priraštaja (više umrlih nego rođenih; istini za volju, broj poroda po ženi je oko jedan još od 1980.) te emigranju, kako mladi u inozemstvo tako i firme u podzemlje.

Ako je nešto neprihvatljivije od ponašanja bh. upravljačkih struktura, onda je to ponašanje međunarodne zajednice. Kažu: „Dogovorite se, mi ćemo prihvatiti svaki vaš dogovor“, iako je jasno da upravljači ne mogu niti žele postići dogovor. Međunarodna zajednica je prvo napravila sistem sa stotinu ministara, pa ga ismijava i predlaže parcijalni remont (ukidanje kantona), čime bh. društvo uvaljuje još dublje u sukobe.

Međunarodna zajednica može ishoditi promjene u BiH za jednu noć, ako bi to doista željela. Dovoljno je BiH staviti na crnu listu, pod krinkom kontrole neopažene ekonomije, pa da priliv doznaka prema BiH stane, što bi paraliziralo zemlju i natjeralo upravljače na dogovor - ili ishodilo pojavu novih upravljača. To je tako, jer za BiH vrijedi samo prvi Njutnov zakon – tijelo je u stanju mirovanja dok ga ne pokrene strana sila.

Ne bi bilo ni Reformske agende bez Njemačke i V. Britanije iako se i ta agenda pojavila sedam godina poslije Globalne krize za koju BiH još nije našla odgovor, jer ne zna podići stopu ekonomskog rasta s bijednih 1-2% na predriznih 5-7%. Kao što se bivša Jugoslavija nije uspjela oporaviti od naftnih šokova iz 1970-tih, financirajući nesmanjenu potrošnju ino kreditima, tako se ponaša i BiH. Ostalo znate. Déjà vu.


Zašto zvona ne zvone?

I prolaziće godina za godinom dok (i) samoorganizirani građani ne prisile upravljače da se nagode, ili (ii) dok se ne iznjedri multietnička stranka s prosvijećenim liderima koji će povesti računa o BiH ili (iii) dok sistem ne istruli, kao što je istrulio komunizam i neki 'novi „oslobodioci' ga ne spase (kao 1945. ili 1995.) tj. dok se ne pojave 'agenti' promjena nekog novog internacionalnog poretka.

Povijest pokazuje da je BiH napredovala i bila samoodrživa samo kad je bila multietnički vođena. Samo u multietničko doba se gradilo, a u etnička se uglavnom razgrađivalo.

Aristotel je tvrdio da najbolju političku zajednica čine građani srednje klase, posebice ako je velika i jača od ostalih. No, srednje klase u BiH nema, čak se i srednji segment rastače. Građani to ne vide jer im nije razvijen imunitet na etnonacionalno, pa je od tri gore navedene opcije ona treća najrealnija.
BiH leži na razmeđu triju civilizacija. U njoj se sijeku vertikalna razdjelnica (koja od devetog stoljeća razdvaja istočno od zapadnog kršćanstva na potezu od Baltika do Jadrana) i horizontalna razdjelnica (koja od 14. stoljeća razdvaja kršćanstvo od islama na potezu od Crnog do Jadranskog mora).

Lako je u tom društvu duboko ukorijenjih konflikata i tenzija, uzburkati etnonacionalno i manipulirati građanima. I to toliko da se oni samopoimaju kao Samobošnjaci, Samosrbi i Samohrvati. Iako bh. građani imaju i drugih identiteta, smatraju da im politički nije važno to što su nezaposleni, neobrazovani, neuljuđeni, što su postali ne samo drugoligaška europska nego i drugoligaška balkanska zemlja. Postoji samo „mi“ i „oni“. A to što su i mi i oni nezaposleni, obespravljeni itd. nema veze.

Lako je manipulirati ljudima u ruralnom (šest od deset građana živi na selu), tradicionalnom (skoro dvije trećine neaktivnog stanovništva čine žene tj. 0,9 miliona osoba od kojih su dvije trećine s osnovnim ili nepotpunim osnovnim obrazovanjem) i besposlenjskom društvu (zaposlena je tek svaka treća radnosposobna osoba, odnosno tek svaka peta radnosposobna žena).

Zemblaniti vlast

Ako u javnom sektoru radi minimalno 270.000 osoba, to znači minimalno 500.000 glasača za etnonacionalne stranke, imajući u vidu članove obitelji uposlenika. Tome treba dodati i kamarilu, kvazi poslovne ljude koji s članovima obitelji čine oko 100.000 glasača. Na to treba dodati i one na socijalnim „investicijama“ tj. potporama koji čine barem 400.000 glasača. To čini stabilno uhljebljeno glasačko tijelo od miliona osoba. To je i milion ljudi koji čini glavninu srednjeg segmenta društva.

No, svako društvo ima srednji segment, ali ne i srednju klasu. Taj srednji segment čine oni koji ostvaruju primanja uz određeni procent naviše i naniže od prosječnog primanja. Ako prosječno primanje u BiH iznosi oko 1.000 KM, oni koji primaju oko 80 do 150 posto od toga, tj. imaju plaću od 800-1.500 KM mogu biti uključeni u srednji segment temeljem plaće. No, pored plaće u obzir treba uzeti i obrazovanje i zanimanje. Tek 248.000 osoba ima nadrednjoškolsko tj. više i visoko obrazovanje. Oko polovice, tj. 125.000 ih je zaposleno u javnom sektoru. Javni sektor je vodeći poslodavac zemlje kojeg prati neformalna poljoprivreda kao slijedeći sektor. Ta dva sektora imaju uposlenika skoro ko svi drugi sektori zajedno. I gdje ekonomija može stići s ta dva motora?

Biti član srednje klase nije samo ekonomskosocijalna pozicija, nego je to i identitet. U demokratskim društvima, srednja klasa je narod u užem smislu riječi (stanovništvo zemlje je narod u širem smislu). Ako se ima u vidu da je glavni dio tog srednjeg segmenta, sačinjen od Samobošnjaka, Samosrba i Samohrvata, koji je za bh. društvo zainteresiran onoliko koliko mu bh. država da kroz plaću, potporu ili privilegiju, jasno je da na takvim osnovama BiH nema perspektivu. Najbolji pokazatelj toga je emigracija najboljeg dijela bh. društvo u inozemstvo, čemu bh. upravljači nisu posvetitli ni običnu sjednicu parlamenta, i privatnog i javnog sektora u podzemlje.

No, spram ovog segmenta stoji 700.000 penzionera, 300.000 nezaposlenih, 200.000 prekarijanca (obespravljenih radnika koji ne primaju plaću ili primaju minimalnu plaću) i 100.000 studenata. To je armija glasača koja se može suprostaviti etno-nacionalnoj armiji, samo što nema organizacije koja bi im se mogla staviti na čelo kolone.

A bh. vlasti kažu da žele odvesti zemlju u Europu. Kao što su nekad govorili da će od nje napraviti „drugu Švicarsku“. A vidimo, sudeći po stopi nezaposlenosti i životnom standardu, da je vode iz druge balkanske lige u centralnoafričku ligu. No, da li vlasti postižu te loše rezultate slučajno ili namjerno? Radi li se o serendipiti ili o zemblaniti fenomenu? Serendipiti znači ustrajno traženje jednog, a pronalaženje drugog i to na radost (npr. Kolumbo tražio začine, a našao Ameriku) dok zemblaniti (po artičkom otoku Zemlja) znači potragu za lošim stvarima koja može završiti pronalaskom dobre stvari. Primjerice, zemblaniti je kad vlasti hoće povećati cijenu goriva i ne mogu se nagoditi oko toga, pa dođe zastoja u ino zaduživanju, što je dakle ispala dobra stvar. Sa stanovišta bh. vlastodržaca, oni traže dobru stvar i radosno su je našli – dobar život za sebe. Iz njihove perspektive, oni su serendipiti vlasti. No, sa stanovišta društva, bh. vlastodršci su zemblaniti vlast. Ustrajno tražeći dobro za sebe nađu greškom nešto dobro i za društvo.

Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU

 

(6yka.com)

Procitano 122 puta

S5 Box