Vijesti iz kulture
petak, 15 Januar 2016 00:00

Buljubašić: Pjesništvo je borba jezikom

Ocijeni...
(1 glasova)

buljubasicIntervju: Husein Buljubašić, poznati pjesnik iz Bosanske krajine, nastanjen u Švicarskoj.

Zbirka pjesama pod naslovom "S vjerom u Boga – Poezijom o islamu i Bosni" predstavlja bitan iskorak u pisanju Huseina Buljubašića. Njegove pjesme iz ove knjige odlikuju se time da su napisane izvan klišea i nose snažan i samosvojan umjetnički pečat. Njegova poezija je uporedo tradicionalna i moderna.

Husein Buljubašić je, kao pjesnik, istovremeno tradicionalist i modernist. Time ostaje vjeran i njegovanju bosanskog jezika, koji upotrebljava u njegovoj raskoši i bogatstvu.

Poštovani gospodine Buljubašiću, mažete li se prisjetiti svojih pjesničkih početaka?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Bio sam četvrti razred osnovne škole i, po istinitom događaju, da bih raznježio srce svoje majke i opravdao svoj postupak, napisao sam pismo koje sam joj predao u ruke, a ono je glasilo ovako:

Majko,

Vraćajući se iz škole po dubokom snijegu,

Znatiželjno hodio sam ka visokom brijegu.

Kad, tamo, injem prekriveno,

Malo pseto, snijegom zavijeno,

Drhti, cvili, škevće na sav glas,

Sa mećavom borio se mali pas.

Kad to vidjeh, ja ga oteh od noći i studi

Te ga hitro privih sebi na grudi.

Žurio sam da ga spasim, donesem do kuće,

Da mu damo malo mlijeka i pogače vruće.

Pod okriljem našim, majko, pusti neka raste,

Riječ ti dajem: Puštamo ga čim dolete laste.

Sa stihovima sam, dakle, počeo kao dječak. Poslije to nisam ni prekidao. Pisao sam u kontinuitetu i povremno objavljivao. Recimo, u toku rata u vrlo popularnom sedmičnom magazinu „Ljiljan“.

Sigurno da je zatočeništvo u zloglasnom srpskom logoru “Krings’’, tokom agresije na RBiH, izvršilo neizbrisiv uticaj, pored ostalog, i na vaš literarni izražaj. Do kakvih ste spoznaja došli u pogledu razmjera tog uticaja na vaše pjesništvo?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Volim čitati i ono što piše između redova. Tu se obično najviše kaže o napisanom. Tako sam došao do spoznaje da je moja poezija odraz i reakcija mog ličnog obrambenog mehanizma, a koju, kao najefikasnije oružje, koristim u odbrani ličnog ili dostojanstva našeg naroda i zemlje i prava na postojanje.

Poezija kao takva  može biti korisna svakom pojednicu i u teškim psihološkim situacijama ako se indentificira s kazivanjem rječitijeg od sebe. Tako bi se moglo sažeti to moje iskustvo iz „Kringsa“. Kad bih opisivao konkretne situacije kroz koje sam prolazio, zajedno s ostalim totalno obespravljenim Bošnjacima u konclogoru, bilo bi to svjedočanstvo o tome koliko neki ljudi mogu posrnuti i izgubiti sve ljudske odlike. Te je izvan mogućih spoznaja i naslućivanja da monstruoznosti mogu biti beskrajno morbidne. Najbolje bi bilo da se moglo otupiti i učiniti tako da mislite da se to nikakako ne može događati te da se, prema tome, ni meni nije moglo dogoditi. Nažalost, koliko su god dželati svim silama nastojali ubiti u vama sve ljudsko, toliko da još samo znate da ste živi, to se nije moglo dogoditi. To je, jednostavno, nepojmljivo... Meni je preostajalo da se branim onime što mi je ostalo – vjerom u Uzvišenog Boga. Molio sam se išaretom i uticao Njemu, Svemogućem, Koji je iznad svega, pa je, dakako, i iznad tih kazamatskih postupaka naših nekadašnjih komšija. Njemu sam se utjecao. To je u meni izazvalo totalnu suprotnost spram svega čemu sam bio izložen – misleći na Dragog Boga, mislio sam na lijepo i u meni se javila samoodbrana lijepim, poezijom. Iako mi nije bilo ni do čega, čak ni želje da preživim, počeo sam smišljati stihove, sastavljao sam ih u odbljescima zdravih misli i nastojao ih pamtiti. Ne znam kako, uspijevalo mi je da ih pamtim.

Da sam prozni pisac, da nisam bio pjesnik, poslije mi ništa drugo ne bi preostajalo nego da napišem roman. Pitanje je bi li to ko bio u stanju pročitati, a ako bi neko i uspio, takvome bih uništio sve iluzije o životui spoznaje o lijepom i dobrom.

 

Vaša poezija je specifična i zbog sinteze vjerskih i patriotskih osjećanja koja nadahnuto progovaraju kroz vaše pjesme oplemenjene simbolikom. Nesumnjivo da vas vaši pjesnički afiniteti vode ka sticanju novih znanja. Međutim, da li nalazite dovoljno vremena za čitanje i sticanje novih znanja, s obzirom na današnji ritam života?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: S obzirom na današnji ritam života i obimnost dostupne literature, imam visoke kriterije. Dijelim mišljenje sa onima koji kažu da je samo dobra knjiga najbolji čovjekov prijatelj, pa čitam isključivo knjige provjerenih, priznatih autora. Ko čita Kur´an, zna da je učenje, sticanje znanja, prva Allahova naredba: „Ikre' bismi rabbike“, što znači: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga!“ Dakle, imperativ, naredba da se obrazujemo i u tome nas niko ne bi smio preteći. U Plemenitoj Knjizi, Uzvišeni Allah kaže: „Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!'“

Ipak, ne mogu reći da sam izuzetak i da nisam i u vremenu mira jedna od mnogobrojnih žrtava začaranog kruga politike i psihološkog rata koji se nadvija nad Bosnom i Bošnjacima. Svi smo žrtve tih „moćnika“ zato što volimo ovaj svoj mezaristan i što nas se tiče sudbina Bosne.

 

Nesumnjivo da je delikatan zadatak pred pjesnikom da na umjetnički način zapiše i oblikuje burna osjećanja koja ga pokreću. Čime se rukovodite, u književno-zanatskom kontekstu, da bi vaša poezija imala umjetničke odlike?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Pisana riječ vrijedi onoliko koliko će zahvaćena s vrela istine. Većina mojih pjesama temelji se na kur'anskim kazivanjima. Kur'an je knjiga koja svakim novim iščitavanjem otkriva nešto bitno novo, tako da na taj način dolazim i do novih saznanja. Dakle, rukovodim se istinom, istinitim događajima, a istina uvijek pobjeđuje. Na neki način, svi smo mi nečiji predstavnici i misionari, a moja poezija je jasna sama po sebi i to su joj glavne umjetničke odlike.

 

Vaš pjesnički prvjenac “S vjerom u Boga – Poezijom o islamu i Bosni”, objavljen je 2012.godine u Sanskom Mostu, gdje je u tri poglavlja raspređena 51 pjesma. Recite nam nešto o prvom poglavlju po čijem nazivu je i naslovljena knjiga.

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Jednostavno, to su pjesme u kojima je dominantno vjerovanje. Kao i inače u mom životu, moje klanjanje, i moji obredi, i moj život, i moja smrt doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova. Nastojim da je tako i s  mojm poezijom. Pjesma „S vjerom u Boga“ iz prvog poglavlja, po kojoj je naslovljena knjiga, započinje stihovima:

S vjerom u Boga,

Pokleknuti nećeš nikad.

 Pobjediti samog sebe,

To je sabur, to je džihad.

U recenziji je književnik Amir Talić  napisao: „Sabur i džihad su i dvije najvažnije odrednice istinskog vjernika. Sabur-strpljenje je svojevrsno određenje da su u duši utiša srdžba ili neki nepromišljeni postupak, umirenje duše.  A džihad, najsvjetlija pobjeda nad sobom i gušenje primitivnih nagona za osvetom“.

To poglavlje knjige završavam stihovima:

Gospodaru moj,

Oprostu se tvome radujem i nadam,

Pokoran i predan na sedždu ti padam.

Daj mi da ustrajem riječima i djelom,

Da robujem Tebi i dušom i tijelom.

Mogli bismo još dugo o vašem pitanju. Ali, i radi raznovrsnosti, ali i jasnosti ovog intervjua, da ne bude da jedno govorim, a da je drugo napisano, odgovor sam konkretizirao direktnim citiranjem svojih stihova.

 

Zašto ste se odlučili da drugo poglavlje nosi simboličan naslov “Odbrana Bosne”?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Ne samo u našem vremenu i u stuaciji u kojoj živimo, pjesništvo je borba jezikom. Božiji Poslanik, s.a.v.a., na pitanje o pjesnicima, rekao je: “Vjernik se bori svojim mačem i jezikom. Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, govor pjesnika vjernika je poput strijele koja je odapeta u neprijatelja”. Ako je pjesništvo Božiji dar, a jest, i ako nismo uzalud stvoreni, a nismo, onda smo dužni opravdati naše postojanje na Zemlji. Bosna je šehidski emanet i ona se mora braniti i odbraniti, s pjesmom ili bez pjesme. To poglavlje opisuje period od 1992. do 1995. godine i to je razumljiv i simboličan naslov.

 

Treće poglavlje zbirke je naslovljeno “Allahova zemlja”, što aludira na duboke porive za pisanje pjesama. Koje poruke odašilju pjesme završnog poglavlja knjige?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Svaka poezija, ukoliko je dobra, ujedno je i kosmopolitska. Pri tome se za mene neće pitati čiji sam pjesnik. Ja sam, bez uvijanja, bošnjački pjesnik. Jasno je kojem narodu i ummetu pripadam. Moje poruke su jasne: Ne želeći nikome zlo, treba ga otkloniti; treba biti na braniku, države, vjere i nacije. Za sve će se svoditi račun.

 

S obzirom na vremensku distancu, kako danas gledate na vašu prvu objavljenu knjigu?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Knjiga "S vjerom u Boga – Poezijom o islamu i Bosni" predstavlja bitan iskorak u mom umjetničkom bavljenju poezijom. U najkraćem, ponosan sam na to djelo. S njim sam stekao afirmaciju i priznat sam kao potvrđen pjesnik.

Šta vas je potaklo da podigne te spomen obilježje gdje su ispisani stihovi vaše pjesme “Allahova zemlja”?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Ima priča o tome da su dva prijatelja hodala pustinjom. U jednom momentu došlo je do prepirke između njih te je jedan ošamario drugog i taj je, razumljivo, bio povrijeđen. Ne govoreći ništa, napisao je na pijesku: „Danas me ošamario moj najbolji prijatelj“. Nastavili su hodati dok nisu naišli na oazu i tu su se odlučili okupati. Onaj koji je ošamaren zaglavi se u blatu i poče tonuti, ali ga prijatelj spasi. Nakon što je došao sebi od tog događaja, urezao je u kamen: „Danas  mi je moj najbolji prijatelj spasio život“. Onaj prijatelj koji je ošamario i spasio svog prijatelja, upita ga: „Nakon što sam te povrijedio, pisao si na pijesku, a sad pišeš na kamenu, zašto?“ On odgovori: „Kad nas neko povrijedi, trebamo to ispisati na pijesku, da to vjetar zaborava može izbrisati. Ali, kad nam neko učini nešto dobro, to moramo uklesati u kamen, tako da ni jedan vjetar to ne može izbrisati“.

Šta ovim primjerom želim reći? Ono što se dogodilo 1992. godine na Vrhpoljskom mostu kod Sanskog Mosta više je od svih šamara koji bismo trebali ispisati na pijesku, da bi to vjetar zaborava mogao izbrisati. Ne, to se ne smije izbrisati, ne smije se zaboraviti.

Uzvišeni Allah, u Svojoj Plemenitoj Knjizi, kaže: „Ko ubije jednog nevinog, kao da je ubio cijeli svijet, a ko spasi jednoga, kao da je spasio cijeli svijet”.

Šehidsko spomen-obilježje, na kome su uklesani stihovi moje pjesme pod naslovom „Allahova zemlja“ ostaje kao poruka u kamenu i pouka, kao biljeg o stradanju, otporu i pobjedi Bošnjaka na tim prostorima. Osjećao sam da i na taj način, podizanjem tog obilježja, trebam odužiti svoj dug.

 

Za ovu priliku izdvojio bih i pjesmu “Ajvatovica”, da o njoj nešto više kažete, a u kojoj je pjesničkim slikama dočaran čuveni Ajvaz Dedin san, jer dolazi sa vrela bošnjačke islamske tradicije. Možete nam reći šta za vas znači ova pjesma?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Bog, dž.š., Koji je oduvijek i zauvijek, kaže u Kur'anu: „Zovite Me, odazvat ću vam se“. Rekao je Musau, a.s.: „Udari štapom svojim po stijeni!“ i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kojeg će piti.

Vi ste se pitanjem dotakli vrela bošnjačke islamske tradicije i dobro je sve dok znamo kojeg vrela se treba doticati i s kojeg vrela napajati dušu. Moja pjesma "Ajvatovica" je svjedočanstvo o tome.

 

S pjesmom “Entropija”, bili te učesnik  KNS-ove međunarodne književne manifestacije, a pjesma vam je uvrštena i u zbornik. Kako ste doživjeli tu književnu manifestaciju s obzirom na naš otvoren programski koncept?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Sve ima svoj prvi put. Pravo da vam kažem, nagovorio me moj prijatelj da pošaljem pjesmu na 7. KNS-ovu međunarodnu književnu manifestaciju. On smatra je da je moja poezija, koja je duboko prožeta islamskom komponentom, uporedo i kosmopolitska, jer je takvo iskreno vjerovanje. Isticao je da će se to i formalno potvrditi ukoliko bih svojim stihovima bio prisutan na 7. KNS-u. Poslao sam samo jednu pjesmu, prvu koja mi se u to vrijeme „našla pod rukom“, što se rekne „ispod čekića“, tek napisanu. Dakako, drago mi je da je ona kvaliteom našla svoje mjesto, ukoričena u zbirci odabranih pjesama autora iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i Evrope i svijeta. Znači, nikom nije zasmetala. Evo, i vi navodite da je zapažena u tom izboru. Ta moja „Entropija“ svjedoči i mene i vrijeme u kojem živim. Bio sam spriječen doći na završnu manifestaciju. Ali, nisam bio ni odsutan. Zamolio sam mog prijatelja Ajdina Hasanića da me „zastupa“ i on je, na zatvaranju 7. KNS-ove međunarodne književne manifestacije pročitao tu moju pjesmu.  Obradovalo me saznanje da su je lijepo primile prisutne kolege i ostale vaše zvanice.

 

Kao urednik zbirke sa susreta “Mostovi svjetlosti”, gdje su uvršteni radovi preko dvije stotine autora, vaša pjesma “Entropija” ima svoje prepoznatljivo mjesto u njoj – što se može obezbjediti samo kvalitetnom poetskom kreacijom. Šta vas je opredjeilo za koncizan poetski izražaj koji teži da prenese mudre i univezralne poruke?

 HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Ne samo u toj pjesmi, ja i inače pišem tako. U umjetnosti se ne treba dodvoravati čitaocima u smislu podilaženja. To vodi u kič, čega je vrlo mnogo i u savremenoj poeziji. To ne znači i da ne treba biti u trendu s vremenom. Ovo vrijeme, koje je ionako protiv poezije kao takve, ne trpi duge, opširne forme, i razmljivo je da savremeni pisac teži konciznom izrazu. Zato je razumljivo da su čitaoci sve više pristalice kratkih, sažetih, mudrih i jasnih poruka. Naš raskošni bosanski jezik nam omogućava da sa malo riječi kažemo mnogo, a da se pritom ne izgubi smisao i melodičnost u odgovarajućem ritmu govora. I najelokventiji se često potpomažu izrekama i mudrim mislima da bi ostavili upečatljiv dojam i bili zapamćeni, a pametnom je i išaret dovoljan. A to nije samo moderno, nego je, zapravo, i tradiocionalno poimanje (i) poezije. Takva „miks“ je i moja poezija.

Vjerujem da, kao plodan autor, sigurno spremate naredni pjesnički projekt. Možete nam reći kada možemo očekivati vašu narednu knjigu poezije?

HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Ako Bog da, knjigu planiram objaviti još u ovoj godini. Ozbiljno razmišljam da to bude u izdanju KNS-a. Jedna od pjesama koja će se naći u novom izdanju je i pjesma „Oporuka“, čije ću stihove ovom prilikom otkriti onima koji budu čitali ovaj intervju.

OPORUKA

Akrostih

Vasijet ovaj i za tebe važi,

Allaha spominji i oprosta traži.

Saburli duši zikrullah je hrana,

I Bog je na strani strpljivih insana.

Jedan'esti put su nam pucali u grudi,

Emerom se Božijim svaki atom budi,

Tako mi Allaha, i to zlo kod ljudi.

 

Poštovani gospodine Buljubašiću, hvala na izdvojenom vremenu za ovaj net-razgovor.

HUSEIN BULJUBAŠIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo.

(Nasevijesti.com)

Procitano 550 puta

S5 Box