Vijesti iz kulture
utorak, 20 Februar 2018 00:00

Naša budućnost zavisi od čitanja i sanjarenja

Ocijeni...
(0 glasova)

citanjeMaštanje je pravo i obaveza svih građana, poručuje Neil Gaiman, popularni britanski pisac knjiga za djecu i odrasle.

U predavanju koje je održao, u organizaciji humanitarne organizacije Reading Agency 2013. godine, Gaiman govori o promjeni koja se dešava kada čitamo. Prenosimo vam isječke iz njegovog govora.
Jednom sam u Njujorku čuo kako se izgradnja novih zatvorskih kapaciteta planira pomoću vrlo jednostavnog algoritma zasnovanog na podatku od tome koliko djece uzrasta 10 i 11 godina ne zna da čita. Taj odnos, naravno, nije prost: ne možemo reći da u pismenom društvu nema kriminala, ali postoji veoma jasna veza. A mislim da je jedna od tih veza sasvim jednostavna - pismeni ljudi čitaju fikciju.

Fikcija ima dvije upotrebe. Prvo, to je početna droga za čitanje. Potreba da saznate šta se poslije desilo, da želite okrenuti stranicu, nastaviti čitati, čak i ako je teško, jer neko je u nevolji i morate saznati kako će se sve završiti … to je veoma jak poriv. I to vas tjera da učite nove riječi, da mislite nove misli, da idete dalje. Da otkrijete da je čitanje samo po sebi užitak. A kada to shvatite, počećete da čitate i sve ostalo. A čitanje je ključ.

Prije nekoliko godina mogle su se čuti priče da živimo u post-pismenom svijetu, u kojem je sposobnost da razumijete pisanu riječi nekako suvišna, ali ti dani su prošli. Riječi su važnije nego ikada; istražujemo svijet riječima, a kako se svijet preselio na web, moramo ga pratiti, komunicirati i razumijevati ono što čitamo. Ljudi koji ne mogu razumjeti jedni druge, ne mogu razmjenjivati ideje, ne mogu komunicirati…

Najjednostavniji način da budemo sigurni da odgajamo pismenu djecu jeste da ih naučimo da čitaju i da im pokažemo da je čitanje prijatna aktivnost. A to znači da treba naći knjige u kojima uživaju, učiniti im takve knjige dostupnim i dopustiti im da ih čitaju.

Mislim da ne postoji loša knjiga kad su djeca u pitanju. Svako malo postane moderno među odraslima da proglase neki žanr ili autora za loše knjige koje treba zabraniti djeci da čitaju. Za stripove se govorilo da šire nepismenost. To je snobizam, to je ludost.

Dobronamjerni odrasli mogu lako uništiti dječju ljubav prema čitanju tako što će im zabraniti da čitaju ono u čemu uživaju ili će im dati da čitaju dobre-ali-dosadne knjige koje se njima sviđaju. Dobićete generaciju uvjerenu da čitanje nije cool ili, još gore, da je neprijatno.

Moramo djecu “navući” na čitanje: šta god da vole čitati, to će ih postepeno, stepenicu po stepenicu, dovesti do pismenosti.

Druga stvar koja se postiže čitanjem fikcije je izgradnja empatije. Kada gledate TV ili film, gledate stvari koje se dešavaju drugim ljudima. Proza se pravi od svega 30-ak slova i nekoliko znakova interpunkcije, a vi sami koristite svoju maštu, stvarate svijet i ljude u njemu i gledate ga tuđim očima. Doživljavate stvari i posjećujete mjesta i svjetove koje inače ne biste upoznali. Spoznajete da su svi ti ljudi zapravo vi sami. Na trenutak ste neko drugi i onda kada se vratite u svoj svijet, bićete malo drugačiji.

Pomoću empatije gradimo grupe, da ne bismo bili samo egocentrični individualci.

Dok čitate, otkrivate i nešto što je od velike važnosti za vaš život u stvarnom svijetu. A to je da svijet ne mora biti ovakav. Stvari mogu biti drugačije.

Bio sam u Kini 2007. godine, na prvom skupu pisaca naučne fantastike koji je odobrila komunistička partija. Pitao sam jednog od visokih zvaničnika komunističke partije zašto je naučna fantastika tako dugo bila osporavana. Šta se promijenilo?

Jednostavno je, odgovorio je. Kinezi su briljantni u pravljenju stvari ako nam neko drugi da planove. Ali nisu sami stvarali inovacije i izume. Nisu izmišljali stvari. Pa su poslali svoju delegaciju u SAD, u Apple, Microsoft, Google, i ljude koji su stvarali budućnost ispitivali o njihovom životu. Otkrili su da su svi oni čitali naučnu fantastiku kad su bili djeca.

Fikcija vam može pokazati drugačiji svijet. Može vas odvesti negdje gdje nikada niste bili. Kada posjetite druge svjetove, kao oni koji su jeli zabranjeno voće, ne možete nikada biti potpuno zadovoljni svijetom u kojem odrastate. Nezadovoljstvo je dobra stvar: nezadovoljni ljudi mogu mijenjati svoje svjetove, učiniti ih boljim, drugačijim.

I dok smo na toj temi, želio bih da kažem nekoliko riječi o eskapizmu. Čujem da se ovaj termin koristi kao nešto loše. Kao da je eskapistička fikcija jeftini opijat koji koriste zbunjeni i blesavi, a da je jedina fikcija koja valja ona koja realno prikazuje najgore od svijeta u kojem se čitaoci nalaze.

Kada biste bili zarobljeni u bezizlaznu situaciju, na neprijatnom mjestu, sa ljudima koji vam žele zlo, i neko vam ponudio privremeni izlaz, zašto ga ne biste prihvatili? Eskapistička fikcija je upravo to: fikcija koja otvara vrata, pokazuje sunce vani, nudi vam mjesto na koje možete otići i gdje vi vladate situacijom, sa ljudima sa kojima želite da budete (a knjige su stvarna mjesta, budite sigurni u to), a što je najvažnije, tokom vašeg bijega, knjige vam mogu pružiti znanje o svijetu i vašim nedaćama, dati vam oružje, dati vam oklop: prave stvari koje možete ponijeti natrag sa sobom u svoj zatvor. Vještine i oruđe koje možete upotrijebiti da stvarno pobjegnete.

JRR Tolkien nas je podsjetio da jedini ljudi koji se protive bijegu jesu tamničari.

Mislim da to ima veze sa prirodom informacija. Informacije imaju vrijednost, a prave informacije imaju ogromnu vrijednost. Tokom cijele istorije čovječanstva, živjeli smo u doba oskudice informacija, a imati potrebne informacije je uvijek važno i uvijek ima određenu vrijednost: kada zasaditi usjeve, gdje pronaći nešto, mape i istorija i priče – uvijek su bile dobre uz jelo i u društvu. Informacije su bile na cijeni i oni koji su ih posjedovali ili mogli doći do njih mogli su naplatiti tu uslugu.

Posljednjih godina, od ekonomije zasnovane na oskudici informacijama prešli smo na ekonomiju zasićenosti informacijama. Prema Ericu Schmidtu iz Google-a, svaka dva dana ljudi stvore toliko informacija koliko smo ukupno stvorili od nastanka civilizacije do 2003. godine. To je oko pet egzabajta podataka dnevno, za one koji računaju. Izazov postaje ne pronaći tu rijetku biljku koja raste u pustinji, već pronaći određenu biljku koja raste u džungli. Potrebna nam je pomoć u traženju te informacije da bismo našli ono što nam je zaista potrebno.

Kao što mi je Douglas Adams jednom rekao, više od 20 godina prije nego što se pojavio Kindle, knjiga je kao ajkula. Ajkule su stare: ajkule su bile u okeanima prije dinosaurusa. A razlog zašto su ajkule još uvijek tu jeste zato što su ajkule bolje u tome da budu ajkule od bilo koga drugog. Štampane knjige su čvrste, teško ih je uništiti, otporne su na vodu za kupanje, na solarni su pogon, dobar je osjećaj kada ih držite u ruci: dobre su u tome da budu knjige, i uvijek će biti mjesta za njih.

Pismenost je važnija nego ikad, u ovom svijetu teksta i emailova, svijetu pismenih informacija. Moramo čitati i pisati, potrebni su nam globalni građani koji mogu čitati bez teškoća i razumjeti to što čitaju, razumjeti fina značenja i biti razumljivi drugima.

Knjige su način da komuniciramo sa mrtvima. Knjige su način da naučimo lekcije od onih koji više nisu sa nama, a koje je čovječanstvo ugradilo u sebe, napredovalo, učinilo da je znanje nešto što se nadograđuje, a ne nešto što se stalno mora učiti ispočetka. Postoje priče koje su starije od većine zemalja, priče koje su nadživjele kulture i zgrade u kojima su prvi put ispričane.

Mislim da imamo odgovornost prema budućnosti. Odgovornost i obavezu prema djeci, prema odraslima u koje će ta djeca izrasti, prema svijetu u kojem će oni živjeti. Svi mi – kao čitaoci, kao pisci, kao građani – imamo obaveze. Pokušaću ih sve ovdje pobrojati.

Vjerujem da imamo obavezu da čitamo iz zadovoljstva, privatno i na javnim mjestima. Ako čitamo iz zadovoljstva, onda učimo, vježbamo svoju maštu. Ako nas drugi vide da čitamo, pokazujemo drugima da je čitanje dobra stvar.

Imamo obavezu da podržimo biblioteke. Da koristimo biblioteke, da podstaknemo druge da ih koriste, da protestujemo protiv zatvaranja biblioteka. Ako ne cijenite biblioteke, onda ne cijenite informacije, ni kulturu, ni mudrost. Utišavate glasove iz prošlosti i nanosite štetu budućnosti.

Imamo obavezu da čitamo glasno svojoj djeci. Da im čitamo stvari u kojima uživaju. Da im čitamo priče od kojih smo se već umorili. Da oponašamo glasove, da im učinimo priče interesantnijim, da im ne prestajemo čitati kada oni naučr sami da čitaju. Koristite vrijeme čitanja naglas kao vrijeme povezivanja, kao vrijeme kada se ne provjeravaju telefoni, kada je sve što vam odvlači pažnju ostavljeno po strani.

Imamo obavezu da koristimo jezik. Da potjeramo sebe: da otkrijemo šta riječi znače i kako da ih koristimo, da jasno komuniciramo, da kažemo šta mislimo. Ne smijemo pokušavati da zamrznemo jezik ili da se pretvaramo da je to mrtva stvar koju moramo poštovati, već ga trebamo koristiti kao živu stvar, koja teče, koja posuđuje riječi, koja dozvoljava da se značenja i izgovor mijenjaju vremenom.

Mi pisci – a naročito pisci za djecu, ali i svi pisci – imamo obavezu prema svojim čitaocima: to je obaveza da pišemo istinite stvari, naročito kada izmišljamo priče o ljudima koji ne postoje i mjestima koja nikada nisu postojala – da razumijemo da istina nije u tome što se desilo već u tome šta to govori o nama samima. Fikcija je laž koja na kraju ipak govori istinu. Imamo obavezu da ne budemo dosadni našim čitaocima već da ih natjeramo da okreću stranice. Jedan od najboljih lijekova za nezainteresovanog čitaoca je, ipak, priča koju ne može prestati čitati. Jer iako moramo pričati svojim čitaocima istinite stvari i dati im oružje i oklop i prenijeti na njih koliko god mudrosti smo prikupili za svog kratkog boravka na ovom zelenom svijetu, imamo obavezu ne da propovijedamo, držimo predavanja, ne da guramo gotove pouke i poruke niz grlo naših čitalaca, kao što odrasle ptice hrane svoje bebe svarenim crvima; i imamo obavezu da nikad, ni u kom slučaju, ne pišemo za djecu nešto što ne bismo željeli sami pročitati.

Imamo obavezu da razumijemo i prepoznamo da kao pisci za djecu radimo važan posao, jer ako zabrljamo i napišemo dosadne knjige koje će djecu odvratiti od čitanja i od knjiga, onda smo oštetili vlastitu budućnost i osiromašili njihovu.

Svi mi – odrasli i djeca, pisci i čitaoci – imamo obavezu da sanjarimo. Imamo obavezu da zamišljamo. Lako je pretvarati se da niko ne može ništa promijeniti, da živimo u svijetu u kojem je društvo ogromno, a pojedinac je manji od makovog zrna: atom u zidu, zrno riže u polju riže. Ali istina je, pojedinci mijenjaju svoj svijet iznovi i iznova, pojedinci stvaraju budućnost i rade to zamišljajući da stvari mogu biti drugačije.

Pogledajte oko sebe: zastanite na trenutak i pogledajte prostoriju u kojoj se nalazite. Ukazaću vam na nešto što je toliko očigledno da se često zaboravlja. A to je sljedeće: sve što vidite, uključujući i zidove, bilo je u jednom trenutku zamišljeno. Neko je odlučio da je lakše sjediti na stolici nego na podu i zamislio je stolicu. Ta prostorija i sve stvari u njoj i sve druge stvari u vašoj zgradi, u vašem gradu, postoje zato što su, iznova i iznova, ljudi zamišljali stvari.

Imamo obavezu da učinimo stvari lijepim. Ne da ostavimo svijet ružnijim nego što smo ga mi zatekli, ne da ispraznimo okeane, ne da ostavimo probleme sljedećoj generaciji. Imamo obavezu da očistimo iza sebe, i da ostavimo svojoj djeci svijet koji smo zbog svoje kratkovidosti zaprljali, prevarili i obogaljili.

Imamo obavezu da kažemo političarima šta želimo, da glasamo protiv političara koji ne razumiju vrijednost čitanja i stvaranja vrijednih građana, koji ne žele da rade na tome da sačuvaju i zaštite znanje i podstaknu pismenost. To nije stvar stranačke politike, to je stvar zajedničke ljudskosti.

Alberta Einsteina su jednom pitali kako da učinimo svoju djecu inteligentnom. Njegov odgovor je bio jednostavan i mudar. “Ako želite da vaša djeca budu inteligentna, kazao je, čitajte im bajke. Ako želite da budu još inteligentnija, čitajte im još bajki.» Shvatao je vrijednost čitanja i zamišljanja. Nadam se da možemo pružiti svojoj djeci svijet u kojem će čitati, u kojem će im se čitati, u kojem će maštati i razumijevati.

 

(6yka.com)

Procitano 925 puta

S5 Box