Vijesti iz kulture
utorak, 28 April 2015 00:00

Ef. Kovačević: Bez dijaspore mogli bismo pola džamija zatvoriti

Ocijeni...
(1 glasova)

kovacevicHusein ef. Kovačević, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Sanskom Mostu, govori o svom gradu i životu u njemu.

Razgovarao: Mladen Obrenović

Uz mnogo što čime se može podičiti, Sanski Most se jedini u Bosni i Hercegovini, može pohvaliti i da ima džamiju sa četiri minareta. Već na prilasku gradu, kad se otvori pogled na dolinu Sane, minareti dominiraju krajolikom. O džamiji, koja tu stoji već pet stoljeća, ali i vjernicima, životu u Sanskom Mostu, njegovim prednostima i nedostacima govori Hadži Husein ef. Kovačević, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u tom gradu.

Osim što je karakteristična po svom izgledu, po čemu je još posebna Hamzi-begova džamija u Sanskom Mostu?

- Uz vizualni smisao, jer ima četiri minareta koji na poseban način dominiraju prostorom i čine je jedinstvenom u Bosni i Hercegovini, Hamzi-begova džamija je, u stvari, specifična po više značajki. Ona je ujedno i najveća džamija na prostorima Bosanske Krajine sa svojim gabaritima, a zasigurno i jedna od najposjećenijih džamija kad je u pitanju džuma namaz. Bez obzira na velike migracije stanovništva koje se dešavaju – i u cijeloj BiH, i u našem gradu, možemo posebno biti zahvalni Bogu dragom i to je ono što me, kao imama, posebno fascinira – džamija je petkom konstantno puna, a njen kapacitet je oko 1.000 posjetilaca.

Kroz pet stoljeća postojanja, svjedočila je postojanju velikih carstava i njihovoj propasti, mijenjali su se vladari i države, no vjernici u nju nisu prestajali dolaziti osim u teškim ratnim vremenima kad je bila srušena.

- U historijskom smislu, Hamzi-begova džamija je temelj ovoga grada. Izgrađena je 1557. godine i dao ju je izgraditi turski namjesnik bosanskog porijekla Hamza-beg koji je došao na ove prostore. Znamo da su tada postojala naselja kao što je vojna utvrda Kamengrad, vojna utvrda i Stari Majdan kao administrativno središte ovog prostora. Kao grad, Sanski Most počinje se razvijati poslije džamije. Ona je napravljena u blizini samog mosta, po kojem je grad dobio ime. Prvo su u nju dolazili vojnici koji su čuvali most i obezbjeđivali ga, ali i putnici namjernici.

Govorili su mi, kad sam odlučio doći ovdje, da ne slušam toliko ljude, koliko rijeku. Ipak, grada, Sane i džamije nema bez ljudi. Svaki dan ih susrećete i razgovarate sa njima. Što Vam oni kažu o životu, odnosno koji su to njihovi jadi?

- Sigurno je da su to oni uobičajeni problemi koji muče cijelu našu domovinu, a prije svega to je pitanje zaposlenja. To je ključno pitanje. Ovaj grad je prije rata imao velike industrijske gigante, ljudi su u njima radili i sad to nedostaje. Ovo je radin narod, naučio je da živi od svog rada, od svog truda. Ljudi nisu naučili da žive od socijale i nečije druge pomoći. Zbog toga se dešavaju velike migracije, a Sanski Most ima dijasporu koliko god i sâm Sanski Most. Čak i više. Danas se slobodno može kazati da je više ljudi u dijaspori iz Sanskog Mosta negoli što žive ovdje. Ono što u svoj toj zebnji zbog migracija ohrabruje jeste da su ovi ljudi na specifičan način vezani za svoj grad. Oni samo čekaju mogućnost da ono što su zaradili ulože ovdje i počnu da žive i nađu svoju budućnost ovdje. Mislim da tu s pravom imaju velika očekivanja od vlasti, od ljudi koji su u prilici da im omoguće određene zakonske regulative kako bi bili sigurni da ulože svoja sredstva. To je po meni najvažnije i najbitnije.

O dijaspori se u Sanskom Mostu priča u pozitivnom smislu, posebice o suradnji koja se uspostavlja na način da se pomaže onima koji su ostali da im bude bolje, a ne u smislu da im šalje pomoć. Postoji vrlo uska veza između dijaspore i domicilnog stanovništva, a oni koji su ostali ne gledaju dijasporu sa zavisti, niti dijaspora njih gleda s visoka.

- Apsolutno. Ono na što možemo zaista biti ponosni u Sanskom Mostu jeste naša dijaspora. Govorim to i s aspekta glavnog imama, vjerskog službenika Islamske zajednice. Siguran sam da bismo pola naših džamija zatvorili i ne bi mogli finansirati lične dohotke imama da nam nije dijaspore. Ovo je možda jedinstven slučaj u cijeloj BiH da članovi zajednice iz dijaspore kao da žive ovdje, odnosno da kada dođu preko ljeta postave se kao da su tu cijele godine tu. S druge strane, mnoge poslove koje imaju i žele raditi, upravo u ljetnom periodu dođu i angažiraju ljude koji su tu, svoje rođake, komšije ili prijatelje. Svako od njih, bez obzira što je daleko, ovdje želi imati stan ili kuću, želi imati mjesto gdje se može i planira vratiti.

No, postoje i oni koji bi željeli ulagati svoj novac, kao što ste spomenuli. Kako im pomoći?

- Toga još uvijek nema na onaj način kako bi to zaista moglo biti. Kao jedan detalj navodim činjenicu da smo grad koji ima devet rijeka i kao takav ne bi smio nijedan litar vode da uveze. Imamo vode za cijelu Bosnu, a kamoli dalje. To su ogromni resursi koje ovaj grad ima. Svjestan sam koliko dijaspora voli ovaj grad i koliko su spremni da ulažu u njega bez obzira da li su blizu, u nekim susjednim zemljama, ili su negdje u Australiji, Kanadi, Americi. Opet znaju gdje im je porijeklo i odakle su potekli.

Koje su to stvari koje mogu privući nekoga da živi u Sanskom Mostu, odnosno – kad bi nekom potpunom strancu objašnjavali prednosti Sanskog Mosta, što biste naveli?

- Ovdje se, prije svega, može zdravo živjeti. Ovo je apsolutno zdrava sredina i ne postoji nijedan zagađivač, niti nešto što bi u tom pravcu nekoga moglo navesti. Dakle, onaj ko želi apsolutno zdravu, prirodnu, čistu sredinu nema nikakve sumnje da je to Sanski Most. Drugo, grad je to sa ogromnim prirodnim resursima. Ono što nam je od Boga dato, iole poduzetan čovjek bi itekako mogao iskoristiti. Treće, ovo je jedna zdrava sredina u smislu tolerancije, slobode, suživota i jedne zaista prirodne, ne nekakve vještačke trpeljivosti, gdje ljudi i pored ovog svega što su doživjeli i preživjeli još uvijek vole svoga susjeda, svoga komšiju, spremni su mu pomoći. Jedan od pokazatelja takvoga stanja je i prošlogodišnja poplava gdje se nije pitalo kako se ko zove, koje je vjere ili nacije, nego su ljudi pomagali jedni drugima, istinski i srčano, iz ljubavi. I tako su se doživljavali.

Bošnjaci čine većinu u ovom gradu, no zanima me kako, 20 godina nakon strašnog rata koji je donio sve nevolje progonstva, raseljavanja i brojne zločine, danas žive tri zajednice u Sanskom Mostu?

- Ovo je grad suživota i tolerancije, bez obzira na ono što se desilo i, to želim kazati, na svu tragediju i zločine koje je ovaj grad preživio. Osim minareta, vidite i crkve – katoličke i pravoslavne. Imamo jako dobru komunikaciju, i ja i moje kolege, sa pravoslavnim i katoličkim sveštenicima i svećenicima. Imamo redovne tribine, sastanke, komunikaciju, predavanja, zijarete. Gotovo da se nijedan incident na toj osnovi nije dogodio poslije rata. Sve to govori da je puno toga što ide u prilog kvalitetnog razvoja života u ovom gradu. Međutim, pitanje je određenih stvari i uređenja društva i države koje nisu do običnog čovjeka.

Ako sam dobro shvatio, grad ima posebnu energiju. Nosi li tu pozitivnu energiju Sana, zdrav život o kojem govorite, džamija i crkve u kojima služe vjerski službenici ili je to jednostavno do ovdašnjih ljudi?

- Optimizam je nešto što je dio mene i u tom smislu ne samo da sam to sebi uzeo u obavezu, nego zaista sam to i naslijedio – da pozitivno gledam na stvari u životu, čak i u onim trenucima kad i nije situacija takva. Uvijek se puno toga lijepog, pozitivnog i korisnog može naći. Na taj način tu energiju pokušavam prenijeti na ljude kojima se obraćam, kojima govorim kako bih dao doprinos da i oni zavole ovaj grad, da vide da se ovdje zaista može živjeti. Kad vam ljudi otvore dušu, puno je to drugačija priča od one koja je ponekad službena. I onda ljudi zaista priznaju da taj behar negdje tamo nije isti kao što je ovdje i da te lipe ne mirišu negdje u Skandinaviji ili Engleskoj kao ovdje. Ljudi su svjesni toga i na taj način mnogi i doživljavaju svoj kraj i ovu sredinu kao nešto što je od Boga dato i što je dio njih. Oni to nose u sebi. Tako i ja. Mislim da je potrebno danas govoriti o tim stvarima jer često puta i mediji često pokušavaju da ponude kao značajno i bitno nešto što je puno tame, sivila, jada i čemera. Vjerujte, kod običnog svijeta itekako ima potrebe da se govori o svijetloj perspektivi, a nje ima. Itekako je ima na ovim prostorima i nadam se da će, ako Bog da, jednog dana biti privilegija ovdje živjeti.

Dva minareta za dva poginula brata

Originalno je Hamzi-begova džamija imala jedan minaret. Nakon rekonstrukcija kroz povijest dobila je i drugi, a onda su je tokom rata srušili pripadnici Vojske Republike Srpske. Obnovljena džamija otvorena je prije 15 godina i u međuvremenu stavljena na privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

U spomen na svoju braću, koji su odvedeni u logor na početku rata, pronađeni i pokopani tek 2008. godine, sanski stomatolog Nedim Biščević dao je izgraditi još dva minareta. „Dva minareta su i za moja dva brata, ali i za sve šehide u Bosni“, objasnio je Biščević.

Sana privukla mnoge ljude u grad

„Bog je dao da ljepota ovog kraja i geografski prostor kakav ima Sanski Most nisu ostali nezapaženi. Zaista je to grad sa predivnim rijekama, zelenilom i ljepotom koja je na poseban način jedinstvena u BiH. Sve je to privuklo mnoge ljude koji su dolazili u ovaj grad. Zato danas i imate prezimena kao što su Biščevići, koji su došli iz Bihaća, Krupići ili Ključanini, ali i mnoge druge pa čak i muslimane koji su došli iz Mađarske kada su se Turci povlačili sa tih prostora. Ima ovdje i mađarskih prezimena kao što su Saleš, Taraš, Heder i oni su već muslimani koji žive stoljećima na ovim prostorima. U svakom slučaju, ovo je grad u koji se uvijek dolazilo i ja se nadam, ako Bog da, da će tako biti i u budućnosti“, vjeruje ef. Kovačević.

 

Saznajte: Sve se tumbe preokrenulo u Kučić Kuli

 

(Al Jazeera)

Procitano 783 puta

S5 Box