Vijesti iz kulture
ponedjeljak, 12 Oktobar 2015 00:00

Nisam Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski

Ocijeni...
(1 glasova)

bosancicaNakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jedanako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci.

„U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.“

Ovako počinje povelja bana Kulina, koja je napisana 29. augusta 1189. godine, na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom.

Bosančica je, opet, autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i ostalim krajevima.

Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i istoričara.

Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu istoriju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument kojeg je izdao jedan bosanski vladar vladaru, tačnije knezu druge države.

Vjerovatno je ovih par ispisanih redova, koji predstavljaju istorijski fakt, sasvim dovoljno da možemo reći da bosanski jezik postoji.

'Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac'

Ustavom BiH definisana su tri službena jezika - bosanski, hrvatski i srpski, te dva pisma - ćirilica i latinica.

Ne tako rijetko, naići ćete na objašnjavanja korištenja jezika u BiH, pa tako stoji da je bosanki jezik - jezik Bošnjaka, hrvatski - Hrvata, a srpski - Srba. U tom kontekstu danas tvrde da bosanski jezik ne postoji, te su ga preimenovali u "bošnjački".

Nakardna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jedanako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci, jer, evo, ja se nisam izjasnila kao Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski.

Prihvatam da svako govori jezikom kojim želi i bilo bi krajnje netolerantno ne dozvoliti ljudima da biraju, kada već mogu birati, jezik koji osjećaju maternjim, ali ne prihvatam tvrdnju da jezik kojim govorim i pišem ne postoji, samo zato što se zove - bosanski.

Kome i zašto smeta Bosna, smeta bosanski?

Ne mogu se sjetiti da li sam ovu rečinicu čula u okviru serijala „EX files“ ili „Ritam Balkana“ na Al Jazeeri Balkans, ali se dobro sjećam rečenice koju prenosim po sjećanju: “I dok je Bijelo dugme punilo stadione i dok su svi pjevali 'Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac', niko ovo Bosanac nije smještao u negativan kontekst, a najmanje u kontekst nacionalog isticanja, što ne bi bio slučaj da je refren glasio 'Tako ti je mala maja kad ljubi Hrvat ili Srbin'.“

Možda je baš to osnovni problem nepriznavanja bosanskog jezika.

Pričati o Kulinu banu

Ja ne znam da li ću ja doživjeti da jednoga dana svi građani ove zemlje uz svoju nacionalnu pripadnost ne vežu maternji jezik i ne određuju ga tim osjećajem. Ne znam da li ću doživjeti da prihvatimo naše istorijsko jezičko bogatsvo?

Svi oni koji negiraju njegovo postojanje, ne poznaju niti minimum bosansko-hercegovačke istorije, ne poznaju porijeklo Kulina bana, ne znaju da je do pred kraj života bio odan Crkvi bosankoj.

Novinar i istoričar William Miller 1921. godine je o Kulinu banu pisao: “Narod ga smatra za ljubimca vila, a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'pričati o Kulinu banu' je omiljena uzrečica o nekome ko govori o dalekoj prošlosti, kada su šljive stenjale pod teretom plodova, a žuta žitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama.“

Ne znaju da je za vrijeme vladavine Bana Stjepena Kotromanića 1326. godine anektiran/pripojen veći dio Huma – Hercegovine, te ja tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine političku cjelinu.

Sigurna sam da ne znaju da je i ban Stjepan podupirao Crkvu bosansku, mada je, najvjerovatnije bio pravoslavne vjere.

Mada kralj Tvrko zaslužuje puno više, ipak puno o njemu i njegovoj vladavini dovoljno govori sljedeće - za vrijeme Tvrtkove vladavine Bosna je bila najmoćnija zemlja na zapadu Balkana.

Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića, za koju se vjeruje da je ispisao logotet Vladoje, jedan od najboljih majstora ćirilice, koji pri pisanju ove povelje uzima u obzir navike bosanske sredine, tačnije vrijednosti i duha bosančice.

Možda ni ja ovaj tekst ne bih pisala da u pozadini negiranja postojanja bosanskog jezika ne leži negiranje postojanja Bosne i Hercegovine.  

Rijeki su, naročito oni malo stariji, koji bar jednom nisu pogledali monodramu Josipa Pejakovića “On meni nema Bosne“.

Čini mi se ne mogu ljepše završiti ovaj tekst do završnim tekstom ove monodrame: “Ljudi moji, sjednem ja u onaj autobus, a meni srce velikačko, hoće da izleti iz ovih mojih prsa. Bosna se moja približava, moja najrođenija... A ne prođe malo, a pukla ona Bosna, sva zelena i čista k'o potok, oni bistri u planini. Gledam ja onu ljepotu i mislim se, reko' - 'Gdje si čovo sa brkovima da viđaš ovo?' Ne prođe malo, dođem i kući, pita me žena: “Što se vrati crni Slačine?“, reko' – 'On meni nema Bosne! On meni nema Bosne!'“

A ja dodajem „On meni nema bosanskog jezika“.

 

Nataša Gaon-Grujić (Al Jazeera)

Procitano 633 puta

S5 Box