Vijesti iz kulture
četvrtak, 22 Oktobar 2015 00:00

Djevojčica i lešinar - fotografija za ličnu kartu

Ocijeni...
(1 glasova)

afrikagladFotograf Kevin Carter je u 33. godini života izvršio samoubistvo, zarobljen u slikama živih sjećanja na ubijanja i leševe... bol... djecu koja umiru od gladi.

Fotograf je Kevin Carter. Rođen je 1960. u predgrađu Johannesburga, Južnoafrička Republika.

Kao mladić, svjedočeći južnoafričkom aparthejdu, prepoznao je ono što mnogi bijeli ljudi nisu željeli vidjeti, uključujući i njegove roditelje.
Služeći vojsku doživio je probleme jer su ga smatrali “ljubiteljem crnaca” ("nigger lover").

Dobio je žestoke batine kada je stao u zaštitu jednog crnog čovjeka. Osjećajući da se nalazi na strani loših momaka odlučio je dezertirati.

Pod lažnim imenom David radio je neko vrijeme kao DJ. U tom periodu, istraumatiziran, ogorčen i generalno rastrojen prvi put pokušava izvršiti samoubojstvo.

Preživio je. Vraća se u vojsku da dovrši službu, a nakon toga počinje raditi kao sportski fotograf za Johannesburg Sunday Express.

Sa počecima pobune protiv aparthejda, Carter kao fotograf uzima aktivno učešće prikazujući svu brutalnost sukoba.

Prvi je fotograf koji je snimio izvršenje monstruoznog kažnjavanja gdje se optuženiku (uglavnom kolaboracionistima sa režimom) stavlja guma oko vrata i tijela nakvase benzinom, a potom zapali.

Umiranje kažnjenika traje i do dvadeset minuta. Nije mu bilo jasno ima li uopće smisla to fotografirati?

U vezi sa tim fotografijama sam je izrazio sumnju da možda prisustvo kamera potpiruje želju za takvom vrstom brutalnosti.

Zbližio se sa nekolicinom fotografa među kojima su Ken Oosterbroek, Joao Silva i Greg Marinovich. U periodu unutarnjih sukoba u JAR-u izlažu se velikim opasnostima svakodnevno riskirajući vlastite živote.

Zbog svog stila rada, postaju poznati kao “Bang-bang klub”. Kako bi se lakše suočili s opasnostima, te približili uličnim ratnicima, Carter kao i još neki uglavnom su drogirani.

Dok većina ostaje na marihuani, Carter počinje koristiti sve jače i teže droge.

Za fotografiju iz 1990. godine na kojoj jedan član ANC-a probada pripadnika Zulua, Greg Marinovich dobija Pulitzera.

Lešinar koji čeka svoju gozbu

Dok je najveći broj fotoreportera odlazio ka Bosni, Carter zajedno sa Portugalcem Silvom 1993. godine odlazi u Sudan. Slijeću 11. marta sa avionom koji dovozi humanitarnu pomoć. Na aerodromu je dočekao prizor izgladnjelih ljudi nalik skeletima.

Odmah počinje fotografirati. Udaljio se malo od kampa i ugledao je nevjerovatan prizor.

Pred njim je bila izgladnjela djevojčica za koju je pretpostavio da pokušava puzati prema UN-ovom kampu. U tom trenu slijeće i lešinar.
Fotografija je snimljena 1993. godine tijekom humanitarne katastrofe u Sudanu.

Vladala je nestašica hrane. Ljudi su izgledali poput onih na snimcima iz Auschwitza.

Zbog ove fotografije Kevin Carter je 1994. godine proglašen dobitnikom Pulitzerove nagrade.

Fotografija prikazuje izgladnjelo dijete koje je puzalo prema selu Ayod, gdje je bio smješten kamp Ujedinjenih naroda. Bio je udaljen samo jedan kilometar od mjesta na kome je fotografija nastala. Na fotografiji se ne vidi kamp UN-a, ali je tu lešinar koji nad zgrčenom djevojčicom čeka svoju gozbu.

New York Times je objavio fotografiju 26. marta 1993. kao metaforu stanja u Africi. Fotografija je šokirala cijeli svijet.

Hiljade ljudi je reagiralo prevashodno u želji da saznaju šta se desilo sa djevojčicom. Da li je preživjela?

Objavljena je dodatna informacija o tome da je djevojčica smogla snage da se udalji od lešinara, ali da je njena sudbina nepoznata.
Pretpostavlja se da je snimljena djevojčica poput mnogih umrla.

Šta se sa njom dogodilo nije znao ni Kevin Carter.

Fotografija je utjecala na mnoge da shvate da postoje hiljade djece čija je sudbina bila da se nađu u okruženju lešinara.

Odgovornost fotografa, a ne onih koji vladaju

Ipak, umjesto priče o stvarnim lešinarima u Africi, mnogima su bile zanimljivije ptice.

Umjesto priče o uzrocima stanja u Africi, više se pisalo o dodatnim kontingentima humanitarne pomoći.

Umjesto priče o kroničnoj pasivnosti UN-a i njihovoj funkciji, mnogima je bilo važnije to da fotograf nije učinio ništa da bi pomogao djevojčici, osim što ju je uredno kadrirao zajedno sa pticom.

Ne umanjuje to njegovu osobnu odgovornost, ali čudan li je svijet gdje se u takvim situacijama odgovornost očekuje od fotografa, a ne od onih koji vladaju moći, novcem i oružjem.

Priča svedena na individualnu krivicu izgledala je zbilja potresnom. Navodno je Carter čak dvadeset minuta čekao u nadi da će lešinar raširiti krila. Potom je otjerao pticu.

Sjeo je ispod jednog drveta i zapalio cigaretu. Plakao je i obraćao se Bogu.

Morao je osjetiti da je to to. To je ta fotografija. Onaj trenutak koji vjerovatno svaki fotograf želi i ne želi da dočeka.

Kako stoji u opisima ove scene, a o kojima je pričao njegov prijatelj Silva, očigledno Carter nije uzeo djevojčicu, niti ju je prenio do kampa. Pretpostavljalo se da su njeni roditelji tu u blizini, u redu za humanitarnu pomoć.

U biti, Carter se držao i uputstava o načinu ponašanja novinara u Sudanu. Naprimjer, jedno od uputstava za novinare u Bosni bilo je „uvijek budi ljubazan sa lokalcima“.

Ne znam šta je još pisalo onim koji su dolazili u Bosnu, ali u Sudanu novinari nisu smjeli dirati žrtve gladi zbog rizika da bi se mogli zaraziti nekom bolešću.

Dva lešinara na fotografiji

Bez obzira na to, kritičari Carterove ignorancije na fotografiji su pored djevojčice vidjeli dva lešinara. Jednog kojeg vidimo i drugog koji je fotografiju snimio. Trećeg ne spominju.

Rasprave o ovoj temi će se posebno rasplamsati nakon što mu je 12. aprila 1994. javljeno da je osvojio Pulitzerovu nagradu.

Pogođen ovakvim napadima branio se vlastitim profesionalizmom. Ni nagrada kao ni riječi hvale kolega i prijatelja nisu mogle umanjiti depresiju koja ga je obuzimala.

Drogiranje je dodatno otežavalo situaciju. Čitav niz događaja nije mu išao u prilog.

Samo šest dana nakon informacije o nagradi, njegov prijatelj Oosterbroek ubijen je u Tokozi. Marinovich je teško ranjen. Njegova depresija bila je sve gora i gora, a zbog drogiranja ga ostavlja  djevojka.

Imao je i finansijske probleme, a uslijed teškog mentalnog stanja i droge, sve češće mu se događaju profesionalni propusti.

Radeći za Time prvo je prespavao avion za Mozambik, a nakon šest dana provedenih tamo izgubio je sav snimljeni materijal.

Dvadeset i sedmog jula 1994, u 33. godini života, izvršio je samoubojstvo. Bio je u depresiji, u dugovima, bez para, zarobljen u slikama “živih sjećanja na ubijanja i leševe... bol... djecu koja umiru od gladi, ranjenu djecu…”

Za razliku od ljudi koji mu s pravom nikada neće preći preko činjenice da nije pomogao djevojčici, mnogi profesionalni fotografi i novinari osjećaju duboko razumijevanje prema svim Carterovim slabostima, manama i greškama.

Čovjek kojem je uspjeh donio smrt

Ako vam je biti fotograf posao, to se značajno razlikuje od postavljanja fotografija na Instagramu ili Facebooku.  

Kao i profesionalno obavljanje bilo kojeg posla, nije lahko biti ni fotograf. Klikate, klikate i klikate... Čekate svoju sekundu. Onda, jednog dana razvijete film i na njemu ugledate lešinara pored djeteta koje umire od gladi.

Shvatite da napokon imate „remek-djelo“, fotografiju po kojoj će vas svi prepoznati. Zagledajući fotografiju tražite sebe na njoj. Osjećate da je ta fotografija poput fotke iz vaše osobne karte.

Gledate čas u dijete, čas u lešinara... Tražite... Pitate se: "Gdje sam tu ja?"

Odjednom, cijeli svijet vam se sruši i dobijete sekundu da se odlučite izabrati između uloge djeteta koje umire ili lešinara.

To je priča Kevina Cartera, čovjeka kojem je uspjeh donio smrt.

Što se tiče Afrike situacija je još gora. Širom kontinenta i dalje UN-ovim avionima stižu kukuruz i riža, dok velike sile otvaraju banke, a korporacije nemilosrdno iskorištavaju rudnike zlata, dijamanata i sve on čime je Bog obasuo taj predivni kontinent i te lijepe ljude.

Umjesto da su sila, cijeli život gledamo njihovu izgladnjelu djecu, ponižene ljude, oboljele od side, drogirane polugole ratnike-divljake sa modernim puškama zapadne proizvodnje.

Za to vrijeme svijet, bez osjećaja osobne krivice, raspravlja o moralu Kevina Cartera i njegovoj fotografiji crno-bijelog svijeta u koloru.

 Nihad Kreševljaković (Al Jazeera)

 Saznajte još na Al Jazeeri Balkans: Pakistan ne odustaje od nuklearnog oružja

 

 

Procitano 769 puta

S5 Box