Vijesti iz regiona
ponedjeljak, 12 Juni 2017 00:00

Državne i granice ljudske izdržljivosti

Ocijeni...
(0 glasova)

granicnapolicijaKamo putuju sve te nepregledne kolone automobila, autobusa i kamiona? I zašto? Vozove, avione i brodove - da ne pominjemo. Ništa mi nije jasno. Možda je kretanje jedini mogući oblik života jer mi se čini da ljude niko ne može zaustaviti u njihovoj nakani da ostatak života provedu na točkovima.

Svako mora, povremeno ili stalno, putovati. Pa čak se i meni dogodi da mi je put važan i neizbježan. Prvo pomislim da je pakovanje najgore, ali kad krenem iz Ljubljane prema zakrčenoj obilaznici, tek tada vidim šta je prava muka. Hiljade vozača se utrkuje da što prije stigne do svog cilja koji je samo njima znan i koristan (niko ne putuje da mu stražnjica vidi puta jer najgore tek dolazi).

Moj cilj je autocesta prema Zagrebu, a onda, preko srednje Bosne u zapadnu Srbiju, pa u Beograd.

Dugotrajno čekanje pri ulaska u 'Šengen zonu' ima neku svoju logiku i tu se doista treba naoružati strpljenjem, ali mi nikada neće biti jasno zašto se pri izlasku iz te 'famozne' zone toliko čeka? Neki kažu da je to zbog ukradenih automobila, mada, ne razumijem, kako to da, u vrijeme apsolutne ili sveobuhvatne kompjuterizacije, 'čitači registracija' odmah ne prepoznaju sumnjivo vozilo? Koje se može, samo jednim pokretom ruke, izdvojiti iz kolone.

Sve će se donekle promijeniti kad Hrvatska uđe u 'Šengen' (već krajem ovog mjeseca postat će dio dvostranog informativnog sistema, a sredinom iduće godine punopravna članica) i tako će zemlje Zapadnog Balkana imati samo jednu granicu - sve do Portugala ili Norveške. I to će olakšati život putnika, ali i izvoznika. Nažalost, i uvoznika.

Deset eura za ulazak u Evropu
Problem je ulazak u BiH iz Hrvatske, koji je avantura sam po sebi. Svejedno je o kojem prelazu govorimo: Jasenovac, Gradiška, Slavonski Brod, pa čak i Županja. Nedavno sam gledao u Gradiški, naravno, iz suprotnog smjera (čekalo se više od tri sata), jednog momka sa puntom koji je htio na brzinu da zaradi. Naime, nudio se frustriranim vozačima da ih za deset eura 'za minutu' prevede preko granice. Što samo govori gdje počinje Evropa.

Tako slabu organizaciju prelaska granice i haos, ali i toliki broj vozila (čini mi se najviše u lokalnom prometu) nisam vidio nigdje. Samo po sebi nameće se pitanje: što će nam državne granice ako ne znamo upravljati njima? Ili, zašto te države ne otvore više graničnih (ali i malograničnih) prelaza? Logično, problem su mostovi. Ni nakon više od dvadeset godina, na Savi nije napravljen niti jedan novi most. Toliko o 'prijateljskim' odnosima među državama koje najviše zarađuju jedna od druge.

Na granici između BiH i Srbije je nešto bolja situacija jer se tamo, ipak, nešto gradi. Drina, lagano i sigurno, sve više spaja, odnosno, sve više preovladava ekonomski interes, što znači da se ljudi sve manje bave glupostima. Nakon skoro trideset izgubljenih godina, mnogima je došlo iz stražnjice u glavu i sad gledaju od čega se živi. Ali, političari nikako da shvate šta je njihov posao. Oni treba da rade za građane i da im olakšaju život, što podrazumijeva i prelaz preko granice.

Beograd je, opet, postao veliko gradilište. Samo što sada 'Srbija radi, a Beograd se gradi'. Priča je uvijek ista, ali se države mijenjaju. Mali čovjek sanja velike gradove, a želje su jedno, mogućnosti drugo. I za putovanje je potreban novac, kojega nije lako zaraditi. Pogotovo u državama u kojima traje 'permanentna tranzicija'… Tu priču treba što prije završiti ili će svi otići.

I sad, na bivšem autoputu 'Bratstva i jedinstva', prema graničnom prelazu Bajakovo, nepregledne kolone kamiona i šlepera satima, ponekad i danima, čekaju na ulaz u EU (mnogi prevoze hranu ili stoku). Putnički automobili mnogo manje, ali se i tu osjeća neka vrsta nejednakosti i nelagodnosti. Čekanje je neminovno. I kad konačno pređeš granicu i bezbrižno žuriš prema Zagrebu, negdje na tridesetom kilometru, ugledaš barikadu na putu. Tu je nekakvo odmorište i moraš proći kroz špalir policije sa dugim cijevima koji detaljno pregledaju svako vozilo.

Strpljivost na 'šengenskoj granici'
Naravno da nije prijatno, ali u vrijeme učestalih terorističkih prijetnji, treba prihvatiti činjenicu da 'mjere opreza' imaju preventivni karakter. Jer je Evropska unija prostor za bogate i, na neki način, povlaštene. Pokazatelji govore da je to 'najbogatije tržište na svijetu' i zajednica u kojoj se daleko najbolje živi. Zato granice treba štititi. Ne radi onih koji bi tamo došli, već zbog usijanih glava koji bi da, terorističkim akcijama, drugima kroje kapu ili mijenjaju način života.

Istina, mnogi misle da su na sceni 'spavači' koji ne dolaze niotkud, već odavno žive na prostorima kojima mentalno ne pripadaju i čekaju priliku da 'ubiju i budu ubijeni' jer je to njihov odnos prema svijetu kojeg ne razumiju. Pitanje je da li ih je neko svjesno, planski indoktrinirao ili oni sami žele da budu radikalizirani i samo traže bilo kakav povod. Zato je sasvim neizvjesno u kom smjeru to ide i kako ćemo živjeti dalje, u novonastaloj situciji.

Zato treba biti dovoljno strpljiv i na 'šengenskoj granici' (između Hrvatske i Slovenije) mirno čekati svoj red jer su svi prolazi otvoreni i dovoljan broj policajaca radi svoj posao. Naša pojedinačna, ali i kolektivna, sigurnost je, ipak, iznad svega.

Nasuprot tome, na graničnim prelazima gdje zbog loše organizacije i neadekvatne opreme, država istražuje granice naše izdržljivosti, treba pokazati građanski neposluh.

Samo treba prepoznati šta je šta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su atuorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Nihad Đozić (AJBalkans)

Procitano 52 puta

S5 Box