Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (102)

Ocijeni...
(0 glasova)

vucic1Mešihat Islamske zajednice u Srbiji objavio je odgovor na optužbe predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da su bajram i džuma namaz krivi za širenje koronavirusa u Sandžaku. U nastavku prenosimo odgovor Mešihata IZ u Srbiji koji potpisuje predsjednik Kriznog štaba Islamske zajednice dr. Rešad ef. Plojović.

Na press-konferenciji, 07.07.2020. godine, koju ste održali i tom prilikom govorili o raznim temama, a nezaobilazno i o stanju u Sandžaku i eskalaciji zaraze korona virusom, između ostalog, kazali ste: „Nisam dovoljno poznavao običaje naših muslimanskih prijatelja, naših Bošnjaka. Nisam znao koliko je Bajram značajan i koliko ljudi ide u džamiju! Nismo zabranili ulaz u džamije. I to nas je skupo koštalo, to nas je užasno skupo koštalo! I ako je neko za to kriv, ja sam! Pogledajte snimke petkom… (pauza uz hvatanje rukom za glavu). Užasno je reći dobra nam je situacija kako je moglo da bude. Da li su mogli i neki drugi iz Islamske zajednice da reaguju? Možda jesu, možda nisu, ali nije njihova dužnost. Bila je naša dužnost. Ne znam kako mi se to dogodilo!? Jednostavno ne znam kako mi se to dogodilo! Živ bih se pojeo! Živ bih se pojeo!“ A na postavljeno pitanje nekoga od prisutnih: „Da li će neko da snosi odgovornost“, odgovorili ste: „Ja ću da snosim odgovornost!“

Radi Vaše informacije, poštovani predsjedniče, i informisanja javnosti, zbog istine, podsjetit ćemo Vas kako su se stvari događale, da bi na kraju svako prosudio kolika je odgovornost Islamske zajednice za aktuelno stanje.

Kada se početkom marta ove godine moglo zaključiti da će i Srbija biti zahvaćena korona virusom, s obzirom na njegovo širenje na prostoru Evrope, dok ste Vi i nadležni stručnjaci govorili o nepostojanju opasnosti i o „smiješnom virusu“, rukovodstvo Islamske zajednice je 11. marta, pet dana prije uvođenja vanrednog stanja na prostoru R. Srbije, održalo prvi sastanak tim povodom, kada je donijeto niz mjera koje su se ticale preventivnog djelovanja. Što znači da smo bili odgovorni i onda kada su odgovorni bili neodgovorni.

Nakon što je uvedeno vanredno stanje i policijski čas, 16. marta, Islamska zajednica je odmah nakon toga, 17. marta, bez Vašeg zahtjeva, inicijative, poziva, molbe ili sugestije da bi bilo dobro da se to uradi, ipak, svjesna opasnosti i svoje odgovornosti za živote ljudi, zatvorila sve svoje odgojno-obrazovne i humanitarne ustanove: Medresu, Fakultet za islamske studije, Predškolske ustanove, Školu Kur’ana Časnog, mektebsku nastavu u džamijama, prekinula rad vakufskih kuhinja koje djeluju u okviru Centra za humanitarni rad Hajrat itd., a potom krenula i sa zatvaranjem džamija i prekidanja svih džamijskih i masovnih vjerskih aktivnosti, počevši od Beograda i Novog Sada, jer je tamo bio najveći broj zaraženih, što je učinjeno 19. marta, a potom 20. marta zatvorene su sve džamije (koje djeluju u okviru sistema legalne, legitimne i kod većine muslimana u Srbiji jedine priznate) Islamske zajednice u Srbiji, na prostoru Sandžačkog, Preševskog i Beogradsko-novosadskog muftijstva.

Islamska zajednica je nakon proglašenja vanrednog stanja formirala svoj Krizni štab, iako to njoj niko od nadležnih nije sugerisao ili kazao da bi bilo dobro, niti je, bez obzira na njen autoritet i kacitetet, tražio da se uključi u rad lokalnih kriznih štabova, tako da je sve svoje resurse i infrastrukturu podredila humanitarnom djelovanju, pružanju pomoći i vođenju brige o ugroženima na različite načine.

Radi istine i kako bi ste znali, uvaženi predsjedniče, Islamska zajednica u Srbiji je tokom vanrednog stanja podijelila oko 12.000 humanitarnih paketa različitih sadržaja, čija je ukupna vrijednost oko 250.000 eura i oko 100.000 kg brašna, i to na cijelom prostoru Srbije, od Priboja, pa sve do Subotice, ne samo svojim sunarodnicima Bošnjacima i muslimanima, već svim ljudima kojima je pomoć bila potrebna, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili partijsku pripadnost. O tome možete saznati ako upitate one koji su pomoć dobili u: Priboju, Prijepolju, Brodarevu, Novoj Varoši, Sjenici, Tutinu, Novom Pazaru, Kraljevu, Krupnju, Loznici, Šapcu, Beogradu, Smederevu, Smedrevskoj Palanci, Boru, Novom Sadu, Beočinu, Subotici…

Kada je donijeta odluka o ukidanju vanrednog stanja polovinom mjeseca Ramazana, 6. maja, i konstatovano „da je prestala opasnost, a virus oslabio“, Islamska zajednica se je obradovala, kao i svi građani Srbije, koji su skoro dva mjeseca bili pod strogim mjerama, te je u četvrtak, 7. maja, donijela odluku da se otvore džamije, sa početkom od petka 8. maja sa džuma namazom, maksimalno skrativši vrijeme boravka u njima, uz naredbu strogog poštovanja mjera zaštite, kao što su: nošenje zaštitnih maski, održavanje fizičke distance, dezinfekcija na džamijskom ulazu, redovno čišćenje i dezinfekcija prostora, nošenje sopstvene prostirke za molitvu itd. Odluka je donijeta jer su stroge mjere ukinute, dozvoljen rad restorana i postepeno potpuno normalizovan život, a ujedno i zakazan novi datum izbora za 21. juni, koji su prethodno bili otkazani, dozvoljeni skupovi, a od strane nadležnih stručnih tijela i najviših državnih zvaničnika pažnja javnosti je usmjeravana u pravcu normalizacije života, nepostojanja opasnosti, priprema i učešća na izborima.

Nakon 15 dana od ukidanja vanrednog stanja, 24. maja, bio je Ramazanski bajram i s obzirom na potpuno opuštanje i nepostojanje nikakvih zahtjeva, prijateljskih preporuka od Vas ili nadležnih, Islamska zajednica nije zabranila obavljanje bajram namaza, ali jeste sugerisala da se poštuju prethodno spomenute mjere samozaštite i da se zbog osjetljivosti situacije izbjegnu tradicionalni bajramski obilasci i čestitanja, ili svedu na krug najuže porodice.

Kazati da je Ramazanski bajram i okupljanje u džamiji petkom razlog zaraze, uz hvatanje za glavu, apsurdno je, bez obzira što je Vaša želja pokušaj bježanja od sopstvene odgovornosti. Da je Bajram i okupljanje petkom na džumi uzrok zaraze, kako Vi kažete, koja je uzrokovala kolaps zdravstvenog sistema u Sandžaku, opšti haos i rasulo koje se dešavalo 15-tak dana, čiji je bilans oko 200 umrlih u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, a samo u jednom danu na prostoru pomenuta tri grada, 4. jula, umrlo je 27 osoba, od čega je sigurno više od pola usljed zaraze virusom COVID-19, nije i ne može biti tačno. Jer da jeste, zaraza i porast broja oboljelih sa smrtnim ishodima desio bi se najkasnije 15-tak dana nakon Bajrama, to jest do 10. juna, ali se to nije dogodilo. Za to ne postoje nikakvi zvanični dokazi niti evidentirani slučajevi.

Svaljivati odgovornost i krivicu na Islamsku zajednicu i Bajram je tendenciozno i neprihvatljivo, ako se ima na umu da su odmah po ukidanju vanrednog stanja restorani širom Srbije, pa i u Novom Pazaru, bili puni, da su održavana porodična veselja, svadbe, noćne žurke, da su kafane i diskoteke radile do zore, sa stotinama prisutnih, da su nedjeljama pred bankama stajali redovi ljudi želeći da podignu 100 eura koji su im dodijeljeni od strane predsjednika, za koje se prema zvaničnim informacijama prijavilo više od četiri, a podiglo više od šest miliona, potom i masovni predizborni skupovi.

Ako se datumski pogleda kada se dešava eksplozija zaraze i kolaps zdravstvenog sistema u Novom Pazaru i Sandžaku, može se zaključiti da je to neposredno nakon izbora. S obzirom da nadležna stručna tijela kažu da inkubacija korona virusa traje 10-15 dana, to znači da su se prva masovna inficiranja i zaražavanje ljudi dešavala 10-tak dana prije izbora, u jeku predizborne kampanje, za koju nije odgovorna Islamska zajednica, jer nije ona učestvovala na izborima, niti je mogla imati podatke i informacije šta se dešava u zdravstvenom sistemu Novog Pazara da bi alarmirala Vas i javnost.

Najodgovorniji i najveću krivicu za aktuelno stanje u Sandžaku i Srbiji snosi vlast koja mora pratiti stanje i donositi odluke i odgovorni na terenu koji obnašaju funkcije.

Shodno tome, poštovani predsjedniče, žalosno je što ne poznajete „običaje prijatelja muslimana, Bošnjaka“ i činjenicu da je Bajram njihov najveći blagdan. „Užasno“ je, kako Vi rekoste, što je broj klanjača petkom razlog da se zbog toga hvatate za glavu. Užasno je da se kajete što niste zabranili ulazak u džamije, a da pritom ne zabranite ulazak u crkve i da se zbog toga „pojedoste živi“, a niste zabranili rad restorana, svadbe, veselja, ili što ste milione građana Srbije izmamili iz kuća da podignu novac koji ste im uplatili. Užasno je što ste dozvolili da izbori i broj mandata bude važniji od života ljudi, a da oslobađate odgovornosti krivce, proglašavajući ih herojima, koji se navodno slomiše od borbe da pomognu narodu i državi. Pa ima li neko drugi, osim njih, da taj posao može i treba raditi!?

Sramota je što za sve prethodno okrivljujete Islamsku zajednicu, kada znate da je baš ona među prvima ukazala na problem, tražeći da se reaguje. Koja je opet po sopstvenoj procjeni, 4. jula, zatvorila džamije, bez Vašeg ili bilo čijeg zahtjeva ili sugestije, čineći sve što je u njenoj moći da pomogne ugroženima, bez obzira što nijedan njen vjerski službenik nije dobio nikakvu nadoknadu, to jest „korona minimalac“ u iznosu od 30.000 dinara, koji je država Srbija isplaćivala svim zaposlenima za zadnja tri mjeseca.

Poštovani predsjedniče, pošto znate ko su krivci i najodgovorniji za katastrofu u Sandžaku, posebno Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, a zbog porasta broja zaraženih i umrlih, sada možemo dodati i u Priboju i Prijepolju, koje neprestano prozivate, ali nakon toga velikodušno amnestirate i preuzimate krivicu, s obzirom da ste predsjednik ove države i da imate apsolutnu vlast i sve resurse, raspolažete informacijama više od bilo koga u zemlji, da ste vrhovni komandant vojske i imate mogućnost djelovanja u svim situacijama, bez obzira što druge optužujete, pa amnestirate i smatrajući sebe nevinim preuzimate odgovornost, ipak ste Vi, zbog pozicija i mogućnosti za djelovanje, jednom riječju, po službenoj dužnosti najodgovornija osoba za sve što se dešava u Srbiji i Sandžaku, uključujući i aktuelno stanje.

Međutim, mi zbog toga u ovom momentu ne tražimo, niti želimo utvrđivati Vašu krivičnu odgovornost, jer znamo da ne biste dozvolili da se stvari odvijaju u tom pravcu da ste mogli pretpostaviti šta će biti posljedice, već tražimo da ne nabrajate krivce, da ne oklijevate i bespotrebno ne odlažete pružanje pomoći narodu Sandžaka, jer već se puno zakasnilo i to kašnjenje će ostaviti trajne posljedice. Podržite ono što radi Islamska zajednica, jer je u ovim danima eskalacije zaraze, imajući u vidu svoje mogućnosti, uradila puno: donirala je bolnicama u Sandžaku značajne količine lijekova, više od 10.000 zaštitnih maski, 2.000 vizira, uplatila apotekama u Novom Pazaru, Tutinu, Ribariću, Sjenici, Prijepolju i Priboju značajna sredstva kako bi oni koji su na kućnom liječenju mogli doći i besplatno preuzeti svoju terapiju.

Islamska zajednica je oslobodila troškova opremanja i obavljanja dženaze porodice osoba koje su umrle od virusa COVID-19, novčano pomogla i pomaže velikom broju ljudi koji su se liječili i liječe u kućnim uslovima, pokrenula niz humanitarnih akcija u zemlji, okruženju i cijelom svijetu, od Evrope do Amerike i Australije, a rezultati toga jesu donacije i pomoć brojnih pojednica koji su se odazvali i odazivaju na poziv Islamske zajednice i uključili se u akcije obezbjeđivanja potrebnih sredstava, lijekova i opreme bolnicama u pomenutim gradovima, koja se mjeri stotinama hiljada eura, u sklopu koje je tokom zadnjih 10-tak dana obezbijeđeno 10-tak namjenskih ambulantnih kola, koja su donirana bolnicama u Sandžaku, od čega je više od pola donirano nakon konsultacija i na preporuku Islamske zajednice.

Recite nam, poštovani predsjedniče, gdje to u Evropi, pošto je naš grad proglašen „Evropskim Novim Pazarom“, ima da građani u situacijama kriza, zaraze ili bolesti kupuju lijekove, zaštitnu opremu, ambulatna kola itd. i poklanjaju ih bolnicama, kako bi ljekari mogli da pruže kvalitetno liječenje pacijentima, ako država ulaže u te bolnice milione eura, „dobro su opremljene i svega imaju dovoljno“!?

Najmanje što zaslužuje Islamska zajednica od Vas lično i Vlade R. Srbije za ono što je uradila i radi, bez obzira da li je to ili nije njena dužnost, jeste poštovanje i zahvalnost, kao i izvinjenje za upućene optužbe.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Golobradom Omeru Dudiću u Genocidu u Srebrenici ubijeni su gotovo svi članovi porodice.

Iako mu je u srebreničkom genocidu pobijena gotovo cjelokupna porodica, Omer Dudić ne osjeća mržnju ni prema kome.

Sjetiti se događaja koji su se desili prije četvrt stoljeća nije lako. Ljudi se uobičajeno sjete nekih detalja, ponekog vođenog razgovora, zvuka ili mirisa. Omer Dudić se događaja iz jula 1995, kada se u srebreničkom kraju desio najužasniji zločin od Drugog svjetskog rata na području Evrope, sjeća kao da su se desili jučer.

"To je nešto što se ne može zaboraviti, ne može se izbrisati. Čak i kad bi htio".

Dok prilazi u pratnji sina, srdačno se pozdravlja. Duboko uklesane linije na preplanulom licu ga čine starijim nego što to jeste. Bore koje otkrivaju da je doživio i preživio ono što niko ne treba da doživi.

Godine 1993. je s porodicom pobjegao iz sela Osmače u Srebrenicu, gdje je s hiljadama drugih stanovnika kraja pokušavao da preživi uz malo hrane i u stalnom strahu od ofanzive vojske Republike Srpske. Konvojem za Tuzlu otišli su mu sestra, dvije sestre i jedan brat, a on je s ocem, starijim bratom, njegovom trudnom suprugom i brojnim drugim članovima porodice ostao u gradu. On i nana su jedini koji su preživjeli genocid.

Tek stasalom mladiću, 1994. su dali pušku u ruke, kao i mnogim gotovo golobradim mladićima njegove dobi. Nekoliko mjeseci kasnije, na insistiranje međunarodne zajednice i garancije UNPROFOR-a da će ih zaštiti, Bošnjaci tog kraja predali su teško i lako naoružanje.

"Osjećali smo se sigurnim, vjerovali smo generalnu (Philippeu) Morillonu. Obećao nam je da će nas zaštiti. Život se, iako nismo imali dovoljno hrane, donekle vratio u normalu", kaže Dudić.

Najteži dani

Dok se prisjeća najtežih dana života, nesvjesno trlja teške radničke ruke, a pogled mu svakih malo bježi ka sinu Mustafi, kao da provjerava da li je tu i na sigurnom. Dječak, pak, s pažnjom sluša oca, iako je priču čuo i ranije.

Nakon privremenog zatišja, sjeća se Dudić, srpske snage su počele da testiraju odlučnost snaga UN-a. Povremeno bi zapucali, UN bi uzvratio.

Ubijena trudnica

Omerov brat je pokušao pobjeći sa suprugom koja je bila šest mjeseci trudna.

"Dvaput je bila ranjena u nogu, ali je brat nije htio ostaviti. Nosio je cijelo vrijeme. Našli su i nekoga kome smo platili da ih izvedu na sigurno. U šumi su našli tijelo moga brata, njegove trudne supruge i tog vodiča. Upali su u zasjedu i ubili su ih. Ne znam kako je nego mogao ubiti ranjenu trudnicu. Tad sam shvatio da tu nije bilo ni trunke ljudskosti", govori s bolom Omer Dudić.

Dudić govori da je u to vrijeme Srebrenica bila puna pasa. Noć uoči ofanzive, zavijali su tako strašno da se ledila krv u žilama, sjeća se on.

"Stariji su govorili da ovo neće na dobro. Životinje uvijek osjete kad se neko zlo sprema".

A onda se pakao otvorio.

S jedne strane Srebrenice su navirali vojnici RS-a, koji su pucali po kome su stigli. Mladi, stari, djeca, UN, bilo je svejedno. Međunarodne snage su pokušale uzvratiti, ali su bili brojčano nadjačani, govori Dudić. Pripadnike UNPROFOR-a su u konačnici zarobili i držali kao taoce, što je spriječilo avijaciju međunarodnih snaga da zaustave napad, dodaje.

Hiljade ljudi su krenuli u bijeg, a kolonama se nije vidio ni početak ni kraj. Cijelo vrijeme napadi nisu posustajali, dodaje.

"Mi se uopšte nismo branili. Osim par pušaka koje je neko uspio sakriti, mi smo bili goloruki. Sve oružje je bilo predato UN-u".
Goloruki narod

U početku, niko nije ni pomislio da će im se desiti to što se desilo. "Bilo nas je hiljade u koloni. Mislili smo da će nas pustiti da prođemo. Nemamo oružja, bilo je puno starih, djece, žena. Pa i UN je tu, mislili smo da neće uraditi to što su uradili".

"Ali su oni ubijali sve redom. Nisu ostavljali nikog živim. Nije bilo da izdvoje djecu, pa da ih poštede ili tako nešto. Samo su ubijali i ubijali. Od samog početka", teško izgovara Dudić, kao da mu svaka riječ para grlo. Iako govori da mu nije teško pričati o tome, svakih malo zastane, da malo udahne, da prikupi snagu i nastavi govoriti o užasu koji su Srebreničani i ljudi tog kraja prolazili.

Kako je kolona odmicala, tako su iz snage RS-a više ubijali, dodaje. "Pucali su iz svega što su imali. Artiljerija, lako oružje, čime su stigli".

Dudić se govori da su u Konjević Polju i kod Kravice vojnici RS-a zarobili tenkove i opremu UNPROFOR-a. Obučeni u uniforme međunarodnih snaga, pripadnici Vojske RS-a su pozivali izbjeglice da dođu, nudeći im sigurnost. Mnogi su pali na tu varku, mislili su da će naći spas kod UN-a, prisjeća se on. "Više nikad živi nisu viđeni."

Među izbjeglicama je vladala ogromna glad, zbog čega su mnogi jedva mogli hodati, sjeća se on, i strah kakav se ne može zamisliti. "Ta neizvjesnost, ne znate odakle će smrt doći, ne znate gdje idete, ne znate put, ne znate šta je s vašim porodicama…"

"Već tada sam znao šta nas čeka ako nas uhvate. Već sam viđao šta su radili našim ljudima, čak i onim koji su se predavali. Mrtvi ljudi su bili na sve strane. Mogli ste gaziti po mrtvima. Milosti nije bilo", kaže Dudić dok gleda u svog sina.

Za svaki sat pakla koji su doživjeli mogla bi se zasebna knjiga napisati.

Zloglasna 'Bukva'

Tek stasali mladić Omer je bio i na zloglasnom brdu "Bukva". Prisjeća se da su se na brdu u blizini Konjević Polja okupile hiljade i hiljade ljudi.

"Ne znam zašto, ali je toliko ljudi bilo na jednom mjestu i sjećam se da mi je to bilo čudno. Ako smo već duboko u srpskoj teritoriji, mislio sam da je bolje bilo da se raširimo u manje grupe, da vidimo ako vojska RS-a napadne". S podnožja brda su mogli vidjeti kamione prepune bošnjačke djece i žena kako idu prema Vlasenici, Milićima i dalje.

Dudić se sjeća da je imao neki čudan osjeća dok je bio u masi ljudi, među kojim su bili i članovi njegove bliže i dalje porodice, zbog čega se pokušao izmaknuti što dalje.

U predvečerje je krenuo napad.

"Dan danas ne mogu da spavam zbog te noći. Nikad nisam vjerovao da ljudi mogu da toliko vrište i zapomažu i da takve zvukove prave. Onakav krik, takav zvuk, ja u životu nikad nisam ni čuo ni mogao zamisliti da ću ga čuti. Kad ga se prisjetim, i danas danas, nikako mi nije dobro", sjeća se Dudić dok mu vilica podrhtava.

"Toliko ljudi u jednom momentu je bilo ranjeno da ne znate šta da radite. Gdje god da krenete, neko je ranjen, neko je ubijen, neko zove u pomoć, drugi mole da ih ubijete, da im skratite muke… A mi nemamo ništa, ne možemo im nikako pomoći".

U početku, kaže Omer, počele su padati granate koje su ispuštale bojne otrove. "Ljudi koji su udisali taj dim, ti ljudi su iste sekunde bili potpuno gotovi. Počeli su halucinirati, i danas danas ti ljudi nisu se oporaviti. Srećom po mene, moj zet Nail Velić, koji je služio JNA, skinuo je svoje majice i skvasio ih vodom i stavio ih preko lica i meni je rekao da to isto uradim. To me je spasilo".

'Nož, žica, Srebrenica'

Sjeća se i da je vidio ogromnu bukvu kako je kao makazama presječena pala na ljude u masi, lomeći kosti i kidajući meso na svom putu. "Vjerovatno je to bilo pripremljeno. Jer nije moglo ogromno stablo pasti tek tako. Pakao se otvorio sa svih strana."

U bijegu sa brda na kojem su pali u zasjedu Srebreničani su stigli i do jedne škole. Naizgled, objekt je pružao neku sigurnost, a mnogi su mislili da će tu biti zaštićeni.

Dudić se prisjeća da je sjeo ispred škole da malo povrati dah, ali i govori da je osjećao da nešto nije uredu.

"Znate onaj izraz :'Nož, žica, Srebrenica?' (tu parolu često koriste osobe koje žele isprovocirati Srebreničane, ali i generalno Bošnjake). To znaju samo oni koji su bili tu".

"Sjedio sam i vidio sam kako su čovjeku u masi prebacili žicu preko vrata, povukli i taj čovjek je samo pao, preklan, bez riječi. I zatim naredni i naredni. A ljudi, kako su bili i gladni i umorni i ranjeni, nisu bili svjesni da se nešto dešava. Vojnici RS-a su već bili među nama, koji nisu htjeli koristiti vatreno oružje, da se ne zna šta se dešava . Umiješali su se među nas, klali su ljude tim žicama, davili ih, klali noževima. Ljudi su samo padali lijevo i desno. A da niko nije bio svjestan šta se dešava. Mislili su da padaju ljudi od malaksalosti. Tako je stvorena ta poruka: nož, žica, Srebrenica".

Kad su shvatili šta se dešava, ljudi su pobjegli i nastavili bježati, a ni sam ne zna kako.

Trenutka spasa

Dudić se sjeća da su u određenim trenucima imali sreće, poput onda kada su ih vojnici RS-a čekali po brdima i šumama u zasjedama, a Srebreničani su neočekivano izašli i trčali po asfaltnom putu. "Nisu nas tu očekivali. Inače bi nas sve pobili, da smo krenuli kroz šumu, gdje su nas čekali".

Dudić se prisjeća i događaja na brdu pored Baljkovice.

"Ležao sam u paprati, nisam mogao više da hodam. Nemaš snage, nemaš hrane, nemaš vode… Skinuo sam čizme koje su bile pune krvi. Pokušao sam skinuti i čarape, ali od skorene krvi, blata i vode, zalijepile su se za rane. Od bolova sam počeo plakati. Nisam mogao čarape da skinem, krv je sipila na sve strane".

U jednom trenutku jedan od zapovjednika im je pokazao selo u daljini rekao da je to slobodna teritorija. "Ko dođe tamo, na sigurnom je, došao je u Tuzlu", sjeća se Dudić njegovih riječi.

"Ležao sam, suze same liju od bola, pogledam prema nebu i kažem: 'Bože dragi, daj da pređemo na sigurno, do Tuzle'. Bilo je oko podneva, vedro, ni jednog oblaka. A onda se iznad nas stvorilo nešto prvo kao kaca, kao bure. A onda se počelo širiti i širiti. Taj oblak se nastavio širiti i onda je kiša počela padati. Pa onda je počeo padati i led, veličine jajeta".

Ljudi su prethodno pokušavali da prođu to područje, ali bezuspješno. Vojska RS-a je jednostavno bila previše dobro ukopana, govori Dudić.

I onda je neko naredio da krenu ka Zvorniku. Kiša i leda sakrili su Srebreničane, što im je omogućilo da prođu neopaženo srpske položaje.

Slobodna teritorija

Poslije toga prošli su još jedan žestok okršaj, a onda su stigli na slobodnu teritoriju.

Neko drugi bi bio radostan što je na sigurnom, nakon što je prošao sve krugove pakla. Omer Dudić govori da se htio odmah vratiti nazad.

"Saznao sam da su svi moji pobijeni. Otac, brat, snaha, amidže, dajdže… kako da se radujem kad su svi ubijeni? Nije mi se živjelo".

Omer se vratio u svoje rodno selo 2002. godine, a u naručju je nosio tada tromjesečnu kćerku. Dok nije kuću obnovio, spavali su u šatoru pod slojem snijega. "Otjerali su me u ratu i nikad više".

Iako vjerovatno među Srbima koji žive u tom kraju ima i onih koji su ubili članove njegove porodice, Omer kaže da nikog ne mrzi. "Živimo i radimo zajedno. Moramo dalje, ja mržnje ni prema kome nemam. Valja nam ići dalje".

Kaže da povremeno ode u Memorijalni centar Potočari, da se ispriča s ubijenom porodicom, da olakša dušu.

Put koji je prošao 1995. nikad više nije ponovno prošao, a straha od života u srebreničkom kraju nema.

"Sav strah koji sam mogao doživjeti, doživio sam tada. Više straha u meni nema", govori Omer dok gleda u svog sina.

Mario Pejović (Al Jazeera.)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbija2Profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu i nekadašnja saradnica Tribunala u Hagu intenzivno se u svom naučnom radu bavi uzrocima i posljedicama ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije. Nevenka Tromp autorica je knjige Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću, a u javnosti zemalja nastalih raspadom Jugoslavije slovi kao najbolji poznavalac rada Haškog tribunala.

U razgovoru za Al Jazeeru objašnjavala je načine na koji je Srbija uspjela "izbjeći" historijsku odgovornost za počinjenje genocida u Bosni i Hercegovini, insistirajući na stavu da je jedan od uspjeha Srbije i činjenica da je Tribunal uspjela u javnosti predstaviti kao "antisrpski sud", što, po mišljenju Nevenke Tromp, svakako nije tačno.

Odgovornim za propuste da presudama bude obuhvaćen veći broj ljudi u većem vremenskom intervalu rata u Bosni i Hercegovini smatra i bošnjačke političke elite, zamjerajući im da su "isto tako prepustile Haškom tribunalu da se bavi stradanjima Bošnjaka i tu nisu dovoljno napravile da se dokaže zločin genocida. Mislim da je bošnjačko političko rukovodstvo, predvođeno strankom SDA, pokazalo nesposobnost da predstavlja svoj narod – koji im je dao mandat na izborima – kada su upravo ti političari kalkulirano propustili – točnije, upropastili – mogućnost podizanja revizije presude za genocid na MSP-u, za što je krajnji rok bio februar 2017."

Je li cilj formiranja i rada komisija za Srebrenicu i Sarajevo Republike Srpske izjednačavanje žrtava i relativizacija istine o genocidu u Bosni i Hercegovini?

– Kada je Vlada Republike Srpske 2018. najavila osnivanje komisija za Sarajevo i Srebrenicu, to je objašnjeno kao potreba za "cjelovitim i istinskim sagledavanjem događaja u srebreničkoj regiji" od 1992. do 1995. Kao svrha postojanja komisija navedeno je "jačanje povjerenja i tolerancije među narodima BiH, konačnog pomirenja i suživota budućih generacija". Početkom 2019. obje komisije počele su s radom. S jedne strane potrebno je sačekati izvještaje i zaključke komisija i dopustiti mogućnost da nas ishod ovih istraživanja ugodno iznenadi, kako metodologijom, tako i prezentacijom i analizom novih relevantnih materijala koji prethodno nisu bili dostupni Haškom tribunalu kad su istraživani zločini na području Sarajeva i Srebrenice.

Međutim, s pozicija onog što znamo o tranzicijskoj i posttranzicijskoj dinamici, ova inicijativa ima sve karakteristike posttranzicijskog perioda u kojemu elite na vlasti konsolidiraju "štetu" koju je njihovom političkom projektu nanijela "tranzicijska pravda" tako da nađu način da vrate legitimitet projektu koji su počeli njihovi prethodnici. Konkretno u slučaju Bosne i Hercegovine to znači da je tranzicijska pravda vrlo jasno pokazala da je srpska strana u ratu u Bosni i Hercegovini počinila genocid u Srebrenici u julu 1995.

Za genocid je pravomoćno presuđeno šestorici zvaničnika Republike Srpske, dok se pravomoćna presuda sedmom presuđeniku – generalu Ratku Mladiću – očekuje početkom 2021. Osnivanje ovih komisija vidim kao jedan od najambicioznijih pokušaja srpskih političkih elita da se dovedu u pitanje presude za Sarajevo i Srebrenicu – dvije lokacije koje su postale globalni simboli patnje Bošnjaka tokom rata. Upravo su ova dva grada isto tako postala i globalni simboli okrutnosti i kriminalnosti srpskog državnog projekta, kojemu je cilj bio stvoriti postjugoslavensku srpsku državu u etničkim granicama. U tom procesu stradalo je nesrpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini na teritorijama na koje su Srbi polagali pravo.

Kakvu ulogu komisije imaju u uspostavljanju novog narativa o ratnim događanjima u Bosni i Hercegovini?

– Komisije su indirektno najavile preispitivanje pravnih i povijesnih narativa o ratu u Bosni i Hercegovini s ciljem korigiranja ove slike srpske uloge u ratu u Bosni i Hercegovini kao pokretača nasilja nad nesrpskim stanovništvom. Tako se tvrdi da je osnivanje komisija motivirano time da se nedovoljno govorilo i radilo na razotkrivanju zločina nad srpskim stanovništvom. Vidimo da komisije najavljuju neku novu istinu, i to prebacivanjem naglaska s kriminalnosti srpskog plana na patnje žrtava bez obzira na njihovu etničku i nacionalnu pripadnost. Jer, tko će se u javnosti moći suprotstaviti tome da je ljudska patnja u vrijeme ratnih sukoba univerzalna?

Tko će se usuditi reći da je patnja majki, udovica i siročadi pripadnika oružanih snaga RS-a ipak drugačija od majki i udovica koje su ostale bez svojih sinova i supružnika u Srebrenici? Ovo je vrlo dobro smišljena strategija, koja vodi relativizaciji i izjednačavanju zločina svih strana, a da se previše ne ide u srž zločina, tj. dekonstrukciju kriminalne namjere. Smatram da je Komisija za Srebrenicu osnovana s ciljem da se dovede u pitanje odgovornost RS-a i Srbije za genocide u Srebrenici.

Nastoje li Srbija i RS podrivati istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini razvijanjem novih interpretacija koje, u konačnici, imaju za cilj stvaranje nove agende?

– Genocid je specifičan zločin i svaka država učinit će sve da se obrani od optužbi za genocid. Srbija tu nije iznimka. Tri su osnovna razloga zašto će jedna država rijetko kad dobrovoljno priznati svoj dio odgovornosti za genocid. Prvo, priznavanje genocida ostavlja trag na nacionalnoj povijesti, koja se prenosi iz generacije u generaciju. Drugo, u slučaju dokazivanja genocida na Međunarodnom sudu pravde (MSP) dotična država bila bi obavezna platiti odštetu, koja bi financijski opteretila tu državu, tj. njene građane. Treće, država koja je planirala i izvršavala genocid ne znači da je i postigla ciljeve genocidnog plana.

Svako priznavanje genocida ili predavanje dokaza o svojoj uključenosti u genocidne zločine spriječit će ili usporiti postizanje krajnjeg cilja. Republika Srpska rezultat je srpske genocidne politike u Bosni i Hercegovini, ali konačno pripojenje teritorije RS-a Srbiji nije ostvareno. No, Srbija još nije odustala od teritorije RS-a. Taj dio plana samo je odgođen i čeka se oportun geopolitički moment da se taj strateški cilj opet otvori.

Je li historijska istina o genocidu stvorena na presudama Tribunala više u korist Srbije i RS-a nego što se to uobičajeno misli?

– Državna taktika Srbije u odnosu na suradnju s haškim sudom bila je odraz jasno definiranih srpskih državnih interesa da se Srbija štiti od odgovornosti za genocid pred međunarodnim i nacionalnim sudovima i njeno provođenje išlo je preko Ministarstva vanjskih poslova, čiji je tim pravnika koordinirao rad s ostalim nadležnim ministarstvima. Ovi koordinirani napori urodili su plodom jer ni na Haškom tribunalu nema nijedne presude za genocid koja direktno povezuje presuđenike za genocide – Vujadina Popovića, Ratka Mladića, Dragu Nikolića, Radislava Krstića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, kojima je presuđeno za genocid – tj. individualnu krivičnu odgovornost – preko doktrine udruženog zločinačkog poduhvata – s pojedincima iz srpskog političkog i vojnog vrha. Srbije ni u jednoj presudi za genocid jednostavno nema.

Nema isto tako Srbije ni u bilo kojoj drugoj presudi za zločine na području Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević umro je prije izricanja presude: general Momčilo Perišić osobođen je svih optužbi pravomoćnom presudom; Vojislav Šešelj isto tako oslobođen je svih optužbi za zločine na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine – on je proglašen krivim samo za zločine protiv Hrvata na području Vojvodine, tj. Srbije. Jovica Stanišić i Franko Simatović prvo su oslobođeni da bi im se sada sudilo u ponovljenom postupku, ali samo za jedan dio prvobitne optužnice. Treba naglasiti da nitko od njih, osim Miloševića, nije ni bio optužen za genocid. I kad je Milošević umro prije izricanja presude, tu se ta priča o genocidu i Srbiji završila.

Hoće li se na koncu proces otkrivanja istine o genocidu svesti na to da će jedini čovjek optužen za tu stvar iz Srbije biti Slobodan Milošević?

– Nelogično je – i politički netočno – da je on bio jedina osoba u Srbiji koja je planirala i omogućavala provođenje genocidnih zločina s namjerom da uništi "u cjelini ili dijelom" Bošnjake i Hrvate na teritorijima na koje su Srbi polagali pravo. Ne zaboravimo da su u haškim optužnicama za genocid 1992. u sjevernoj Bosni kao zaštićene grupe nad kojima je vršen genocid navedeni i Bošnjaci i Hrvati. To što nijednom optuženiku nije bilo presuđeno za genocid 1992. jedan je veliki propust Haškog tribunala, a velika pravna, politička i povijesna pobjeda Srbije i RS-a.

Kako srpske postkonfliktne elite oblikuju narativ o genocidu i ratu u Bosni i Hercegovini?

– Srpska strana najbolje je shvatila prolaznost tranzicijskog narativa koji se bavi krivičnom i povijesnom odgovornošću za zločine. Taj narativ nikad nije za sva vremena i to se najbolje vidi iz proučavanja postkonfliktnih društava u Južnoj Americi. U razdoblju tranzicijske pravde Srbija je bila svjesna što suđenja za zločine na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova znače za Srbiju iz pravne, političke i povijesne perspektive. Da bi spriječile kriminaliziranje srpskog državnog projekta, državne institucije Srbije i RS-a svesrdno su plasirale priču o antisrpskom karakteru Haškog tribunala.

Međutim u isto vrijeme Srbija je kao država iskoristila svoj status i učinila sve u svojoj moći da utječe na vođenje postupaka na Tribunalu. Recimo, vrlo dosljedno su se čuvali od javnosti i Međunarodnog suda pravde dokazi koji bi i Srbiju kao državu mogli implicirati u zločin genocida. Meni je sasvim jasno da država poput Srbije, protiv koje je tužba za genocid bila podignuta na MSP-u još 1993, koristi svoju moć u odnosu na Haški tribunal i na sve moguće načine pokušava skriti ili umanjiti svoju odgovornost za zločine, a osobito za zločin genocida. Još mi nije potpuno jasno kako joj je to uspjelo.

Jedan od mogućih odgovora jest da međunarodna zajednica, čiji je instrument i Haški tribunal, nije mogla dozvoliti da se presude za genocid odnose i na 1992. jer su sve pojedinačne države na terenu u Bosni i Hercegovini od aprila 1992. do kraja rata imale dužnost spriječiti genocid, prema UN-ovoj Konvenciji za sprečavanje i kažnjavanje genocida, a nisu to uradile. Sve potpisnice Konvencije obavezne su spriječiti genocid.

Ovako je ispalo da je genocid planiran i izvršavan u nekoliko mjeseci: od marta do jula 1995., i to na jednoj geografskoj lokaciji, tj. u istočnoj Bosni. I, što je najapsurdnije, jedina država koja je pravno odgovorna za to što nije spriječila genocid jest Nizozemska. To je pravomoćno utvrđeno presudom iz 2019. na nizozemskom sudu. Mislim da je nepotrebno podcrtavati apsudnost činjenice da u cijeloj toj pravnoj priči o pojedinačnoj i državnoj odgovornosti za genocid pojedinaca iz Srbije nigdje nema, ali ni Srbije kao države.

Je li dio te strategije i zvanično insistiranje Srbije na tome da je Haški sud "antisrpska" institucija?

– I danas je teško zastupati tezu da je najbolje od svih zaraćenih starna na Haškom tribunalu prošla upravo Srbija jer je većina ljudi, prateći medije, uvjerena da se na Tribunalu najviše sudilo srpskoj strani. Po broju optužnica to je možda tako, ali po presudama se vidi da je Srbija postigla ono što joj je bilo najvažnije – ograditi se od zločina genocida.

Haški tribunal joj je to dopustio jer ni u jednoj presudi za genocid u Srebrenici koji su počinili oficiri Vojske Republike Srpske haško tužilaštvo nije izvodilo dokaze da se pokaže da su svi oni – i Krstić i Popović i Mladić – bili do maja 1992. oficiri JNA da bi potom bili oficiri VJ koji su bili sekondirani u VRS. Oni su bili administrirani, unapređivani i plaćani preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije. Kad je VRS rasformirana i oni otišli u penzije, njih je penzionirala VJ i plaća im uredno penzije s beneficiranim radnim stažom za period u kojemu su ratovali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

To u njihovim haškim presudama ne piše. I pored ovakvih dokaza, koje smo mi izveli na Miloševićevom slučaju, po haškim presudama, Srbija nije bila uključena u međunarodni oružani sukob od 19. maja 1992. nadalje, što je utvrđeno u haškoj presudi Dušku Tadiću i što je onda ponavljano u svim presudama za Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je u gotovo svim presudama za zločine na teritoriju Bosne i Hercegovine – od presude Tihomiru Blaškiću nadalje – navedena kao strana koja je sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini. To dovoljno govori o uspjehu Srbije na Haškom tribunalu.

Na koji je način Srbija "izbjegla" historijsku i pravnu odgovornost za počinjenje genocida?

– Kao što sam već spomenula, teško je shvatiti kako je Srbiji uspjelo doći do ovakvih "tranzicijskih" rezultata. Mislim da je jasno da je međunarodna zajednica zbog nesprječavanja genocida od 1992. do 1995. imala veliki interes da se genocid reducira na nekoliko mjeseci 1995. I to je uspjelo upravo preko presuda Haškog tribunala. Tako je ispalo da je genocid u Srebrenici došao iznenada i neočekivano i da nije mogao biti spriječen. Ispada, isto tako, da ga je počinila mala grupa oficira VRS s ponekim članovima MUP-a RS-a. Mislim da je jako znakovito da je jednom jedinom političaru presuđeno za genocid – Radovanu Karadžiću, iako su, ako pogledate optužnice za genocid za 1992., većina optuženika bili političari: Slobodan Milošević, Momčilo Krajišnik, Radoslav Brđanin, Radovan Karadžić.

Većina pripadnika bošnjačkih političkih i intelektualnih elita ne voli kad im ja kažem da su nama svjedoci poput Ante Markovića i Hrvoja Šarinića svjedočili da je međunarodna zajednica bila za cijepanje i etnička razdvajanja u Bosni i Hercegovini jer Washington, London, Pariz i Brisel nisu željeli većinsku muslimansku državu u "srcu Evrope". Oni su poticali i etničko razdvajanje i etničku homogenizaciju tih etničkih teritorija. Tu im je Milošević svesrdno koristio svojom retorikom o opasnosti od "zelene transverzale". On i njegovi svjedoci govorili su o tome kako je Osama bin Laden 1994. bio u Bosni i Hercegovini.

Nemojmo zaboraviti da je upravo međunarodna zajednica posredovala politici "razmjene teritorija" u Bosni i Hercegovini. Ta politika bila je dio prethodno dogovorene platforme koja je omogućila osvajanje Srebrenice od srpskih snaga. Osvajanje teritorije još može proći kao legitimni vojni cilj, ali ono što je slijedilo poslije osvajanja Srebrenice bilo je iživljavanje osvajača nad nezaštićenim stanovništvom po genocidnom planu, gdje se egzstencija jedne zajednice trebala uništiti tako da se ubiju muški predstavnici te grupe.

Jesu li se političke elite Zapada tokom rata, a i poslije, u svojim odlukama povodile islamofobijom, koju je bosanskohercegovačka strana "namjerno" previđala?

– Zašto postoji otpor Bošnjaka da prihvate islamofobiju Zapada kad je riječ o etničkom komadanju Bosne i Hercegovine? Jer oni s pravom sebe smatraju dijelom evropske kulturne i političke tradicije. Međutim, rat u Bosni i Hercegovini dešavao se u vrijeme globalnih prevrata kad se hladnoratovska polarizacija na globalnoj razini mijenjala i gdje je politički islam postajao novi globalni izazov. Islamofobija se javila kao kulturološki odgovor strahu od stvaranja "islamskih republika" po uzoru na Iran. Bošnjački političari nisu željeli ili nisu htjeli konfrontirati međunarodnu zajednicu sa činjenicama da nije bilo razloga da se Bosna i Hercegovina dijeli na etničke teritorije, da su u ratu u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati vojno porazili srpsku stranu, ali da se to u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini ne vidi jer RS funkcionira kao kvazidržava.

Isto tako bošnjački političari prepustili su Haškom tribunalu da se bavi stradanjima Bošnjaka i tu nisu dovoljno napravili da se dokaže zločin genocida. Mislim da je bošnjačko političko rukovodstvo predvođeno strankom SDA pokazalo nesposobnost da predstavlja svoj narod – koji im je dao mandat na izborima – kada su upravo ti političari kalkulirano propustili – točnije, upropastili – mogućnost podizanja revizije presude za genocid na MSP-u, za što je krajnji rok bio februar 2017. Predsjednik Izetbegović i njegov pravni tim obmanuli su narod pretvarajući se da državni agent Sakib Softić iz vremena tužbe ima pravo predati i reviziju te zastupati državu na MSP-u i u postupku revizije.

Oni su napismeno imali obavijest suda da Softić ne može biti agent u reviziji. Pod pritiskom očekivanja od Bošnjaka da se podnese zahtjev za reviziju, ipak su ga poslali u Haag da bi on bio, prema očekivanju, odbijen. Zatajili su svom narodu da je tadašnja i sadašnja ambasadorica Bosne i Hercegovine u Haagu Mirsada Čolaković mogla predati zahtjev za reviziju presude iz 2007. Nju nitko iz Sarajeva nije to ni pitao. Išlo se na to da zahtjev za reviziju propadne. To je bila povijesna obmana Bošnjaka, od koje je profitirao najviše Beograd jer poslije ove propuštene prilike pravnih mogućnosti za dokazivanje uloge Srbije u planiranju i izvođenju genocida više nema.

Kako je Srbiji uspjelo da bude "zaobiđena" u presudama za genocid u Bosni i Hercegovini?

– Ne bi Srbija bila toliko uspješna da nije imala veliku podršku međunarodne zajednice i da joj u ovom procesu nije svesrdno pomagao bošnjački državni vrh predvođen Bakirom Izetbegovićem i njegovom strankom SDA. Cijena svega je politički, socijalno-ekonomski i kulturološki oslabljeni bošnjački korpus unutar Bosne i Hercegovine, koja iz godine u godinu postaje sve nefunkcionalnija. To se moglo izbjeći pametnom i poštenom politikom bošnjačkih predstavnika na državnom nivou.

Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

visegradDanas se navršava 28 godina od jednog od najstravičnijih zločina tokom agresije na BiH.

Na današnji dan 1992. godine srpske snage predvođene Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali su 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću.
Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj.

Samo jedna ososba je preživjela sa teškim tjelesnim i psihičkim posljedicama.

Milan Lukić rođen u Foči. Ratni zločinac porijeklom iz sela Rujište udaljenog 15 kilometara od Višegrada. Osuđen je od strane općinskog suda u Beogradu na 20 godina zatvora zbog kidnapovanja i ubistva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo.

Protiv Lukića se također vodi postupak pred međunarodnim sudom u Haagu.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Lukić je živio u Obrenovcu - Srbija, Njemačkoj i Švicarskoj. U proljeće 1992. godine, se vraća u Višegrad gdje organizira paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) sa ciljem progona i istrebljenja domicilnog stanovništva.

Poslije pada Višegrada 12. aprila 1992. godine usko surađuje sa srpskim okupacionim vlastima i Užičkim korpusom JNA. Direktno je odgovoran za ubistvo 84 višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnoj teritoriji (općina Olovo).

Također je odgovoran za koncentracioni logor Uzamnica (bivša kasarna JNA na području Višegrada). Optužen je i od strane međunarodnog suda za ratne zločine iz 1998. godine, te se tereti za zločine protiv čovječnosti.

U augustu 2005. godine uhapšen je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je živio pod lažnim imenom - Goran Dukanović. 20. februara 2006. godine izručen je međunarodnom tribunalu u Haagu.
(Vijesti.ba)
 
Ocijeni...
(0 glasova)

bijeletrakeNaredbom srpskih vlasti da svi nesrbi obilježe svoje domove bijelim platnom, a u javnosti da se obilježe bijelom trakom na nadlakticama, 31. maja 1992. godine na području općine Prijedor počelo je sistemsko čišćenje uglavnom Bošnjaka i Hrvata koje je u konačnici rezultiralo s 3.176 ubijenih ljudi među kojima 102 djece mlađe od 18 godina.Međunarodni dan bijelih traka obilježava se u znak sjećanja na dan kada je počelo masovno izvršavanje zločina u ovoj općini gdje je desetine hiljade osoba odvedeno od svojih porodica u logore, mučeno, silovano i na kraju ubijeno. Samo oni najsretniji su preživjeli i danas svojim ispovijestima oživljavaju slike prošlosti kako bi se na istini mogla graditi budućnost.

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.”, poruka je koja je preko Radija Prijedor upućena svim građanima ove općine, a ista godinama odzvanja mnogima u glavama onih koji su uspjeli preživjeti torture.

Niko se ne protivi, ali spomenika još uvijek nema
Konačan ishod ovog zločinačkog poduhvata bio je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije ove općine, a na današnji dan osnovan je i logor Omarska kroz koji je prošlo više od 3.300 zarobljenika. Manjača, Omarska, Keraterm i Trnopolje su logori u koje su odvedeni i brojni Prijedorčani.

Mnoge porodice još uvijek tragaju za kostima najmilijih koje su do sada pronalažene u nekoliko grobnica širom Bosne i Hercegovine, a vlasti u Prijedoru od 2014. godine ne dozvoljavaju ni gradnju spomenika za ubijenu djecu.

Prije nekoliko dana javnost je informisana da su tokom 2019. godine predstavnici inicijative roditelja ubijene djece, inicijative Jer me se tiče, Centra za mlade Kvart i Fondacije za izgradnju kulture sjećanja u pregovorima s lokalnim vlastima predložili su sedam lokacija za budući spomenik ubijenoj djeci Prijedora, a u razgovorima niko se nije usprotivio gradnji spomenika.

U današnjem mimohodu 50-ak osoba
Daljom procedurom od Odjeljenja za prostorno uređenje grada koje treba dati stručno mišljenje o svakoj od sedam lokacija slijedi izbor lokacije te raspisivanje javnog konkursa za idejno rješenje, a uporedo s tim i provođenje svih administrativnih procedura za izgradnju spomenika. Ako sve bude imalo ishod kao i pregovori, ubijena djeca Prijedora već naredne godine bi trebala imati svoj spomenik.

Zbog pandemije koronavirusa ulicama Prijedora, po preporukama i odluci organizatora mirne šetnje, danas će u mimohodu učestvovati do 50 osoba koje će, kao i svake godine, nositi ruže s imenima ubijene djece. Nakon mirne šetnje ruže će položiti u krug na trgu u centru Prijedora.

Za ratne zločine, uključujući i one na Manjači, Haški tribunal je osudio Milomira Stakića iz Prijedora na 40 godina zatvora i Radoslava Brđanina na 32 godine, dok je Mirka Graovca Županijski sud u Splitu osudio na 15 godina. Prije 14 godina Okružni sud u Banjoj Luci Željka Bulatovića, Sinišu Teodorovića i Zorana Gajića, čuvare u Manjači, zbog nečovječnog postupanja prema zatvorenicima osudio je na kazne zatvora.

Najmlađa žrtva u Prijedoru bila je tromjesečna beba Velid Softić, dok je najstarija ubijena bila 95-godišnja Zlata Kekić.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

sdaStranka demokratske akcije (SDA) smatra da je zadržavanje premijera Federacije BiH Fadila Novalića u prostorijama SIPA-e otvorilo niz pitanja i narušilo kredibilitet istrage pokrenute u aferi "Respiratori".
"SDA je od početka tražila da pravosuđe hitno i temeljito istraži ovaj slučaj, ali je Tužilaštvo pokazalo da nema taj cilj. Od samog početka selektivnim objavama prikupljene dokumentacije i dokaza Tužilaštvo je pokazalo da im je jedina namjera diskreditirati premijera FBiH i po svaku cijenu ga uvući u aferu", ističu iz ove stranke.

Ključna stvar koja jasno dokazuje ovu tvrdnju, kako dodaju, desila se kada su iz istrage izostavljeni svi nebošnjački kadrovi, odnosno kadrovi HDZ-a – zamjenica premijera i komandantica Federalnog štaba CZ, ministar zdravstva i direktor Zavoda za javno zdravstvo, koji su direktno učestvovali u proceduri nabavke.

"Ovdje je riječ o dobro smišljenoj i koordiniranoj akciji, sa svim elementima državnog udara, čiji je jedini cilj da se eliminišu premijer i SDA, odnosno bošnjački faktor, te da HDZ preuzme kontrolu unutar Vlade i nad životom ljudi u Federaciji", navode iz SDA.

Dodaju da to potvrđuje i činjenica da Tužilaštvu nije ni napamet palo da pokrene istragu poljske bolnice u RS-u ili privede premijera RS-a, jednako kao što se već godinama prave slijepi pred mnogim aferama čiji su nosioci kadrovi HDZ-a i SNSD-a.

"Tužilaštvo na čelu sa Gordanom Tadić nije oduzelo mobitel predsjedniku VSTV-a u aferi 'Potkivanje' niti je provelo bilo kakvu ozbiljnu istragu; zatim je spriječilo istragu u aferi 'Vrbovanje-SOA', nije nikad procesuiralo Čovićevog savjetnika za aferu 'Gepek', niti ministra pravde BiH za oslobađanje osuđenog ratnog zločina Marka Radića. Tužilaštvo nikad nije provelo istragu u aferi 'Diplome' u kojoj su glavni akteri bili kadrovi HDZ-a, te se čak proglasilo nenadležnim nakon što im je SIPA dostavila materijal o pranju novca i organiziranom kriminalu u koji su bili umiješani vlasnici kladionica", dodaju iz SDA.

Isto to Tužilaštvo, nakon što je pokrenulo sistemski progon generala Armije RBiH, a ukinulo procesuiranje haških predmeta sa A liste, sada je krenulo sa pokušajem potpune eliminacije Bošnjaka iz Vlade FBiH.

"Ne može Tužilaštvo BiH biti nadležno samo na prostoru gdje žive Bošnjaci, a posebno ne može biti instrument HDZ-a za političke obračune i nasilnu promjenu ustavnopravnog poretka u državi sa nesagledivim posljedicama", saopćeno je iz SDA.

(Fena)

Ocijeni...
(0 glasova)

njemacka6Mogućnost za dovođenje niskokvalificirane radne snage sa Zapadnog Balkana ograničena je do kraja ove godine, a bilo je planirano da se produži.

Njemačke vlasti bi trebale razmotriti produženje takozvanog balkanskog pravila za dovođenje niskokvalificirane radne snage sa Zapadnog Balkana, ali je, uslijed epidemije novog korona virusa, došlo do konflikta u vladajućoj koaliciji.

Mogućnost za dovođenje radne snage sa Zapadnog Balkana ograničena je do kraja ove godine, a bilo je planirano da se produži, što sada osporavaju političari iz redova Kršćansko demokratske unije (CDU) i Kršćansko socijalne unije (CSU), tvrdi njemački javni servis ZDF.

Ukazuje se da političari iz CDU/CSU kancelarke Angele Merkel postavljaju pitanje da li Njemačka može i dalje prihvatiti desetke hiljada niskokvalificiranih radnika sa Zapadnog Balkana.

S druge strane, prije svega građevinski sektor treba radnu snagu sa Zapadnog Balkana.

Felix Pakleppa iz Centralnog saveza njemačkog građevinarstva kazao je da će bez radnika sa Zapadnog Balkana doći do problema u tom sektoru.

Radnici sa Zapadnog Balkana nemaju formalno kvalifikacije, ali često imaju dugogodišnje iskustvo, a takva stručna radna snaga nedostaje tržištu rada Njemačke.

Svi ti argumenti, dodaje javni servis, u doba krize više nisu privlačni.

Glasnogovornik za unutrašnjopolitička pitanja CDU/CSU Mathias Middelberg ističe da je došlo do rasta nezaposlenosti u Njemačkoj i da sada ne smije doći do “paušalnog” produženja ovog pravila za radnike sa Balkana.

Opoziciona desničarska Alternativa za Nemačku (AfD) pozdravlja ovaj stav konzervativaca i kaže da je to “pravilo” i bez korona virusa “ludilo”.

Međutim, Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD), druga članica vladajuće koalicije, insistira na produženju ovog pravila.

Neizvjesno ‘balkansko pravilo’

Zastupnica Ute Vogt naglašava da je to pravilo veliki uspjeh.

“Prihvatili smo da je Njemačka zemlja imigracije i koalicioni partner ne bi to svaki put trebali dovoditio u pitanje”; poručila je ona.

Međutim, i unutar konzervativaca postoji različiti stav te je “krilo” koje se bavi radnim pravom i građevinarstvom pozitivnije prema produženju pravila.

Na prvom sastanku zastupničkog kluba ove sedmice je, prema informacijama ZDF-a, postignut osnovni dogovor o produženju “balkanskog pravila”, ali uz snažno ograničene uslove.

Zbog tih ograničenja, prognozira se dalja svađa u koaliciji i neizvjesno je produženje pravila.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

sda1Stranka demokratske akcije oglasila se u vezi s najavljenim održavanjem mise za Bleiburg u Katedrali Presvetog srca Isusova u Sarajevu. Kako kažu, riječ je o rehabilitaciji ustaškog režima.
“Uzimajući u obzir da je ovo obilježavanje najavljeno kao dio programa ‘Hrvatskog križnog puta’, koji se svake godine održava u susjednoj Hrvatskoj, očigledno je da se radi o događaju koji za primarnu svrhu nema sjećanje na nedužni dio žrtava (žene i djeca), već rehabilitaciju pripadnika ustaškog režima i njegovog naslijeđa”, kažu iz SDA.
Posebno uznemirava, navode iz Stranke demokratske akcije, što je ova vijest plasirana uoči Dana pobjede nad fašizmom u Evropi, s očiglednim ciljem da se negativna simbolika obilježavanja Bleiburga u međunarodnoj javnosti dovede u vezu s imenom i ugledom glavnog grada Bosne i Hercegovine.

“Da je riječ o skupu na otvorenom, uz uobičajena fašistička obilježja, vlasti u Sarajevu bi imale razlog da postupe jednako kao i austrijske vlasti koje su ga zabranile, ali imajući u vidu da je BiH sekularna država, ne može se tražiti od institucija da ulaze u prostor katedrale i zabranjuju vjerske obrede. Kao politička stranka zadržavamo pravo da osudimo organiziranje ovog skupa, pozivajući se na činjenicu da su u Sarajevu još uvijek živa sjećanja na teror Maksa Luburića u kojem je zvjerski pobijeno više od 10.000 građana ovog grada”, poručuju iz SDA.
Navodi se da je ovo još jedna izrazito loša poruka Katoličke crkve, nakon odluke da organizira predavanje osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću na Sveučilištu u Zagrebu.

“Pozivamo kardinala Vinka Puljića i Vrhbosansku nadbiskupiju da to ne rade”, zaključuju iz SDA.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

meka1Generalni predsjednik dviju svetih džamija, šejh dr. Abdulrahman bin Abdulaziz Al-Sudais poručio je da će uskoro biti otvorene dvije svete džamije za vjernike.

“Doći će dani kada će tuga biti otklonjena od islamskog ummeta i kada ćemo se vratiti u dvije svete džamije da tavafimo, da činimo sa'j i da klanjamo na Revdi i selamimo Poslanika s.a.v.s. Stvari će se vratiti, ako Bog da, kao što su bile, jer država želi stvoriti zdravo okruženje – rekao je šejh Sudais, pozivajući vjernike da ne žure sa liberalizacijom ograničenja koja se primjenjuju u sklopu mjera predostrožnosti da se zaustaviti širenje koronavirusa, prenosi Saudi Gazette.

U međuvremenu, Ministarstvo hadža i umre, u izjavi objavljenoj na njihovom Twiter profilu, također je poručilo da će se vjernici vratiti u dvije svete džamije.

Na ulazima u Mesdžidul -harem u Meki postavljene su termalne kamere:

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

saudija2“Muslimani će izbjegavati okupljanja jer su ona glavni uzrok širenja zaraze, i zapamtit će da je očuvanje života ljudi veliki čin koji ih približava Bogu”, navedeno je u izjavi Vijeća učenjaka Saudijske Arabije, prenosi New York Times.

Veliki muftija Kraljevstva Saudijske Arabije šeik Abdulaziz Al al-Šeik u petak je izrazio isto mišljenje rekavši da se molitve tokom ovog ramazana trebaju izvoditi kod kuće.

Podsjećamo, prema takvimu Islamske zajednice u BiH, zalaskom Sunca u četvrtak, 23. aprila, nastupa mubarek mjesec ramazan, dok će prvi dan ramazanskog posta biti u petak, 24. aprila.

Kada je riječ o epidemiološkom stanju, Saudijska Arabija prijavila je do sada 8.274 slučaja zaraze novim koronavirusom, te 92 smrtna slučaja. To je najviše među šest zaljevskih arapskih država u kojima je do sada broj zaraženih dostigao 24.374, uz 156 smrtnih slučajeva.

(Klix.ba)

Stranica 1 od 8

S5 Box