Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
ponedjeljak, 26 Mart 2018 00:00

Pismo njemačkom prijatelju: Kako pomoći Njemačkoj

Ocijeni...
(0 glasova)

njemacka1Izjave novog njemačkog ministra unutrašnjih poslova i lidera vladajuće CSU (Kršćansko-socijalne unije) Horsta Seehofer o islamu uznemirile su Evropu.

Islam ne pripada Njemačkoj, kazao je, dodajući da je njegova zemlja oblikovana kroz kršćanstvo i navodeći primjere poput – zatvorenih trgovina nedjeljom, crkvenih praznika i običaja poput Uskrsa, Duhova i Božića. Svom partijskom šefu podršku je dao i bavarski premijer Markus Söder, kazavši da „islam nije dijelom nacionalne kulturološke povijesti“.

Kancelarka Angela Merkel odgovorila je Seehoferu promptno, kazavši da četiri miliona muslimana pripadaju Njemačkoj, kao što i njihova religija islam pripada Njemačkoj, što je stav koji je više puta ponavljala od početka izbjegličke krize 2015. godine.

Odmah da naglasimo – stav Angele Merkel je hrabar i ispravan, ali kuda te rasprave vode dalje? Ako smo od 2015. došli do ove tačke, gdje ćemo biti za iduće tri ili pet godina?

Ekonomski parametri će i dalje jačati, ali to očigledno ne sprečava pad podrške Angeli Merkel i porast desnih populističkih sentimenata. Snažna ekonomija, posve je jasno, nije garant ideološke stabilnosti Njemačke, a sa njom i Evropske unije. Također, činjenica da je dominantni medijski diskurs usmjeren protiv populističkih tendencija ne znači da će one slabiti.

Osim medija i ekonomije, tu je i treća važna struktura, koju treba uzeti u obzir – demografija, posebice natalitet. Pad nataliteta (i starenje stanovništva) u Njemačkoj, uz rast ekonomije i povećanje standarda, proizveo je potrebu za prilivom novog mladog stanovništva.

Zemlja bez djece
Nizak natalitet u Njemačkoj je trend koji traje već decenijama. Broj djece po ženi u prosjeku (fertilitet) posljednjih je decenija znao biti čak na nivou od 1,2 djece po ženi. Sada je na 1,5, a u periodu od 1982. do 2015. bio je konstantno ispod 1,5.

Njemačka je svjetski rekorder u disciplini „bijele kuge“, nazivana tokom 90-ih čak „zemljom bez djece“. No i pored toga što je za vrijeme vladavine, zahvaljujući migraciji, fertilitet porastao, to još uvijek ni izbliza nije dovoljno za reprodukciju. Projekcije govore da će u idućih 40 godina Njemačka uslijed navedenih demografskih trendova ostati pasti sa sadašnjih 82 miliona stanovnika na nekih 70 miliona.

Uz to očekivani životni vijek se, uslijed rasta životnog standarda, povećao na oko 82 godine, a prosječna starost Nijemaca je rekordnih 46, a projekcije govore da će u idućih nekoliko decenija prosječna starost Nijemaca biti iznad 50 godina.

I pored vrhunskog obrazovnog nivoa i radne etike svoje populacije, Njemačka trend starenja i smanjenja populacije neminovno vodi ka smanjenju ekonomske i političke moći. Jedini način da se ublaže efekti demografskih procesa je puštanje mlade migrantske radne snage.

Za razliku od zastarjelog „osvajanja teritorija“, tu je sada novi imperijalni koncept – osvajanje stanovništva, koji ne samo da etički nije problematičan, već je čak i pohvalan.

Etnocentrizam švapske domaćice
Indikativno je da je jedini rezultat mjera štednje na kojima Njemačka insistira u Južnoj Evropi masovno iseljavanje mlade i obrazovane radne snage iz tih zemalja u Njemačku. Time već ulazite u politiku, jer ispada da su Nijemci krivi, a Nijemci će vam reći da su krive vlasti u tim neuređenim državama.

Kancelarka Merkel i bivši ministar finansija Wolfgang Schauble sa izvjesnom mjerom etničkog ponosa, u vremenu grčke finansijske krize, navodili su primjer štedljive švapske domaćice, koja ne troši preko svojih mogućnosti (za razliku od mediteranskih naroda).

Ima nečeg sumnjivog u tom etnocentričkom dijeljenju lekcija, čak i kada ste u pravu po pitanju druge strane. Grčka država jeste rastrošna, ali možete to reći i bez isticanja vlastitog nacionalnog ponosa. Erdogan je neupitno sklon vizantijsko-autokratskim metodama, ali stiče se dojam da to ne bi bio problem kada bi bio poslušan kao Aleksandar Vučić, čije autokratske tendencije su i moguće samo uz njemačko političko pokroviteljstvo.

Njemački osjećaj superiornosti proizlazi iz specifične, etnocentrične kulturne tradicije. Temeljna vrijednost njemačke kulture je disciplina. No, osim što može značiti funkcionalnost ili štedljivost (npr. finansijsku disciplinu), disciplina nužno znači i – nejednakost i poslušnost.

Antropologija porodičnih struktura to slikovito objašnjava. U njemačkoj, kao i u japanskoj i italijanskoj, roditeljskoj porodici otac je apsolutni autoritet, dok se imovina nakon njegove smrti ne dijeli, već je nasljeđuje najstariji sin faktički samo preuzimajući funkciju oca. Dakle, temelj su vrijednosti discipline i nejednakosti.

Također, pravilo je da ako u nekoj tradiciji braća nisu jednaka, onda nisu ni ljudi jednaki, pa ni narodi. A tamo gdje su braća jednaka (npr. u Francuskoj), u toj tradiciji važi princip jednakosti ljudi i naroda.

To ne znači da je egalitarna tradicija imuna na imperijalizam ili ksenofobiju, o čemu svjedoči Francuska. Međutim, postoje dvije vrste ksenofobije. Slikovito rečeno, jedni vas žele na silu učiniti jednakim sebi, dok drugi smatraju da toga niste dostojni.

Za razliku od francuske, američke ili arapske univerzalističke tradicije, koja je integrisala pripadnike drugih rasnih i etničkih skupina u svoj jezičko-vrednosni sistem, njemačka tradicija je bila u znaku odsustva volje za asimilacijom, te su narodi imali pravo zadržati svoj (inferiorni) identitet uz obavezu poslušnosti.

Indikativno je da, nakon pada francuskog i američkog utjecaja te rasta njemačkog, sistem EU skoro više i ne teži vrednosnoj asimilaciji svojih novih i potencijalnih članica, poput Hrvatske, Srbije i BiH, već u svojoj kući mogu imati red kakav hoće (tolerancija prema autoritarnim tendencijama), sve dok su poslušne.

Vraća li se fašizam?
Današnja starosna, obrazovna, natalitetska i druge demografske strukture Njemačke isključuju mogućnost obnove (izvornog) fašizma. Njemačka je, naime, u vrijeme nacizma imala skoro dvostruko mlađe stanovništvo, koje je bilo na mnogo nižem obrazovnom stepenu, te mnogo više istraumatizirano modernizacijom, koja je uništila tradicionalne porodično-ruralne životne forme, ali nije bilo moguće uništiti potrebu za njima.

Traumatičan susret sa modernizacijom izaziva otpor i nostalgičnu potrebu za životom u autentičnoj ruralno-porodičnoj idili (Eigentlichkeit) koju na kraju kompenzira modernistička, utopijska ideologija fašzima struktirana apsolutiziranjem vrijednosti tradicionalne porodice – discipline i nejednakosti.

Posve drugačiji utjecaj jedna te ista tradicija ima na današnje, duplo starije njemačko stanovništvo (46 godina u prosjeku), koje je odavno opismenjeno, štaviše visokoobrazovano; već generacijama živi u gradovima, uz modernu tehnologiju, sa izrazito niskim fertilitetom kao nepogrešivim indikatorom visokog stepena rodne ravnopravnosti i narušavanja patrijarhalnih društvenih ugovora.

Društvo poput današnjeg njemačkog ne može postati fašističko. Ali utjecaj inegalitarne tradicije, iako ne može da poništi ireverzibilni demografski proces i njegove ideo-psihološke efekte, ipak postoji.

Njemački nacionalni ponos, uvijek sumnjiv zbog svoje prošlosti, aktiviran je ujedinjenjem dvije Njemačke, intenziviran padom američke moći, koji je praćen njemačkom vanjskopolitičkom emancipacijom (Gerhard Schröder contra rata u Iraku 2003.), a kulminaciju predstavljaju neprestani ekonomski rast od globalne krize 2008. i finansijsko-političko potčinjavanje Evrope.

Sve je ipak bilo podnošljivo dok u ranije opisanom procesu „osvajanja stanovništva“ njemačka kultura nije ušla u kratki spoj sa arapskom kulturom. Neko će reći najgora moguća kombinacija, s obzirom da je arapska kultura sa svojom egalitarnošću, mladošću (arapske populacije su 15-20 godina mlađe u prosjeku od njemačke) i istraumatiziranošću modernizacijskim procesima – potpuna i kulturna i demografska suprotnost germanskom svijetu.

Da stvar bude komplikovanija, arapska tradicija je obilježena endogamnošću, čija je svrha protektivnost: arapska porodica nastoji po svaku cijenu zaštititi individuu, odnosno potčiniti je, kroz ograničenje vanjskih utjecaja i invidualnih sloboda.

Endogamnost garantuje zatvorenost zajednice. Broj rođačkih brakova među arapskim izbjeglicama u Njemačkoj se povećao. Zajednica se u skladu sa svojim navikama zaštitila, zatvarajući se u sebe, nakon što se našla u stranom, nepoznatom okruženju.

Islamofobija – razgođeni antisemitizam
Od „Švapske domaćice“ do Seehoferove islamofobije samo su dva koraka. Njemački nacionalni ponos opasna je stvar.

U kritičkoj reakciji na Seehoferovu izjavu urednica DW Ines Pol kritički primjećuje da je ministar trebao zapitati – koji islam je dio Njemačke? „Zašto ne proba da radi sa muslimankama i muslimanima koji se čvrsto drže našeg ustava? Oni za koje se podrazumijeva da se zalažu za jednakopravnost muškaraca i žena, kao i protiv diskriminacije homosekusalaca“, kaže Pol.

Razlika između desnog diskursa Seehofera i liberalnog Ines Pol jeste što islam u prvom slučaju unaprijed osuđen na nepripadnost, dok mu je u drugom slučaju data prilika da dokaže da može pripadati. Iako je druga nesumnjivo politički korektnija opcija u oba slučaja radi se o presumpciji ideološke krivice.

Etnički Nijemac komotno može da se i ne zalaže za jednakopravnost muškaraca i žena, niti za borbu protiv diskriminacije, a i dalje može da živi na miru sve dok poštuje zakone. Istovremeno, musliman, koji ne krši zakone, svejedno mora dokazati svoju liberalnu pravovjernost, odnosno poslušnost, tako što će u ponižavajućoj poziciji stalno pokušavati da skine svoju pretpostavljenu „identitetsku krivicu“.

To permanentno fokusiranje na islam i muslimane, s ciljem discipliniranja, počiva na klasičnoj inverziji, po kojoj se ostrvljena etnička većina osjeća ugroženom od etničke manjine, što njemačkoj historiji nije nepoznata shema.

Ispod površine liberalnog njemačkog žargona, kao naslijeđa američke kulturne okupacije, često se osjeti snažno pulsiranje inegalitarnog mentaliteta. Dok su ekstatično svjesni moći svoje države i svog naroda, mnogim Nijemcima teško pada kada ih drugi (bilo da su Turci, Britanci ili Arapi) ne slušaju, što im se čini nerazumnim i neprirodnim.

Pomoći njemačkim prijateljima
To se vidjelo na gnjevu povodom Brexita i prijetnjama da će Britanci skupo platiti tu svoju neposlušnost, odnosno pokušaj neliberalnog vraćanja suvereniteta, pri čemu EU naglašava neliberalnost a britanska vlada – suverenitet.

Međutim, postoje dvije nepoželjne stvari kod Britanaca, koje im nedostaju da budu idealan neprijateljski Drugi, odnosno predmet ksenofobične agresije: neposredna fizička blizina i slabost. Mnogo je lakše ideološki se iživljavati nad muslimanima u okviru svojih granica, neprestanim disciplinovanjem im ubijati samopouzdanje i samopoštovanje i nabacivati osjećaj krivnje, nego to činiti Britanskoj imperiji, koja je sve to već uspješno uradila Nijemcima.

Tvrdnja da Njemačka može sa vlastitom savješću i post-holokaustovskom moralnom katarzom ograničavati svoju volju za moć je smiješna i opasna. Kako je davno ustvrdio lord Ackton, vlast dakako kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. Moć ima nezaustavljivu potrebu da se širi, te misli da je uvijek u pravu – jedino što je može ograničiti jeste druga moć. To je ponovo historijska zadaća anglo-američke sfere, koja najprije treba i sama da se stabilizira.

Također, ogroman utjecaj na njemačku ideo-političku sferu ima jevrejski utjecaj, u svjetlu sjećanja na Holokaust. Kada je 2012. pokrajinski sud u Kolnu donio odluku o zabrani obrezivanja, sa liberalnim obrazloženjem po kojem je dječije pravo na samoodređenje iznad prava njegovih roditelja na slobodu vjeroispovijesti, reakcija muslimanske zajednice nije bila dovoljna da se ukaže na latentnu ksenofobiju. Tek nakon uključivanja i protesta jevrejske zajednice, Njemački parlament je izglasao zakon kojim se dopušta ovaj vjerski obred. No to muslimansko-jevrejsko jedinstvo prije je izuzetak nego (poželjno) pravilo, koje bi bilo korisno za ideološku stabilizaciju Evrope.

Njemačkim prijateljima, čija fascinantna moć ekonomske i svake druge organizacije vjerovatno nema pandana, ne trebaju prijatelji koji će im govoriti prijatne laži.

Njemačka ima ozbiljan politički i ideološki problem i ne smije biti prepuštena samoj sebi. Iracionalni div, koji se unatoč svoj svojoj snazi lako osjeti ugroženim i postane agresivan, uz defanzivnu samosvijest, svakako zaslužuje razumijevanje, ali i odlučan znak do kojih granica može ići, kako ponovno ne bi samoj sebi i drugima nanosila bol i štetu, uz puno uvjerenje da time štiti i sebe i njih.

 

Haris Imamović (Al Jazeera)

Procitano 467 puta

S5 Box