Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
ponedjeljak, 22 Juni 2020 00:00

Historijska je pobjeda Srbije da nikome nije presuđeno za genocid u BiH 1992.

Ocijeni...
(0 glasova)

srbija2Profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu i nekadašnja saradnica Tribunala u Hagu intenzivno se u svom naučnom radu bavi uzrocima i posljedicama ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije. Nevenka Tromp autorica je knjige Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću, a u javnosti zemalja nastalih raspadom Jugoslavije slovi kao najbolji poznavalac rada Haškog tribunala.

U razgovoru za Al Jazeeru objašnjavala je načine na koji je Srbija uspjela "izbjeći" historijsku odgovornost za počinjenje genocida u Bosni i Hercegovini, insistirajući na stavu da je jedan od uspjeha Srbije i činjenica da je Tribunal uspjela u javnosti predstaviti kao "antisrpski sud", što, po mišljenju Nevenke Tromp, svakako nije tačno.

Odgovornim za propuste da presudama bude obuhvaćen veći broj ljudi u većem vremenskom intervalu rata u Bosni i Hercegovini smatra i bošnjačke političke elite, zamjerajući im da su "isto tako prepustile Haškom tribunalu da se bavi stradanjima Bošnjaka i tu nisu dovoljno napravile da se dokaže zločin genocida. Mislim da je bošnjačko političko rukovodstvo, predvođeno strankom SDA, pokazalo nesposobnost da predstavlja svoj narod – koji im je dao mandat na izborima – kada su upravo ti političari kalkulirano propustili – točnije, upropastili – mogućnost podizanja revizije presude za genocid na MSP-u, za što je krajnji rok bio februar 2017."

Je li cilj formiranja i rada komisija za Srebrenicu i Sarajevo Republike Srpske izjednačavanje žrtava i relativizacija istine o genocidu u Bosni i Hercegovini?

– Kada je Vlada Republike Srpske 2018. najavila osnivanje komisija za Sarajevo i Srebrenicu, to je objašnjeno kao potreba za "cjelovitim i istinskim sagledavanjem događaja u srebreničkoj regiji" od 1992. do 1995. Kao svrha postojanja komisija navedeno je "jačanje povjerenja i tolerancije među narodima BiH, konačnog pomirenja i suživota budućih generacija". Početkom 2019. obje komisije počele su s radom. S jedne strane potrebno je sačekati izvještaje i zaključke komisija i dopustiti mogućnost da nas ishod ovih istraživanja ugodno iznenadi, kako metodologijom, tako i prezentacijom i analizom novih relevantnih materijala koji prethodno nisu bili dostupni Haškom tribunalu kad su istraživani zločini na području Sarajeva i Srebrenice.

Međutim, s pozicija onog što znamo o tranzicijskoj i posttranzicijskoj dinamici, ova inicijativa ima sve karakteristike posttranzicijskog perioda u kojemu elite na vlasti konsolidiraju "štetu" koju je njihovom političkom projektu nanijela "tranzicijska pravda" tako da nađu način da vrate legitimitet projektu koji su počeli njihovi prethodnici. Konkretno u slučaju Bosne i Hercegovine to znači da je tranzicijska pravda vrlo jasno pokazala da je srpska strana u ratu u Bosni i Hercegovini počinila genocid u Srebrenici u julu 1995.

Za genocid je pravomoćno presuđeno šestorici zvaničnika Republike Srpske, dok se pravomoćna presuda sedmom presuđeniku – generalu Ratku Mladiću – očekuje početkom 2021. Osnivanje ovih komisija vidim kao jedan od najambicioznijih pokušaja srpskih političkih elita da se dovedu u pitanje presude za Sarajevo i Srebrenicu – dvije lokacije koje su postale globalni simboli patnje Bošnjaka tokom rata. Upravo su ova dva grada isto tako postala i globalni simboli okrutnosti i kriminalnosti srpskog državnog projekta, kojemu je cilj bio stvoriti postjugoslavensku srpsku državu u etničkim granicama. U tom procesu stradalo je nesrpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini na teritorijama na koje su Srbi polagali pravo.

Kakvu ulogu komisije imaju u uspostavljanju novog narativa o ratnim događanjima u Bosni i Hercegovini?

– Komisije su indirektno najavile preispitivanje pravnih i povijesnih narativa o ratu u Bosni i Hercegovini s ciljem korigiranja ove slike srpske uloge u ratu u Bosni i Hercegovini kao pokretača nasilja nad nesrpskim stanovništvom. Tako se tvrdi da je osnivanje komisija motivirano time da se nedovoljno govorilo i radilo na razotkrivanju zločina nad srpskim stanovništvom. Vidimo da komisije najavljuju neku novu istinu, i to prebacivanjem naglaska s kriminalnosti srpskog plana na patnje žrtava bez obzira na njihovu etničku i nacionalnu pripadnost. Jer, tko će se u javnosti moći suprotstaviti tome da je ljudska patnja u vrijeme ratnih sukoba univerzalna?

Tko će se usuditi reći da je patnja majki, udovica i siročadi pripadnika oružanih snaga RS-a ipak drugačija od majki i udovica koje su ostale bez svojih sinova i supružnika u Srebrenici? Ovo je vrlo dobro smišljena strategija, koja vodi relativizaciji i izjednačavanju zločina svih strana, a da se previše ne ide u srž zločina, tj. dekonstrukciju kriminalne namjere. Smatram da je Komisija za Srebrenicu osnovana s ciljem da se dovede u pitanje odgovornost RS-a i Srbije za genocide u Srebrenici.

Nastoje li Srbija i RS podrivati istinu o genocidu u Bosni i Hercegovini razvijanjem novih interpretacija koje, u konačnici, imaju za cilj stvaranje nove agende?

– Genocid je specifičan zločin i svaka država učinit će sve da se obrani od optužbi za genocid. Srbija tu nije iznimka. Tri su osnovna razloga zašto će jedna država rijetko kad dobrovoljno priznati svoj dio odgovornosti za genocid. Prvo, priznavanje genocida ostavlja trag na nacionalnoj povijesti, koja se prenosi iz generacije u generaciju. Drugo, u slučaju dokazivanja genocida na Međunarodnom sudu pravde (MSP) dotična država bila bi obavezna platiti odštetu, koja bi financijski opteretila tu državu, tj. njene građane. Treće, država koja je planirala i izvršavala genocid ne znači da je i postigla ciljeve genocidnog plana.

Svako priznavanje genocida ili predavanje dokaza o svojoj uključenosti u genocidne zločine spriječit će ili usporiti postizanje krajnjeg cilja. Republika Srpska rezultat je srpske genocidne politike u Bosni i Hercegovini, ali konačno pripojenje teritorije RS-a Srbiji nije ostvareno. No, Srbija još nije odustala od teritorije RS-a. Taj dio plana samo je odgođen i čeka se oportun geopolitički moment da se taj strateški cilj opet otvori.

Je li historijska istina o genocidu stvorena na presudama Tribunala više u korist Srbije i RS-a nego što se to uobičajeno misli?

– Državna taktika Srbije u odnosu na suradnju s haškim sudom bila je odraz jasno definiranih srpskih državnih interesa da se Srbija štiti od odgovornosti za genocid pred međunarodnim i nacionalnim sudovima i njeno provođenje išlo je preko Ministarstva vanjskih poslova, čiji je tim pravnika koordinirao rad s ostalim nadležnim ministarstvima. Ovi koordinirani napori urodili su plodom jer ni na Haškom tribunalu nema nijedne presude za genocid koja direktno povezuje presuđenike za genocide – Vujadina Popovića, Ratka Mladića, Dragu Nikolića, Radislava Krstića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, kojima je presuđeno za genocid – tj. individualnu krivičnu odgovornost – preko doktrine udruženog zločinačkog poduhvata – s pojedincima iz srpskog političkog i vojnog vrha. Srbije ni u jednoj presudi za genocid jednostavno nema.

Nema isto tako Srbije ni u bilo kojoj drugoj presudi za zločine na području Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević umro je prije izricanja presude: general Momčilo Perišić osobođen je svih optužbi pravomoćnom presudom; Vojislav Šešelj isto tako oslobođen je svih optužbi za zločine na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine – on je proglašen krivim samo za zločine protiv Hrvata na području Vojvodine, tj. Srbije. Jovica Stanišić i Franko Simatović prvo su oslobođeni da bi im se sada sudilo u ponovljenom postupku, ali samo za jedan dio prvobitne optužnice. Treba naglasiti da nitko od njih, osim Miloševića, nije ni bio optužen za genocid. I kad je Milošević umro prije izricanja presude, tu se ta priča o genocidu i Srbiji završila.

Hoće li se na koncu proces otkrivanja istine o genocidu svesti na to da će jedini čovjek optužen za tu stvar iz Srbije biti Slobodan Milošević?

– Nelogično je – i politički netočno – da je on bio jedina osoba u Srbiji koja je planirala i omogućavala provođenje genocidnih zločina s namjerom da uništi "u cjelini ili dijelom" Bošnjake i Hrvate na teritorijima na koje su Srbi polagali pravo. Ne zaboravimo da su u haškim optužnicama za genocid 1992. u sjevernoj Bosni kao zaštićene grupe nad kojima je vršen genocid navedeni i Bošnjaci i Hrvati. To što nijednom optuženiku nije bilo presuđeno za genocid 1992. jedan je veliki propust Haškog tribunala, a velika pravna, politička i povijesna pobjeda Srbije i RS-a.

Kako srpske postkonfliktne elite oblikuju narativ o genocidu i ratu u Bosni i Hercegovini?

– Srpska strana najbolje je shvatila prolaznost tranzicijskog narativa koji se bavi krivičnom i povijesnom odgovornošću za zločine. Taj narativ nikad nije za sva vremena i to se najbolje vidi iz proučavanja postkonfliktnih društava u Južnoj Americi. U razdoblju tranzicijske pravde Srbija je bila svjesna što suđenja za zločine na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova znače za Srbiju iz pravne, političke i povijesne perspektive. Da bi spriječile kriminaliziranje srpskog državnog projekta, državne institucije Srbije i RS-a svesrdno su plasirale priču o antisrpskom karakteru Haškog tribunala.

Međutim u isto vrijeme Srbija je kao država iskoristila svoj status i učinila sve u svojoj moći da utječe na vođenje postupaka na Tribunalu. Recimo, vrlo dosljedno su se čuvali od javnosti i Međunarodnog suda pravde dokazi koji bi i Srbiju kao državu mogli implicirati u zločin genocida. Meni je sasvim jasno da država poput Srbije, protiv koje je tužba za genocid bila podignuta na MSP-u još 1993, koristi svoju moć u odnosu na Haški tribunal i na sve moguće načine pokušava skriti ili umanjiti svoju odgovornost za zločine, a osobito za zločin genocida. Još mi nije potpuno jasno kako joj je to uspjelo.

Jedan od mogućih odgovora jest da međunarodna zajednica, čiji je instrument i Haški tribunal, nije mogla dozvoliti da se presude za genocid odnose i na 1992. jer su sve pojedinačne države na terenu u Bosni i Hercegovini od aprila 1992. do kraja rata imale dužnost spriječiti genocid, prema UN-ovoj Konvenciji za sprečavanje i kažnjavanje genocida, a nisu to uradile. Sve potpisnice Konvencije obavezne su spriječiti genocid.

Ovako je ispalo da je genocid planiran i izvršavan u nekoliko mjeseci: od marta do jula 1995., i to na jednoj geografskoj lokaciji, tj. u istočnoj Bosni. I, što je najapsurdnije, jedina država koja je pravno odgovorna za to što nije spriječila genocid jest Nizozemska. To je pravomoćno utvrđeno presudom iz 2019. na nizozemskom sudu. Mislim da je nepotrebno podcrtavati apsudnost činjenice da u cijeloj toj pravnoj priči o pojedinačnoj i državnoj odgovornosti za genocid pojedinaca iz Srbije nigdje nema, ali ni Srbije kao države.

Je li dio te strategije i zvanično insistiranje Srbije na tome da je Haški sud "antisrpska" institucija?

– I danas je teško zastupati tezu da je najbolje od svih zaraćenih starna na Haškom tribunalu prošla upravo Srbija jer je većina ljudi, prateći medije, uvjerena da se na Tribunalu najviše sudilo srpskoj strani. Po broju optužnica to je možda tako, ali po presudama se vidi da je Srbija postigla ono što joj je bilo najvažnije – ograditi se od zločina genocida.

Haški tribunal joj je to dopustio jer ni u jednoj presudi za genocid u Srebrenici koji su počinili oficiri Vojske Republike Srpske haško tužilaštvo nije izvodilo dokaze da se pokaže da su svi oni – i Krstić i Popović i Mladić – bili do maja 1992. oficiri JNA da bi potom bili oficiri VJ koji su bili sekondirani u VRS. Oni su bili administrirani, unapređivani i plaćani preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije. Kad je VRS rasformirana i oni otišli u penzije, njih je penzionirala VJ i plaća im uredno penzije s beneficiranim radnim stažom za period u kojemu su ratovali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

To u njihovim haškim presudama ne piše. I pored ovakvih dokaza, koje smo mi izveli na Miloševićevom slučaju, po haškim presudama, Srbija nije bila uključena u međunarodni oružani sukob od 19. maja 1992. nadalje, što je utvrđeno u haškoj presudi Dušku Tadiću i što je onda ponavljano u svim presudama za Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je u gotovo svim presudama za zločine na teritoriju Bosne i Hercegovine – od presude Tihomiru Blaškiću nadalje – navedena kao strana koja je sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini. To dovoljno govori o uspjehu Srbije na Haškom tribunalu.

Na koji je način Srbija "izbjegla" historijsku i pravnu odgovornost za počinjenje genocida?

– Kao što sam već spomenula, teško je shvatiti kako je Srbiji uspjelo doći do ovakvih "tranzicijskih" rezultata. Mislim da je jasno da je međunarodna zajednica zbog nesprječavanja genocida od 1992. do 1995. imala veliki interes da se genocid reducira na nekoliko mjeseci 1995. I to je uspjelo upravo preko presuda Haškog tribunala. Tako je ispalo da je genocid u Srebrenici došao iznenada i neočekivano i da nije mogao biti spriječen. Ispada, isto tako, da ga je počinila mala grupa oficira VRS s ponekim članovima MUP-a RS-a. Mislim da je jako znakovito da je jednom jedinom političaru presuđeno za genocid – Radovanu Karadžiću, iako su, ako pogledate optužnice za genocid za 1992., većina optuženika bili političari: Slobodan Milošević, Momčilo Krajišnik, Radoslav Brđanin, Radovan Karadžić.

Većina pripadnika bošnjačkih političkih i intelektualnih elita ne voli kad im ja kažem da su nama svjedoci poput Ante Markovića i Hrvoja Šarinića svjedočili da je međunarodna zajednica bila za cijepanje i etnička razdvajanja u Bosni i Hercegovini jer Washington, London, Pariz i Brisel nisu željeli većinsku muslimansku državu u "srcu Evrope". Oni su poticali i etničko razdvajanje i etničku homogenizaciju tih etničkih teritorija. Tu im je Milošević svesrdno koristio svojom retorikom o opasnosti od "zelene transverzale". On i njegovi svjedoci govorili su o tome kako je Osama bin Laden 1994. bio u Bosni i Hercegovini.

Nemojmo zaboraviti da je upravo međunarodna zajednica posredovala politici "razmjene teritorija" u Bosni i Hercegovini. Ta politika bila je dio prethodno dogovorene platforme koja je omogućila osvajanje Srebrenice od srpskih snaga. Osvajanje teritorije još može proći kao legitimni vojni cilj, ali ono što je slijedilo poslije osvajanja Srebrenice bilo je iživljavanje osvajača nad nezaštićenim stanovništvom po genocidnom planu, gdje se egzstencija jedne zajednice trebala uništiti tako da se ubiju muški predstavnici te grupe.

Jesu li se političke elite Zapada tokom rata, a i poslije, u svojim odlukama povodile islamofobijom, koju je bosanskohercegovačka strana "namjerno" previđala?

– Zašto postoji otpor Bošnjaka da prihvate islamofobiju Zapada kad je riječ o etničkom komadanju Bosne i Hercegovine? Jer oni s pravom sebe smatraju dijelom evropske kulturne i političke tradicije. Međutim, rat u Bosni i Hercegovini dešavao se u vrijeme globalnih prevrata kad se hladnoratovska polarizacija na globalnoj razini mijenjala i gdje je politički islam postajao novi globalni izazov. Islamofobija se javila kao kulturološki odgovor strahu od stvaranja "islamskih republika" po uzoru na Iran. Bošnjački političari nisu željeli ili nisu htjeli konfrontirati međunarodnu zajednicu sa činjenicama da nije bilo razloga da se Bosna i Hercegovina dijeli na etničke teritorije, da su u ratu u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati vojno porazili srpsku stranu, ali da se to u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini ne vidi jer RS funkcionira kao kvazidržava.

Isto tako bošnjački političari prepustili su Haškom tribunalu da se bavi stradanjima Bošnjaka i tu nisu dovoljno napravili da se dokaže zločin genocida. Mislim da je bošnjačko političko rukovodstvo predvođeno strankom SDA pokazalo nesposobnost da predstavlja svoj narod – koji im je dao mandat na izborima – kada su upravo ti političari kalkulirano propustili – točnije, upropastili – mogućnost podizanja revizije presude za genocid na MSP-u, za što je krajnji rok bio februar 2017. Predsjednik Izetbegović i njegov pravni tim obmanuli su narod pretvarajući se da državni agent Sakib Softić iz vremena tužbe ima pravo predati i reviziju te zastupati državu na MSP-u i u postupku revizije.

Oni su napismeno imali obavijest suda da Softić ne može biti agent u reviziji. Pod pritiskom očekivanja od Bošnjaka da se podnese zahtjev za reviziju, ipak su ga poslali u Haag da bi on bio, prema očekivanju, odbijen. Zatajili su svom narodu da je tadašnja i sadašnja ambasadorica Bosne i Hercegovine u Haagu Mirsada Čolaković mogla predati zahtjev za reviziju presude iz 2007. Nju nitko iz Sarajeva nije to ni pitao. Išlo se na to da zahtjev za reviziju propadne. To je bila povijesna obmana Bošnjaka, od koje je profitirao najviše Beograd jer poslije ove propuštene prilike pravnih mogućnosti za dokazivanje uloge Srbije u planiranju i izvođenju genocida više nema.

Kako je Srbiji uspjelo da bude "zaobiđena" u presudama za genocid u Bosni i Hercegovini?

– Ne bi Srbija bila toliko uspješna da nije imala veliku podršku međunarodne zajednice i da joj u ovom procesu nije svesrdno pomagao bošnjački državni vrh predvođen Bakirom Izetbegovićem i njegovom strankom SDA. Cijena svega je politički, socijalno-ekonomski i kulturološki oslabljeni bošnjački korpus unutar Bosne i Hercegovine, koja iz godine u godinu postaje sve nefunkcionalnija. To se moglo izbjeći pametnom i poštenom politikom bošnjačkih predstavnika na državnom nivou.

Jasmin Agić (Al Jazeera)

Procitano 493 puta

S5 Box