Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
srijeda, 01 Juli 2020 00:00

'Znaš li šta je nož, žica, Srebrenica?'

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica1Golobradom Omeru Dudiću u Genocidu u Srebrenici ubijeni su gotovo svi članovi porodice.

Iako mu je u srebreničkom genocidu pobijena gotovo cjelokupna porodica, Omer Dudić ne osjeća mržnju ni prema kome.

Sjetiti se događaja koji su se desili prije četvrt stoljeća nije lako. Ljudi se uobičajeno sjete nekih detalja, ponekog vođenog razgovora, zvuka ili mirisa. Omer Dudić se događaja iz jula 1995, kada se u srebreničkom kraju desio najužasniji zločin od Drugog svjetskog rata na području Evrope, sjeća kao da su se desili jučer.

"To je nešto što se ne može zaboraviti, ne može se izbrisati. Čak i kad bi htio".

Dok prilazi u pratnji sina, srdačno se pozdravlja. Duboko uklesane linije na preplanulom licu ga čine starijim nego što to jeste. Bore koje otkrivaju da je doživio i preživio ono što niko ne treba da doživi.

Godine 1993. je s porodicom pobjegao iz sela Osmače u Srebrenicu, gdje je s hiljadama drugih stanovnika kraja pokušavao da preživi uz malo hrane i u stalnom strahu od ofanzive vojske Republike Srpske. Konvojem za Tuzlu otišli su mu sestra, dvije sestre i jedan brat, a on je s ocem, starijim bratom, njegovom trudnom suprugom i brojnim drugim članovima porodice ostao u gradu. On i nana su jedini koji su preživjeli genocid.

Tek stasalom mladiću, 1994. su dali pušku u ruke, kao i mnogim gotovo golobradim mladićima njegove dobi. Nekoliko mjeseci kasnije, na insistiranje međunarodne zajednice i garancije UNPROFOR-a da će ih zaštiti, Bošnjaci tog kraja predali su teško i lako naoružanje.

"Osjećali smo se sigurnim, vjerovali smo generalnu (Philippeu) Morillonu. Obećao nam je da će nas zaštiti. Život se, iako nismo imali dovoljno hrane, donekle vratio u normalu", kaže Dudić.

Najteži dani

Dok se prisjeća najtežih dana života, nesvjesno trlja teške radničke ruke, a pogled mu svakih malo bježi ka sinu Mustafi, kao da provjerava da li je tu i na sigurnom. Dječak, pak, s pažnjom sluša oca, iako je priču čuo i ranije.

Nakon privremenog zatišja, sjeća se Dudić, srpske snage su počele da testiraju odlučnost snaga UN-a. Povremeno bi zapucali, UN bi uzvratio.

Ubijena trudnica

Omerov brat je pokušao pobjeći sa suprugom koja je bila šest mjeseci trudna.

"Dvaput je bila ranjena u nogu, ali je brat nije htio ostaviti. Nosio je cijelo vrijeme. Našli su i nekoga kome smo platili da ih izvedu na sigurno. U šumi su našli tijelo moga brata, njegove trudne supruge i tog vodiča. Upali su u zasjedu i ubili su ih. Ne znam kako je nego mogao ubiti ranjenu trudnicu. Tad sam shvatio da tu nije bilo ni trunke ljudskosti", govori s bolom Omer Dudić.

Dudić govori da je u to vrijeme Srebrenica bila puna pasa. Noć uoči ofanzive, zavijali su tako strašno da se ledila krv u žilama, sjeća se on.

"Stariji su govorili da ovo neće na dobro. Životinje uvijek osjete kad se neko zlo sprema".

A onda se pakao otvorio.

S jedne strane Srebrenice su navirali vojnici RS-a, koji su pucali po kome su stigli. Mladi, stari, djeca, UN, bilo je svejedno. Međunarodne snage su pokušale uzvratiti, ali su bili brojčano nadjačani, govori Dudić. Pripadnike UNPROFOR-a su u konačnici zarobili i držali kao taoce, što je spriječilo avijaciju međunarodnih snaga da zaustave napad, dodaje.

Hiljade ljudi su krenuli u bijeg, a kolonama se nije vidio ni početak ni kraj. Cijelo vrijeme napadi nisu posustajali, dodaje.

"Mi se uopšte nismo branili. Osim par pušaka koje je neko uspio sakriti, mi smo bili goloruki. Sve oružje je bilo predato UN-u".
Goloruki narod

U početku, niko nije ni pomislio da će im se desiti to što se desilo. "Bilo nas je hiljade u koloni. Mislili smo da će nas pustiti da prođemo. Nemamo oružja, bilo je puno starih, djece, žena. Pa i UN je tu, mislili smo da neće uraditi to što su uradili".

"Ali su oni ubijali sve redom. Nisu ostavljali nikog živim. Nije bilo da izdvoje djecu, pa da ih poštede ili tako nešto. Samo su ubijali i ubijali. Od samog početka", teško izgovara Dudić, kao da mu svaka riječ para grlo. Iako govori da mu nije teško pričati o tome, svakih malo zastane, da malo udahne, da prikupi snagu i nastavi govoriti o užasu koji su Srebreničani i ljudi tog kraja prolazili.

Kako je kolona odmicala, tako su iz snage RS-a više ubijali, dodaje. "Pucali su iz svega što su imali. Artiljerija, lako oružje, čime su stigli".

Dudić se govori da su u Konjević Polju i kod Kravice vojnici RS-a zarobili tenkove i opremu UNPROFOR-a. Obučeni u uniforme međunarodnih snaga, pripadnici Vojske RS-a su pozivali izbjeglice da dođu, nudeći im sigurnost. Mnogi su pali na tu varku, mislili su da će naći spas kod UN-a, prisjeća se on. "Više nikad živi nisu viđeni."

Među izbjeglicama je vladala ogromna glad, zbog čega su mnogi jedva mogli hodati, sjeća se on, i strah kakav se ne može zamisliti. "Ta neizvjesnost, ne znate odakle će smrt doći, ne znate gdje idete, ne znate put, ne znate šta je s vašim porodicama…"

"Već tada sam znao šta nas čeka ako nas uhvate. Već sam viđao šta su radili našim ljudima, čak i onim koji su se predavali. Mrtvi ljudi su bili na sve strane. Mogli ste gaziti po mrtvima. Milosti nije bilo", kaže Dudić dok gleda u svog sina.

Za svaki sat pakla koji su doživjeli mogla bi se zasebna knjiga napisati.

Zloglasna 'Bukva'

Tek stasali mladić Omer je bio i na zloglasnom brdu "Bukva". Prisjeća se da su se na brdu u blizini Konjević Polja okupile hiljade i hiljade ljudi.

"Ne znam zašto, ali je toliko ljudi bilo na jednom mjestu i sjećam se da mi je to bilo čudno. Ako smo već duboko u srpskoj teritoriji, mislio sam da je bolje bilo da se raširimo u manje grupe, da vidimo ako vojska RS-a napadne". S podnožja brda su mogli vidjeti kamione prepune bošnjačke djece i žena kako idu prema Vlasenici, Milićima i dalje.

Dudić se sjeća da je imao neki čudan osjeća dok je bio u masi ljudi, među kojim su bili i članovi njegove bliže i dalje porodice, zbog čega se pokušao izmaknuti što dalje.

U predvečerje je krenuo napad.

"Dan danas ne mogu da spavam zbog te noći. Nikad nisam vjerovao da ljudi mogu da toliko vrište i zapomažu i da takve zvukove prave. Onakav krik, takav zvuk, ja u životu nikad nisam ni čuo ni mogao zamisliti da ću ga čuti. Kad ga se prisjetim, i danas danas, nikako mi nije dobro", sjeća se Dudić dok mu vilica podrhtava.

"Toliko ljudi u jednom momentu je bilo ranjeno da ne znate šta da radite. Gdje god da krenete, neko je ranjen, neko je ubijen, neko zove u pomoć, drugi mole da ih ubijete, da im skratite muke… A mi nemamo ništa, ne možemo im nikako pomoći".

U početku, kaže Omer, počele su padati granate koje su ispuštale bojne otrove. "Ljudi koji su udisali taj dim, ti ljudi su iste sekunde bili potpuno gotovi. Počeli su halucinirati, i danas danas ti ljudi nisu se oporaviti. Srećom po mene, moj zet Nail Velić, koji je služio JNA, skinuo je svoje majice i skvasio ih vodom i stavio ih preko lica i meni je rekao da to isto uradim. To me je spasilo".

'Nož, žica, Srebrenica'

Sjeća se i da je vidio ogromnu bukvu kako je kao makazama presječena pala na ljude u masi, lomeći kosti i kidajući meso na svom putu. "Vjerovatno je to bilo pripremljeno. Jer nije moglo ogromno stablo pasti tek tako. Pakao se otvorio sa svih strana."

U bijegu sa brda na kojem su pali u zasjedu Srebreničani su stigli i do jedne škole. Naizgled, objekt je pružao neku sigurnost, a mnogi su mislili da će tu biti zaštićeni.

Dudić se prisjeća da je sjeo ispred škole da malo povrati dah, ali i govori da je osjećao da nešto nije uredu.

"Znate onaj izraz :'Nož, žica, Srebrenica?' (tu parolu često koriste osobe koje žele isprovocirati Srebreničane, ali i generalno Bošnjake). To znaju samo oni koji su bili tu".

"Sjedio sam i vidio sam kako su čovjeku u masi prebacili žicu preko vrata, povukli i taj čovjek je samo pao, preklan, bez riječi. I zatim naredni i naredni. A ljudi, kako su bili i gladni i umorni i ranjeni, nisu bili svjesni da se nešto dešava. Vojnici RS-a su već bili među nama, koji nisu htjeli koristiti vatreno oružje, da se ne zna šta se dešava . Umiješali su se među nas, klali su ljude tim žicama, davili ih, klali noževima. Ljudi su samo padali lijevo i desno. A da niko nije bio svjestan šta se dešava. Mislili su da padaju ljudi od malaksalosti. Tako je stvorena ta poruka: nož, žica, Srebrenica".

Kad su shvatili šta se dešava, ljudi su pobjegli i nastavili bježati, a ni sam ne zna kako.

Trenutka spasa

Dudić se sjeća da su u određenim trenucima imali sreće, poput onda kada su ih vojnici RS-a čekali po brdima i šumama u zasjedama, a Srebreničani su neočekivano izašli i trčali po asfaltnom putu. "Nisu nas tu očekivali. Inače bi nas sve pobili, da smo krenuli kroz šumu, gdje su nas čekali".

Dudić se prisjeća i događaja na brdu pored Baljkovice.

"Ležao sam u paprati, nisam mogao više da hodam. Nemaš snage, nemaš hrane, nemaš vode… Skinuo sam čizme koje su bile pune krvi. Pokušao sam skinuti i čarape, ali od skorene krvi, blata i vode, zalijepile su se za rane. Od bolova sam počeo plakati. Nisam mogao čarape da skinem, krv je sipila na sve strane".

U jednom trenutku jedan od zapovjednika im je pokazao selo u daljini rekao da je to slobodna teritorija. "Ko dođe tamo, na sigurnom je, došao je u Tuzlu", sjeća se Dudić njegovih riječi.

"Ležao sam, suze same liju od bola, pogledam prema nebu i kažem: 'Bože dragi, daj da pređemo na sigurno, do Tuzle'. Bilo je oko podneva, vedro, ni jednog oblaka. A onda se iznad nas stvorilo nešto prvo kao kaca, kao bure. A onda se počelo širiti i širiti. Taj oblak se nastavio širiti i onda je kiša počela padati. Pa onda je počeo padati i led, veličine jajeta".

Ljudi su prethodno pokušavali da prođu to područje, ali bezuspješno. Vojska RS-a je jednostavno bila previše dobro ukopana, govori Dudić.

I onda je neko naredio da krenu ka Zvorniku. Kiša i leda sakrili su Srebreničane, što im je omogućilo da prođu neopaženo srpske položaje.

Slobodna teritorija

Poslije toga prošli su još jedan žestok okršaj, a onda su stigli na slobodnu teritoriju.

Neko drugi bi bio radostan što je na sigurnom, nakon što je prošao sve krugove pakla. Omer Dudić govori da se htio odmah vratiti nazad.

"Saznao sam da su svi moji pobijeni. Otac, brat, snaha, amidže, dajdže… kako da se radujem kad su svi ubijeni? Nije mi se živjelo".

Omer se vratio u svoje rodno selo 2002. godine, a u naručju je nosio tada tromjesečnu kćerku. Dok nije kuću obnovio, spavali su u šatoru pod slojem snijega. "Otjerali su me u ratu i nikad više".

Iako vjerovatno među Srbima koji žive u tom kraju ima i onih koji su ubili članove njegove porodice, Omer kaže da nikog ne mrzi. "Živimo i radimo zajedno. Moramo dalje, ja mržnje ni prema kome nemam. Valja nam ići dalje".

Kaže da povremeno ode u Memorijalni centar Potočari, da se ispriča s ubijenom porodicom, da olakša dušu.

Put koji je prošao 1995. nikad više nije ponovno prošao, a straha od života u srebreničkom kraju nema.

"Sav strah koji sam mogao doživjeti, doživio sam tada. Više straha u meni nema", govori Omer dok gleda u svog sina.

Mario Pejović (Al Jazeera.)

Procitano 656 puta

S5 Box