Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (103)

Ocijeni...
(0 glasova)

protestiProšlu 2019. godinu, BiH je završila sa usporenim ekonomskim rastom od oko dva posto, sa sličnim projekcijama za ovu godinu. Usporavanje ekonomije je direktna posljedica pogoršanja vanjskotrgovinske razmjene, najprije zbog pada izvoza, ali i blagog povećanja uvoza, što je dovelo do većeg deficita od 600 miliona KM.

Upravo je taj deficit rezultat usporavanja ekonomije Njemačke, recesije u Italiji, taksi na uvoz proizvoda na tržište Kosova iz BiH, te pada vrijednosti turske lire iz 2018. godine. Taj pad izvoza odrazio i na industrijsku proizvodnju, koja je pala za 5,5 posto u odnosu na 2019. godinu.

Najveći pad zabilježen je u proizvodnji koksa i rafiniranih naftnih proizvoda (-68,9 posto), tekstila (-36,5 posto), duhanskih proizvoda (-24,1 posto) i baznih metala (-12,7 posto). Od juna 2019. godine, izvoz intenzivno pada svaki mjesec u odnosu na isti period godinu prije.

Pored ekonomskih pokazatelja, negativni prirodni priraštaj je iznosio 9.959 stanovnika, što je najveći pad u jednoj godini ikada od kada se mjeri broj rođenih i umrlih. Procjene su da se u 2019. godini iselilo dodatnih 50.000 stanovnika, što je u rangu 2018. godine. Neto broj penzionera je porastao za 15.831 u oba bh. entiteta.

Po prvi put Anketa o radnoj snazi za 2019. godinu nije tretirala podatke u apsolutnim brojevima, tako da ne možemo znati tačno smanjenje radne snage i smanjenje populacije. Nezvanične procjene pokazuju da bi taj broj po anketi bio nešto iznad 2,6 miliona stanovnika. Pored toga, 41 posto ukupno zaposlenih radnika je starije od 50 godina.

Negativni trendovi

Iako su statistički podaci za prve mjesece 2020. godine još uvijek fragmentirani i tek trebaju da se objavljuju, oni koji su dostupni za vanjskotrgovinsku razmjenu, pokazuju daljnji nastavak negativnih ekonomskih trendova.

U januaru ove godine, izvoz se zadržao na istom nivou kao godinu prije, ali je uvoz nastavio padati. Iako je na taj način povećana pokrivenost uvoza, pad uvoza u šest od posljednjih osam mjeseci pokazuje da je došlo do pada domaće potražnje, a time i slabljenja potrošnje stanovništva. Poznato je da potrošnja čini najveći dio bruto domaćeg proizvoda, što znači i na kraju usporavanje ekonomije.

Kakve su onda perspektive u ovoj godini i šta možemo očekivati?

U ovoj godini možemo očekivati nekoliko potencijalnih opasnih situacija koje mogu dovesti do dodatnih problema u funkcionisanju naše ekonomije.

Trenutno najaktuelniji problem jeste vezan za korona virus. Sama pojava virusa izazvala je veliku paniku u svijetu i sasvim je sigurno da će dovesti do globalnog usporavanja ekonomije, ako ne i recesije. Kina predstavlja značajnog trgovinskog partnera za našu zemlju. Iako kao država imamo vrlo skroman izvoz u Kinu, uvoz predstavlja značajnu stavku, koji čini 7,4 posto našeg ukupnog uvoza.

Uvoz iz Kine

Mnoge firme koriste jeftine proizvode iz Kine u proizvodnji svojih proizvoda. Zatvaranje radnih mjesta u Kini, pad proizvodnje i izvoza, ostavit će naše firme bez sirovina, koje će sada morati tražiti od drugih dobavljača po skupljim cijenama, što će povećati troškove poslovanja. Isto važi i za mnoge trgovine koje koriste proizvode iz uvoza za prodaju na našem tržištu. Indirektni efekti će biti još ozbiljniji, jer Kina predstavlja mnogo značajnijeg trgovinskog partnera za zemlje EU. Smanjenje razmjene, uticat će na pad ekonomskih aktivnosti drugih zemalja, a time i na naše druge izvozne sektore, što će dodatno usporiti našu ekonomiju, ili je ponovno uvesti u recesiju.

Pored ovog nenadanog i aktuelnog problema vezano za korona virus, poseban izazov će predstavljati stalna politička (ne)stabilnost u BiH. Stalne prepirke i svađe političara u BiH uz potpunu nezainteresovanost za rješavanje stvarnih problema građana, dovele su do toga da sve više i više mladih napušta državu. Primarni razlozi iseljavanja, prema mnogih istraživanjima i studijama nisu ekonomski ili demografski, već politički, koji se ogledaju kroz izostanak nade, povjerenja i pozitivnih očekivanja da se nešto može promjeniti ili popraviti u državi.

Podatak koji je objavljen prije nekoliko dana pokazuje da je samo u FBiH, u posljednju akademsku godinu upisano 6.371 manje studenata nego godinu prije, što predstavlja pad od 10,23 posto u jednoj godini! Poređenja radi, prije ovih objavljenih podataka, za pet godina, u cijeloj državi pad upisanih studenata je iznosio oko 21.600. Ova godina bi mogla ipak biti rekordna, u negativnom smislu po pitanju iseljavanja, jer je i Njemačka „otvorila granice“ za stručnu radnu snagu, što će mnogi građani iz naše države iskoristiti da pokušaju pronaći svoju sreću van granica BiH.

Politička nestabilnost

Politička nestabilnost u kombinaciji sa globalnim usporavanjem ekonomije, može dovesti i do smanjenog rasta ili čak pada poreskih prihoda u BiH. Usporavanje se već vidjelo u prošloj godini, gdje su direktni porezi, u nadležnosti FBiH rasli oko 2,2 posto ili na godišnjem nivou ili 118 miliona KM. U istom periodu, dodatni izdaci za penzije su rasli više od ukupnog rasta svih javnih prihoda u FBiH, zbog povećanog ulaska penzionera u sistem, a samo dio se odnosi na prikupljene doprinose. Projekcije pokazuju da će neto povećanje penzionera i u ovoj godini iznositi preko 10.000.

Ukupna radna snaga, usljed iseljavanja, nastavit će da se smanjuje, što će biti dodatni pritisak na prikupljanje javnih prihoda i finansiranje rastućih obaveza. Vrlo je izvjesno da smo blizu gornje granice u prikupljanju javnih prihoda iz nadležnosti entiteta i da bez reformi nećemo biti u prilici da ostvarujemo novi rast, ako čak ne dođe i do pada.

Potencijalni izazov može biti i novi migrantski val, koji ukoliko bude išao direktno preko BiH, sasvim je sigurno da će ostaviti teške posljedice po ionako krhku ekonomiju BiH. Procjene su da u BiH trenutno ima minimalno 7.000 migranata. Ako pretpostavimo da dnevno trebamo po migrantu izdvajati pet KM za hranu, samo po tom osnovu godišnje moramo izdvajati blizu 13 miliona KM uz druge ostale troškove, koji su dosta veći. Ako se desi najava da će dnevno u državu dolaziti po 10.000 migranata, postavlja se pitanje kako će to naša privreda podnijeti?

Izostanak reformi

Socio-ekonomske reforme su za sada izostale. Njihova provedba bi mogla ublažiti negativne posljedice pojedinih problema, poput finansiranja većeg broja penzionera u sistemu, ili usporavanja ekonomije zbog vanjskih uticaja.

Ekonomski procesi ne smiju čekati zbog političkih odluka. Iz privrede se iscijedilo novaca koliko se moglo i sada se napokon trebaju provesti reforme poput smanjenja doprinosa na čak 25 posto iznosa bruto plate i ukidanja poreza na dohodak na plate do 1.000 KM, sve u cilju stimulisanja potrošnje radnika, a time i potrošnje na nivou ekonomije.

Ukoliko bi se još usaglasila minimalna plata u iznosu od 750 KM, te poslodavci oslobodili raznih parafiskalnih nameta, uz smanjenje administracije, mogli bi se vratiti na put oporavka.

Ali da bi ekonomske reforme dale rezultat, potrebno je da političari urade nešto što uopšte ne košta – vrate nadu, povjerenje i optimizam građanima u bolje sutra. Alternativa su otvorene granice van BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Faruk Hodžić (Al Jazeera)

ponedjeljak, 24 Februar 2020 00:00

Dodikova feudalna politika zemljoposjedništva

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik1Da nije bilo smišljenih kriza i planske opstrukcije, BiH je još prije šest godina mogla biti pred punopravnim članstvom u EU.

Dodik, kao što se vidi, ni u drugoj godini mandata u Sarajevu nije uspio "vratiti Bosnu i Hercegovinu na pravi put".

U narednih nekoliko dana će biti godina od kako je srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, nakon dvije uzastopne neočekivane posjete institucijama Evropske unije u Briselu izjavio: "Nemam vremena za dangubu. Ako zajedno s drugim kolegama u Predsjedništvu, najduže za godinu, ne uspijem vratiti zemlju na pravi put sa sadašnjeg puta samouništenja, napuštam Predsjedništvo države i vraćam se u Banja Luku pa neka sve propadne."

Bilo je to petog marta kada je tadašnji predsjedavajući državnog Predsjedništva samovoljno po drugi put u šest sedmica posjetio Brisel kako bi obavio "svečanu primopredaju" nepotpunih odgovora na Upitnik Evropske komisije pristajući na to da se u ulozi šefa države, kako je tada rekao, bavi čak "i administrativno-tehničkim detaljima kandidatskog statusa kako bi se proces evropske integracije zemlje što prije ubrzao".

Tada sam se s Dodikom nakratko susreo u besprijekorno ušminkanom briselskom hotelu Amigo, najomiljenijem svratištu i konačištu balkanskih lidera, uguranom u samo srce Grand Placa, najljepšeg dijela belgijske i euroatlantske prijestolnice koji je zbog sedam vijekova bogate historije, graditeljske i kulturne posebnosti uvršteno i na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Apsurdni realizam Milorada Dodika

U kratkom, na momente i šokantnom intervjuu za ovaj medij, Dodik je tada kategorički ustvrdio: "Teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine nije sporna, sporna je njena nefunkcionalnost... I sada ću Vam ponoviti: nikada nijedan funkcioner Srbije u mom prisustvu ne govori o rasturanju Bosne i Hercegovine, mi o tome u Beogradu ne govorimo, mi smo realisti", rekao je tada Dodik.

Kada sam ga upitao o čemu je dominantno razgovarao s visokim zvaničnicima Evropske komisije, Dodik je odgovorio da je "briselske prijatelje" zamolio "da nam od sada ne daju preteške uslove za kandidatski status... Pokušao sam ih uvjeriti da bi se procesi u BiH nakon sticanja kandidatskog statusa u mnogim aspektima mogli okrenuti u pozitivnom pravcu. Složili smo se takođe da je jedno biti u statusu potencijalnog kandidata, a sasvim se drugačije međusobno razgovara kada ste za još jedan, za nas vrlo važan korak, bliže Briselu... Rekao sam im i to da bi odgovornost morali od sada da snosimo svi koji stvari kod nas ne postavljamo na pravo mjesto, ali i oni koji se razmeću lažnim nadama dok nam građani odlaze iz zemlje... Ja sam transparentni pragmatičar koji na BiH gleda očima realiste i tako se i ponašam. Svi me baš u tome i ne razumiju dobro, ali to nije do mene", rekao je tada Dodik očigledno nesvjestan apsurdnosti vlastitog "realizma".

Sličnim povodom i povodom sličnih Dodikovih izjava, prije godinu dana sam u ovom mediju napisao da sa reformama i evropskim integracijama neće biti lako jer su najteže one bitke koje se vode u samome sebi.

Šta će stvarno biti s Bosnom i Hercegovinom?

Dodik, kao što se vidi, ni u drugoj godini mandata u Sarajevu nije uspio "vratiti Bosnu i Hercegovinu na pravi put". Nije se još uvijek odrekao ni stolice u državnom Predsjedništvu, niti će. Nije se ni službeno vratio u Banju Luku. Ali jeste, kao što je poznato, Bosni i Hercegovini u entiteskoj Skupštini na engleskom jeziku populistički uskliknuo "zbogom", najavio je "RSEXIT" i pozvao predstavnike "svog" entiteta na bojkot državnih institucija i time nastavio s proizvodnjom kriza, s blokadama i s produbljivanjem etnonacionalnih podjela.

To je bio povod da ovih dana priupitam zvaničnike EU šta će stvarno biti s Bosnom i Hercegovinom, hoće li se Miloradu Dodiku i ovoga puta progledati kroz prste, hoće li se proces euroatlanstkih integracija Zapadnog Balkana ubrzati ili će se na "buđenje" Evropske unije morati pričekati još jednu četvrtinu stoljeća?

Zvanični predstavnik Evropske unije koji je u neformalnom razgovoru s autorom ovog članka zahtijevao uobičajenu praksu poštovanja principa anonimnosti i uvažavanje standardne terminologije "izvor Komisije" već 'na prvu' je odgovorio kako je "više nego očigledno" da postupci srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine "kardinalno odstupaju od njegovih briselskih izjava i verbalnog zalaganja za ubrazavanje integracionog procesa, regionalu stabilnost, mir i za bolji život građana u Bosni i Hercegovini i regionu".

Tokom razgovora me je najviše zanimalo da li permanentno izmišljanje konflikata, pa u tom kontekstu i najnovija politička kriza imeđu rukovodstva bh. entiteta Republika Srpska i "političkog Sarajeva" može izazvati potpunu blokadu inače umrtvljenog procesa euroatlanstkih integracija; da li je to, možda, upravo krucijalni cilj Milorada Dodika; te da li je katastarsko vlasništvo nad javnim poljoprivrednim zemljištem kao opštim dobrom doista toliko važno pitanje sa stanovišta evropskog prava, pravne stečevine EU i važećeg zakonodavstva sadašnjih članica Unije?

'Goodbye' politici feudalnog zemljoposjedništva

Susretljivi sagovornik me je već u prvim sekundama svoga odgovora u vezi s vlasništvom nad zemljom i drugim javnim dobrima vratio čak u srednji vijek konstatacijom da se "u EU već pri njenom stvaranju, u ranim 50-tim godina prošlog stoljeća, raskrstilo s politikom zemljoposedništva iz feudalnog vremena. Vraćanje takvim principima bi nas vodilo u reinterpretaciju feudalizma".

Strpljivi i standardno dobro pripremljeni sagovornik me je zatim vratio i skorašnju prošlost, dvanaest godina unazad, na (u Bosni i Hercegovini potpuno zaboravljeni) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) kojeg su zemlje Zajednice (EU) i Bosna i Hercegovina potpisale sredinom 2008. godine. Riječ je o, kako u Briselu i Sarajevu vole potencirati, najvažnijem međunarodno-pravnom aktu kojeg je Bosna i Hercegovina ikad potpisala nakon Daytonskom mirovnog sporazuma.

"Sama činjenica da se cjelokupan prosec integracije odvija između evropskih institucija i države Bosne i Hercegovine dovoljno jasno upućuje na zaključak da je za implementaciju evropskog zakonodavstva i evropskih vrijednosti odgovorna država, a ne njeni entiteti kao političko-pravne cjeline unutar suverene i teritorijalno nedjeljive Bosne i Hercegovine. Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju koji je s velikim entuzijazmom potpisan prije dvanaest godina Evropska Komisija kao čuvarica Ugovora o EU je dužna osigurati da svi nacionalni propisi i mjere pa i zakoni o vlasništvu nad zemljištem, vodama i šumama budu u skladu s evropskim pravom", naglasio je evropski zvaničnik.

Nakon insistiranja na većoj konkretnosti u vezi s poljoprivrednim zemljištem i vlasničkim pravima nad javnim dobrima, 'zvanični izvoz' me je uputio na brojne presude i tumačenja Evropskog suda u vezi s tom tematikom, potencirajući da je "u Evropskoj praksi opštepoznato da države članice, a ne njeni političko-administrativni dijelovi, imaju isključivu nadležnost i diskreciju u reguliranju vlasničkih prava i trgovine zemljištem te da, pritom, moraju poštovati načela Ugovora o EU, temeljne slobode i nediskriminaciju po bilo kakvom osnovu pa i po osnovu nacionalnosti, što također može garantirati samo država... Ako se sve ovo ima u vidu, nije teško zaključiti da se država svojom voljom može odreći prava vlasništva u korist regionalnih ili lokalnih zajednica, ali se to pravo od nje ne može uzeti mimo njene volje", zaključio je zvaničnik uputivši me na brojne primjere kojima se takve prakse potvrđuju.

Pozivajući se na nepotpune podatke Organizacije UN-a za hranu (FAO) naveo je da je u Bosni i Hercegovini, navodno, tek oko šest posto poljoprivrednog zemljišta u statusu javnog dobra. U Albaniji su samo šume, pašnjaci i vode u državnom vlasništvu. U Sloveniji je tek oko devet odsto poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države a raspolaganje i upravljanje je povjereno Državnom zemljišnom fondu. Poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj je "dobro od posebnog interesa i ima osobitu zaštitu države", a izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 2018. godine pravo raspolaganja državnim posjedom dato je jedinicama lokalne samouprave.

BiH je mogla biti pred vratima EU

Evropski zvaničnik podsjeća da je posebno članom 345. Ugovora o Uniji (UFEU) utvrđeno da "Evropski ugovori ni na koji način ne dovode u pitanje nacionalna pravila kojima se na državnom nivou u državama članicama uređuje sistem vlasništva... Sekundarno evropsko zakonodavstvo koje se odnosi na stjecanje prava vlasništva ni nad javnim ni nad privatnim poljoprivrednim zemljištem, ne postoji". Sagovornik pritom posebno ukazuje na temeljne principe EU o slobodnom kretanju ljudi, roba, kapitala i slobodi poslovnog nastana za šta odgovornost i garancije prema EU može također osigurati samo država koja je u procesu evropske integracije ili je već njena članica.

Govoreći o najnovijoj političkoj krizi i blokadi rada državnih institicija u Bosni i Hercegovini, evropski zvaničnik je sa zabrinutošću ukazao i na član 8. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju po kojem su svi uslovi za pridruživanje Evropskoj uniji trebali biti ispunjeni u toku tranzicijskog perioda od najviše šest godina od momenta potpisivanja SSP-a (sredinom juna 2008. godine).

To znači da je BiH, da nije bilo smišljenih kriza i planske opstrukcije, još 2014. godine mogla biti pred punopravnim članstvom u Uniji. Mogla je! S pravim vođama koji se ne boje mača istine po kojem "više Evrope" doista znači mnogo manje etnonacionalizma, političke isključivosti i nacionalnog egoizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Zekerijah Smajić (Al Jazeera)

petak, 21 Februar 2020 00:00

Desničarska čudovišta haraju Evropom

Ocijeni...
(0 glasova)

njemacka1Posljednji napadi, onaj u Njemačkoj i onaj u Londonu, nedvosmisleno govore da migranti i muslimani nisu sigurni u evropskim gradovima.

Posljednji napad u kojem je bjelački supremacistički terorista ubio devetoro ljudi u dva nargila bara u njemačkom gradu Hanau, te napad na imama poznate londonske džamije u Regent's Parku, šalju zastrašujući sliku narušene sigurnosti u evropskim gradovima, a žrtve su uglavnom osobe sa imigrantskom, odnosno muslimanskom pozadinom.

"Zapad će se morati probuditi. Za nas u Evropi je prekasno. Demografija je protiv nas. Ona se ne može preokrenuti. Naš natalitet je šokantno nizak. Dakle, ono što će se desiti je balkanizacija Evrope. Mjesta poput Poljske i Mađarske, gdje imaju jake nacionaliste, znate, prilično su gadni karakteri, da budem iskren s vama. Oni će preživjeti jer neće da trpe. Mjesta poput Njemačke, Holandije, Belgije, Engleske, koja su izuzetno liberalna i koja su izgubila svoju vjeru, izgubila osjećaj socijalne kohezije. Ona će pasti u islam...

Muslimani će nas brojčano nadjačati za 20 godina u grupi onih mlađih od 40 godina. A kada se to dogodi, ili ćete se podvrgnuti islamu, držati usta zatvorenim, baviti se svojim poslom, vjerovatno vas neće uznemiravati. Ili ćete se boriti da odbranite ovo ostrvo koje smo gradili u posljednjih 10.000 godina. I što se mene tiče, sve dok nas 100 budemo živi i slobodni muškarci i kršćani, nikada se nećemo pokoriti islamu".

Ovo su riječi Jima Dowsona, osnivača stranke "Britanija na prvom mjestu" (Britain First), a donosi ih u svojoj najnovijoj studiji Putovanje u Evropu: islam, imigracija i identitet, američko-pakistanski učenjak Akbar Ahmed, a koja je ovih dana izašla i na bosanskom jeziku.
Dijagnoza zla

Čuveni citat Antonia Gramscija, žrtve Mussolinija, fašističkog lidera kojeg je i sam Adolf Hitler smatrao svojim uzorom, zbog radikalnih stavova i politika koje je promovirao, a u kojem on veli da "stari svijet umire, a novi se bori da bude rođen; sada je vrijeme čudovišta", zanimljivo koincidira značenjski sa gornjim iskazima. K tome, ova svojevrsna dijagnoza zla itekako sliči i motu koji stoji na zvaničnoj stranici English Defence Leage (EDL), krajnje desničarske organizacije.

Radi se o riječima Alberta Einsteina, "izbjeglice iz nacističke Njemačke", kako ga EDL opisuje: "Svijet je opasno mjesto za živjeti; ne zato što su ljudi zli, već zato što ljudi ne čine ništa u pogledu toga".

Na istom mjestu dat je i kratki pregled misije ove organizacije u šest tačaka: (1) EDL je izrastao iz engleske radničke klase da djeluje, vodi i nadahnjuje u borbi protiv globalne "islamifikacije"; (2) EDL se zalaže za ljudska prava; (3) EDL se zalaže za demokratiju i vladavinu prava; (4) EDL obrazuje britansku javnost o islamu; (5) EDL poštuje englesku tradiciju; (6) EDL je po perspektivi međunarodna organizacija.

Zanimljivo je da kada detaljnije razlažu svoje misijske ciljeve i govore o ljudskim pravima u drugoj tački misije ističu kako se pripadnici EDL "zalažu za pravo engleskog naroda na njihovu vlastitu zemlju prije i iznad ljudi iz drugih mjesta", ali se odmah dodaje da se EDL "zalaže za pravo britanskih muslimana da slobodno govore o problemima koji potiču iz islama".

Također naglašavaju da su njihove aktivnosti miroljubive i da se zalažu za nenasilje. Nadalje se ističe protivljenje šerijatu, "islamskom razdvajanju na muslimane i nemuslimane", poziva na otvorenu debatu o islamu u Britaniji, ističe ponos engleskom kulturom, te izražava podrška "našim oružanim snagama".

Upravo je ovo posljednje bio povod osnivanja EDL kao odgovor na skup jedne male selefističke grupe iz Lutona koja je 10. marta 2009. godine protestirala protiv vojne parade (Royal Anglian Regiment) organizirane u čast povratka ove pješadijske jedinice iz misije u Afganistanu. Međutim, kada se danas sagledaju parole i aktivnosti EDL sa novim momentima u desničarskom populizmu kao što je poruka Jima Dowsona s početka ovog eseja, onda stvari izgledaju krajnje zabrinjavajuće.
Političko-antropološki pristup

Smatram da je u razumijevanju ideologije ovih pokreta važan jedan političko antropološki pristup koji ovim pojavama prilazi kroz analizu primordijalnog identiteta u europskim društvima, a koji se u skoro svim državama pogođenim migrantskim talasima ili samo prijetnjama javljaju i podstiču svojevrsni agresivni predatorski aspekt. Taj proces uistinu prijeti da od novih krajnje desničarskih skupina kreira "čudovišta". U ovom smislu zanimljiv pristup nudi pakistansko-američki antropolog i učenjak Akbar Ahmed.

"Ako novi krajnje desničarski lideri nisu u potpunosti čudovišta u kategoriji Hitlera i Mussolinija, oni se polahko poput guski kreću u tom smjeru", ističe taj autor sagledavajući glavne konture primordijalnih europskih identiteta i njihove refleksije u Evropi naših dana.

EDL je u ideološkom smislu nastala kao antipod ekstremnom nasilnom ekstremizmu koji se u zapadnom miljeu samoprozvao kao "kontra-džihad" pokret, odnosno, kao ekstremni islamistički aktivizam koji radikalnih skupina koje su često prerastale u terorističke organizacije tipa Al-Kaide i ISIL-a. U konkretnom ambijentu Velike Britanije i njene muslimanske populacije koja je uglavnom imigrantskog porijekla EDL je razvio svoju ideologiju i narativ. Uz to, rast ovog pokreta se dešava nakon ozbiljnog pada Britanske nacionalne stranke, krajnje desničarske stranke koju su politolozi okarakterisali kao fašističku ili neofašističku organizaciju.

Ono što je karakteristično za EDL jeste rast između 2010. i 2013. godine, pri čemu je najveći pad EDL doživjela 2011. godine nakon otkrića da je masovni ubica Andres Breivik, počinitelj masovnog ubistva u Norveškoj u 22. jula 2011. godine bio povezan sa Norveškom odbrambenom ligom (NDL), sestrinskom organizacijom EDL. Tada su mediji objavili Breivikovo priznanje u njegovom famoznom "Manifestu 2083". Na stranici 1436. ovog opskurnog dokumenta Breivik je zapisao:

"Znao sam imati više od 600 članova EDL-a kao prijatelje na Facebooku i razgovarao sam sa desetinama članova i vođa EDL-a. Zapravo, bio sam jedan od onih koji su ih snadbijevali sa prerađenim ideološkim materijalom (uključujući retoričke strategije) od samog početka".

Kakogod, u posljednjih nekoliko godina, aktivnosti EDL-a su znatno smanjenje, a to je očigledno i po blokiranju njihove Facebook stranice 18. aprila 2019. godine, za što su ovu platformu iz EDL-a optužili da je "krenula sa svojom ideološki usmjerenom misijom da očisti Internet od poruka koje su vezane za patriotizam i kriticizam islama". K tome, na službenoj stranici EDL-a također među zadnjim objavama već duže vrijeme stoje informacije o suspendiranju PayPal naloga za plaćanje putem online servisa za ovu organizaciju u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu. Unatoč obećanjima administratora da će pronaći druge načine za uplatu donacija, detaljnijim uvidom na stranici postaje očigledno da su i drugi modeli online plaćanja za ovu organizaciju onemogućeni, vjerovatno u sklopu striktnije kontrole koju finansijske vlasti u Evropi i Americi sprovode nad krajnjim desničarskim organizacijama.
Antiislamski orijentirana stranka

Prema svojoj deklariranoj misiji EDL je uglavnom orijentirana antiislamski. Skoro svih šest stavaka misije na ovaj ili onaj način imaju veze sa islamom, s posebnim naglaskom na muslimane koji žive u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iako se ovdje radi o građanima (citizens), odnosno trećoj ili četvrtoj generaciji muslimana koja je rođena u UK od roditelja koji su porijeklom migranti, EDL britanske muslimane određuje kao migrante: "Očekujemo od migranata u UK da žive u harmoniji sa engleskom kulturom. Od ljudi koji su izabrali da migriraju u ovu zemlju treba se očekivati da poštuju našu kulturu, njene zakone i tradicije. Ne trebaju očekivati da njihove vlastite kulture budu promovirane, subvencionirane ili omogućavane od strane državnih agencija. Najbolje iz njihovih kultura će prirodno biti apsorbirano, a životi svih nas će biti poboljšani kulturom koja nastane kao rezultat tog procesa. Breme uvijek treba biti na stranim kulturama da se adaptiraju i integriraju.

Ako migrantske kulture promoviraju antidemokratske ideje, pokazuju prezir prema našim kulturološkim normama i odbijaju da prihvate autoritet zakona naše nacije, onda se nacija domaćin ne treba povinovati idejama u ime neke izmišljene doktrine kao što je 'kulturološka osjetljivost'. Osoblje koje sprovodi zakone mora biti u prilici da nameće vladavinu zakona bez predrasude ili straha".

Očito je da se britanski muslimani u ovakvom ideološkom pogledu vještački izdvajaju u "drugo", odnosno u strano tijelo koje se mora adaptirati ili u protivnom biva uljez i nepoželjno, što se u generalno uklapa u radikalni diskurs svih ksenofobičnih pokreta i politika. Ovakav stav se dodatno ojačava markiranjem svih muslimana kao netolerantne skupine.

Iako u Velikoj Britaniji i na Zapadu generalno bilo djelovanja ekstremnih frakcija koje su promovirale nametanje nekih rigidnih koncepata ili kako to EDL formulira "nametanje zahtjeva islama spram nevjernika", agende ovih minornih ekstremnih frakcija su u ideologiji EDL-a su postale osnov za isključivanje svih muslimana, od samog razloga osnivanja pokreta do kasnijih preobražaja ideja ovog pokreta i njihove inkorporacije u neke desničarske politike poput stranke Britanija na prvom mjestu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Uz ovaj isključivi i generalizirajući stav prema britanskim muslimanima EDL u svojim misijskim smjernicama snažno zagovara podršku vojnim strukturama i osoblju oružanih snaga. Ovaj patriotski stav ne bi bio problematičan da EDL u svojim manifestacijama i demonstracijama ne iskazuje otvoreni militarizam kroz svoje poruke i simbole koji jasno ukazuju na ideale srednjovjekovnog križarskog pokreta.

Izgleda da se, unatoč mjerama koje je Velika Britanija poduzela, aktivnosti ovakvih organizacija ili pojedinaca transformirala i operacionalizirala na drugim poljima. Čini se da je njihovo djelovanje preorijentirano na druge platforme ili pak djeluju samostalno, te da to sve više izmiče kontroli. Uz ovo, dakako, zastrašujući su i podaci njemačkih obavještajnih službi koji govore da su desničarski ekstremisti u posljednjih deset godina počinili 10.105 nasilnih zločina, te da je u njima u posljednjih 30 godina ubijeno 83 ljudi.

Stoga i napad u Hanauu, zajedno sa napadom u Londonu, zapravo svjedoče da je desničarski ekstremizam najopasnija prijetnja za Evropu, da desničarska čudovišta haraju ovim kontinentom i prijete potkopavanju svih vrijednosti i sistema na Zapadu općenito.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

karadzicTekst o ratnom zločincu Radovanu Karadžiću koji je prije nekoliko dana objavila autorica Jessica Stern u The New York Timesu izazvao je žestoke kritike svjetske javnosti.
Američki magazin Spectator objavio je nekoliko dana kasnije tekst u kojem navodi kako je autorica teksta o presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću napravila “spektakularni” promašaj ako je namjera njenog teksta bila da se prisjeti žrtava rata devedesetih godina.

“Poput bh. književnika Aleksandra Hemona, ali i mnogih drugih preživjelih, bijesna sam na to kako je Stern prikazala Karadžića. Imala sam 13 godina kada je počeo rat. Provela sam skoro devet mjeseci u ratu, gledajući rodni grad Sarajevo pod opsadom i ubijanje članova moje porodice koji su završavali u masovnim grobnicama. Nema potrebe da naglašavam kako ne vidim književni i mistični pristup Jessice Stern u pisanju o Karadžiću pretjerano kreativnim i zabavnim”, kaže u tekstu Emina Melonić.

Melonić smatra da načinom na koji piše o Radovanu Karadžiću Stern uljepšava i romantizira zlo, dok New York Times profitira na njenom tekstu.

“Esej kojeg je objavio New York Times dio je iz knjige “Moj ratni zločinac: Lični susret s arhitektom genocida”, koja će uskoro ugledati svjetlo dana, a u kojoj Stern opisuje susrete s Radovanom Karadžićem i nakon što je pravomoćno osuđen. Stern u knjizi opisuje njegove pokušaje da joj pokaže vještine u polju liječenja energijom, a ona sama je pristala na to, te ga posmatra kao uglednog psihijatra i mistika.

Melonić u tekstu navodi da se Stern izgubila u metaforičkom zagrljaju jednog zlog čovjeka i da, iako naslov njene knjige sugeriše kako ona “posjeduje” Karadžića, stvarnost je sasvim obrnuta.

“Prema riječima Stern, ona se nije bojala da bi je mogao zadaviti jer, pored svega, nije Karadžić bio taj koji je ubijao bosanske muslimane nego oni pod njegovom komandom. U njenom obmanutom umu, to nekako nije isto kao da je ta osoba strateški planer genocida”, piše Melonić.

Jessica Stern je nakon salve kritika uputila izvinjenje i optužila New York Times da ju je objavom baš tog dijela knjige učinio da izgleda kao neko ko brani izvršioce zločina.

Međutim, Melonić smatra da baš ovaj isječak iz knjige koji se fokusira na “perverznu privlačnost” koju Stern pokazuje prema Karadžiću kao iscjeljitelju u stvari negira historijsku stvarnost njegove krivice.

“Ono što Stern ne razumije je da se ideolozi kakav je Karadžić oslanjaju na ovu vrstu zapadnjačkog “liberalizma” – relativizma koji ne vidi razliku između dobrog i zla, koji bira priviđenje iznad stvarnosti i koji, iznad svega, ubija sjećanje na žrtve, čija stradanja i smrt neprestano pozivaju da nikad ne zaboravimo”, zaključila je u tekstu u Spectatoru Emina Melonić.

(Vijesti.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

inzko3Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko jučer je za N1 govorio o mogućnosti izmjene Dejtonskog sporazuma.

“Bilo je više pokušaja da se Dejton mijenja, mislim četiri, pet pokušaja. Nijedan pokušaj nije bio uspješan. Posljednji je bio Butmirski proces prije 10 godina. James Steinberg je to radio. Do promjene Dejtonskog ustava će doći, mora doći, jer imamo odluku Sejdić – Finci”, kazao je Inzko za N1.

Kako je naveo, to bi značilo da u budućnosti svi građani bi imali pravo da se kandiduju za Dom naroda i za Predsjedništvo BiH.

“Ali ne samo manjine, gospodin Sejdić i gospodin Finci, nego i ljudi koji su se rodili u pogrešnoj polovini države. Zašto Srbi iz Sarajeva se ne mogu kandidatovati ili Bošnjaci iz Banjaluke? To treba ispraviti i to bi bila jedna izmjena Dejtonskog sporazuma. Ali, kao što sam rekao, bilo je puno pokušaja, nijedan nije bio uspješan”, naveo je Inzko.

Dejtonskim sporazumom je službeno okončan četverogodišnji rat, a Bosna i Hercegovina je ustrojena kao država tri konstitutivna naroda i ostalih, i dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske.

Glavni akteri mirovnih pregovora bili su u konačnici i potpisnici Dejtonskog sporazuma – predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman te srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, 14. decembra 1995. godine u Elizejskoj palati u Parizu.

Najveći doprinos u kreiranju Dejtonskog sporazuma dao je Richard Holbrooke, bivši zamjenik američke državne sekretarke Madeleine Albright, a svojim prisustvom garantirali su ga američki predsjednik Bill Clinton, generalni sekretar Ujedinjenih naroda (UN) Boutros Boutros-Ghali, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac, tadašnji britanski premijer John Major, generalni sekretar NATO-a Javier Solana, njemački kancelar Helmut Kohl, ruski premijer Viktor Černomirdin, kao i švedski premijer Carl Bildt, koji je, također, bio kopredsjedavajući mirovne konferencije u ime Evropske unije.

Sporazum se sastoji od 11 aneksa, među kojima je i Aneks 4 – Ustav Bosne i Hercegovine. Njime je potvrđen suverenitet, teritorijalni integritet i neovisnost Bosne i Hercegovine kao države. Određeno je da se BiH sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, i da je čine konstitutivni narodi, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, zajedno sa ostalima. Propisane su nadležnosti BiH i entiteta, kao i odnosi između institucija BiH, ali i način izmjene Ustava BiH.

(N1)

Ocijeni...
(0 glasova)

odlazakIseljavanje stanovništva iz BiH, ali i zemalja regije, gorući je problem i prioritetno pitanje. Zemlje regije ovom problemu posvećuju mnogo više pažnje, dok nažalost BiH kaska kao i obično pa se političari nakon prvobitnog ignoriranja ove teme sada zgražaju nad brojkama.
Prvi čovjek SDA Bakir Izetbegović je na godišnjoj press konferenciji svoje stranke govorio o tome, kazavši da BiH svake godine izgubi jedan manji grad te da je u 2018. i 2019. iz naše zemlje iselilo 50.000 ljudi.

“Trbuhom za kruhom”

Ova depresivna statistika se uglavnom završava na ovakvim šablonskim konstatacijama i čekanju da neko odnekud dođe i čarobnim štapićem riješi problem. Vrijeme prolazi, a mladi, obrazovani i potentni kadar napušta BiH. Sve prognoze ukazuju na to da naša zemlja postaje društvo staraca. Neki će reći da su ljudi uvijek iseljavali i migrirali. Ipak, nikad kao sada čini se. Blagodati otvorenih granica građani masovno koriste trčeći “trbuhom za kruhom”.

I tačno je, migracije su uvijek bile prisutne, ali za razliku od onih gastarbajterskih početkom druge polovine prošlog vijeka, kada su uglavnom iz porodice odlazili očevi na rad najviše u Njemačku, a njihove porodice su ostajale kući, sada su na sceni drugi trendovi, gdje odlaze cijele porodice, uključujući mlade osobe koje najčešće nemaju namjeru povratka u BiH.

Populaciona politika, odnosno demografska pitanja su prioritet broj jedan u Hrvatskoj koja ima i ministarstvo za demografiju i mlade. U Srbiji također postoji ministarstvo zaduženo za demografiju i populacionu politiku. Čak je i Slovenija, koja je za BiH pojam razvijene zapadne države, alarmirala svoje snage zbog sve većeg trenda odlaska mladih ljudi, a procjenjuje se da je u posljednjih pet godina tu državu napustilo 10.000 mladih.
Stoga se nameće pitanje kada će se BiH osvijestiti i kada će odgovorni koji kroje politike ovo pitanje staviti na vrh prioriteta i početi provoditi konkretnije mjere kako bi pokušali barem ublažiti očekivano teške posljedice. Formiranje makar ureda ili određene grupe ili institucije koja će se pozabaviti ovim pitanjem što hitnije, najmanje je što se može uraditi.

Posljedice dolaze na naplatu

A posljedica je mnogo, već se osjeća na radnoj snazi, a kao šamar će doći i na penzijske fondove koje neće imati ko puniti. Pred BiH je najteži zadatak. Pored pokušaja stvaranja uvjeta da mladi, ali i cijele porodice ne odlaze iz ove države, potrebne su mjere za ublažavanje i smanjenje bijele kuge.

Najčešći razlozi koji se navode kao uzrok za iseljavanje građana su ekonomske prirode. Ipak, lančana reakcija započinje dosta ranije, a pored ekonomskih prilika tu je besperspektivnost, nesigurnost, nizak nivo kvalitetnog obrazovanja, zdravstvo, korupcija i još mnogo toga što u paketu čini inicijalnu kapislu za šokantne pokrete koji ovu zemlju pretvaraju u zemlju staraca.

Prema podacima Eurostata, skoro 230.000 državljana BiH je zasnovalo radni odnos u državama Evropske unije.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da u posljednjih nekoliko godina odlaze i zaposlene osobe, čak i pojedinci s mnogo većim primanjima od prosječnih, čime su naročito zabrinuti poslodavci, jer je kvalitetnu radnu snagu sve teže naći. Statistika pokazuje da je u posljednjih 20 godina broj novorođenih u BiH smanjen za čak 40 posto.

Nastavi li se ovaj tempo depopulacije, mnoštvo je pitanja koja će nam se obiti o glavu. Vrtići i škole će nam sve manje trebati, prvi na udaru su prosvjetni radnici, a potom i zdravstvo. Svake godine sve je teže naći majstora za neku kućnu popravku, prijemnih ispita u školama i fakultetima odavno nema, jer se većina obrazovnih ustanova sada vodi politikom “daj šta daš”, samo da se popuni makar minimalna kvota. Crveni alarmi su popaljeni odavno, samo ih oni najodgovorniji nisu vidjeli, ili možda i jesu, pa misle da će stipendijom od 100 KM, dječijim dodatkom od 30 KM i 180 KM porodiljskog dodatka (samo u nekim kantonima) sve riješiti. Praksa kaže da neće, a sutra će možda već biti kasno za sve.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

odlazakBiH je od jula 2013. do juna ove godine napustilo 203.000 ljudi, pod pretpostavkom da je ovaj broj čak i veći. Nažalost, negativni trend biće nastavljen i u narednoj godini.

Upozoravaju ovo iz Unije za održivi povratak i integraciju u BiH.

Predsjednica Unije Mirhunisa Zukić u razgovoru za Vijesti.ba pojašnjava da su do 2014. godine bili u pitanju ilegalni odlasci.

"Ljudi su prodavali svoju imovinu kako bi mogli platiti da ilegalnim kanalima dođu u zemlje zapadne Evrope, pretežno u Francusku", ističe naša sagovornica.

No, od 2014. godine bilježe se masovni odlasci ne samo pojedinaca nego i cijelih porodica, posebno u Posavini, Sanskom Mostu, Petrovcu, Bihaću, Grahovu, Glamoću, Kupresu, zapadnoj Hercegovini...

"Zatvaraju se škole, odlaze mladi, odlaze roditelji... Recimo, u Odžaku je jedna cijela ulica pusta", priča Zukić.

Njemačka otvorila vrata

Sudeći prema informacijama sa terena, masovni odlazak će biti praksa i u godini koja je pred nama.

"Razgovaramo sa ljudima na terenu, kažu nam da se spremaju za odlazak. Činjenica da je Njemačka pojednostavila zakonsku proceduru svakako će doprinijeti ovom trendu", naglašava predsjednica Unije za održivi povratak i integraciju u BiH.

Ipak, kako ističe, iseljavanje ljudi iz BiH može se ublažiti razvijanjem konkretne strategije. Kao primjer, navodi da je Unija imala regionalni projekat na osnovu kojeg se u našu vratio određeni broj ljudi iz susjednih država.

"Taj program obuhvata održivi povratak i realizuje se zahvaljući donatorskim sredstvima. Zahvaljujući programu, očekujemo da se u BiH u narednom periodu vrati još 2.000 porodica", kaže naša sagovornica.

Omogućiti ljudima da žive od svog rada ključni je preduslov za povratak i sprječavanje odlaska.

"Radili smo na razvoju seoskog turizma i mladi su se vratili, posebno u Bihaću i Vakufu. Nastavićemo taj projekat u sedam gradova, gdje smo uključili više od 50 porodica", ističe Zukić.

Vlasti šute

Od novih struktura vlasti na svim nivoima u BiH očekuje da se konačno ozbiljno pozabave pitanjem odlaska ljudi iz naše države.

"Mi ćemo reprizirati svoj zahtjeve koje smo uputili prethodnoj garnituri vlasti. Bivše članove Predsjedništva BiH molili smo da preko svojih predstavnika na terenu razgovaraju sa ljudima, da ih pitaju zašto odlaze. Parlamentu BiH, svim parlamentarcima pojedinačno i njihovim klubovima slali smo alarmantne podatke, upoznali ih sa stanjem na terenu. No, nikada nisu održali sjednicu na kojoj će ozbiljno razgovarati o tome zašto ljudi odlaze i šta uraditi da bi se to spriječilo. Bavili su se brojkama, dakle formalno, a ne suštinski ovim pitanjem", zaključuje Zukić u razgovoru za naš portal.

Mladima karte u jednom smjeru

Procenat nezaposlenosti mladih, bilo da iznosi 46,7 ili 33,8 posto, pokazatelj je alarmantnog stanja i potrebe da se u rješavanje problema uključi cjelokupna društvena zajednica.

Da li je naša država sa 46,7 posto nezaposlenih u dobi od 15 do 24 godine druga na listi zemalja sa najvećom stopom nezaposlenosti mladih, kako to tvrdi magazin The Economist, ili smo pak na nešto boljoj poziciji na tom neslavnom spisku?

Bh. mladi pretjerano ne mare za tu statistiku, te kupujući karte u jednom smjeru, masovno napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom.

Za ohrabrenje im nisu ni podaci Agencije za rad i zapošljavanje BiH, prema kojima u ovoj godini stopa nezaposlenosti iznosi 33,8 posto.

Naprosto, kompletan sistem u BiH mladima nije pružio dovoljnu podršku za ostanak u zemlji i samostalne preduzetničke aktivnosti.

"Pri tome se ne misli samo na podršku institucija. Vidjeli smo da mladi čak nemaju dovoljnu podršku ni od svojih porodica, prijatelja i okoline kada se odluče na korak samozapošljavanja", kaže za Vijesti.ba Aldin Alić iz Instituta za razvoj mladih KULT.

Osim podrške, mladima nedostaju i finansijska sredstva da mogu pokrenuti vlastite biznise.

"Kada govorimo o zapošljavanju, uslovi koji se trenutno nude u realnom sektoru nisu u potpunosti zadovoljavajući", ističe naš sagovornik.

Nepovjerenje u institucije

Ukazuje i na problem nepovjerenja mladih u institucije vlasti.

"To nepovjerenje je ogromno i mladi misle da su određeni poslovi rezervisani samo za odabrane", dodaje Alić.

Prema njegovim riječima, neophodno je mladim ljudima u BiH pružiti mnogo više prilika za razvoj vještina tokom formalnog obrazovanja, kako bi bili spremni i sposobni obavljati posao u punom kapacitetu.

"Takođe, važno je, kroz promociju preduzetništva, ohrabriti i osnažiti mlade, a potom i podržati ih, prilikom pokretanja preduzetničkih aktivnosti", mišljenja je Alić.

Kako bi se spriječio odlazak mladih iz BiH, a procenat nezaposlenosti bio manji, zaključuje, neophodan je angažman i doprinost cjelokupne društvene zajednice.

(Vijesti.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbijanavijaciNova 2020. godina već je na pragu, pripreme za svečani doček odavno su obavljene, a praznično raspoloženje se nezadrživo širi diljem Srbije, regije i čitavog sveta.

I u ovu godinu, kao i u sve prethodne, ući ćemo puni nade, očekivanja, lepih želja i optimističkih projekcija, uprkos notornoj činjenici da nam je većina dosadašnjih novogodišnjih želja ostala neispunjena, a da su nam se nade redovno izjalovljivale.

Praznici valjda tome i služe: da privremeno suspendujemo pouke iskustva, odustanemo od realističnog pesimizma i nesputano se prepustimo čarima najluđe noći, zavaravajući se da će ovog puta sve biti drugačije i bolje.

Od religije smo odavno odustali, ali nismo od religijskog načina mišljenja, tako da i dalje čekamo Mesiju, makar u sekularizovanom obliku Nove godine.
Težak udarac za proevropske snage

Nezahvalno je baviti se prognozama i predviđanjem budućnosti, ali čak su i u ovim našim turbulentnim krajevima neke stvari izvesne, pa već znamo šta čeka region, makar u sledećoj kalendarskoj godini.

Severnu Makedoniju čekaju prevremeni parlamentarni izbori već u aprilu 2020., što je premijer Zoran Zaev najavio još u oktobru ove godine, nakon skandalozne odluke Saveta Evropske unije da našem južnom susedu odloži pristupne pregovore.

Zaev je učinio sve što je u njegovoj moći da održi Severnu Makedoniju na evropskom kursu, odlučno je krenuo u reforme i rešavanje problema, čak je promenio i ime sopstvene zemlje, ali ništa nije pomoglo.

Iako su i Albanija i Severna Makedonija ispunile uslove za početak pregovora sa EU, predsednik Francuske Emanuel Makron stavio je veto, uz sasluženje holandskog premijera i danske premijerke, tako da su proevropske snage u ovim zemljama pretrpele težak udarac. Ispostavilo se da jednačina po kojoj reforme bivaju nagrađene napretkom u integracijama više ne važi.

Dovoljno je da predsednik jedne moćne evropske države samovoljno kaže „ne“ i svi napori balkanskih proevropskih političara padaju u vodu. Makronova odluka dala je vetar u leđa makedonskoj nacionalističkoj, proruskoj opoziciji koja bi lako mogla da trijumfuje na aprilskim izborima, što bi trajno unazadilo sve proevropske snage, ne samo u Severnoj Makedoniji, već i u čitavom regionu.
Srbiji ni Djed Mraz ne može pomoći

I Srbiju čekaju parlamentarni izbori na proleće, doduše redovni; s obzirom na običaj Aleksandra Vučića da opsesivno raspisuje izbore svako malo, pravo je čudo što će poslanici biti birani tek sad. Tačan datum izbora se još ne zna, ali se zna da na njima jedan deo opozicije neće učestvovati.

Savez za Srbiju odlučio je da bojkotuje izbore, pošto ne postoje ni minimalni uslovi za njihovo normalno održavanje. Vladajuća Srpska napredna stranka drži u svojim rukama sve poluge moći, mediji su blokirani i pod strogom partijskom kontrolom, a državni resursi se obilato koriste u partijske svrhe. Ni posredovanje Evropskog parlamenta u međustranačkom dijalogu nije mnogo pomoglo, budući da su vladajuće stranke tek deklarativno pristaale na dijalog, a zapravo ih ništa osim monologa i apsolutne vlasti ne zanima.

Neke opozicione stranke su odlučile da ipak izađu na izbore, neke čekaju zvanično raspisivanje izbora pa će onda doneti odluku, ali već sada je jasno da neće biti jedinstvenog stava opozicije o bojkotu, što će znatno umanjiti efekte neučestvovanja na izborima. Po svemu sudeći, pokušaj dela opozicije da delegitimiše Vučićevu vlast neće postići željeni efekat, a naprednjaci će dobiti još jedan mandat da rade sa Srbijom i njenim građanima šta im padne na pamet.

Nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazala su poražavajuću činjenicu – da čitav niz skandaloznih afera u koje su upleteni najviši državni funkcioneri uopšte nije uticao na rejting SNS-a. Plagirani doktorat ministra finansija Siniše Malog, trgovina uticajem i razne nelegalne radnje ministra policije Nebojše Stefanovića i njegovog oca oko trgovine oružjem i fabrike „Krušik“, otkriće najveće plantaže marihuane u Evropi u Jovanjici koja je obilno dotirana budžetskim sredstvima – nisu ni za milimetar pomerili SNS sa vodeće pozicije.

Stranka koja očigledno koristi državu za lično bogaćenje svojih članova i dalje uživa najveće poverenje građana. Ako tome dodamo i nedavno izneti podatak Centra za društvenu stabilnost iz Novog Sada koji kaže da je SNS najbrojnija partija u Evropi, sa zvanično registrovanih 646.000 članova, postaje jasno da će Srbija ostati još neko vreme zaglavljena u autoritarnom naprednjačkom zagrljaju.

U takvim okolnostima, put Srbije ka Evropskoj uniji i uređenoj državi je čista himera, jer su Vučiću evropske vrednosti na poslednjem mestu, a evropske integracije mu služe tek kao pokriće za sprovođenje čvrstorukaške politike. Što je najgore, francuski veto iz oktobra mu je došao kao kec na jedanaest, kao odličan povod za omiljenu akrobatsku disciplinu – balansiranje između voljene Rusije, Kine i nametnute Evropske unije.

A čak i od toga ima nešto gore – najveći deo opozicije je nacionalistički nastrojen, te sa Vučićem deli animozitet prema evropskim vrednostima i evropskom putu Srbije. Ukratko, u Novoj 2020-oj godini Srbija nema čemu da se nada, jer njoj ni Deda Mraz ne bi mogao da pomogne, kad bi kojim slučajem postojao.
Buđenje nade na Kosovu

Za razliku od zacementirane Srbije, na Kosovu se nakon nedavnih izbora probudila nada u budućnost. Pobednik izbora Aljbin Kurti, lider Pokreta Samoopredeljenje i najverovatnije budući premijer, obećao je beskompromisan obračun sa korupcijom i kriminalom, što bi moglo i da se desi, budući da Kurti nema putera na glavi, za njega nisu vezane nikakve korupcionaške afere niti sumnjivo ratno nasleđe, što se za dosadašnje kosovske funkcionere ne bi moglo reći.

Veliko je pitanje kako će ta borba izgledati u praksi, pošto je moć onih koji su se nelegalno obogatili ogromna, a korupcija nije anomalija već samo srce sistema, kao i drugde na Balkanu.

Nerešeni odnosi sa Srbijom su veliki teg oko nogu kosovskih političara. Dijalog Beograda i Prištine je predugo na ledu, a pitanje je da li će otopljavanje uskoro početi, pogotovo ako imamo na umu da je fingiranje Kosova kao „srca Srbije“ i prateća mitologija pogonsko gorivo koje održava na vlasti svakog političara u Srbiji, služeći usput i kao zlatna koka za raznorazne finansijske mahinacije.

Kurti je najavio da će ukinuti takse od 100 odsto na robu koja dolazi iz Srbije koje je uveo Ramuš Haradinaj, ali i da će insistirati na principu reciprociteta u bilateralnim odnosima Srbije i Kosova. U praksi to znači da Srbija neće moći da otprema robu na Kosovo ne zbog taksi, nego zato što ne priznaje potvrde na kojima piše “Republika Kosovo”.

Kurti je skeptičan prema briselskom dijalogu, jer smatra da bi za pregovaračkim stolom trebalo da se nađu Srbi i Albanci koji žive na Kosovu, u istoj državi, i da rešavaju svoje probleme, a da mešanje Beograda u taj proces samo pogoršava međuetničke odnose.

S obzirom na činjenicu da zvanična Srbija koristi kosovske Srbe kao monetu za potkusurivanje, te da pregovore ne vodi u njihovom interesu, predlažući razna „razgraničenja“ i slične produkte etničkog inženjeringa, stav budućeg kosovskog premijera je sasvim razumljiv. Kurti je najavio i reviziju sva 33 ugovora koji su do sada sklopljeni između Prištine i Beograda. Kako god, stiče se utisak da će Kurti biti mnogo rigidniji pregovarač nego što je to bio slučaj s njegovim prethodnicima.
Borba sa zagovornicima pansrpske politike

Za razliku od Kosova koje muku muči sa velikosrpskim snovima o proširenju teritorije, Crna Gora se oslobodila otrovnog uticaja iz susedstva ulaskom u NATO. Međutim, tu je država u državi – Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija crnogorsko-primorska sa Amfilohijem na čelu, kao poslednja ispostava velikosrpske ideologije, uz podršku političkih snaga okupljenih oko Demokratskog fronta.

Crna Gora je kraj godine dočekala donošenjem Zakona o slobodi veroispovesti, što je dovelo do nasilja u Skupštini, nemira, sukoba, gađanja flašama i hapšenja svih poslanika DF-a. Izgrednici se nisu libili ni pretnji građanskim ratom, Andrija Mandić je pretio pozivajući se na saborce sa ratnim iskustvom iz 90-ih godina, a podršku su dobijali i iz Srbije, od ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, patrijarha Irineja i drugih uglednika koji već godinama ne mogu da se pomire sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna država, a ne privremeno odvojeni deo Srbije.

Crnu Goru u narednoj godini čeka nastavak borbe sa zagovornicima pansrpske politike, te pacifikovanje retrogradnih snaga koje se ne mire sa nezavisnošću sopstvene države. U tome ima i dosta ironije, budući da je upravo crnogorska vlast početkom 90-ih pomogla mitropolitu Amfilohiju da nelegalno uknjiži imovinu na SPC, oko čega se sada vodi rasprava koja je prerasla u fizički obračun.

Ovi nemili događaji pomalo su bacili u zasenak činjenicu da je Crna Gora lider u evropskim integracijama, otvorila je 32 od 33 poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a uskoro se očekuju i otvaranje poslednjeg poglavlja, broj osam, koje je posvećeno konkurenciji. Međutim, Makronov predlog o postepenijem pristupanju država Zapadnog Balkana Evropskoj uniji mogao bi još dugo da zadrži Crnu Goru na pragu EU, uprkos uspešnom ispunjavanju uslova.
Pretenzije na teritoriju BiH

Kraj godine u Bosni i Hercegovini obeležen je značajnim pomakom – nakon više od godinu dana najzad je formiran Savet ministara BiH. Odmah je poslat i Program reformi u Brisel koji obezbeđuje nastavak saradnje sa NATO-om. Time su otklonjene sve prepreke za implementaciju reforme odbrane BiH, što je preduslov za članstvo u NATO-u.

To je i jedini način da se stane u kraj velikosrpskim pretenzijama koje su itekako prisutne u Srbiji, gde se Republika Srpska doživljava u ćosićevskom duhu – kao najveća ratna pobeda Srbije.

Tome u prilog govori i dokument koji je pripremio ministar odbrane Aleksandar Vulin (čija je najveća ambicija da postane ministar napada). Vulin je napravio Strategiju odbrane i nacionalne bezbednosti koja će se uskoro naći u Skupštini Srbije, a u kojoj piše da je očuvanje Republike Srpske od posebnog značaja za odbranu i bezbednost Srbije.

Tako je i ozvaničen stav da Srbija ima vojno-odbrambene ciljeve u drugoj državi, što je jasan izraz agresivne politike prema Bosni i Hercegovini. Na istom ideološkom tragu je i Povelja o srpskom kulturnom prostoru koju je donelo Ministarstvo kulture Srbije. Zvanična srpska politika jednostavno ne odustaje od svojih velikosrpskih pretenzija, bez obzira na sva zla koja je izazvala devedesetih godina.

Nažalost, na sličan način razmišljaju i mnogi političari u Hrvatskoj koja je odavno članica Evropske unije, ali se to retko primećuje. Hrvatska će početkom godine dobiti novog predsednika ili staru predsednicu, u drugom krugu su se našli Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović. Potonja političarka je nedavno obeležila godišnjicu smrti svog ličnog heroja Slobodana Praljka, čime je zapravo podržala njegova zlodela, uključujući projekat Herceg-Bosne i teritorijalnog proširenja Hrvatske na račun BiH.

S druge strane je Milanović, zvanično socijaldemokrata, koji je nakon presude hrvatskoj šestorki izjavio: “Nikakav tu zločinački pothvat za okupaciju i porobljenje susjedne države nije postojao. Ono što je zahtijevalo prisutnost HV-a u susjednoj državi bilo je egzistencijalne prirode”.

Tokom kampanje kandidati su se otimali o Tuđmanovo nasleđe: Kolinda je izjavljivala da je Tuđman njen učitelj i politički uzor, a Milanović je tvrdio da bi danas Tuđman bio izbačen iz HDZ-a. U ranijim kampanjama Milanović je predlagao da se Markov trg preimenuje u Trg Franje Tuđmana, te ovoga svrstao u „najveće sinove hrvatskog naroda“. Ko god da pobedi u drugom krugu, teško da će se nešto promeniti nabolje.

Egzodus sa Balkana

Kad se sva sabere, sledeća godina će regionu u najboljem slučaju doneti neke sitne pomake u pozitivnom pravcu. S obzirom na kakvom se civilizacijskom dnu nalazimo, to je premalo, jer su nam za istinsku normalizaciju neophodni koraci od bar sedam milja.

Glavni problemi naših društava neće biti rešeni ni sledeće godine, ostaćemo zaglavljeni u blatu nacionalizma, opterećeni nasleđem zločina, zakopani u reviziji istorije, u siromaštvu i odsustvu perspektive, sa neefikasnim pravosuđem, manjkavom vladavinom prava, sa političkim oligarhijama koje se bogate na naš račun, živećemo i dalje u sistemima koji su skrojeni tako da manjina moćnih i bogatih živi na račun obespravljene većine.

Uz tihi, pokorni pristanak većine koja nema volje da se pobuni i izbori za život dostojan čoveka.

Jedino je sigurno da će desetine hiljada građana naših država, kojima je dozlogrdio život u neljudskim uslovima, ispuniti svoje novogodišnje želje i potražiti sreću u nekim uređenijim društvima. Pogotovo nakon 1. marta 2020. godine kada stupa na snagu novi nemački Zakon o useljavanju stručne radne snage koji će znatno olakšati odlazak u Nemačku radi zapošljavanja, kao i zarad potrage za radnim mestom i mestom za stručnu obuku.

Do sada smo imali odliv mozgova i vrednih ruku, a u Novoj 2020. godini čeka nas pravi egzodus sa našeg brdovitog i nesrećnog Balkana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Tomislav Marković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

nato4Žurnal je danas objavio originalni dokument Programa reformi pisan na engleskom jeziku, koji sadrži 53 stranice.
Dokument dostavljen NSRS-u ima svega21 stranicu, navodi Žurnal i ekskluzivno objavljuje kompletan dokument, tj. potpisanu englesku verziju koja je danas, u 16 sati dostavljena u sjedište NATO-a u Briselu.

U originalnoj verziji termin "Annual National Programme" ili skraćeno ANP pominje se najmanje dva puta. ANP je, zapravo, Godišnji nacionalni program i on se prvi put u ovom dokumentu pominje na stranici broj 5.

"U decembru 2018. godine Sjevernoatlantsko vijeće je izrazilo je spremnost da prihvatiti Godišnji nacionalni program /ANP/ Bosne i Hercegovine", navedeno je u dokumentu kojeg je usvojilo Predsjedništvo BiH.

Dalje se navodi da se BiH zalaže za poboljšanje odnosa s NATO-om, "ne dovodeći u pitanje konačnu odluku o članstvu". Ipak, na istoj stranici navedeno je da su "sve aktivnosti usklađene sa ranijim odlukama Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH i Parlamenta BiH". Posjećamo, ove institucije već su usvojile zakone i odluke prema kojima je krajnji cilj Bosne i Hercegovine članstvo u NATO-u.

Nadalje, u dokumentu koji nije dostavljen Narodnoj skupštini RS-a, detaljno je pojašnjeno gdje će biti smješten centralni registar NATO-a za BiH, a u istom pasusu se navode samo državne institucije, kao i državne policijske agencije i Obavještajno sigurnosna agencija BiH. Nijedna entitetska institucija nije navedena u originalnom dokumentu koji je danas u 16 sati predat centrali NATO-a u Briselu.

U ovom dokumentu primjetno je nekoliko navoda koji predstavljaju dodatni iskorak u saradnji sa NATO-om, naročito dio koji se odnosi na segment odbrane. U uvodnoj rečenici dokumenta, tako, piše da je "odnos BiH i NATO-a ima kontinuitet rasta kroz različite programe i mehanizme saradnje u kojima Bosna i Hercegovina učestvuje". Jedan od tih mehanizama je učešće u MAP-u. Nadalje, u dokumentu je navedeno da je podnošenje Programa reformi, zapravo, početak implementacije reforme odbrane, odnosno odluke i zaključka kojeg je usvojilo Predsjedništvo BIH. Dakle, usvajanjem Programa reformi BiH otklonjene su sve prepreke za nesmetanu implementaciju reforme odbrane BiH, što je preduslov za članstvo u NATO-u.

Piše: Avdo Avdić (Zurnal.info)

četvrtak, 12 Decembar 2019 00:00

Bosna i Hercegovina u sjeni Černobila

Ocijeni...
(0 glasova)

novac1Ako pitamo stanovnika jednog grada ili države šta je ključno za napredak njegove domovine, većina će vjerovatno odgovoriti da je to ekonomija ili dati odgovore koji se tiču usko ekonomskog prosperiteta. Vladavina prava, uređen finansijski sistem i obrazovanje se sigurno mogu dodati na listu odgovora, s ponavljanjem kako treba smanjiti društvene nejednakosti stanovnika u pogledu finansijskog stanja. No, ako postavimo pitanje da li je ekonomska nejednakost rezultat političke nejednakosti i obrnuto, mogli bismo doći do pravog i potpunijeg odgovora na pitanje kako neke države propadaju i stagniraju a druge napreduju.

U bestselleru Zašto nacije propadaju, Daron Acemogulu, profesor sa MIT-a, i James Robinson, profesor sa Hardvarda, nastojali su na ovo pitanje propadanja nacija odgovoriti postojanjem uključivih (inkluzivnih) i ekstrakcijskih političkih i ekonomskih institucija u jednom društvu. Iako su neki od njihovi pristupa u pogledu "kompresiranja" historije na udaru kritike, radi se o kvalitetnom djelu, koje se svojim sadržajem značajno može referitati i na bosanskohercegovačko društvo. Kontinuirani odliv mozgova, iseljavanje cjelokupnih porodica, nizak stepen nataliteta, nepokrivenost potrošačke korpe s prosječnom platom... nisu, naravno, samo uzroci ekonomske nestabilnosti, nego i političke stagnacije.

Negativne brojke i sumnjive teorije

Iako se prognozirao rast od 3,1 posto u 2019. godini i 3,2 posto u 2020. godini, Međunarodni monetarni fond je nedavno smanjio takvu prognozu na 2,8 posto za 2019. godinu i 2,6 posto za 2020. godinu Ovakvo smanjenje u prognozi rezultat je najprije političke nekonzistentnosti, zbog kašnjenja u neformiranju nove vlasti od izbore prošle godine. Malo prije MMF-a, Svjetska banka je, također, u godišnjem izvještaju o lakoći poslovanja pozicionirala Bosnu i Hercegovinu na 90. mjesto.

Ove brojke nisu rezultat teoretskih interpretacija ekonomske stagnacije, nego rezultat nekoliko realnosti koje su se desile u proteklim kvartalima za prošlu i ovu godinu. Jer, kako to kaže pomenuti univerzitetski dvojac Acemoglu i Robinson, svjetska ekonomija je međusobna isprepletenost investicija i međunarodne trgovine. Poput trgovaca, i neke države zarađuju ili se zadužuju više; neke više, a neke manje proizvode. Za Bosnu i Hercegovinu vanjsko tržište igra ključnu ulogu. Slab rast, odnosno usporeni rast njemačke ekonomije i stagnacija izvoza na neke važna tržišta za Bosnu i Hercegovinu (poput Kosova i Turske) znači i negativan rast za bosanskohercegovačku ekonomiju. Pridodate li tome kontinuiran negativan trend iseljavanja radno sposobnog stanovništva, lahko je doći do zaključka da svi spomenuti faktori prave neizvjesnost oko buduće ekonomske stabilnosti u Bosni i Hercegovini.

Iako državna agencija za statistiku pokazuje podatke o rastu bruto domaćeg proizvoda u prva dva kvartala ove godine, radi se, zapravo, o najmanjem rastu od 2015. godine. Podaci o industrijskoj proizvodnji u oktobru pogoršani su u odnosu na prethodne periode te bilježi pad za 10,4 posto. Specifičnost industrijske proizvodnje ogleda se u tome i što svaki negativni trendovi utječu i na cjelokupan lanac dobavljača. Stoga u procesu ekonomskog napretka zemlje nije dovoljan samo BDP, nego i širi spektar različitih statističkih podataka, poput vanjskotrgovinskih deficita/suficita, industrijske proizvodnje, posebne grane privrede značajne u određenoj zemlji, kao i migracija stanovništva te statusi o radnoj snazi. Za Bosnu i Hercegovinu neki od spomenuti projekcija već su pod crvenim alarmom.

Patriotizam i ljubav prema domovini

Serija HBO-a o nuklearnoj katastrofi u Černobilu populizirala je podsjećanje na historijsku katastrofu iz 80-tih godina novim generacijama koje još nisu ni rođene dok se odvijala cjelokupna dramatična situacija. Iako su mlađe i starije generacije percipirale sva dešavanja oko Černobila iz vlastitih perspektiva, prvi s više dramatizacije i primjesama naučne fantastike, drugi s vlastitim sjećanjima i implikacijama na tadašnje globalne relacije, serija je relativno dobro prikazala umnu i duhovnu atmosferu koja je proistekla kao posljedica ljudskog nadmetanja, nepromišljenih postupaka i neprikosnovene želje za moći.

No, Černobil nas daleko više uči od same ekološke katastrofe. Slijed događaja pred i poslije glavne eksplozije lahko se mogao predočiti i kao ekonomski-politički šablon koji dovode jednu zemlju u stanje neodrživog razvoja. Prikrivanje stvarnog stanja od zvaničnih vlasti, kreiranje vještačke atmosfere bezbrižnog i malog problema radi patriotizma te očuvanje socijalnog mira podsjeća na politički proces sistema koji je na izdisaju. Dok građani očekuju informacije, a stručnjaci ukazuju na propuste i negativne implikacije, vlast zanemaruje ove potrebe i upozorenja te nastoji preusmjeriti priču o potrebi za ljubavi prema domovini i preuveličavanju vanjskog neprijatelja, koji objektivno ne postoji. U međuvremenu, problem raste, rješenja se ne primjenjuju, a indikacije da će doći do još gore situacije ukoliko se ne poduzimaju adekvatne mjere jasno su očigledne.

Da, na ovome je serija o Černobilu, između ostalog, usmjerila svoj fokus. Vrhunac katastrofe zauvijek je zapečatio sudbinu grada Pripjata i njegovih stanovnika, postavši tako od grada izgrađenog na nadi u industrijski novi energetski poredak do grada koji je zauvijek napušten i nikad više useljiv, mijenjajući sudbinu hiljade ljudi u trenu. Zbog toga su pojedini univerzitetski profesori sa Stanforda i Cambridgea ovakav splet okolnosti predstavljali i kao formulu u ekonomskoj ekstrakcijskoj stvarnosti pojedinih država svijeta. Jer, Černobil nije samo ekološki ili zdravstveni poraz, nego i podsjetnik na političke posljedice sistema koji se urušio.

Sumorno PISA testiranje

I danas, baš kao i 1986. godine, političke institucije država često zanemaruju jasna statistička i analitička upozorenja. Ako bismo ovu formulu "ekonomskog Černobila" primijenili i na Bosnu i Hercegovinu, došli bismo u okolnosti gdje državna agencija izbacuje podatke o rastu BDP-a, ili smanjenju nezaposlenosti kao pozitivne trendove, a istovremeno je stopa nataliteta kontinuirano svake godine u negativnosti, stopa iseljenja stanovništva ili odricanja od državljanstva u rapidnom je skoku tokom posljednjih pet godina, a standard i troškovi življenja u velikoj mjeri narušavaju srednju klasu. Disbalans u životu u većim i manjim gradovima doprinose nestajanju malih mjesta, a posebno ruralnih sredina u narednom desetljeću, prema projekcijama UNDP-a iz 2017. godine. Sve spomenute kompleksne okolnosti utječu i na mlade generacije koje odrastaju u takvom okruženju, impliciraju direktno i na ostale segmente, poput obrazovanja, što je pokazalo i nedavno PISA testiranje, koje nas upozorava da svaki drugi petnaestogodišnjak u Bosni i Hercegovini nije funkcionalan ni u školskom, ni u drugom okruženju u oblasti matematike, prirodnih nauka i čitanju.

Investirati, podstaknuti inovacije ili obrazovati kvalitetno procesi su koji savremena društva jačaju naprijed i ohrabruju njihov razvoj. Institucije kreiraju važnu osnovu za spomenuti podsticaj, omogućavajući ljudima polje na kojem mogu izgraditi elemente stabilnog rasta i smanjena siromaštva i većih socijalnih razlika među stanovnicima. Pojednostavljeno, "uključive" institucije daju mogućnosti ljudima da razvijaju svoj potencijal, koji ulažu kroz svoj rad i znanje, u svoju državu, grad i zajednicu, na koncu, dovodeći do boljeg ekonomskog i općeg društvenog prosperiteta.

Ekonomski programi koji se realiziraju na različitim nivoima u Bosni i Hercegovini nude određene finansijske podrške u pokretanju vlastitih biznisa, samozapošljavanju ili sufinansiranje zapošljavanja. Iz jedne perspektive, moglo bi se reći da ministarstva ili agencije koje provode takve povremene programe nastoje igrati uključivu ulogu u društvu. Ipak, na drugoj strani ekstrakcijske političke institucije mogu osujetiti takve programe. Naprimjer, ako je poticaj za pokretanje vlastite firme ili obrta 4.000 konvertibilnih maraka (2.000 eura), u procesu registracije i ostalih administrativnih aktivnosti vaši troškovi u konačnici izađu 3.000 KM (1.500 eura).

Priča izvana kao ohrabrenje

Dok je prvi subjekat nastojao podstaći ekonomski rast i kulturu privatnog poslovanja, drugi subjekat (političke institucije), zbog različitih neusklađenih zakona s opterećavajućim pravilnicima i drugim podzakonskim aktima, vaš potencijalni plan već dovode u veliko finansijsko iskušenje. Velika poreska opterećenja (definirana zakonima) na iznos plate doprinose preispitivanju isplativosti da pokrenete vlastiti biznis ili u održivost postojećeg realnog sektora. Stoga nije ni čudo zašto se u praksi često stiče dojam da kad su u pitanju ekonomske relacije najprije entiteti, pa onda i kantoni, međusobno djeluju kao posve različite "nezavisne" jedinke s drugačijim oprečnim podacima, odvojene od državnog aparata u pogledu upravljanja ekonomskim pitanjima.

Ne postoji "inženjer prosperiteta" koji može izgraditi savršenu državu, besprijekoran sistem i predvidiv finansijski sistem, ali postoje države kojima trebaju prosperitetni inženjeri svog znanja i struke koji će biti cijenjeni i uvaženi institucionalno, kako bi nadograđivali sistem u dinamičnom svijetu. Iz bosanskohercegovačkog okruženja, koje skoro sa svojim političkim i ekonomskim institucijama postaje sve više ekstrakcijsko, mlađa i srednjovječna radna snaga traži svoju priliku da budu prepoznati u uključivim sistemima drugih država. Priče o njihovom uspjehu vani ohrabrenje su za one koji u Bosni i Hercegovini imaju motiv otići. Do vremena dok sazrije generacija koja bi političke i ekonomske institucije preobrazila u uključive, male lokalne zajednice zbog ekonomske zanemarenosti i starosti stanovnika u njima mogle bi ostati puste u narednoj novom desetljeću 21. stoljeća te biti podsjetnik na historijski sistem koji je zakazao u njihovoj ekonomskoj održivosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Kemal Obad (Al Jazeera)

Stranica 2 od 8

S5 Box