Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (103)

Ocijeni...
(0 glasova)

samoubistvoU zemljama regiona godišnje u prosjeku više od 2.800 osoba izvrši samoubistvo i taj trend s manjim oscilacijama posljednjih godina je nepromjenjiv.
Prema posljednjim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), u zemljama regiona najveći broj samoubistava u odnosu na broj stanovnika izvrši se u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. U Sloveniji godišnje na 100.000 stanovnika 18,6 osoba izvrši samoubistvo, u Hrvatskoj 16,5, a u Srbiji 15,6 osoba.

Stopa samoubistava na 100.000 stanovnika u Crnoj Gori je 10,3, a u Bosni i Hercegovini 8,8. U Albaniji godišnje na 100.000 osoba njih 6,2 izvrši samoubistvo, što je ujedno i najmanje u zemljama regiona.

U odnosu na broj stanovnika, Litvanija je s 31.9 samoubistava na 100.000 stanovnika na prvom mjestu u Evropskoj uniji, druga je Belgija (20,7), zatim Mađarska (19,1) i Slovenija (18,6).

S druge strane, najniži procenat zabilježen je u Grčkoj, gdje se u prosjeku ubije pet osoba na 100.000 stanovnika.

U BiH godišnje oko 380 samoubistava

Prema podacima koje je od nadležnih institucija prikupila Anadolu Agency (AA), u Bosni i Hercegovini su u prvih devet mjeseci ove godine izvršena 322 samoubistva, od čega 151 u Federaciji BiH, 161 u Republici Srpskoj, a 10 u Brčko Distriktu.

Poređenja radi, 2018. godine je u istom periodu izvršeno 314 samoubistava, dok je tokom 2017. evidentirano 426 slučajeva. U 2016. godini u BiH je najmanje 405 osoba sebi oduzelo život.

Statistika ukazuje na to da kada je riječ broju izvršenih samoubistava, u BiH nema značajnijih odstupanja u brojkama u posljednjih nekoliko godina i godišnje se u prosjeku dogodi oko 380 samoubistava.

Najčešći način izvršenja samoubistava u BiH jeste vješanjem, zatim vatrenim oružjem, trovanjem, skokom s visine i ostalim načinima.

Najviše samoubistava u Srbiji

Kada je riječ o Srbiji, u toj zemlji u prosjeku godišnje oko 970 osoba izvrši samoubistvo.

U prvih devet meseci ove godine samoubistvo u Srbiji izvršile su 792 osobe, ali to su okvirni podaci, naveli su iz Ministarstva unutrašnjih poslova za AA. Tokom 2018. godine 949 osoba je oduzelo sebi život, a kada se ti podaci uporede s prethodne dvije godine – 2017. kada je bilo 1.005 samoubistava i 2016. godinom kada su samoubistvo izvršile 962 osobe, može se zaključiti da je broj samoubistava u Srbiji u opadanju.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, 2015. godine je su 1.064 osobe sebi oduzele život, a godinu ranije 1.134. Ako se pogleda period od posljednjih deset godina, najviše samoubistava u Srbiji izvršeno je 2009. godine, čak 1.376.

Da bi se stopa samoubistava smanjila, u Klinici za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević” početkom godine je otvorena Nacionalna SOS linija za prevenciju suicida koja radi 24 časa sedam dana u nedelji – 011 77 77 000.

Stručnjaci navode da su glavni uzročnici za samoubistvo mentalne bolesti i poremećaji ponašanja, dok se u “okidače” prevashodno ubrajaju stresne situacije u svakodnevnom životu, s kojima individua nije u stanju da se nosi.

Srbija spada u zemlje s umjereno visokom stopom samoubistva u Evropi, što je rangira iza ekonomski razvijenih zemalja poput Finske i Belgije, kao i zemalja poput Mađarske, Slovenije, Hvatske, Bjelorusije i Letonije.

Hrvatska unutar prosjeka EU

Broj samoubistava u Republici Hrvatskoj posljednjih je 15 godina unutar prosjeka Evropske unije.

Muškarci počine samoubistvo triput češće nego žene, najčešći način počinjenja je vješanje i češće ga počine starije osobe.

Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) pokazuju da je od 1999. godine prisutan trend pada broja samoubistava u Republici Hrvatskoj.

Najmanje izvršenih samoubistava registrovano je u razdoblju 2000. – 2018. godine. U toj zemlji je 2018. godine registrovano 679 slučajeva samoubistava, dok je 2017. život sebi oduzelo 635 osoba. Godinu ranije, 683 osobe su počinile samoubistvo, a 2015. taj čin izvršilo je 735 osoba.

Najčešći način izvršenja samoubistava u Republici Hrvatskoj u oba spola je vješanje, a u ratnim i poratnim godinama znatno je porastao broj samoubistava vatrenim oružjem, posebno muškaraca.

Županije primorskog dijela Hrvatske bilježe niže stope izvršenih samoubistava od pojedinih županija kontinentalnog dijela, a stope smrtnosti zbog samoubistava rastu s dobi, pokazuju podaci HZJZ-a.

Slovenija spada među vodeće države u Evropi po stopi samoubistava. Godišnje u toj zemlji u prosjeku oko 400 osoba sebi oduzme život. Poređenja radi, 2017. godine 411 osoba je izvršilo samubistvo, 2016. je taj broj bio nešto niži – 371, a 2015. godine 425.

U Crnoj Gori godišnje više od 100 samoubistava

Svake godine u Crnoj Gori se desi u prosjeku više od 100 samoubistava, podaci su Uprave policije Crne Gore. Tokom 2018. godine 99 osoba je izvršilo samoubistvo, dok je ove godine za prvih osam mjeseci taj broj 55.

U odnosu na ranije godine, broj samoubistava je u padu. Tako je u 2017. bilo 109 samoubistava, godinu prije 111, a 2015. godine 140 samoubistava.

Najviše samoubistava u posljednjih nekoliko godina desilo se 2012, kada je počinjeno 148 samoubistava.

Na Kosovu za pet godina više od 1.000 pokušaja samoubistva

Na Kosovu su u petogodišnjem periodu, od 2014. do 2018. godine, počinjena 243 samoubistva, dok je 1.089 samoubistava ostalo u pokušaju.

Prema podacima Policije Kosova, broj samoubistava je u padu, ali je i dalje velik broj ako se uzme u obzir da na Kosovu živi nešto manje od 1,8 miliona stanovnika.

Policija Kosova je za AA navela da je je 2014. evidentirano 77 samoubistava i 261 pokušaj samoubistva, te 60 samoubistava i 219 pokušaja u 2015. godine. Potom je 2016. počinjeno 37 samoubistava i zabiljženo 229 pokušaja. U 2017. su bila 32 samoubistva i 216 pokušaja, dok je prošle, 2018. godine, evidentirano 37 samoubistava i 164 pokušaja.

Policija Kosova navodi i da samoubistvo nije krivično djelo, ali da pomoć ili prisiljavanje na taj čin, jeste. S toga, policija istražuje slučajeve kad se sumnja da je bilo prisiljavanja na izvršenje samoubistva ili kada se smatra da je pružena pomoć osobi da izvrši samoubistvo.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u Albaniji godišnje na 100.000 osoba njih 6,3 izvrši samoubistvo, što je ujedno i najmanje u zemljama regiona.

Iz albanske policije su saopštili da su 2018. godine 183 osobe počinile samoubistvo, godinu ranije 197, a 2016. godine 213.

U Sjevernoj Makedoniji godišnje 118 osoba izvrši samoubistvo. Prema podacima tamošnjeg MUP-a, 2017. godine 103 osobe su izvršile samoubistvo, godinu ranije 136, a 2015. sebi je život oduzelo 116 osoba.

Četiri ključne intervencije

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je objavila da u svijetu svakih 40 sekundi neko sebi oduzme život.

Povodom svjetskog dana prevencije samoubistva, koji se obilježava svakog 10. septembra, SZO je pokrenula kampanju “40 sekundi akcije” kako bi se podigla svijest o razmjeru samoubistava širom svijeta.

Prema procjenama SZO, u svijetu godišnje samoubistvo izvrši oko milion ljudi, a oko 30 miliona to pokuša.

SZO navodi da je onemogućavanje pristupa sredstvima kojima je moguće počiniti samoubistvo jedna od četiri ključne intervencije koje su dokazano uspješne u prevenciji samoubistva.

Navode da je ključna pomoć mladim ljudima da razviju vještine koje će im pomoći da se nose sa raznim pritiscima tokom života, te rano prepoznavanje ljudi koji razmišljaju o samoubistvu ili su to ranije pokušali.

Neophodna je i saradnja s medijima da bi se osiguralo odgovorno izvještavanje o slučajevima samoubistva, preporuke su SZO.

(AA)

Ocijeni...
(0 glasova)

bagdadiMinistar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov izjavio je kako je lider samoprozvane države Iraka i Levanta (IDIL) Abu Bakr al-Baghdadi bio američki izum.
Šef ruske diplomatije gostovao je na ruskom kanalu Rossiya 24, a tom prilikom se osvrnuo na smrt ISIL-ovog lidera Abu Bakra al-Baghdadija, koji je prošlog vikenda ubijen u američkoj vojnoj operaciji u Siriji.

"Baghdadi je bio američki izum. Naše Ministarstvo odbrane dalo je saopćenje o Bagdadiju. Želimo više informacija o tome. Naša vojska radi na pronalasku dodatnih dokaza i većinu onoga što SAD navodi (o smrti Baghdadija) još uvijek ne možemo potvrditi", rekao je Lavrov.

Osvrnuo se i na dešavanja nakon američke invazije na Irak.

"IDIL je počeo napredovati nakon ilegalne okupacije u Iraku, propasti iračke države i nakon što su Amerikanci počeli iz zatvora puštati ekstremiste. U tom smislu, Amerikanci, ako su to zaista učinili, eliminirali su nekoga čije su ranije rađanje i omogućili", naveo je Lavrov.

Američki predsjednik Donald Trump je u nedjelju, 27. oktobra, na konferenciji za novinare potvrdio da je Baghdadi ubijen.

"Uz Baghdadija je ubijen veliki broj njegovih boraca i pratilaca. Umro je nakon što je utrčao u tunel u kojem ga je čekala smrt i cijelim putem je cvilio, plakao i vrištao", kazao je Trump, prenosi Al Jazeera.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

alfrednobelŠvedska akademija brani svoju odluku o dodjeli Nobelove nagrade za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu obrazloženjem da je on iznosio provokativne komentare, ali nije podržavao krvoproliće.
Odluku Švedske akademije o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Peteru Hankeu kritikovali su mnogi i tražili da opozove svoju odluku. Ukidanje nagrade ovogodišnjem književnom Nobelovcu između ostalih su tražile i Majke Srebrenice te osobe koje su preživjele genocid u Srebrenici.

Handke je 2006. godine održao govor na sprovodu predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću koji je umro u haškom pritvoru iščekujući izricanje presude za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina. Osim toga je otvoreno podržavao ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Predsjednik Švedske akademije Mats Malm je u članku koji je objavljen u švedskom dnevniku Dagens Nyheter rekao da je Handke iznosio provokativne, neprimjerene i nejasne komentare o političkim pitanjima, prenosi Euronews.

“Autor knjiga kao što su ‘Strah golmana pred jedanaestercem’ i ‘Spori povratak kući’ nije veličao krvoproliće i jasno je osudio masakr u Srebrenici. Akademija u njegovom pisanju nije pronašla ništa što bi se moglo nazvati napadom na civilno društvo i na poštivanje jednakosti svih naroda”, dodao je Malm.

Inače, Malm se pozvao na članak koji je 2006. godine objavljen u njemačkom dnevniku Suddeutsche Zeitung u kojem Handke piše da je masakr u Srebrenici najgori zločin protiv čovječnosti u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Švedska akademija je bila prisiljena odgoditi dodjelu nagrade za književnost 2018. godine, nakon izbijanja skandala koji je završio ostavkom članice čiji je suprug osuđen za silovanje. Odluka o dodjeli Nobelove nagrade za književnost naišla je na brojne kritike domaće i svjetske javnosti.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

kavazovic1Husein ef. Kavazović izabran je za novog/starog reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH.
Reis Kavazović odnio je uvjerljivu pobjedu dobivši 291 glas, dok je Zukorlić dobio 82 glasa.

Reisu Kavazoviću je za novi, sedmogodišnji mandat, povjerenje danas dalo Izborno tijelo Islamske zajednice na sjednici u Sarajevu. Kavazovićev protukandidat je bio zastupnik u skupštini Srbije i bivši muftije sandžački Muamera ef. Zukorlića.

Kavazović je izabran tajnim glasanjem od strane Izbornog tijela kojeg čine sabornici Islamske zajednice, članovi Rijaseta, muftije, predsjednici mešihata, dekani i direktori islamskih ustanova, glavni imami i predsjednici izvršnih odbora medžlisa u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori.

Biografija

Dr. Husein ef. Kavazović je i u proteklih sedam godine obnašao dužnosr reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegevini. Rođen je 3. jula 1964. godine u Jelovče Selu kod Gradačca.

Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mjestu, a Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu je završio 1983. godine. Na Šerijatskom fakultetu Univerziteta Al-Azhar u Kairu je studirao u periodu od 1985. do 1990. godine. Magistarski rad i doktorsku disertaciju odbranio je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, iz područja šerijatskog prava.

Radno iskustvo je sticao kao imam, hatib i mualim u džematima u Srebreniku i Gradačcu.

Obavljao je funkciju muftije tuzlanskog u periodu od 1992. do 2012. godine, a u članstvo Sabora Islamske zajednice Republike Bosne i Hercegovine izabran je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nedugo nakon imenovanja na poziciju muftije tuzlanskog, zajedno s još devet članova delegacije Okruga Tuzla, po povratku iz Zagreba, biva zarobljen u Konjicu i odveden u logor HVO-a. Nakon sedam mjeseci ponovo je na slobodi i vraća se u Tuzlu.

Na poziciji tuzlanskog muftije dao je presudan doprinos u obnovi i radu Tuzlanskog muftijstva i Behram-begove medrese, uvođenju vjeronauke u osnovne i srednje škole, te u obnavljanju lista Hikmet. Tokom tog perioda u više mandata obavljao je dužnost predsjednika Školskog odbora Behram-begove medrese u Tuzli. Svojim zalaganjem je doprinio podizanju zgrade Biblioteke Behram-beg u Tuzli.

Jedan je od pokretača Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama u Smolućoj kod Lukavca, prve ustanove za rehabilitaciju ovisnika u okviru Islamske zajednice u BiH. Zajedno sa svojim saradnicima, radio je na pokretanju i razvoju Agencije za certificiranje halal-kvalitete IZ-e u BiH. Aktivno je učestvovao u obnovi i izgradnji više desetina džamija na područjima Bosanskog Podrinja i Bosanske Posavine.

Istovremeno, snažno se angažirao i na zbrinjavanju prognanog i izbjeglog stanovništva iz Istočne Bosne tokom agresije, a potom i u obnavljanju infrastrukture IZ-e u BiH i povratku muslimana u sela i gradove iz kojih su protjerani. Bio je član i predsjednik Savjetodavne radne grupe za definiranje sadržaja u izradi projektne dokumentacije za kompleks Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.

U njegovom mandatu na poziciji reisu-l-uleme Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je provela izmjene Ustava i značajne reforme u mnogim segmentima djelovanja Zajednice u domovini, domovinskim zemljama i dijaspori. Bio je u stalnom kontaktu sa vjernicima, u svim značajnijim prilikama, kako u domovini, domovinskim zemljama, tako i u iseljeništvu. Čest je gost u svim glavnim gradovima, kako u muslimanskom svijetu, tako i na Zapadu gdje je sagovornik najviših vjerskih, akademskih i političkih zvaničnika. Dobitnik je više priznanja od titula počasnog građanina do ličnosti godine.

Tokom obavljanja pozicije muftije tuzlanskog i reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini učestvovao je na brojnim naučnim konferencijama u domovini i svijetu. Autor je nekoliko knjiga i studija iz različitih oblasti islamskih nauka a naročito šerijatskog i komparativnog prava.

Od knjiga mu je do sada objavljeno: 

Dvije kodifikacije šerijatskog porodičnog prava (Sarajevo: El-Kalem, 2012.)
Kodifikacija šerijatskog građanskog prava na temeljima hanefijske pravne škole (Sarajevo: El-Kalem, 2019.)
Prirodno pravo kod Mu'tazila (Sarajevo: El-Kalem, 2019.)
Prijevod i komentar na djelo: Muḥammad Qadrī paše, Murshid al-Ḥayrān: Kodifikacija šerijatskog imovinskog prava (Sarajevo: El-Kalem, 2019.)

Neki od naučnih i stručnih radova objavljenih u stručnim i naučnim časopisima su:

„Politička vlast i kodifikacija šerijatskog prava“, Znakovi vremena, No. 57-58, Sarajevo: 2012.
„Kratak pregled kodifikacije hanefijske pravne doktrine i osmanlijskih kanuna: nastanak i razvoj“, Novi Muallim, No. 51, Sarajevo: 2012.
„Politička vlast i kodifikacija: desekularizacija forme šerijatskog prava i dekonfezijalizacija državnih ustanova u islamskoj državi“, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, Vol. LXXV, januar-februar mart-april, Sarajevo: 2013.
„Kapitulacije: promjene u šerijatskopravnoj doktrini međunarodnog prava“, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, Vol. LXXV, maj-jun, Sarajevo: 2013.
„Pojava konstitucionalizma u muslimanskim zemljama u XIX stoljeću: slučaj Tunisa, Osmanske carevine i Egipta“, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, Vol. LXXV jul-august, Sarajevo: 2013.
„Uvođenje sekularnog građanskog zakonika u Egipat: Nacionalni građanski zakonik (Qānūn al-Madanī al-Ahlī) iz 1883. godine“, Anali GHB, Knjiga XXXVII, Sarajevo: 2016.
„Identitet muslimana: Izazovi u današnjoj Evropi“, Novi Muallim, No. 73, Sarajevo: 2018.
„Osnove prirodnog prava kod mu'tazilah: izvori prirodno-pravne etike“, Znakovi vremena, Godina XXI, br. 79, Sarajevo: 2018.
„Osnovna načela mu'teziliskog teološkopravnog učenja“, Anali GHB, Knjiga XXXVIII, Sarajevo: 2017.
„Osnove ličnog statusa i javnog prava kod mu'tazila“, Anali GHB, Knjiga, XXXIX, Sarajevo: 2018.
„Pravo drugoga na priznanje u izvorima i tradiciji islama“, Oslobođenje, Pogledi, 24. mart 2018., rad je objavljen i u knjizi: Omer Ibrahimagić, Oporuka Bosni (Sarajevo: Monos, 2019.)

 Oženjen je, živi u braku sa suprugom Fatimom; ima tri kćerke: Saimu, Kadiru i Eminu i unuka Muhammeda.

 (Vijesti.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

skola5Jedan od najkompleksnijih nepolitičkih segmenata u postratnoj BiH je obrazovanje, koje je silom prilika često postajalo i političko pitanje. Čini se da nigdje nije najavljivano toliko reformi, a prave rezultate još čekamo.
O suštinskim problemima našeg obrazovanja, počevši od osnovne škole pa do visokog školstva, obrazovnim nadanjima i zabludama, snovima i željama te esencijalnim problemima razgovarali smo s Vedadom Smailagićem, profesorom na Univerzitetu u Sarajevu, koji radi kao gostujući predavač na nekoliko evropskih univerziteta.

O obrazovanju u BiH se puno priča, ali se teško dešavaju neke primjetne promjene. O reformi školstva se u kontinuitetu govori, a suštinske promjene najčešće se izostavljaju.

"Mislim da ne trebam posebno isticati bitnost obrazovanja i kompleksnost obrazovnih procesa i potrebu da se priča, ali i radi na obrazovanju. Kod nas se trenutno govori o reformi školstva kroz naglasak na reformu kurikuluma. Prvo, školstvo mora biti organizirano tako da su moguće stalne blage promjene koje prate razvoj društva. Naše školstvo je vrlo rigidno regulirano, tako da je i najmanja promjena moguća samo uz neke velike reforme, svaka promjena odmah je revolucija za koju ne znamo kako će završiti. Drugo, ja mislim da reforma kurikuluma neće donijeti neke promjene, jer je kurikulum jednostavno papir koji trpi sve, a ko god dobije zadatak da uradi reformu kurikuluma, on naprosto mora napisati nešto novo. Reforma koja nama treba mora poći od identificiranja i analize svih faktora u obrazovanju, a njih ima puno: nastavnici, direktori, školska zgrada, hrana za učenike, put do škole, oprema u školi, sportska dvorana, pravila djelovanja i ponašanja unutar škole, a kurikulum je samo jedan element koji nije presudan", kazao je za Klix.ba Smailagić.

On dodaje da je kurikulum čak i štetan kad je predefiniran, jer onda sputava nastavničku kreativnost i biva demotivirajući.

"Na koncu, rezultate eventualnih promjena kurikuluma, koji ne moraju nužno biti pozitivni, možemo vidjeti tek nakon nekoliko godina. Mene mnogo više interesuju promjene koje mogu u mnogo kraćem vremenskom roku dovesti do vidljivih rezultata", smatra on.

O svemu se u obrazovanju, čini se, više govori nego o reformi i suštinskom odnosu na relaciji nastavnik - učenik, ocjenjivanje, način ocjenjivanja i slično.

"A rezultati bi mogli biti vidljivi najprije vraćanjem profesionalnog odnosa prema znanju učenika i davanju ocjena. Prije 30 godina izgrađen je sistem koji je beskrajno relativizirao ocjenu kao objektiviziranu informaciju o trenutnom znanju i pretvorio je u sredstvo do narednog cilja. Mi u školama imamo razvijenu praksu poklanjanja ocjena, koja počinje već u prvom razredu kada se poklanjaju petice da 'djeca ne dožive odmah neki šok', nakon toga se poklanjaju ocjene 'da djeca ne izgube motivaciju' pa se poklanjaju petice 'da je prosjek 5,0', pa da se uopće prođe odličnim, krajem osnovne škole ocjene poklanjaju 'da se mogu upisati u srednje škole, jer to su naša djeca', onda će u gimnazijama nastavnici geografije, historije, biologije poklanjati ocjene takmičarima matematičarima i informatičarima 'jer oni svojim uspjesima toliko čine za školu', pa će na kraju srednje škole opet biti poklanjane ocjene da se 'naša djeca upišu na fakultete'. Danas ako neko dijete u sedmom razredu ima trojku iz nečega, to se tumači kao da ima nezainteresirane roditelje. Upravo ovih dana njemački mediji pišu o tome kako prosječne srednjoškolske ocjene na maturi rastu, što je ocijenjeno kao neodgovorno od ocjenjivača i zatražena je korekcija kriterija", direktno secira profesor Smailagić.

Mi u bh. obrazovnom sistemu imamo nekoliko školskih predmeta za koje "vrijedi priča" i jednostavno očekuje da svi imaju petice, jer oni navodno nisu toliko bitni: npr. likovni, muzički, tehnički ili tjelesni odgoj.

"E pa, ako smatramo da su ti predmeti nebitni, onda se ne trebamo čuditi što Aca Lukas puni dvorane, a učenike ucjenjuju da idu u pozorište ili što nam je propao sav sport ili što ne možemo naći električara, vodoinstalatera ili keramičara pa nam je slamka za koju se hvatamo kad nam majstori kažu da su radili u Njemačkoj. Ako nam je umjetnost u školi nebitna, onda nam je jasno zašto imamo tibrine zgrade i zabetoniranu Bjelašnicu. Ja sam uvjeren da većina nastavnika želi objektivno vrednovati znanje svojih učenika, ali su izloženi raznim molbama i sugestijama pa i pritiscima nekih direktora koji žele što bolje ocjene, jer vrlo brzo shvatiš da ti odlične ocjene niko neće zamjeriti i svi će biti sretni. Gore od toga je još što su nastavnici izloženi jakim pritiscima roditelja i tu izostaje sistemska zaštita nastavnika pa oni prepušteni sami sebi, plaćeni čak i slabije nego domari nekih drugih javnih institucija, shvatljivo, odustaju od borbe za kriterije. Taj sistem poklanjanja ocjena na koncu završi poklanjanjem radnih mjesta i titula, odnosno jednom velikom javnom laži da smo mi i naša djeca posebno pametni i nadareni. A ako nemamo pravu sliku o vremenu u kojem živimo, onda ga ne možemo ni mijenjati", naglašava Smailagić.

O potplaćenim nastavnicima

Također dodaje da onaj ko uspije uspostaviti ponovo fer i korektno ocjenjivanje u školama, odnosno ojača neovisnost nastavnika, onaj koji nastavnicima bude čuvao leđa i spriječi sve pritiske na njih, taj je uradio posao čiji se rezultati mogu brzo vidjeti. 

"I veoma bitna stvar: školski nastavnici su uvredljivo loše potplaćeni. Mislim da ne postoji grupa visokoobrazovanih u Bosni i Hercegovini koja je manje plaćena od nastavnika. U konačnici, to čini nastavnički poziv, uz sve druge probleme kojima su izloženi, krajnje neatraktivnim pa je posljedica, naravno, opadanje kvaliteta kadra. Mi imamo puno razumijevanja za probleme onih koji liječe naše stare, ali skoro nikako za one koji obrazuju naše mlade", kaže nam Smailagić.

Osim tih vrlo konkretnih prigovora, postavlja se pitanje da li se može govoriti i o nekim nedostacima u strateškom djelovanju u oblasti obrazovanja. Smailagić poručuje da su strateška razmišljanja veoma bitna.

"Ja smatram velikim nedostatkom našeg školstva odnos prema znanju kao takvom. Kod nas već desetljećima vlada stav da opće znanje nema neku upotrebnu vrijednost i da u njega nije potrebno ulagati vrijeme u školama, nego se očekuje da se mladi ljudi usput kroz život sami obrazuju. Ovakav odnos prema općem znanju počinje sedamdesetih godina tzv. Šuvarovom reformom školstva u Hrvatskoj koja velikim dijelom pogađa i Bosnu i Hercegovinu, a praktično se ogleda u formalnom ukidanju gimnazija ili pretvaranju gimnazija iz škola za sticanje širokog općeg, klasičnog znanja i izgradnju jake intelektualne društvene osnove u tzv. škole usmjerenog obrazovanja. Ta tadašnja reforma upravo danas nanosi ogromnu štetu našem društvu i društvima u susjedstvu, jer je to uvjerenje da je znanje kao takvo beskorisno danas pogubno za razvoj demokratije u našem društvu. Preduvjet za demokratiju, odnosno da narod bira svoje predstavnike, je da je taj narod obrazovan, da čuje i razumije šta mu ko obećava i tek onda da je u stanju da formira politički stav i glasa. Obrazovanim pojedincima mnogo je teže manipulirati nego neobrazovanim. Samo obrazovani pojedinci imaju sposobnost da više vjeruju svojim očima nego tuđim ustima. Samo obrazovani pojedinci razumiju npr. potrebu jačanja ekološke svijesti i neophodnost vlastitog uključivanja u smanjenje općeg zagađenja. Samo obrazovani pojedinci vjeruju u znanje, a ne u fizičku silu kao argument rješavanja sporova. Samo obrazovani pojedinci dovoljno su samouvjereni da se ne boje drugog i drugačijeg i samo obrazovanjem se može jačati empatija, a pobijediti fašizam, nacionalizam, ksenofobija i sve druge slične fobije", poručuje on.

Kako dalje

Mi danas nastojimo ojačati naše školstvo često isključivo angažirajući pedagoge i psihologe koje zapošljavamo u školama očekujući da će taj potez doprinijeti.

"Ja ne vjerujem pretjerano u uspjeh takve školske politike, jer je uvjet za uspješan odgojni rad s učenicima prvenstveno povjerenje i vrijeme, a to u školama primarno ide preko samih nastavnika koji su prisutni u učionici i koji imaju izgrađenu komunikaciju s učenicima, a nikako preko stručnjaka koji se u probleme uključuju po potrebi. Ovakve pokušaje odgojno-obrazovnog djelovanja ja tumačim nekim, nazovimo ga, američkim modelom koji karakterizira djelovanje prema pojedincu. Međutim, evropsko školstvo ne funkcionira po tim principima. Kod nas je težište na obrazovanom društvu, što je posljedica uvjerenja da je temelj demokratije, slobode, ljudskih prava i javnog morala prije svega obrazovano društvo, a ne niz odabranih pojedinaca. To znanje o kojem govorim, to je humanističko znanje, to je znanje o filozofiji, o društvu, o jeziku i književnosti, o povijesti, o etici, o umjetnosti, o drugom i drugačijem, a budući da se to znanje akumulira godinama, mi smo ga se odrekli jer nam se žuri i jer vjerujemo da su samo hitne mjere moguće", ističe Smailagić.

Propašću samoupravljačke industrije u Bosni i Hercegovini strukovne škole izgubile su na značaju, a gimnazije spomenutom Šuvarovom reformom. U posljednje vrijeme se uvodi tzv. dualno obrazovanje u strukovne i zanatske srednje škole, po njemačkom tradicionalnom školskom modelu.

"To je pozitivno. Nadam se da će privatni poslodavci u tom obliku školovanja prepoznati potencijal za svoje firme i ostvariti bolju saradnju sa školstvom i pomoći izobrazbi budućeg kadra za potrebna zanimanja. Ali, kao što strukovne i zanatske škole moraju imati više prakse, u gimnazije je neophodno vratiti sadržaje apstraktnog razmišljanja, diskusije o društvenim i kulturnim praksama, čitanje tekstova koji su temelj modernog evropskog društva. Ne mislim, naravno, na ono što se kaže puka teorija – ali nema ništa teoretsko u školskoj raspravi o pojmu demokratije, čovjekovih sloboda, odnosa nacionalnog i internacionalnog. Ja ne vjerujem u postojeći model po kojem funkcionira većina bosanskohercegovačkih gimnazija, a koji iz godine u godinu ide u 'lov' za mladim genijalnim matematičarima, informatičarima ili fizičarima u koje onda ulažu ogromnu energiju da bi im donijeli neko mjesto na nekom takmičenju ili čak na olimpijadi. Ja mislim da je to čak i zloupotreba tih mladih genijalnih ljudi, ali ovakvi principi djelovanja oslikavaju sav očaj našeg školstva koje je toliko srozano da se u te nadarane mlade ljude gleda kao u spasioce koji će osigurati izostalo poštovanje društva prema školama i nastavnicima. Tako fokusirani na nekoliko nadarenih zaboravljamo na sve ostale koji se moraju boriti da bi uspjeli u okrutnoj korumpiranoj sredini i onda im i ne preostaje ništa drugo nego da se prepuste pravilima igre koja vladaju kod nas, ili da odu. S druge strane, Bosna i Hercegovina, kao ni bilo koja druga zemlja njene veličine, pa ni mnogo veće, uopće nema ni infrastrukturu ni kapacitet da te nadarene mlade ljude iskoristi na obostranu korist", zaključuje Smailagić.

(klix.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

ammarbasicPovodom Parade ponosa koja se treba održati u Sarajevu 8. seprembra 2019. godine, oglasio se pomoćnik glavnog imama MIZ Sarajevo hafiz Ammar-ef. Bašić.

Facebook status prenosimo u cijelosti:

„ Lut, alejhisselam, je bio jedan od časnih Božijih vjerovjesnika. Njegov narod je prvi počeo činiti odvratnu i neprirodnu stvar, o čemu Kur’an govori:“ Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije učinio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!“ U komentaru ovog ajeta stoji da se učenjaci slažu da je homoseksulizam zabranjen, te da je Lutov narod uništen jer je činio taj grijeh i jer je uživao u tome. Najzanimljiviji dio komentara jeste što, iako nisu svi učinili taj grijeh, uništen je čitav narod, jer je većina prešućivala taj gnusni čin! Mi jasno kažemo, biti gay nije ok, ako već neko ima potrebu ne biti prirodan i normalan, neka to zadrži za sebe, za svoja četiri zida i neka pod plaštom borba za svoja prava ne unosi taj veliki grijeh u naše društvo!“

Iako je pravo na mišljenje i slobodu govora osnovno ljudsko pravo, ono je nažalost hafizu Bašiću oduzeto. Facebook je obrisao pomenuti status. Skoro 40 hiljada pratilaca ostalo je uskraćeno za hafizov stav po pitanju održavanja gay parade.

Licemjernost lobija koji kontrolišu medije i društvene mreže još jednom se pokazala na djelu. Svakodnevno se zagovara sloboda okupljanja građana veoma upitnih motiva i ciljeva, a sa druge strane zabranjuje se sloboda mišljenja i govora plemenitih i moralnih pogleda na svijet. Bez takvih moralnih vrijednosti svijeta ne bi bilo, jer kada bi svi imali protivprirodni stav u jednoj generaciji, nestalo bi života i svijeta.

“Nevjerovatan je napor šejtana, u vidu ljudi i džina, da promovišu kvazivrijednosti, da stvaraju iluziju o nekoj slobodi, a u biti robuju svojim prolaznim strastima i niskim porivima! Kada god vidiš grijeh, nemoral i nepravdu oko sebe, neka te to ne obeshrabri već neka ti bude vjetar u leđa da još više činiš dobro, radiš na sebi i svojoj porodici i da lijepo pozivaš onim univerzalnim vrijednostima Dobra – Gospodar Koji je Dobar, neće ti to zaboraviti”, ukazao je hafiz Bašić u svom novom statusu.

(Index.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

gornjivakufTačka nacionalno-nacionalističkog ključanja u Bosni i Hercegovini je prilično nisko. Poredeći s vodom koja ključa na 100 stepeni, mi ključamo, a kazaljka na ovom mjernom instrumentu, ako takav možemo zamisliti, nije dosegla ni do pola.

Nacionalistički, šovinistički, fašistički i kako god ih sa sufiksom „čki“ nazvali, grafiti, ispisani prije nekoliko dana na imovini Bošnjaka u Gornjem Vakufu/Uskoplju primjer su da smo ovu vrstu raspaljivanja strasti doveli gotovo do savršenstva.

Ovo ključanje je ozbiljan izazov za istraživače u oblasti fenomenološke psihologije. Da bi bilo jasnije, oni bi trebali opisivati iskustva koja nije lako naučno objasniti.

Eto, kako logično poredati činjenice, ustanoviti razloge, motive i ciljeve koje je na umu, ako ga uopće ima nakon ovoga što je učinio, imao mladić Adis Pokvić ispisujući na svojoj, i imovini svojih komšija Bošnjaka, uvredljive i opasne grafite – „bit će još Srebrenice“, „Uskoplje, balije“, „neće balija ostat“, sve dekorisano kukastim križem i potpisom „ustaše“.

'Budale i kriva drva'

Objavljena je početkom sedmice vijest da su u Gornjem Vakufu, na kućama i imovini Bošnjaka ispisani grafiti, novinari požurili put Vakufa/Uskoplja da sve to zabilježe. Zatekli tamo i Adisa Pokvića koji, prema vlastitoj izjavi, radi u Austriji, da je tek stigao i da je zatečen onim što je vidio ocijenivši potez kukavičkim i katastrofalnim.

„Do sada nije bilo nikakvih problema i ne znam zašto se to dogodilo“, izgovorio je Adis u mikrofon državne televizije.

„Komšije Hrvati nam ne mogu pogledati u oči“, prva je reakcija jednog mještanina Bošnjaka nakon što se za grafite saznalo.

Iako na društvenim mrežama ima tvrdnji da se povremeno događaju incidenti sličnog karatkera, mještani su listom, bili Bošnjaci ili Hrvati, izjavljivali kako u zajedničkom življenju na ovom prostoru nema velikih problema, da se slažu, pomažu, posjećuju i životare. Sličnu ocjenu izrekao je i načelnik općine Sead Čaušević.

A onda je, nakon nekoliko dana, objavljeno ko je počinitelj, da je priznao kako je sam počinio krivično djelo. Načelnik se, potom, zahvalio policiji na uspješnom otkrivanju počinitelja i dodao da „budala i krivih drva nikad neće nestati“. Od krivih drva se ništa dobro ne može napraviti, izgleda da nam u mnogim bh. sredinama niču kriva drva.
Relativizaciju obima zločina nad Bošnjacima

Frustrirajuće je da se nacionalistički ispadi uglavnom dešavaju među mladim ljudima koji nisu doživjeli ratne strahote, nego su nahranjeni kompleksima i mržnjom nas starijih. Podsjećam da je tridesetogodišnjak Ermin Pavlica sam zapalio svoj automobil u Rogatici i sam sebi slao prijeteće poruke želeći dokazati da je ugrožen kao povratnik.

A Adis nije budala. Tretirati ga tako, znači osloboditi ga odgovornosti za ono što je uradio. A napravio je veliko zlo. Komšije Hrvate je natjerao da se osjećaju krivima i osuđuju incident u kojem nisu sudjelovali, utjerao je strah u kosti svojim komšijama Bošnjacima koji se još nisu oslobodili frustracija iz prošlog rata, svojim potezom prosuo je otrov među ljude na društvenim mrežama koji su, brže-bolje, potrčali da o onome o čemu ništa ne znaju iznesu svoje mišljenje, osude, upozore na mogućnosti novih zločina.

Uznemirio je tridesetak osoba koje su, ni krive ni dužne, saslušavane u procesu istrage počinjenog krivičnog djela, a bez potrebe uposlio i pripadnike federalnog i MUP-a Srednjobosanskog kantona, jer su se bavili njegovim bedastoćama, umjesto da rade druge policijske poslove. Uvrijedio je Adis žrtve genocida i sve žrtve proteklog rata najavljujući, ničim izazvan, nove zločine i pokolje.

Adis, kao i Ermin prije njega, i svi oni kojima se slične ideje motaju po glavi vjerovatno nisu svjesni opasnosti koja se iz njihovih činova može izroditi. Njihova nedjela bit će iskorištena za relativizaciju obima zločina počinjenih nad Bošnjacima tokom proteklog rata. Već su poznate teze o insceniranim zločinima na Markalama u Sarajevu, da su se Bošnjaci u genocidu počinjenom nad njima u Srebrenici ubijali međusobno, da je Sarajevo samo sebe držalo u blokadi...

Neophodno izvinjenje Hrvatima

Promotorima ovih teza ništa ne znače pravomoćne presude međunarodnih i domaćih sudova, njima trebaju Adisi i Ermini i njihova nedjela.

Da bi se sačuvao dobar duh komšijskih odnosa Bošnjaka i Hrvata u Gornjem Vakufu/Uskoplju neko bi se morao izviniti Hrvatima za objedu koju im je na teret stavio Adis Pokvić. Ako to nije učinio niko drugi, činim to kao autor ovog teksta, svjestan da to ne može oprati muku i opravdani jed nepravedno nabijeđenih.

Zbog svega ovoga Adis mora sudski biti najstrožije kažnjen. Neka se ovaj stav smatra i kao pritisak na sud koji će procesuirati ovo nedjelo, ali zbog načina na koji je sve učinjeno, iskazane drskosti u prijavljivanju, komentiranju i prikrivanju krivičnog djela, nikakve olakšavajuće okolnosti ne mogu biti uzete u obzir.

Pri tome, treba voditi računa da je počinitelj došao iz Austrije i ne smije mu biti dozvoljeno da, bar privremeno, bijegom odloži prihvatanje odgovornosti. Ako do sad nije, neka sada nauči da ima stvari u životu s kojima se ne može tek tako igrati. Adis kao okrivljeni mora imati sva prava i njegova porodica, niti on sam, ne smiju biti žrtve poziva na linč na društvenim mrežama.

Bosna i Hercegovina mora dokazati da u njoj bar neke institucije funkcioniraju. U ovom trenutku nije poznato da li je Pokvić djelovao sam ili je imao saučesnike ili možda mentore. Tada bi zadatak za državne sigurnosne institucije bio još ozbiljniji. Mjesto u kojem se sve desilo i vrijeme između obilježavanja godišnjice „Oluje“ i Kurban-bajrama, također, mogu biti indikativni.
Zaštita zajedničkog nacionalnog obraza

Da nacionalno-nacionalističko ključanje ne bi bilo kratkotrajno pobrinuli su se internetski portali, pa su pljušatali naslovi „Ustaška mladež obilježila Oluju“, dovodeći u kontekst obilježavanje godišnjice vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj 1995. godine, pa „Povampirile se ustaše u Gornjem Vakufu“, i drugi iz plejade bošnjačkih domoljubnih osuda još jednog napada na Bošnjake kao najveće žrtve proteklog rata.

Ishitrenost u ovakvim i sličnim situacijama dovodi do potrebe da se naknadno sklanjaju tekstovi, brišu statusi, mora pojašnjavati šta se to htjelo reći, a svima nam je poruka – potrčali ste, k'o pile u halu (ne znam zašto je ovo postalo izreka, ali je u ovoj situaciji zgodna ilustracija).

Okupljanje oko nacionalnih interesa i ponosa Bošnjaka, Srba, Hrvata nam je izuzetno drago, tuđa nedjela generaliziramo, a naša su počinili pojedinci. Istraživači fenomenološke psihologije, pomenuti na početku, lako bi utvrdili da ti pojedinci mobiliziraju dva stroja. U prvom one koji ih podržavaju otvoreno ili skriveno, i u drugom one koji ih napadaju, osuđuju, koji ih se gnušaju.

Ta mobilizacija je gora od vojne, vojska se vidljivo okuplja i zna se šta nakon toga slijedi. Ovo nacionalno-nacionalističko okupljanje je veliko bure baruta i dovoljan je samo jedan lakomislen koji sve to pretvara u eksploziju, ali se ne zna ni kada, ni gdje. Kazna Adisu bit će poruka mobilizatorima da njihove akcije imaju visoku cijenu. Svi zajedno moramo poraditi na discipliniranju i civiliziranju pojedinaca. Da nam se zajednički nacionalni obraz ne bi crvenio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Butković (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

srebrenica3Predsjednik Skupštine općine Srebrenica Nedib Smajić i zamjenik načelnika Općine Srebrenica Hamdija Fejzić osudili su najnovije postavljanje ploče u režiji srpskih udruženja na zgradi stare policijske stanice gdje su u maju 1992. godine na najsuroviji način ubijeni Bošnjaci.
Name, u Srebrenici su danas na zgradi stare policijske stanice članovi srpskih udruženja iz Srebrenice ponovo postavili spomen ploču posvećenu "srpskim mučenicima koji su ostali u enklavi Srebrenica" i "svirepo stradali od muslimanskih zločinaca".

"Ponovno nelegalno postavljanje ploče je vid i otvorena provokacija Bošnjaka. Na provokacije u saradnji s udruženjima Bošnjaka ćemo odgovoriti na adekvatan način. Obilježit ćemo stradanje Bošnjaka u zgradi stare policijske stanice, i postaviti ploču koja će podsjećati na stradanje bošnjačkog naroda", naveli su Fejzić i Smajić.

Pozvali su načelnika, nadležno odjeljenje u Općini, policijske agencije, visoke zvaničnike kao i međunarodne predstavnike da reagiraju, i ne dozvole da se u Srebrenici naruši sigurnosna situacija, te da se postavljena ploča ukloni.

(Fena)

Ocijeni...
(0 glasova)

nigerija1Imam je po cijenu vlastitog života zaštiti drugu vjersku zajednicu koja bi vjerovatno bila ubijena bez njegove intervencije, kazao je šef State Departmenta Mike Pompeo prilikom uručnja nagrade nigerijskom imamu Abdullahiju Abubekiru.
Nigerijski imam Abdullahi Abubekir (83) odlikovan je Međunarodnom nagradom za vjerske slobode, jer je otvorio vrata džamije za 262 kršćanina koji su bježali od sukoba u toj zemlji. Nigerijskog imama je odlikovao lično šef State Departmenta Mike Pompeo, prenosi Anadolu Agency (AA).

Britanski BBC javlja kako je nigerijski imam AbuBekir, u julu 2018. godine, otvorio vrata svoje džamije za nigerijske zemljoradnike kršćane koje su napali pastiri. Šef američkog State Departmenta Mike Pompeo je Abubekiru, zbog njegovog humanog čina, uručio Međunarodnu nagradu za vjerske slobode.

(AA)

Ocijeni...
(0 glasova)

serijatZa usvajanje rezolucije broj 2253 (2019) u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope 22. januara 2019. glasalo je 69 parlamentaraca, 14 protiv, i 8 je bilo suzdržanih. Nije zabilježeno da je delegacija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope učestvovala u bilo kojoj fazi donošenja ove rezolucije.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je 22. januara 2019. rezoluciju broj 2253 (2019) naslovljenu „Kompatibilnost šeriatskog prava sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima: mogu li države članice Konvencije biti potpisnice „Kairske deklaracije“. Rezolucijom se ističe da je Šeriat nekompatibilan sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Također je iskazana zabrinutost da su tri članice Savjeta- Albanija, Azerbejdžan i Turska- potpisnice Kairske deklaracije o ljudskim pravima u Islamu iz 1990. te da bi te zemlje trebalo da se povuku is tog regionalnog dokumenta.

Rezoluciju je pripremio Odbor za pravne poslove i ljudska prava a izvjestilac odbora je bio Antonio Gutierrez iz Španije (grupa socijalisti, demokrate i zeleni). Za rezoluciju je glasalo 69 parlamentaraca ( dio grupacija narodnih stranaka (EPP), liberala i demokrata, ALDE), 14 parlamentaraca je bilo protiv (iz Turske i Azerbejdžana) a 8 je bilo suzdržano. Nije zabilježeno da je delegacija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope učestvovala u bilo kojoj fazi donošenja ove rezolucije.

Historijat Rezolucije

Postupak pred Parlamentarnom skupštinom Savjeta Evrope pokrenuo 27. januara 2016. godine g. Pieter Omtzigt (Holandija, EPP/CD) i 26 drugih potpisnika, većinom iste političke orijentacije.

U prijedlogu za pokretanje postupka se tražilo da Parlamentarna skupština Savjeta Evrope istraži kompatibilnost šeriatskog prava, uključujući njegovu neformalnu primjenu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i implikacije za države članice koje su pristupile Kairskoj deklaraciji o ljudskim pravima u Islamu.

U vrijeme kada je ova incijativa pokrenuta, pred Evropskim sudom za ljudska prava raspravljan je slučaj o primjeni šeriatskog personalnog prava u jednoj članici Savjeta Evrope - Grčkoj. To je slučaj Molla Sali protiv Grčke, aplikacija br. 20452/14 podnijet Sudu 5.marta 2014. godine. Na taj način, dva tijela Savjeta Evrope- Parlamentarna skupština i Evropski sud za ljudska prava bavila su se gotovo istovremeno istim pitanjem- šeriatskim pravom u evropskom kontekstu.

Evropski sud za ljudska prava donio je 19. decembra 2018. presudu u slučaju Molla Sali protiv Grčke kojom je prihvaćena opciona primjena šeriatskog statusnog prava za muslimansku manjinu u Zapadnoj Trakiji (Grčka). Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je svoju rezoluciju mjesec dana kasnije - 22. januara 2019. Time je okončan dvogodišnji rad na pripremanju izvještaja i izradi nacrta rezolucije. U tom postupku prvo je za izvjestioca bio određen g. Meritxel Mateu (ALDE) a kasnije ga je zamijenio g. Antonio Gutierrez.

U toku utvrđivanja činjenica nadležni Odbor za pravna pitanja i ljudska prava je pozvao nekoliko evropskih stručnjaka za šeriatsko pravo i ljudska prava i saslušao ih. To su bili: professor Ruud Peters (Univerzitet u Amsterdamu), professor Mathias Rohe (Univerzitet Erlangen), g. Konstantinos Tsitselikis (Univerzitet Makedonija, Thessaloniki). g. Machteld Zee, politolog i pravnik, te profesorica Mona Siddiqui (Univerzitet Edinburgh). Nakon toga je pripremeljen nacrt rezolucije i memorandum objašnjenja.

Rezolucija

Rezolucija ima 14 tačaka a iza nje slijedi memorandum objašnjenja od 13 stranica. Rezolucija se ne bavi Šeriatom i Evropskom konvencijom na apstraktan način već razmatra kompatibilnost između istovremenog pripadanja Kairskoj konvencije o ljudskim pravima u Islamu i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Kairska deklaracija o ljudskim pravima je usvojena 5. avgusta 1990. na Konferenciji ministara vanjskih poslova Organizacije islamske konferencije (OIC). (Prevod tog dokumenta na bosanski jezik dao je potpisnik ovih redova i objavio u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice br. 6/1991, str. 784-790.)

U svojim kvalifikacijama Šeriata, rezolucija se poziva na presudu u slučaju Refah partisi i drugi protiv Turske koju je donio Evropski sud za ljudska prava 31. jula 2001. godine i 13. februara 2003. godine ( aplikacija br. 41340/98). U ovoj presudi se kaže „institucije šeriatskog prava i teokratski režim nisu kompatibilni sa zahtjevima jednog demokratskog društva“. (Ova presuda bila je predmetom naučne kritike.)

Rezolucijom se zamjera Kairskoj deklaraciji o ljudskim pravima u Islamu da je više religijski nego pravni dokument, da nije pomirila Islam sa univerzalnim ljudskim pravima te da je koristila šeriatsko pravo kao jedini referentni izvor. Rezolucija posebno navodi da su šeriatski propisi o razvodu i naslijeđu nespojivi sa Evropskom konvencijom. Također se navodi duga lista ljudskih prava s kojim je Šeriat navodno nekompatibilan. To su: pravo na život, zabrane mučenja i ponižavajućeg postupanja, pravo na pošteno suđenje, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, sloboda religije (zbog nepriznanja prava muslimana na promjenu religije), zaštita imovine i zabrana smrtne kazne.

U memorandumu objašnjenja (paragraf 29) se kaže da stav Suda da je šeriatsko pravo nekompatibilno sa Konvencijom ne znači da postoji apsolutna inkompatibilnost Konvencije i Islama pošto je sud priznao da je religija „ jedan od najvitalnijih elemenata koji čine identitet vjernika i njihovu koncepciju života“. Također, kaže se, da relativno čvrsta pozicija Suda ne znači odbacivanje svih elemenata Šeriata ili Islama kao cjeline ali da postoje strukturalne nekompatibilnosti između Islama i Konvencije, koje, što se tiče Šeriata, su nekada apsolutne, a nekada relativne.

Rezolucijom se traži od tri članice Savjeta Evrope - Albanije, Azerbejdžana i Turske- te država koje imaju status partnera za demokratiju- Jordan, Kirgizstan, Maroko i Palestinski nacionalni savjet- da razmotre povlačenje iz Kairske deklaracije.

Rezolucijom se, također, traži od grčkih vlasti da ukinu primjenu šeriatskog personalnog prava za muslimansku manjinu u Zapadnoj Trakiji, te izražava zabrinutost zbog „sudskih“ aktivnosti šeriatskih savjeta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Traži se da ovi savjeti funkcionišu u okvirima zakona te da se sa prije ili istovremeno sa vjerskim ceremonijama sklapanja braka mora izvršiti njihova civilna registracija (Ovo je faktički situacija koju imamo u BiH.)

Također se ističe da je Parlamentarna skupština svjesna djelovanja neformalnih islamskih sudova u drugim državama članicama Savjeta Evrope. U memorandumu objašnjenja se govori o francuskoj teritoriji Mayotte u blizini Madagaskara te Ruskoj Federaciji, zbog primjene šeriata i adata u Čečeniji.

Ovo je do sada najoštriji stav koji je Savjet Evrope usvojio, a tiče se pitanja kompatibilnosti šeriatskog prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Doduše, svi mostovi nisu prekinuti, jer se govori o dvije vrste nekompatibilnosti: apsolutnoj, koja je neotklonjiva, i relativnoj, koja je otklonjiva. U zaključku memoranduma objašnjenja ima više optimizma kada se kaže:

„Treba se truditi da pomirimo različite pozicije i izgradimo mostove razumijevanja između Šeriata i Konvencije, uz prethodni uslov prihvatanja da je Konvencija kao međunarodni dokumenat obavezujuća za sve članice Savjeta Evrope, dok je Kairska deklaracija politički, neobavezujući dokumenat.“

Ocjena rezolucije i njena percepcija

Pri ocjeni ove rezolucije može se reći da je njen ton veoma oštar, da je u pogledu poređenja dva prava - šeriatskog i evropskog - ekskluzivna i da po tome odudara od tonova koji se mogu naći u komparativnom pravu. U memorandumu objašnjenja, pri razmatranju izvora i karaktera Šeriata, koriste se uglavnom evropski, a samo jedan muslimanski autor sa francuskog jezičkog područja. Izostala su oslanjanja na reformističke muslimanske autore i poznata imena savremene nauke šeriatskog prava.

Rezolucijom se šalje poruka muslimanima u Evropi da je njihov pravni status jurisdikcija civilnog prava a da Šeriat može da bude religijski i moralni kodeks, za što su se neki muslimanski autori već opredijelili, uključujući i autora ovog teksta. Također se ovim ističe da evropsko pravo ljudskih prava ima primat nad religijskim pravom.

Fenomen istovremenog prihvatanja dokumenta ljudskih prava sačinjenih na osnovu različitih kulturnih podloga nije masovan među članicama Savjeta Evrope (tri države). Također, primjena šeriatskog personalnog prava u ovim zemljama je ili ostatak prošlosti (Zapadna Trakija, ostrvo Mayotte) ili „pravde zasnovana na zajednici“ (Ujedinjeno Kraljevstvo). Čudno je da je ovaj manjinski fenomen privukao pažnju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope i takvu oštru reakciju.

Ono što posebno zabrinjava jeste percepcija ove rezolucije u nekim krugovima koji se bave ljudskim pravima. Kao primjer ćemo navesti European Centre for Law and Justice (ECLJ), međunarodnu nevladinu organizaciju koja ima savjetodavni status pri OUN. Na web stranici ove organizacije https://eclj.org/ vođena je kampanja za usvajanje ove rezolucije i objavljen osvrt na usvojenu rezoluciju pod naslovom „Showdown: Sharia and Human Rights“ (Konačni obračun: Šeriat i ljudska prava) čiji je autor Nicholas Bauer. Tekst odiše konfrontacijskim duhom, a neki od međunaslova su: „Dva nepomirljiva pravna sistema“, „Religija potpuno strana ljudskim pravima“, „Deficit pozitivističkog pristupa u bavljenju islamom“, „Treba li se Evropa boriti protiv islama?“ itd.

Prema ovom autoru postoji esencijalna suprotnost islama i ljudskih prava. On kaže da je Islam suprotan Evropskoj konvenciji i da bi tražiti od muslimana da je poštuju bilo jednako tražiti od njih da budu „manje muslimani“. Posebno zabrinjavajući je zaključak ovog autora:

„Ako su, kao što izvještaj o šeriatskom pravu pokazuje, elementi suštinski za islam suprotni Evropskoj konvenciji, šta treba učiniti sa muslimanima koji žive u Evropi u velikom broju? Kakve konsekvence Države članice treba da izvuku iz ovog posmatranja, posebno u pogledu njihovih odnosa sa islamom ili njihove useljeničke politike? Radi izbjegavanja otvaranja ovih debata zakašnjele operacije odgađaju ili pokušavaju da spriječe svaku diskusiju o izvještaju o šeriatskom pravu“.

Glavna linija ovog teksta jeste simplifikacija i izjednačavanje: Kairska deklaracija jednako je šeriatsko pravo - jednako je Islam - jednako je muslimani. Kairska deklaracija je jedan pokušaj kodifikovanja ljudskih prava u Islamu, ona je izraz razumijevanja ovog pitanja o kojem su države članice OIC postigle konsenzus u jednom vremenu. Ovaj dokumenat ne može se izjednačiti sa cjelokupnom islamskom pravnom tradicijom niti se onda taj normativni korpus može dovesti u vezu sa sudbinom muslimana u Evropi.

Razmišljanja kao što je navedeno, pokazuju kako rezolucija Savjeta Evrope br. 2253 (2019) može da dobije dimenzije koje daleko prelaze okvire kompatibilnosti dva dokumenta. To može da se percipira kao odnos jedne univerzalne vjere i jedne kulture. To veliko pitanje nalazi se u idejnoj pozadini ove rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope.

Možemo zaključiti da je ova rezolucija problematična najmanje iz nekoliko razloga jer:

(1) Predstavlja politički dokumenat kojim se konstatuje da načela Islama nisu kompatibilna s ljudskim pravima. Kada je jednom usvojena ova rezolucija će biti korištena kao presedan i osnov za pravno obavezujuće odluke;

(2) Usvojena je uz podršku i liberala i konzervativaca te se ne može shvatiti kao akt desničarskog anti-islamskog diskursa u Evropi;

(3) Usvojilo ju je tijelo koje se zalaže za poštivanje razlika ali nije uvažena potreba interkulturnog shvatanja i opravdavanja ljudskih prava;

(4) Date su kvalifikacije o islamskom učenju a da nisu konsultovani muslimanski autori ni zajednice što govori o preživjelom mentalitetu koji ne dozvoljava da muslimani govore u svoje ime već da moraju biti predstavljeni.

Činjenica da je usvajanje ove rezolucije prošlo bez odjeka u BiH govori nam da često vodimo dijalog sa samim sobom o Islamu i Evropi ali da relevantnost tog dijaloga, sudeći po ovoj rezoluciji, ne prelazi granični prelaz Izačić. Ova rezolucija je alarm za islamske institucije i intelektualce u BiH koji ih podsjeća da je nužno da prate procese u evropskim institucijama i pokušaju da utječu na njih, jer se radi o pitanjima koja će uticati na sudbinu Islama i muslimana na starom kontinentu.

Fikret Karčić (preporod.com)

Stranica 3 od 8

S5 Box