Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (103)

Ocijeni...
(0 glasova)

dodikNajzlokobnije je da političke elite Srba i Hrvata u BiH imaju trećeg partnera koji bi pristao na održivi bošnjački dio.

Piše:Edin Subašić

MUP Republike Srpske sada ima oko 6.700 pripadnika, a rezervni sastav bi trebao brojati petinu od tog broja, što je ukupno oko 8.000 naoružanih ljudi.

Kada se poveže nekoliko događaja i pojava koji u posljednje vrijeme uznemiravaju (pro)bosansku javnost, teško je da, vođeni razumom i elementarnom logikom, a iznad svega iskustvom, ne počnemo donositi teške i zlokobne zaključke. A najzlokobniji je da rukovodstvo [bh. entiteta] Republike Srpske, podržano od Srbije i diskretno od Rusije, upravo i unatoč svim rizicima - priprema otcjepljenje.

Slično se može reći i za ponašanje tzv. političke elite bh. Hrvata okupljene oko HDZ-a BiH, koja djeluje u nešto drugačijim uvjetima i uz podršku članice EU, ali koji su upravo restaurirali separatistički projekt Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR HB). A najzlokobnije je da pri tome imaju i trećeg partnera koji bi pristao na „održivi bošnjački dio“, ostatak rascjepkane Bosne i Hercegovine na 24 posto državne teritorije.

Postoji niz indikatora da ovakvi zaključci imaju osnova i da je provedba destruktivnog plana u toku. Posljednji u nizu su najavljene izmjene Zakona o MUP-u RS koje predviđaju formiranje rezervnog sastava policije Republike Srpske. Prethodilo je tome i nekoliko drugih poteza čija je suština stvaranje debalansa u naoružanju i borbenoj moći, blokiranje vitalnih političkih i sigurnosnih procesa na nivou države itd. iz čega je i uslijedio zaključak o destruktivnim namjerama iz manjeg bh. entiteta.
Planovi, a ne zavjere

Npr. obavještajna služba susjedne zemlje rovari po Bosni i Hercegovini fabrikujući „dokaze terorističke prijetnje“, a državno Tužilaštvo umjesto da povede ozbiljnu istragu o tome, privodi novinare, procesuira ministra sigurnosti koji radi svoj posao i zataškava problem štiteći stranu agenturu i - rodbinu!? Zatim, novi talas očajnih i sve agresivnijih migranata je pred vratima, a državni organi BiH ne pripremaju nikakav odgovor, dok Hrvatska utvrđuje granicu.

Na sličan način se priprema i Republika Srpska. Nakon što je 2017. godine ovaj entitet odlučio da potroši milion maraka za nabavku novih 2.500 automatskih pušaka, nedavno je također u Banjoj Luci krenula inicijativa da se ozakoni formiranje rezervnog sastava MUP-a RS, navodno radi protuterorističkog djelovanja.

Vrlo nedavno je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio da za 24 sata RS može izvesti policiju na administrativnu liniju entiteta i učiniti je granicom, a odmah zatim je i izveo specijalce srpskog MUP-a na međuentitetske raskrsnice oko Sarajeva da to i demonstrira. Izgovor je bila „borba protiv kriminala“, ali je u suštini izvedena pokazna vježba „naoružana lica sa fantomkama u blokadi grada“ kakvu smo već vidjeli u martu 1992. godine.

Nadalje, na jednoj opskurnoj televiziji u Srbiji Dodik je neki dan ponovo i uživo ažurirao kartu velike Srbije pripajajući Republici Srbiji bosanski entitet RS i dio Crne Gore kao „prirodnu stvar“. Prije toga, na obilježavanju godišnjice NATO bombardiranja Srbije u Nišu i Vučić, i Dodik fokus interesa skrenuli su sa Kosova na Bosnu i Hercegovinu. Svima je i u Srbiji, i u svijetu jasno da je Kosovo odavno izgubljeno za Srbiju. Imperativ Aleksandra Vučića stoga je da svojoj javnosti ponudi adekvatnu kompenzaciju, kako sve žrtve Srbije u izgubljenim ratovima ne bi bile sasvim obesmišljene. A to može biti samo – Republika Srpska u sastavu Srbije.

U prilog tome više od bilo čega govori ponašanje Milorada Dodika i srpskih kadrova pod uticajem Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u državnim organima, koji svakim potezom nastoje blokirati državne organe. Npr. u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH posebna opstrukcija vodi se u poslovima povezanim sa NATO integracijama pri čemu kadrovi iz RS izbjegavaju učešće ili otežavaju provođenje zadataka.

Sve su to pažljivo koordinirane i planirane akcije, pa javnost u BiH, ali i međunarodna, ne bi smjele nasjesti medijskim spinovima iz Banje Luke ili Mostara da se radi o „izmišljenim zavjerama iz kuhinja sarajevskih medija“, kako glavni akteri nastoje kamuflirati stvarne namjere, anestezirati javnost i spriječiti eventualne bilo čije protivmjere. Najopasnije u svemu, a posebno u planiranom ojačavanju naoružanih formacija te liberalizaciji nabavke oružja u RS, jeste što će to proizvesti reakciju u FBiH, a tada već postoji ozbiljan i konkretan potencijal novog oružanog sukoba. Zato bi se sada moralo problematizirati i pitanje stvorenog debalansa u naoružanju na Balkanu, iako glavna opasnost za mir ne leži u novim borbenim avionima i helikopterima Srbije i Hrvatske, nego u jačanju entitetskih naoružanih formacija RS. A strateška oruđa susjednih država svakako su posebna priča i treba je staviti u kontekst priče o stanju i borbenoj moći Oružanih snaga BiH.
Da li je balans već narušen?

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog / Pariškog sporazuma i uspostave mira, BiH (RS i FBiH), SRJ/Srbija i Hrvatska su u junu 1996. godine pod pokroviteljstvom OSCE-a potpisale Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja kojim su utvrđeni limiti naoružanja u svim vojskama, a zatim su formirane mješovite međunarodne komisije koje su vršile monitoring naoružanja u sve tri zemlje. Ograničenja su se odnosila na artiljeriju, tenkove, oklopna vozila, borbene avione i helikoptere. Tadašnji debalans morao se postići redukcijom postojećeg naoružanja na dogovorenu mjeru i uglavnom je do prije nekoliko godina zadati omjer i održavan, ali je zatim čitava stvar izmakla kontroli.

Evidentno je da se posljednjih godina Hrvatska i Srbija naoružavaju i moderniziraju vojnu opremu, a da BiH u tome stagnira. Može se reći da je to problem Bosne i Hercegovine, ali ako se zna da se skoro svake godine u kreiranju budžeta BiH nastoji smanjiti dio za odbranu, onda se stvar može posmatrati i drugačije tj. pitati ko u tom procesu oko budžeta „guši“ stavku za modernizaciju Oružanih snaga BiH? I s kojim namjerama?

Hrvatska je značajno modernizirala svoj arsenal, ali je također i kao članica NATO-a pod posebnim tretmanom i nadzorom u sferi odnosa snaga u regiji. Međutim, pretprošle godine i Srbija je kupila šest aviona MiG-29 od Rusije i to za višestruko nižu cijenu od tržišne. Osim toga, Rusija je obećala Srbiji donaciju od 13 borbenih helikoptera za vojsku i policiju. Govori se i o dopremi raketnih sistema u Srbiju pa je logično preispitivanje namjera Srbije i uloge Rusije.

Ali, iz NATO-a i administracije EU još ne procjenjuju, bar ne javno, da su ove nabavke kršenje balansa. Pojedini poslanici u Parlamentu BiH više puta su tražili od MVP BiH i ministra vanjskih poslova Igora Crnatka da pokrene zvaničnu provjeru poštivanja balansa u naoružanju u regiji, ali osim paušalnih ocjena da je „sve u redu“ konkretne akcije nije bilo. A što se tiče BiH, modernizacija je odavno u znaku – opstrukcije iznutra.

„Imamo situaciju da je svojevremeno 300 miliona konvertibilnih maraka (150 miliona eura), koje su bile planirane u budžetu za kupovinu vojnih helikoptera i modernizaciju naoružanja u Oružanim snagama BiH, jednostavno bilo odbijeno od Fiskalnog vijeća u kojem su bili premijeri entiteta Željka Cvijanović i Fadil Novalić te svi ministri finansija: državni Vjekoslav Bevanda, entitetski Zoran Tegeltija i Jelka Milićević“, tvrdi Sifet Podžić, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH i nekadašnji načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH. Tako je često i sa troškovima za osnovne potrepštine Oružanih snaga BiH.
Rezervisti i mali kalibri

Međutim, kako je već rečeno, prava opasnost po mir u BiH nije u sferi strateških oruđa i sistema, nego na mnogo nižoj tehnološkoj, tj. na taktičkoj razini. I protekli rat se vodio sa minornom upotrebom borbene avijacije i raketnih sistema. Borbe su pretežno vođene pješadijskim oružjem uz artiljerijsku podršku i maksimalno naprezanje ljudstva. Dakle, opasnost po mir u BiH leži upravo na nižem nivou prijetnje – u predimenzioniranoj opremljenosti policijskih snaga oružjem i tehnikom, koja prevazilazi policijske potrebe tj. dobija elemente vojne vatrene moći i u masovnom posjedovanju ličnog, lakog i „sportskog“ naoružanja u rukama građana.

MUP Republike Srpske je 2017. godine iz kragujevačkog Zavoda „Crvena zastava“ naručio automatske puške MO5E1 kalibra 7,62 mm (1.500 komada) te automate M92 kalibra 7,62 mm (1.000 komada) po cijeni od 967.284,62 USD uključujući i trošak za municiju. Isporuka je trebala da se završi još prije godinu dana, ali do danas puške nisu stigle u Banju Luku, osim ako ovaj transfer nije obavljen tajno.

Po informaciji iz MUP-a RS bila je istekla uvozna dozvola izdata za Direkciju za promet naoružanja i vojne opreme RS kojom rukovodi Dragan Kapetina (poznat iz ranijih afera trgovine oružjem), pa je posao prolongiran. Ili je neko ipak zaustavio ovaj kontraverzni posao? Još 2017. godine zapadni mediji su reagirali na namjere banjalučkih vlasti ocjenjujući, poput The Guardiana, da je „...kupovina 2.500 novih automatskih puški za policiju RS-a zabrinjavajuća zbog separatističkih namjera regionalne vlade i produbljivanja ruskog utjecaja u podijeljenoj i ekonomski deprimirajućoj zemlji“.

Taj proces je tada doveden u vezu s Rusijom, jer je oružje trebalo biti isporučeno u Centar za obuku MUP-a RS u kojem će i prema Dodikovoj najavi „obuku specijalaca vršiti operativci iz Rusije". U takvoj okolnosti, kao i radi nekoliko ljutitih Dodikovih izjava na račun „britanskih obavještajaca koji vršljaju po RS“, neki analitičari nalaze mogućnost da su upravo zapadne vlade na nivou tajne diplomatije zaustavile ovaj transfer. Pitanje je – do kada? Jer, od strateških ciljeva i milionskih poslova se ne odustaje lako.
Proces u proceduri i na drugom štapu

Vratimo se najnovijem manevru – rezervni sastav MUP-a RS. Prema poznatim podacima ovaj proces je u proceduri i na dugom štapu. Ipak, već je ocijenjen dvojako - i kao stvarna prijetnja miru, ali i kao politički manevar za pritisak na vlastitu opoziciju i bošnjačku elitu u FBiH. U svakom slučaju, treba biti shvaćen ozbiljno, kao i pooštravanje Zakona o javnom redu i miru, koji će ograničavati slobodu medijskog djelovanja, te liberalizacija propisa o nabavci oružja za građane RS.

Prema raspoloživim, možda nepotpunim, podacima MUP RS sada ima oko 6.700 pripadnika, a rezervni sastav bi trebao brojati petinu od tog broja, dakle još 1.300 policajaca, što je ukupno oko 8.000 naoružanih ljudi. „Rezervisti“ bi prošlu obuku, zadužili i držali oružje u posjedu i bili bi pozivani „po potrebi“, a zvanično to je u slučaju akcija suzbijanja terorizma ili problema u vezi sa migrantima. O nacionalnoj strukturi, naravno, nije rečeno ni riječi pa se pretpostavlja da bi među rezervnim policajcima, kao i sada u redovnom sastavu, Bošnjaci i Hrvati bili u obimu statističke greške.

Poređenja radi, u svim kantonalnim MUP-ovima u FBiH ima oko 10.400 policajaca (izvor podataka je Centar za sigurnosne studije BiH). Još po nekoliko stotina policajaca ima u državnim policijskim tijelima, a najbrojnija je Granična policija BiH sa predviđenih 2.500 policajaca. Što se tiče vojske, Oružane snage BiH trenutno broje oko 9.000 pripadnika.

Ovako gledano, naizgled postoji balans snaga. U praksi, zaista postoje bitne razlike u opremljenosti, standardu i mogućnostima pojedinih policijskih agencija. Međutim, ojačavanje MUP-a RS u brojnom stanju, ali i naoružanju, opremi, oklopnim borbenim vozilima i borbenim sredstvima sa karakteristikama vojnih efektiva koje je najavio ministar Dragan Lukač svakako bi narušilo taj balans i ujednačenost prisustva policijskih snaga na teritoriji BiH te je nezaobilazno pitanje – čemu će to sve služiti? Opozicija u RS tvrdi da se režim priprema za zavođenje još rigidnije vladavine u ovom entitetu, ali posljednje izjave Milorada Dodika ukazuju i na drugačije, radikalnije namjere.
'Naoružani narod'

Mora se ukazati i na gotovo nevidljivi oblik naoružavanja građana entiteta RS i mimo zvaničnih policijskih organa. Nedavno su usvojene izmjene i dopune Zakona o oružju i municiji RS tako što su brisane odredbe koje su obavezivale osobe da prilikom traženja dozvole za oružje pribave uvjerenja suda o nekažnjavanju. Dakle, dozvolu za oružje sad mogu tražiti i dobiti i kažnjavana lica, tj. svi. Sigurno je da će ove izmjene podstaknuti legalno naoružavanje upravo osoba koje već predstavljaju sigurnosni rizik, a koje su u bliskoj prošlosti bile najčešća mobilizacijska masa paravojnih formacija. Zato je ključno pitanje - šta je suština ove izmjene i kakva je namjera organa RS?

Nadalje, malo je poznato da je u RS izuzetno dobro organiziran sistem lovačkih udruženja. Rasprostranjena su ravnomjerno širom teritorije entiteta, a njihov rad odlikuje se zavidnom, gotovo vojničkom disciplinom i masovnom opremljenošću članova oružjem tzv. dvojne namjene, odnosno poluautomatskim puškama sa optičkom opremom koja je istovremeno i savremeno vojno pješadijsko, a ne samo lovno oružje.

Zanimljivo je da MUP RS nikad nije objavio broj registriranih osoba sa dozvolama za „sportsko oružje“ (u šta spada i lovačko), niti broj i vrstu dugih cijevi koje oni posjeduju. O ilegalnim depoima oružja preostalim nakon proteklog rata ovdje je nemoguće govoriti čak ni u približnim procjenama.

Može se reći da su organi RS sistematičnom politikom omogućavanja građanima da legalno dođu do oružja ostvarili doktrinu „naoružanog naroda“ poznatu iz ranijih vremena, ali sa drugačijom svrhom. Ili je svrha i onda bila ista, da se u pogodnom trenutku već naoružane ljude podstakne na nasilno provođenje ciljeva koje politika nije uspjela provesti. Jer, samo je jedan korak od lovačkih društava i naoružanih građana do paravojnih grupa i jedinica rezervista čiji pogubni tragovi djelovanja i danas obilježavaju međunacionalne i političke odnose u BiH.

Hoćemo li se ponovo uvjeriti u teoriju da se na Balkanu historija ponavlja, sada uglavnom zavisi od strane koja upravo, dok se grčevito protivi ulasku BiH pod sigurnosni kišobran NATO-a, zvecka vlastitim oružjem i ne prestaje sa prijetnjama podgrijavajući svakako konfuznu situaciju u zemlji. Dovede li nas neki novi inscenirani incident u stanje kao u proljeće 1992. godine, bit će jasno da je velikosrpski projekat ušao u novu fazu realizacije i to sukobom niskog intenziteta.

I manji incident bio bi dovoljan povod da „policija RS za 24 sata izađe na granice“ i da entitet proglasi nezavisnost kojom banjalučki lideri odavno prijete, a beogradski im odobravaju. Jedino što još ne znamo – koja bi bila cijena tog avanturizma i ko bi je sve platio?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Ocijeni...
(0 glasova)

covicČovićeva izjava da će baštiniti vrijednosti Herceg-Bosne, nije ništa drugo nego otvorena prijetnja da će s Dodikom provesti u djelo ono što su svojevremeno Boban i Karadžić dogovorili u Grazu.

Piše:Elvedin Nezirović


Čovićeva izjava poziv je svim nehrvatima koji žive unutar imaginarnih granica Herceg-Bosne, da se mirno i dostojanstveno sklone u nekakve bjelosvjetske pripizdine, piše autorDavor Javorović.

„Proživili smo 28 godina koje su iza nas i možemo iskazati ponos za to vrijeme i mudre odluke koje smo donosili da bi smo sačuvali i zaštitili hrvatski narod“, kazao je ovih dana u Mostaru, na IV saboru Hrvatske zajednice Hereg-Bosne, predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog nardonog sabora, Dragan Čović, te u maniru dokazanog domoljuba i najvatrenijeg zagovornika evropskih vrijednosti istočno od Imotskog, dodao: „Trebamo očuvati nešto što je prevrijedno a to je ovo ime Herceg Bosna. (...) Želim da na ovom saboru izaberemo adekvatno vodstvo prije svega predsjednika sabora koji može predvoditi kako bi sve dok se ne izborimo za svoju potpunu jednakopravnost na cijelom prostoru BiH predstavljene kroz legitimne predstavnike Hrvata u svakoj razini. Do tog vremena moramo do kraja organizirati HZ HB i sve druge institucije Hrvatskog naroda i tražiti zajedništvo.“

Nekoliko dana poslije pomenutog Sabora, kojem je, uzgred budi rečeno, prisustvovala komplenta ovdašnja hrvatska politička elita, Prvi u Hrvata replicirao je onom malom dijelu „bošnjačke javnosti“ – uglavnom Udruženjima logoraša i ponekom portalu – koji je našao za shodno da osudi njegovu izjavu: „Nadam se da ćemo trajno baštiniti vrijednosti Herceg Bosne, bez namjere da povrijedimo bilo koga tko je u tom vremenu imao problema.“
Licemjerno nipodaštavanje tuđe patnje

Zaista je prelijepa pomisao da živim u istoj zemlji (napose, u istom gradu), u kojoj umni i plemeniti promicatelj ljudskih prava i sloboda, hoće, eto, „baštiniti vrijednosti“ Udruženog zločinačkog poduhvata, bez namjere, je li, da time povrijedi „bilo koga tko je u tom vremenu imao problema“. Bilo tko u Čovićevoj izjavi su, valjda, neki vrlo upitni, pojedinačni ljudski slučajevi koji bi se mogli prebrojati na prste jedne ruke, dok su problemi, zapravo, tek sitni, nasumični izljevi građanskih frustracija tako tipičnih za to vrijeme. To bezdušno i do kraja licemjerno nipodaštavanje tuđe patnje, uz koje, po unutarnjem automatizmu svakog nacionalizma, ide i stvaranje bizarnoga kulta etničke martiromanije, to je, eto, ideološki supstrat hrvatske politike u 21. vijeku, koja – pa valjda je to sasvim jasno iz Čovićevog političkoga katekizma – nema namjeru da povrijedi bilo koga.

Svedena na bilo tko u umu hrvatske etničke politike, nehrvatska populacija s područja pokojne Hrvatske republike Herceg-Bosne i danas osjeća posljedice njenih vrijednosti. Spaljene kuće, minirane bogomolje, pokradena privatna i javna imovina, koncentracioni logori, na hiljade mrtvih i protjeranih, stotine nekažnjenih ratnih zločinaca koji slobodno hodaju etnički očišćenim herceg-bosanskim gradovima, pa još i ulice koje nose imena Pavelićevih nacista – sve su to vrijednosti zbog kojih moralne političke vertikale, poput počasnog doktoranta zagrebačkog sveučilišta, uvaženog i u susjedoj Hrvatskoj iznimno cijenjenog gospodina Dragana Čovića, danas „osjećaju ponos“, jer su, eto, na jedan veličanstveni, domoljubni način „sačuvali i zaštitili hrvatski narod od nestanka“.
Iseljenje katolika iz BiH

„Proživili smo 28 godina koje su iza nas i možemo iskazati ponos za to vrijeme i mudre odluke koje smo donosili da bi smo sačuvali i zaštitili hrvatski narod“, rečenica je, koja je, kao, uostalom, i sve ono što Čović govori, empirijski provjerena i tačna. „Po posljednjim procjenama crkvenih izvora broj katolika, Hrvata, godišnje opada za oko 14.000, a u periodu od petnaest godina, od 2003. do 2017. manji je za 88.687, odnosno oko devetnaest posto. U tom općem gubitku vlastiti negativni priraštaj sudjeluje s 21.049, što znači da se iz BiH u tom periodu iselilo 67.638 katolika“.

Ovako je, u julu mjesecu prošle godine, na konferenciji „Hrvati BiH – demografska stvarnost“, govorio monsinjor Tomo Vukšić, dok je, prema podacima svećenika koji provode godišnji blagoslov kuća, utvrđeno da u Bosni i Hercegovini ove godine živi 10.100 katolika manje u odnosu na 2018. godinu. Zar iz ovoga nije sasvim jasno da je Čovićeva proeuropska politika, osim Bošnjake i Srbe, usrećila i brojne Hrvate, koji sada u nekim svojim austrijama i amerikama bezbrižno uživaju u plodovima mudrih odluka njihovog političkog rukovodstva? Moglo bi se o ovome govoriti iz obilja drugih perspektiva, ali i ovo što smo naveli sasvim je dovoljno da se stekne uvid u to kako je hrvatski narod „sačuvan i zaštićen“ u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Boban i Karadžić politički mentori Čoviću i Dodiku

S druge pak strane, Čovićevi lokalni koalicioni pajtaši iz najbrojnijeg konstitutivna naroda – onog, da ne bude zabune, koji je na svojoj koži osjetio sva vrijednosna načela Herceg-Bosne – nesebično ispoljavaju svoju volšebnu umnost i talenat za bavljenje politikom tako što se mudro pretvaraju da ničega vrijednog njihove pažnje ovih dana u Mostaru nije ni bilo: ni IV Sabora Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, ni Čovićevih odvratnih izjava. To može da čudi samo onoga ko u Mostaru ne živi, odnosno onoga ko ne poznaje društveno-političke prilike u dijelu grada istočno od Bulevara: esdeaovskoj bratiji je ideal pravednog društva i općeg dobra određen isključivo udjelom vlastitog interesa u istima. Taj dio grada od rata, zapravo, i postoji kako bi njime vladali oni koji su po svojoj vjerskoj i političkoj orijentaciji preodređeni da njime upravljaju, i to na isti način na koji su nekada paše upravljale svojim pašalucima – drukčije, naprosto, niti može, niti smije biti.

Prevedena na jezik onih koji se na bilo koji način mogu identificirati s bilo tko, Čovićeva izjava da će baštiniti vrijednosti Herceg-Bosne, nije ništa drugo nego otvorena prijetnja da će s Dodikom provesti u djelo ono što su, svojevremeno, njihovi politički mentori i preci, Mate Boban i Radovan Karadžić, dogovorili u Grazu. To je, ujedno, humani poziv svim nehrvatima koji danas žive unutar imaginarnih, tuđmanovskih granica Herceg-Bosne, pardon: velike Hrvatske – dakle od Neuma do Ivan Sedla – da se mirno i dostojanstveno sklone u nekakve bjelosvjetske pripizdine, jer će im, u suprotnom, nekog narednog 9. maja 1993, Ćorićevi vojni policajci ponovo pokucati na vrata. Pardon, praviti probleme.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

idis1Procesuiranje islamskih boraca bit će test spremnosti BiH za partnerstvo u antiterorističkoj borbi, najbolji dokaz političkog otklona od ekstremizama i veliki korak prema NATO-u.

Ljudi koji su mjesecima i godinama ratovali na krajnje brutalan način sada su hodajuće tempirane bombe

Kada je u drugoj polovini prošle godine postalo izvjesno da će ISIL doživjeti svoj vojnički, a time i politički kraj, tj. da je i ovaj projekt super-sila u okviru prekompozicije sfera uticaja na globalnom planu pred okončanjem, postavilo se vrlo ozbiljno pitanje sigurnosnih prijetnji od dijelova grupa ekstremista koje će se nakon vojnog razbijanja uputiti na sve strane svijeta tražeći utočište, neko novo ratište i u - matične zemlje. Sjetimo se da je i mudžahedinski pokret u Afganistanu nastao uz svesrdnu američku pomoć, organizacijsku, logističku i svaku drugu, a sve da bi se ova zemlja suprotstavila sovjetskoj agresiji i okupaciji. Ali, kada su Sovjeti poraženi u Afganistanu, a SAD kasnije odlučile da se povuku iz ove razorene i politički rastrojene zemlje, vrlo brzo su bivši saveznici postali „talibanski nedemokratski režim“ i teroristička prijetnja za Zapad, posebno SAD. Ponajviše se to odnosilo na Al Qaidu i njenog lidera Osamu Bin Ladena, oboje u potpunosti američke proizvode.
Četnici iz Ukrajine?

Indikativno je da u cijelom problemu boraca sa stranih ratišta do prije nekoliko dana nije bilo ni riječi o dobrovoljcima koji su boravili u Ukrajini na strani separatističkih snaga u Donjecku. Prema raspoloživim podacima, među njima je bilo desetak državljana BiH, koji su u Ukrajinu otputovali u organizaciji Četničkog ravnogorskog pokreta iz Srbije. Tek prije nekoliko dana Tužilaštvo BiH podiglo je prvu optužnicu i to protiv Gavrila Stevića iz Banjaluke koja ga tereti za protivzakonito pridruživanje paravojnim formacijama u Ukrajini i ratovanje na području Luganjska „u sastavu jedinice ‘Jovan Šević’ koja je djelovala protiv legitimnih snaga Ukrajine”. Inače, po povratku u Beograd njih je privela i saslušavala srbijanska BIA, a epilog ovih procesa je da je već 30 državljana Srbije nakon sporazuma o priznanju krivice osuđeno uslovnim kaznama! Ostali državljani BiH sa ukrajinskog ratišta zasad su nedostupni organima BiH jer borave u Srbiji.

Hodajuće bombe

Sada je vrijeme da se rasformiraju i pacifiziraju ISIL i prateće ekstremističke grupe pa ponovo ulazimo u priču o tome – šta s njima poslije svega. U svakom slučaju, gdje god da dođu, ljudi koji su mjesecima i godinama živjeli u ekstremnim uvjetima i ratovali na krajnje brutalan način sada su hodajuće tempirane bombe u psihološkom, psihijatrijskom, sociološkom i političkom smislu. Stoga je vrlo bitno kako će i gdje oni biti zbrinuti. Jasno je da je to u specifičnoj i rovitoj sredini kakva je Bosna i Hercegovina, već opterećenoj nasljeđem vjersko-političkih antagonizama, vrlo vruća tema. A posebno posljednjih dana kada je razotkrivena obavještajna operacija hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije, koja je pokušala političku antibosansku kampanju Zagreba poentirati „otkrivanjem skladišta naoružanja“ kod selefija i time betonirati priču o BiH kao evropskom leglu terorizma.

Još početkom godine SAD su gotovo ultimativno zatražile od zemalja saveznica, članica NATO-a i svih drugih država – da prihvate „svoje“ ekstremiste iz Sirije i procesuiraju ih u svojim zemljama! Možda je izgledalo pomalo servilno od ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Igora Crnatka kada je promptno u ime BiH odmah nakon ovog poziva Washingtona objavio da će naša zemlja „prihvatiti sve svoje državljane koji su ratovali na stranim bojištima i prema njima postupiti po zakonu.“

U ovako delikatnom pitanju i iz pozicije Bosne i Hercegovine zapravo nije ni mogao, a niti trebao postupiti drugačije. A kada se problem malo razloži, pokazat će se da je ovo jedan od vrlo bitnih ispita naše zemlje u domenu spremnosti da se odgovori na globalne prijetnje. Osim toga, na unutarnjem planu vlasti BiH će i kao sistem, ali i politički faktori pojedinačno morati da razjasne i demonstriraju svoj stav prema ekstremizmima bilo koje vrste. U tom smislu BiH sada može značajno poentirati kao partner Zapada u međunarodnoj borbi protiv terorizma i potencijalna članica NATO-a i to u operaciji koja uopće nije posebno zahtjevna. Posebno je povoljna okolnost to što BiH već ima zakonske odredbe i međunarodni sporazum sa NATO koji omogućavaju da se problem rješava optimalno brzo.
Istražitelji iz BiH na terenu!

Prema nepotvrđenim saznanjima na lokacijama zarobljeničkih vojnih kampova i zatvora u Siriji i Iraku, ali i nekim bliskoistočnim zemljama gdje su pohapšeni dijelovi razbijenih jedinica ISIL-a, već se nalaze operativci Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine, zapravo jedine ovlaštene institucije za obavještajni rad u inostranstvu. Njihov zadatak je koliko jasan i jednostavan, toliko i delikatan. Prvi korak je utvrđivanje stvarnog identiteta zarobljenika koji su preliminarno evidentirani kao državljani BiH.

Svi zarobljeni pripadnici ISIL-a, Fronta Al Nusra, Al Qaide te manjih frakcijskih grupa tj. pokreta koji su rezolucijom UN-a proglašeni terorističkim organizacijama, već su isljeđivani od američkih, sirijskih, kurdskih ili iračkih istražitelja te se došlo do nekoliko desetaka osoba (oko 60) koje su navodno državljani BiH. S obzirom da većina njih sada nastoji izbjeći sankcije za učešće u terorističkim jedinicama i za eventualno počinjene zločine, redovni problem istražitelja je utvrđivanje stvarnog identiteta i porijekla. Baze podataka iz bosanskih službi, kako one osnovne identifikacijske, tako i službene policijske, sigurnosne i sudske evidencije sada su od neprocjenjivog značaja. Zatim DNK uzorci i profili, otisci prstiju te podaci iz baza DIA-e i CIA-e te sigurnosnih organa Sirije, Iraka i vojnih snaga Kurda u međusobnom ukrštanju će nesumnjivo dovesti do tačnog identiteta i porijekla zarobljenika.

Sljedeći korak je istraga radi li se samo o inkirminiranom članstvu u terorističkim organizacijama ili su neki od zarobljenika počinili i ratne zločine. To će već biti delikatniji dio posla u fazi prikupljanju dokaza, a zatim i kod procesuiranja nakon transfera u BiH.
BiH i NATO - saradnja po Sporazumu

Saradnja BiH i SAD na zadatku prihvatanja islamskih boraca ima izuzetan vanjskopolitički značaj. Naime, u ovoj fazi operacije, tj. razmjeni tajnih podataka o terorističkim prijetnjama, organi BiH postupaju po Sporazumu između BiH i NATO-a o sigurnosti informacija potpisanom još 2007. godine kada su u Ministarstvu sigurnosti i Ministarstvu odbrane BiH formirani, a od NATO-a certificirani odjeli (registri) za čuvanje tajnih podataka po standardima Saveza. Saradnja postoji već duže od decenije i ovo je možda dosad najkonkretnija i najznačajnija aktivnost, jer se radi o domenu protuterorističke borbe. Početkom marta, dok već traju pripreme za transfer islamskih boraca u BiH, Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH i Wendy Bashnan, direktorica NATO ureda za sigurnost u Sarajevu potpisali su dodatne administrativne aranžmane za zaštitu tajnih podataka razmijenjenih između Bosne i Hercegovine i NATO-a, što jasno ukazuje na ozbiljno partnerstvo BiH u domenu kolektivne odbrane od terorizma, ali i na podršku NATO-a daljem putu BiH ka Savezu. Proteklih dana je i Eric Nelson, novi ambasador SAD u Sarajevu dao nedvosmislenu podršku za nastavak tog procesa. Upravo zbog svega toga, može se reći da se ovdje radi o operaciji od većeg političkog, nego sigurnosnog značaja.

Sljedeći značajan ispit za BiH, bit će procesuiranje državljana BiH nakon njihovog transfera u domovinu. U slučaju da se radi „samo“ o djelu iz Člana 162, b) KZ BiH - „učešće u stranoj, vojnoj ili paravojnoj, parapolicijskoj formaciji na ratištima izvan BiH“ procedura je vrlo jednostavna i bh. pravosuđe je već postupalo u takvim situacijama i donijelo 20-tak presuda, ne samo protiv bivših boraca, nego i protiv organizatora njihovog odlaska (slučaj Bilal Bosnić i dr.). Opća ocjena u javnosti je bila da su sankcije bile preblage, tj. da su izricane najniže moguće presude i da je upitan njihov odgojni efekt. Međutim, sada je vrlo vjerovatno da će radi dokazivanja opredijeljenosti BiH protiv terorizma, posebno islamskog, Sud BiH nastojati izreći maksimalne kazne za ovo krivično djelo, a to je 10 godina. Svakako, ni dosad nije trebalo biti popustljivosti prema ovim osobama pa je onda sasvim umjesno pitanje – da li su blage kazne i sudske nagodbe s njima bile rezultat političkog uticaja na sudove od stranaka u BiH koje nikad ne osuđuju agresivno i nezakonito djelovanje selefijskih zajednica ili to čine samo formalno, dok u praksi s njima koketiraju i djeluju kao njihovi pokrovitelji !?
Moguće drakonske kazne

Utvrdi li se, međutim, sada da među državljanima BiH ima i ratnih zločinaca, bit će to još teži izazov za Sud BiH. Moguće je da će BiH demonstrirati političku privrženost antiterorističkoj borbi izricanjem drakonskih kazni za dokazane zločine u sprezi sa terorizmom, kao što je bilo u slučajevima nekoliko ranijih presuda (Topalović / ubistva Hrvata u Konjicu – 42 godine, Jašarević /pucanje na Ambasadu SAD – 40 godina, Čaušević / bomba na PU Bugojno – 35 godina zatvora). Vjerovatno će se upravo takvi, složeniji postupci voditi protiv eksponiranih osoba kao što je npr. Almir Selimović iz Živinica, inače poznat po video (YouTube) prijetnjama reisu Kavazoviću i svim „kjafirima i nevjernicima u BiH koji su napustili islam“ te pozivanju na „ubijanje kjafira gdje god ih se stigne i svim sredstvima.“

Selimović je zarobljen na iračko-sirijskoj granici, a osim njega među prvim izručenima mogli bi biti Ibrahim Ibro Ćufurović i Armin Čurt. Zatim možemo očekivati da budu izručeni Alija Keserović, Emir Ališić i Hamza Labidija i to prema najavi ministra Mektića već ovih dana. Pretpostavlja se da su zarobljeni i Begzad Sarač, Edvin Babić, Senad Kasupović, Salem Hasić, Enes Borovac, Bilal Sinanović, Edin Muftić i Nedim Mujčinović, ali nema pouzdanih saznanja da će i oni biti izručeni sa ovom prvom šestorkom.

Inače, Interpol i američke službe kriminalistički obrađuju oko 25 državljana BiH za kojima se traga i već su raspisane međunarodne potjernice te je neminovno da oni i po tom osnovu budu izručeni u BiH ma gdje da budu uhapšeni. Nepotvrđene i nepotpune procjene govore da je na sirijsko ratište iz BiH u posljednjih šest godina otišlo oko 180 vojno sposobnih muškaraca, zatim oko 60 žena, što njihovih supruga, što djevojaka-boraca koje su tamo postale nevjeste ISIL-a. Također, procjenjuje se da je s majkama i najmanje 40 djece i oni su posebna briga. Plan za njihov transfer, prihvat i kasniji program resocijalizacije zasad ne postoji iz prostog razloga što žene i djeca nisu sigurnosna prijetnja, a očigledno je da su humanitarna i socijalna dimenzija procesa u drugom planu.

Od pomenutog broja boraca, za gotovo trećinu (60) postoje indicije ili potvrde da su poginuli, a njih 50-tak se vratilo u BiH nakon dužeg ili kraćeg boravka pa je dio već procesuiran. Zarobljeni će biti izručeni, a ostali borci su se ili već razbježali van ratnih zona ili su se sa lažnim identitetom utopili u haotičnu situaciju koja vlada u Siriji pa je pitanje hoće li ikad biti pronađeni.

Kada i gdje će tačno u BiH biti dopremljeni zarobljenici vjerovatno će ostati zaštićeni podatak dok se transfer ne završi. Prethodno će trebati riješiti i pitanje pritvorskog smještaja za njih, jer je sigurno da će sa aerodroma biti sprovedeni izravno u neki od zatvora i stavljeni u nadležnost Tužilaštva BiH. Vjerovatno će i ovim povodom biti aktuelizirano pitanje novog zatvora u Istočnom Sarajevu koji se već mjesecima ne otvara radi politikantskih borbi oko personalnih rješenja za mjesta u upravi zatvora!
Odgovor na podmetanja iz Hrvatske

Ono što će uslijediti, suđenja pred Sudom BiH, bit će vrlo značajno u pravnom i u političkom smislu. Zagarantiran je međunarodni monitoring tih postupaka i veliko interesiranje medija i javnosti, što je i dobro. Ovakvom kontrolom i razrješenjem cijele situacije BiH bi trebala biti zadovoljna iz dva razloga.

Prvi je prosta činjenica da je preuzimanje sigurnosno rizičnih osoba u vlastitu nadležnost najbolji način da ih se drži pod punim nadzorom, a izvan uticaja raznih stranih agentura i nedobronamjernih zemalja, koje bi ih mogle instrumentalizirati na štetu BiH. Narastajuća afera o navodnom organiziranju vehabija od hrvatskih službi radi kompromitacije BiH o tome najbolje svjedoči. Nedovoljno bavljenje vlasti problemom selefijskih zajednica, dopuštanje da nekontrolirano djeluju izvan bh. zakona i Islamske zajednice BiH stvorili su utisak kod domaće javnosti da ih se svjesno tolerira od dijela bošnjačke elite, a to je istovremeno stvorilo priliku i povod neprijateljima da razviju mantru o BiH kao „islamskoj, terorističkoj opasnosti u Evropu.“ Nakon razotkrivanja operacije hrvatskih službi kojom se pokušalo u vehabijske zajednice i mesdžide podmetnuti oružje postaju jasni motivi višemjesečnih optužbi od predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića te opanjkavanje BiH u tijelima EU za vjerski ekstremizam. Dakle, da je operacija uspjela „pronađeno oružje“ bi bilo krunski dokaz svih ranijih optužbi protiv Bosne i Hercegovine.

Drugi pozitivan aspekt predstojećih izručenja je prilika za pravosuđe i druge segmente vlasti u BiH da demonstriraju suštinsku i praktičnu opredijeljenost za suprotstavljanje svim ekstremizmima, kao i da dokažu sposobnost države za partnerstvo u antiterorističkoj borbi. Time će se anulirati svi dosadašnji efekti propagande o Bosni i Hercegovini kao „bazi terorizma na tlu Evrope.“ Također, u svim tim postupcima konačno će se i jasno izdiferencirati snage koje su zaista opredjeljene za euro-atlantske integracije, i one koje nisu u stanju napraviti iskorak iz retrogradnih političkih, vjerskih i društvenih koncepata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Edin Subašić (AJBalkans)

petak, 29 Mart 2019 00:00

Velikosrpski korijeni zla na Balkanu

Ocijeni...
(0 glasova)

masovnagrobnica2Negiranje Bosne kao države i Bošnjaka kao zasebnog naroda temelj su velikosrbijanske (i velikohrvatske) politike.

Piše: Taner Aličehić

Drugi pokušaj uništavanja Bosne i Hercegovine krenuo je 1992. godine, navodi autorEPA

Zašto je proces stvaranja država na prostoru zapadnog Balkana iziskivao tolike žrtve? Zbog čega je pitanje nacionalnog identiteta na prostoru Bosne i Hercegovine, Srbije ili Hrvatske povezano s vjerskim izborom pojedinca, a ne s njegovim porijeklom, jezikom ili kulturom? Zašto tolika potreba za negiranjem svega bosanskog kod pripadnika srpskog (pa i hrvatskog) nacionalizma? Odgovoriti na ova pitanja iziskuje da se suočimo s mnogim zabludama koje su nametane u proteklih stotinjak godina.

U historijskim okolnostima koje su oblikovale srpski nacionalni pokret glavna uloga pripala je Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Samim tim, srpska nacija nije mogla biti izgrađena poistovjećivanjem s državnim okvirom, nego samo s pravoslavnom vjerom, što je omogućilo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da sebe nametne kao jedinog čuvara narodnog pamćenja. Posljedica je bolesna vizija nacije "jedan narod, jedna vjera, jedna država", koja je temelj srpske politike.

Takva ideja nacije je uslovila i hrvatski nacionalni identitet, koji je ništa drugo nego odgovor Katoličke crkve, a na kraju, evo, i bošnjački nacionalizam. Rezultat je da se mržnja upotrebljava kao jedini pogon za nacionalnu politiku.
Njegoševa 'osveta' Smail-agi

A moglo je biti drugačije da je Vuk Karadžić, nadahnut njemačkim nacionalnim pokretom, koji se zasnivao na jeziku i kulturi, uspio u svojim nakanama da ujedini sve južne Slavene sličnog govora u jedan nacionalni korpus. Kako bi se danas zvali i nije toliko bitno.

Međutim, bitnu ulogu u daljem oblikovanju srpstva odigrao je Petar II Petrović Njegoš, koji je ličnu osvetu kroz sukob sa Smail-agom Čengićem i Bošnjacima pretočio u mržnju prema muslimanima, "poturicama", kako ih naziva, a to se nadovezalo na spomenuti mit i preraslo u jedan od temelja srpske nacionalne ideologije. Ta "osveta Kosova" i mržnja prema "poturicama" njegovana je generacijama - kako kroz politiku, tako i kroz obrazovanje.

Uvijek mora biti i neke koristi, kao što je mnogima holokaust bio izgovor za pljačku Jevreja za vrijeme onog rata. U Srbiji je snaga srpskog "pravoslavnog" identiteta rasla uporedo s mržnjom prema domaćem muslimanskom stanovništvu tokom 19. i 20. vijeka. U prilog takvog "srpstva" išlo je otimanje posjeda i pljačka imovine muslimana u Srbiji.

Iako je velika većina tih muslimana nije bila dio feudalnog sloja, a mnogi su i sami bili kmetovi, oni su svi pojednostavljeno prikazani kao dio takozvanog turskog osvajača. Njihovi posjedi mahom su podijeljeni pravoslavnom dijelu srpskog naroda. Takvo srpstvo je poistovjećeno sa slobodom od kmetstva i od "turskog okupatora", stvarajući kod velikog broja stanovnika današnje Srbije potpuno pogrešnu sliku historije.
Brisanje Bosne iz Banje Luke

Mehanizmi dehumanizacije korišteni za istrebljenje Jevreja centralne i istočne Evrope (kroz mitove o njihovom bogatstvu) istovjetni su onima koje je upotrebljavala srpska politika da bi uništila muslimane na prostoru Balkana. S vremenom, srpska politika je uvidjela da preko "svoje" pravoslavne crkve može ovladati vjernicima i van granica tadašnje Srbije, što je davalo mogućnost proširenja "srpske teritorije".

Za vjerovati je da za neke srpske političare (kao Iliju Garašanin, uz već spomenutog Vuka Karadžića) proces posrbljavanja Bošnjaka nije trebalo da se odnosi isključivo na stanovništvo pravoslavne vjere, ali ispostavilo se da su zagovornici "pravoslavnog" srpstva nadjačali "građansku" Srbiju. Svjedoci smo kako ljubitelji "velike Srbije" i danas negiraju bilo koji spomen na bosanski identitet na dijelu Bosne i Hercegovine koji je pod njihovom kontrolom: od "srpskih toplica" do raznih Obilićeva, novi "vladari" Banje Luke trude se obrisati svu bosansku prošlost ovog grada.

Prvi pokušaj potpunog uništenja Bosne propao je s početkom Drugog svjetskog rata, poništavanjem ugovora Cvetković–Maček. Nakon toga su ZAVNOBiH i AVNOJ privremeno spriječili njene protivnike da ostvare slične rušilačke zamisli. Bez obzira na to što je bosanski narodni identitet u obje Jugoslavije bio zabranjen (Bosanci su se etnički morali izjašnjavati ili kao Srbi, ili kao Hrvati, ili kao neopredijeljeni, ili kao Muslimani), ono je kao snažan kulturni identitet doživjelo vrhunac osamdesetih godina proteklog vijeka.

Prirodno, vrijednosti antifašizma koje su oblikovale drugu Jugoslaviju suštinski su bile historijske vrijednosti bosanstva, i samim tim normalno je što je bosanski narod prigrlio ideju jugoslovenstva i ostvario se u toj sredini. Za Bosnu i Bosance je takav sistem vrijednosti bio sasvim prirodan. Stoga, za svakog pojedinca koji se prepoznavao u "jugoslovenstvu" danas jedino bosanstvo ima smisla.
Kako prekinuti spiralu zla

Drugi pokušaj je krenuo 1992. godine. Pod izgovorom da moraju ujediniti sve Srbe u istu državu, sljedbenici "velike Srbije" pokrenuli su niz ratova sa susjednim državama tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Posljedica ovih procesa bila je osmišljena agresija na bosansku državu, stvaranje Republike Srpske, čiji je primarni cilj bilo premještanje, protjerivanje i ubijanje stanovništva vjernog bosanskoj državi, identitetu i ideji vjerski pluralne sredine.

Koristeći metodu spaljene zemlje, strahovite zločine i genocid, ubice ubačene iz Srbije okupirale su značajan dio bosanske državne teritorije, stvarajući preduslove za dalji rat i mržnju među Bosancima. Cilj je bio stvoriti strah od osvete i nepovratno poremetiti odnose među ljudima i spriječiti njihov povratak nakon sukoba. Tu politiku najbolje opisuje anegdota vezana za izvjesnog srpskog ratnog zločinca, koji je krajem 1992. godine naglasio svojim bivšim prijateljima iz Sarajeva da "ubijanje neće prestati sve dok oni ne prestanu željeti da žive sa Srbima". S druge strane, i tadašnjoj hrvatskoj politici je odgovaralo da se sukobi prenesu u Bosnu i Hercegovinu.

Svi pokušaji da se Srbija pretvori u modernu evropsku državu, gdje će se nacionalnost zasnivati na državljanstvu, propali su. Svi političari koji su pokušali nešto promijeniti su ili ubijeni ili protjerani iz Srbije. Po svemu sudeći, spas Srbiji i srpskom narodu jedino mogu ponuditi Bosna i Hercegovina i bosanski narod, i to ukidanjem posljednjeg uporišta četničkog srpstva, Republike Srpske. Time bi se za sva vremena prekinula spirala zla u kojoj se danas nalaze sve tri "nacionalne" ideologije i otvorio bi se put da sve tri države - Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina - postanu istinski građanske nacije, koje će njegovati osnovna ljudska prava svakog pojedinca, a ne vjerskih zajednica.
Da su nacisti dobili dio Njemačke...

Negiranje Bosne i Hercegovine kao države i teritorije i Bošnjaka kao zasebnog naroda, koji je u kontinuitetu, od Kraljevine Bosne do danas, o(p)stao kao etnički, kulturološki i jezički jedinstven prostor, njegujući vjerski pluralno društvo, temelj su velikosrbijanske (i velikohrvatske) politike. Razaranje bosanskog identiteta i prisvajanje bosanske teritorije, s jedne strane, te pokolji i protjerivanje muslimana, s druge, nisu počinjali iz istih razloga, od istih osoba, niti istovremeno, ali su imali isti cilj: prisvojiti teritoriju. Danas su se definitivno stopili u jedan proces.

Bez obzira na sve prepreke, Bosna i Hercegovina i njen narod su u Narodnooslobodilačkoj borbi protiv obje ove politike, četnički pokret, s jedne strane, i ustaški, s druge, obnovila svoju državnost 25. novembra 1943. godine. Nažalost, Dejtonski sporazum je, priznavanjem postojanja entiteta Republika Srpska na dijelu bosanske teritorije koji je bio pod okupacijom velikosrbijanske pokreta, legitimirao jednu genocidnu ideologiju.

Možemo samo zamisliti kako bi danas izgledala Evropa da je ostavljen jedan dio Njemačke nacistima na upravljanje. Taj presedan danas drži zatočenim u fašizmu srpski narod, a samim tim hrani sličan vid ideologije i kod Hrvata i kod Bošnjaka i sprečava trajni mir na Balkanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

islamofobijaZapadne novine i portali smatraju da je masakr nad muslimanima na Novom Zelandu, koji se dogodio u petak, odraz straha od islama i muslimana (islamofobija) i bjelačkog nacionalizma, koji se, kako navode, proširio na Zapadu, stoga pozivaju na zaustavljanje antimuslimanskog diskursa.

Mehdi Hasan, politički komentator i kolumnist, u svom tekstu na američkom portalu The Intercept poziva da se zaustavi antimuslimanska retorika, a od Zapada je zatražio da se ne zadrži samo na osudama.

U tekstu se osvrnuo i na manifest koji je novozelandski ubica Brenton Tarrant objavio prije napada, rekavši da je prepun mržnje i zlobe prema muslimanima i imigrantima i da je umobolan. I pored toga, smatra da u tome nema ništa šokantno jer je veliki dio misli i referenci pozajmljen iz političkog i medijskog mainstreama, pogotovo u SAD-u.

Guardian podiže crvenu zastavu
Britanski list The Guardian posvetio je svoj uvodnik komentarima o napadu, rekavši da on pogoršava prijetnju od ekstremizma. Smatra da krajnja desnica pokušava sijati razdor u društvima, stoga poziva političare da rade na ujedinjenju i pomirenju ljudi, posebno u vrijeme tuge i ljutnje.

Rađanje, rast i otpornost krajnje desnice, koja se nekad gnijezdila u mračnim kucima, naišla je na odjek i podršku na društvenim medijima, dodaje taj list.

U tom kontekstu Guardian pojašnjava da su američki informativni mediji, prema onome što pokazuju istraživanja, oteti u periodu od 2016. do 2018. kako bi grupe koje potiču na tu mržnju promovirale svoje poruke.

Kolega iz Bijele kuće
Guardian ističe da agitatori nadmoći bijele rase vjeruju da u Bijeloj kući imaju svog kolegu. Ako griješe, onda Donald Trump nije učinio gotovo ništa kako bi ih razuvjerio.

Američki list Los Angeles Times piše da je napad na Novom Zelandu bio još jedan brutalan zločin počinjen u ime nadmoći bijele rase, dok “predsjednik Donald Trump muslimane i imigrante iz Srednje Amerike naziva egzistencijalnom prijetnjom”.

Francuski list La Croix navodi da masakr na Novom Zelandu skreće pažnju na antiislamsku retoriku prisutnu u Australiji.

Iako je izuzetno mali broj onih koji vjeruju u nadmoć bijele rase u Australiji, antiislamski diskurs sve se više širi, i to tako očito, navodi La Croix. Pojedini političari ne ustručavaju se izjaviti, tvrdi taj list, da je Australija izgrađena na modelu “bijele Australije”, u skladu s migracijskom politikom koja je između 1861. i 1973. favorizirala bijelu evropsku imigraciju na račun drugih kontinenata.

Nakon napada u Christchurchu muslimanka Mehreen Faruqi, senatorica iz stranke Zelenih i zastupnica u Parlamentu Australije, nije se ustručavala povezati napade na džamije s antiislamskim raspoloženjem u zemlji, posebno među političarima ekstremne desnice, kao što su Pauline Hanson i Fraser Anning, navodi francuski list. Dodala je da su ti napadi rezultat islamofobije i rasne mržnje, koja je postala normalna i legitimna zahvaljujući pojedinim politikama i medijima.

Američki portal The Hill smatra da taj masakr ukazuje na potrebu obraćanja veće pažnje na govore međunarodnih političkih ličnosti, uključujući i predsjednika Trumpa. Iako Trump ne snosi direktnu odgovornost za napad, on je dao vjetar u leđa ekstremistima i mrziteljima islama širom svijeta svojim pozivom iz 2015. da se muslimanima potpuno zabrani ulazak u Sjedinjene Američke Države.

Korijeni masakra
Američki list New York Times objavio je tekst pod naslovom “Korijeni masakra u Christchurchu”, autora Wajahata Alija, u kojem se navodi da solidarnost i molitve nisu dovoljne jer su ti napadi posljednja manifestacija rastuće i globalizirane ideologije bijelog nacionalizma, čije se pitanje mora rješavati na samom izvoru, a to se odnosi na političare i medijske ličnosti koje njeguju i promoviraju taj trend i traže izgovore.

U tekstu se dodaje da je manifest koji je napadač objavio inspiriran posredstvom napredne internetske ideološke strukture koja regrutira i radikalizira uglavnom muškarce kako bi se “zapadna civilizacija” spasila od “strane invazije”.

Kaže da opasnost od bijelog nacionalizma nije ograničena samo na SAD nego da ta opasna ideologija također prijeti imigrantskim zajednicama širom svijeta, kao i da je potiču čelnici.

Dodaje da su svima onima koji su doprinijeli širenju mita “o muslimanima kao izvoru prijetnji” sada ruke uprljane krvlju žrtava masakra u Christchurchu. Ako ideja da su muslimani prijetnja zvuči poznato, to je djelomično zbog toga što ju je američki predsjednik Trump koristio kao argument za izgradnju zida na granici s Meksikom.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

hrvatska1Tražili su od mene da idem u mesdžid Oaza u Zavidovićima gdje se okupljaju selefije. Tražili su od mene da idem u Gornju Maoču i Bočinju, pa da boravim tamo određeni period. Odbio sam, priča sagovornik Žurnala

“Zovem se E.O. (identitet poznat redakciji). U Zagreb sam preselio 2014. godine kao maloljetnik. S početkom posljednje godine mog srednjoškolskog obrazovanja primio sam poziv od dotičnog Zvonke, uposlenika Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske (SOA). Našli smo se u ulici Petrinjska 30 u Zagrebu. Od mene je traženo da isključim telefon“.

I tako je ovaj Zavidovićanin postao “suradnik“ hrvatske obavještajne službe SOA. Mjesecima su ga, tvrdi u ispovijesti za Žurnal, ispitivali o selefijama u BiH, o naseljima u Zavidovićima i o osobama u zagrebačkoj džamiji.

-Nalazili smo se na kafi u Leggieru u Lastovskoj ulici, bili smo često u MC Donaldsu. Nudio mi je ponekad novac, a nerijetko je na mene vršio pritisak. Prijetio mi je protjerivanjem iz Hrvatske. Tražio je od mene šifru mog Facebook profila - kaže E.O. u razgovoru za Žurnal.

Odbio odlazak u Maoču

-Koja ti je nova lozinka za FB, trebam nešto provjeriti - napisao je službenik SOA-e, koji je se predstavio kao Zvonko, našem sagovorniku u januaru 2016. godine.

Uslijedila je, potom, poruka: “đe ba zapelo“, pa onda poziv. E.O. nije odgovarao. No, kasnije se, ipak, našao sa izvjesnim Zvonkom i njegovim kolegom.

-Tražili su od mene da idem u mesdžid Oaza u Zavidovićima gdje se okupljaju selefije. Tražili su od mene da idem u Gornju Maoču i Bočinju, pa da boravim tamo određeni period. Odbio sam - kaže E.O.

Nedugo nakon toga, pozvali su ga u policiju. Uručili su mu rješenje da u roku šest dana mora napustiti Hrvatsku, jer, prema procijeni SOA-e, predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili, u prevodu, da je “radikalni islamista blizak terorističkim skupinama“.

E.O. danas živi u Sarajevu. Njegovi roditelji su u Zagrebu. I njima je prijećeno protjerivanjem u trenucima kada je njihov sin tjeran da radi za SOA-u. Ovaj mladić u Hrvatsku danas može ući samo kao turista. Bez prava boravka.

Opasni tesar

Semir Aganović iz Travnika u Hrvatsku ne može ući naredne tri godine. Prvo je u oktobru 2018. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska postaja Sinj izdala “dozvolu za boravak i rad“ bh. državljana Semira Aganovića i to kao tesara u kompaniji Jukić-dam d.o.o..

Dozvola za boravak mu je vrijedila do 22. oktobra 2019. godine. No, petnaest dana nakon što je MUP procijenio da nema smetnji za njegov boravak i rad u Hrvatskoj, pozvali su ga pripadnici Hrvatske obavještajne službe.

-Dva puta po dva sata su me saslušavali. Tražili su od mene informacije o bradonjama, vehabijama. Pitali gdje se kreću. Ja sam rekao da nemam pojma o tome. Pitali su o teroristima u BiH. Kada sam rekao da ne znam ništa, donijeli su rješenje da sam opasnost za nacionalnu sigurnost Hrvatske. Protjeran sam - ispričao je za Žurnal Semir Aganović.

U zapisniku Policijske postaje Sinj, od 16. 11. 2018. godine , navedeno je da je postupak protjerivanja pokrenut „na temelju zahtjeva SOA“. Dakle, ista policijska stanica je samo 20 dana ranije tvrdila da nema nikakvih smetnji za boravak Semira Aganovića na teritoriji Hrvatske. No, nakon što je Aganović kazao da ništa ne zna o “teroristima i vehabijama u BiH“, postao je opasnost po nacionalnu sigurnost Hrvatske. U prevodu – terorista.

H.M. je zavarivač iz Zenice. Četrnaest godina je živio na teritoriji Hrvatske, gdje je 2014. godine stekao status “stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvaskoj“. No, onda su ga pozvali u SOA-u.

-Dvaput su me saslušavali. I na kraju svakog razgovora su od mene tražili da radim za njih. Ja sam odbio. Nakon toga sam protjeran - kazao je H.M. u razgovoru za Žurnal.

Rješenje o protjerivanju doneseno je 4. maja 2018. godine. Ovaj Zeničanin je proglašen „opasnošću po nacionalnu sigurnost Hrvatske“. Dakle, osoba koja se može dovesti u vezu sa terorizmom.

-Hoćete li jednu rakijicu - pita ekipu Žurnala Sabahudin Jašarević, još jedan Zeničanin koji je postao opasnost “za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske“.

Ima li u Zenici bradonja

Trinaest godina Jašarević je živio i radio u Zagrebu. Nikada, do oktobra prošle godine, nije imao problema sa produžavanjem boravka. No onda su ga pozvali iz SOA-e i stavili mu papir na sto.

-Tražili su od mene spisak mojih saboraca iz rata. I tražili su informacije o bradonjama. Pitali su ima li u Zenici bradonja. Ja sam rekao da ih ima i u Zenici i u Zagrebu. Dvaput sam bio na ispitivanju. Tražili su od mene informacije o ratu, o borcima Armije R BiH, oficirima, gdje je ko djelovao... Kada im nisam dao ono što su očekivali – protjeran sam - ispričao je Jašarević u razgovoru za Žurnal.

Svi sagovornici Žurnala zatražili su pomoć i od sigurnosnih agencija BiH. Svako od njih tvrdi da poznaje najmanje po pet bh državljana koji su na isti način tokom 2018. godine protjerani iz Hrvatske, iako niko nije napravio nikakav prekršaj. Jedini problem je bio što nisu zadovoljili očekivanja hrvatske obavještajne službe SOA.

Državljanin BiH H.Č. nije radio u Hrvatskoj. No, zbog posla na teritoriji EU često je prolazio kroz Hrvatsku. Od januara prošle godine pripadnici SOA-e pokušali su ga vrbovati. Prijetili su mu zadržavanjem na granici, raspitivali se o njegovom djelovanju unutar selefijskog pokreta.

Sigurnosnim agencijama BiH je prijavljeno da su H.Č. na jednom od sastanaka, održanim krajem aprila, nudili da prebaci paket sa naoružanjem iz Doboja do Zenice.

Plan je bio da se, nakon prebacivanja oružja, o svemu obavijeste bh. policijske agencije koje bi presrele paket, te bi, time, bilo potvrđeni navodi o radikalizaciji u BiH. Akcija je trebala biti provedena u koordinaciji sa MUP-om RS-a, te odabranim kadrovima u SIPA-i.

Upravo je u tom periodu, jedan od visokopoziconiranih hrvatskih kadrova u SIPA-u obavještavao svoje kolege u Tuzli da bi pripadnici selefijskog pokreta mogli na području Doboja prenositi određenu količinu naoružanja.

(Zurnal)

Ocijeni...
(0 glasova)

prijedor1"Izvinite, Srbi u Prijedoru, što sam lijepio zastavu Bosne i Hercegovine na prikolicu. Neću nikad više i poštujem Republiku Srpsku i Milorada Dodika."

Ovo su riječi koje lede krv u žilama. Pogotovo u kontekstu u kojem su izgovorene. A kontekst je bitan jer jedan nasilnik, srpski nacionalista, prijeti u Prijedoru Bošnjaku Azrinu Hodžiću. I to zašto? Pa zato što je Hodžić, pazite sad, na ceradi svog kamiona imao naljepnicu zakonskog i jedinog zvaničnog grba Bosne i Hercegovine.

Svako koga ovo čudi ili nije odavde ili je naivan za sve pare svijeta.

Nasilnik je Renato Marjanović iz istog tog Prijedora i on je u ponedjeljak maltretirao i vrijeđao sugrađanina Azrina Hodžića. Videozapis je sam postavio na društvenu mrežu Fejsbuk i svima je dostupan.

Nije nužno komentarisati sam zapis osim nekiliko crtica o patološkoj nacionalističkoj mržnji polučenoj u zlostavljanju drugih i drugačijih. Pogledajte, pa sami prosudite.

No, ima tu nešto drugo. Sablasna rečenica sa početka teksta više odgovara prijedorskom ratnom periodu, kada je grad doživio potpuno etničko čišćenje, urbicid i elitocid, kada je porodio Omarsku, Keraterm i, na koncu, Tomašicu, najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata u Evropi.
Zbogom, Bosno, odoh ja u Prijedor

Kako god, poruka kojom napadač naređuje žrtvi Bošnjaku da se izvini što je na svoj kamion nalijepio zastavu svoje zemlje, zastavu Bosne i Hercegovine, tako je prepoznatljiva, tako današnja. A kraj poruke i ime Milorada Dodika pojašnjava sve.

Entitet Republika Srpska živi svoju 1992. godinu potpuno legalno, zakonski i pravno utemeljenu u Ustavu Bosne i Hercegovine. Neometano i vulgarno.

Entitet u kojem ratni zločinci vise sa plakata kao heroji, u kojem majice sa likom Karadžića, Mladića i četničkih vojvoda možete da kupite u svakom selu bitno je određen kao mjesto u kojem nema života za druge i drugačije. A svako ko poštuje ustavnopravni poredak države Bosne i Hercegovine nema šta da traži u Republici Srpskoj.

A zašto je to tako? Zato što države Bosne i Hercegovine nema koliko ni crno ispod nokta na teritoriji Republike Srpske. Jer, da je ima, ne bi RS mogao zakonski da pravi od sebe zilotsku džamahiriju koja negira srebrenički genocid, koja se sprda sa zločinima nad Bošnjacima od Markala do Tuzlanske kapije i koja sasvim legalno postrojava trupe fašističkih četničkih odreda.
Huligan koji je samo radio po uputstvu srpske politike

Ako samo pogledate, npr., dnevnik RTRS-a i ostalih mejnstrim medija u Republici Srpskoj, shvatićete da je ovaj nesrećni nacionalista Marjanović zapravo heroj u očima republikosrbijanaca jer u nakaradnoj politici u kojoj su zločinci heroji poput Mladića, on radi samo ono što se od njega i njemu sličnih očekuje: da brani RS i prazni je od zvanične države Bosne i Hercegovine. Pa je Bosna i Hercegovina valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj je po život opasno nositi njena obilježja.

A još je sramotnije što ta ista država ne čini ništa kako bi se ljudi, povratnici osjećali makar uncu sigurnije. I zar stvarno mislite da će bilo koji bosanskohercegovački patriota, a koji živi u Prijedoru, poslije ovoga isticati bilo koje od obilježja Bosne i Hercegovine? Šteta je počinjena, ali, još više, poslata je poruka nesrpskom stanovništvu šta, kako, kada i gdje smiju da čine u svojoj zemlji.

To što nijednom četniku nije nedostajala ni dlaka sa brade dok je paradirao sa kokardom po Višegradu dok je u isto vrijeme ovaj čovjek Azrin Hodžić pretučen i ponižen u Prijedoru, bolje od bilo kojeg snimka, bilo koje fotografije govori u kakvoj tačno kreaturi od države mi živimo. A to nije država nego smijurija u kojoj naconalisti rade doslovno šta im se ćefne.
Treba nam se desiti država

I onda je u nakaradnoj logici u entitetu u kojem se četnici sasvim normalno i legalno postrojavaju potpuno očekivano da neka budala u Prijedoru davi čovjeka koji ima državnu zastavu zemlje u kojoj živi.

Šta još treba da se desi, pa da država reaguje?

Najjednostavnije, treba da se desi država. Ovakvi potezi su ne samo nacionalistički izliv ludila u glavu, ovo je atak i na pojedinca i na državne simbole. Ako to država, preciznije, njeni predstavnici ne prepoznaju, trebali bi se povući sa svih pozicija. Ipak, od tolikih licemjera, koji dijele bijeli hljeb sa Dodikom, a čiji je režim direktni ideološki otac ovog nesrećnika, ne treba ništa posebno očekivati.

Ne zaboravite, za Bakira Izetbegovića postrojavanje četnika nije neki problem da bi sarađivao sa Dodikom. Zar mislite da će ga zlostavljanje jednog Bošnjaka negdje u Prijedoru priječiti u koaliranju sa njim? Dabome da neće.

Pa su tako i Prijedor i Prijedorčani prepušteni sami sebi i srpskim nacionalistima svakojakog kova, koji se iživljavaju nad narodom.
Kad je normalna zastava normalne zemlje uvreda

I zaista, zaista u ovom entitetu, izraslom na veličanju genocida i zločina, normalna zastava normalne zemlje je uvreda. A zarad te uvrede svi normalni moraju valjda da se izvine, računajući i Azrina Hodžića. Kao što su povratnici skrušeno, zarad bezbjednosti, prihvatli nesrpski entitet koji se sprda sa kostima njihovih najmilijih, eto tako je i ovaj čovjek sa svojim kamionom, morao da dura i izvinjava se osobi koja šta radi – sprovodi striktne direktive sa Dodikovih medijskih servisa.

Ništa manje i ništa više.

I ako država ne reaguje, opet iznova zločinac će biti heroj, a žrtva tek broj.

Hoćemo li svi zajedno da se izvinjavamo Dodikovom režimu što živimo u Bosni i Hercegovini? A Dodik i njegove kabadahije nikome se nikada ne izvinjavaju. Jer ne snose bilo kakve posljedice. Nikada do sada.

Još jednom, izvinite, Srbi u Prijedoru, što su svi ostali još tu i što su još živi, a Srbi će vam oprostiti što su vas ubijali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać  (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

nanafatafilmDokumentarni film "Nana Fata – bosanska heroina" premijerno je prikazan večeras u sali Memorijalnog centra Kovači.

Fata Orlović, u prepunoj sali Centra, dočekana je dugim aplauzom, a mnogi su iskoristili priliku da joj priđu i pozdrave se.

Ona se zahvaila ljudima koji su odlučili da snime film o njenoj borbi jer će se tako na daleko čuti za njenu borbu.

- Jeste mi teško, 15 godina valja ovu borbu voditi. Ali uz lijepog Allaha i dobre ljude, nadam se da će biti bolje, ako Bog da, i da istrajem na svom. Ono nije potrebno, nikada nije ni trebalo. Što su pravili? Ja sam odgovarala i išla tri puta na suđenje što sam nacionalista. A kako ću biti nacionalista što hoću svoju avliju, a on nije nacionalista što je napravio u mojoj avliji i pobio toliku moju familiju? Kako on nije nacionalista i neće da ga kazne, nego kažnjavaju mene - rekla je nana Fata.

Dok je ovakve politike u BiH, ne vjeruje da će ukloniti crkvu, nego tek kada vidi da su se popeli na nju i počeli je uklanjati.

Ona želi samo svoju avliju natrag.

Naglašava da u crkvu niko i ne dolazi jer u njenom selu i okolini ne žive Srbi, i pita se zašto crkvu nisu pravili na svojoj zemlji.

- Nisu je ondje trebali praviti i svaka čast svakome. Ja poštujem crkvu, meni ne smeta, ali neka je nose na svoje. Ja da znam da su ubili Srbe, a napravili džamiju nikada ne bih klanjala u njoj jer krv je svačija jednaka - kazala je Orlović.

Enes Hotić, autor filma, zahvalio se prisutnima na dolasku posebno jer film govori o borbi jedne hrabre žene.

- Film oslikava svu bol i nedaće sa kojima se susreću povratnici u manji bh. entitet. Nana Fata je reprezentativan primjer te manjinske grupe - kazao je Hotić.

Mirsad Spahić, predsjednik Udruženja SBNO, zahvalio se Fati Orlović što nije nikad posustala.

- Snimili smo ovaj film kako bismo budućim generacijama prebijeli uspomenu na život i djelo nane Fate. Ali istovremeno smo htjeli da skrenemo pažnju međunarodne zajednice na nepravdu koja se i dalje dešava - kazao je Spahić.

Poseban gost premijere bio je i crnogorski mitropolit Mihajlo, te Mustafa ef. Cerić.

Dokumentarni film ”Nana Fata – bosanska heroina” govori o sizifovskoj borbi utjelovljenoj u slučaju starice Fate Orlović iz sela Konjević Polje nadomak Bratunca. Potpuno bespravno Pravoslavna crkva je u njenom dvorištu 1996. godine izgradila objekat koji i danas netaknut stoji na istom mjestu.

Ovo je reprezentativan primjer koji oslikava svu gorčinu života povratnika Bošnjaka u manji bosansko-hercegovački entitet.

Autor filma je Enes Hotić, za produkciju je zaslužna ExitMedi, a a film je snimljen u organizaciji Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija.

Pogledajte više fotografija OVDJE

(Avaz)

ponedjeljak, 18 Februar 2019 00:00

Godina nakon akciza: Šta smo dobili?

Ocijeni...
(0 glasova)

gorivo1U Bosni i Hercegovini je 2018. godine prikupljeno ukupno 620,7 miliona KM od putarina i 499,8 miliona KM od akciza na naftu i naftne derivate, potvrđeno je u Upravi za indirektno oporezivanje BiH.

Po litru nafte i naftnih derivata koji se prodaju na bosanskohercegovačkom tržištu plaćaju se dvije putarine. Jedna je za izgradnju puteva, a druga za izgradnju autoputeva i izgradnju i rekonstrukciju ostalih puteva.

U Upravi za indirektno oporezivanje BiH su nam kazali da je, po osnovu te dvije putarine, u 2018. godini prikupljeno ukupno 620,7 miliona KM, što je za 238 miliona KM više u odnosu na 2017. godinu.

"Ovako velika razlika je zbog činjenice da je u 2018. godini povećana putarina za 0,15 KM po litri derivata i to za putarinu za izgradnju autoputeva i izgradnju i rekonstrukciju ostalih puteva", kazao je Ratko Kovačević.

Znači, građani su u protekloj godini kupujući gorivo upumpali dodatnih 238 miliona maraka u budžet.

A šta su dobili? Jedno veliko Ništa ili .!.

Nestala su sva ona obećanja kojima su nas obasipali naši predstavnici u vlasti kad je trebalo građanima na leđa natovariti još jedan namet.
Nema ni novih auto puteva, ni investitora, ni razvoja, pa na kraju ni IKEA-e.

 

Ekonomista Faruk Hadžić je prije više od godinu dana upozoravao da uvođenje novih akciza neće dovesti do pokretanja cestogradnje u BiH, te da će jedini rezultat novih nameta biti povećanje cijena na tržištu.

"Iako je dio kolega iz struke, očito pod uticajem vladajućih stranaka, najavljivao velika gradilišta, velike efekte po rast ekonomije i investiranje, desilo se upravo suprotno - akcize su prikupile dodatnih 200 miliona KM, što je isto kao da je PDV povećan za 1%, povećane su cijene goriva, prevoza, životnih namirnica. Sa druge strane, nije pokrenuta cestogradnja, ekonomski rast koji imamo ne vodi rastu već stagnaciji, radnici nam masovno napuštaju državu", kaže Hadžić.

Sve ovo se moglo predvidjeti i mnogi stručnjaci poput Hadžića su upozoravali na ovakav negativan trend. Ipak, naše političare tad nije bilo mnogo briga za ono što će tek biti.

A i kad bi im se detaljno objasnile implikacije novih nameta oni su se pravdali izdržljivošću našeg naroda i tražili od građana da malo stegnu kaiš zarad dobrobiti svih.

Naravno, ta dobrobit je izostala.

Sa druge strane, obzirom na rastući trend iseljavanja stanovništva, ogromne količine novca koje se prikupljanju kroz akcize na gorivo, a koje se usmjeravaju u budžete, postavlja se pitanje ima li uopšte više smisla razmišljati o ulaganju u "izgradnju" autoputeva na ovaj način.

Milovan Matić (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

sud1Prije nekoliko godina sam pročitao vijest Nezavisnih novina da je izvjesni Šaban Nurić, iz Gračanice, s lažnom diplomom doktora pravnih nauka sa Univerziteta Michigan (SAD) godinama predavao na više univerziteta u BiH i regionu. Osim što je falsifikovao i u javni promet pustio lažne diplome sa doktorata i magisterija, navodno je falsifikovao i potvrdu o radnom iskustvu predavača na Univerziteta Western Ontario (Kanada). Nadležni u instituciji zaduženoj za postupak nostrifikacije stranih diploma u RS i brojni univerziteti poslodavci očito nisu dovoljno pažljivo odradili svoj posao, te su imenovanom bez ikakvih dodatnih provjera porijekla diplome praktično omogućili da predaje na nekoliko fakulteta. Koliko mi je poznato, niko nije odgovarao za ovaj propust.

 

Da li se iko više sjeća ovog čovjeka? Da li iko zna šta se desilo s njim? Da li iko zna da li su poništeni ispiti ili čak diplome svih studenata kojima je on predavao? Tako to kod nas u BiH, malo se digne prašina, pojedini pozivaju na odgovornost, drugi ćute, najavljuju se reforme i revizije, pa onda nakon nekoliko godina, malo se ko sjeća ovakvih incidenata. Tako će izgleda biti i s ovim recentnim apelima zvaničnika i predstavnika javnih institucija u BiH za sveobuhvatnom «revizijom diploma». Međutim, malo se ko usudi jasno i glasno reći «ko je ta, šta je ta da prostiš, gdje li je ta, odakle je, kuda je, ta: revizija diploma». Ko će je raditi, ko je targetiran, koga je potrebno kazniti, kome je potrebno nešto oduzeti ili uskratiti?

 

Prvobitne inicijative su naravno došle odmah nakon članka i video priloga sarajevskog Žurnala, u kojem je novinarski tim na čelu s Avdom Avdićem raskrinkao jedan mali, poduzetni i dobro organizovani, krug «edukatora» iz Sanskog Mosta. Oni su uhodano prodavali diplome srednje medicinske škole, bez predavanja ili polaganja ispita u ekspresno kratkom roku. Vijest su podijelili svi relevantni mediji u BiH, a stigla je čak i do nekih zvaničnih institucija u Njemačkoj i Hrvatskoj, koje su najavile da će se sve diplome suspektnog kvaliteta i porijekla detaljno provjeriti, te da će se procedure nostrifikacija u tim zemljama od sada ozbiljno pooštriti.

 

Reagovali su i zvaničnici iz Vlade FBiH, prventstveno ministrica Dilberović, te pojedini predstavnici akademske zajednice. Nije nedostajalo ni komentara dežurnih političkih analitičara o stanju obrazovnog sistema u BiH, te svih onih koji su eto i ranije upozoravali na ove pojave, ali nadležne institucije (prije svega tužilaštva na različitim nivoima vlasti) nisu reagovale adekvatno ili nikako. To je valjda i bio povod da se ekipa Žurnala upusti u ovaj poduhvat, kako su i sami rekli tokom snimanja i razotkrivanja poserednika Pehlivanovića: tužilaštvo zna da se ovo radi, ali niko neće ništa da poduzme.

 

Sadržaj prijedloga za saniranje ove situacije, koja iznova izaziva čuđenje javnosti, je varirao. Bilo je prijedloga da se u različitim resorima obave interne revizije diploma, da se formiraju komisije na nivou određenih sektora javne uprave s ciljem preispitivanja stanja, itd. Šta je zajedničko svim ovim prijedlozima je to da oni isključivo targetiraju osobe za koje se sumnja da su krivotvorile svoje diplome, te da se prilikom ove revizije (kako god ona izgledala i u kojoj god formi da se javi, ako ikako) samo «love vještice» koje su se drznule da svoje diplome falsificiraju i puste u javni promet. Gotovo niko nije javno izrekao da je ovakav vid isključivog targetiranja onih koji su falsificirali diplome u najmanju ruku banalan i parcijalan. Za one koji ne znaju, falsificiranje dokumenata je već opisano kao krivično djelo u svim važećim krivičnim zakonima u BiH, te već postoje svi zakonski preduslovi da se svi potencijalni prekršitelji procesuiraju i kazne (ukoliko za to postoje dokazi i ukoliko su nadležna tužilaštva voljna da se pozabave ovim pitanjem sada kada postoji pritisak javnosti). Dakle, sa ili bez najavljene revizije, svako onaj za koga se posumnja i utvrdi da je diploma falsificirana, može da bude odgovoran. Sve što je potrebno uraditi jeste uzeti sve datoteke zaposlenika, napraviti spisak diploma sa svim relevantnim podacima, poslati spiskove sa svim relevantnim podacima na odgovarajuće fakultete i zatražiti provjeru podudarnosti sa njihovim matičnim knjigama.

 

Ili još bolje, neka vlade na svim nivoima usvoje uredbe kojim se nalaže svim obrazovnim institucijama u BiH (osnovnim i srednjim školama, univerzitetima i njihovim organizacionim jedinicama, i sl) da uploadaju svoje matične knjige online, na način da su one zaštićene šiframa i u skladu sa važećim propisima o zaštiti ličnih podataka, te da se svaka javna instuticija ili privatna organizacija posebno interno pozabavi provjerama podudarnosti podataka na diplomama njihovih uposlenika sa online matičnim knjigama koje su, u centralizovanoj ili decentralizovanoj formi, objavile sve javne obrazovne institucije, a na osnovu svojih evidencija. To isto vrijedi i za diplome iz inostranstva koje su priznate u BiH. Na taj način bi se izbjegao haos pojedinačnih odgovora na sve potencijalne upite svih institucija koje žele da se bave ovim pitanjem, te bi se uspostavio trajni mehanizam provjere validnosti diploma i za sve naredne generacije diplomanata. Svako bi tad mogao biti revizor u svojoj instituciji i pratiti akademska postignuća kolega. Tim bi proces najavljene revizije bio uspješno završen, bez ikakvih ad hoc komisija, bez ikakvog dodatnog stresa. Ostaje naravno da se vidi šta da radimo s posljedicama, validnošću presuda osoba koje su radile sa lažnom diplomom kao sudije, profesora s lažnim titulama koji su potpisivali studentske indekse, priučenih ljekara koji su skrivili nečiju smrt ili invaliditet i sl. Sve će to imati velikog odjeka na pravni i politički sistem, pa se možda zato nismo ovim ni bavili ranije.

 

Međutim, ostaje jedno bitno pitanje: šta je akademska revizija, bez akademske lustracije? Šta ćemo kad završi revizija, kad otkrijemo sve one s falsificiranim diplomama, a među nama i dalje rade pojedinci koji su se potrudili da im diplome budu validne, valjane, datumski podudarne, izdate i potpisane o legalnih predstavnika institucija, a za koje svi mi znamo da nisu završili svoje obrazovanje časno i u skladu sa svim pravilima i normama akademije i struke? Najavljena revizija nam neće otkriti te nečasne pojedince i grupe koji su sav svoj akademski imidž izgradili iza zatvorenih vrata, a da nisu nikad vidjeli ni učionice, ni knjige, ni nastavnike, a ocjene im uredno upisane u knjižice ili indekse, putem stranačkih i drugih lascivnih kanala, najčešće kroz podmićivanje i potkusurivanje, u razdobljima kada je to malo ko pratio, provjeravao ili se na bilo koji način brinuo o tome.

 

Svi mi poznajemo takve ljude, svi mi imamo barem jednog kolegu ili kolegicu u svom kolektivu, svi smo se mi pitali «kako li su oni završili fakultet», «ko li je njega-nju doveo», «ko je njima dao diplomu», «kako li on-ona od prijeratnog portira, taksiste, policajca, frizerke, čistačice i sl. dogura do profesora, ljekara, ministra, sudije, itd.». Ovdje naravno ne govorim o ljudima koji nisu imali priliku da se školuju u mladosti, pa su nekad kasnije svojim radom i trudom nadoknadili propušteno. To je naravno pohvalno i treba podržavati. Naprotiv, govorim o ljudima koji su se okoristili općim stradanjem u našoj zemlji, nakaradnom tranzicijom, nedostatkom efektivne javne kontrole i niske kulture akademskog ponašanja, sve da bi nelegitimno došli do svojih diploma i titula.

 

Šta ćemo s onima kojima je rat bio brat, s ljudim koji su preko politike, javnog angažmana, novca i na druge načine došli do diploma, a nakon toga i do društveno odgovornih funkcija? Kako da naše društvo «pročistimo» od onih koji su lažirali svoje akademske kredencije i zauzeli značajne položaje u društvu, a koje nužno ne odgovaraju njihovoj inteligenciji, nivou profesionalnosti ili stručnosti? Svi smo se nešto ušutili. Niko neće da talasa, jer je svako pomalo kriv. Dirni ovog, dirni onog, kako god da pokušamo uzdrmati temelje neće valjati. Stalno slušam iste priče «On ti je završio u ratu ili odmah nakon rata, stranka ga malo pogurala. Znaš, nije neki znalac, ali je ok kao čovjek. Dobar je, saburli. Bori se. Ima djecu. Školuje ih. Bio u ratu. Mučio se. A de šta ćeš, radi tu, biće do penzije, pa eto. Tako ti je to kod nas. Eh, kad bismo sad sve počeli čistiti, ne bi imao ko raditi»

 

Upravo iz ovih razloga najavljena revizija neće imati mnogo efekta u našem društvu, osim ako ona ne bude praćena akademskom lustracijom. Ne nužno onih koji su samo u akademiji, rade kao predavači i sl, već svih onih koji se predstavljaju da su vješti i dobri poznavaoci svoje struke, bez obzira što im je diploma legalna.

 

Nama su potrebne administrativno-pravne sankcije za sve lustrirane neznalice i trule kadrove. Nama su potrebne unutrašnje revizije znanja svih zaposlenika, a posebno onih za koje se sumnja da nisu ono za šta se predstavljaju. Redovno testiranje, redovna provjera učinka bazirana na objektivnim kriterijma. Institucionalizirano kontrolisanje kvaliteta rada i postupanja. Brojni su primjeri neznanja, počevši od dobro dokumentovanog nepoznavanja stranih jezika kod brojnih uposlenika u javnoj upravi, do ozbiljnih propusta i nepoznavanja propisa iz različitih oblasti, a zbog koji se rijetko ko disciplinski kažnjava ili sankcioniše. Nama su potrebne javne baze podataka i repozitari svih diplomskih, magistarskih ili doktorski radova, da vidimo ko se čim bavio, koliko je su validne te diplome s aspekta struke. Da svako od nas bude revizor, da svačiji akademski bude javno dostupan na uvid.

 

Nama je, kao društvu, potrebno pročišćenje od onih koji su zauzeli javni diskurs svojim neznanjem i nestručnošću, pročišćenje od onih koji su lažnim moralisanjem i argumentovanjem kontrolišu društveno odgovorne procese, a koji nisu pošteno radili na razvoju svog profesionalnog integriteta. Svima nam je valjda jasno da ako dođe do bilo kakve revizije diploma, da će se njenim posljedicama moći baviti samo pravosudni organi u okviru krivičnog postupka i na osnovu dokaza, dok ćemo se posljedicama eventualne lustracije morati baviti svi mi, prvenstveno unazađene generacije studenata i mladih stručnjaka kojima je uskraćena prilika za kvalitetno usavršavanje i rad kod kuće, pa su zato pobjegli iz BiH.

 

Jasmin Hasić (6yka.com)

Stranica 4 od 8

S5 Box