Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (103)

Ocijeni...
(0 glasova)

hrvatska1Nasrtaj na teritorijalni integritet, ignorisanje podatke državnih institucija o broju terorista u BiH, nepoštivanje bh. zakonodavstva, miješanje u izborni proces i insistiranje na prekrajanju unutrašnjeg uređenja samo su neki od primjera miješanja Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH.
Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske danas se oglasilo saopćenjem za javnost u kojem navodi kako nisu tačne tvrdnje trojice bivših visokih predstavnika u BiH o tome kako se zvanični Zagreb miješanja u unutrašnja pitanja BiH.

"Za razliku od trojice bivših visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini, Hrvatska se ne miješa u unutrašnja pitanja BiH već ispunjava svoje međunarodne obaveze, u potpunosti poštujući suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i njen ustavni i pravni poredak", navedno je iz Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Hrvatske.

Međutim, iz dosadašnjeg odnosa hrvatskih vlasti prema BiH ne može se baš zaključiti da susjedna zemlja u potpunosti poštuje ni suverenitet, ni teritorijalni integritet, a ni ustavno-pravni poredak BiH. A eklatantan primjer su sva dešavanja vezana za izgradnju Pelješkog mosta.

Pelješki most

Predsjedništvo BiH 2007. godine usvojilo je zaključak i zvaničnim aktom zatražilo od Hrvatske da zaustavi gradnju Pelješkog mosta dok se ne riješi otvoreno pitanje vezano za identifikaciju morske granične crte i pristupa BiH otvorenom moru.

U tom kontekstu, pristup otvorenom moru je unutrašnje pitanje Bosne i Hercegovine, a bh. institucije u nekoliko navrata su zvanično obavijestile službeni Zagreb o stavu naše zemlje kada je riječ o izgradnji Pelješkog mosta. Uprkos tome Hrvatska je prilikom apliciranja za sredstva potrebna za izgradnju Pelješkog mosta obavijestila Evropsku komisiju da sa BiH nema nikakvog spora.

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH na sjednici održanoj 13. septembra 2017. godine zvanično se usprotivio izgradnji Pelješkog mosta i to usvajanjam Deklaracije koju je podržala većina parlamentarnih stranaka. Riječ je o deklaraciji kojom državni parlamentarci pozivaju Hrvatsku i Evropsku uniju da bez odlaganja obustave sve radnje na najavi početka izgradnje Pelješkog mosta.

O tome koliko su ozbiljno vlasti iz Hrvatske shvatile deklaraciju Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH dovoljno govori činjenica da su radovi na izgradnji Pelješkog mosta započeli 30. jula.

Sve vrijeme Hrvatska je imala podršku ministara iz reda HDZ-a BiH i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragana Čovića. Zli jezici kazali bi da je zvanični Zagreb imao utjecaja na bh. političare iz reda hrvatskog naroda u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta.

Jednostranim potezima Hrvatska je započela gradnju mosta na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Na ovo su ranije otvoreno upozoravali bivši član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i aktuelni član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić.

Federalizacija BiH

Hrvatski zastupnici u Evropskom parlamentu prošle godine insistirali su na tome da se u rezoluciji Evropskog parlamenta o stanju u Bosni i Hercegovini navede kako BiH "treba preurediti po principima federalizacije". Ovakav način miješanja Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH naišao je na odobravanje HDZ-a BiH.

Ranije, kada je bilo riječ o navodnoj inicijativi Njemačke da se BiH uredi kao građanska zemlja, Zagreb se žestoko opirao ovakvoj ideji, a predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović jednom prilikom čak je i izjavio: "Što se tiče unutrašnjeg uređenja BiH, to je naše unutrašnje pitanje stvar BiH, a ne predstavnika EU".

U prijevodu, Njemačka nema pravo da se miješa u unutrašnja pitanja BiH, ali svako uplitanje Hrvatske je dobrodošlo.

Popuna Doma naroda Parlamenta Federacije BiH

Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske u današnjem saopćenju za javnost bavilo se i popunom Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno odlukom koju bi u narednih nekoliko sedmica trebala donijeti Centralna izborna komisija (CIK) BiH.

"Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u svojoj odluci u slučaju Ljubić poništio neke odredbe Izbornog zakona BiH baš zato što nisu osiguravale legitimnu i proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda u Domu naroda Federacije BiH. Zato je sada izuzetno važno da prilikom određivanja pravila kojima će se nadomjestiti nedostajuće odredbe Izbornog zakona nadležne institucije u cijelosti poštuju odluku Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić i osiguraju proporcionalnu i legitimnu zastupljenost u tom visokom domu. Svako drugačije rješenje bilo bi teška povreda vladavine prava i negiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma s vrlo negativnim posljedicama", navode iz Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske.

U ovom kontekstu važno je istaći da Hrvatska nije vrhovni tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma te da tvrdnjama kako bi "svako drugačije rješenje bilo teška povreda vladavine prava i negiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma s vrlo negativnim posljedicama" preuzima sebi nadležnosti Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) u BiH, a koji je jedini ovlašten da tumači Dejtonski mirovni sporazum.

OHR, svidjelo se to Hrvatskoj ili ne, već je upozorio da se prilikom popune Doma naroda Parlamenta Federacije BiH moraju primijeniti rezultati popisa iz 1991. godine. Šef Delegacije Evropske unije u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH Lars Gunnar-Wigemark upitan za stav Evropske unije po pitanju popunjavanja Doma naroda Parlamenta FBiH, odgovorio je da međunarodna zajednica nema nikakvog utjecaja kada je u pitanju ova problematika i da samo OHR ima ovlaštenja da tumači Dejtonski mirovni sporazum. Podsjećanja radi, Hrvatska je članica EU.

"Frankeštajnski" ustav i pravni poredak

Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske tvrdi da Hrvatska u potpunosti poštuje ustavni i pravni poredak BiH. O tome koliko Zagreb poštuje ustavni poredak BiH dovoljno govori izjava hrvatske zastupnice u Evropskom parlamentu Željane Zovko, a koja je najviši pravni akt BiH nazvala "frakeštajnskom strukturom".

Što se tiče poštivanja pravnog poretka BiH, najbolji primjer odnosa Hrvatske prema bh. zakonodavstvu je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Naime, Komšić je na ovogodišnjim izborima izabran po važećem Izbornom zakonu BiH, a koji bi susjedna Hrvatska trebala poštivati ako već poštuje pravni poredak BiH.

Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske u istom saopćenju za javnost u kojem tvrdi kako poštuje bh. pravni poredak navodi i da je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH "paradoksalan, nepravičan i nelegitiman".

Podsjećanja radi, hrvatski zastupnici u Evropskom parlamentu uputili su krajem oktobra zajedničko pismo predsjednicima Evropskog parlamenta, Evropskog vijeća i Evropske komisije, Antoniju Tajaniju, Donaldu Tusku i Jean-Claudeu Junckeru, a povod je ishod općih izbora u Bosni i Hercegovini.

"Mi, potpisani članovi Europskog Parlamenta iz Hrvatske, želimo ovom prilikom izraziti zabrinutost rezultatom proteklih izbora u Bosni i Hercegovini, koji su rezultirali izborom člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda zahvaljujući većinom bošnjačkim glasovima, dok je uvjerljiva većina Hrvata glasala za drugog kandidata. To se dogodilo već treći put", navedeno je u pismu.

Komšić je ovakvo postupanje hrvatskih zastupnika ocijenio kao "diplomatsku agresiju" na BiH.

BiH je leglo terorista

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović mjesecima je tvrdila kako je BiH leglo islamskih terorista, a u nekoliko navrata čak je poručila da u BiH živi 10 hiljada stanovnika sa radikalnim namjerama.

Uprkos jasnim upozorenjima ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića kako te informacije nisu jasne i kako takvim izjavama nanosi štetu BiH na međunarodnom planu, Grabar-Kitarović je nastavila po svom.

U tom kontekstu hrvatska predsjednica direktno se umiješala u unutrašnja pitanja BiH tvrdeći kako ona zapravo ima tačnije podatke od obavještajno-sigurnosnih agencija BiH, a koje su saopćavala da stanje uopće nije onakvo kakvim ga predstavlja Grabar-Kitarović.

Hrvatsku predsjednicu čak je demantovala i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) Hrvatske koja je kazala kako se podaci o 10 hiljada ljudi sa radikalnim namjerama ne odnose na BiH već na širi jugoistok Evrope.

Kritikovanja optužnica Tužilaštva BiH

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je, nakon hapšenja bivših oficira HVO-a iz Orašja, rekao da su ona pripremana duže vremena te da je tajming indikativan. On je poručio da će se uhapšenima pružiti pravna i konzularna pomoć te da je Hrvatska već izrazila zabrinutost i partnerima u NATO-u.

Plenković je istakao da Hrvatska poštuje nezavisnost pravosuđa, ali da koncept udruženog zločinačkog poduhvata, za šta se terete pripadnici HVO-a, Republici Hrvatskoj nije prihvatljiv jer je tokom rata štitila Hrvate u BiH i branila suverenitet te zemlje.

Na izjavu Plenkovića reagovalo je Tužilaštvo BiH, iz kojeg su poručili da se u predmetu za ratne zločine u Orašju ne radi o kvalifikaciji udruženog zločinačkog poduhvata, već da se navedene sumnjiči za krivična djela ratnog zločina (zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika) po zapovjednoj i individualnoj odgovornosti.

Bivša zastupnica SNSD-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Milica Marković tada je izjavila da Hrvatska uobičajeno tvrdi da su pripadnici njihovog naroda druge narode ubijali u samoodbrani, a da je tamo gdje su ubijani Hrvati riječ o genocidu i zločinu nad čovječnošću.

"To je potpuno nerealan i neobjektivan pristup hapšenjima svih osoba koje su osumnjičene za ratni zločin. Mislim da se Hrvatska direktno miješa u pravosudni sistem BiH i da želi poslati poruku kako se Hrvati ne smiju dirati bez obzira na to koga su ubijali i šta su radili tokom rata u BiH. To nije prijateljski, a ni racionalno", rekla je Marković.

Poručila je i da Hrvatska želi direktno sugerisati pravosuđu BiH šta i kako treba da radi, što je nedopustivo.

"Da je obrnut slučaj znate kakve bi bile reakcije? Bilo bi i diplomatskih nota i pozivanja ambasadora na konsultacije i konferencija za medije. Sve je do ljudi. I u ovom slučaju ljudi koji su na vlasti u BiH očito nemaju ni hrabrosti, a ni odgovornosti da se suoče sa svim tim", rekla je Marković.

Plenković se žalio Macronu na izbore u BiH

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nedavnu posjetu Parizu iskoristio je da predsjednika Francuske Emmanuela Macrona informiše o izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH.

"Nas najviše zabrinjava tema koja se odnosi na izbor hrvatskog člana predsjedništva. Izabran je Hrvat glasovima Bošnjaka i smatramo da je to izigravanje temeljnih načela, slova i duha Dejtonskog sporazuma. Mislim da bi za BiH bilo dobro da se poštuje ono što je stvarno bilo dogovoreno i mišljeno i da je za budućnost ključno pronaći rješenje za izborni zakon koji bi omogućio legitimni izbor članova predsjedništva", rekao je Plenković.

Na pitanje na kakav je prijem kod Macrona naišla njegova argumentacija o BiH i hoće li Francuska pomoći u rješavanju tog problema, Plenković je rekao da Macron to shvaća kao ozbiljan problem.

O tome koliko je predsjednik Francuske ozbiljno shvatio Plenkovićev "vapaj" dovoljno govori činjenica da nakon sastanka Macron u zvaničnom saopćenju za javnost ni u kojem kontekstu nije spomenuo BiH, a ni izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Hrvatska tražila od Turske da se umiješa u bh. izborni proces

Iako je zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu Željana Zovko tvrdila da su se Turska umiješala u izborni proces BiH, odnosno da je Ankara imala najveću ulogu u odabiru Komšića za člana Predsjedništva BiH, činjenice govore suprotno.

Odnosno, da je baš Hrvatska tražila od Turske da se umiješa u izborni proces BiH i izvrši pritisak na bošnjačke političare kako bi usvojili izmjene Izbornog zakona BiH po mjeri Dragana Čovića. U januaru 2018. godine predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović najavila je da ide u službenu posjetu Republici Turskoj da bi lobirala kod Recepa Tayyipa Erdogana za izmjene Izbornog zakona u BiH.

"Stanje u BiH vezano je za Dejtonski sporazum i u okvirima je tog sporazuma. To je, zapravo, unutrašnje pitanje BiH. Mi imamo težnju da pomognemo, ali bez direktiva da nešto treba uraditi ovako ili onako", poručio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nakon sastanka s hrvatskom predsjednicom u Ankari.

Erdogan je na taj način prilično brutalno demantovao Kitarović koja je samo koji trenutak ranije izjavila da je sa svojim turskim kolegom razgovarala o BiH te da je Erdogan, kako je navela, obećao svoju pomoć u naporima da se dođe do ustavne reforme i izmjene izbornog zakonodavstva u BiH.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

francuskapolicijaProtesti u Francuskoj, kao i oni prije pola stoljeća, opominju Balkan na to šta su Francuzi i Nijemci radili 23 godina od Drugog svjetskog rata.
Revolt osiromašene niže srednje klase u Francuskoj je bio očekivan, piše autor.

Kada su pre petnaestak dana demonstranti u žutim prslucima marširali pred Jelisejskom palatom pevajući Marseljezu, francuski predsednik Emmanuel Macron se pravio da ih ne čuje. Tada je na francuskim ulicama bilo najmanje 290.000 "žutih prsluka", a proteklog vikenda duplo manje. Ipak, proteklog vikenda predsedniku Pete republike se naprasno popravio sluh, budući da je grupa ekstremista učinila da Pariz posle pola veka ponovo gori u vihoru protesta. Duh studentsko-radničkih protesta 1968. godine vratio se u savremenom ruhu u Francusku, a Macronova vlada je promptno, najpre na šest meseci, suspendovala, a potom u potpunosti povukla odluku o povećanju akciza za gorivo za 6,5 odsto, što je bio okidač za demonstracije.

Treba biti gluv i slep da ne čujete ili ne vidite ovaj bes, rekao je francuski premijer Edouard Philippe, nastojeći da ovim potezom umiri bunt i vrati red i mir u zemlji. Ali, ova odluka sasvim sigurno neće preko noći umanjiti narastajuće francusko nezadovoljstvo Macronovom politikom. Čak 70 odsto građana Francuske podržava "žute prsluke" - od anarhistički nastrojenih levičara, preko umerenjaka, do krajnjih desničara. A zahtevi su se odavno proširili na pitanja bolje kupovne moći, visine minimalca, kvaliteta obrazovanja, kao i toga kome idu na ruku ekonomske reforme – bogatima ili siromašnima.

Macron izgleda da nije shvatio da je "revolucija", koju je obećao Francuzima (a tako je nazvao i svoju knjigu objavljenu u kampanji 2017. godine), glatko prošla na izborima samo zato što se predstavio kao predvodnik promene u odnosu na tradicionalno umereno leve i umereno desne političke stranke. Za Francuze on je predstavljao domaću verziju Baracka Obama. Probudio je kod njih "smelost nade" da je moguć nov tip politike, politike koja će odustati od višedecenijskog smanjenja socijalne države i prekarizacije poslova za koje Francizu krive podjednako socijalističke i konzervativne vlade koje su se smenjivale. Obećao je strukturne reforme, ekonomski rast, smanjenje nezaposlenosti, bolju kupovnu moć građana...
Kad predsjednik nije aktivni političar

Međutim, kada je krenuo u sprovođenje reformi, Macronova popularnost je pala sa nivoa da ga podržava dve trećine nacije, na sadašnjih nešto manje od četvrtine. I trend pada popularnosti se nastavlja. A to i ne čudi, budući da je u nekoliko aspekata pokazao da zapravo ne poznaje dovoljno ni probleme koji tište dobar deo francuskog društva, niti politiku u Francuskoj.

Prvo, za razliku od svojih prethodnika u Jelisejskog palati, Macron pre predsedničke funkcije nije bio aktivni političar, direktno birani poslanik ili gradonačelnik, pa tako suštinski nikad nije u dužem periodu bio u kontaktu sa biračima i bio prinuđen da im u direktnom kontaktu odgovara za svoju politiku. Macron je mislio da može da se bavi politikom a da ljude ne pogleda u oči. Mislio je da je za politiku dovoljna strast i da će njegova strast uspeti da ubedi većinu da su njegovi postupci ispravni. Kada mu se odgovor javnosti nije dopadao, on ga je jednostavno ignorisao. Međutim, "žuti prsluci" su mu pokazali da ignorisanje može samo da pogorša stvari.

Drugo, Macron nije shvatio koliko su globalizacija i neoliberalne politike uticale minulih decenija na promene u francuskom društvu i šta su, zapravo, uzroci nezadovoljstva građana političkim elitama. Nezadovoljstva na kojem je sprva upravo on profitirao. Život u Parizu i brz skok u visoki stalež onemogućio je najmlađeg francuskog predsednika da shvati da dodatni namet na gorivo, pa makar uveden i zarad ulaganja u ekologiju, može raspaliti socijalni požar. On nije primetio da je proteklih decenija dramatičan skok cena nekretnina u velikim gradovima prislio zanatlije, radnike i neke druge slabije plaćene profesije da se presele u sela ili varošice te da svaki dan do svojih radnih mesta u gradovima putuju i po više od 60 kilometara u jednom pravcu.

Istovremeno, ulazak tržišne utakmice u sve sfere života doveo je do toga da se ukidaju neisplative prodavnice, pošte, železničke linije ili bolnice u ruralnim krajevima, što tamošnje stanovništvo opet tera u gradove i zbog najelementarnijih potreba. Za sve to oni koriste automobile, a neprekidno povećanje cene goriva i putarina je dramatično smanjilo njihov životni standard. Revolt ove osiromašene niže srednje klase je bio očekivan.
Nikad ne potcjenjuj bijes naroda

Treće, Macron nije shvatio da ne može da obećava bolju kupovnu moć građana, a da mu posle prošlogodišnjeg dolaska na vlast jedan od prvih reformatorskih poreza bude ukidanje poreza za bogate. Doduše, on je potom uveo porez na nekretnine, koju plaćaju domaćinstva čija nekretnine su vrednije od 1,3 miliona evra, ali svi ostali njegovi reformski potezi su kod francuske radničke klase urezali ubeđenje da je on "predsednik bogatih", koji se bori samo za interese krupnog kapitala i urbane elite.

Četvrto, nikad ne ignoriši i ne potcenjuj bes naroda, kao i one koji taj bes mogu da iskoriste. A upravo je Macron to učinio. Kada su krenuli protesti, on ih je ignorisao, da bi potom u jednom televizijskom obraćanju rekao kako je pogrešio "jedino u pedagogiji", to jest da svoju politiku nije dovoljno dobro objasnio i približio narodu. Ovaj nadmeni stav u stilu Loisa Šesnaestog samo mu je odmogao u rešavanju situacije, a demonstrante gurnuo u ruke ekstremista. A situaciju nije poboljšao ni time što je gurnuo premijera da objavi povlačenje sporne odluke, umesto da je hrabro sam saopšti i obrazloži.

Sve ovo što se dešava u Francuskoj izuzetno podseća na proteste 1968. godine, samo što su tada proteste započeli, pre svega, studenti iz bogatijih porodica, sa ciljem da menjaju svet, dok je sada bunt buknuo među zanatlijama i slabije plaćenim radnicima, koji žele da prežive. Osim toga, Macron nije Charles de Gaulle pa da uspred protesta raspiše izbore i opet osvoji vlast. Ipak, nezadovoljstvo je slično i u nekoliko aspekta neumitno korespondira i sa Balkanom, ukazujujući na upozoravajuća poređenja.

Ta revolucionarna 1968. godina se dogodila tačno 23 godina posle Drugog svetskog rata, pri čemu su nekadašnji ljuti ratni neprijatelji – Francuska i Nemačka – odavno zajedno radili na zajedničkom ekonomskom i mirovnom projektu. Te godine Evropska ekonomska zajednica već je 10 godina postojala, a šest država osnivača današnje Evropske unije su uspevale da nađu kompromis čak i kada je De Gaulle strahovao od prenošenja nadleženosti na nadnacionalni nivo.
Eksplozije kreativnosti, muzike i debata

I dok su elite radile na stvaranju evropske zajednice naroda, 23 godina od kraja Drugog svetskog rata mladi Francuzi i Nemci su izašli na ulice i podigli svoj glas. Želeli su promene. Društvene, kulturološke, seksualne. Protesti pariskih studenata pokrenuli su i radničku klasu, što je, na kraju, više od petine stanovništva Francuske odvelo u dvomesečni generalni štrajk. Osim zahteva za boljim materijalnim uslovima radnika i boljim uslovima studiranja, demonstracije su dominatno bile usmerene na rušenje autoriteta, uz zahtev za sticanje sloboda. I to svih vrsta. Od rušenja autoriteta tada već prevaziđenih konzervativnih tradicija, do zahteva za slobodama - ličnim, političkim, kulturološkim i seksualnim.

Francuski radnici dovodili su u pitanje potrošačko društvo, kapitalizam, rad državnih institucija i tradicionalne vrednosti. Učenici i studenti su zahtevali slobode u sferi morala, od zahteva da se omogući otvaranje mešovitih studentskih domova, preko razbijanja krutih formi u odevanju, do pokretanja pitanja položaja žena i zaštite životne sredine. Ovaj pokret, koji je promovisao liberalizam po pitanju individualnih sloboda, ali i kritiku na račun potrošačkog društva i ekonomskog liberalizma, doveo je do eksplozije kreativnosti, muzike i društvenih debata.

U Nemačkoj su protesti 1968. godine imali još jedan važan aspekt. Oni su predstavljali i bunt mladih koji su tražili istinu o nacističkoj prošlosti svojih roditelja, rođaka i komšija. Istinu o tome ko su bivši nacisti koji su uspeli da opstanu u policiji i vladajućim strukturama. Istinu o profesorima kojima nije smetalo da predaju u vreme nacizma. Te burne 1968. godine ni mladi Francuzi ni mladi Nemci nisu uspeli da ostvare zahteve. Ali, donekle su uspeli da pokrenu modernizaciju i preispitivanje oba društva. Njihovi zahtevi za istinom i promenama su ipak nešto pokrenuli.

Sve to se u Francuskoj i Nemačkoj dogodilo 23 godina posle rata. A gde su Srbi, Hrvati i Bošnjaci 23 godina od završetka ratova prilikom raspada Jugoslavije? Gde su vapaji balkanske raje zbog promene ekonomskog sistema i širenja nejednakosti? Kako to da niko u Hrvatskoj ili Srbiji ne dovodi u pitanje potrošačko društvo, kapitalizam i tradicionalne vrednosti? Protesti protiv visoke cene goriva su se istopili pre nego što su počeli.
A gdje su sada Srbi, Hrvati i Bošnjaci?

Ako izuzmemo pojedine aktiviste nevladinih organizacija, koliko mladih je zaista spremno da digne glas? Koliko mladih na Balkanu želi da izađe na ulice i zatraži promene? Društvene, kulturološke, seksualne. Koliko njih zaista želi da sazna istinu o zločinima koje su počinili njihovi roditelji, rođaci ili komšije? Koliko njih je spremno da se suoči sa tom neslavnom prošlošću svojih roditelja? Koliko njih je spremno da digne glas protiv elite i patrijarhalnih struktura? Odgovor na ova pitanja, nažalost, glasi – izuzetno malo.

Generacija sadašnjih brucoša na Beogradskom univerzitetu skoro da nema loše reči o Slobodanu Miloševiću, dok se na sajmu knjiga školarci organizovano fotografišu sa Vojislavom Šešeljem. Doduše, četnički vojvoda je za njih više lik koji se pojavljuje u rijaliti programima nego osuđeni ratni zločinac. Ništa nisu bolji ni oni koji zatvaraju oči pred dokazima o zločinima samo zato što su krivci već umrli ili su svi svedoci naprasno ubijeni ili nestali.

Odgovor na pitanje zašto su Francuzi i Nemci posle 23 godine došli do svega pomenutog, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci nisu leži ne samo u tome što Francuze i Nemce ne nagriza narcizam malih naroda, već u tome što oni  imaju jasan konsenzus o tome šta se dogodilo u međusobnim ratovima. Na Balkanu, pak, nema konsenzusa niti unutar pojedinih naroda, a kamoli međusobno. Kada se na to dodaju političke elite, koje i dalje politički "jašu" na međuetničkoj netrpeljivosti i soljenju međusobnih rana, dok strancima prodaju nacionalne resurse i kroz korupciju stiči lično bogatstvo, nije ni čudno šta se sve dešava. Nije čudno što egzodus koji nije do kraja postignut "bljeskovima", "olujama", "Srebrenicama", "Lorama" ili "Vukovarima" sada se u miru nastavlja i njega potpomažu niskotarifni FlixBus, Wizzair ili Ryanair, koji svakodnevno odvoze hiljade ljudi sa Balkana u Nemačku.

Francuzi danas na ulicama pokušavaju na izvestan način da isprave greške i nadomeste izneverene ideale iz 1968. godine. Verovatno neće uspeti, ali bar probaju. Za to vreme, Balkan ćuti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Nenad Radičević (Al Jazeera)

četvrtak, 29 Novembar 2018 00:00

Država se ubrzano prazni, a život zamire

Ocijeni...
(0 glasova)

djeca5Godinama slušamo o masovnim odlascima i bijeloj kugi koja vlada u našoj zemlji, ali podaci do kojih smo došli tek otkrivaju prave razmjere ove priče. Naime za samo pet godina Federacija BiH je ostala bez 31.141 učenika - 10.398 osnovaca i 20.743 đaka u srednjim školama, a Republika Srpska bez 17. 492 đaka – 7.833 osnovaca i 9.659 srednjoškolaca.


Posljedica je ovo svega onoga na čemu se nije radilo zadnjih 20 godina- ekonomska situacija u državi, demografska i obrazovna politika, odlazak stanovništva zbog nezaposlenost, a sve češće i političke nestabilnosti. I sada su taj nerad i nemar došli na naplatu u vidu polupraznih školskih klupa.


Prema podacima iz izvještaja Ministarstva obrazovanja i znanosti Federacije BiH, a o kom se raspravljalo na posljednjoj sjednici Vlade, broj učenika upisanih u prvi razred osnovne škole u FBiH u pet godina smanjio se za 2.215 ili 9,95 posto, a broj upisanih u prvi razred srednje škole za pet godina se smanjio za 6.083 ili 25,08 posto.


U Republici Srpskoj situacija je sljedeća. U 2017/2018 godini u osnovnim školama je evidentirano  90.995 osnovaca i 39.831 srednjoškolaca, apet godina ranije u školskoj  2012/2013. godini, bilo je 148.318 učenika, od toga 98.828 osnovaca i oko 49.490 srednjoškolaca.


Prema ocjenama naših sagovornika, neosporno je da je u periodu od  1992. godine do 2000. godine mnogo ljudi napustilo ove prostore, da su mladi tamo stvorili porodice koje se ovamo nikada nisu vratile. Neosporno je, kažu, da ljudi i dalje masovno odlaze, pogotovo mladi, da država nema adekvatan odgovor ni na jedno od gorućih pitanja, te da se povrh svega i obrazovni sistem uništava od završetka rata i tjera mlade na privatne fakultete, studiranje vani ili na odustajanje od nastavka školovanja.


Riješenje nije ni u revolucionarnom skoku nataliteta, već u promijeni svijesti, aktivnom radu na popravljanju socijalnog statusa građana, i sprovođenju valjanih reformi, a za to su potrebne godine.

Prema ocjeni demografa Steve Pašalića u riješenje problema trebamo se uključiti svi.
“Nama trenutno nedostaje 50 posto prvorođene djece. To što političari pričaju da nam treba treće ili četvrto, je nešto što nema puno veze sa realnošću, jer nama prije svega trebaju prvorođena djeca, a tek onda dolazi, drugo, treće , četvrto djete. Jedino rješenje nam je da se svi uključimo u rješavanje populacione politike, od politike, struke, privrede, obrazovanja, i ako to sada dobro uradimo, rezultate ćemo vidjeti tek za deceniju, dvije ili tri”, istakao je Pašalić.

 

Sve ovo što se dešava, ne samo kod nas, već i u cijelom regionu,  su jako ozbiljni procesi na koje, nažalost, nema nikakve ozbiljnije reakcije, a samim tim ni izlaska iz ovog ćorsokaka. I tako već 20-ak godina. Stoga, zaključuje Mirza Emirhafizović, demograf i docent na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka Sarajevo, prognoze nisu optimistične.


 „Kao posljedica vrlo niskog nataliteta i iseljavanja, stanovništvo BiH ubrzano zalazi u duboku starost. Drugim riječima, smanjuje se udio djece i mladih, dok se udio osoba u dobi od 65 i više godina u ukupnom stanovništvu povećava. Uslijed takvih tendencija, ukupna depopulacija poprima sve drastičnije razmjere, što ima reperkusije na volumen dobnih funkcionalnih kontingenata – školski, radni, fertilni itd. Već duže vrijeme očekuje se odlučnija reakcija kreatora politika kako bi se zaustavio masovni odlazak mladih i porodica iz zemlje i potaknuo rast nataliteta. Višegodišnji izrazito nizak natalitet signalizira u kakvom socio-ekonomskom ambijentu živimo. Dok neke druge teme u medijima okupiraju pažnju javnosti,  stanovništvo BiH postaje sve starije i malobrojnije“, zaključio  je Emirhafizović.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

islamskazajednicaNakon što je Željana Zovko u Evropskom parlamentu etiketirala Islamsku zajednicu u BiH i Tursku kao glavne krivce za pobjedu Željka Komšića na proteklim izborima u BiH, kontaktirali smo IZ traživši komentar na njene navode.
Iz Ureda reisu-l-uleme kratko su nam kazali da je hrvatska desnica nastavila s iznošenjem neosnovanih optužbi.

– Ovo je nastavak jedne zlonamjerne kampanje hrvatske desnice protiv Islamske zajednice i bosanskih muslimana koja traje već dugo i koja je kulminirala optužbama za uplitanja Islamske zajednice u izborni proces bez navođenja ikakvih dokaza. Ove optužbe odbacujemo i smatramo ih krajnje zlonamjernima – kazao je Muhamed Jusić, savjetnik reisu-l-uleme, za medije.

Kako je kazao, ovo je jedan skandalozan nastup u kojem su Zovko i njeni istomišljenici predlagali amandmane koji su štetni po BiH.

– Skandalozno je da neko nastupa s pozicije da su samo Hrvati evropski narod u BiH čija prava EU treba zaštititi, a da u isto vrijeme otvoreno zagovara segregaciju djece u obrazovnom sistemu i podstiče dodatne podjele među narodima i građanima. Vjerujemo da će Evropa, kao što je to bio slučaj i do sada, prozreti kroz ovu zlonamjernu propagandu – poručili su iz Islamske zajednice.

(Avaz)

četvrtak, 08 Novembar 2018 00:00

Novi podaci o bh. demografskom slomu

Ocijeni...
(0 glasova)

egzodusbalkanaInteres za napuštanjem Bosne i Hercegovine ne jenjava, a odlaze mladi i ljudi u srednjoj životnoj dobi koji treba da grade državu. Da je riječ o pravom egzodusu ne otkrivaju službeni podaci, njih praktično ni nema, a brojke koje se navode u medijima uglavnom su protivrječne.

Jedine relevantni podaci jesu oni koje duže od pet godina u preko 1.750 mjesnih zajednica i 82 opšine prikuplja  Unija za održivi povratak i integracije u BiH. Prema njima od 2013. do 1. novembra ove godine našu zemlju je napustilo nešto više od 172.000 osoba. To znači da dnevno iz BiH ode 80 ljudi!


O alarmantnosti situacije, motivima odlaska, mjestima koja bukvalno nestaju, strategijama koje nadležne vlasti nikako ne donose, razgovarali smo sa Mirhunisom Zukuć, predsjednicom Unije.


Gospođo Zukić već pet godina upozoravate na svojevrsni egzodus sa ovih prostora, razgovarate sa ljudima. Da li se u ovih pet godina nešto promijenilo?


Nažalost nije, osim što danas u odnosu na prije pet godina ljudi lakše odlaze i lakše donose odluku da napuste BiH, kako mladi, tako i kompletne porodice. Napuštaju zemlju i oni koji imaju radna mjesta i ona bolje plaćena i ona gdje su primanja niska i neredovna, o onim nezaposlenim suvišno je i govoriti.

Da li su se promijenili motivi odlaska?


Ljudi su sve umorniji. Dosta im je svih mogućih strategija, obećanja, nepravde, korupcije. Umorni su od višegodišnje portage za poslom ili ako imaju posao, što od plate ne mogu priuštiti ni osnovne stvari.  U posljednje vrijeme imamo još jedan izražen problem, a to je briga majki za obrazovanje djece. Naime sve više njih ističe da obrazovanje u ovakvoj BiH, u ovakvom okruženju nije dobro za djecu i odlazak na Zapad i školovanje tamo vide kao jedino rješenje. To nam pričaju ljudi sa kojima se susrećem ja i naša ekipa volontera i aktivista koja je na terenu.


U Bosanskom Grahovu, Kupresu u Glamoču su nas zamolili da prva tačka dnevnog reda novoj vlasti bude odlazak ljudi, nestajanje kompletnih naselja, zatvaranje osnovnih škola. Ljudima koji su još uvijek ovdje ili koji su na granici odlaska zaista je potrebno da ova vlast nešto poduzme, da im ponudi nešto što bih ih zadržalo ovdje.
Ono što narod traži,  jeste, dajte nam šansu. A to se može obezbidjediti kroz normalizovanje životnih uslova, davanja prilike ljudima da žive od svoga rada, mijenjanjem sveukupne klime i ambijenta u BiH.

 

Koje su to opštine u kojima je sitacija najalarmantnija?


To je prvenstveno Posavina- Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Orašje, Odžak… U Odžaku sam skoro boravila I ostala sam zatečena činjenicom da u podne tamo ne možete sresti ljude. Odžak je doslovno nijemi grad, zjape prazne kuće,  zapuštena polja.
Tu je i Zapadna Hercegovina, Široki Brijeg, Posušje, Ljubuški, Čapljina, odlaze svi i Hrvati i Bošnjaci. Ljubuški je prije tri godine bio primjer povratka. Vratile su se ovdje brojne porodice Bošnjaka, kako iz dijaspore, tako i iz ostalih dijelova BiH, a danas imamo situaciju da ti ljudi odlaze, prodaju imovinu.
I Istočna Hercegovina se prazni. Iz Trebinja, Nevesinja, Gacka masovno su otišli i odlaze mladi, prvo prema Srbiji, pa dalje prema Evropi.

 

Kako na terenu izgleda taj odlazak, koji je najčešći scenario?


To se dešava neometano, u što smo se uvjerili u protekla dva mjeseca kada smo posjetili  Posavinu  i Hercegovinu, kako bi razgovarali sa ljudima i otprilike vidjeli kako se odvija proces migracija.
Ljudi koji odlaze  u 80 posto slučajeva imaju 30 godina pa naviše.
To su mladi ljudi koju su završili tehničke fakultetete, elektro i mašinski inženjeri, medicinari, zanatlije, građevinski radnici koje Zapad traži. Uglavnom posao pronalaze putem društvenih mreža, ili organizovano traže radna mjesta. To je neki "halo" sistem, u kojem neko ode i snađe se pa putem društvenih mreža šalje poruke.
Obzirom da je na biroima za zapošljavanje, a i kroz naš rad na terenu po obrazovanju kod nas najviše nezaposlenih ekonomista i pravnika, a u posljednje vrijeme i poljoprivrednih inženjera, oni se često odluče prekvalifikovati i odlaze u zemlje EU. U Modriči, Odžaku, Tešnju, a vjerujem i u mnogim drugim mjestima poslodavci ne mogu više naći radnike. Već se osjeća taj problem, ali ne i rješenje za njega.


Da li je Njemačka najčešća zemlja gdje naši ljudi počinju život?


U Sloveniju, Njemačku, Norvešku, Dansku i druge EU zemlje. Pa ikao  se najviše govori o odlasku u Njemačku, zemlja koja se ne spominje a koja sigurno parira Njemačkoj po broju ljudi koje odvodi iz BiH je Slovenija. Naši ljudi ovdje odlaze i preko Agencije za zapošljavanje BiH, a svjedoci smo i redovima pred slovenskim konzulatom u Banjaluci gdje odlaze preko raznoraznih agencija. Slovenija naravno nije zemlja u kojoj se dugo zadržavaju, odavde odlaze dalje na Zapad. Obično ode jedan član pa kada se on snađe za par mjeseci do godinu dana odlazi cijela porodica. To je već uhodan scenario.
Prije par dana nam se javio Sarajlija koji je otišao u London gdje je otvorio frizerski salon i uspješno radi. Kaže da nije mogao vjerovati koliko će sve biti jednostavno, pojednostavljeno, rasterećujuće, nakon Sarajeva  gdje mu je samo za raznorazne papire i saglasnosti za registrovanje salona nije bilo dovoljno ni dvije godine.
Ono što smo kroz rad na terenu takođe primjetili jeste da taj novi početak nije uvijek tako sjajan I bajkovit kako na samom početku misle, ali se ipak brzo snađu, budu dobro prihvaćeni, a i njihova egizistencija ubrzano postaje zadovoljavajuća.
Takođe odlazi nam ogroman broj žena koje se prekafalifikuju i završe kurseve jezika, ovdje konkretno mislim na odlazak medicinskih sestara, njegovateljica u Njemačku.


Zbog čega vlasti ignorišu ovaj problem i zašto ne odlučuju da zadrže ljude?


Njima je izgleda postao jedini cilj da obezbjede sebe, a nemar i nebriga za ljude koji si ih izabrali i koje predstavljaju zaista je neobjašnjiv.
Mi smo više puta slali dopise Parlamentarnoj skupštini BiH, tražili da se o ovome raspravlja, da se uradi kakva-takva strategija, ali to se nikada nije desilo.
A to zista nije teško uraditi.  Pokazao je to i naš projekat "Zajedno učinimo život boljim u BiH" koji je finansirala Vlada Švicarske na području Bihaća, Lukavca i Čapljine. U ove tri opštine  bilo je  uključeno 46 domaćinstava koja imaju kapacitete da se bave ruralnim turizmom. I taj se projekat pokazao kao veoma uspješan što potvrđuju i rezultat. U periodu juni-juli imali su preko 1000 noćenja. Koncept je jednostavan i što je važno nije zahtjevao dodatna ulaganja. Domaćinstva su jednostavno izdavala višak svog stambenog prostora I nudili aktivan odmor gostima iz EU. Kroz ovaj projekat smo vidjeli još nešto- a to je da ljudi koji su bili gosti, cijene našu zemlju, cijene naše ljude I vjerujte da su svi ljudi koji su boravili u ove tri opštine se izrazili jako pohvalno o našoj zemlji. Sa ovim projektom nastavljamo u još 12 opština I ovo je sjajan primjer kako pomoći ljudima I zadržat ih n ovim prostorima.


Stoga bih poručila političarima da razgovaraju sa ljudima, barem onima koji još ne odlaze da ih razumiju, shvate njihove problem i nedaće  i neka im kažu šta mogu realno očekivati, šta će oni poduzeti u institucijama vlasti da im obezbjede ostanak na ovim prostorima. Treba jasan i konkretan model kako pokušati zaustaviti, usporiti, ovaj sve izražajniji trend odlaska.


Ako se to ne desi prijeti li nam još veća demografska katastrofa?


Nisam te struke da mogu odgovoriti adekvatno na ovo pitanje, ali jedno znam, više se ne smije zataškavati temu odlaska. Moramo  je rješavati, jer od 1992. godine do danas  imamo preko 2 miliona naših ljudi van granica BiH, a  to je strašno za jednu ovako malu zemlju.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

vijecemuftijaNa osnovu člana 10. i člana 24. Poslovnika o radu Vijeća muftija, Vijeće muftija je na svojoj petoj redovnoj sjednici održanoj u Sarajevu 15. decembra 2015. godine, razmatrajući pitanje stava Vijeća muftija o LGBT osobama, donijelo sljedeći:

ZAKLJUČAK

1. Islam afirmira brak i porodicu, podstiče na formiranje braka i očuvanje vrijednosti braka, potomstva i porodice kao osnovne ćelije ljudskog društva. Prema učenju islama brak je ugovor o bračnom životu između muškarca i žene. Allah dž.š. u Kur'anu kaže: „0 ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali…“. (El-Hudžurat, 13) i „i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju;“ (Er-Rum, 21).

2. Nedvojbeno je da se homoseksualizam u izvorima islama (Kur'anu i Sunnetu) kvalificira velikim grijehom (el-fahiše) te da se vjernici pozivaju da mu se ne približavaju. Svevišnji u Kur'anu kaže: „…ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne…“ (El-En'am, 151).

3. Nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije. Allah u Kur'anu kaže: „…a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje – da pouku primite, on vas savjetuje.“ (En-Nahl, 90), stoji u zaključku koji je potpisao reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, predsjedavajući Vijeća muftija.

(Saff.ba)

petak, 26 Oktobar 2018 00:00

Hoće li Kina napustiti Palestince?

Ocijeni...
(0 glasova)

kinasadKineski potpredsjednik Wang Qishan doputovao je u Izrael u ponedjeljak u četverodnevnu posjetu, kako bi predvodio četvrti skup kinesko-izraelskog komiteta za inovacije. On je najviši kineski zvaničnik koji je došao u Izrael u skoro dva desetljeća. Aprila 2000. godine bivši predsjednik Kine Jiang Zemin je bio prvi kineski lider u historiji koji je posjetio Izrael, a tada je obišao Muzej holokausta Yad Vashem i imao diplomatske susrete s izraelskim kolegama. Tada je govorio o namjerama Kine za cementiranjem veze između dvije države.

Posjeta Wanga Qishana je, međutim, drugačija. "Veza" između Pekinga i Tel Aviva je veoma jača nego prije, što pokazuju i cifre. Ubrzo nakon što su države razmijenile diplomatske misije 1992. godine, trgovinske cifre su u porastu. Veličina kineskih investicija u Izrael je, također, rasla - od 50 miliona dolara početkom 1990-ih do ogromnih 16,5 milijardi dolara 2016. godine.

U posjeti s Qishanom je i Jack Ma, osnivač vodeće kineske firme za trgovinu na internetu Alibaba. Ma je bio u maju u Izraelu kako bi pripremio teren za aktuelni samit, koji bi trebao donijeti nove ogromne investicije. Mnoge od njih će biti fokusirane na tehnologiju, što čini prirodu kinesko-izraelskih odnosa, od onih koje decenijama imaju Peking i arapske države. Kineska ukupna trgovina s arapskim državama je, također, ogromna, procjenjuje se kako iznosi 171 milijardu dolara. No, priroda trgovine je drugačija ako se uporedi s onom između Kine i Izraela. Kina je glavni klijent izraelske IT industrije, dok su arapske države uglavnom fokusirane na prodaju jeftinijih stvari i, odnedavno, vojne opreme.
'Inicijativa pojasa i puta'

Posjeta kineskog potpredsjednika dolazi u sklopu ubrzanih napora Pekinga na promociji ogromnog ekonomskog projekta "Inicijativa pojasa i puta" od 3.000 milijardi dolara. Kina se nada kako će njen veliki plan pomoći pri otvaranju novih prilika širom svijeta i garantirati joj dominaciju u raznim regijama koje su bile, od Drugog svjetskog rata, u američkoj sferi utjecaja. BRI želi povezati Aziju, Afriku i Evrope preko "pojasa" puteva, preko kopna i pomorskih "puteva", morskih linija.

Takmičenje Kine i SAD-a se zahuktava. Washington želi zadržati svoju globalnu dominaciju koliko god to mogne, dok Peking marljivo radi na preuzimanju statusa SAD-a kao supersile, za početak u Aziji, a zatim u Africi i na Bliskom istoku. U Africi je Kina upumpala ogromne količine novca, koji se uglavnom troše na projekte ekonomskog razvoja. Kineska strategija u postizanju svojih ciljeva je veoma jasna: za razliku od američkih neproporcionalnih investicija u vojnu silu, Kina želi osvojiti taj status, barem trenutno, koristeći samo mekanu silu.

Bliski istok, međutim, daleko je bogatija i strateški važnija od svih drugih regija svijeta. Bogata sukobima i suprotstavljenim političkim kampovima, vjerovatno će odskočiti od kineske strategije mekane sile, prije ili kasnije. Premda je kineska vanjska politika uspjela preživjeti polarizirajući rat u Siriji, kroz podršku svim stranama i igrajući sporednu (iza ruske glavne) ulogu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, izraelska okupacija Palestine je potpuno drugačiji politički izazov.
Kinesko balansiranje

Kina je godinama održavala stalnu poziciju u podršci palestinskom narodu, pozivajući na okončanje izraelske okupacije i uspostavu palestinske države. No, čvrst stav Pekinga kada je riječ o Palestincima izgleda da je imao male posljedice po kineski odnos s Izraelom, jer nesmetano rastu zajednički projekti u sferama tehnologije, trgovine i investicija. Kineski kreatori vanjske politike djeluju s pogrešnom pretpostavkom da njihova država može istovremeno biti i propalestinska, i proizraelska, da može i kritizirati i održavati okupaciju, da može pozivati Izrael da poštuje međunarodno pravo, a istovremeno mu davati snagu, iako u neznanju, u njegovim stalnim kršenjima palestinskih ljudskih prava.

Pošto palestinska borba za slobodu i ljudska prava privlači međunarodnu pažnju kroz jačanje pokreta BDS (Bojkot, deinvestiranje, sankcije), sve više država je pod pritiskom da istakne jasan stav o izraelskoj okupaciji i aparthejdu. Za Kinu je ulazak u sukob s neodlučnom i sebi korisnom strategijom nije samo moralno sporno, već i strateški neodrživo. Palestinski i arapski narod sigurno ne želi zamijeniti američku vojnu dominaciju kineskom ekonomskom hegemonijom, koja ne radi ništa da promijeni status quo.

Kako stvari stoje, kineska BRI inicijativa ne sadrži nikakvu političku supstancu, uprkos činjenici da će Bliski istok igrati ključnu ulogu u njenom Putu svile 21. stoljeća, koji ima potencijal da revolucionira geopolitičku sliku svijeta u potpunosti. Zapravo, bliskoistočna regija je opisana kao "mjesto gdje se spajaju Pojas i Put". Sve veće investicije i strateške veze Kine i Izraela potrebne su za realizaciju velikih interesa obje države u sferi tehnoloških inovacija, kao i za Željeznicu "Red-Med", regionalnu mrežu pomorske i željezničke infrastrukture koja treba povezati Kinu s Evropom preko Azije i Bliskog istoka. Dodatno, ta bi željeznica mogla povezati izraelske luke Eilat i Ashdod. Novosti o kineskim planovima za upravljanje izraelskom lukom Haifa već su izazvale nemire kod SAD-a i njegovih evropskih saveznika.
'Jedina stabilna demokratija...'

Zaista su se vremena promijenila. U prošlosti bi Washington naredio Tel Avivu da odmah prestane s razmjenom američke vojne tehnologije s Kinom, primorao ga da odustane od prodaje sistema ranog upozoravanja Phalcon, a sada gleda izraelske i kineske lidere u vođenju zore nove političke ere, koja, po prvi put, ne uključuje Washington. Alexander B Pevzner, osnivač Kineskog media centra - CMC, jedan je od mnogih pristalica s entuzijazmom, kako on kaže, "sistemskog dijaloga" između Izraela i Kine. On je izjavio za The Diplomat kako je izraelska "stabilnost iznimka u turbulencijama Bliskog istoka".

Izgleda kako se često ponavljani klišej da je Izrael "jedina demokratija Bliskog istoka" polako mijenja, kako bi ispunila očekivanja goluždrave supersile koja je samo zainteresirana za tehnologiju, trgovinu i investicije. Izraelski lideri žele da Kina i njeni investitori o Izraelu misle kao o "jedinoj stabilnoj ekonomiji Bliskog istoka". A BRI je, kako kaže Pevzner, "nova igra u gradu".

Premda su veze Washingtona i Tel Aviva jače nego ikada, izraelski lideri su svjesni brzih promjena na političkoj sceni. Američki vlastiti politički problemi i promjene globalnih sila, što se vidi na Bliskom istoku, pokazuju kako je zaista u toku stvaranje nove ere. Posljednje globalno prestrojavanje desilo se odmah nakon Drugog svjetskog rata. U vrijeme kada su Evropa i veći dio Azije bili u ruševinama, obnovljena američka ekonomija je izvukla svijet iz pustošenja kroz Marshallov plan i druge inicijative. Tada se SAD postavio kao "pater familias", očinska figura na međunarodnoj areni, uvodeći svoja pravila i zaštitu kao voljeni, ali autoritativni otac.

Izrael razumije kako je glavni motiv Kine promjena te dugogodišnje stvarnosti. Tel Aviv, stoga, želi sebi osigurati jaku poziciju kako bi nastavio dobivati pomoć i podršku svojih zapadnih saveznika, a istovremeno polako betonirao svoje odnose s Pekingom.
'Mirovni plan' od četiri tačke

Kina, s druge strane, eksperimentira s više izraženim političkim strategijama u regiji. Ona je 2013. godine objavila plan od četiri tačke za rješenje arapsko-izraelskog sukoba. Prošle godine je forsirala svoj plan kroz palestinsko-izraelski mirovni simpozij, kao platformu da bi istakla jasniju kinesku vanjsku politiku. Zapravo, prošlogodišnji simpozij bio je prvi koji je sponzorirala administracija kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Kineski "mirovni plan" – samo ponavljanje dugogodišnjeg stava Ujedinjenih naroda o ovom problemu – dobio je malo međunarodne pažnje. To bi se, međutim, moglo promijeniti u budućnosti, pošto jača kineska uloga na Bliskom istoku.

Stav Pekinga o Palestini, barem zvanični, uvijek je bio stalan. Još 1960-ih godina Kina je bila prva nearapska država koja je stupila u diplomatske odnose s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom. Peking je dugo podržavao uspostavljanje nezavisne i suverene Palestinske države u granicama iz 1967. godine i s Istočnim Jerusalemom kao njenom prijestolnicom.

Nakon parlamentarnih izbora 2006. goddine na okupiranim teritorijama, za razliku od SAD-a, kineska Vlada je odbila nazvati Hamas "terorističkom organizacijom" i branila pravo palestinskog naroda na samoodređenje. Otišli su i dalje. Peking je razljutio Izrael označivši Hamas kao "izabranog predstavnika palestinskog naroda". Dok je kineski politički stav prema Izraelu i Palestini ostao stalan, dvostruka strategija se formirala nakon objave BRI-a. Tada je Kina osjetila potrebu da ponudi svoje posredovanje kroz "mirovni plan" od četiri tačke i suzdrži se od podržavanja jedne strane u sporu u odnosu na drugu.
Do kada po tankoj liniji?

"Iz kineske perspektive, politički stav u korist Palestinske države ne isključuje ekonomske veze s Izraelom", kaže autor BRI-ja Diego Angelo Bertozzi. Ista se kineska logika odnosi na ostatak regije. Kineski "trgovinski odnosi sa Sirijom i Iranom, koji jačaju, ne isključuju jačanje odnosa sa Saudijskom Arabijom i državama Zaljeva, pošto se Peking želi uspostaviti kao stabilizirajuća svjetska sila, s jednakim vezama sa svima", naveo je Bertozzi.

Kina, za sada, možda može ići po toj tankoj liniji. No, šta će se desiti u slučaju direktnog sukoba, naročito ako se trgovinski ratovi SAD-a i Kine pretvore u ograničeni ili vojni sukob velikog obima? Izrael će tada vjerovatno biti uz SAD, a protiv njega će vjerovatno biti kineske tehnološke tajne i pristup izraelskim lukama.

Nažalost, dok Peking i Tel Aviv rade na potrebnom balansu između vanjskih politika i ekonomskih interesa, Kina nije pod nekom obavezom da bude uz dobro definiran arapski stav o Palestini, jer on kao takav ne postoji. Politička podjela arapskih država, ratovi u Siriji, Jemenu i drugdje izgurali su Palestinu iz vrha arapskih prioriteta na neku čudnu trgovinu o "regionalnom miru", u sklopu "Dogovora stoljeća" američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ova bolna realnost je oslabila poziciju Palestine kod Kine, koja, barem za sada, daleko više cijeni svoje veze s Izraelom od historijske veze s Palestinom i palestinskim narodom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

(Al Jazeera)

četvrtak, 25 Oktobar 2018 00:00

Al-Trump i Al-Saud

Ocijeni...
(0 glasova)

saudija4Riječi ispisane na zastavi Saudijske Arabije su daleko teža obaveza nego privilegija, naročito zbog ubijenog Khashoggija
Ispod riječi „kelime“, temeljnih riječi vjerovanja islama ispisanih na zelenoj podlozi, „podvučena“ je tanka beduinska sablja.

Saudijska Arabija je jedina zemlja na svijetu na čijoj zastavi je ispisana parola. U političkom životu parola je sažeti stav, cilj ili zahtjev neke stranke ili pokreta. U saudijskom slučaju ta parola je temeljni vjerski kredo islama. Na njoj piše "La ilahe illellah, Muhammedun resulullah – Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik!"

Ispod riječi „kelime“, temeljnih riječi vjerovanja islama ispisanih na zelenoj podlozi, „podvučena“ je tanka beduinska sablja, nacionalni arabljanski simbol, a ispod te zastave koja se vijori na generalnom konzulatu ove zemlje u Istanbulu u utorak, 2. oktobra, ove godine, brutalno je ubijen Jamal Khashoggi, istaknuti saudijski novinar koji je zadnjih godinu i pol dana živio u Sjedinjenim Američkim Državama u „samo-nametnutom“ egzilu.

Bizarna je i sama pomisao na opseg zločina i činjenicu da se desio u diplomatskom prostoru, ali dodatno je teška i spoznaja da je taj političko-vjerski konglomerat sada postao uteg na vratu ionako stigmatiziranog, prokazanog i optuženog islama današnjice!

Njegovo ubistvo, negiranje, laži, curenje informacija i prikrivanje odgovornih, negiranje i priznavanje krivice, saučešća i suosjećanja izazvali su globalni diplomatski cunami. Američki predsjednik Donald Trump je svoje izjave o ovom ubistvu sinhronizirao sa onim koje su stizale iz Rijada, a što koji dan protiče, one su sve teže.

Njegova jučerašnja izjava da je ovaj zločin „najgore zataškavanje ikad u historiji“ dodatno je fokus ovog neviđenog diplomatskog skandala uperila prema vladajućem režimu u ovoj zemlji.
Bahatost princa

K tome, jučerašnje obraćanje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana potvrdilo je dosadašnje špekulacije da se radilo o „prethodno planiranom i brutalnom ubistvu“. Predsjednik Erdogan je pažljivo u svom obraćanju izdvojio kralja Salmana bin Abdulaziza rekavši „kako vjeruje u iskrenost Sluge Dvaju časna hrama“, međutim, on je u svom govoru jasno izostavio to povjerenje iskazati prema njegovom sinu Mohammedu bin Salmanu ili MBS kako ga zapadni mediji često skraćuju njegovo ime.

Zločin kao da se uvećava pokušajima njegovog skrivanja, a sada su sve oči uprte upravo u „glavnog izvršnog oficira“ ili CEO-a Kraljevine Muhammeda bin Salmana, prijestolonasljednika kojeg, kako navodi New York Times „sve veći broj sadašnjih i bivših zapadnih dužnosnika sa iskustvom u Kraljevini“ označavaju da je „gotovo sigurno je autorizirao ubistvo“.

Nakon jučerašnjih Trumpovih izjava izvjesno je da će glavno pitanje nakon ovog strašnog ubistva biti ostanak ili odlazak sa prijestolonasljedničkog mjesta Muhammeda bin Salmana, te koliko će to utjecati na budućnost ove veoma važne zemlje u izuzetno uzburkanom regionu Bliskog istoka.

Njegova bahatost možda je najbolje oslikana u reakciji nakon ubistva Khashoggija koju je prema pisanju Wall Street Journala MBS prenio Jaredu Kushneru zetu i savjetniku predsjednika Trumpa upitavši ga na engleskom jeziku "Zašto taj bijes?" nakon što je uvidio da je ovaj zločin izazvao prvorazrednu međunarodnu diplomatsku krizu.

S druge strane je ono što se u svoj ovoj krizi postavlja kao drugorazredna stvar, a trebala bi biti prvorazredna: Šta je sa brigom i interesima muslimana svijeta koji se pet puta dnevno okreću prema Mekki i barem jednom u svom životu se nadaju posjetiti ovaj sveti grad?

Dakle, s druge one važnije strane, pored narušenog političkog ugleda koje su Kraljevini donijeli potezi mladog i očigledno neuravnoteženog princa prijestolonasljednika, je veliko razočarenje, šok i nevjerica koju je ubistvo Khashoggija donijelo muslimanima širom svijeta! Muslimani svijeta su danas zabrinuti za sigurnost i stabilnost svojih svetih mjesta, a posebno imajući u vidu ratove, pustoš i nered koji su zahvatili region Bliskog istoka.
Dva najsvetija grada

Saudijska Arabija je zemlja u kojoj su dva najsvetija grada islama: Mekka u kojoj je Kaba, Božija kuća prema kojoj se pet puta dnevno okreću svi muslimani svijeta u svojim molitvama, u kojoj se se rodio poslanik Muhammed i započeo svoju misiju, zatim, Medina, grad u kome je osnovao prvu zajednicu muslimana, ostvario ideal pravednog društva i države, u kome je umro, gdje se nalazi njegov grob i njegova džamija – drugo najsvetije mjesto islama.

Saudijska Arabija je zemlja kojom već 88 godina vlada dinastija Al-Saud (Porodica Saud) čiji kraljevi se počevši od kralja Fahda bin Abdulaziza počasno tituliraju "slugama dva sveta hrama". Svoj legitimitet vladanja kolijevkom islama vladajuća porodica crpi upravo iz brige o ova dva najsvetija mjesta.

Današnji kralj Salman bin Abdulaziz je dugogodišnji saudijski lider i svjetski državnik, a među članovima svoje vladajuće porodice prvi je koji je napravio presedan pomjeranja kraljevske loze u korist svog potomstva. Veliko je pitanje da li će u ovoj nimalo jednostavnoj situaciji kralj Salman uspjeti skupiti hrabrosti koliko ima državničke mudrosti i spasiti Kraljevinu. Možda još važnije i veće pitanje jeste da li to u sadašnjim okolnostima kralj uopće može učiniti.

Iako su, prema većini poznavalaca prilika u Saudijskoj Arabiji ključevi odluke o tome ko će sjediti na njenom tronu u rukama Amerikanaca, dodatno zabrinjava činjenica da Bijelom kućom upravlja „Al-Trump" (Porodica Trump) čiju vladavinu odlikuje totalno urušavanje američkih demokratskih vrijednosti i institucija, a posebno u zadnje vrijeme otvoreni rat predsjednika Trumpa protiv medija i novinara.

I dok se u Ankari i Washingtonu raspravljalo o posljedicama ovog neviđenog zločina, u Rijadu je jučer otvorena velika investiciona konferencija koja pompezno najavljuje potpunu ekonomsku transformaciju Kraljevine. Međutim, reforme koje se najavljuju u domenu ekonomije imaju veoma nesigurne izglede ukoliko se temeljite društvene promjene ne dese na adekvatan način koji će ovu zemlju konačno izvesti iz srednjovjekovnog političkog uređenja i učiniti je održivom i sigurnom kako za svoje stanovništvo, tako i zbog globalne muslimanske zajednice koja ima pravo biti zabrinuta za ono što se dešava u Kolijevci islama.
Kletva umjesto blagoslova

Jer, riječi koje su ispisane na zastavi ove zemlje daleko su teža obaveza nego privilegija. Upravo zbog ovih riječi muslimani širom svijeta skoro čitavo jedno stoljeće sa velikom tolerancijom gledaju na sve političke i ideološke propuste, nesnalaženja i terete koji se gomilaju u Kolijevci islama.

Bez obzira na činjenicu što se radi o najvećoj izvoznici najtraženijeg energenta današnjice – nafte i bez obzira na kompleksnu geopolitiku velikih sila, muslimani današnjice imaju obavezu da budu više zainteresirani za budućnost i stabilnost ove zemlje i od Al-Trumpa i od Al-Sauda.

Riječi „Nema Boga osim Allaha, Muhammed je njegov Poslanik!“ vrlo lahko umjesto blagoslova mogu biti kobna kletva ukoliko služe kao maska za laži, nepravde i zločine.

Upravo zbog ovih riječi i uprkos činjenici da to danas ne odgovara vladajućim porodicama ni u Washingtonu ni u Rijadu, svi muslimani svijeta imaju obavezu insistirati da se potpuno rasvijetli ubistvo hrabrog novinara Jamala Khashoggija i da ovaj slučaj bude opomena, pokazatelj i rješenje da Arapski svijet, a među prvima Saudijska Arabija, krene u stvarne reforme koje će omogućiti slobodu izražavanja, ljudska prava, slobode i učešće u izboru i odlučivanju vlasti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mirnes Kovač (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

erdogan8Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan zauzima prvo mjesto na listi 500 najutjecajnijih muslimana u svijetu, javlja Anadolija.

Kraljevski islamski centar za strateška istraživanja (Royal Islamic Strategic Studies Centre), sa sjedištem u Jordanu, objavio je jubilarnu, desetu ediciju godišnjaka Lista 500 najutjecajnijih muslimana za 2019. godinu.

Na drugom mjestu je saudijski kralj Salman bin Abdulaziz Al-Saud, a na trećem jordanski kralj Abdullah II.

U izvještaju se navodi kako je Erdogan u augustu 2014. godine postao prvi direktno izabrani predsjednik Turske, pa dobio i drugi mandat pobjedom u prvom krugu i ovogodišnjih predsjedničkih izbora, na kojima je izlaznost bila 86 posto.

"Tokom Erdoganovih mandata Turska je ostvarila neviđen ekonomski rast, ustavne promjene i ponovo izrasla u jednu od glavnih globalnih sila", navodi se u saopćenju.

Jačanje odnosa i saradnje
U daljem obrazloženju liste se navodi kako se Turska pod Erdoganovim vodstvom fokusirala na jačanje odnosa i saradnje sa zemljama na svih sedam kontinenata, a posebno sa susjedima, uključujući i Grčku.

"U Africi je Turska otvorila više od 20 novih ambasada i konzulata. Kada je Somalija patila zbog gladi i suše, Turska joj je poslala pomoć, a Erdogan je postao prvi neafrički lider koji je posjetio tu zemlju nakon dva desetljeća", navodi se u izvještaju.

U izdanjima liste 500 najutjecajnijih muslimana svijeta za 2016. i 2017. godinu Erdogan je zauzimao osmo, a u izdanju za 2018. godinu peto mjesto.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

njemacka6Svaka kvalificirana osoba može se doseliti u Njemačku na šest mjeseci kako bi tražila posao, ne samo oni čiji je zanimanje na listi deficitarnih, a prednost više nemaju domaći njemački radnici - ovako Berlin najavljuje liberalizaciju tržišta rada u narednom periodu, u čemu su mnogi radnici sa Balkana vidjeli šansu za odlazak, a demografi i poslodavci razlog za brigu zbog mogućeg novog vala iseljavanja.

Koalicione stranke u Njemačkoj dogovorile su se u vezi s novim zakonom o imigraciji kako bi privukle radnu snagu koja nije iz EU, jer ovoj zemlji trenutno nedostaje milion radnika. Čak 60 posto njemačkih preduzeća navodi da im je najveći poslovni problem nedostatak kvalificirane radne snage, objašnjava za Al Jazeeru Mehmed Smajić, novinar Deutche Wellea.

Najveća potreba je u zdravstvu, prije svega kod njege starih lica, u mašinstvu kao i IT sektoru koji trenutno traži 55.000 radnika. Traženi su i elektrotehničari. Međutim, novim zakonom predviđa se da se svaka stručna osoba može doseliti u Njemačku na šest mjeseci da pronađe posao.

“Toj osobi je potrebno nečije garantno pismo i određena suma novca od koje će živjeti u periodu dok ne nađe posao. Za to vrijeme nema pravo na socijalnu pomoć. Njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer smatra da bi njemački trebalo poznavati na nivou koji je inače trenutno potreban da bi se položio tzv. ‘integracioni test’, a to je B1. Trenutno je onima iz deficitarnih zanimanja dozvoljeno da dođu i sa slabijim znanjem njemačkog jezika pa da u roku od nekoliko mjeseci to znanje unaprijede. Isto tako više nije neophodno da radno mjesto bude sa liste deficitarnih zanimanja niti da na Birou za zapošljavanje postoje domaći radnici koji bi imali prednost pri zapošljavanju”, kaže Smajić, dodajući da postoji velika vjerovatnoća da će ovakav zakon biti usvojen zbog procvata njemačke privrede.

Tome se nadaju mnogi građani BiH, kao i 27-godišnji trgovac s kojim smo razgovarali, koji se, kaže, više ni ne nada da će situacija biti bolja, pogotovo nakon izbora.

Još uvijek zaposlen u svojoj zemlji, od straha od otkaza nije želio biti imenovan. Međutim, kaže da čeka da Njemačka usvoji novi zakon, a u međuvremenu je upisao kurs njemačkoj jezika.

“Dugo sam razmišljao da li da odem iz BiH ili ne, mislio sam na rodbinu, prijatelje, kako ću negdje tamo na dalekom Zapadu biti sam bez njih. Međutim, ono što je definitivno učvrstilo moju odluku, zacementiralo je do kraja, jesu ovi izbori koji su se održali. Ne samo što se ništa nije promijenilo, nego opet ista priča 20 godina, ista lica, svi hoće u politiku. Nekom logikom i pogledom na sve godine unazad, zaključio sam da se ništa desiti neće a meni ode život. Pucam po šavovima. Nije više to stvar ni posla, imam posao, sposoban sam raditi, nego to što te niko ne cijeni, sistem ti oduzima dostojanstvo, gazi te do kraja”, objašnjava.

'Ko želi, taj će i otići'
Život u Njemačkoj samo u prošloj godini započelo je desetine hiljada građana BiH. Tokom 2017. godine Odjel za vize u Ambasadi u Sarajevu procesuirao je više od 17.000 takvih zahtjeva.

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, od početka ove godine evidentiran je odlazak 18.000 ljudi. Zabrinjavajuće je, ističu organizacije, što zemlju napuštaju cijele porodice.

To je slučaj i sa porodicom iz Sarajeva s kojom smo razgovarali o životu u Njemačkoj. Mladi bračni par nije mogao naći posao u BiH, zbog čega su odlučili svoju šansu potražiti u Zapadnoj Evropi, ali je u toj odluci prevagnulo to što su svojoj kćerki htjeli osigurati bolji život.

“Suprug i ja smo već sedam godina u braku i nismo uspjeli da steknemo uslove za normalan život. Ja imam 33 godine, muž 31 godinu i imamo kćerku od šest i po godina”, kaže ova građanka BiH (ime i prezime poznato redakciji).

Nastavlja pričati kako njen suprug sa srednjom stručnom spremom ima svega četiri mjeseca prijavljenog radnog staža, dok ona sa završenim ekonomskim fakultetom nema niti jedan dan rada u svojoj struci. Stoga se prekvalificirala u medicinsku sestru.

“Idem u školu i na praksu i primam oko 900 eura plate. S tim da ne znam da li ću uopće taj posao raditi, to je privremeno, dok jezik ne savladam dobro. Moju diplomu fakulteta su mi priznali ali mi treba visok stepen znanja jezika. Mislim da ću nekad raditi svoj posao u struci, što u Bosni nikad ne bi mogla, jer nisam podobna, a sposobna itekako jesam. Smatram da ćemo sve stići ovdje za kratko vrijeme, što nisam uspjela u Bosni za ovih sedam godina zajedničkog života. Takođe, želim da moje dijete ima ‘normalan’ sistem školovanja, kao i normalnu zdravstvenu zaštitu”, ističe.

Kako kaže, težak su put prošli dok su stigli do Njemačke. Samo na termin za razgovor za vizu u njemačkoj ambasadi čekali su 13 mjeseci.

“Ali ko želi, taj će i otići. Nadam se da će svi mladi i sposobni ljudi otići iz BiH, ako imalo imaju ambicije prema nekom drugom i ljepšem životu.”

Nijemci veoma zadovoljni radnicima iz BiH
Od ovoga strahuju poslodavci u BiH koji kažu da se već sada osjeti nedostatak radne snage. Izvršni direktor Udruženja ekonomista SWOT Saša Grabovac smatra da će Njemačka usvojiti zakon o liberalizaciji tržišta rada, jer podaci pokazuju da je nedostatak radne snage u ovoj zemlji takva da kada bi svi radnici sa Balkana otišli tamo ne bi zadovoljili tu potrebu.

“S obzirom da je Njemačka u EU i da postoji slobodan protok radne snage unutar same Unije, znači ti kapaciteti drugih zemalja, Rumunije, Poljske, Bugarske, su već jednim velikim dijelom iscrpljeni.”

Ističe da su posljedice odlaska radnika iz BiH već sada vrlo očigledne, i problem je za poslodavca pronaći zaposlenika čak i za one poslove za koje ne treba nikakva kvalifikacija. Zbog toga poslodavci, dodaje, otkazuju neke poslove i odustaju od proširenja kapaciteta. Kao moguće rješenje, Grabovac vidi poresko rasterećenje.

“U Republici Srpskoj je to u manjem obimu već urađeno, ali naravno da to nije dovoljno, taj nivo od nekih 30 maraka kojih se vlada odrekla u korist radnika. Poslodavci iznad svojih mogućnosti pokušavaju da plate radnike, ali prosječan nivo plata u EU, posebno Njemačkoj, teško da mogu da nadmaše. Rješenje je jedino u iznimnom povećanju produktivnosti, uvođenjem savremenih tehnologija.”

Grabovac kaže da su najbolji i najtraženiji radnici davno otišli i sada obezbjeđuju ambijent za svoju rodbinu i kolege da također odu iz zemlje.

“To su uglavnom mlađe generacije i to nije produkt dobrog obrazovanja i prakse u našim školama, nego poslodavaca koji su im dali potrebne vještine i to je veća šteta. Taman onda kada su trebali svojim znanjem da povećaju produktivnost i utiču na poboljašnje poslovanja oni su otišli.”

S druge strane, ističe Smajić, njemački poslodavci su veoma zadovoljni radnicima sa područja zapadnog Balkana, prvenstveno iz BiH, jer su marljivi, vrijedni, komunikativni i odgovorni. Također, pokazalo se da se građani BiH brzo i uspješno integriraju u društvo.

(Al Jazeera)

Stranica 5 od 8

S5 Box