Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (103)

Ocijeni...
(0 glasova)

lazljivacPrema podacima Federalne uprave policije (FUP), do kojih je došao Klix.ba, na području FBiH ne postoje kampovi u kojima se vrši vojna obuka.
Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova i FUP izvršili su provjere Udruženja za razvoj fizičkih i pozitivnih osobina Asker iz Sarajeva čije su aktivnosti bile predmet medijskog interesovanja u regionu.

“Navedeno udruženje je u prethodnom periodu organizovalo kampovanje svojih članova u kompleksu Sportsko-rekreativnog centra Jelen, Jelah polje, općina Tešanj, u okviru kojih su vršeni i određeni sportski treninzi. Na osnovu prikupljenih informacija ovdje se radilo o višednevnim izletima navedenog udruženja, sportsko-rekreativnog karaktera u navedenom sportskom centru Jelen te tom prilikom nije vršena nikakva vojna obuka”, piše u odgovoru Vijeća ministara BiH na zastupničko pitanje Mirsada Đonlagića o postojanju terorističkih kampova u BiH.

Niko nema saznanja o kampovima za obuku terorista

Istao kao i FUP, iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) BiH odgovorili su kako ni oni ne raspolažu informacijama da se na području BiH nalaze kampovi za obuku terorista. Identičan odgovor dala je i Policija Brčko distrikta BiH.

Početkom ove godine RTRS i drugi mediji bliski vlastima u RS-u javnost su uvjeravali kako “vehabijsko udruženje Askeri” u Tešnju sprovodi vojnu obuku za djecu, što predstavlja prijetnju Srbima u BiH.

Po ko zna koji put dokazalo se da tvrdnje RTRS-a nisu tačne s obzirom na to da su nadležne sigurnosne službe utvrdile kako u Tešnju nije vršena nikakva vojna obuka.

“Evropi prijete Orićevi askeri: BiH puna dječijih kampova gdje se stvara opasna vojska”, ovako glasi samo jedan od naslova tekstova objavljenih na portalu Radio-televizije Republike Srpske (RTRS), a u kojem se tvrdi kako se u Tešnju vrši militarizacija djece koja se obavlja uz nevidljive vjerske poduke, u kojima oni govore da pripremaju muslimane za buduće probleme.

Da bi doživljaj bio još dramatičniji, kao popratne fotografije korištene su fotografije djece sa zastavama IDIL-a. Riječ je o fotografijama koje su nastale u Sriji, a ne u BiH.

Lažne navode prenijeli regionalni mediji

Sve one koji su kritikovali RTRS zbog huškačkog izvještavanja i skretanja pažnje sa postojanja paravojne formacije “Srbska čast” u RS-u, RTRS je optužio da ignorišu ono o čemu izvještavaju “svi regionalni mediji” očito zaboravljajući da su svi regionalni mediji stvorili priču o navodnim kampovima u Tešnju baš na osnovu RTRS-ovog izvještavanja.

Đonlagić je informaciju od državnog organa izvršne vlasti zatražio s obzirom na to da su neki istaknuti državnici iz Hrvatske, poput predsjednice susjedne zemlje Kolinde Grabar-Kitarović i europarlamentaraca Tonina Picule, Marijane Petir i drugih govorili o vehabizmu, radikalnom islamu i kampovima za obuku u BiH.

“Isto tako su neke televizije iz Srbije, uz učešće takozvanih analitičara Bošnjaka, koji su sve najgore govorili o ovom pitanju, definisali BiH kao veliku prijetnju. Da li vi imate spoznaju o tome i ako imate molim vas da me informišete, kao i cjelokupnu javnost u BiH koja je ovim ocjenama veoma uznemirana”, naveo je Đonlagić.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

rohinja4

Kamp Nayapara, Bangladeš – Pobjednički govor Romede Begum nije bio ni dug ni zadivljujući.

„To mi je bio prvi put da govorim pred velikom grupom“, rekla je ova 26-godišnjakinja, prisjećajući se trenutka nakon što je proglašena pobjednicom neobičnih izbora za vođu kampa u kojem su u Bangladešu smještene izbjeglice Rohinje.

„Ostala sam bez teksta.“

Ramedin uspjeh je rezultat eksperimentalnog projekta da se izaberu predstavnici zajednice iz populacije Rohinja koji žive u Shalbaganu, neregistrovanom izbjegličkom kampu koji je produžetak od vlade priznatog kampa Nayapara u Teknafu, južno od Cox Bazara.

Proces glasanja koje je prvi put upriličeno u junu u Shalbaganu i tri podbloka organizovala je Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR) u saradnji organizacijom Adventist Development, Humanitarnom agencijom i bangladeškim vlastima.

Cilj je omogućiti populaciji Rohinja kojih u kampu ima 1.600, od kojih je većina stigla prije gotovo godinu dana nakon što su pobjegli od žestokog progona susjedne, mijanmarske vlade, da sami donose odluke, kaže Muhammad Saiful Islam, vladin zvaničnik u Nayapari.

„Mi im ne možemo nametati bilo kakve odluke, pa smo odlučili da bi predstavnik zajednice trebao biti jedan od njih“, kazao je on.

Od stanovnika u Shalbaganu je zatraženo da izaberu komitet koji se sastoji od 12 predstavnika – po četiri iz svakog bloka – i trojica vođa blokova, svi s mandatom od godinu dana.

Njihove glavne dužnosti uključuju pokušaje da riješe nesuglasice između članova zajednice i da nađu rješenje za probleme i da komuniciraju sa nevladinim organizacijama i vladinim predstavnicima da bi implementirali određene odluke.

Kandidovati su se mogli i muškarci i žene u dobi između 25 i 35 godina. Da bi se mogli kandidovati morali su ispuniti određene kriterije, među kojima je da nemaju krivični dosije ni primjere antisocijalnog ponašanja.

SM Liaquat Ali, projektni terenski koordinator svih nevladinih organizacija koje rade u kampu rekao je da je izborna kampanja naglasila „transparentnost, odgovornost, upravu i komunikaciju“ iz zajednice.

„Izabrani su potom otišli na trening iz kodeksa ponašanja, zakonskih propisa, pravila i odgovornosti i trening u odgovoru na hitne situacije“, dodao je on.
Zlobnosti mazija

 

Ali nije sve proteklo glatko.

Prema riječima Alija, lideri zajednica Rohinja – poznati kao maziji – koje je odabrala bangladeška vojska na početku krize da održavaju red na punktovima na kojima se dijeli hrana u nekoliko su navrata pokušali omesti izbore.

 

„Kada su obaviješteni da će postojati nove vođe zajednica, maziji su postali uključeni u neke loše radnje“, rekao je Ali, citirajući primjere ucjenjivanja i korupcije, uključujući namjerno nejednako dijeljenje hrane.

Islam, predstavnik vlade, bio je otvoreniji. „Ometali su izborni proces prijeteći kandidatima da se ne takmiče“, rekao je on.

Pa ipak zastrašivanje i maltretiranje nije odvratilo kandidate i izbori su se nastavili kao što je planirano.
Žene na čelu

Iz razloga što više od 50 posto populacije u Shalbaganu čine žene, lokalna zajednica je izabrala žene za polovinu predstavnika.

„Ovo će osnaživati žene svakim danom“, rekao je Islam dodajući da se glasanje desilo nakon što su žene prisustvovale motivacionom programu koji je podigao svijest o njihovim pravima.

Dok je sjedila ispred skloništa, Nur Begum, Rohinja volonterka u nevladinom sektoru, rekla je da smatra da je „sistem predvođen ženama korisniji od ranijeg mazi načina“.

„Žene su uspjele motivirati veći broj ljudi iz zajednice da volontiraju u nevladinim organizacijama“, rekla je ona, dodajući da iako „su rješenja i dalje neuhvatljiva“, novi sistem „je olakšao meni kao ženi da pokrenem priču o problemima s kojima smo suočeni.“

Nur Begum, Rohinja volonterka u kampuSorin Furcoi/Al Jazeera

Sjedeći u blizini, Senwara Begum je kimnula glavom u znak odobravanja.

„Iz razloga što je vođa istog roda kao i mi, lakše je otići njoj s našim problemima; postoji bolje razumijevanje“, rekla je ona.

Za Romedu, koja je pobjegla iz mijanmarske države Rakhine sa sestrom u oktobru 2016, a ostatak porodice im se pridružio na vrhuncu krize u augustu 2017, to se ogleda u aktivnom učešću.

Ona kaže da učestvuje u svim sastancima koje održavaju nevladine organizacije i vladini predstavnici, gdje ima priliku da kaže šta misli.

Ona također nekoliko puta sedmično prolazi kroz kamp i sluša probleme svoje zajednice.

„Moj mobitel je uvijek uključen da primam žalbe koje variraju od porodičnih svađa, prevare i fizičkih svađa“, kaže ona.

„Od mene se očekuje da ih riješim.“

Romeda Begum, 26-godišnja liderka u kampuSorin Furcoi/Al Jazeera

Od pobjede u junu, Romeda je riješila 25 slučajeva uglavnom povezanih sa porodičnim problemima.

Kaže da je „najteži“ problem bio s muškarcem koji je tukao ženu i nije joj dao hranu.

„Muškarac se promijenio nakon što sam mu rekla da može biti uhapšen“, dodala je liderka kampa, rekavši da to što je razvedena ne utječe na muškarce koji joj se također obraćaju s problemima.

„Osjećam da me oni više poštuju“, kaže ona prije nego što dodaje: „Ali ipak se ne bih opet udala.“
'Radite najbolje za zajednicu'

Kao i svake sedmice, Rameda i drugi izabrani predstavnici susreli su se početkom augusta sa Alijem, terenskim projektnim koordinatorom unutar zajedničke konstrukcije od bambusa da razgovaraju o situaciji u kampu.

U prisustvu prevodioca učesnici sjede u obliku slova L na plastičnim najlonima sa natpisom UNHCR na vlažnom blatu.

Romeda je ovdje bila više u elementu. Marama joj je obmotana oko glave i otkriva izražajan izraz lica. Govorila je asertivno i slušala je Alija s punom pažnjom.

Na sedmičnom sastanku predstavnika bloka i lidera sa projektnim terenskim koordinatoromSorin Furcoi/Al Jazeera

Sastanak je prvobitno bio fokusiran na pronalazak novog privatnog smještaja za desetak raseljenih Rohinja koji su izgubili sklonište zbog klizišta od prije dva mjeseca i sada žive u zajedničkom prostoru.

Kasnije su diskutovali o problemu tenzija među tzv. mazijima u kampu.

„Smatraju te udarcem za svoj autoritet“, rekao je Ali podigavši glas u pokušaju da nadjača iznenadni staccato kiše po plastičnom krovu.

„Nemojte se spustiti na njihov nivo“, on ih je savjetovao.

„Najbolji odgovor na njihove prijetnje je da radite najbolje što možete za ostatak zajednice“, dodao je Ali.

„Trebate postaviti primjer za sve ostale.“

 

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Ameen Mohamed Habla

nikab1Sve je veći broj evropskih zemalja koje usvajaju zakone kojima se zabranjuje nošenje nikaba i koje izriču novčane kazne za ponašanje suprotno tim zakonima. Interesantno je da u zemljama koje su usvojile zakone o zabrani nošenja nikaba, uopće nema toliko žena koje nose nikab.

Priča je počela prije osam godina u Francuskoj, a sada je aktuelna u Danskoj gdje je nedavno stupio na snagu zakon o zabrani nošenja nikaba na javnim mjestima.

Povećanjem broja zemalja u kojima je na javnom mjestu zabranjeno nositi nikab, sve više se proširuje krug ograničenja za muslimanke pod nikabom, a samim tim i sve manje prostora za borbu za nošenje nikaba.

Danska je i prije poduzimala određene mjere po ovom pitanju, kao i Francuska Austrija i Belgija, a donekle i Holandija i Bugarska, pozivajući se na očuvanje sigurnosti i evropskih vrijednosti.

U tim zakonima ne postoji riječ 'nikab'. U zakonu piše da se zabranjuje odjeća koja djelimično ili u potpunosti prekriva lice na javnim mjestima, kao što su ulice, parkovi, željezničke stanice, prodavnice i slično, bilo da je to nikab, burka ili maske s likovima životinja. Negdje se zabranjuje i stavljanje bilo kakvih vjerskih simbola za vrijeme boravka u školi, a to se odnosi i na nikab.

Mjesto dešavanja
Zabrana nošenja nikaba u Danskoj nije došla preko noći. Narodni danski pokret (NDP) već godinama nastoji zabraniti nošenje nikaba, a to je uvreda za žene koje ga nose, što je nespojivo s danskim identitetom i evropskim vrijednostima.

Kao rezultat konsenzusa vladajuće koalicije, danski parlament je 31. maja usvojio zakon o zabrani nošenja nikaba na javnom mjestu. Za usvajanje je glasalo 74 poslanika, a 30 ih je bilo protiv.

U zakonu stoji da će „svaka osoba koja nosi odjeću koja prekriva lice na javnom mjestu platiti novčanu kaznu zbog takvog postupka“. Novčana kazna iznosi 1.000 kruna (160 dolara), a za četvrti i svaki sljedeći prekršaj, kazna se povećava za deset puta veći iznos.

Ne postoje zvanične informacije o broju žena koje nose nikab u Danskoj. Ministar pravde Soren Pape Poulsen rekao je kako misli da ih nema puno, ali ako ih ima, onda trebaju platiti novčanu kaznu jer se to kosi s vrijednostima danskog društva.

U saopštenju Amnesty Internationala stoji: "Određena ograničenja u nošenju nikaba su legitimna zbog razloga javne sigurnosti. Međutim, ova zabrana nije neophodna i nije uravnotežena i krši prava na slobodu izražavanja i vjeroispovijesti.“

U Danskoj je planiran protest 1. augusta, gdje će se i nemuslimanke pridružiti protestima, a većina njih planira da nosi burku taj dan.

Od Francuske je sve počelo
Zabrana nikaba i burke počela je na javnim mjestima u Evropi iz Francuske, koja je usvojila zakon u oktobru 2010, a koji je stupio na snagu 11. aprila 2011. godine.

Zakon izriče kaznu od 150 eura za svaku osobu koja prekrije lice ili dio njega na javnim mjestima poput ulica, parkova, željezničkih stanica i prodavnica.

Muslimanska manjina u Francuskoj (pet miliona muslimana), smatra se najvećom muslimanskom manjinom u Zapadna Evropi. Vjeruje se da manje od 2.000 muslimanki nosi nikab.

Belgija
Belgija, gdje muslimani čine oko 4,5 posto stanovništva, pratila je Francusku, a njen zakon o zabrani nošenja nikaba stupio je na snagu 23. jula 2011. godine, nakon jednoglasnog usvajanja od strane parlamenta, izuzev jednog glasa protiv i dva suzdržana.

Zakonom je izrečena kazna od 137,5 eura, uz kaznu zatvora od sedam dana. Ovo je bila dopuna propisa lokalnih belgijskih vlasti iz 2008. godine kojima je na javnom mjestu zabranjeno prekrivanje lica.

Austrija
Iako je pojava žena pod nikabom u Austriji rijetka, ova zemlja se, također, željela pridružiti zabrani prekrivanja lica na javnom mjestu.

Prema zakonu koji je usvojen 1. oktobra 2017. godine, žene koje budu uhvaćene da prekrivaju lice, bit će kažnjene novčanom kaznom od 150 eura.

Muslimani u Austriji upozoravaju da zabranja nošenja nikaba može dovesti do otuđivanja, a ne željenog cilja integracije.

Carla Amina Baghajati, koja je na čelu ženskog odjela zajednice muslimana u Austriji, rekla je kako muslimanke iz ovog kluba nemaju simpatije prema nikabu, ali se i dalje protive zabrani njegovog nošenja.

Holandija
Krajem juna je Holandski senat izglasao zabranu prekrivanja lica na javnom mjestu, kao rezultat dugogodišnje rasprave na ovu temu.

Zakon nameće kazne u visini od 400 eura za nepridržavanje. Procjenjuje se da u Holandiji živi nekoliko desetina žena koje nose nikab, a prema podacima vlade, taj broj ne prelazi 100 žena.

Ubrzo nakon Holandije, Bugarska je donijela sličan zakon 2016. godine, a kazna za nepridržavanje je čak 750 eura, dakle, mnogo veća nego u ostalim zemljama.

Njemačka
U Njemačkoj je 28. aprila 2017. godine usvojen nacrt zakona o zabrani nošenja nikaba ženama koje su zaposlene u Vladi, kao rezultat zabrinutosti zbog integracije nekoliko miliona imigranata, većinom muslimana.

Zakon kaže da uposlenice u Vladi, sudinice i vojna lica, dok su na dužnosti, moraju imati otkriveno lice, ali ne zabranjuje nošenje nikaba na javnim mjestima.

Za one koje nisu zaposlene u javnim institucijama, ukoliko bude potrebno, vlasti mogu, ukoliko je neophodno, zahtijevati skidanje burke ili nikaba radi identifikacije.

U zakonu su navedeni izuzeci, kao što je, naprimjer, rizik od zaraze i slično tome.

(AJB)

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik7Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dao je opširan i veoma zanimljiv intervju za beogradski “Telegraf”. U ovom intervjuu, osim izrečenih uvreda na račun Bošnjaka i Bosne, Dodik otkriva zanimljive informacije o planovima srpske politike na ovim prostorima. U nastavku prenosimo spomenuti intervju u cijelosti i u orginalnom obliku.

Da li ovaj razgovor vodimo u Bosni i Hercegovini ili Republici Srpskoj?
– U sred Republike Srpske! Bosna i Hercegovina je imaginacija, tako da neko ko nema drugo obilježje svog identiteta uzme taj okvir. Moj primarni identitet je Republika Srpska, Srbin i Srbija.

Ovaj stav je jeres za te neke građanske i liberalne opcije, koje se uvalile svijet u ozbiljnu krizu. Ozbiljnu krizu, možda veću od one iz 1933. godine, koja se još uvijek kontroliše, ali se vidi da je svijet u potpunom neredu.

Identitet je potisnut svih ovih godina zbog liberalno-globalističke politike. Ljudi nisu mogli da sahrane svoj identitet, već su se uvijek identifikovali sa svojom državom i nacijom. Kada je došlo vrijeme da se obračunaju te globalne ideje, identiteta i globalizacije i liberalizacije koja podrazumijeva kao važnost individue, a ne kolektivitet, dovelo je u poziciju da se te dvije ideje sukobljavaju.

To se najbolje vidi kroz ono što je još Hantigton pisao u svom monumentalnom delu “Sukob civilizacija”, što je tada primljeno kao jeres. Tada se o tome govorilo kao o nekom anahronizmu, a sada vidimo da je pogođeno gotovo sve. Svijet ide ka tome.

Naravno, ostaju te liberalno-globalističke koncepcije da se bore za opstanak svoje ideje, ali sve više gube pred onim što jeste identitet. To se može vidjeti kroz dolazak Trampa i njegovu politiku “Amerika prije svega”.

Zašto mi onda ovde ne bi mogli da kažemo “Republika Srpska prije svega” ili “Srbi prije svega”.

Da neće to biti slogan za izbore?
– Obično se ne ponavljam, ali ću sigurno govoriti to da je “Republika Srpska prije svega”. To je dio mog ključnog i definitivnog identiteta. Јa sam čovjek koji pripada srpskom narodu, pripadam Republici Srpskoj, pripadam Srbiji. Јa se tako osjećam. Sve mi je važno što se tog pitanja tiče.

Јa nisam čovjek koji je spreman da drugima čini zlo. Imao sam priliku, pa nisam. Spreman sam da branim svoj identitet i pravo na stav.

Ako neko od tih silnih NVO po Banja Luci i Beogradu ima pravo na svoje tako rigidne stavove u kojima se ponižava i potcjenjuje srpska država i srpski narod, a živi u njoj, kako je to moguće da mi ne možemo da imamo stav o primarnom osjećaju svog identitata i pripadanja državi.

Zašto se onda kandidujete za člana Predsjedništva BiH, a kažete da je BiH imaginacija?
– Kada tako postavite tako pitanje – da ili ne. Naravno da postoji, ali ni tada nije lak odgovor. BiH je napravljena Dejtonskim sporazumom, bez ijednog realnog i racionalnog razloga da bude i opstane.

Ona nikada u istoriji nije bila zaseban državni identitet, nego je uvijek bila u okviru velikih konglomeracija – Otomanske imperije, Austrougarske, Јugoslavije. Nikada nije iskazivala sposobnost da sam preživi kroz istoriju, pa čak ni daleku. Јoš kada su Kotromanići vladali ovim prostorom, koji su bili Srbi, naravno ovi kasniji pripadnici islama, prebezi iz pravoslavne i katoličke vere, sada su odjednom postali muslimani, islamisti i tražili su svoj identitet. Borili su se kroz vekove i nikad ga nisu ostvarili, pa ga nemaju ni danas.

BiH iz tog istorijskog razloga nije imala šanse ni potrebu da preživi tu 1995. godinu. Međutim, naravno, kako to biva, globalne sile, obično arogantne, koje isključuju bilo kakvu priču i vežbaju se uvek, na za njih malim slučajevima, kakva je BiH, odlučili su da glume ponovo priču kako posle rata može da se stvori multietničko društvo. Samo nekoliko godina posle toga, Toni Bler, a zatim i Merkelova govorili su o propasti multietničkog društva koj ne može da se ostvari i održi. To se najbolje vidi kroz migrantsku krizu, koja trese čitavu Evropu.

Ali, za nas je bilo predviđeno da ćutimo i patimo u BiH. Napravljen je sistem u kome su minimalna ovlašćenja data BiH te 1995. godine u Dejtonu. Nasiljem međunarodne zajednice kroz niz godina, intezivno do 2005. godine, prenošene su nadležnosti od Republike Srpske, iščupano je 83 nadležnosti koje ne pripadaju po Ustavu BiH i date su nadležnosti BiH, od čega mi nemamo nikakve koristi. Imamo samo kao narod, kao Republika Srpska ogromnu štetu.

Opet zato što se u godinama posle Dejtona odjednom pojavila priča o EU kroz evropski proces, BiH je počela da se modelira kao centralna zemlja, da bude funkcionalna. U tom procesu su počeli da nam govore, kako sva pitanja koja su od značaja za Evropu moraju biti na nivou BiH mimo Ustava. Sve je to oslabilo i onako minimalna nadanja Srba da se može nešto napraviti.

Danas nema ozbiljnog Srbina koji misli da Republika Srpska ne treba da egzistira kao samostalna, jer mi nemamo nikakvu korist od BiH. Nemaju korist čak ni Bošnjaci, koji imaju samo neku identitetsku potrebu za BiH, ali oni mogu da žive u Banja Luci i slobodno žive. Nemaju nikakav problem. Ali, ovo je srpska zemlja, ovo je Republika Srpska koja pripada srpskom narodu.

U njoj mogu da uživaju slobodu i drugi. To nije ništa sporno. Ali, ništa ni manje ni više nego što je mi živimo ovde. Ili kada bi sproveli reciprocitet i rekli “daćemo vam iste slobode kao šti imaju Srbi u Sarajevu”, onda bi se većina muslimana odavde odselila. Ta sloboda za Srbe tamo ne postoji. Ne postoji ni u većinskim srpskim opštinama u Federaciji BiH poput Drvara, Grahova ili Glamoča.

Niz razloga je koji je naterao te velike sile tada da se napravi neki eksperiment, o čemu mnogi pričaju, ali se on primeti kada Dodik to kaže “da je Bosna propala zemlja, da je nedovršena zemlja”. To pričaju u Kongresu SAD, pišu ozbiljni analitičari. Oni koji su pravili iluziju o BiH devedesetih godina, samo se pojave u “Gardijanu” ili “Tajmsu” i pišu opet o lošim Srbima, a navodno dobrim Bošnjacima.

Јedini element koji je održao tu Bosnu svih ovih godina je prekomereni angažman međunarodnog faktora, koji nije dozvolio razvoj i kreaciju lokalnih struktura političkih koncepcija koji su možda mogli negde na nekoj maloj bazi da se usaglase, pa da to može da živi.

Mi smo ovde primarno za mir. Mi nećemo ovde ništa rešavati ratom. Ali, verujemo da će u naše ruke upasti pravo da politički odlučujemo.

Šta onda očekujete da u Sarajevu rešite, ukoliko budete izabrani za člana Predsjedništva BiH?
– Јa idem u Sarajevo da ojačam poziciju Republike Srpske, da ojačam poštovanje Ustav BiH, a ne njegovu degradaciju. Po Ustavu BiH, Bosna i Hercegovina nema nadležnosti za bezbednost, pravdu, pravosuđe, odbranu, za mnogo šta drugo, što sada ima, poput obavještajne službe ili prikupljanja poreza.

Sve je napravljeno da se mi ovde ogradimo.

To su sve prerogativi nezavisne države?
– Pokušaj je da se BiH napravi državom, ali to je vanustavna priča. Toga nema u Ustavu. Oni su nas prisiljavali godinama unazad da promijenimo Ustavi i da kažemo da je Bosna nadležna za odbranu, da se legalizuje pravo na vojsku. Ili da je BiH nadležna za bezbijednost. Nije nikada napisano u Ustavu, ali ima neka bezbednost.

To je napravila prethodna američka adminstracija, koja je ovde htela da se vežba pravljenja države po Fukujaminoj teoriji, koja govori o kraju sveta i istorije, a gradili su centralnu BiH.

Idem iz niza tehničkih razloga. U Republici Srpskoj prvi put je jedan predsednik nekako ostao dva mandata. Do sada je nije desilo da je neko bio dva mandata, najčešće nije bio nijedan mandat, svi nekako završavali.

Po Ustavu ja ne mogu da se kandidujem na ovo mesto, mada bih opet to najrađe učinio. Naravno, moram da poštujem Ustav i to je nesumnjivo.

Predsjednik sam najjače političke partije, koja kada izlazi na izbore, mora da kandiduje svog lidera za jednu od individulnih funkcija. Ono što mi se pruža je kandidatura za člana Predsedništva. Јa nemam aspiracije za to mesto. Mislim da Srbi ne treba da šalju najjače ljude i nema potrebe da to čine. Muslimani to imaju potrebe, jer je to identitetski za njih važno, da je to Predsjedništvo kao kolektivni šef države. Za nas to nije.

Ali je mnogo u posljednje četiri godine bilo mnogo dekadencija, koja su napravljene uspostavljanjem neke nove arogantne prakse protiv Republike Srpske i hoću da idem tamo da vratim snagu Republici Srpskoj, koju je ona imala prije četiri godine, kada su ljudi iz moje partije bili u zajedničkim institucijama i zajedno sa nama u RS radili. Republika Srpska je bila na prvom mjestu u BiH.

Mi smo uspjeli da dovedemo do toga da se poštovao stav RS. Onda su došlo neki drugi, koji su ovde opozicija, a tamo nekim raznim špekulacijama izabrani u strukture vlasti. Umesto da su tamo branili RS, oni su počeli sa nivoa BiH da disciplinuju Republiku Srpsku, unoseći novu praksu, jer BiH je sastavljena od dva entiteta i tri naroda. To piše u Ustavu u članu 3.

Nijedan izborni nivo nije na prostoru čitave BiH. Srbi srpskog člana Predsjedništva, Hrvati hrvatskog, Muslimani muslimanskog. Oni se sastanu u Sarajevu i proglasi se kao kolektivni šef države. Neke države. BiH je teritorija, ona i nije država.

Ona je samo ostala u međunarodnoj praksi, pa je čak i teorija o državi ostala neka imaginacija. Sastavljena od dva entieta i tri naroda. Sva vlast je izvedena tamo. Imate Savet ministra o kome u Ustavu piše da je pomoćni organ Predsjedništva. Pokušavaju da od toga naprave vladu. Idem tamo da kažem da to nije vlada, već pomoćni organ kako piše u Ustavu. Јa ću poštovati Ustav.

Ova BiH može da preživi samo ako poštuje Ustav, a ne ako poštuje nametanje stranaca. Neće to biti lako ni jednostavno. Ne znam ni koliko ću biti uspješan u tome, ali ono što je moja autentična pozicija tamo, to će svi znati kako izgleda.

Tamo gdej sjedi to Predsjedništvo izbačeni svi elementi i obilježja srpskog naroda i Republike Srpske. Nemate zastavu Republike Srpske, nego samo postoji neka zastava i grb, koji je nametnuo Visoki predstavnik. To nisu čak ni narodi to usvojili. To nije moja zastava. Јa nisam glasao za nju. Meni je to neko nametnuo, neko je rekao “to je od danas vaša zastava”. Moja zastava je zastava Republike Srpske.

Ne bude li iza mene, neće imati nijednu sjednicu Predsjedništva. Odatle počinjem. Zastava iza. Nema zastave – doviđenja: “Hitno? Izvinite, molim vas, postavite zastavu, pa ću doći da vidim šta je hitno. Nećete? Nema sastanka.”

Zašto je to tako teško. Sve počinje sa malim stvarima. Odnosno velikim, za mene velikim, za njih je mala stvar. Zašto je problem da bude zastava? Ako sam izabran od strane srpskog naroda, zašto je problem da bude iza mene zastava. Јa ih predstavljam. Zašto je problem da se u tom Predsjedništvu poštuje Ustav, a ne da se ispunjavaju želje međunarodnog faktora. Mene to ne zanima. Јa nisam čovjek koji ispunjava želje drugima. Mene zanimaju želje naroda. Zato 12 godina pobjeđujem na izborima.

Јa nemam kalkulacije i to ljudi ovde znaju. Moj jedini interes nije čak ni moj lični, nego narodni i državni interes. Posvećen sam ovom narodu i državi. Neki to osporavaju, neki smatraju da to nije tako, ali to je njihov stav. Јoš uvek većina ljudi i ja, mislimo da je tako. I ja ću tako da radim, na svakom mom koraku tamo.

Ukoliko pobijedite, da li ćete sjediti u Sarajevu ili ćete svoju kancelariju izmestiti u Banja Luku, kao što je Dragan Čović češće u Mostaru?
– Ne mislim da živim u Sarajevu. Mislim ponekad otići tamo na sjednicu, ako budem morao. Danas je savremeni svijet uspio svakakva tehnološka čuda da napravi. Mogu ja da sedim ovde u kancelariji i da putem linka učestvujem u sjednici i to je dokumentovano.

Mene ništa ne privlači Sarajevo. Poslednje dve i po godine bio sam jednom ili dvaputa u Sarajevu, a jedno 50 puta u Beogradu. Mislim da je to normalno i ne želim da neko diskutuje o tome da li je to u redu ili ne. A, neka se pitaju iz Sarajeva, zašto to mi ne idemo u Sarajevo.

Generalno imate mnogo bolju komunikaciju sa bosansko-hercegovačkim Hrvatima, nego Bošnjacima. Da li može doći do formiranja trećeg entiteta u BiH?
– Mislim da je treći entitet neko rešenje, ako hoće da ono bude dugoročno održivo. Međutim, to nije intencija Bošnjaka. Oni hoće da identitetski unište Hrvate, čak i njihovu pomisao na teritorijalnu organizaciju entiiteta, koji se zvao Herceg Bosna, kako bi posle krenuo obračun sa Srbima i našom Republikom i našim identitetom.

Јa to razumem, neko to ne razume. Kod Bošnjaka je bazična postavka u politici “nas ima više, mi se više rađamo, pripada budućnost nama, treba samo da izdržimo”. Zato nema nikakvog dogovora.

Srbi su ovde živeli vekovima i još vekovima će živeti. Prava koja imamo ne smemo da izgubimo. To nije stvar većeg ili manjeg broja, već stečenog prava i koje uporno treba da se brani.

Јa nisam ovde nikakva navijačka pozicija, već sa Čovićem imam odličnu saradnju i razumevanju. Mislimo da treba sprečiti proces majorizacije koji se masovno primenjuje nad Hrvatima i svuda gde može nad Srbima. Pogotovo u Federaciji.

Reći ću vam da od 1995. godine do danas, nijedna delegacija u Domu naroda federalnog parlamenta, gde je predviđeno da imaju 17 predstavnika nikada nije popunjena. To govori kako i koliko oni uvažavaju Srbe. Tamo imamo sada dva poslanika SNSD-a i četiri Srbina koji su pripadnici SDA, Alijine partije ili SDP-a, bivše Lagumdžijine partije ili neke druge muslimanske partije. Oni su obično supružnici u mešovitim brakovima i to determiniše njihove političke stavove.

Vi danas imate situaciju potpune majorizacije Srba u Federaciji. Majorizuju se sada i Hrvati. Naravno da su i Hrvati ponegde majorizovali Srbe i to nije sporno. Ali je dominatan problem je majorizacija koja je podstaknuta u okviru neke velike priče međunarodnog faktora, od strane Zapada, koja daje krila Muslimanima.

Meni je Brns, zamenik državnog sekretara, rekao “Gospodine Dodik, Vi morate da prihvatite da BiH većinski muslimanska zemlja”. Kažem ja “To nije tačno”. Nije ni bilo tačno. Oni pričaju kako je ovde pobijen ogromni broj Muslimana, koji su pre rata bili relativna većina, ali nisu bili aposlutni broj. Danas imaju, po njima, apsolutni broj, ali mislimo da to nije tačno, jer je kreiran.

Ali to ništa ne znači. To nema nikakve veze. To mene ništa ne obavezuje, što njih ima u Federaciji, koliko ih ima. Znam koliko nas ovde ima u Republici Srpskoj, to je dominantna priča.

Oni stalno pričaju kako su stradalnički narod. Јeste stradalnički narod, niko ne kaže da nije stradalnički narod. Stradalnički narod su i Srbi. To niko ne može da ospori. Poslednjih 100 godina. Zar nekome treba objašnjavati koliko su Srbi stradali? Zašto to neko ne želi da uvaži, a hoće da mi uvažimo njihovu patnju?

Možda imamo problem da to predstavimo?
– Nas su pobili u Drugom svetskom ratu. Pobili Muslimani i Hrvati. Pobili su nas u Јasenovcu, Muslimani iz Handžar divizije i Ustaše. NDH je imala zvaničnu državnu politiku da pobije Srbe. Pobiti Srbe i to su masovno radili.

Pobili su nas gdje su kod stigli. Od Garavice u Bihaću, što malo ko zna, gdje je ubijeno 12,5 hiljada Srba iz nekih 30 sela iz okoline ovog grada, gdje su bili dominatna većima prije Drugog svjetskog rata. Bilo je 60 odsto Srba u opštini Bihać, danas ih imate 50 po broju. Pobili su u tri dana 12,5 hiljada ljudi. Pobili su nas na Šušnjaru kod Sanskog mosta, 5 i po hiljada ljudi. Јasenovac, sistem logora. Predsjednik Izraela je rekao tamo da je Јasenovac “balkanski Aušvic”. Da li treba još nešto da kažemo o tome? Pobili su nas na Brodu na Drini, Prebilovcima, to je bilo organizovana priča. U tome su učestvovali Muslimani i Hrvati tog vremena.

I sada to treba neko da zaboravi i kaže “mi smo stradali”. Pa, stadali smo i mi u prošlom ratu. To se ne može završiti na ovaj način. Mi ne smijemo da se povlačimo i predajemo.

Mi sada imamo apsurdnu situaciju, po kome državni tužilac iz Njemačke dolazi u Srebrenicu i ima neki spisak da proganja Srbe. A zašto nije došao 1946. godine i poneo spisak Nemaca koji su pobili na Kozari ogroman broj našeg stanovništva? Zašto nije otišao u Kragujevac: “Daj da vidimo ko je ovo uradio?” Kakvi su to dupli standardi? Besmisleno.

Zbog čega ste zatražili da se u Skupštini Republike Srpske ponovo razmatra Izvještaj o događajima u Srebrenici 1995. godine?
– Tadašnja vlada je radila pod pritiskom. U Izvještaju piše da je to bilo pod pritiskom, da ima niz neprovjerenih i netačnih podataka, ali je Pedi Ešdaun stiskao i tada su oni poklekli i dali taj Izvještaj.

Taj Izvještaj je korišćen za mnoge presude u međunarodnim procesima, prije svega u Hagu. Mada su svi znali da je nametnut i da nije tačan i cjelovit. U njemu samo piše o stradanju Bošnjaka, a ne govori se o Srbima, koji su imali, da ne kažem, tu nesreću da su ih pobili od 1992. do 1995. godine, a da je stradanje Bošnjaka bilo skoncetrisano u nekih par sedmica.

Čak je Alija Izetbegović nije ni otišao u Srebrenicu. Četiri godine poslije Srebrenice niko nije pominjao Srebrenicu. Odjednom je ona postala mit. A, taj Izvještaj, koji su prethodno napisali stranci i donijeli da se ovde potpiše, postao opšte mjesto i dokaz stradanja. Što naravno nije tačno. Mi imamo na pločama živih ljudi, koji su tamo upisani.

Imate situaciju da je žena prije dvije godine tražila da se njen muž iskopa iz Potočara i premesti tamo gdje je poginuo, jer nije poginuo u Srebrenici. Imate sada dosta ljudi koji žive u Švedskoj. Kada ih naše službe nazovu “Haso, kako si?”, a on kaže “Dobro”. A njegovo ime se nalazi na ploči da je stradao.

Stradali su Bošnjaci – to je tačno. Ali, kakva je to istina u kojoj to vi izbjegavate da kažete da su Srbi stradali. Imate poznatu situaciju jednog dječaka od 12 godina, koji se vratio za svog kera, koji je ostao u njegovom selu, koga je neka žena preklala, a Naser Orić stajao tu.

Žalim svako stradanje bošnjačke majke i čiji bol ne može da se utješi. Ali, izvinite, molim vas. To mogu da razumijem. Ali, kada te iste žene odu u politiku i ja se sretnem sa njima i one mi kažu “ti bi bio dobar, samo kada bi priznao genocid”. O čemu se ovde radi? Da li je to politika ili bol? U BiH je previše nerazumijevanja.

Govorite o Srebrenici. Posljednjih dana se velika bura digla u javnosti Srbije zbog neprimjerenog tvita potpredsjednice Skupštine Srbije i poslanice radikala Vjerice Radete povodom smrti Hatidže Mehmedović, predsjednice Udruženja “Majke Srebrenice. Kako vidite taj ispad, ali i lik djelo Hatidže Mehmedović?
– Nema potreba da ja komentarišem. Bilo bi najbolje da niko ništa nije komentarisao. Da sam bio u prilici, porodici bi izjavio saučešće.

Tokom razgovara ste pomenuli da ste u prethodnom periodu bili preko 50 puta u Beogradu. Često se susrećete i razgovarate sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Počela finalna faza dijaloga sa Prištinom. Kakav je Vaš stav, mišljenje o finalnom rješenju, kako bi ono trebalo da izgleda?
– Konačno rješenje formalno gledano jeste i pripada Srbiji. Ali, kao Srbin, i mi koji ovde živimo, i kao pripadnici tog naroda, smatramo da imamo legitimno pravo na jedno važno, naše istorijsko, nacionalno i narodno pitanje. Mi smo uvijek jasno govorili naše stavove.

Naš stav je da to pitanje ne treba odvajati od pitanja statusa Republike Srpske. Јa sam već nekoliko puta javno zamolio i samog Vučića da se to pitanje postavi. Ne može da samo za Srbe važe različiti aršini. Kako je moguće da dođe neko na Kosovo i kaže “bez obzira što vi smatrate da ono teritorijalno pripada Srbiji, to je druga država”. A nama ovde u Bosni kaže “ima da ćutite”. Zato što je to neki eksperiment stranaca.

Srpsko nacionalno pitanje je kompleksno. Mislim da je Vučić uspio da to pitanje postavi ponovo, jer je bilo potpuno izgubljeno. Većina Srba se pomirila sa tim da je to konačno i završeno i da će samo jednog dana verifikacija Kosova biti izvršena. Postojala je snažna, politički organizovana struktura na sjeveru Kosova, koja je tu egzistirala, ali je ogroman pritisak Zapada doveo do urušavanja te strukture. Mislim da je Vučić to uspio da postavi na dnevni red razgovora i da nema konačnog rješenja bez stava Srbije.

Mi u Republici Srpskoj, ono što možemo, radimo. Prvo smo rekli da ne priznajemo Kosovo i da neće moći da se prizna u okviru BiH. BiH je kao neka teritorija, međunarodni provizorijum i neće priznati. Mi čak ne idemo za onim što Srbija dozvoljava, a to je lakši ulazak Albancima sa Kosova, nego ovde postoji rigorozna priča, u kojoj mi ne želimo da popustimo.

Drugi u Bosni to žele. Muslimani to žele, odmah bi priznali Kosovo. Ali, kada bi pomenuli Republiku Srpsku, odmah bi bili spremni da uzmu pušku. To govori da su dvolični i cinici. Ako želite da priznate Albancima na Kosovu državu, onda priznajte i Republiku Srpsku kao državu. Onda bi možda bili principijalni. Možda to istorijski bilo održivo.

Šta bi po Vama bilo konačno rješenje?
– Teško je govoriti o konačnom rješenju. Ono nije u mojim rukama. Mislim da su stranci sve ovo vrijeme ponižavali i potcjenjivali srpski narod i srpski državu i da neka vrsta satisfakcije mora da postoji. Republika Srpska je primarna u našem intersu.

Republika Srpska u savezu sa Srbijom sa dijelovima koje možemo da perspektivno kontrolišemo, kao što je sjever Kosova, uz jačanje snage autoriteta srpskog naroda u Crnoj Gori, koje bi trebalo da približi Srbiji Crnu Goru, to bi bio neki konačni okvir.

Evropske zemlje, pogotovo one najmoćnije, poput Njemačke su protiv promjene granica?
– Oni su promijenili sve granice. Njemačka je pod Genšerom promijenila granice. Ta ista Njemačka. Genšer je rekao da neće prihvatiti Mastriht, ako ne daju otcjepljenje Slovenije i Hrvatske. Znalo se da neke zemlje tadašnje Evropske zajednice nisu bile za to, ali su to prihvatile pod rastućom moći Njemačke.

Kakva je sada to priča? Misle da to nema nikave veze? Da ono što je bilo juče, da je potpuno izbrisano? Što je još veći apsursd, oni su se borili da sruše komunističku Јugoslaviju, a onda su rekli da priznaju komunističke linije.

Ljudi znaju da je tamo neki Šegrt, koji je u Hercegovini bio najviđeniji komunista, kada se sastao sa nekim crnogorskim komunistom, na ručku, dao Herceg Novi, koji je uvek pripadao Hercegovini. I on je od tada u sastavu Crne Gore.

Što se tiče BiH granica je nacrtana. Naša entitetska linija razgraničenja je postavljena. Sada je samo pitanje njene evolucije.

Na čemu temeljite Vašu veru da će Srbija i Republika Srpska vek dočekati u jednoj državi?
– Na volji ovog naroda. Ovaj narod za razliku od ranije, kada je lako potezao oružje zbog odbrane slobode, mora da nauči da to brani putem institucija koje treba da izgradi, i snage i volje, koje iskaže na izborima i referendumu.

Vidite, koliko svi skoče protiv nas kada pomenemo referendum. A to je produkt demokratskog Zapada. To je najviša odluka o odlučivanju naroda. Zašto nama to nije dostupno? Zato što znaju šta mislimo. Ali, svet nije pravedan. Svijet je u haosu, u neredu.

Znam i osjećam da ono što smo imali kao konzistentan pritisak Zapada i praćen nekim drugim zemljama, danas to nije tako. Možda je pritisak i bio veliki, zato što i mi pristali da bude pritisak. Ali, mi moramo da odlučimo da odbijemo pritisak. I ja to činim svaki dan.

Јuče samo razgovarao sa britanskim ambasadorom. Bila je žestoka debata. Ali, oni moraju da razumiju da ovde ne sede ljudi, kojima će oni dati zadatak da ga izvrše. On je rekao da je nezadovoljan percepcijom koju narod ovde ima o Britaniji, koja navodno ovde nešto pomaže. Ali, nas niko ne pita o toj pomoći. Da li mi to hoćemo ili nećemo? Oni smatraju da mi nedostojni i da treba da budemo konzumenti te pomoći bez ikakvog pitanja.

Јa kažem: “Izvinite, molim Vas, da sjedite na mom mjestu, da ste poslali Pedi Ešdauna, da nam uradi ovo što je uradio, da se poslali Rezoluciju u SB UN da se glasa o tome da se Srbi proglase za genocidni narod u prošlom vijeku, da ste izmislili paravojne formacije i vaš “Gardijan” da to objavi, što je uvijek priprema za neku intervenciju, pa ste poslije toga pustili da vaš komitet u okviru parlamenta razmatra i kaže RS se masovno naoružava, a mi legalno kupili dvije hiljade pušaka, jer je čitava policija u RS imala 700 pušaka i Vi ćutite na to i pošaljate nam 40 visokosofisticiranih specijalaca koji ulaze u medije i mreže. Šta mislite, ambasadore, da ste na našem j?”.

A, on mi odgovara “nije bila dobra komunikacija”. Vi se ovde arogantno ponašate prema Srbima. To rade u Srbiji. To rade svuda. Oni misle da su veliki istorijski narodi i imaju pravo na arogantnost, a mi na poslušnost. Moramo jednog dana da kažemo, bez obzira koliko misle da smo mi mali, mi imamo svoj stav i ovo je naš stav.

Rekao sam i “Vi ste nas bombardovali, kako očekujete da kažemo “hvala””. Britanci su bili vodeća zemlja u bombardovanju ovde na kraju rata i bombardovanju Srbije. I vi sada kaže “a to ne znači ništa, mi smo bombradovali Miloševića”. Ma nemoj, molim te. Kako sada ima posledica bombardovanja?

Razumem da moram da vodim dijalog sa njima, ali ne moram da se slažem sa njima. Na kraju sam mu rekao: “Vi se okrećete Istoku. Vi ste funtu stabilizovali tako što ste napravili aranžman sa Kinom. Zar ne mislite da i mi možemo da se okrenemo tamo? I da vi niste nama jedini pogled?”.

Potpuno sam uveren i to nema nikakve druge veze, osim mog potpunog uverenja, da Vučić vodi odgovornu državnu politiku sa silnim izazovima koje dobija svakodnevno. Ima onih koje ja znam i koje zna javnost Srbije, koji su zagovarali podelu Kosova, i govorili “da nam je dobiti samo sever”. Ima. Oni danas zagovaraju priču da to ne dolazi u obzir. To su mali ljudi, mali političari. Nisu državnici nikada ni bili, oni su bili političari. Vučić je državnik. Oni gledaju šta samo mogu loše protivniku da učine, a državnik gleda šta može dobro za 10-15 godina da ostavi za svoju zemlju. Samo takvi mogu da vode države. Tako je i ovde.

Ako mi ne promišljamo šta može biti ovde za 10-20 godina i šta bi bila pretpostavka za naš dobar ili loš položaj za 30 godina, onda ne treba da se bavimo politikom. Mi ne smemo više da izgubimo nijedno naše ovlašćenje. Mi našu autonomiju moramo da ojačamo. Naša autonomija mora da bude snažnija. Nigde nijedna autonomija na svijetu nije sebe ukinula, već je jačala. Autonomije u svetu i u Evropi jačaju. Zašto smo mi problem, ako je to tako.

Zapad Vam zamera odnose sa Vladimirom Putinom?
– Pa, i oni sarađuju sa Istokom. Više je sa Putinom Merkelova nego ja.

Fizički smo na nekoliko desetina kilometara smo od Evropske unije i NATO. BiH je već u neku ruku na pragu NATO?
– Nije. Nije na pragu nikakvog NATO. Nikakvi potpisi. To je potpuna laž i propaganda. Rusije u Partnerstvu za mir sa NATO. To je institucionalni okvir saradnje. Srbija je u tom Partnerstvu, kao i BiH. Prije 10-15 godina je čak i Rusija bila spremna da pregovara o ulasku u NATO.

Ali se mnogo stvari promenilo od tada?
– Da, tada je bila priča o tome da se uspostavi taj MAP. To je proces prilagođavanja i ulaska u NATO, koji traje 7-8 godina. Onda su oni nama postavili da je uslov za taj MAP, da mi predamo svoju imovinu. Mi ne damo. I taj MAP nije ni donet, ni usvojen.

NATO je u Talinu pre 7-8 godina rekao ne može dok se to ne uradi, a mi kažemo da nećemo. Ne damo našu imovinu, jer to nije previđeno Ustavom, ni Dejtonskim sporazumom i mi ne damo našu imovinu. Pogotovo, ne damo na ovakvu aroganciju.

Takođe, NATO se ovde miješao. Mešao se na kraju rata na drugoj strani. Muslimansko-hrvatskoj. To je ono što je poznato. Ono što nije poznato, jeste da je NATO podržavao činjenicu da se odluka o imovina prebaci na neki navodni sud, koji opet nema ustavnu osnovu u BiH i pozdravio odluku suda kada donese neku odluku. Mislili su da ćemo mi to prihvatiti. Nećemo to prihvatiti. Pa, onda kažu, neizvršavanje sudskih odluka je krivično djelo. Dobro jeste, ali hajde ganjajte koje je to djelo. Moraćete da zatvorite čitav narod.

BiH nema MAP. Nema odluke o ulasku u NATO. Da bi zemlja ušla u NATO, mora se donijeti odluka o tome. Neki je donose na referendumu, neki u parlamentu. Kao što znate, Crna Gora je odluku donijela na sjednici parlamenta ili vlade, a tražen je referendum, koji je tadašnja vlast odbila. Mi nismo ni u prilici da o tome odlučujemo. Ali, ono o čemu smo mogli da odlučujemo, rekli smo i donijeli našu rezoluciju u parlamentu: Republika Srpska je vojno neutralna.

Da li Republika Srpska i Srbija budu da ostanu ostrvo u NATO moru?
– Ne znam. Јa sigurno neću dozvoliti bilo šta, što je suprotno od kretanja Srbije. Ako Srbija, iz nekog razloga, i nas bude pitala o tome, i ako zajednički odlučimo da idemo u NATO, mi ćemo ići. Ali, bez Srbije to sigurno nećemo. Sada ne postoje ni minimalni uslovi za to.

Na kraju krajeva, pogledajte šta se radi u samom NATO. Imali ste sastanak NATO lidera, pa ste vidjeli na šta je to ličilo.

Prema tome, hajde da vidimo kakva će biti kretanja. Kuda mi to žurimo u EU. Svi govore da se ona nešto raspada. Samo njihovi ambasadori po službenoj dužnosti govore lijepo, neće govoriti ružno. Ali, mi vidimo da je tamo migrantska kriza, evro i druga pitanja su napravila problem u samom funkcionisanju Evrope.

Merkelova, koja je pre pet godina bila dominantan lider u Evropi, sada nema sigurnu poziciju ni u samoj Njemačkoj. Italijanska vlada je rekla da je Evropa problem. Makron pokušava da nešto napravi, da ojača EU, što jeste i može da bude legitimno, ali je legitimno i to da Britanija izlazi iz EU.

I mi sada kažemo “to se tamo ne dešava”. Dešava se. Merkelova je preko nekoliko meseci rekla da se Evropa treba organizovati u šest brzina. Koja brzina nama pripada? Šta znači ta brzina? One zemlje koje se kreću oko osovine, obično su stabilne. Da li će nas da stave u 6. brzinu, pa da se kao na ringišpilu nalazimo u velikom kretanju i velikom brzinom, da bi dostigli njihovo kretanje? A, šta ako se otkačimo iz te brzine? Šta onda?

To su sve pitanja, koja moraju ozbiljni ljudi da postave. EU je istorijska pojava. Ona nije postojala pre 50 godina. Ona je postojala kao politička volja jednog broja ljudi ili država. Da li je neko siguran da će da 10 godina postojati volja da ona opstane? Da li zbog toga, mi treba da damo svoj suverenitet ili njegove elemente, da bi ušli u tu imaginaciju? To su sve pitanja koje moramo da postavimo.

Bez obzira što postoji farsa u toj priči, odlaze ljudi, poslovi itd. Nije to baš tako. Bio sam u prilici da odlazim kod nekih naših ljudi, čak i rođaka, koji su radili u nekim fabrikama u Nemačkoj. Iako je to fina, sređena ulica, to su uvek stanovi nižeg kvaliteta gde oni žive. Uslovi u predgrađima. Ne mogu da plate bolje stanove. Tek retki od njih uspeju da naprave velike biznise i za nas postanu božanstvo i postane ovde mišljenje svih ljudi “samo treba tamo otići”. Nije tačno, 99 odsto naših ljudi tamo teško živi. Bio sam prije nekoliko godina u Americi i sreo neke svoje rođake. Imaju solidan biznis, ali od devetoro koliko ih ima, njih samo dvoje mogu da naporom ostalih uštede da se jednom godišnje ode u Evropu.

Kada govorimo o Americi, ovih dana se obilježava stota godišnjica kako se srpska zastava vijorila na Beloj Kući. U Vašingtonu je Željka Cvijanović. Vi ste pod sankcijama SAD. Ukoliko budete izabrani za člana Predsjedništva BiH to može biti prepreka za obavljanje međunarodnih obaveza?
– Ta zastava je veliko priznanje srpskom narodu, koje je kasnije izgubljeno. To je dokaz da smo mi nalazili na pobjedničkoj i stradalničkoj strani. Mi smo spremni da idealizujemo mnoge stvari, pa i pomoć koju su nam dali Francuzi i Englezi u Prvom svetskom ratu. Onda, kada uzmete dokumentaciju iz 1922-1925. godine, vidite da sve što su dali srpskoj vojsci, da je srpska kraljevska vlada morala da plati u zlatu. Čak i pertle za čizme. A, mi i dalje ne pričamo o tome.

Mi smo ostali u uverenju da su nama Francuzi pomogli. Možda bez toga što smo platitili ne bismo mogli da opstanemo kao nacija. To treba poštovati. Ali, moramo da to gledamo racionalno. Vi, sada imate situaciju da se 1918. godine vijorila zastava kao znak priznanja srpskom narodu za žrtvu koju je dao. Već nekoliko godina u nametnoj priči o Јugoslaviji, Srbi su izgubili državni i politički identitet i snagu te zastava koja se vijorila nad Belom kućom.

Mi smo bili 80 godina u priči koja je bila Јugoslavija, u koju smo uneli svoju državu, slobodu, identitet, dali drugima slobodu, izvukli ih iz gubitničkih pozicija. I Hrvate i druge, koji su bili na strani gubitnika tada. Dali ima nacionalne okvire, teritorije kroz republike i ostalo, da bi oni postali države, a mi posle 100 godina shvatili da to što smo radili u Јugoslaviji bila iluzija i greška srpskog nacionalnog i političkog pokreta.

U tom pogledu treba gledati tu zastavu. Snaga te isticane zastave nije uopšte iskorišćena. Zato je simbolički veoma važno da tamo budemo prisutni, u Kongresu koji daje značaj. Željka Cvijanović je tamo, kao i Ana Brnabić. Visoko su zastupljene i Republika Srbija i Republika Srpska.

To što ja nisam, daleko je to objašnjavati. Ali, moj sukob sa starom američkom administracijom je poznat. Oni su delovali po principu ili slušaj, ili će biti sankcionisan. Јa nisam slušao. Isto tako mislim da Republika Srpska ništa nije izgubila i da je kroz to vratila svoje dostojanstvo i neku vrstu snage.

Treba primetiti jednu drugu stvar. Obično, kada su Amerikanci nekog sankcionisali na Balkanu, to je pratila EU. Ovaj put to nije urađeno. Zato što su i oni shvatili da je to preterano i da nije fer. Bio je to Hojt Јi, koji se ovde predstavljao kao Supermen, kome sam se ja suprotstavio. Nisam dozvolio da ovde pravi budale od nas. Nisam hteo da prihvatim to što je on govorio. Kap koja je prelila čašu, za njih je bila poziv od strane Trampovog štaba da dođem na inauguraciju.

Kada sam je ja pojavio na listi u Stejt departmentu, što je trebala da sprovede bivša admistracija, naravno da su angažovali sve ljude zadužene za Balkan i to je došlo do Hojt Јia i ambasadorke ovde. Oni su rekli “nama je to udarac, mi to ne smemo dozvoliti”. Otišao sam da tražim vizu za Ameriku i ta ambasadorka je meni odbije viza, a moja supruga je otišla na inauguraciju i bila je na VIP mjestu, a ja nisam mogao da odem.

Sad tu postoji neki automatizam, u kome zamislite apsurda, Milorad Dodik je na listi sankcija njihovog Ministarstva finansija, a nisu našli ni fening manipulacija. Mogao sam da budem na listi Ministarstva pravde, pa da kažu “znate, negde je lanuo nešto protiv Muslimana, pa vređa nacionalno osećanje”, pa da bude razumljivo. Ali, da budete na listi Ministarstva finansija, a nemate dokaza, to je zaista apsurdno.

Veliki imaju pravo na aroganciju, a mi na ljutnju. Јa sam veoma zadovoljan činjenicom da američka ambasadorka nije sjedila na mjestu, gdje Vi sjedite. Sve ovo vrijeme, jer naši razgovori nisu vodili ničemu. Oni dođu ovde, izmišljaju, nameću, lažu, kažu “ovo traži Stejt department”. Јa kažem “ne traži, to vi tražite”. Nismo mi glupi ovde. Naravno da su to sukobi. Јa imam neke ljude u Stejt departmentu. Proverimo, oni nemaju pojma. A, ona dođe i nama traži da se odreknemo naših teško stečenih prava. I ako se suprostavite, vi ste loš momak. Ne valja moja retorika. Da li je moja retorika nešto loše učinila, neko ubistvo? A retorika je borba za svoj stav.

Јa to moram, ja sam iz male sredine. Naša Republika Srpska je mala, nevoljena, ne priznata od većine koji su angažovani. Јa samo govorim da bih se čuo. Јa ne smem da dam dvosmislen odgovor. Moj odgovor mora da bude jasan, hirurški precizan, da nema dileme. Ne smem da dozovolim da neki od ambasadora odavde ode sa mišlju da može ovako i onako. Može samo ovako.

Oni pričaju o nekom pojačanom ruskom uticaju ovde, koji ovde ne postoji, a niko ne pita za britanski uticaj ovde, arapski uticaj. U Sarajevu je sedište Al Džazire. RTL je ovde prisutan. Da li treba objašnjavati čiji je N1? Da li ima Rusija ovde ijedan program, medij, stalnog dopisnika? Nemaju nijednog. Koji uticaj? Kakav uticaj? Vi imate uticaj, a ne Rusija.

To su apsurdi.

Spomenuli ste nacionalni identitet. Gde je zapelo sa Deklaracijom o opstanku srpskog naroda?
– To je uglavnom finalizovan dokument i treba da se formalizuje kroz odlučivanje u institucijama. Mi smo to u Republici Srpskoj uradili na nivou vlade. Veoma smo razumni u tom pogledu, znajući da je fokus te priče stavljen na pregovore oko Kosova i da to na neki način odvlači svu pažnju i snagu vlasti u Srbiji.

Potpuno sam uveren da ćemo u trenutku, koji vlast u Beogradu, proceni kao najoptimalniji, to i uraditi.

Ponosan sam na to, što su u izradi Deklaracije angažovani značajni autoriteti iz oblasti nacionalnog identiteta, koji su pomogli u definisanju jednog opšteprihvatljivog teksta Deklaracije. Ona bi trebalo da ima snage i zato se čeka najpogodniji trenutak i to tako treba razumeti. A, ne da to mi donosimo iz nekog dnevnog razloga.

Verujem da nisam ekstreman, ni netolerantan čovek, koji misli da je prošli vek bio vek stradanja Srba iz njihovog najvećih zabluda, poput Јugoslavije i da u ovom veku moramo definisati naše bazične nacionalne interese i državnu politiku i da kažemo da je to ono o čemu sam malopre pričao – državno jedinstvo Republike Srbije i Republike Srpske sa delovima Kosova, koje možemo perspektivno da kontrolišemo, pa čak i nekom integracijom sa Crnom Gorom. Smatramo da mogu doći neki drugi vladari u Crnoj Gori, koji mogu da imaju neko drugo mišljenje o tome.

Zašto to ne bi bilo smisleno? Možda ja neću to doživeti u ovom periodu, ali hoću da za 50 godina, neko ko se bude bavio ovim čime se ja bavim, ima bar neko uporište u gotovo nemogućim uslovima, da je neko uspeo da to postavi kao nacionalni program.

To je tako logično. Nemci su bili odvojeni od Drugog svetskog rata, pa do početka devedesetih godina. Funkcionisali kao zasebne države, pa su se na kraju integrisali. Po kojoj to logici neko misli da se srpski narod neće jednog dana integrisati, ali se prihvata logika da se Albanci mogu integrisati i kažu “evo sada ne postoji granica između Albanije i Kosova”. Izvinite, po kojoj to logici i zašto?

Mislim da je to potrebno i da treba okupiti jedan kvantum, intelektualni i politički, koji će stati iza projekta. Da li je ovo sve, što ja kažem – ne znam, ali je sigurno u bazi toga što treba da bude naš nacionalni program.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

dodik4Predsjednik entiteta RS Milorad Dodik gostujuću u jednoj srbijanskoj TV emisiji izjavio je da imami koji uče ezan u BiH zapravo "arlauču". U izjavama kojim dominira govor mržnje poručio je kako Srbima padaju cijene nekretnina zbog džamija koje se nalaze u blizini njihovih kuća.
Dodik je gostujući u emisiji Ćirilica, koju vodi i uređuje Milomir Marić, ponovio kako u Sarajevu ima više džamija nego u Teheranu dodajući kako je riječ o 120 džamija.

"Dvije stambene zgrade i oni ruknu džamiju gdje nikada nije bila prije rata. Ima 800 izgrađenih džamija u FBiH poslije rata. Imate izgrađenu džamiju u blizini banjalučkog aerodroma koja nije postojala prije rata. Došli su stranci u onim uslovima i rekli da se mora izgradit", rekao je Dodik.

Dodao je da on ne gradi džamije, da nema ništa protiv njih, ali da neće da ga neko tjera i uznemirava.

"Nemoj mi puštati ozvučenja toga tamo da arlauče jer ja nisam to. Zašto bi to činili i radili", kazao je Dodik nakon čega je ispričao navodnu priču iz Banja Luke, a koja se odnosi na pokušaj prodaje kuće u blizini džamije.

Kako kaže, jednom Srbinu koji ima luksuznu kuću u blizini džamije, prije izgradnje vjerskog objekta, nudili su milion i po KM za tu nekretninu dok sada ne može da dobije ni 150.

"On u pet sati odvrne do daske ono gore da pjeva i tako to. Naravno, svi su istraumirani i ustaju u pet sati. To je najvredniji dio srpskog naroda, a budi ih džamija i oni ustaju u pet sati. Sad je to postalo nemoguće i oni više ne žele u tome da budu. Ne mogu ljudi to da podnesu. Ja mogu da razumijem da to muslimani poštuju i nemam nijedan problem, ali tu živi dva posto muslimana ili manje. Kakva je to potreba", rekao je Dodik.

Komentar u povodu izjava predsjednika bh. entiteta tražili smo od socijalnog psihologa i publiciste Srđana Puhala koji nam je kazao da učenje ezana ne prelazi zakonski dozvoljenu granicu.

"O tome se itekako vodi računa, mislim čak više od Islamske zajednice BiH nego od Srba. Ja živim u Banjoj Luci i šta mi ima smetati ezan? Taj govor je govor nekoga ko se prije 30 godina deklarisao kao Jugoslaven i komunista, odnosno neko ko je ignorisao i vjeruj i vjerske objekte, ali mu nije smetalo", kazao je Puhalo.
Dodao je da je Milorad Dodik rođen u BiH i da je bezobrazno što uopće izjavljuje kako mu smeta ezan. On vjeruje da Dodik uz pomoć medija skreće pažnju sa važnih životnih problema ovakvim govorima, odnosno da je to njegov ključni cilj.

"Stvar je u tome da baci kosku oko neke sporedne stvari poput decibela i ezana u Banjoj Luci, a on je prije mjesec dana čestitao muslimanima bajram. Dakle, prije mjesec dana bilo je normalno da čestita bajram i on je to uradio", rekao je Puhalo.

Puhala smo pitali i kako komentariše činjenicu da je riječ o jednom od ubjedljivo najradikalnijih istupa predsjednika RS-a. On smatra kako se odgovor na to pitanje krije u činjenici da će u oktobru u našoj zemlji biti održani predsjednički i parlamentarni izbori.

"Prva budala koja uradi nešto u džamiji u Banjoj Luci bit će uhapšena i sankcionisana. Sjetite se samo svinjske glave prije nekoliko godina. Uhapsili su čovjeka. Ja mislim da on samo vješto koristi domaće medije i teme kako bi skrenuo pažnju sa mase važnijih tema za koje je odgovoran", kazao je Puhalo.

Zaključio je riječima da stanovnike BiH uopće ne treba biti briga za tim šta Dodik misli, odnosno da je važno samo da poštuje važeće zakone.

Ovim povodom razgovarali smo i sa savjetnikom Reisu-l-uleme za medije Muhamedom Jusićem koji nam je kazao da Dodikove izjave govori sve o njemu, politikama koje zastupa, ali i onima koji ga u tome podržavaju.

"Ovo se može razumjeti kao novi poziv da se ezani ušutkaju, a znamo kako su to oni, na čijim je tekovinama Dodik gradio svoj politički projekat, radili. Ako se dese napadi na džamije i ili imame u manjem bh. entitetu možemo Dodika držati odgovornim", rekao je Jusić.

Dodao je da nisu sigurni kako će Dodikove poruke shvatiti oni koji su iste džamije već jednom porušili, a sada su na slobodi i smatraju se zaslužnim građama ili nova generacija koja je na odgojena na veličanju zločinaca.

U emisiji emitovanoj na srbijanskoj televiziji Dodik je rekao da Bosnu i Hercegovinu, inače zemlju u kojoj je stekao enormno bogatstvo, ne voli i da smatra kako je BiH zapravo historijska greška koja ne može da egzistira.

"Ja ne želim da budem političar koji će praviti zabludu o BiH kao mogućoj jer ona nije moguća. Ako nije bila moguća Jugoslavija onda ne može ni BiH. BiH je nemoguća, nepotrebna i nepoželjna za Srbe", rekao je Dodik dodajući da Srbi moraju živjeti u BiH zbog Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali da on ne želi reći kako je to jedino moguće.

Ponovio je svoje teze o Republici Srpskoj kao državi ističući da on hoće da priča o srpskoj državi te da smatra kako će Srbija i RS jednom biti jedinstvena država.

"Ovi u Sarajevu će vjerovatno zbog ove izjave pokrenuti krivični postupak, a ja kažem još jednom da vjerujem kako će Srbija i RS biti jedinstvena država", rekao je Dodik na što je dobio aplauz prisutne publike.

On je rekao da se uopće ne mora praviti nikakva velika Srbija već jednostavna, poželjna, jedinstvena i narodna Srbija od RS-a i Srbije dodajući kako "nema tog ljepila koje može spojiti BiH".

"Ja nisam pripadnik te bosanske države i ne identifikujem se s tim. Ja sam pripadnik srpskog naroda i imam državljanstvo RS-a i Srbije. Imam samo formalno državljanstvo BiH, ali meni to ne čini nikakvo zadovoljstvo. Ja ne navijam za BiH. Ja izginuh navijajući za Srbiju kada igraju fudbal", rekao je Dodik.

Aplauzom u beogradskom studije je propraćena i Dodikova izjava kako je navijao za Srbiju kada su igrale fudbalske reprezentacije BiH i Srbije. Istakao je i kako želi RS staviti na prvo mjesto te da mu za to treba Željka Cvijanović na mjestu predsjednice RS-a, Vlada RS-a i svi ljudi u institucijama BiH koji će jedinstveno djelovati na paroli "Republika Srpska na prvom mjestu, a ne BiH".Dodao je da je Milorad Dodik rođen u BiH i da je bezobrazno što uopće izjavljuje kako mu smeta ezan. On vjeruje da Dodik uz pomoć medija skreće pažnju sa važnih životnih problema ovakvim govorima, odnosno da je to njegov ključni cilj.

"Stvar je u tome da baci kosku oko neke sporedne stvari poput decibela i ezana u Banjoj Luci, a on je prije mjesec dana čestitao muslimanima bajram. Dakle, prije mjesec dana bilo je normalno da čestita bajram i on je to uradio", rekao je Puhalo.

Puhala smo pitali i kako komentariše činjenicu da je riječ o jednom od ubjedljivo najradikalnijih istupa predsjednika RS-a. On smatra kako se odgovor na to pitanje krije u činjenici da će u oktobru u našoj zemlji biti održani predsjednički i parlamentarni izbori.

"Prva budala koja uradi nešto u džamiji u Banjoj Luci bit će uhapšena i sankcionisana. Sjetite se samo svinjske glave prije nekoliko godina. Uhapsili su čovjeka. Ja mislim da on samo vješto koristi domaće medije i teme kako bi skrenuo pažnju sa mase važnijih tema za koje je odgovoran", kazao je Puhalo.

Zaključio je riječima da stanovnike BiH uopće ne treba biti briga za tim šta Dodik misli, odnosno da je važno samo da poštuje važeće zakone.

Ovim povodom razgovarali smo i sa savjetnikom Reisu-l-uleme za medije Muhamedom Jusićem koji nam je kazao da Dodikove izjave govori sve o njemu, politikama koje zastupa, ali i onima koji ga u tome podržavaju.

"Ovo se može razumjeti kao novi poziv da se ezani ušutkaju, a znamo kako su to oni, na čijim je tekovinama Dodik gradio svoj politički projekat, radili. Ako se dese napadi na džamije i ili imame u manjem bh. entitetu možemo Dodika držati odgovornim", rekao je Jusić.

Dodao je da nisu sigurni kako će Dodikove poruke shvatiti oni koji su iste džamije već jednom porušili, a sada su na slobodi i smatraju se zaslužnim građama ili nova generacija koja je na odgojena na veličanju zločinaca.

U emisiji emitovanoj na srbijanskoj televiziji Dodik je rekao da Bosnu i Hercegovinu, inače zemlju u kojoj je stekao enormno bogatstvo, ne voli i da smatra kako je BiH zapravo historijska greška koja ne može da egzistira.

"Ja ne želim da budem političar koji će praviti zabludu o BiH kao mogućoj jer ona nije moguća. Ako nije bila moguća Jugoslavija onda ne može ni BiH. BiH je nemoguća, nepotrebna i nepoželjna za Srbe", rekao je Dodik dodajući da Srbi moraju živjeti u BiH zbog Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali da on ne želi reći kako je to jedino moguće.

Ponovio je svoje teze o Republici Srpskoj kao državi ističući da on hoće da priča o srpskoj državi te da smatra kako će Srbija i RS jednom biti jedinstvena država.

"Ovi u Sarajevu će vjerovatno zbog ove izjave pokrenuti krivični postupak, a ja kažem još jednom da vjerujem kako će Srbija i RS biti jedinstvena država", rekao je Dodik na što je dobio aplauz prisutne publike.

On je rekao da se uopće ne mora praviti nikakva velika Srbija već jednostavna, poželjna, jedinstvena i narodna Srbija od RS-a i Srbije dodajući kako "nema tog ljepila koje može spojiti BiH".

"Ja nisam pripadnik te bosanske države i ne identifikujem se s tim. Ja sam pripadnik srpskog naroda i imam državljanstvo RS-a i Srbije. Imam samo formalno državljanstvo BiH, ali meni to ne čini nikakvo zadovoljstvo. Ja ne navijam za BiH. Ja izginuh navijajući za Srbiju kada igraju fudbal", rekao je Dodik.

Aplauzom u beogradskom studije je propraćena i Dodikova izjava kako je navijao za Srbiju kada su igrale fudbalske reprezentacije BiH i Srbije. Istakao je i kako želi RS staviti na prvo mjesto te da mu za to treba Željka Cvijanović na mjestu predsjednice RS-a, Vlada RS-a i svi ljudi u institucijama BiH koji će jedinstveno djelovati na paroli "Republika Srpska na prvom mjestu, a ne BiH".

(Klix.ba)

nedjelja, 08 Juli 2018 00:00

Beba Amila – leš broj 172

Ocijeni...
(0 glasova)

genocid5Od maja do septembra 1992. godine u Ključu je ubijeno 612 Bošnjaka i Hrvata; 563 su pronađena u masovnim grobnicama.
Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.

Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.

Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra...

Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda...

U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.

Gotovo u trenu nestali su Biljani
Kako vjerovati da smrt petomjesečne Amile nije bila planirana, možda slučajno pogođena, dok ju je majka držala u naručju...

Ubijena je u pokušaju pravljenja "države srpkog naroda", u kojoj je i beba po imenu Amila smetala i za čije je nestajanje morala biti skrivena, kao da nikad nije ni postojala – u prirodnoj jami - pećini u podnožju planine Grmeč, iznad krajiškog gradića Ključa.

U jednom trenu ubijena su još 263 Amilina sugrađanina. Gotovo u tom trenu nestali su Biljani.

Bilo je to 10. jula 1992. godine.

I njihovo je postojanje, poput Amilinog, moralo biti skriveno. U istoj prirodnoj jami, ali i drugim u blizini. Po imenima Laniše I i II, Crvena zemlja, Prhovo...

Polje bijelih nišana
Juli je, 26 godina kasnije. U polju bijelih nišana. Tišinu remeti cvrkut ptica i pokoji korak posjetilaca u mezarju Memorijalnog centra u Biljanima, petnaestak kilometara od središta općine Ključ u Bosanskoj krajini.

Šemso Džaferagić je iznad nišana svoje Amile. Pored nje su ukopani i stariji brat, s nepune četiri godine, supruga i majka, zatim otac mu, brat, sestra, sestrična... I dalje još 260 nedužnih Biljančana, koji su ubijeni ovdje, ispred nekadašnje zgrade osnovne škole i Doma kulture.

Preživjelo ih je pedesetak, onih koji su pukom srećom negdje "zastali" u voćnjacima, šumi iznad sela... Ili su bili "na privremenom radu" u inostranstvu. Nisu se tog julskog dana zatekli u Biljanima.

Šemso je jedini muškarac u porodici koji je preživio tog dana.

"Pogledom sam ih ispratio u smrt. Gledao s ruba šume kada su ih odvodili... Dvadeset i šest godina tražim odgovor - gdje to ima da neko tako sve uništi, pobije, sve unakazi... Zamisli tu moju Amilu, one njene rukice, mogu li one njene rukice... da ih više nema, da ih se nagledaš, da pišu, da idu u školu... Kako koje jutro osvane. kriješ oči, da ne vidiš jutra, da ne vidiš kako djeca idu u školu, kako ljudi idu na posao... Znate, sama činjenica da moram proučiti sedam Fatiha je teška. Teško je to opisati. Teško je ovdje živjeti kada vas sve podsjeća na prošlost, na tragediju. Mnogi to danas ne razumiju. Pogledajte. kud se god okrenete. pred vama su bijeli nišani. Kad učiš Fatihu. boriš se sam sa sobom. i to je neopisivo, neizdrživo..."

Stare i bolesne zapalili u štali
Malo dalje iznad nišana majke Nesima, Devleta, Senada, pa Ale...

Govore: "Evo, gledajte, gotovo svi Avdići su ubijeni, pa Botonjići, Čajići, Bajrići, Domazeti... Svaki dan nam se vraćaju te slike. Ne znamo šta da kažemo. Još nam pred očima gomila ubijenih, ovdje, u dvorištu ispred škole..."

Senada je to sve gledala sa tavana obližnje kuće.

"Krvava trava. Cucla male Amile, koju su, s bratom i sestrom, ubili u majčinom naručju. Stalno mi se vraća ta cucla pred oči. I danas vidim kada iz ruku majke joj otimaju flašicu i bacaju je..."

Otimaju se škrte riječi dalje.

"U dijelu Biljana, naselja kojeg smo zvali Botonjići, ubijeni su svi. Njih 57 iz četrdesetak kuća. A kako su i šta radili govori i to da su jedanaestoro starih i bolesnih zapalili u štali. I još dvoje staraca Beharu i Pašu Botonjića u njihovoj kući."

Suhom okoštalom rukom nišane miluje i Ajša. Sinovi su joj tu - Ferhat, Mustafa, Muharem i Husein.

Tu je i Hidajet Botonjić. Pronašao je i ukopao kosti majke, koju su zapalili u štali.

I Elvis Bećirević je tu. U to vrijeme desetogodišnjak. Izgubio je cijelu porodicu.

Rukopis zločina kao i u Srebrenici
"Ali, kako?", pita se Šemso Džaferović.

"Ovo je isto Srebrenica. Ključ je malo mjesto, ali i u njemu je počinjen genocid. Rukopis zločina isti je kao i u Srebrenici. I ovaj zločin počinjen ovdje jedan je od zločina koji nekako ostaje u sjeni srebreničke tragedije, koji se dogodio tri godine ranije. Srebrenički je genocid sasvim logično slijed poduzete zločinačke politike. Da je međunarodna zajednica reagirala tog 10. jula 1992. godine u Biljanima, ili koji dan kasnije u Prhovu, ili u susjednom Sanskom Mostu, pa u Prijedoru, ne bi bilo Srebrenice. Ali..."

Zato im ni 26 godina kasnije nije jasno - zašto?

Šta je to pokrenulo njihovog učitelja Dragu Samardžiju, pa Marka Samardžiju da, s pripadnicima 17. lake pješadijske brigade srpske vojske i pripadnicima rezervnog sastava policije Ključ ubiju 264 civila Bošnjaka iz Biljana, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Ćehića, Mešana i Jabukovca, nakon što su ih u zgradi bivše osnovne škole i Doma kulture dan i noć mučili i onda ih bacili u šumske jame? Kako odgovoriti i za ubijanje šestoro djece među njima?

Hida iz Prhova
A tamo, malo dalje, u brdima, na lijevoj obali Sane - Prhovo. I druga, susjedna sela. Na desnoj obali su srpska, povezana mostovima jedna sa drugim.

Tu, u Prhovu, živjela je Hida sa svojih pet kćeri i sinom. Muž joj je, poput gotovo svih drugih "muških glava" iz sela, radio u Velenju, u Sloveniji, i svakog vikenda donosio zaradu. Izgradili lijepu kuću, školovali djecu. Kad je svojim materinskim instiktom Hida osjetila da im svima prijeti zlo, prelazila Sanu i išla kod komšija Srba, da pita šta se to, zapravo, sprema. Međutim, ništa joj nije pomoglo. Ni njoj, ni ostalim mještanima Prhova.

Kuće su topovima rušene, a njih 57 skupilo se na poljanu. Sabili ih u tor i gađali topovskim granatama. Hida je pala po svojoj Semiri, Emiri, Zemini i Nedžadu, a komšinica po najmlađoj, trogodišnjoj Azri. Ostala je živa, ni sama ne znajući kako. Azru joj komšinica dovela sutradan. Vodeći je za ruku, stigla je nekoliko mjeseci kasnije do muža u Sloveniju.

Azra se danas pokušava sjetiti svega tog. I dalje joj nejasne slike titraju pred očima.

"Jedino često osjetim po rukama, po dlanovima, toplu krv, onu koja mi se od ubijene braće i sestara razlijevala, pokušavam je saprati, ali ne ide", kazuje.

Učila je Azra u Sloveniji da u grčkoj mitologiji i u grčkim tragedijama postoji nešto slično ovom i njenoj sudbini. Međutim, pita se: "Ima li tamo Amila, ima li Hida, Nedžad, moželi se to zaboraviti?"

Niko se ne bi sagnuo da se napije rijeke zaborava
Zna da u toj mitologiji postoji rijeka Leta, i ako se napiješ njene vode - sve zaboraviš.

"Niko od nas ne bi se sagnuo da se napije te vode zaborava, ne znam da kako je žedan, jer ne bi mogao zaboraviti zlo koje se desilo Prhovu, Biljanima, koje se desilo Šemsi, Hidi, Amili, zlo koje su napravili oni koji su sa brda komandovali topdžijama", sigurna je Azra.

Zločini u Biljanima, u Prhovu, u Ključu... bili su predmet Međunarodnog suda u Hagu i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Međutim, tek su trojica odgovornih procesuirana, a svi raspoloživi podaci ukazuju da je i zločin ovdje, u dolini Sane - nad civilima Bošnjacima - izvršen s dobro poznatom velikosrpskom ideologijom o uništenju Bosne i Hercegovine i istrebljenju Bošnjaka.

Govori to i činjenica da je od maja do septembra 1992. godine u Ključu ubijeno 612 Bošnjaka i Hrvata. Od tog broja, 563 su pronađena u masovnim grobnicama Lanište I, Lanište II, Crvena zemlja, Prhovo i u ostalih 13. Kroz logore Manjača i Kamenica prošlo je više od 1.200 Ključana.

Svaki je Ključanin danas jedna tužna i neotvorena knjiga, pogotovo što su tek trojica iz kolone počinilaca zločina privedeni sudu pravde. Zato, kazat će svi, ne može se šutjeti o tom zločinu, uprkos gorčini koju osjećaju danas – ne može se šutjeti.

Riječ bolja od tišine, šutnje...
"Kad bi neko i u snu poubijao ovoliko ljudi, probuđen on bi sam pred sobom crvenio se", odjekuju stihovi pjesnika Ključanina Enesa Kiševića, koji je ovako opisao Biljane, Prhovo, Velagiće, Ključ. I nastavlja dalje tražiti u pjesmi način da prekine lanac mržnje.

"Lako je pisati riječi, lupetati riječi, koje donose mržnju, koje donose vatru. Lako je to, ali treba donositi riječ, riječ koja će biti bolja od tišine, prirode. Bolja od šutnje, biljanske. Samo takva riječ može otvarati ljudima razbor."

Zato se i okupljaju svakog 10. jula u Memorijalnom centru, u polju bijelih nišana. I ovoga su jula došli.

Šemso, Azra, Hida, Nedžad, Ale... kao i drugi u Biljanima i Prhovu, koji su izgubili najbliže, na pričaju puno o svojoj prošlosti, jer je dobrim dijelom, kako kažu, žive. Koliko god ih život gura dalje, ka budućnosti, oni jednim dijelom žive u prošlosti, koja je za njih sveta.

Zato i ovoga jula podsjećanje na dan kada su Biljani i Prhovo gotovo nestali. I šutnja u polju bijelih nišana, jer se tu ne može pričati. Ali, zbog njih se dolazi.

(Al Jazeera)

Ocijeni...
(2 glasova)

izbjeglice5Svako ima svoje “crvene linije”. Za neke od nas tačka razlaza sa vlastitim idealima evroentuzijazma, dugog decenijama, razvejava se ovih dana. Kap koja je prelila čašu je neformalna odluka Evropske unije da zbog vlastitih problema, nesposobna da ih rešava i sa političkom klasom nedoraslom da upravlja krizom, zaustavi proširenje, ali ne kaže to direktno, već krivicu licemerno svaljuje na balkanske državice, koje, tobož, nisu sposobne da dostignu visoke standarde zastupljene u EU. Ali nije to sva muka. Balkanskim parijama, “civilizovana”, “bela” i “hrišćanska” Evropa je namenila ulogu čekaonice, neki bi rekli deponije, za nepoželjne desetine, potencijalno i stotine hiljada migranata. Uglavnom ne-belih i ne-hrišćanskih.

Strah od imperijalne boljševičke Rusije

Evropa je nastala kao ideja. Sistem vrednosti. Groteskno izgledaju istoriografske studije zapadnoevropskih istoričara koji osnove evropske ideje vide još u antici. Projekcija. Bilo je jugoslovenskih istoričara koji su ideju jugoslovenstva povlačili čak u rani srednji vek. Ali, realno posmatrano, tokom istorije, “evropska ideja” nije jedna – ona je bila i prosvetiteljska i napoleonovska zavojevačko-reformska, ali i evropski “novi poredak” Adolfa Hitlera. Svaka od ovih ideja evropskih integracija nastala je na ideološkoj platformi saobrazna svome vremenu i akterima. Evropa o kojoj govorimo je Evropska unija, pre nje Evropska zajednica, još pre Evropska ekonomska zajednica nastala iz Zajednice za ugalj i čelik, po idejama Žana Monea i nakon operacionalizovanja kroz deklaraciju Roberta Šumana i njeno ispravno čitanje od strane Konrada Adenauera.

Nastala, kako danas voli za sebe da kaže na temeljima antifašizma, ali i na antikomunizmu i sovjetofobiji, strahu od imperijalne boljševičke Rusije, odnosno Sovjetskog Saveza. Zbog toga, ne bi se trebalo čuditi zloglasnim rezolucijama o izjednačavanju totalitarizama, odnosno fašizma i socijalizma, koju su doneli desničari u Evropskom parlamentu 1996. i 2006. godine. Fašizam je još tada postao uporediv i time normalizovan, a današnje tendencije negiranja antifašizma, istorijski revizionizam i pojave sve snažnijeg i agresivnijeg neofašizma u većini društava EU, imanentne su evropskoj istoriji, posmatranoj bez ružičastih naočara i lišenoj romansiranih predstava. U tom kontekstu, Evropa je postojbina nacionalizma i fašizma kao njegovog krajnjeg stadijuma, pa ništa logičnije od činjenice da ta pošast ponovo guta maglovite, retoričke i fragilne “evropske vrednosti”.
 
Nije Evropa bila puno bolja, iako bolja nego danas, ni kada su u poslednjoj deceniji 20. veka, nakon raspada, jugoslovenski narodi sanjali da će postati njen deo. Ali dok je tek oslobođena istočna (sovjetska) Evropa hitala tamo, postjugosloveni su ratovali. O tim ratovima znamo, danas kada su napisane prve ozbiljne studije, otvoreni arhivi – Evropa je u inicijalnim i najkrvavijim fazama bila indiferentna ili na strani, prećutno ili otvoreno, Miloševića i njegove razorne soldateske.

I dok su “evropske vrednosti” nominalno poštovane na Londonskoj mirovnoj konferenciji 1991. a odluke Badinterove komisije pokazivale nedvosmisleno pravo naroda na samoopredeljenje (ne menjajući granice jugoslovenskih republika), praksa je pokazivala da su dve najuticajnije vlade, Mejdžorova u Velikoj Britaniji i Miteranova u Francuskoj, pružale podršku Miloševićevom agresivnom pohodu na susede.

Bosanska 1992. godina

Dugo je trebalo da postane jasno zbog čega je “samo” Srebrenica, koja se dogodila 1995. genocid, a 1992. godina, kada je pobijeno neuporedivo najviše ljudi u BiH, desetine hiljada civila – nije genocid. Bosanska 1992. godina ima svoje evropske saučesnike, jer je trebalo pustiti najjačeg da u ime stabilnosti “uvede red”. Tome bi trebalo dodati sramni embargo na naoružavanje, koji je napadnutima onemogućio da se brane od apsolutne vojne dominacije Miloševićeve tzv. JNA.

Embargo po licemerju uporediv sa onim uperenim protiv antifašističke i republikanske Španije i njene legalne Vlade iz perioda 1936‒1939. godine. Dok su Hitler i Musolini masivno i javno naoružavali Franka i fašističke pobunjenike, evropske demokratije su bile “neutralne”, dok i same nisu došle na red. U ratovima devedesetih, da nije bilo Irana i drugih, evropskim vokabularom, “otpadničkih” država, da je bilo po volji Evrope, “muslimansko pitanje” u BiH bilo bi, verovatno, odavno “rešeno”.

I sve do vremena današnjeg, kada ista Evropa, oličena u političkim pigmejima, poput Junkera, Hana ili Mogerinijeve, zaboravljajući svoje vrednosti, tone u nacionalizam, rasizam i neofašizam i očekuje od Balkana da postane, “pritvorski centar” (Makron) za nepoželjne migrante. Pre neki dan Albanija je blokirana i pre početka pregovora, na svom evropskom putu, pod izgovorom nedovoljne borbe protiv korupcije. Zamišljam korupciju veću i razorniju od one u diktaturi Viktora Orbana, korupciju rašireniju od bugarske ili slovačke, od Češke kojom po narodnoj volji vlada bahati i ksenofobični tajkun, Babiš, koji vešto spaja ličnu i državnu kasu.

Ali brzo se došlo do suštine. Samo dva dana kasnije, stigla je iz Brisela i Berlina platforma za trgovinu sa Albanijom –  postanite džinovski logor za migrante, mi ih ne želimo. Oni su ne-beli, uglavnom muslimani, nisu deo “naše” civilizacije, ali, iskreno, niste ni vi Balkanci; daćemo vam novac da budete naše predsoblje, limes (granica) i bedem prema naletu siromašnih tuđinaca u našu orbitu odabranih. Ne treba se zavaravati, slična ponuda očekuje uskoro i Crnu Goru, koja je najdalje otišla u evrointegracijama, ali pošto je pala odluka da nema proširenja do daljeg, valja okriviti siromašne balkanske državice da su same krive i ponuditi im migrantsko “čistilište” i čekaonicu od par decenija, dok se Evropa ne sredi i ne konsoliduje. Slične ucene i “hladan tuš” čekaju i Srbiju i Makedoniju, samo dok reše svoje specifične probleme, Srbija odnose sa Kosovom, a Makedonija identitetski spor sa Grčkom.

Nekorektan odnos prema Makedoniji

Uprkos hiperkooperativnom i hrabrom Zoranu Zaevu koji je za kratko vreme ponudio integrativnu formulu unutrašnje politike u Makedoniji, dao osnov za izgradnju građanskog društva, rešio jezički spor sa Albancima, ali i Bugarima, postigao istorijski kompromis sa Grčkom, iz EU je poručeno da to sve nije dovoljno za otpočinjanje pregovora. Čak se i američki državni sekretar, Pompeo, ljutito oglasio, upozoravajući EU zbog krajnje nekorektnog odnosa prema Makedoniji.

Bosnu i Hercegovinu je EU odavno prepustila Putinu i Erdoanu – kao i Srbiju Vučiću, čak dotle, da nemački ambasador ubeđuje nobelovku, Hertu Miler, da u Srbiji ne pokreće neprijatne teme zločina iz prošlosti. Niko da ga upita zbog čega u Srbiji zagovara metode suprotne onima koje je Nemačka primenjivala kada se izvlačila iz zločinačke prošlosti. Jednako kao što su, danas to znamo, hteli da po svaku cenu osujete crnogorsku državnu emancipaciju, koristeći prljave političke metode pritisaka i ucena i krajnje diskriminatorne odredbe (većina nije 50 posto plus jedan, već 55 posto plus jedan), ne bi li sve probleme ugurali u (kon)federalni kavez – Kosovo, Crna Gora i Srbija.

Prepuštam mašti čitaoca izgled i funkcionisanje te nerealizovane “frankeštajn” države od kojih dve članice većinski ne žele da ostanu, a treća teži da ih poravna i ubije svaku želju za emancipacijom. Horor dostojan Hičkoka po scenariju netalentovanih briselskih stratega uz terciranje već zaboravljenog srbijanskog zloduha, Koštunice.

Italijom danas vladaju loše prikriveni fašisti bez elementarnog obrazovanja, istočna Evropa je odavno potonula u svoju međuratnu, fašistoidnu i ksenofobičnu prošlost. Slaba je uteha što je rigidni nasilnik Rahoj u Španiji poslat u penziju. U Nemačkoj je danas, ponovo, jedan ambiciozni Austrijanac, neopterećen knjiškim znanjem, prema istraživanjima, najpopularniji političar. Poslednji put kada su Nemci bili oduševljeni nekim austrijskim političarem, loše se završilo po Evropu i svet. Koalicioni partner kancelarke Markel, Horst Zihofer, vodi mladog austrijskog kancelara po svojim bavarskim mitinizima kao atrakciju. Angela Merkel, kraljica statusa quo, tiho i etapno odlazi, lišena svake vizije šta će biti sa Evropom posle nje. Migranti nisu uzrok, nego indikator krize i politike disolucije EU. Prateći atmosferu u Evropi, Milorad Dodik sa svojim poseljačenim rasizmom i ksenofobijom danas više ne deluje kao incident, već kao trbuhozborac legitimisanog i sve dominantnijeg evropskog antimigrantskog političkog narativa.

Evropski entuzijazam, reformske intencije i antinacionalističke filipike Emanuela Makrona, koji jedini ostavlja utisak vizije i naznake državništva, slaba su garancija opstanka ideje pretvorene u birokratsku tvrđavu opasanu bodljikavom žicom kako bi se Evropa, koja nas uči različitosti, zaštitila od nepoželjne drugosti. Ipak, prema Balkanu i Makron spušta gvozdenu zavesu i zatvara evropsku perspektivu, bez moralnih dilema. Imajući toliko licemerje u vidu, dok nam se smeši sudbina posluge u sabirnim logorima, doza zdravog skepticizma i prema Evropi deluje ne više kao politički stav, već pitanje elementarne pristojnosti i etike odgovornosti.

Post Scriptum

Premijeri Makedonije i Grčke, Zaev i Cipras, primaju čestitke za istorijski dogovor o nazivu makedonske države, priznavanju nacionalnog identiteta i jezika, a sa Balkana jedino se nedvosmislenom podrškom i javnom čestitkom odvažio da podrži zapadni kurs i politiku kompromisa, predsednik Crne Gore, Milo Đukanović. Nije to prvi put da Đukanović, nasuprot balkanskim antagonizmima i atavizmima, pokušava da prekine ukorenjenu spiralu mržnje i nacionalizma prema susedima. Zaev se uputio istom stazom.

Za to vreme, Srbija upadljivo ćuti. Nevešto prikriva i negodovanje zbog sporazuma Atine i Skoplja. Srbija šalje bivšeg šefa Udbe za ambasadora u Skoplje (Rade Bulatović). Loš signal. Drugi bivši šef tajne policije poslat je u Sarajevo (Nebojša Rodić). Za prosečnu inteligenciju, pojašnjenje je suvišno. I dok “saborna” i homogenizovana plamti gnevom zbog sudijske nepravde na svetskom prvenstvu u fudbalu, ljuta zbog nacionalističkih ispada albanskih fudbalera u švajcarskoj reprezentaciji, Srbija nikako da dođe do suštine. Kako su se svi ti Albanci ili Bosanci obreli u Švajcarskoj i kroz šta su njihovi roditelji prošli bežeći iz Srbije ili Jugoslavije?! Kada bi sebi postavila to esencijalno pitanje, Srbija bi dobila i brojne odgovore na probleme vlastitog poraza i istorijskog propadanja. Ali, lakše je sve svaliti na “sudiju pedera” i nastaviti po starom.


Milivoj Bešlin (Avangarda.ba)

Ocijeni...
(1 glasova)

bacicTog 25. juna 1992. godine desio se možda najveći masakr nad jednom porodicom tokom cijele agresije na Bosnu i Hercegovinu. Selo Zecovi, pitomina u okolini Prijedora, od ljeta '92. postala je toponim zla i krvi. Porodica Bačić, njih 33, već dva dana leži u jednom sobičku. Četnici se smjenjuju na straži, puše, smiju se i dobacuju majkama koje u 20 kvadrata smiruju svoju djecu da će sve biti u redu. Ljudi, zatvoreni i nagurani u sobici, kao u gasnoj komori, iščekuju kada će sve to "biti u redu".

Rodbina su, znaju se odlično. Zapravo, u memli prostorije je cijela porodica Bačić iz Zecova. Dobri, vrijedni i krotki ljudi. Svi su tu, čekaju, evo, treći dan da "sve bude u redu". Svi su tu, osim Fikreta Bačića, koji je zimus otišao na rad u Njemačku. Vojska se razilazi. Čuju se zvukovi klepetanja pušaka i žuran korak.

Čini se da će ipak biti sve u redu. Tako se čini i Zijadu Bačiću, tada 15-godišnjaku, koji se pribija uz zid podruma dok posmatra dječicu iz svoje porodice. Od najmlađe dvogodišnje bebe, do dječaka od 17 godina. "Šta smo mi Bogu zgriješili pa da nas kao životinje drže ovako tri dana bez hrane i vode u ovom mraku? Nismo vojnici, nismo se borili, nismo ništa zgriješili...", misli Zijad. "A, osim toga, svi ovi u uniformama oko nas su naše komšije, ne bi oni nama ništa... Možda nas i štite, a da nam ne govore..."
Rafali po mrtvoj familiji Bačić

"'Ajmo, svi napolje, jedno po jedno", čuje se promukli glas spolja, koji utjeruje strah u kosti.

Zijad drhtavom rukom navlači cipele i posrće. Tada se začuje rafal. Jedan, pa još jedan, i još jedan, a onda se sve stapa u hor rafala. Zijad, onako bos, skače ustranu i kroz šumu metaka što mu rove oko nogu bježi u obližnju baštu, pa niže iza zida susjedne kuće. On je živ, čudom spasen, ali ubice očigledno imaju prečeg posla. Šaraju rafalima po mrtvoj familiji Bačić, a one koji se još miču i pokazuju znakove života "ovjeravaju" hicima iz pištolja. Žetva ljudskih života i jedne porodice u nekoliko minuta.

Zijad, koga udara adrenalin, gleda lica mrtve porodice i živih dželata. A dželati su komšije. Tu, iz susjednog zaseoka. Srbi koje Zijad ne mora posebno da prepoznaje. Pa zna ih čitav život. I sve traje nekoliko minuta. Četnički monstrumi odlaze, ali prvo provjeravaju ima li još ko živ kod komšija, pa je pravo čudo kako je, zapravo, od 33 Bačića njih četvero preživjelo.

"Ležao sam neko vrijeme kod komšije u grahu, i onda otišao do kuće, da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece, koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerovatno su ih tu zatekli i ubili", prisjeća se Zijad Bačić.

Zijad je nekako uspio da se prebaci do Travnika, na slobodnu teritoriju, pa u Rijeku, pa u Njemačku.
Sin, kćerka, žena, brat, majka...

A tu je, zapravo, tek početak priče. Sjećate li se Fikreta Bačića, koji je prije rata otišao u Njemačku? E, on saznaje istinu od koje se ljudi pretvaraju u žive mrtvace. Saznaje da su mu u Zecovima ubijena djeca, žena, brat, bratova djeca, majka, snahe, amidže, amidžići... Saznaje da nema nikoga od roda i poroda, osim Zijada, koga je pogledao Bog i sreća. Saznaje da su mu ubijeni sin Nermin od 12 godina i kćerka Nermina od šest godina. Saznaje da je među ubijenim i bratova beba Ernest od dvije godine. Saznaje da su većinom pobijene žene i djeca.

I upamtite ovo zauvijek: nije Fikret Bačić "izgubio" svoju porodicu. Nije porodica kliker, pa da se izgubi. Njemu su porodicu pobili četnici. Ali, monstrumi su odmah potom sklonili tijela i tako počinje druga Fikretova bitka.

Fikret se vraća u rodne Zecove 1998. godine, kako sam kaže, jer je vjerovao u pravnu državu Bosnu i Hercegovinu. Došao je da nađe i sahrani tijela svoje ubijene porodice. Danas, dvije decenije kasnije, tijela još nema. A Fikret je sve radio sam. Bio je i istražitelj, i detektiv, i forenzičar, i strpljivi građanin. Išao je u Tomašicu, najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, ali tijela tamo nije bilo.

U međuvremenu, na dnevnoj bazi, susretao se sa ubicama svoje familije. Bile su to redom komšije, sa kojima se igrao u mladosti, sa kojima je išao na derneke, ispraćaje, utakmice i svadbe. Bili su to Srbi iz susjednog sela. Pune 22 godine slobode bile su pred monstrumima, dok je Fikret gledao svoj lični pakao. Posmatrao ih je kako idu u lov, pucaju oko kuće, kao te zlosrećne '92, kako žive i podižu svoju djecu. A on, Fikret, sam sa svojom boli, svojim pobijenim u košmarnim snovima i jednim pozivom: naći porodicu i kazniti monstrume.
Lešinari i trgovci ljudskim kostima

A put je paklen. Osim kontakta očima sa ubicama, Fikreta svakodnevno salijeću lešinari i trgovci ljudskim kostima. Nude mu "pomoć" ako plati basnoslovnu sumu novca "određenim ljudima". Fikret odbija, iz principa i neimaštine, i sam nastavlja potragu. Sa rođakom Zijadom, kao svjedokom, polako sklapa priču i zatvara krug oko monstruma. Na kraju je i Tužilaštvo pokleklo pred očevidnim dokazima. U novembru 2014. godine, nakon 22 godine slobode i zaštite od države, banda je uhapšena.

Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi u julu 1992. optuženi su Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.

Ni toga ne bi bilo, da se razumijemo, da nije predanog rada Fikreta Bačića, koji je sam sebi morao biti država da bi natjerao državu da radi svoj posao. A na to sve Fikret skromno odmahuje rukom i kaže da bi volio da popriča sa ubicama svoje cijele familije kao sa ljudima za stolom, a ne u sudnici. Kaže da bi ih pitao jedno veliko "Zašto?" Kaže da nikada nije pomislio da se sveti, ali pita ubice bi li, koliko i kako izdržale da saznaju da im je neko pobio djecu.

I sad mu ostaje ovaj drugi, teži dio posla. Treba da nađe posmrtne ostatke ubijene porodice, njih 29. Treba, zapravo, da otkrije gdje su im tijela. Komšije 26 godina poslije šute, a morao bi neko da zna za grobnicu. I saučesništvo u prikrivanju tijela jeste zločin. Poslovično, u zemlji bez države ništa se ne dešava, niko ne odgovara.
'Oni su živi, ali vi to ne znate...'

Prijedor je ubio 3.176 svojih sugrađana. Njih još približno 800 vode se kao nestali. Tu su, oko nas. Tu su i Bačići, njih 29.

Fikret Bačić i danas živi u svojim Zecovima. Ponovo se oženio i ima dva sina blizanca. Jedan se zove Nermin, po sinu koji je ubijen, a drugi Refik, u znak sjećanja na brata.

Fikret je morao sam da podigne spomen-obilježje svojoj porodici, jer nema ko. Nema države. Fikret stoji ponosno i moli se Bogu ispred ploče na kojoj piše: "Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli 'mrtvi su.' Ne, oni su živi, ali vi to ne znate. 25. 07. 1992. godine"

Prije 26 godina počeo je lov na ljude od zvijeri u Prijedoru. Fikret se bori za sve nas, za istinu. A mi, šta radimo mi?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(1 glasova)

erdoganPredsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan obratio se prisutnim na 6. Kongresu Unije evropskih-turskih demokrata (UETD) u Olimpijskoj dvorani Zetri. On je iz Sarajeva poslao jasnu poruku vladama evropskih zemalja da su za razliku od BiH danas pale na ispitu iz demokratije.
Erdogan je kazao da u BiH donosi pozdrave 80 miliona građana Turske dodajući da je današnje gostoprimstvo BiH vrijedno svake pohvale. On se zahvalio svima koji učestvuju na 6. po redu Kongresu Unije evropskih-turskih demokrata (UETD).

"Evropske države koje smatraju da su kolijevka demokratije danas su pale na ispitu. A BiH danas je pokazala da je demokratska država", rekao je Erdogan.

Istakao je da je narod BiH ovim potezom i korakom pokazao da prijateljstvo i zajedništvo s narodom Turske i dalje traje te da će i dalje trajati. Prisjetio se sastanka s prvim predsjednikom Republike BiH Alijom Izetbegovića koji mu je "ostavio jedan zavjet".

"Rekao mi je: Erdogane, Vi se pobrinte za ovo područje. Mi BiH nikada nismo smatrali drugim područjem. Uvijek ćemo biti uz BiH. Evropski prostor za nas nije ništa novo", rekao je Erdogan.

On je dodao da je Turska uvijek imala historijske odnose sa zemljama Evrope. Kako kaže, mnogi Turci su otišli u zemlje Evrope zbog migracija kako bi ostvarili svoj san o budućnosti.


"Mi smo se nadali da će se oni vratiti jednog dana u Turskoj. Neki su se vratili, ali je većina ostala u zemljama Evrope. Braću u Evropi danas zovem Evropljanima", kazao je Erdogan.

Predsjednik Turske rekao je da koliko god se neki trudili odvojiti Turke da u tome neće uspjeti. Prisutnim je kazao da evropski Turci imaju zadatak da obavezno uzmu državljanstvo države u kojoj žive, ali da ne gube prava u Turskoj.

"Čuvajte svoju vjeru i jezik. Ako to izgubite bit ćete izgubljeni. Učite svoju djecu maternjem jeziku. Imajte na umu da trebaju dobro znati i turski jezik, ali i njemački i engleski jezik. Naravno, ne možemo zanemariti ni bosanski jezik", rekao je Erdogan.

Erdogan je kazao da narod mora imati pravo demokratskog glasa i da će ga imati i na 24. juna na parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

"Uvijek smo podržavali rad naših nevladnih organizacija u Evropi. UETD je u tom smislu ostvario velike rezultate osiguravajući pomoć našim građanima. Trenutno se u našoj državi obrazuje preko četiri hiljade ljudi iz drugih država", dodao je Erdogan.

On je u Sarajevu kritikovao evropske zemlje ističući kako one pokazuju neprijateljstvo prema Turskoj te da se takve stvari moraju osujetiti. Pozvao je dijasporu da bude aktivna u političkom životu država u kojim žive.

"Obraćam se svoj braći u Evropi, pravo je vrijeme za jedinstvo", rekao je Erdogan pri tome pitajuće prisutne hoće li biti "jedinstveni, jaki, braća i da li će se zalagati da dođu do onoga što zaslužuju u Evropi".

Predsjednik Republike Turske rekao je da su se Turci u bici na Dardanelima zajedno borili s Bošnjacima i da se mora ponovo postići takvo jednistvo.

"Glas koji se diže iz Sarajeva je nagovještaj na predstojećim izborima. Ustanite. Znaš naš pozdrav. Jedna zastava, jedna država, jedna domovina", rekao je Erdogan.

Prije Erdoanovog obraćanja prisutnim na predizbornom skupu obratio se predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović koji je rekao da Turci "imaju čovjeka kojeg je Bog poslao i da mu je ime Erdogan".

U glavni grad BiH proteklih dana stigli su brojni državljani Republike Turske iz evropskim zemalja kako bi prisustvovali Kongresu Unije evropskih-turskih demokrata (UETD) koji je okarakterisan i kao predizborni skup AK partije.

Dvoranom su se vijorile zastave Republike Turske, a brojni učesnici na sebi imali su majice s turskim nacionalnim simbolima. Prisutni su pjevali pjesme o Erdoganu, mahali zastavama i uzvikivali "sultan Erdogan". Reporter Klix.ba javlja da je u nekoliko navrata odsvirana himna Republike Turske.

Organizator je ranije najavio kako će obraćanju Erdogana prisustvovati od 15 do 20 hiljada osoba. Brojni turski državljani danas su kritikovali zemlje Evropske unije koje su AK partiji ranije zabranile održavanje predizbornog skupa.

(Klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

pivo4Povodom Svetskog prvenstva u fudbalu, pivovara iz njemačkog grada Mannheim odštampala je nacionalne zastave svih 32 učesnika na čepovima pivskih boca. Među njima se našla i zastava Saudijske Arabije, a na kojoj se nalazi Kelime-i šehadet (svjedočenje da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik).

Pošto se radi o najvažnijem islamskom simbolu i temelju vjere, štampanje istog na pivskim bocama je izazvalo, očekivano, žestoke osude muslimana jer je alkohol u islamu strogo zabranjen.

Pivovara je na svojoj Facebook stranici objavila izvinjenje muslimanima, navodeći da nisu znali da se radi o vjerskom iskazu, a izvinjenje su u međuvremenu izbrisali.

Osude muslimana će nastaviti da dolaze sa svih strana, a da li će se te pive i konzumirati na svjetskom prvenstvu ostaje da se vidi.

(Nasevijesti.com)

Stranica 6 od 8

S5 Box