Vijesti iz rubrike ''Aktuelno''
Aktuelno

Aktuelno (103)

Ocijeni...
(2 glasova)

freemanU okviru serijala "The Story of Us", koji vodi slavni hollywoodski glumac Morgan Freeman sinoć je premijerno emitirana epizoda u okviru koje su prikazane priče rata u Sarajevu i Srebrenici.

Ova, nakon posjete Morgana Freemana Bosni i Hercegovini, dugo iščekivana epizoda serije koja govori o ratnim dešavanjima i strašnim zločinima u BiH, prikazala je cijelom svijetu sav horor onog što se dešavalo od 1992. do 1995. na tlu naše zemlje.

Kroz ovu epizodu Freeman je obišao Sarajevo i Srebrenicu, zajedno sa novinarom Senadom Hadžifejzovićem, te je istraživao kakvi su se to zločini desili na ovim područjima tokom agresije na BiH.

"Šta se, dovraga, desilo ovdje", zapitao se Freeman dok se šetao kroz memorijalni centar posvećen žrtvama srebreničkog genocida u Potočarima.

Njegovi sagovornici su mu pojasnili stravične razmjere zločina koji se dogodio, dodavši da je više od osam hiljada ljudi ubijeno tokom pohoda u julu 1995. godine.

"Uskoro, NATO bombardiranje je pomoglo da se rat završi, ali bilo je prekasno za žrtve Srebrenice", zaključio je Freeman pojašnjavajući historijska dešavanja.

Posebno je zanimljivo da su, nakon emitiranje ove epizode, srbijanski mediji objavili čitav niz tekstova u koje ističu da je Morgan Freeman "pred cijelim svijetom optužio Srbiju za genocid u Srebrenici". To argumentiraju činjenicom da Freeman "nije saslušao drugu stranu priče", zbog čega su istaknuli kako ovaj dokumentarac nije validan.
Inače, Morgan Freeman je jedan od najpoznatijih američkih glumaca, producenata i naratora, koji je osvojio niz velikih nagrada za svoj dugogodišnji rad.

Tokom godina, pored glume, bavio se i humanitarnim radom, ali i producentskim radom, kroz koji je stigao do velikog broja serijala. Posljednji serijal The Story Of Us ili Priča o nama izazvao je veliku pažnju u svjetskoj javnosti, a koji govori o brojnim događajima širom svijeta, koji su obilježili nedavnu historiju čovječanstva.

(Radiosarajevo.ba)

Ocijeni...
(2 glasova)

cetnici8Paravojske se mogu vrlo dobro iskoristiti za hibridni rat, za organizovanje demonstracija, izolovanih napada na neprijatelje režima ili "nacije", pa i za oružane sukobe niskog inteziteta. Generalno, za destabilizaciju Bosne i Hercegovine i susjednih država, koje velikosrpski nacionalizam još ubraja u "srpske zemlje". To je, prema izjavama najviših srbijanskih dužnosnika, još uvijek mainstream politika u Srbiji.

Samo prisustvo osobe iz kriminalnog miljea kakav je Igor Bilbija, ili jedne pijavice koja živi od zloupotrebe boračkog statusa Vukotića, u cijeloj toj priči nije toliko bitno, koliko su opasniji oni koji stoje iza njih. Igor Bilbija je prijedorski kriminalac, sa debljim sudskim i još debljim policijskim registrom o sebi. U aprilu 2013. godine uhapšen je u akciji "Sova", zajedno sa Sinišom Milojevićem "Kobrom" iz Banjaluke, Milanom Vujčićem "Vujketom" i Petrom Lekićem "Roletom" iz Gradiške te Borisom Torbicom "Čorbom" iz Prijedora. Okružno tužilaštvo Banjaluka im je na teret stavilo teški oblik zelenaštva, u kojem su nastupile teške posljedice za oštećene.

Za Bilbiju i gore pomenute postoje indicije da su članovi šireg pro-četničkog kriminalnog kartela Jotić-Damjanović-Kesić. Pojavljivanje u priči Nenada Stevandića i pomenutog klana je najindikativniji i najopasniji sastojak ovom propagandnom i militantnom djelovanju, koji se ne smije olako shvatiti. Prvo, njihova umješanost treba da cijelu tu stvar domaćoj i stranoj javnosti, ali i Vladimiru Putinu, učini ozbiljnijom, težom, organizovanijom i da ovom političko-kriminalnom projektu privuče što više radikalizovane i nezaposlene omladine, sitnih kriminalaca i patriota.

'Priredbe' sosovca Nenada Stevandića
Drugo, njihova povezanost sa ovim cirkusom je težak indikator i dokaz da iza ovog obavještajno-propagandnog djelovanja stoji ozbiljnija i opasnija politička, finansijsko-organizacijska i paramilitantna struktura i interes, oličeni, prije svega, u novoj Stevandićevoj partiji Ujedinjena Srpska i pomenutom kriminalnom klanu. Postoje indicije da ovaj klan okuplja nekadašnje pripadnike "Srpskih odbrambenih snaga" - SOS (pripadnike "Crvenih beretki" i banjalučkog "Crvenog kombija"), članove ratnih bandi, nekadašnje obavještajce Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta Republika Srpska, ratne profitere i predvodnike etničkog istrebljenja nesrba iz Bosanske krajine.

Stevandić, koji je također 1991. i 1992. godine, u režiji Službe državne bezbednosti Srbije, Frenkija Simatovića, Jovice Stanišića i Damjanovića, regrutirao i naoružavao mlade nacionaliste i kriminalce za srpsku paravojnu jedinicu SOS i slao ih na obuku u Srbiju, sada se najedanput pojavljuje u indikativno sličnoj ulozi. I tada, i sada Stevandić koristi pripadnike kriminalnog miljea. Kako, zašto? - na to odgovor treba da daju nadležne bezbjednosne institucije u Bosni i Hercegovini, ali i zemalja članica NATO pakta. Stevadnić i njegova partija, finansirana od pomenutog klana, 2015. godine dobili su ulogu da koordiniraju brojne srpske nacionalističke i proruske grupe i kriminalne organizacije u RS-u te da od njih prave koherentniji skup sljedbenika, paradera i potencijalnih fajtera, demonstranata i ratnika, koji će se moći upotrijebiti kada bude zatrebalo.

To se moglo vidjeti i u organizaciji proruske parade "Marš besmrtnog puka", koju je 2016. i 2017. godine predvodio upravo Stevandić, a kojoj su, pored neofašističkih i proruskih organizacija (SNP Izbor je naš, Veterani RS-a i mnogi drugi), prisustvovali i konzul Srbije u Banjaluci, dobar dio članova i službenika Vlade RS-a, kabinet predsjednika RS-a Milorada Dodika, predstavnici Boračke organizacije RS-a i mnogi drugi.

'Sloboda ili smrt' kao 'pomirenje ili smrt'
Također, prisustvo različitih "humanitarnih" neočetničkih organizacija, iako jeste zastrašujuće, nije toliko opasno. Oni su samo indikacija jedne opasne i ratnohuškačke politike koja nam dolazi iz susjedne Srbije i koja koristi RS kao ideološki okupirani dio Bosne da negira i diskvalifikuje Bosnu i Hercegovinu kao državu, da je domaćoj i svjetskoj javnosti prikazuje kao tobož "leglo terorista" ili "neuspjeli projekat", ili, pak, kao "isuviše muslimansku zemlju za ukus Evrope".

Zvanična Srbija, kao, uostalom, i pro-herceg-bosanski i neoustaški dio političke scene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vodi dvostruku politiku prema Bosni i Hercegovini. Pozivajući se na dijalog, evropske tekovine, regionalnu stabilnost, pomirenje i suživot, istovremeno negiraju i destabiliziraju Bosnu, podgrijavaju mržnju među njenim građanima, podržavajući neočetničke i neoustaške trabante u samoj Bosni i Hercegovini, stvarajući tako uslove da se nametnu kao regionalni igrači, faktori stabilnosti i pokrovitelji jednog dijela teritorije Bosne i Hercegovine.

Ona stara četnička krilatica "sloboda ili smrt" sada se u Bosni može čitati i kao "pomirenje ili smrt". Ova uloga Srbije, a dijelom i Hrvatske, u suštini je velikodržavnička i antievropska, to je prijetnja miru, cjelovitosti i nezavisnosti Bosne. Ali, prijetnja i za razvoj njihovih društava i ekonomija, naročito Hrvatske. E, tu vidim veliku opasnost, veliki rizik od budućeg oružanog sukoba niskog inteziteta, ili, pak, od hibridnog rata, koji se praktično već vodi protiv Bosne i Hercegovine, i to na dva fronta.

Svi zadovoljni, a pola Bosne nema
Posebno je opasna klerofašistička ideja koja je prisutna u podtekstu političkog djelovanja Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, a to je razmjena teritorija sjevera Kosova za Preševsku dolinu i RS za Kosovo. Vučić je toj trgovini dodao vrlo težak ustupak, a to de facto priznanje Kosova (bez četiri sjeverne opštine) od Srbije i stolicu Kosovu u Ujedinjenim nacijama, koji bi Srbija dala u zamjenu za RS u statusu Abhazije ili Južne Osetije.

Ovaj ustupak je vrlo privlačan zapadnim igračima, jer tako rješavaju albansko-srpske odnose, a onda odjednom postdejtonska Bosna sa entitetom RS nije više konflikt, kojeg je zamrznuo i za kojeg je odgovoran Zapad, već je Bosna sa otcijepljenom i nepriznatom RS, kao nekom novom Abhazijom, sada zamrznuti konflikt za kojeg je odgovorna Rusija. RS režim, uz podršku Srbije i Rusije, ima sve kapacitete ne za konvencionalni rat, već da u hibridnom sukobu i nekonvencionalnim aktima neprijateljstva, nasilja, okupacije i secesije iznudi faktičko stanje u kojem će RS biti potpuno faktički izolovana, otcijepljena, kontrolisana i odbranjiva od ostatka Bosne, sa ili bez referenduma.

Naročito je istočni dio RS-a, od Semberije do Gacka, takva teritorija, približno iste površine kao Kosovo, na kojoj je secesija potpuno vojno odbranjiva. Samo je pitanje kada će Rusi, ruski igrači u Srbiji i sam Dodik procijeniti da je nastupio momenat "sad ili nikada". U par dana rusko "humanitarno" prisustvo na aerodromu u Banjaluci ili u Zvorniku može promijeniti status quo i odnos RS-a prema ostatku Bosne i Hercegovine na terenu te pokrenuti nepredvidljiv razvoj događaja.

Srbija kao JNA devedesetih
U ovom pravcu RS režim intezivno razvija saradnju sa svim što je pročetničko, prorusko, a antidemokratsko, antiliberalno, antizapadno, i to na gotovo svim političkim nivoima - od religiozne i kulturno-umjetničke saradnje i akademske scene, preko kulturno-propagandne, patriotske, ekstremističke, paramilitantne i odbrambene saradnje, do zvanične ekonomske, policijske i paradiplomatske saradnje.

RS režim razvija saradnju i sa ideološkim blizancima, evropskim neofašističkim partijama i grupacijama, sa pročetničkim i neokonzervativnim grupacijama u Vašingtonu, pa i sa izraelskim klerofašističkim snagama okupljenim oko Avdigora Libermana i partije Benjamina Natanjahua. Znači sa svima koje RS režim vidi kao mogući oslonac za vođenje islamofobne, rasističke i separatističke politike i ultimativno za toliko priželjkivano otcjepljenje od Bosne i ujedinjenje sa Srbijom. Dodik i drugi velikosrpski političari u regionu ne žele da se takva saradnja vidi u svoj svojoj razgranatosti, hronologiji i intezitetu, te će lagati, prikrivati i fingirati činjenice i motive o tome. No, nisu više 1990-te i stvari se danas vrlo brzo procure u javnost.

U odnosu na 1990-te, takozvane srpske zemlje danas imaju drugačijeg "moćnog pokrovitelja". Prije 26 godina to je bila bivša Jugoslovenska narodna armija i Jugoslavija shvaćena kao "proširena Srbija". Danas je to Rusija i rusifikovani velikosrpski nacionalizam. Zato je Dodik učinio sve da u posljenjih 10 godina učini RS potpuno pokrivenom ruskim faktorom. U tom smislu RS je prestala biti "ničija zemlja" između NATO-a i Srbije, već je postala ruska spoljnopolitička i obavještajno-bezbjednosna platforma, koja radi u punom kapacitetu.

Deseci miliona eura za policiju RS-a
Rusi su prisutni u ekonomiji, a posebno u kulturnom, medijsko-propagandnom i religioznom životu. Prisutni su u i oko MUP-a RS-a, koji intezivno sarađuju sa ruskim policijskim i bezbjednosnim službama, u vidu razmjene informacija, učestalih obuka i opremanja specijalne jedinice RS-a i drugih jedinica posebne namjene od ruskih instruktora i specijalista. Također, MUP RS-a i policijsko-bezbjednosne agencije Srbije su praktično jedna organizacija.

RS režim intezivno ulaže u omasovljavanje, naoružavanje i opremanje policije RS-a. Specijalna jedinca je u posljednjih četiri-pet godina upetostručena u ljudstvu i sada broji između 180 i 250 pripadnika. Jedinica za podršku organizovana u 12 odreda broji sada broji oko 300 pripadnika. Iz policijske akademije je 2007. i 2008. godine izlazilo u prosjeku 35 svršenih kadeta za potrebe opšte policije i specijalne jedinice, dok je 2017. godine izašlo 120 svršenih kandidata za opštu i 45 za specijalnu policiju. U ovoj godini planira se još 160 kadeta. Iako to nije bio plan, ova policijska akademija je 2009. godine počela obuku kadeta za sepcijalnu jedinicu.

U MUP-u RS-a je u posljednje dvije godine primljeno i 500 svršanih diplomaca Visoke škole unutrašnjih poslova, a planira se i organizovanje neke vrste pomoćne ili rezervne policije. RS režim je od 2013. godine uložio više od 30 miliona konvertabilnih maraka (oko 15 miliona eura) za nabavku automatskog naoružanja dugih cijevi, pištolje, snajpere, optičku i drugu opremu specijalne jedinice, preko 15.000 uniformi, pancire, šljemove, terenska vozila, komadno-štabna vozila i opremu za vezu, kriptozaštitu, prisluškivanje i elektronsko ometanje. Otvoreno se najavljuje remont srbijanskih tenkova na Palama.

Hotel kao štab proruskih i pročetničkih snaga
Ogromna količina zaostalog i sakrivenog vojnog oružja, od "papovki" i autmoatskih pušaka do minobacača i lakih topova, nalazi se na teritoriji RS-a, a samo u decembru 2016. godine na teritoriji ovog bh. entiteta MUP RS-a je oduzeo i kod sebe pohranio oko 5.000 komada oružja, najviše pištolja i revolvera, ali i lovačkog, pa i prepravljanog formacijskog vojnog oružja. Do sada je uoženo više od 10 miliona KM (oko pet miliona eura) za revitalizaciju bivše kasarne JNA Zalužani, koja je nelegalno uzurpirana od Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i bez pravnog osnova upisana kao vlasništvo MUP-a RS-a.

Dodik otvoreno najavljuje da će 39 milona dolara, koliko je dio od isplate ruskog klirinškog duga Bosni i Hercegovini, biti uloženo u policiju i centar za obuku u Zalužanima. Dodik već deceniju drži aerodrom Mahovljane zatvoren za sve kompanije osim srbijanskih, odbijajući vrlo dobre ponude Wizzaira i Ryanaira, a sada se naprasno gradi takotvani kargo centar. Zalužani i Mahovljani su najvjerovatnije lokacije gdje će se useliti takozvani ruski humanitarci i formirati svoju bazu. Pojedini sagovornici aludiraju da bi se to moglo desiti čak prije općih izbora u oktobru.

Kod Rudog se od 2014. godine nalazi ekskluzivni hotel "Komsar Rudo", sa ogromnim zemljišnim kompleksom u vlasništvu ruskog oligarha i bliskog Putinovog saradnika Rašida Serdarova, koji je glavna političko-obavještajna ruska zaleđina Dodiku, RS režimu i proruskim snagama u Bosni i Hercegovini i regionu. Hotel praktično djeluje kao štab proruskih i pročetničkih snaga u regionu i, pored Zalužana i Mahovljana, još jedna je vjerovatna lokacija za formiranje proruske baze na teritoriji nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine.

Rusi na 40 kilometara od NATO-a
Sam Dodik je svoj od građana RS-a i Bosne i Hercegovine opljačkani imetak sklonio u Srbiju i Rusiju i, sve i da hoće, sada ne može ustuknuti ni korak nazad. Njemu politički i ideološki nema povratka na staro. On će nastaviti gurati u pravcu dok Srbe ponovo ne nahuška da oružjem brane ideju "ujedinjenja srpskih zemalja" kao tobož legitimnu i legalnu. Štaviše, njemu ni Rusija neće dati azil i zaštitu dok ne vidi konkretan razultat na terenu u momentu za koji Rusija procijeni da je dobar.

Rusiji, za sada, odgovara ovakav status-quo u Bosni i Hercegovini, koji pokazuje potencijal da destabilizira dijalog u regiji i put Bosne i Hercegovine u evro-atlantskim integracijama. Rusija će učiniti sve da takve destabilizirajuće mehanizme u regiji zadrži i na sve načine će podržati igrače koji na tome rade. I one u Srbiji, i one u Hrvatskoj. Rusima je u cilju da na predstojećim opštim izborima Dodik formira vlast sa Stevandićevom Ujedinjenom Srpskom, sa kojima bi Dodik imao glasove da Ruse i proruske igrače uvede u vlasništvo nad Rudnikom Ljubija i Željeznicama RS-a. Time će Rusi dobiti ne samo ekonomsko, već ogromno paravojno i obavještajno uporište na samo 40 kilometara od granice sa NATO-savezom. Ako se to dogodi, ne samo RS, već cijela Bosna i Hercegovina postaje ruska platforma, a u Bosni nastupa game over za NATO saveznike za sljedećih 30 godina.

Na potencijalni sukob kao posljedicu sve većeg ruskog političkog i bezbjednosnog djelovanja u Bosni i Hercegovini i regiji i naraslih nacionalističkih i antizapadnih snaga upozoravaju parlamenti SAD-a, Velike Britanije, zemalja Evropske unije. Na to upozoravaju američka spoljnopolitička administracija te ugledni svjetski mediji. Upozoravaju i mnogi domaći novinari, akademska javnost i eksperti.

Građani Bosne i Hercegovine i mediji imaju pravo znati da li i šta nadležne bh. institucije rade po ovom pitanju. Ljudi u Bosni i Hercegovini žele da vide kakvu-takvu reakciju sistema, koja će im dokazati da institucije kakvog-takvog sistema postoje i da mogu ozbiljnije reagovati. U suprotnom, možemo reći da institucije ili ne postoje, ili su iznutra razbucane i podrivene do stadijuma u kojem nisu u stanju dati ni suvislu informaciju, umiriti građane, a kamoli držati kontrolu nad teritorijom i voditi kontraobavještajnu kampanju.

Zločini, kriminal, referendumi...
Kako je moguće da proruski igrač Stevandić nije u istražnom pritvoru za osnove sumnje da je počinio niz djela koji se mogu kvalifikovati kao ratni zločin? Kako je moguće da se proruski igrač Dodik i/ili njegovo bliže ili dalje političko okruženje do sada nije makar zabavilo optužnicom za ozbiljne afere poput afera zgrade Vlade RS-a, privatizacije Telekoma RS-a i Rafinerije Brod, afere organizacije svjetskog rafting prvenstva, Pavlović banke, Bobar banke, Balkan investment banke i nebrojenih drugih? Kako je moguće da se ne kazne odgovorni za provođenje i poticanja na provođenje referenduma i kršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili za organizovanje i poticanje na organizovanje proslave zabranjenog 9. januara kao dana RS-a?

Kazneni propisi Bosne i Hercegovine pružaju za to sve pravne i proceduralne mogućnosti. Kako je moguće da bezbjednosne službe Bosne i Hercegovine nisu spriječile i izjalovile ulazak paravojnih jedinica u zemlju u oktobru 2014. godine koje je koordinirao MUP RS-a? Kako je moguće da ne sprečavaju i ne pokrivaju sada pripadnike srpskih i ruskih obavještajnih i paramilitarnih struktura?

Volio bih da bh. novinari svakodnevno i redovno insistiraju da im odgovore na ova pitanja daju nadležne bezbjednosne, vojne i pravosudne institucije države Bosne i Hercegovine i odgovorni u tim institucijama. Volio bih vidjeti jači pritisak političara, stručne javnosti i građana na nadležne bh. institucije i lidere, koji će polučiti ozbiljniju, profesionalniju organizaciju i angažman nadležnih službi oko ovih pitanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Srđan Šušnica (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

njemacka6Stanovništvo ovog dijela Bosne i Herceogivne, tradicionalno je odlazilo preko granice u potrazi za boljim uslovima rada i većim platama. Taj trend se nastavio i nakon posljednjeg rata, posebno kada je Evropska unija krajem 2010. godine ukinula vizni režim za BiH, a stvar je dodatno eskalirala kada je Njemačka odlučila otvoriti vrata bh. građanima i pružiti im priliku za zaposlenje.

Od tada do sada, trend migracija, odnosno odlasci su postali svakodnevica.

Bez preciznih podataka

Istraživanje o migracijama stanovništva koje Federalni zavod za statistiku provodi u godišnjoj periodici zasniva se na evidencijama koje vodi Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH (IDDEEA) koja tehnički održava i elektronski arhivira podatke i informacije, između ostalog, i o evidenciji prebivališta i boravišta građana, a u skladu sa Zakonom o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine.

Iz Zavoda navode da je teško dati precizne podatke o migracijama iz razloga što mnogi građani koji odlaze ne prijavljuju promjenu mjesta boravka nadležnim organima.

-Godišnjim istraživanjem o preseljavanju stanovništva Federacije BiH obezbjeđuju se podaci o kretanju stanovništva unutar Federacije Bosne i Hercegovine, kretanje stanovništva prema RS-u, Brčko distriktu BiH i prema inozemstvu samo za one građane koji su svoje novo prebivalište prijavili kod nadležnog organa - kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mevla Softić, šef Odsjeka za odnose sa javnošću Federalnog zavoda za statistiku.

Prema evidenciji Federalnog zavoda za statistiku u 2016. godini, sa područja Unsko-sanskog kantona odselilo je 2.355 osoba, od čega najviše njih starosne dobi između 20 i 34 godine.

Ovo je dovoljan pokazatelj da najviše odlazi krajiška mladost, ali Unsko-sanski kanton napuštaju osobe svih uzrasta vidljivo je iz navedenih podataka. Migracije su najveće iz Sanskog Mosta i Bihaća, a odmah slijede i Bosanska Krupa i Velika Kladuša, dok su migracije iz Bosanskog Petrovca duplo manje.

Zanimljiv je i podataka iz evidencije Federalnog zavoda za statistiku za period 2013.-2016. godine, prema kojem je vidljivo da je najmanji intenzitet migracija bio tokom 2013. godine, da bi se tokom slijedećih godina povećavao. Tako je u navedenom periodu Unsko-sanski kanton, zvanično, napustilo 6.772 osobe, ali je taj broj po mišljenju mnogih daleko veći što je i realno, s obzirom da se mnogi koji odlaze ne odjavljuju sa mješta prebivališta u matičnom gradu.

-Problem migracija se iz dana u dan povećava i mlade generacije samo odlaze, jer ne vide ovdje perspektivu. U razgovoru s mladim ljudima mogao sam primjetiti da je glavni razlog zbog čega se odlučuju da napuste Unsko-sanski kanton i BiH općenito, to što ne vide nikakvu perspektivu ovdje. Ljudi malo dobiju nadu u izbornim godinama, kada političari obećavaju promjene i bolji život, a onda kada to sve prođe ne desi se ništa. Tako da je ljudima, posebno mladima koje niko više ne može uvjeriti da će se nešto promjeniti, jednostavno im je dosta svega i ne žele više da gube vrijeme - kaže Asim Karajić, direktor JU Gimnazija Velika Kladuša.

Ono što je najgore, kaže, a što prije u migracijama nije bilo, a to je, navodi, poražavajuća činjenica da iz BiH ne odlaze samo pojedinci, već cijele porodice.

-Ima tu ljudi čiji život ovdje nije bio toliko loš, ali iz razloga što osjećaju neku vrstu rekao bih nesigurnosti, odlučuju se da odu u neku od zemalja Evropske unije, jer tamo vide neku nadu i sigurnost u svakom smislu. Posljedice tih migracija mi ustvari još nismo u potpunosti osjetili. Tek ćemo ih osjetiti, posebno mi u prosvjeti, za nekoliko godina kada će, po mojim procjenama, dosta uposlenika ostati bez posla. Niko ne vodi pravu evidenciju o tim odlacima i to je isto jedna negativna strana ove priče. Ali po mojim vlastitim procjenama, smatram da je ovaj kanton u zadnjih nekoliko godina napustilo desetine hiljada građana, što je prava katastrofa za ovu zemlju i kraj - kaže Karajić.

Njemačka najčešća destinacija

Prema riječima Nisvete Elezović, predsjednice udruženja "Svijetlija budućnost“ koje već duži niz godina organizuje razne kurseve, a u posljednje vrijeme, kaže, najaktuelniji je kurs njemačkog jezika za kojim se javlja velika potražnja što govori u prilog činjenici da se broj migracija u posljednjih nekoliko godina uduplao.

-Naša škola jezika traje od 2000. godine. U samo početku interesovanje je bilo za informatiku i engleski jezik. U posljednjih četiri-pet godina se izgubilo interesovanje za ove kurseve, a povećao se interes za kurseve njemačkog jezika. Naš kurs traje 45 školski sati i sedam sedmica. U tom periodu se upiše najmanje jedna grupa od 15 polaznika. Među tim polaznicima uvijek bude pet-šest osoba koje dođu na kurs zbog posla i odlaska vani - ističe Elezović.

Prema podacima kantonalnog ministarstva obrazovanja, u prvi razred osnovne škole u školskoj 2017/18. godini, upisalo se 2.260 učenika, što je manje za 128 učenika, odnosno 5,36 posto u odnosu na prethodnu školsku godinu.

Ukoliko, navode u ministarstvu, analiziramo podatke o upisu učenika u posljednjem petogodišnjem periodu, ustanovit ćemo da je u školskoj 2017/18. godini broj upisanih učenika u prvi razred osnovne škole smanjen za 324 učenika ili 12,54 posto u odnosu na školsku 2013/14. godinu, koja predstavlja početak perioda posmatranja. Može se također, primijetiti da je u posmatranom periodu broj upisanih učenika fluktuirao sa trendom pada u posljednje tri godine.

Senad Ponjević je po zanimanju diplomirani medicinski tehničar. Prije odlaska u Njemačku, radio je 16 godina u kantonalnom zdravstvu. Razlozi njegovog odlazka, kaže, uglavnom su želja da djeci omogući život dostojan čovjeka i da ne dozvoli da im sudbinu određuju političari sumnjivog znanja i backgrounda.

-Iz Bosne i Hercegovine sam otišao 2013. godine, a razloga za odlazak je bilo i previše. Iskren da budem, ko bi želio živjeti u državi u kojoj su osuđeni ratni zločinci načelnici općina, koja nije u stanju da izađe na kraj sa psima, u kojoj su političke partije poistovjećene sa vjerom i nacijom, u kojoj je apsolutno narušen sistem vrijednosti i percepcija u kojoj se ne razlikuje dobro od lošeg. Dakle, razlog moga odlazka je ta sveukupna socijalna nesigurnost koja vlada u BiH, bez obzira da li bio zaposlen ili ne, a što se tiče Njemačke i BiH, pa razlika je vidljiva na svakom koraku i ja bi bio najsretniji da sam imao uslove približne ovima ovdje i da sam ostao, ali nisam se niti jednom pokajao što sam otišao - zaključuje Senad.

Mladi ne vide perspektivu

Za srednjoškolku Emu Omeragić, živjeti u BiH je veliki korak nazad za mlade. Teška srca priznaje da država u kojoj živi, nažalost, ne dozvoljava mladima da se napreduju i izgrađuju se onako kako oni to žele. Glavni razlog je, smatra Ema, nedostatka novčanih sredstava i različitih edukativnih resursa.

-Država nam ne osigurava radna mjesta niti daje pomoć za nezaposlene, a takvih je mnogo. U usporedbi sa mladima drugih zemalja, mladi u BiH su zapostavljeni. Bosnu i Hercegovinu bi napustila samo iz jednog razloga, a to je bolji život u inostranstvu. Bez obzira odakle si, u srcu ti uvijek ostaje tvoje rodno mjesto i to odakle potječeš. Međutim, iako imam ljubav prema svojoj državi, ona ne pruža meni podjednaku količinu ljubavi i ne pruža mi uvjete da ostanem - kaže Ema.

(Anadolija)

petak, 19 Januar 2018 00:00

Svi smo mi Munira izgubljena u Ahmićima

Ocijeni...
(0 glasova)

ahmiciVrijeme je da se okrenemo ljudima koji se bore bolje, razumnije i pametnije za istinu.


'Upamtite: do sada smo svi mi bili Munira Subašić. Prešutkujući i odobravajući pojedine njene poteze', piše autorArhiva
Ako je ikada trebalo reći "Svi smo mi Munira Subašić", to je danas.

Žena na čelu Udruženja majki enklave Srebrenica i Žepa rekla je ono što zna i što je interesuje. A zna da ne zna šta se desilo u Ahmićima i veli da to nju i njeno udruženje ne interesuje.

Medijski linč
E pa sad, to je Munira, a sve ostalo?

Sve ostalo smo mi! Mi koji medijski čerečimo ženu bez familije koja joj je pobijena u srebreničkom genocidu, mi koji verbalno linčujemo organizaciju i osobu zarad njenog nepoznavanja opštepoznatih stvari...

Sve smo to mi. Zar ne?

A zašto je to tako?

Zaboravimo na momenat lik i djelo Munire Subašić. Zaboravimo njenu infantilno-ruralnu opsjednutost hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.

I na kraju, pokušajmo biti ljudi, pa zaboravimo mahalanje o Munirinom "unovčavanju lične tragedije", mističnim džipovima i mjesečnoj apanaži od 4.000 KM.

Kako se čini, sve ovo gore iz imovinskog kartona prve žene Majki Srebrenice u noći je postalo opšte mjesto linča. Odjednom, kao da sve ovo ne znamo, postali smo svjesni i "pravdoljubivim bakljama" krenuli na Muniru.

Jer, zaboga, to je zla, bahata, neempatična, neobrazovana Munira!

Tek tako, u nekoliko sati, istrese se na nju sva žuč dokonih tastatura-promatrača, ali i potomaka žrtava. Tek tako najednom jedni drugima počeše otkrivati sitne mahalaške nepodobnosti o (uglavnom) materijalnom statusu Munire Subašić. Sramota!

Kakva nam je zemlja, takav nam je NVO
A sva istina jeste da, kao što glasamo za impotentno političko rukovodstvo ove zemlje, jednako tako prećutkujemo i da su na čelu najvažnijih nevladinih organizacija (NVO), među kojima su i Majke enklave Srebrenica i Žepa, osobe bez svijesti o svom djelatnom kapacitetu.

A kada nemate ili niste svjesni javno izgovorene riječi, onda morate imati savjetnika, koji će to uraditi za vas. I to ne od januara 2018. nego od '96. To je Muniri trebalo i svi smo glasno ćutali o tome. Sve vrijeme. Do licemjernog danas.

I šta nam ostaje? Ogroman, nepotreban i dalekosežno štetan potez Munire Subašić.

Jer ovaj manifestni čin nipodaštavanja više od stotinu mrtvih u Ahmićima direktan je poen za, npr., Kitarović ili Vučića ili kompletan srpsko-hrvatski nacionalistički korpus, koji ne samo da negira srebrenički genocid nego i zločine nad cjelokupnim bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini.

A tu je (ne)snalaženje Munire kolosalno tragično. Dabome, nije ovo pitanje oprosta ili linča. Barem ne za odraslu i zrelu osobu. Svaki iole normalan čovjek, ako nije cijepljen od empatije, oprostiće Subašićki vanvremenski infantilni gaf u kojem se estradno poigrava opskurnim pojmom "žene, majke, kraljice" dok ništi zločin u Ahmićima.

Oprostiti treba zarad nje, njene žrtve i pozicije na kojoj se nalazi. I na kraju krajeva, ko smo mi da tek tako sudimo ili praštamo u očima Božjim?!

Ali, zlotvori sa strane neće se zaustaviti na Munirinom neznanju! Jer, ko će vam priznati očigledan genocid u Srebrenici i zločine od Tomašice do Stoca ako ga vi sami relativizujete i estradno nipodaštavate???

Krivi smo mi!

Nisu krivi negativci, krivi smo mi, u vječno parafraziranom Balaševićevom stihu. Nije kriva Munira, ona je tek usamljeni neartikulisani i trapavi glas, koji smo sve ove godine slušali. Bez (većih) zamjerki na njega.

Da li joj se desila tragedija? Da! Da li sama može da se, kao javna osoba, nosi sa bremenom jedne ovako bitne organizacije? Ne!

Da li svi mi promatramo diletantski pir unesrećene žene, a da ne korigujemo bilo šta, makar iz kvazipijeteta? DA! Ćutimo kao jazavci!

E pa, onda nam se i dešavaju zvanično Kolindino, Vučićevo ili Brnabićkino negiranje genocida i (ili) zločina, i to podmazano katastrofalnim nepoznavanjem mape ili mreže masakra, sa čime bi Munira Subašić trebala i MORALA biti upoznata.

Ali, eto, nije!

Hladna krv i pamet u glavu
Pa onda hajde da zaključimo čitavu stvar odabranim, smirenim i iscjeljujućim tonom imama u Bosanskoj Kostajnici, ef. Harisa Ahmića, koji je imao 14 godina kada se desio pokolj u pomenutim i mnogim nepoznatim Ahmićima.

"U Ahmićima je ubijeno 116 nevinih civila samo zato što su bili Bošnjaci, od tromjesečne bebe do čovjeka od 90 godina. Gospođa Subašić se treba upoznati s historijskim činjenicama. Razumijem je i poštujem u vezi s onim što rade tokom obilježavanja genocida u Srebrenici. Srebrenica je paradigma stradanja bošnjačkog naroda koje su počinili Srbi, a Ahmići su paradigma stradanja bošnjačkog naroda koje su počinili hrvatska vojska i HVO. Ali te dvije stvari ne treba dovoditi u ravan", kazao je za Klix.ba Ahmić.

Vrijeme je da se naklonimo ljudima koji su se borili za pravdu žrtve na svoj način. Kako su znali i umjeli. I vrijeme je da se okrenemo ljudima koji se bore bolje, razumnije i pametnije za istinu i za tu žrtvu koja vječito visi na koncu istorijskog brisanja.

Jer, ako smo krivi, red je i da preuzmemo odgovornost, ali i odluke.

A to nam konkretno Haris-ef. Ahmić preporučuje.

Upamtite: do sada smo svi mi bili Munira Subašić. Prećutkujući i odobravajući pojedine njene poteze. Skrivajući se iza leđa jedne žene i opšte Pravde i pravice.

Pa je možda red da je ostavimo na miru u njenom bolu i pogledamo u oči sami sebi. Da vidimo kako i šta dalje.

U protivnom genocid i zločine, mrtve, zaklane, ubijene i ono dijete, na koncu, živo ispečeno u Ahmićima, mjerićemo sujetom u kvadratima stanova, džipova i poslovnih prostora.

Na sramotu svih nas!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Dragan Bursać (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

cetniciZnali smo da je Mile Dodik autoritet za Mitra Mirića. Ali ko je mogao pretpostaviti da je nekadašnja uzdanica genijalnih poznavalaca Balkana iz zapadnih think tankova i ambasada, koji su ga doveli na vlast, a današnji Putinov top na geopolitičkoj šahovskoj tabli čiji dio pokriva Bosnu i Hercegovinu, prilježno čitao velikog Borislava Pekića?

Koji u „Pismima iz tuđine“ piše:

U Evropi se veli: „Hoda kao patka, kvače kao patka, izgleda kao patka, onda je to patka.“ Englez bi kazao: „Hoda kao patka, kvače kao patka, izgleda kao patka, verovatno je patka.“ Samo sam ja kao Srbin nezavisnog mišljenja, kazao: „Hoda kao patka, kvače kao patka, izgleda kao patka, sve je to istina, ali je to ipak – slon.“

Pekićevu literarnu ironiju Dodik pretvara u brutalni politički cinizam.

Suočen sa pisanjem Žurnala (na koji se koji dan docnije pozvao The Guardian) o paravojnoj formaciji koja je marširala ulicama Banje Luke i zasjela u Skupštinu Republike Srpske, on saopštava da u Dodikatu nema paravojnih formacija.

Jer, kao što na jednom mjestu piše Pekić: „Ono što je očigledno, nije istina“.

Dakle: to što je „Srbska čast“ očito paravojna formacija, koja se kao paravojna formacija predstavlja, nipošto ne znači da i jeste paravojna formacija. To što su pripadnici paravojne formacije snimljeni u Banja Luci nipošto ne znači da u Republici Srpskoj ima paravojnih formacija. To što su pripadnici paravojne formacije u skupštini Republike Srpske dobili VIP tretman ne znači da je ta paravojna formacija tamošnjim vlastima bliska, a još manje znači da je pod njihovom zaštitom.

 

CRNOGORSKI SCENARIJ

Slično smo već vidjeli u Crnoj Gori.

Tamo je Demokratski front svojevremeno osnovao takozvanu „redarsku službu“, odnosno „vojsku Fronta“, kako su je neki zvali. Ta je humanitarna formacija, oformljena od članova zloglasnog Miloševićevog Sedmog bataljona i asova rubrike „Crna hronika“ snimljena kako se postrojava na ulicama Podgorice. Vrh demokratskog fronta sebe je nazivao „Vrhovnom komandom“ i sljedbenicima poručivao „da sačekaju naredbe Vrhovne komande“.

Ništa od toga, dakako, nije značilo da se Demokratski front sprema za nešto nasilno. Opšte je poznato da se Vrhovne komande bave svim i svačim, od humanitarnog rada do zaštite okoliša – samo ne ratom. Kada na završnom predizbornom mitingu masi, koju si pozvao da se u izbornoj noći okupi ispred Skupštine, poručiš da sačeka naredbe Vrhovne komade, to može značiti svašta: da uzmu i čitaju Hegela, naprave najveći burek na svijetu, veći i od onog koji su savili u Tuzli, zagrle jedno drugo i zapjevaju „Give Peace a Chance“, na primjer. Kada se Crnom Gorom na motorima vozikaju Putinove bande, pa u Kotoru, gdje ih dočeka Amfilohijev pop Momčilo Krivokapić izvedu performans tokom kojeg razviju srpske, ruske i grčke, ali ne i crnogorske zastave, oni time ne šalju nikakvu političku poruku, nego šire hrišćansku i pravoslavnu ljubav.

Isto čine i pripadnici „Srbske časti“. Zašto bi to što su dobro naoružani i od ruskih službi ratnim vještinama obučeni značilo da se spremaju pucati i ubijati?

 

ZAŠTO NAM SMETAJU PARAVOJSKE

Zašto bi nekome u Bosni smetalo prisustvo neformalnih vojnih jedinica sačinjenih od kriminalaca? Zato što su, devedesetih, slične formacije, poput Arkanovih tigrova i vikend-koljača iz Srbije i Crne Gore, počinile jezive ratne zločine? Dajte, molim vas. Drugo je vrijeme danas.

Na osnovu vlastitog iskustva zaključiti kako se paravojne formacije osnivaju tamo gdje se spremaju zločini krajnje je zlonamjerno. Zato što su vam neki tetovirani ljudi u maskirnim uniformama, naoružani dugim cijevima, pobili familiju i zapalili kuću nije razlog da do kraja života poprijeko gledate sve tetovirane ljude u maskirnim uniformama sa dugim cijevima, naročito kada dolaze iz zemlje iz koje su stigli i oni koji su vam okrastili porodično stablo, naročito kada nose iste zastave i pjevaju iste pjesme kao oni.

„Vrhovnoj komandi“ Demokratskog fronta danas se u Podgorici sudi za pokušaj državnog udara. Oni se brane da nikakav državni udar planirali nisu. Našto ih čovjek mora upitati samo jedno: budući da ste formirali Vrhovnu komadu i postrojili „redare“ a pješadiji poručili da sačeka naredbe – zašto niste?

Odbrana Demokratskog fronta, u biti, glasi: puška kojom smo prijetili bila je prazna. Dok građani čekaju da im sud saopšti je li puška bila prava i napunjena, ili pak plastična, crnogorske su vlasti Vrhovnoj komandi tu pušku uzele, komandante nagnule preko sudske klupe i njome ih izlupetale po stražnjici.

Snaga Milorada Dodika leži u destruktivnoj moći koju ima. Na primjer onoj da zaustavi ulazak Bosne u NATO i EU. Isti cilj imao je i Demokratski front, ali za njegovo ostvarenje nije imao snage.

Kratkoročno, Dodik od medijske buke o „Srbskoj časti“ neće imati štete, a hoće koristi. Čovjek je upravo demonstrirao da je njegov destruktivni arsenal veći nego što se mislilo.

Dugoročno, jedno je istinska opasnost za Dodika: da neko ko ima moć da zamahom ruke sruši figure na šahovskoj tabli na koncu pomisli kako on prijeti pravom puškom.

 

Andrej Nikolaidis (zurnal.info)

Stranica 8 od 8

S5 Box