Vijesti iz rubrike Zdravlje
četvrtak, 17 Januar 2019 00:00

Mnogo djece u BiH oboljelo od ekranizma, prevencija jednostavna

Ocijeni...
(1 glasova)

djeca9Ankica Baković je psiholog, psihoterapeut relitetne terapije. Od 2014. godine ona je certificirani neurofeedback terapeut. Voditeljica je Centra za mentalno zdravlje u Livnu i vodi neurofeedback centar koji ima poslovnice u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru. Za Buka magazin je govorila  o neurofeedback terapiji, prednostima u liječenju i rehabilitovanju pacijenata, te primjeni koja se ne koristi samo u terapiji izliječenja nego i u drugim oblastima kao što su sport i relaksacija.

Šta je to neurofeedback terapija?

To je znanstvena metoda koja pomoću medicinskog aparata koristi snagu suvremene tehnologije kako bi uhvatio i analizirao aktivnosti moždanih valova pacijenta i pretvorio ih u korisne informacije o tome kako mozak funkcionira. U koliko postoji nepravilnost u radu moždanih valova, a iznanstvenih istraživanja znamo da su valovi u biti u korijenu svih naših izvedbenih funkcija ponašanja, samim tim nepravilnosti u radu valova automatski nam stvaraju poteškoće na planu ponašanja. Koristeći neinvanzivne tehnike EEG-a za mjerenje moždanih valova, pomoću NF-a, mozak se može vidjeti u ogledalu. Poteškoće mogu biti razne: u ponašanju, u govoru, u gubitku koncentracije, promjeni raspoloženja, i slično. S tim informacijama, on može uspostaviti ponovnu bolju regulaciju s ciljem poboljšanja svojeg funkcioniranja. Neurofeedback je terapija smišljenja u NASA institutu i ona je smišljena prvobitno kako bi poboljšao mentalni kapacitet kod astronauta i da podigne razinu mentalnog funkcioniranja i dovede naš kongitivni rad mozga u nekakvu kondiciju. Zahvajujući ovoj terapiji balansiraju se moždani valovi a posljedica toga je na ponašajnom planu imamo smanjenje poteškoća.

Radite na teritoriji cijele BiH?

Tako je. Moji klijenti prije nego što sam počela raditi išli su u Srbiju i Hrvatsku, ali ja pokušavam uvesti ovu vrstu terapije i na teritorij Bosne i Hercegovine i potaknuti kolege da malo više uoče značaj ove neinvazivne terapije. I to je posebna prednost neurofeedback terapije. Ono što sam ja iskusila u sadnjih četiri godine koliko se bavim ovim poslom da sve više imam klijenata koje mi upućuju neuropedijatri, neurolozi, psihijatri, logopedi i defektolozi. Kolege liječnici uviđaju da ova terapija dodatno osnažuje mozak i u mlađih i starijih klijenata. Tako da oni kroz kontrole njima smanjuju terapiju davanja lijekova, odnosno kolege defektolozi i logopedi vide da pacijenti koji odlaze na neurofeedback terapiju u kraćem vremenskom period brže napreduju i to je ono što je velika prednost u odnosu na druge terapije. Ja bih to ovako plastično opisala, valovi u mozgu su kao određeni zastor između osobe i vanjskog svijeta. Sve informacije iz vanjskog svijeta prolaze kroz taj zastor od valova i dolaze do osobe. Osnodno sve informacije koje osoba daje takođe prolaze kroz taj zastor i odlaze ka vanjskom svijetu. U koliko je taj zastor, odnosno način rada valova u mozgu nepravilan, veliki dio informacija koje ide iz vanjskog svijeta ka osobi, npr. od strane mame, tate, učitelja, logopeda i slično, osoba neće uspijeti registrirati. Razloga ima više, ako se radi o djetetu ono može imat velike šiljke beta valova koji stvaraju isključenja u mozgu, ili može imati povećane alfa valove što dovodi mozak u stanje sanjarenja i hipnotiziranost. Tako se događa da veliki broj mojih klijenata u biti ima puno više lošiji vanski učinak od njihovih stvarnih intelektualnih i kongitivnih sposobnosti, jer imaju poteškoće da pokažu svoj mentalni kapacitet. Ono što je dokazano jeste da neurofeedback terapija povećava rezultate na IQ testu, recimo do deset bodova. On ne samo da povećava nego pročišćava te komunikacijsku vezu između čovjekovog unutrašnjeg i vanjskog svijeta i na taj način on može bolje pokazat svoje stvarne intelektualne sposobnosti.

Kako izgleda terapija?

Neurofeedback trening se sastoji od postavljanja elektroda na tjeme pri čemu te male elektorodice to jest senzori registriraju električno izbijanje na površini tjemena. Važno je napomenuti da je ovaj postupak potpuno bezbolan, neinvazivan. Osoba koja vježba ne prima nikakav električni stimulans već samo se registrira odašiljanje moždanih aktivnosti na ekran. Osoba te aktivnosti vidi na ekranu u obliku nekakvih valova kada radimo dijagnostičku procjenu. Valovi se očituju preko senzora te se prikazuju na zaslonu računala. Računalo analizira moždane valove i te informacije pokazuje kao određeni ‘’feedback’’ (povratna informacija) zato se terapija i zove tako. “Feedback” se očituja na promjenama na slici. Ako se radi o djetetu, ono prilikom terapije može gledati nekakav crtić. U koliko mozak radi ispravno slika na ekranu ide ispravno, zvuk i slika ne zapinju, sve teče kako treba. Ali u koliko određeni val radi nepravilno točno za taj val osoba dobija povratnu informaciju i slika prestaje ili se zaledi, isto tako i zvuk. Na osnovu toga, operativnim uvjetovanjem po principu davanjem ‘’kazne i nagrada’’ mozak uči.  Dakle, kada mozak radi pravino i slika je ispravna, a u slučaju nepravilnog rada naravno i slika je neispravna. To se zove operativno klasično uvijetovanje. Naučno je dokazano da mozak na ovaj način više ide na stranu ka ispravnom radu, na taj način se regulira njegov rad i smanjuju poteškoće u njegovom funkcioniranju. Tako da se nakon terapije poboljšava socijalni život klijenata, oni imaju bolju pažnju, dobija se veći fond riječi, menje je sanjarenja, više aktivnosti, osobe koje su tu bile zbog depresije imaju smanjenje aksioznih napadaja, raspoloženje im se emocionalno popravlja. Dakle, ideja ove terapije se svodi na to da su upravo valovi u korijenu naših kongitivnih izvedbenih funkcija.

Za koje se poteškoće sve može koristiti neurofeedback terapija?

Mi psiholozi koristimo ovu terapiju jer ona omogućava smanjenje psiholoških poteškoća kod klijenata mlađe i starije uzrasti. Veliki je spektar područja gdje se neurofeedback terapija primjenjuje, ali primarno su nam se pokazali odlični rezultati na području smanjivanja spektra autizma, Aspergerovog sindroma, u poteškoćama u učenju, izvrstan je za smanjenje poteškoća govora, smanjuje epilepsične napadaje, u smanjenju aksioznosti i depresije. Ono što sam osobno iskusila da je izvrstan u povećanju koncentracije, i općenito u smanjenju stresa, smanjenjem napetosti. Koristila sam terapiju i kod ljudi koji su imali određene operacije, tumara, cisti ili kod ljudi koji su imali nekakva oštećenja glave.  Važno je napomenuti da se ovdje radi o smanjivanju intenziteta poteškoća. Naprimjer, kada je intenzitet poteškoća djeteta u razvoju govora 80 odsto mi smo dobili rezultat da se on može zmanjiti na 30 odsto. Dakle, ova terapija nije neki čarobni štapić ili čudo, to je znanstvena metoda koja dodatno služi da osnaži mozak kako bi u radu s klijentom on lakše i brže napredovao i brže se mozak oporavljao. Ova terapija podstiče mozak da stvara drugačiji obrazac rada, da se moždane stanice, iliti neuroni, razvijaju u drugačiji način rada odnosno drugačije sinapse. veliki dio mozda u čovjeka je neistražen, i ono što je temelj ove terapije je neuroplastičnost. To je znanstvena spoznaja koja je pokazala da mozak uz poticaja izvana može da se nauči da ima nove vještine i sposobnosti pri radu.

Kako funkcionišu vaši centri, imate li dovoljno neurofeedback terapeta?

Ja radim u svim centrima i u Mostaru, i u Sarajevu i u Banja Luci. U svim tim centrima imam po dva stručnjaka koja rade sa mnom. To su visoko obrazovani ljudi društvenog smjera, uglavnom psiholozi. Oni obavljaju tehnički dio posla, a to je da odrađuju protokole. Sa klijentima je jako važno raditi psiloški pristup. Davati im određenu podršku kako bi i oni malo preuzeli odgovornost za svoj život i dodatno ih osnažili. Zato je važno da radim sa kolegama psiholozima. Ja kada dođem u centre napravim dijagnostičke procjene i odredim terapiju koju klijenti trebaju raditi. Vježbe rade sa mojim tehničarima, ja pratim njihovo napredovanje i završne procjene. Bazična terapija traje 30 dana, kod odraslih traje 45 minuta, a kod djece pola sata. Terapije se rade tri puta tjedno. Prva napredovanja očekujemo nakon petnaeste terapije. Tada gledamo da li postoje određene oscilacije u radu valova u mozgu koje bi mogle biti u podlozi određenih poteškoća. U koliko ima određenih oscilacija klijent ide na terapiju koju mu ja odredim. Nakon petnaest dana ponovno radimo dijagnostičku procjenu i utvrđujemo snimku valova u mozgu. Ukoliko je biologija i fiziologija mozga snažna onda možemo očeivati napredovanje nakon petnaeste terapije. Usporedimo slike i analiziramo napredovanja. Ako ima napredovanja nastavlja se sa terapijom. U praksi pet posto klijenata neće imati napretka jer im je plastičnost mozga jako loša. Takvi klijenti se upućuju na neku drugu vrstu terapije.

Recite mi nešto o problemu zvanom ekranizam?

Radila sam niz predavanja po pitanju toga. Ono što vam ja mogu odgovorno reći, a i moji neuropedijatri iz cijele BiH, da se nama povećao broj djece sa ekranizomom. To su djeca koja su većinu vremena izložena ekranima. Ekranizam je jako sličan autizmu i te dvije dijagnostičke slike nama stručnjacima čak je i teško razlučiti. Ono što prati i jednu i drugu dijagnostičku sliku je usporeni govorno jezički razvoj, perseveracija, ponavljanje određenih riječi u govoru iz klipova, crtića koje su djeca gledala, bez jasnog razumijevanja tog sadržaja. Događa nam se sve veći broj djece za koje ne možete točno utvrditi kojim jezikom govore, jer ona pričaju nekom mješavinom stranih jezika sa ovim našim domaćim. Ja tom prilikom roditeljima kažem da sui m djeca kao posvojena jer ne govore maternjim jezikom. Na taj način želim roditelje potaknuti da se osvjeste da maternji jezik mora da bude primaran, da to ne smije biti jezik sa nekim stranim naglascima i riječima. Roditelje misle da je izloženost ekranima edukativna i da je divno ako njihovo dijete preko sadržaja na stranom jeziku uči jezike. To jeste pohvalno ali ako u jednakoj mjeri ima izložen i maternji jezik. Slična je dijagnostička slika i kod autizma koja se očituje u sanjarenju. Budući da djeca provode mnogo vremena ispred ekrana u njihovom mozgu je povećan rad alfa valova a oni su dominantni u period kada je dijete kako mi volimo kazati “u svom svijetu”. Ekranizam nam razvija istu kliničku sliku kao i autizam. Tako da nam se javlja mnogo djece sa tim prividnim autizmom, rezultiran dugim boravkom za ekranom. Od malih nogu djeci se daju telefoni, premalo se direktno radilo sa njima i tako se sprečava kognitivni razvoj djeteta.

Koliko djeca smiju biti ispred ekrana dnevno?

Svjetski znanstveni studij je jednoznačno kazao da djeca ispod treće godine nikako ne bi smjela biti izložena ekranima. Iznad treće godine do školske dobi naučnici nisu utvrdili koliko bi se smjela izlagati, ali većina tvrde da ne smijela iznad trideset minuta na dan. Međutim kada se napravi komparacija sa feedback terapijom koja traje trideset minuta, ali ne svaki dan nego tri dana sedmično, a opet promjeni tijek razvoja mozga u djeteta, onda možete vidjeti šta učini svakodnevno destruktivno izlaganje, pa čak i ono od trideset minuta. Pasivno gledanje ekrana nije ni malo bezazleno. Studija japanskih naučnika je pokazala da malena djeca koja su bila izložena pasivnom gledanju sadržaja sa ekrana od sat vremena pa naviše dobila zadebljanja u korteksu kore mozga u čeonom režnju a taj dio je inače zadužen za kongitivne funkcije. Inače djeca koji imaju tanji čeoni režan su inteligentnija. Izloženost ekranima utiče na biološli i organski razvoj mozga i direktno utiče na zaglupljivanje naše djece. Igranje igrica povećava brzinu rada mozga i dovodi do lučenja adrenalina a tako su namjerno osmišljene. Lučenjem adrenalina, dopamina i svih onih hormona koji stvaraju ugodu stvara se ovisnost o igricama pa koliko god djeci da damo vremena da provedu za konzolama njima će biti premalo.

 

Razgovarao Ernest Bučinski (6yka.com)

Procitano 629 puta

S5 Box