Vijesti iz svijeta
ponedjeljak, 30 Septembar 2019 00:00

Istična Evropa: Režim 'terora' u tekstilnoj industriji

Ocijeni...
(0 glasova)

bugarskaRadnici u fabrikama u Rumuniji i Bugarskoj tvrde da im se krše osnovna prava, te su žrtve maltretiranja.

Radnici protestuju zbog neisplaćenih plata ispred tekstilne tvornice Blue Wash u Covasni, u Rumuniji.

Desetog jula, na obodu Covasne, malog planinskog grada u transilvanijskoj regiji u Rumuniji, 30-tak tekstilnih radnika koji su proglašeni viškom pokrenulo je protest ispred svog radnog mjesta, tekstilne tvornice „Blue Wash“.

Sa zaključanom kapijom zgrade iza sebe, i praznim dvorištem, zahtijevali su da im se vrate njihova radna mjesta i pozivali da im se isplate plate za protekla dva mjeseca.

„Kada smo došli ovdje prije sedmicu, tvornička kapija je bila zatvorena. Bio je to šok. Vlasnika tvornice nije bilo niti smo mogli doći do njega“, kaže Marina, 45-godišnja uposlenica, čiji se glas isticao iz ljutitog razgovora grupe.

„Od tada se ovdje okupljamo. Želimo da nas plate, da primimo svoje kupone za hranu i zahtijevamo objašnjenje za iznenadno zatvaranje ove tvornice.“

Skoro godinu, ova majka dvoje djece budila se u pet ujutro i pripremala doručak za porodicu prije nego što je odlazila tvorničkim autobusom iz svog sela na posao.

U 7 sati je bila u tvornici, šijući odjeću do 16 sati.

Sada, uzimajući u obzir finansijsku krizu u koju je ova porodica gurnuta, njena najstarija kćerka ne zna hoće li se moći upisati na fakultet i preseliti u glavni grad, Bukurešt, kako je ranije planirala.

Al Jazeera je zvala generalnog menadžera Textile Blue Washa, Anghela Gigija Mariusa u julu. Rekao je da će isplatiti radnike, bez dodatnog objašnjenja i brzo završio poziv. Dva mjeseca kasnije, obećanja još nisu ispunjena.
Život na granici siromaštva

Rumunija je jedan od najvećih tekstilnih proizvođača i ovaj je sektor među njenim glavnim izvoznicima.

Evropski modni brendovi su odavno pronašli uporište u ovoj istočnoevropskoj državi, sa najmanje 400.000 ljudi zvanično i nezvanično zaposlenih u ovoj industriji.

Ali, kako tvrde aktivisti, veliki broj rumunskih tekstilnih radnika živi na granici siromaštva, zarađujući manje od minimalne plate, budući da ih šefovi maltretiraju.

Studija koju je u maju objavila grupa pod nazivom Kampanja za čistu odjeću, koja lobira za poboljšanje uslova za tekstilne radnike, kaže da je prekovremeni rad, do 15 sati sedmično, često neplaćen u Rumuniji, a ova grupa tvrdi da mnogi radnici žive u „režimu opstanka“.

Tvornice su loše ventilirane, kažu iz ove grupe, dok je uskraćivanje osnovnih ljudskih prava od strane menadžera česta praksa.

Marini i još nekih 70 kolega, uglavnom žena u dobi između 29 i 58 godina, isplaćivana je minimalna bruto plata od 2.080 rona (482 dolara), što iznosi 264 dolara nakon poreza.

Džins koji su ove radnice šile prodaje se za približno 100 do 150 dolara za jedan par, što je polovina njihove mjesečne plate.

„Često smo radili prekovremeno. Ipak, plata se nikad nije promijenila“, kaže Marina.

Na web stranici grupe Textile Blue Wash piše da je ova kompanija osnovana u gradu Brasovu 2008.

Osam godina kasnije, objavili su profit od 8,69 miliona rona (dva miliona dolara), navodeći njemački luksuzni brend Hugo Boss kao najvećeg klijenta, zajedno sa drugim kompanijama uključujući United Colors of Benetton, italijansku marku koja sebe opisuje kao „odgovornu grupu“ koja drži do „ljudskog dostojanstva“.
'Nazivao nas je pogrdnim imenima'

Kada im je Al Jazeera postavila pitanje o njihovom odnosu sa ovom tvornicom, iz Hugo Bossa su rekli da nemaju „direktne poslovne veze“, a iz Benettona su rekli da su prekinuli saradnju u julu 2017. jer dobavljač nije zadovoljavao njihove okolišne standarde.

Menadžer tvornice Marius je zaposlio sve radnike u Covasni prošlog oktobra, nakon što je preuzeo poziciju.

Prva dva mjeseca su glatko protekla, kaže Marina.

„Ali uskoro se počeo pojavljivati, veoma rijetko. A i kada je dolazio, bio je iznimno nepristojan i nazivao nas pogrdnim imenima kada smo pitali za plate“, kaže ona.

„Proizvodnja je zavisila od narudžbi, nekada smo šili stotine pari dnevno. Imali smo pauze ali smo ih preskakali. Nije nam bilo dozvoljeno da idemo u toalet u smjeni, samo na pauzi.“

Maria* radi daleko od svog doma u južnoj Bugarskoj, nakon što je svjedočila zlostavljanju i diskriminaciji u tvornici prije tri godine Al Jazeera

Marina i nekoliko njenih kolegica sada se oslanjaju na redovne kredite da prežive.

„Ima i drugih tvornica u državi, ali su nam predaleko. Ne znam kako će moja porodica sada preživljavati samo na osnovu muževe plate“, kazala je.

Samo je 16 radnica nakon zatvaranja pronašlo novi posao. Ostale žive od socijalne pomoći.
Izrabljivanje na pravnom okviru

Ovaj sistem izrabljivanja oslanja se na pravni okvir, koji koči sindikate ograničavajući im pristup prostorijama tvornice.

Dumitru Costin, predsjednik Nacionalnog sindikalnog bloka (BNS), drugog najvećeg sindikata u Rumuniji, rekao je da BNS predstavlja samo 6.000 radnika u tekstilnoj industriji, manje od pet posto od ukupne cifre. On krivi reformu zakona o radu iz 2011. koji je mnogo kritikovan da je znatno umanjio prava radnika.

„Ovaj zakon je ograničio slobodu radnika da se udružuju i njihovo pravo da formiraju sindikate i štrajkuju, što je otežalo sindikatima da dođu do radnika“, kaže.

„Imamo prijavljene slučajeve internog mobinga u kojima su poslodavci okončali ugovore radnicima koji su počeli osnivati sindikat.“

Usvojen je i novi zakon „o socijalnom dijalogu“. Sporazum o nacionalnom kolektivnom pregovaranju (CBA), koji je ranije odredio minimalnu platu i osnovne uslove za cijelu ekonomiju, je ukinut.

Zabrinuta zbog novog radničkog statusa quo, Evropska unija je u više navrata zahtijevala promjene.

Christian Wigand, glasnogovornik za zapošljavanje i društvena pitanja Evropske komisije izdao je preporuke da se unaprijedi zakon o društvenom dijalogu, dok je pozvao Rumuniju da osigura da minimalna plata bude zasnovana na objektivnim kriterijima, konzistentnim sa kreiranjem poslova i konkurentnošću.

„Princip adekvatne minimalne plate zagarantovan je evropskim stubom socijalnih prava“, dodao je.

Iz Bukurešta kažu da su amandmani na trenutni zakon o socijalnom dijalogu sada na parlamentarnoj debati, isto tako nakon pregovora sa Međunarodnom radničkom organizacijom (ILO).

Tara Rangarajan, šefica odjela za brending ILO-ovog programa Bolji rad, koji je fokusiran na industriju odjeće, potcrtala je koliko je važno da se radnicima dozvoli da se organizuju.
Rad u režimu 'terora'

„Dobrobiti poštivanja nacionalnih zakona i međunarodnih radničkih standarda, i osiguravanje da radnici imaju pravo da kolektivno pregovaraju, rezultira boljim uslovima rada i konkurentnijim biznisom“, kaže Rangarajan.

Strahujući od posljedica, radnici iz Alexandrije, grada jugozapadno od Bukurešta, odbili su da razgovaraju s nama, pristajući samo da pišu za nas preko aplikacija za slanje poruka.

Jedna od njih je rekla da je radila u lokalnoj tekstilnoj fabrici pod režimom „terora“.

„Ne možete to izbjeći, uvrede i maltretiranje su norma“, napisala je.

Druga je to nazvala „zatvorom, u kojem se dešava zarazno ropstvo“.

Promjene državnog poreznog zakona također su pojačale radničke probleme.

U januaru 2018., Bukurešt je na radnike prebacio teret socijalnih doprinosa koja je ranije plaćao poslodavac.

Iz Ministarstva za rad rekli su Al Jazeeri da je cilj ovog poteza da smanji izbjegavanje poreza i da je donio pozitivne rezultate.

Nove odredbe, koje su smanjile porez na dohodak sa 16 na 10 posto, sada propisuju 35 posto obaveznih socijalnih doprinosa koje plaća radnik.

Poslodavci su morali povećati bruto plate uposlenicima sa doprinosima koji su oni ranije plaćali.
'Radnici se plaše progovoriti'

Ali veliki broj poslodavaca je odbio to napraviti, iako primjenjuju nova poreska pravila, kaže sindikalista Costin.

„Prošle godine je više od 1,1 miliona radničkih plata širom Rumunije direktno pogođeno“, kaže.

„Tekstilna industrija je jedna od pogođenih. Ali radnici se plaše da o tome progovore.“

Novi fiskalni potez pogađa ljude koji su više izloženi riziku siromaštva, kao što su Rumuni u ruralnim predjelima poput Covasne. Rumunska stopa siromaštva već je 10 posto veća od evropskog prosjeka.

Sjeverno od Bukurešta, u malom gradu Paulesti, Al Jazeera je razgovarala sa tekstilnom radnicom.

„Naša rumunska šefica se i sama bavi poljoprivredom. Ona razumije mnoge od naših problema. Imamo čak i odmor“, kaže 52-godišnja Andrea, dodajući da njene kolegice dobrovoljno povremeno rade prekovremeno kako bi pomogle da se završe narudžbe, većinom za britanske brendove.

Pilići i domaće životinje šeću se po njenom dvorištu, bogatom stablima šljive i jabuke, bobičastim voćem, paradajzom i povrćem.

„Svima nam plaćaju minimalne plate. Ali vještiji dobiju više kupona za hranu“, kaže.

„Bez ovog posla, naše porodice ne bi mogle sastaviti kraj s krajem. Uzgajamo svoju hranu, ne kupujemo ništa iz trgovina. Osim tog, ja pomažem drugim rođacima. Nakon tvorničke smjene, radim ovdje.“

Izvještaji o lošim uslovima rada u tvornicama prisutni su u kontekstu sve veće emigracije iz Rumunije, države od 19 miliona stanovnika.
Tabu među vlasnicima tvornica

Od 2007., kada se Rumunija priključila Evropskoj uniji, emigracija se povećala za 162 posto.

Kako bi popunili manjak tekstilnih radnika, neki biznisi zapošljavaju radnike iz Vijetnama, Pakistana, Indije, Kine i Laosa. Ali upotreba stranih uposlenika izgleda je bila tabu među vlasnicima tvornica.

U tekstilnoj fabrici stranog vlasnika u gradu Slatini, na jugu Rumunije, član menadžmenta je odbio Al Jazeerine zahtjeve da posjeti prostorije i odbio je potvrditi prisustvo stranih radnika.

Andrea*, tekstilna radnica koja zarađuje minimalnu platu, sama uzgaja hranu da joj porodica ne bi morala kupovati proizvode iz trgovina Al Jazeera

Međutim, lokalni inspektor za rad, čuvar i vlasnici obližnjih trgovina potvrdili su da je unutra bilo više od desetak uposlenika iz Nepala.

S druge strane Dunava, slika je sumorna.

Bugarski tekstilni sektor je u 2018. bio vrijedan dvije milijarde eura (2,2 milijarde dolara), čineći oko 10 posto ukupnog izvoza iz ove države, uglavnom za njemačke, francuske, grčke i talijanske brendove.

Zbog višegodišnjih neisplaćenih plata izbili su protesti.

U aprilu, nakon što nisu primili tri plate zaredom, 100 tekstilnih radnika je uložilo žalbu Izvršnoj agenciji generalnog radničkog inspektorata.

Da bi izbjegli loše uslove za rad i najmanju bruto platu širom Evrope, 560 leva (315 dolara) ili 430 leva (242 dolara) nakon poreza, mnoge su žene počele raditi od kuće.

Pedesetdvogodišnja Maria* je naučila šiti prije više od 30 godina. Zadužila se kako bi kupila pet polovnih šivaćih mašina, zajedno sa stolovima i stolicama, gotovo 4.000 leva (2.200 dolara).
Bez plaće za prekovremeni rad

Ali sada može sašiti 50 gornjih dijelova dnevno. Na svakom zaradi oko dva leva (1,10 dolara), dok su lakši predmeti, kao što su majice kratkih rukava, upola jeftiniji.

Početkom svakog mjeseca dobije ček od tvornice koja izvozi u Grčku, za koju radi.

Tokom lošijeg mjeseca, Maria zaradi 700 (394 dolara), dok za boljih mjeseci zaradi do 1.200 leva (676 dolara).

Zadnji put je radila u tvornici 2016.

„Bilo nas je 20 koje smo tamo radile, šile smo odjeću za žene“, priča Maria za Al Jazeeru dok sjedi u svojoj krojačkoj radionici.

„Nije bilo odgovarajućeg svjetla, niti prozora. Osjećale smo se kao u bunkeru. Menadžeri su vikali na radnice. Radile smo non-stop, pripremajući i ambalažu i preskačući ručak.“

U 17 h, kaže, dolazili su radnice romskog porijekla da preuzmu i rade noćnu smjenu, a prema njima su još gore postupali.

Maria je bila zadužena da ih nadzire, i radila je između 10 i 12 sati dnevno ukupno, ali nije bivala plaćena za prekovremeni rad.

Budući da su njene kolegice Bugarkinje zarađivale između 300 i 700 (170 do 394 dolara) prije poreza, kaže da je svjedočenje izrabljivanja Romkinja bilo „tužno“.

Radina Bankova predsjedava Bugarskom asocijacijom proizvođača tekstila i odjeće i članica izvoznika Euratexa (BAATPE), koja predstavlja kompanije od 120 članova različitih veličina, koje zapošljavaju između 15.000 i 18.000 radnika.
Masovno napuštanje države

„Nema regulativa“, kaže Bankova za Al Jazeeru.

„U proteklih 10 godina, vlada tekstilni sektor smatra sektorom sa niskom dodanom vrijednošću.“

Do vremena objavljivanja ovog teksta, zvaničnici bugarske vlade nisu odgovorili na nekoliko e-mailova koje je Al Jazeera poslala tražeći komentar i nisu uzvratili na telefonske pozive.

Bugari, kao i Rumuni, napuštaju svoju državu u potrazi za boljim poslovima vani. Od 1990-ih, nekih milion i po ljudi je napustilo ovu državu od oko sedam miliona stanovnika.

Sofija, kao i Rumunija želi strane radnike i trenutno pregovara sa državama koje nisu članice Evropske unije da omogući njihovo angažovanje.

Ali sindikati preferiraju uvođenje „žive plate“ koja uzima u obzir potrebe radnika na terenu, da ohrabre Bugare da se vrate ili da naprosto ostanu.

Imena označena zvjezdicom* su promijenjena da se zaštite identiteti sugovornika.

( Al Jazeera)

Procitano 105 puta

S5 Box