Print this page
petak, 24 Januar 2020 00:00

Zašto mirovne inicijative u Libiji ne donose rezultate

Ocijeni...
(0 glasova)

libija3Ovog mjeseca se desilo nekoliko neuspjelih pokušaja stranih sila da posreduju u prekidu vatre u Libiji. Prvo je Fayez al-Sarraj, koji je na čelu libijske Vlade nacionalnog jedinstva, koju podržavaju Ujedinjeni narodi odbio otputovati u Rim kada je saznao da bi na sastanku koji je sazvao italijanski premijer Guiseppe Conte bio prisutan i njegov neprijatelj, odmetnuti vojni zapovjednik Khalifa Haftar.

Sedmicu kasnije, Saraj je potpisao sporazum o prekidu vatre, u kojem je posredovala Rusija, ali Haftar je napustio sastanak ne potpisavši. A potom su se lideri Njemačke, Francuske, Rusije, Turske i Egipta i nekoliko drugih država okupili u Berlinu, da pokrenu mirovni proces u Libiji. Glavna poruka ove konferencije pozvala je sve strane da poštuju gotovo deceniju star UN-ov embargo na prodaju oružja Libiji – embargo koji su mnoge od ovih sila u više navrata kršile – i potvrdila potrebu za političkim prije nego vojnim, rješenjem ovog sukoba. Ponovni poziv da se poštuje embargo na oružje je razuman, ali mu nedostaje plan sankcioniranja onih država koje ga krše.

U međuvremenu se kompleksna situacija na terenu u Libiji pogoršala. Čak su i za vrijeme sastanka u Berlinu demonstranti i milicije koji podržavaju Haftara blokirali četiri ključna naftna terminala. Nedavno je Turska najavila da će poslati svoje vojnike u Libiju da podrže Vladu nacionalnog jedinstva. U ovoj državi su već prisutni plaćenici iz niza država, uključujući Čad, Sudan, Siriju i Rusiju. Ovo je pogoršalo već kompleksnu situaciju na terenu, otežavajući UN-u i drugim posrednicima za mir da se kreću. U ovom kontekstu ne iznenađuje neuspjeh evropskih i bliskoistočnih aktera da stabiliziraju situaciju u Libiji, posebno imajući u vidu da su mnogi takozvani posrednici za mir podsticali nasilje kroz, naprimjer, višestruka kršenja embarga na oružje.

Zapostavljeni interese Libijaca

U svojim intervencijama u sukobu u Libiji, neki strani akteri su slijedili suprotstavljene vizije za budućnost ove regije. Drugi, posebno Evropljani, intervenirali su, nadajući se da će osigurati ekonomska postignuća u Libiji i njenu pomoć u držanju migranata dalje od evropskih granica. Niko nije imao na umu najbolje interese Libijaca. Ovo je poprilično jasno iz odsustva predstavnika libijskog civilnog društva i lokalnih organizacija u mnogima od ovih "mirovnih" inicijativa koje sponzoriraju strane sile.

Dok se o sudbini Libije pregovara u raznim evropskim i arapskim gradovima, težnje Libijaca i dalje ostavljaju po strani. Ali, ne mora tako biti. Libijci još mogu uzeti mirovni proces u svoje ruke. Već postojeći okvir, poznat kao proces nacionalne konferencije (NCP), dobra je polazna tačka. NCP je savjetodavni proces, pokrenut 2018. godine, predvođen Centrom za humanitarni dijalog, uz podršku UN-ove misije podrške u Libiji (UNSMIL). Savjetovanje je informirano učešćem 7.000 Libijaca širom države. Izdali su konačni izvještaj, koji je dao okvir libijskog konsenzusa u različitim oblastima politike koji moraju biti adresirani da bi se izgradila država.

Može se činiti besmislenim vraćati se procesu nacionalnog pomirenja dok borbe i dalje traju, ali ishodi navedeni u finalnom izvještaju NCP-ja i dalje pružaju ključnu priliku da se izgradi Libija za Libijce – čak i tokom produženog sukoba. Uzimajući u obzir trenutnu fragmentaciju libijskog političkog vođstva, domaće civilno društvo i poslovni ljudi bi trebali predvoditi ovaj proces, čak i ako se on dešava na marginama brutalnog bojnog polja. Ovi akteri uključuju lokalne sigurnosne i vojne ličnosti, općinske i lidere iz zajednice – od kojih su mnogi bili uključeni u samo konsultacije NCP-ja 2018. godine.

Borbe zbog resursa i moći

Veći dio trenutnih borbi odvija se zbog raspodjele resursa i moći – što je, bez sumnje, centralni razlog zbog kojeg se nekoliko stranih vlada u Evropi i na Bliskom istoku svađa da zadrži utjecaj i kontrolu u Libiji. Raspodjela moći i resursa jedno je od pet političkih polja identificiranih u izvještaju NCP-ja, pored nacionalnih i vladinih prioriteta, sigurnosti i odbrane, ustavnih i izbornih procesa i nacionalnog pomirenja. Haftarova ofanziva u aprilu 2019. godine bila je pokušaj da se zauzme kontrola nad Tripolijem silom i da se naglo zaustave planovi da se održi nacionalna konferencija isti mjesec.

Proces nacionalnog pomirenja je trebao otvoriti put za predsjedničke i parlamentarne izbore u Libiji, nakon kojih bi prioriteti izlistani u izvještaju bili među pitanjima adresiranim da se izgradi država. Ne čudi onda što su Haftar i njegova vojska svoju ofanzivu tempirali tako da pokvare bilo koji oblik značajnog dijaloga, posebno libijskog, kojim bi njegov legitimitet bio bez sumnje narušen. Ali, NCP je, kako mu i ime pokazuje, proces naspram puke dvodnevne konferencije. Rad libijskih lidera iz zajednice, civilnog društva i ličnosti iz sigurnosnog sektora koji je pokrenuo konsultacije nacionalne konferencije ne treba mirno stajati zbog stalnih borbi. On bi mogao, na isti način na koji su lideri jemenskog civilnog društva uradili kroz inicijative kao što je Jemenski mirovni forum, biti iskorišten da se organizuju strateške radionice na nivou zajednice u stabilnijim predjelima u Libiji.
Teško, ne i nemoguće

Naravno, izvjesne libijske organizacije su uistinu sarađivale, ali potreban je i koherentniji proces, čiji je cilj razviti politička polja identificirana u NCP-ju. Ako vojni sukob otežava ovu opciju, postoji robustna grupa libijskih lidera civilnog društva koji djeluju u dijaspori i koji bi mogli, zajedno s liderima iz zajednice u Libiji, nastaviti s ovom inicijativom u drugim sigurnim prostorima. Teško je zamisliti bilo kakav nastavak provedbe političkih polja NCP-ja u odsustvu učešća libijskih rivalskih vlada, ili barem učešće GNA. Još je teže zamisliti ovo bez izbora. Ali, nije nemoguće.

Libijsko civilno društvo - i domaće, i u dijaspori - tiho, ali aktivno radi da podrži različita politička polja u NCP-ju. Ta nastojanja treba podržati međunarodna zajednica, a ne petljati se u njih. Oni čine ključni dio terenskog rada potrebnog da se ponovo izgradi Libija kada nasilje ne bude više tako izraženo. Bez podrške za takve napore, stranom vojnom i političkom miješanju – što je upravo problem na koji NCP eksplicitno upozorava – bit će pruženo više prostora dok se zahtjevi Libijaca i dalje ignoriraju.

Dok se političke prepirke nastavljaju u evropskim gradovima i dok borbe bijesne u Tripoliju i u drugim dijelovima države, vizija koju Libijci ističu u NCP-ju više ne bi trebala biti odlagana. Vrijeme je da se oživi proces nacionalne konferencije, sa ili bez sporazuma o prekidu vatre.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al Jazeera)

Piše: Noha Aboueldahab, gostujuća saradnica u Brookings Doha Centru

Procitano 433 puta