Print this page
utorak, 16 Juni 2020 00:00

Historičar Repe: Fašizam uvijek dolazi na vlast koalicijama

Ocijeni...
(0 glasova)

fasizamSlovenski historičar Bože Repe kaže da politički procesi u zemljama nastalih raspadom Jugoslavije nisu još završeni, te da mir još uvijek dobrim dijelom zavisi od volje i snage velikih sila, čiji se interesi itekako preklapaju na ovom području.

Repe, koji je i profesor za savremenu historiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, kaže da na unutrašnjem planu takvo haotično i nestabilno stanje velikim dijelom uzrokuju i političke partije koje se predstavljaju kao lijevo orijentirane, ali vrlo često završe u koaliciji sa desnim stankama, što je slučaj i u Sloveniji, gdje desnu vladu Janeza Janše podržavaju i političke partije koje su glasove građana na izborima dobile na retorici ljevice.

To je uobičajena praksa, fašizam uvijek dolazi na vlast koalicijama, obično sa liberalnim strankama, kaže profesor Repe.

Kada su vlasti u Mariboru prikupljale argumente protiv koncerta kontroverznog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona, zatražili su stručno mišljenje o ustaškom pokretu od Ive Goldsteina i vas. Šta ste im naveli u odgovoru?

- Vlasti u Mariboru to su obavile profesionalno, argumenti temeljeni na istorijskim činjenicama. Pripremanje građe naručili su od lokalnog muzeja moderne istorije koji je zadržao izvorni naziv Muzej narodnog oslobođenja. Muzej je, između ostalih eksperta, angažirao kolegu Goldsteina i mene. U svojoj ekspertizi pisao sam, da Thompson u nekim svojim pjesmama, a posebno u predstavama u kojima koristi ustaški pozdrav, izravno i neizravno brani ustašku ideologiju i NDH. Na njegovim koncertima posjetitelji nose ustaške, fašističke i nacističke simbole, uzvikuju ustaške i šovinističke parole protiv Srba, i druge šovinističke parole, što su pokazali brojni mediji. Pjevač se brani da pjeva samo o domovini, Bogu i porodici i da se ne može smatrati odgovornim za ponašanje posjetitelja, što je prazna isprika, jer ni on ni organizatori koncerta to zapravo nisu nikada pokušali spriječiti, niti se Perković deklarativno usprotivio takvom ponašanju njegovih obožavatelja, a još manje osudio ustaški pokret. Ustašku ideologiju povezuje s hrvatskim Domovinskim ratom, u kojem je sudjelovao, zbog čega doživljava veliku popularnost u Hrvatskoj, kao i u onim zemljama u kojima živi jaka hrvatska dijaspora.

S druge strane, u zemljama i gradovima, koji su poput Maribora doživjeli teški nacistički teror i koji se stoga protive preporodu fašizma, rasnoj diskriminaciji i šovinizmu, koncerti su zabranjeni, npr. u Sarajevu, Berlinu, Amsterdamu i drugim gradovima; Švicarska mu je čak zabranila ulazak u tu zemlju 2009. Oštro se protive međunarodne jevrejske organizacije, uključujući centar Simona Wiesenthala. Podsjetio sam, da je slučaj Marka Perkovića Thompsona po sadržaju sličan slučaju nogometaša Josipa Joe Šimunića, u kome sam isto tako sarađivao kao ekspert FIFA-e [...].

Također sam opisao zločine koje su ustaše počinile nad Slovencima, kako nad onima koje su Nijemci deportirali u Hrvatsku, tako i na slovenačkim teritorijama koje su uz dozvolu Nijemaca okupirali (do sada se naime prešutkivalo, da su pored Nijemaca, Mađara i Italijana i ustaše odnosno NDH bili u Sloveniji okupatori).

Odbacio sam tezu da je 'Za dom spremni!' nekakav pozdrav sa povijesnom tradicijom koja potiče iz 16. stoljeća odnosno se u istom obliku pojavljuje u operi Nikola Šubić Zrinjski. Detaljno sam opisao podrijeklo i upotrebu ustaškog pozdrava i podvukao da ga većina ljudi shvaća kao ustaški pozdrav, a ne kao neki stari hrvatski pozdrav. Pa iako bi bio to neki stari pozdrav (što nije), to je otprilike slična ''argumentacija'' kao da kažete, da kod zloglasne rečenice 'Arbeit macht frei' ne pomislite na natpis na ulazu u Auschwitz i ostale koncentracione logore, nego na kratku priču "Arbeit macht frei: Erzählung" njemačkog filologa Lorenza Diefenbacha iz 1873 godine. Ili možda švajcarskog psihijatra i eugenika Augusta Forela koji je u knjizi Fourmis de la Suisse (The Ants of Switzerland), znači "Mravi Švicarske" 1874. godine upotrebio istu rečenicu: "Le travail rend libre!".

Moj je zaključak je bio da je Marko Perković Thompson pjevač koji, prema mišljenju demokratske javnosti u Europi i u Hrvatskoj, propagira ustaški oblik fašizma, zbog čega su njegovi koncerti zabranjeni u demokratskim sredinama. Posebno vrijeđa emocije Slovenaca, koji su direktno doživjeli ustaški teror i njihove rođake. Stoga je zabrana njegovog nastupa u Sloveniji opravdan čin, koji je utemeljen na ideji europskih integracija, utvrđenom Poveljom o ljudskim pravima Europske unije poput časti, slobode, jednakosti, solidarnosti, građanskih prava i pravde.

Vaša teza je da Thompson i nije tek slučajnost u hrvatskom društvu, odnosno kažete da je ‘hrvatska politika snažno povezana s Thompsonom’, i da se time provodi ‘tiha podrška (neo)ustaštvu kao svojevrsnoj polu-službenoj ideologiji’. To su teške optužbe. Zvanični Zagreb će ipak reći da njeguje najsvjetlije evropske vrijednosti, a to je bez sumnje antifašizam?

- To je dvostruka igra. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja čiji ustav kaže da se država temelji na antifašizmu. To zavređuje svako poštovanje. Slovenija, na primjer, toga nema. Istodobno, velik dio hrvatske politike pa i javnosti tiho prihvaća tradiciju ustaške NDH, a to dvoje je nemoguće kombinirati. Zbog toga postoje šizofrenija, kontradiktorne situacije i različiti postupci političara. Na deklarativnoj razini barem jedan dio brani antifašizam, u konkretnim slučajevima dopuštaju ili čak promiču ustašku tradiciju. Sličnu politiku u Sloveniji sprovodi Predsjednik Borut Pahor između partizana i domobrana, odnosno kolaboracionista uopšte.

Vjerujete li da novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović jednom zauvijek Hrvatsku može odvojiti od NDH. Uloga Hrvata u borbi protiv nacista u Drugom svjetskom ratu ipak je bila ogromna?

- U ovom slučaju Milanović ima respektabilan principijelan stav. To ne može promijeniti situaciju ali simbolično to može učiniti mnogo. Ako usporediš njega sa Pahorom, odmah primjećuješ ogromnu razliku, iako je i Pahor bio predsjednik socijaldemokratske stranke.

Tačno je, doprinos hrvatskih partizana u oslobađanju Jugoslavije je bio ogroman. Također I u oslobađanju Slovenije. Slovenski i hrvatski partizani surađivali su od samog početka. Tim više, naravno taj doprinos važi za Hrvatsku. Potpuno je perverzno govoriti da ste hrvatski patriot, a istovremeno veličate ustaše koji su Istru i Dalmaciju dali Talijanima, a demonizirate partizane koji su oboje sa deset tisuća žrtava vratili u Hrvatsku.

Moje je uvjerenje da je pro-ustaštvo u Hrvatskoj u manjini i da prevladava liberalna Hrvatska, koja poštuje partizansku tradiciju. Naravno, stvari su složene, a tu nametanje svojih stavova, glasnost i mediji također igraju svoju ulogu.

Kako je uopće došlo do toga da za sebe danas tvrde da su antifašisti i oni koji slave četnike, i oni koji veličaju ustaše, i oni koji podržavaju brutalna protjerivanja migranata? To zbunjuje ljude.

- Slovenija ima proporcionalan izborni sistem, koji onemogućava apsolutnu dominaciju jedne stranke. Loša strana toga je što koalicije s mnogim strankama dijele državu kao plijen. Ako dobijete voljne i fleksibilne partnere, kao i ovog puta, možete vladati praktično apsolutno, čak iako stranka dobije samo oko 25 posto glasova. Problem lijevo-liberalnog pola u Sloveniji je što je on razbijen na brojne male stranke u kojima prevlađuje narcizam malih razlika. Socijaldemokrate su, kao i svugdje u Evropi, podlegle neoliberalizmu i političkom i kadrovskom kalkuliranju; više ni od blizu ne stječu povjerenje koje bi im omogućilo sastaviti vladu. Zbog toga je u parlament ušla manja ali dosljednija stranka, koja se zove Ljevica. U tako zvanoj sredini s vremena na vrijeme pojavi se novi, karizmatični vođa, ali jedva izdrži jedan mandat, ako uopšte. To su u glavnom stranke bez boje, mirisa i ukusa, koje su se uvijek spremne prodati. Stranka modernog centra koju je predvodio eminentni profesor ustavnog prava dr. Miro Cerar, sin poznatog Jugoslovenskog gimnastičarka, na prethodnim je izborima imao više od 35 posto glasova, na prošlim izborima samo još deset poslanika, od toga su dva pobjegla u druge stranke. Prema istraživanjima javnog mnijenja, stranka je na nuli i praktično se raspala. Već je Cerar izgubio reputaciju jer je radio sasvim protuslovno od obećanja i navodno principijelnih stavova, ali je na kraju barem časno podnio ostavku. Stranka se izjasnila za lijevu - liberalnu, zbog toga je i dobila podršku. Obećala je da neće u koaliciju sa Janšom. Sada mu omogućuju vlast. (Što je također uobičajena praksa, fašizam uvijek dolazi na vlast koalicijama, obično sa liberalnim strankama). Jasno je da takvi zastupnici u parlamentu neće odstupiti od vlasti jer nemaju budućnost, sve je upereno u to da još dvije godine ostaju na vlasti i vuku plače.

Slovensko društvo je tradicionalno većinski ljevičarsko. Ali, državom već teći put upravlja lider slovenske desnice Janez Janša? Gdje ljevica pravi propust?

- Nijedna politika u Sloveniji nije razvojna, već se tri desetljeća temelji na odnosu janšizam-antijanšizam, što vrlo dobro odgovara i lijevo-liberalnim strankama, jer se ne trebaju truditi istinskim problemima. Mlađe generacije žele drugačiji pravac, ali heterogeni protesti nemaju zajedničke agende. Pored toga, do sada mladi nisu sudjelovali na izborima. Nadam se, da će se to promijeniti. O izborima u Sloveniji zapravo odlučuju srednja i starija generacija, posebno umirovljenici. Partija umirovljenika je vjerojatno jedinstvena takva partija u Europi, stalno je u parlamentu i u vladama, iako ništa ne radi za penzionere. Naprotiv, ne postoji staračka briga, za vrijeme pandemije imali smo 80 posto svih žrtava u domovima za starije; postupci sa njima su bili slični nacističkom darvinizmu, pravili su spiskove, koga sa pandemijom liječiti u bolnici, a koga izostaviti bez da bi o tome obavijestili njih ili rođake. Postotak penzija se za vrijeme, kada je stranka penzionera u koalicijama, smanjio na nešto više od 50 posto prosjeka plate u dvadesetgodišnjem radnom periodu, većina penzionera je ispod praga siromaštva. Danas, povrh svega ostalog, još podržavaju janšizam, iako se deklariraju kao uglavnom lijeva stranka. Neke stvari zapravo se ne mogu racionalno objasniti. Osim s požudom za vlašću, privilegijama, mogućnosti sudjelovanja u korupciji, koja je karakteristična za sve balkanske i istočnoeuropske zemlje, bilo da su u EU ili ne. Za moćnike zapravo, to su dosta jaki razlozi za opstanak u politici. A zašto ih ljudi biraju, pojma nemam.

Bili ste član Radne grupe u projektu ‘Ko je prvi počeo? - Istoričari protiv revizionizma’, završen ovo vikenda u Beogradu. Historijski revizionizam u zemljema nekadašnje Jugoslavije je evidentan. Bojite li se da je to uvod u neki novi sukob, ili je to tek puko dodvoravanje desnom glasačkom tijelu?

- Osnovni princip raspada Jugoslavije bila je etnička podjela, stvaranje nacionalnih država. Ako niste voljni da živite u multinacionalnom društvu ili mislite da morate u njemu biti dominantni po krvi, onda ste, naravno, ugroženi. Ako je vaš cilj etnički čista zemlja ili teritorija, uvijek vam prijeti opasnost. Već vam prijeti komšija koji nije vašeg roda ali živi na zemlji koja vama “pripada”. Jugoslavija možda nije bila najsrećnija formacija, ali bila je garancija da će ljudi moći mirno živjeti u multinacionalnoj zajednici. Mi smo žrtve, drugi su krivi, to je osnovni moto današnjih interpretacija.

Većina nacionalnih država se u ratovima tako i oformila, a neki procesi još nisu gotovi. Pitanje Kosova nije riješeno, u [Sjevernoj] Makedoniji međuetnički sukob mogao bi izbiti u svakom trenutku, posebno ako nastave da blokiraju proces [Makedonije u evropske integracije. Poznato je da je EU Makedoniju poslije dogovora sa Grčkom prevarila i tako je potisnula natrag u neizvjesnost. Problem je i sa BiH, to znate mnogo bolje od mene. Republika Srpska [jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini] je praktično nezavisna država unutar federacije, Srbi su u Bosni kroz ratove postigli svoj cilj etničko čiste države. Balkanske države su u stvari više manje sve protektorati, kao što je to uvijek bio slučaj u istoriji, samo sa različitim stepenom ovisnosti. Ukoliko su dominantne države sposobne sprečiti sukob, neće se dogoditi (za vrijeme raspada Jugoslavije EU toga nije bila sposobna), u suprotnom bit ćemo mu opet blizu. Ne najmanje bitno je da se ovdje susreću i ključni geostrateški interesi Rusije i Zapada, u to sve više ulazi Kina, pa i neke druge države, recimo Turska. Odnos evropskih zemalja je embivalentan, nema zajedničke politike. Dakle nismo još pobjegli od mogućnosti novog rata.

Armin Aljović (Al Jazeera)

Procitano 334 puta