Vijesti iz svijeta
utorak, 06 April 2021 00:00

Kraj naftnog doba

Ocijeni...
(0 glasova)

mapasvijetPesimizam preovladava u naftnoj industriji još od njenog početka 1859, kada je gradić Titusville, u Pennsylvaniji postao poprište prve naftne groznice. Za mnoge posmatrače u to vrijeme, „crno zlato“ je bilo dar Majke prirode koji će sigurno biti potrošen kada ga drugi otkriju. Pensilvanijski zvanični državni geolog je 1885. upozorio da će „nevjerovatna pojava nafte“ biti „tek privremeni i nestajući fenomen – onaj koji će mladići doživjeti da vide kako ide ka svom prirodnom kraju.“

Od tada se stalno nagađa o neumitnoj nestašici. Tokom 1950-ih, američki geolog Marion King Hubbert je izgradio sofisticirani matematički model da procijeni veličinu naftnih polja i rezervi prirodnog gasa, popularizirajući ideju „naftnog vrhunca“: trenutka nakon kojeg će proizvodnja početi strukturalno opadati. Prema njegovom mišljenju, stopa iskopavanja nafte će ličiti zvonlikoj krivulji, sa oštrim usponom do vrhunca 1970-ih, nakon čega će uslijediti slabljenje.

Dakako, takvi strahovi nisu dokazani. Hubbert i brojni drugi koji su izdali ova pogrešna predviđanja potcijenili su i istinsku veličinu naftnih rezervi planete kao i sposobnost čovječanstva da prevaziđe fizičke prepreke da bi unaprijedilo ekstrakciju. Nova polja se otkrivaju redovno, a postojeća vrela nisu iscrpljena onako brzo kako su to pesimisti mislili. Umjesto da teži ka vrhuncu, ispada da je produktivnost naftnog vrela zapravo sklona ka zaravnjivanju. A Hubbert, koji je davao predviđanja tokom perioda tehnološke stagnacije u ovoj industriji, nije mogao predvidjeti da će hidrauličko lomljenje uvesti revoluciju u energiju dobijenu iz škriljca 60 godina kasnije, preoblikovavši cijelu industriju.

Još važnije, Hubbert je pogriješio u vezi izvora vrhunca. U vrijeme kada je SAD od države nezavisne u pogledu energije postao uvoznik nafte, on je smatrao nezamislivim da će do nestašice doći na strani koja potražuje, a ne na strani koja doprema naftu. A ipak, kako je šeik Zaki Yamani, saudijski naftni ministar od 1962. do 1986. navodno primijetio „Kameno doba nije završilo zbog manjka kamena, a i naftno doba će skončati puno prije nego što svijet ostane bez nafte.“

Čak je i prije pandemije korona virusa, niz strukturalnih faktora očekivan da utječe na dugoročnu potrošnju nafte. Tekući dobici od energetske učinkovitosti u novim ekonomijama (posebno Kini), masovna komercijalizacija električnih automobila, rastući sociopolitički pritisak da se reduciraju emisije ugljendioksida, i ograničavanje globalizacije opravdali su Yamanijevo predviđanje. Sada pandemija ubrzava trendove koje su se ranije činili barem deceniju udaljeni.

Prema norveškoj energetskoj kompaniji DNV, potražnja za naftom je već doživjela svoj vrhunac 2019, i sada je u silaznoj putanji. Britanska energetska kompanija tvrdi da bi potražnja mogla pasti za najmanje 10 posto ove decenije, i za 50 posto u toku narednih 20 godina. Ali svako takvo predviđanje rizikuje da bude nepouzdano kao Hubbertovo. Niko ne može znati gdje će ležati plato potražnje za naftom.

Sigurnom se čini činjenica da je svijet usred smjene paradigmi, od percipirane nestašice nafte do obilja nafte. U isto vrijeme, potenciranje na obnovljivim izvorima energije znači da neupitna nadmoć nafte konačno ide ka svome kraju. Ovaj svjetski historijski razvojni korak će imati dalekosežne geopolitičke i ekonomske implikacije koje nam tri naredne knjige koje su u fazi recenzije, mogu pomoći da razumijemo.

Pejzaž koji se mijenja

Pandemija je pokvarila mnoge knjige o globalnim pitanjima koje su trebale biti objavljene 2020. Vidjeti budućnost iz perspektive prije korone bilo bi kao da predviđate dugoročne trendove u Hladnom ratu neposredno nakon pada Berlinskog zida. Sve i ako vjerujete da je kriza u vezi COVID-19 samo ubrzala, prije nego ključno promijenila historiju, njene posljedice, posebno na energetsku industriju, tako su opsežne da ne mogu biti ignorisane.

Srećom za Daniela Yergina, njegova najnovija knjiga The New Map, će vjerovatno položiti test vremena. Yerigina s pravom smatraju jednim od vodećih energetskih stručnjaka našeg doba. On je 1992. godine dobio Pulitzerovu nagradu za The Prize, epsku historiju naftne industrije i njene uloge u ekonomskim, političkim i vojnim događajima prošlog stoljeća. Njegova najnovija knjiga je manje ambiciozna u obimu i manje nevjerovatna u pogledu ekspertize; ali je bez sumnje fascinantna kao početni udžbenik za čitatelje koji žele steći osjećaj u kom smjeru se kreću naftna i plinska industrija.

Yergin odbacuje ideju da će pandemija ubrzati prelaz na nižu karbonsku emisiju, tvrdeći da će nafta zadržati vodeću poziciju kao globalna roba još dugo vremena. On smatra da bi brzi prelaz na obnovljive izvore energije bio isuviše skup ekonomski i pretežak tehnološki, usprkos novom momentumu iza nacionalnih obaveza i strategija dekarbonizacije.

Svijet i dalje zavisi od uglja, nafte i plina za 80 posto svoje energije, podsjeća nas Yergin, i taj udio se malo mijenjao tokom posjednjih 30 godina. Stoga cilj da se reducira emisija CO2 na nultu neto stopu do 2050. izgleda prenapregnut. U Evropi, gdje je godišnji prihod po glavi stanovnika 38 000 dolara, emisije po glavi stanovnika bi morale pasti na isti nivo kao u Indiji, gdje je godišnji prihod po glavi stanovnika 2000 dolara. To implicira razdvajanje rasta od upotrebe resursa u potpuno novom obimu i potpuno novom brzinom.

Yergin radije fokusira pažnju na način na koji mapa opskrbe nafte i plina evoluira. Revolucija škriljca koja je započela u SAD-u prije desetak godina predstavlja glavni izvor promjene. Između 2008. i 2020. američka proizvodnja nafte gotovo se utrostručila, čineći ga vrhovnim svjetskim proizvođačem, ispred Rusije i Saudijske Arabije. Tokom 2014, sam Teksas je proizveo više nafte od Meksika, i više od bilo kojeg proizvođača iz OPEC-a, izuzev Saudijske Arabije i Iraka.

Geopolitičke posljedice su bile duboke. Iako SAD i dalje uvozi velike količine bliskoistočne nafte (koja je pogodnija za američke rafinerije od one koja se proizvodi u Teksasu), ova država sada uživa veći stepen energetske sigurnosti nego što je tokom više decenija. Tokom svog mandata, Donald Trump je pokušao otići korak dalje promovirajući „energetsku dominaciju“ kao američki strateški cilj. „Energetski dominantna Amerika“ tadašnji ministar energetike Rick Perry je objasnio „znači sigurnu naciju, slobodnu od geopolitičkih previranja drugih nacija koje žele iskoristiti energiju kao ekonomsko oružje.“ U stvarnosti, sve iako su proizvođači škriljca unaprijedili naftnu industriju, SAD je stekao samo energetsku fleksibilnost, a ne nezavisnost, a o dominaciji da i ne govorimo.

Među najvećim gubitnicima revolucije škriljca su bliskoistočni proizvođači nafte. Transformacija ove industrije ugrozila je javne finansije država koje se umnogome oslanjaju na prihode od nafte kako bi održale velikodušne socijalne programe i političku stabilnost. Saudijska Arabija je ponudila svojim građanima tako mnogo poklona tokom najboljih dana potražnje za naftom da je postala poznata kao „nacija prava na doplatu“. Ali onda je došla poplava američkog škriljca 2014, kada je cijena Brent nafte pala sa oko 110 dolara po barelu na manje od 30 dolara. Saudijski prihodi od izvoza nafte pali su sa 321 miijarde dolara u 2013. na 136 milijardi dolara 2016, zbog čega je socijalna država ozbiljno uzdrmana.

Tečni prirodni plin američke proizvodnje podrio je Rusiju, pruživši Evropi priliku da smanji svoje oslanjanje na ruske izvoze. S manje prednosti nad Evropom, Rusija se sada okreće ka istoku da zadovolji potrebe energetski žedne Kine. U 2009, Kineska razvojna banka je posudila Kremlju 25 milijardi dolara da razvije nova polja i izgradi cjevovod sposoban da opskrbi Kinu sa 300 000 barela nafte dnevno. Štaviše, agresivna kineska strategija u Južnom kineskom moru je vođena ne samo potencijalnim naftnim i plinskim depozitima tamo, već i potrebom da se osigura dostavna ruta za izvoz nafte i plina koji održavaju njenu ekonomiju u pogonu.

Ali iako na Kinu i dalje otpada neproporcionalan udio globalne konzumacije uglja (zajedno sa Indijom, dvije trećine ukupne), bolje je pozicionirana od SAD-a da profitira u eri čiste eenrgije. Osim što dominira globalnom opskrbnim lancem za litijumske baterije, proizvodi više od 70 posto svjetskih solarnih modula i na nju otpada gotovo polovina globalnog proizvodnog kapaciteta za vjetroturbine.

OPEC-ov vrhunac

Budući da je revolucija škriljca umanjila moć određivanja cijena Organizaciji država izvoznika nafte (OPEC), Yergin vjeruje da ovaj kartel postaje sve više irelevantan. SAD, Saudijska Arabija i Rusija su pravi tvroci tržišta sada. Njemu je to postalo bjelodano jasno prošlog proljeća, kada su ove tri države organizovale neviđeni međunarodni napor da smanje proizvodnju nafte u odgovoru na šok zbog COVID-19.

No, moglo bi biti prerano da se otpiše OPEC. Posmrtna zvona su odjekivala svaki put kada bi pale cijene nafte, a ipak je ova organizacija sve to preživjela. Američki proizvođači su isuviše brojni da djeluju kao jedinstvena sila koja će usmjeriti cijene u kojem god smjeru žele. A u koordiniranom odgovoru prošle godine, Trumpova zapaljiva Twitter diplomatija (i pritisak na Iran) doveli su Saudijce u igru.

Slično tome, dok Rusija i Saudijska Arabija i dalje mogu utjecati na očekivanja na tržištu, imaju ograničenu sposobnost da promijene ravnotežu ponude i potražnje na fizičkom tržištu. Suprotno tome, OPEC, a posebno OPEC+ (savez sa Rusijom i nekoliko država unutar njene geopolitičke orbite), i dalje ima dovoljno snage da unese promjene na tržištima i da reaguje na cjenovne šokove.

U knjizi The Rise and Fall of OPEC, historičar Giuliano Garavini s Univerziteta u Rimu III, nudi osvježavajući prikaz organizacije koja se uspjela prilagoditi radikalno promijenjenim uslovima tokom svog 60-godišnjeg života. Iako bi neki mogli misliti drugačije, njena historija je daleko od monolitne.

Garavini, kojem je odobren potpuni pristup arhivama OPEC-a, prepričava prve dvije decenije postojanja ovog kartela (1960-80), kada je djelovao kao osporavač u širem kontekstu procesa dekolonizacije koji je započeo nakon Drugog svjetskog rata. Članice osnivači – Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venecuela – željele su preuzeti kontrolu nad svojim naftnim rezervama od šačice zapadnjačkih multinacionalnih kompanija koje su polagale pravo na njih.

Potom su uslijedili naftni šokovi iz 1973. i 1979. Zapadnjačke ekonomije su bačene na koljena, a kreatori politika su počeli tražiti alternativne izvore energije. Kako je jedan analitičar rekao u to vrijeme, „kada cijena nečega tako osnovnog kao što je nafta skoči, čovječanstvo radi dvije stvari: pronalazi još nafte i načine da je manje koristi“.

Kao rezultat, OPEC se uskoro suočio ne samo sa manjom potražnjom već i sa povećanom proizvodnjom, zbog sirove nafte koja je dolazila od proizvođača izvan OPEC-a, posebno s Aljaske. Od ovog trenutka do 2000, OPEC je smanjio svoje geopolitičke amibicije i pokušao se ponašati kao pravi kartel, određujući proizvodne kvote i usmjeravajući se na specifične raspone cijena.

Zahvaljujući usponu energetski siromašne Kine 2000-ih, ovaj kartel je bio u stanju iznimno podići cijene, a prag West Texas Intermediate (WTI) se primakao iznosu od 150 dolara po barelu 2008. Do 2014, OPEC je ostao većinom pasivni posmatrač tržišta. Dok je rasla potražnja za naftom, rasle su i cijene, umnjivši potrebu kartela da interveniše.

Provođenje saglasnosti sa dogovorenim kvotama oduvijek je glavni izazov ove organizacije, jer joj je primarna misija da stabilizira cijene nafte na takav način da maksimizira prihode za svoje države članice. U odgovoru na egzistencijalni izazov koji je donijela američka revolucija škriljca, OPEC je bio prisiljen da sklopi neugodni OPEC+ savez, čija je krhkost postala jasna s dolaskom korona virusa. Članstvo u ovom kartelu je skočilo sa 13 na 23 države, dodatno otežavajući koordinaciju, a sada je njegova održivost zahtijevala saradnju između dva historijska neprijatelja: Saudijske Arabije i Rusije.

Kada Saudijska Arabija i Rusija nisu uspjele postići sporazum u martu 2020, rezultat je bio do tad neviđeni rat cijena koji je gurnuo WTI prag duboko u negativnu teritoriju po prvi put ikada. Čak je i ambiciozni sporazum koji je dogovoren naredni mjesec, koji je suzbio proizvodnju za 9,7 miliona barela dnevno, samo djelimično popravio štetu. Od tada se OPEC+ nastavlja boriti da prevaziđe probleme koordinacije, s Rusijom koja uvijek zagovara porast proizvodnje, i Saudijskom Arabijom koja preporučuje konzervativniji pristup. Pa ipak, do sada je uspio održati ravnotežu između suprotstavljenih pogleda, dozvoljavajući proizvodnji da raste postepeno, u skladu sa oporavkom potražnje.

Uvećani kartel je stoga odigrao važnu ulogu onoga koji unosi balans na tržište – pozicija koju bi sada trebao težiti da održi. Ironično, OPEC+ će imati svoj udio u upravljanju prelaskom sa fosilnih goriva. Vrhunac potražnje nafte znači da će globalna potražnja biti na silaznoj putanji po prvi put ikada. Predstavljajući blizu 45 posto globalne proizvodnje, OPEC+ je u jedinstvenoj poziciji da garantuje izvjestan stepen stabilnosti signalizirajući svoju spremnost da nadoknadi viškove proizvodnje kako bi spriječio urušavanje cijena. Pad potražnje implicira da će se ponuda morati kontinuirano prilagođavati da spriječi inventare da prebrzo skoče, snizivši cijene nafte i prihode od iste.

Štaviše, kao ključni slučajni igrač u ovoj zelenoj revoluciji, ova bi grupa mogla pružiti značajan forum za razmjenu kritičkih informacija i dijeljenje najboljih praksi među državama članicama, od kojih će sve trebati učiniti svoje ekonomije manje ovisnim od prihoda od izvoza nafte.

Uglednikov sin

Da li će OPEC+ evoluirati u trajni savez ove vrste zavisit će od osoba poput ruskog predsjednika Vladimira Putina i saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, sina i nasljednika kralja Salmana bin Abdulaziza Al Sauda. Kolokvijalno poznat kao MBS, ovaj prestolonasljednik je daleko najekscentričnija i najkontroverznija ličnost u današnjoj naftnoj industriji.

U knjizi Blood and Oil, nagrađivani novinari Bradley Hope i Justin Scheck opisuju kako se 35-godišnji MBS uzdigao i postao jedan od najmoćnijih ljudi na Bliskom istoku. Između ostalog, MBS je odlučio pokrenuti rat cijenama protiv Rusije prošlog proljeća, kada je Kremlj odbio pristati na dodatne rezove u proizvodnji u odgovoru na šok COVID-19. Ali to nije bio prvi potres koji je on zadao, ili svojoj državi ili OPEC-u.

U pričanju ove priče, Hope i Scheck na samom početku objašnjavaju da su oni „istraživački reporteri koji su fokusirani na novac – na način na koji se troši, gdje teče i za šta se koristi“. Pod uslovom anonimnosti, intervjuisali su mnoge istaknute klevetnike unutar saudijskog establišmenta, i prikupili su još više informacije iz povjerljivih vladinih dokumenata, finansijskih datoteka i nekih od prestolonasljednikovih ranijih (bezuspješnih) poslovnih projekata.

Za razliku od većine saudijskih prinčeva, MBS nikada nije studirao u SAD-u ili Evropi. Njegov otac, koji je postao kralj 2015, nije želio da njegov omiljeni sin izgubi svoj saudijski identitet niti da ga moralno iskvari zapadnjačka kultura. Kako je govorio Ibn Saud, osnivač Saudijske Arabije: „Da bi bio lider ljudi, čovjek se mora obrazovati u svojoj domovini, među svojim narodom, i odrasti u okruženju uronjenom u tradicije i psihologiju svojih sunarodnjaka.“

Ovi čvrsti lokalni korijeni su omogućili MBS-u da postigne komplikovani ravnotežu, osiguravši svoj legitimitet među konzervativnim klericima u unutar vlastitog klana dok istovremeno gaji sliku reformatora među mnogima na Zapadu i rastućom skupinom mladih Saudijaca. Nedugo nakon što mu je otac dospio na tron, MBS je jasno dao do znanja da ne toleriše neslaganje. Počeo je izbacivati ili zatvarati svoje rivale iz kraljevske porodice, uključujući tadašnjeg prestolonasljednika Mohammada bin Nayefa. Prije nego je napunio 30, već je prikupio ogromnu moć kao ministar odbrane i direktor državnog naftnog diva Aramca, jedne od najvećih i najprofitabilnijih kompanija na svijetu. Do 2017, MBS je postao novi prestolonasljednih, nakon reorganizacije koju je proveo njegov otac.

Ova knjiga slika poznati portret MBS-a kao autoritarnog lidera kod kuće i asertivnog u inozemstvu. U 2015, sa željom da uspostavi svoj autoritet u regiji, pokrenuo je vojnu operaciju u Jemenu protiv pobunjenika Husa koje podržava Iran, iznenadivši svoje američke saveznike. Ova misija je trebala trajati svega nekoliko sedmica, ali je produbila sukob koji traje do danas.

MBS je naredio i otmicu libanskog premijera Saada Haririja i organizovao blokadu Katara, jer je smatrao da su i jedan i drugi isuviše blagi prema Iranu. Najzloglasnije od svega, pouzdano se vjeruje da je naredio ubistvo kolumniste Washington Posta Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu u oktobru 2018.

MBS-ovo autoritaran, impulsivan i nestabilan stil liderstva nije mu donio mnogo prijatelja u stranim prijestolnicama, uprkos njegovoj ogromnoj moći na Bliskom istoku i unutar naftne industrije. Ali zaslužio je da mu se pripišu zasluge jer je dao nacrt jasne strategije da okonča ovisnost Saudijske Arabije o nafti u okviru svog plana Vizija 2030 za diverzifikaciju i modernizaciju ekonomije. On također tvrdi da želi otvoriti saudijsko društvo svijetu, olabavivši zagušujuću vehabijsku tradiciju i razmontiravši duboko ukorijenjene strukture segregacije polova. Nešto od ovoga se već desilo, ali ostaje da se vidi koliko daleko će otići u slijeđenju svoje socijalne agende.

Sve i ako većina posmatrača odbaci Viziju 2030 kao ušminkanu vanjštinu prije nego ozbiljan plan, MBS ostaje jedan od nekolicine lidera u regiji koji je smislio nešto nalik na konkretni prijedlog kako se nositi sa krajem naftne ere. Kako bi uvjerio svoje sunarodnjake, često ih je podsjećao da je njegov djed „kralj Abdulaziz i ljudi koji su radili s njim, uspostavio Kraljevstvo a da nije ovisio o nafti, i upravljali su ovom državom bez nafte i živjeli su u ovoj državi bez nafte“.

Budući da se približava naftni vrhunac, mnogi na Bliskom istoku će se naći u istoj poziciji. Oni i njihovi lideri bi se trebali pripremiti prije nego što bude kasno.

* Edoardo Campanella je saradnik u Centru za upravljanje promjenom na Univerzitetu IE u Madridu i koautor je knjige (sa Martom Dassu) Anglo Nostalgia: The Politics of Emotion in a Fractured West.

(Agencije)

Procitano 73 puta

S5 Box