Vijesti iz svijeta
Svijet

Svijet (1056)

Ocijeni...
(0 glasova)

Piše: Abdullah Nasup

bojkotizraelU članku pod nazivom Arapski mislioci pozivaju na prekid bojkota i saradnju sa Izraelom objavljenom u The New York Timesu David M. Halbfinger piše o skupini arapskih mislilaca, novinara, umjetnika, političara i sl., koji se udružuju u pozivu na otvorenu saradnju sa Izraelom i odbacivanje bojkota.

Halbfinger navodi kako je ova grupa formirala udruženje pod nazivom Arapsko vijeće za regionalnu integraciju.

Vijeće je nedavno imalo prvi sastanak, koji je održan u Londonu. Sastanak je bio tajni zbog „sigurnosti učesnika“, ali je dopisniku New York Timesa dozboljeno da prisustvuje. Na sastanku su članovi vijeća iznijeli stav da su Arapi „najveća žrtva bojkota Izraela.“

Ideja ima podršku mislilaca, novinara, umjetnika, političara i sl., od Maroka do Arapskog zaljeva, ali se njeni nosioci boje osvete protivnika ideje, a neki su postali odbačeni zbog zastupanja ove ideje koja nije popularna među Arapima.

Mustafa ed-Dusuki, glavni urednik saudijskog lista el-Medžella, te američki analitičar, porijeklom irački Židov, Džozef Berud, su zagovornici ove ideje.

Dusuki je za NYT kazao kako je posljednjih godina obilazio arapske zemlje i susreo se sa mnogima „koji podržavaju ideju normalizacije odnosa sa Izraelom“, i samo čekaju osobu poput njega da ih povede na tom putu.

Džozef Berud je za NYT istakao kako je Arapsko vijeće za regionalnu integraciju odraz geopolitičke kalibracije zaljevskih i drugih arapskih zemalja i Izraela protiv Irana i iranskih marionetskih grupa u regiji, jer ove arapske zemlje osjećaju da je Izrael manji neprijatelj nego Iran.

Učesnici prvog sastanka vijeća predložili su osnivanje fakulteta za obuku nastavnika i osnivanje istraživačkih centara pri univerzitetima u Kazablanki, Amanu, Menami, Haifi, s ciljem populariziranja ideje normalizacije odnosa sa Izraelom. Jedan od učesika skupa bio je Džasim Mahmud, irački stručnjak za sigurnost, nastanjen u Njemačkoj, koji je govorio o tome kako arapske obavještajne službe, ma kako to čudno zvučalo, „kroz medije, škole i džamije šire radikalizam i rasizam protiv Izraela“. On je pozvao na to da se „o Izraelu i Židovima populariziraju revidirani stavovi“, te smatra da je to „pitanje nacionalne sigurnosti arapskih zemalja“.

Posebnu pohvalu za učešće na ovom skupu dobio je marginalni klerik iz libanskog Tripolija, po pimenu Salah Hamid, koji po pobvratku u Liban može biti izložen osvetničkim napadima. Hamid je na skupu izjavio: “Ne poričemo pravo Židova da imaju svoju državu.” Govorio je o tome kako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prema Židovima imao dobar donos, iako je bio oprezan. Također je istakao da „i Palestinci imaju pravo na svoju državu u granicama 1967. godine.“

Prema NYT skup ovog vijeća u London dobio je podršku i donacije američkih faktora, dok su organizatori i članovi vijeća istakli da donacije prikupljaju i u arapskim zemljama, naglašavajući da ih ne finansira ni jedna vlada, te da iza njihovog djelovanja ne stoji Izrael.

(Saff.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

arapskaligaArapska liga održat će hitan sastanak ministara vanjskih poslova u ponedjeljak, 25. novembra, na kojem će se razgovarati o odluci SAD-a da prizna legalnost izraelskih naselja na okupiranoj teritoriji na Zapadnoj obali, saopšteno je iz palestinske Ambasade u Kairu.
Palestinski ambasador u Kairu Diab el Lou izjavio je da će sastanak biti održan nakon što je Washington promijenio stav o naseljima.

Državni sekretar SAD Mike Pompeo izjavio je u ponedjeljak da Washington više ne smatra da je izgradnja izraelskih naselja suprotna međunarodnom pravu.
Lou je naglasio da je izjava Pompea još jedan u nizu jednostranih stavova SAD i odluka kojima se krši međunarodni zakon i relevantne rezolucije.

(Srna)

Ocijeni...
(0 glasova)

jerusalem1Izraelska policija zaključala je vrata džamije u starom dijelu grada okupiranog Istočnog Jerusalema koja pod Upravom palestinskih vakufa.

Riječ je o džamiji Er-Rasasi, koja se nalazi prekoputa džamije Al-Aksa, a izraelske vlasti zatvorile su je na period od pola godine.

Izraelska policija je kao razlog zatvaranja džamije navela da su neki njeni dijelovi korišteni kao kancelarije pri palestinskom Uredu za obrazovanje, javlja Anadolija.

Uredi Palestinske državne televizije i Ministarstva obrazovanja također su zatvoreni na šest mjeseci nakon pretresa izraelskih snaga.

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump u decembru 2017. godine, Jerusalem proglasio "glavnim gradom Izraela", izraelske vlasti intenzivirale su kršenja palestinskih prava i pritiske na palestinske institucije u Jerusalemu kao i istaknute ličnosti palestinskog društva.

(FENA)

Ocijeni...
(0 glasova)

google'Ili se predajemo ovoj ogromnoj nadzornoj mašini, ili se odričemo prednosti digitalnog svijeta', poručuju iz Amnesty Internationala.

Čineći svoje usluge na mreži besplatnim i neophodnim za milijarde ljudi, a zatim korištenjem tako prikupljenih ličnih podataka za ciljano oglašavanje, ugrožavaju slobodu mišljenja i izražavanja.

Međunarodna organizacija za ljudska prava Amnesty International saopštila je da se poslovni modeli kompanija Facebook i Google "temelje na nadzoru", uz ocjenu da je riječ o "sistemskoj prijetnji" u pogledu ljudskih prava.

U izvještaju nevladine organizacije tvrdi se da ove grupe, čineći svoje usluge na mreži besplatnim i neophodnim za milijarde ljudi, a zatim korištenjem tako prikupljenih ličnih podataka za ciljano oglašavanje, ugrožavaju slobodu mišljenja i izražavanja, Beta prenosi AFP.

Ljudi su danas u klopci

"Njihova podmukla kontrola naših digitalnih života podriva sam temelj privatnosti i jedan je od glavnih izazova našeg vremena kada je riječ o ljudskim pravima", smatra generalni sekretar Kumi Naidoo.

On je ocijenio da su ljudi danas "u klopci".

"Ili se predajemo ovoj ogromnoj nadzornoj mašini - gdje se naši podaci lako koriste za manipulaciju i uticaj na nas - ili se odričemo prednosti digitalnog svijeta", navodi generalni sekretar Amnesty Internationala.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

putin5Ruski predsjednik Vladimir Putin oštro je kritizirao zemlje poput SAD-a zbog toga što ignoriraju utjecaj proizvodnje nafte i plina iz škriljaca na životnu sredinu.

Rusija će uvijek biti odgovoran akter na globalnom energetskom tržištu, rekao je Putin.

Ruski predsjednik Vladimir Putin oštro je kritizirao zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država zbog toga što ignoriraju utjecaj proizvodnje nafte i plina iz škriljaca na životnu sredinu, opisujući to kao "barbarski" postupak koji Kremlj neće slijediti.

"Današnja tehnologija proizvodnje nafte iz škriljaca i plina iz škriljca bez sumnje je... barbarska", rekao je Putin u govoru na jednoj poslovnoj konferenciji u Moskvi, prenosi Tanjug američku TV mrežu CNBC.

Uništavanje životne sredine

"Te tehnologije uništavaju životnu sredinu", objasnio je on, dodajući da područja obuhvaćena takvim procesom ekstrakcije obično budu ostavljena u "stanju rizika".

"Uprkos svim ekonomskim koristima, nama te tehnologije ne trebaju i nikada to nećemo raditi. Možete biti sigurni da će Rusija uvijek biti odgovoran akter na globalnom energetskom tržištu", rekao je Putin.

CNCB navodi da američko Ministarstvo energetike nije bilo dostupno za komentar kada ih je ta redakcija kontaktirala, prenosi Tanjug.

(Agencije)

srijeda, 20 Novembar 2019 00:00

Budućnost iračke nafte u rukama Rusije

Ocijeni...
(0 glasova)

nafta1Uprkos neprekidnim protestima u Bagdadu i odlasku brojnih stranih diplomata iz sigurnosnih razloga, snaga Rusije se i dalje povećava.

Ne samo da je njena ambasada ostala otvorena tokom posljednjih sedmica nemira, nego je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prošlog mjeseca bio u posjeti prvo Bagdadu, a zatim i Erbilu.

Njegova turneja nije ličila na uobičajenu diplomatsku misiju, jer nisu potpisani nikakvi formalni sporazumi, a politika ili pitanje Sirije i terorizma nisu bili u fokusu interesiranja, napisali su Vera Mironhova i Mohammed Hussein u tekstu objavljenom u američkom magazinu Foreign Policy.

Zapravo, većina učesnika bili su poslovni ljudi, uključujući predstavnike ruskih naftnih i plinskih kompanija kao što su Gazprom Neft, Rosneft, Soyuzneftegaz i Lukoil.
Ulažu se milijarde dolara

"Tokom sastanaka su razgovarali samo o bilateralnim trgovinskim odnosima, a Rusi su željeli biti sigurni da sve ide glatko kada je riječ o projektima ruskih energetskih kompanija u Iraku", rekao je izvor blizak iračkom premijeru, koji je zatražio da ostane anoniman.

Ne bi trebalo biti iznenađenje da je, nakon što je u proteklih devet godina uloženo više od deset milijardi dolara u irački energetski sektor, interes Rusije u toj zemlji uglavnom usredotočen na trgovinska pitanja.

Ruske kompanije su već dobro zastupljene među naftnim kompanijama u Iraku, a zbog dugoročne prirode ugovora o nafti i gasu, tržišni udio Rusije će se s vremenom samo povećavati.

Ostali ugovori iz 2011. godine obuhvataju 2,5 milijardi dolara ulaganja Gazproma i njegovih partnera samo u centralnom Iraku i regiji Kurdistan.

Pored toga, kompanija Gazprom je proizvela oko tri miliona barela nafte sa polja Sarqala u Garmianu te pokrenula nekoliko istraživačkih projekata na poljima Halabja i Shakal.

U septembru je ruska kompanija Stroytransgaz dobila ugovor na 34 godine za istraživanje nafte i plina u iračkoj provinciji Anbar.

(AJB)

 

srijeda, 20 Novembar 2019 00:00

Da li je blizu rješenje krize u GCC-u?

Ocijeni...
(0 glasova)

saudija5Napadi na Aramco 14. septembra natjerali su Saudijsku Arabiju da revidira svoje politike prema regiji i GCC-u?

Lideri članica GCC-a poziraju tokom samiza Vijeća zaljevske saradnje u Meki 30. maja ove godineReuters

Znakove deeskalacije situacije nedavno su se počeli pojavljivati u Zaljevu, sugerirajući kako se, nakon više od dvije i po godine, Vijeće zaljevske saradnje (GCC) možda kreće ka rješenju.

Ranije govor mjeseca su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, države koje su nametnule blokadu Kataru u junu 2017. godine, zvanično objavili kako će učestvovati u nogometnom turniru Kup Arabijskog zaljeva koji će se kasnije ovog mjeseca održati u Dohi.

„Nogometna odluka je veoma politička odluka“, komentirao je Abdulkhaleq Abdullah, profesor političkih nauka koji je poznat po bliskosti sa krugovima koji donose odluke u Abu Dabiju. „Ovo je priprema za veće stvari“, dodao je.

Nadalje, visokopozicionirani zvaničnik kazao je novinarima kako Katar pravi „ohrabrujuće pozitivne korake“ na popravljanju odnosa sa susjedima.
Jemen, Iran, Trump

Proteklih sedmica, sukobljene kampanje na društvenim mrežama obje strane su smanjene kao mjera izgradnje samopouzdanja kako bi se stvorilo bolje okruženje za razgovore svih strana.

Sve ovo se dešava nakon posjete katarskog premijera Abdullaha bin Nassera bin Khalife Al Thanija Saudijskoj Arabiji na vanrednom samitu GCC-a u Meki nakon napada na naftne tankere u Omanskom zaljevu. To je bila posjeta najvišeg zvaničnika kraljevstvu od početka opsade.

Ovi koraci deeskalacije se ne dešavaju u vakuumu i povezani su sa regionalnim faktorima među kojima su rat u Jemenu, tenzije sa Iranom i politike Trumpove administracije prema Bliskom istoku.

Dok je bilo nekoliko događaja koji su utjecali na stanje u regiji i učinili je podložnijom za obnovu dijaloga, čini se kako su napadi bespilotnim letjelicama 14. septembra na naftna postrojenja saudijskog Aramca imali značajan utjecaj na Rijad. Oni su bili prekretnica saudijske vanjske politike na mnogim nivoima, uključujući krizu GCC-a.

Utjecaj napada na Aramca je bio daleko veći od finansijskih gubitaka kompanije koji su zabilježeni kao posljedica štete njenih postrojenja i privremenog smanjenja svakodnevne proizvodnje nafte.

Bez obzira odakle su letjelice došle – iz Jemena, Iraka ili Irana – činjenica da su mogle doći do postrojenja Aramca predstavlja najveći američki neuspjeh u Zaljevu otkako je Donald Trump na vlasti. Zbog toga su napadi poljuljali odnose, za koje su mnoge mislili da su veoma jaki, između Rijada i Trumpove administracije na barem dvije instance.
Nepovjerenje prema SAD-u

Prvo, uspješan napad je doveo u pitanje sposobnost Saudijske Arabije da se zaštiti kroz savez sa SAD-om i korištenjem američke vojne tehnologije. Tako, pošto napredni američki protivraketni odbrambeni sistem Patriot nije uspio zaštititi vitalne nacionalne ciljeve kao što je Aramco od dronova, postavlja se pitanje: Zašto saudijski lideri žele kupiti još oružja i vojne tehnologije od SAD-a?

Tako da napadi nisu samo opasno potkopali vrijednost dogovora o oružju teških 110 milijardi dolara koje je Trump obećao saudijskim liderima proljeća 2017. godine, no ono što je važnije je to da su otkrili veliku ranjivost Saudijske Arabije i izazvali veliku brigu ako bi eventualno nekada došlo do eskalacije situacije sa Iranom ili Husima.

Drugo, incident od 14. septembra je također ukazao na nelojalnost Trumpove administracije saveznicima. Washington je odbio napasti Iran u znak odgovora i, umjesto toga, počeo se cjenkati sa Saudijskom Arabijom ko bi trebao pokrivati troškove američkog vojnog angažmana. Skoro mjesec dana nakon napada, SAD šalje 3.000 vojnika u Zaljev, a američki predsjednik trijumfalno govori: „Saudijska Arabija nam je, na moj zahtjev, pristala platiti sve što radimo“.

Ubrzo nakon toga je došla Trumpova odluka da se povuče sa sjeveroistoka Sirije, čime je u konačnici napustio svoje saveznike u borbi protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL ili ISIS), odnosno kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG) uoči vojne operacije Turske za koju je YPG teroristička organizacija. U Rijadu su ova dešavanja tumačena kao dodatni dokaz da se SAD-u ne može vjerovati.

Ove dvije spoznaje – kako svo američko naoružanje ne može zaštitit državu i kako SAD više nije pouzdan partner – izgleda da je ponukalo reviziju saudijske vanjske politike i strategije nacionalne sigurnosti. Rezultati toga su već jasni.
Ogromni izazovi regije

Krajem oktobra, Saudijska Arabija je nadgledala pregovore između jemenskog predsjednika Abd Rabbua Mansoura Hadija i secesionističkog Južnog tranzicijskog vijeća koje se borilo za kontrolu nad južnim Jemenom. U novembru je objavljen mirovni dogovor koji je prijestolonasljednik Mohammed bin Salman (MBS) opisao kao važan korak ka „političkom rješenju u Jemenu“.

U međuvremenu je Saudijska Arabija tražila načine za deeskalaciju sukoba sa Iranom. Nedavno je New York Times izvijestio kako su „Saudijska Arabija i Iran su poduzeli korake ka indirektnim razgovorima kako bi pokušali ublažiti međusobne tenzije“. Saudijski glavni saveznik iz regije, UAE, također učestvuje u pokušajima deeskalacije. Ranije ovog mjeseca je emiratski ministar vanjske poslove Anwar Gargash kazao kako dalja eskalacija sa Iranom „nikome ne služi“ i kako nema prostora za „kolektivnu diplomatiju“.

U ovom kontekstu, otvaranja država koje blokiraju Katar ka Dohi ne trebaju iznenađivati. Napredak u zamrznutom regionalnom sporu je veoma moguć. U konačnici, pošto Trump nije uspio osigurati regionalnu bezbjednost, Saudijska Arabija definitivno treba jak i jedinstven GCC kako bi se nosila sa ogromnom regionalnim izazovima. Kuvajtski stalni napori u posredovanju tokom posljednje dvije i po godine su osigurali da vrata ka direktnim pregovorima ostanu široko otvorena.

Nejasno je da li će ovi rani znakovi ponovnog povezivanja dovesti do potpunog restarta odnosa između Katara i susjeda koji ga blokiraju. Ipak, sigurno se može reći kako nadolazeći samit GCC-a, koji treba biti održan sredinom decembra u UAE-u, već ima predispozicije da bude značajno drugačiji od onog iz 2017. koji je trajao samo dva sata, a ne dva dana, i dodatno produbio jaz.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Ibrahim Fraihat (Al Jazeera English)

Ocijeni...
(0 glasova)

ukrajinaMinistar vanjskih poslova Ukrajine uoči sastanka četiri zemlje kaže da je Kijev spreman prihvatiti kompromis za okončanje sukoba.

Čelnici Ukrajine, Rusije, Njemačke i Francuske trebali bi se sastati sljedeći mjesec i pokušati okončati sukob.

Ukrajina je spremna prihvatiti "razuman kompromis" na sastanku na vrhu o rješenju sukoba u istočnoj Ukrajini, izjavio je ministar vanjskih poslova Vadim Pristajko.

Čelnici Ukrajine, Rusije, Njemačke i Francuske trebali bi se sastati sljedeći mjesec u takozvanom normandijskom formatu i pokušati okončati sukob ukrajinskih vojnika i snaga koje podržavaju Rusi, u kojem je u pet godina ubijeno više od 13.000 ljudi.

"Idemo na sastanak s otvorenim idejama, umom i spremni smo prihvatiti razuman kompromis", rekao je Pristajko novinarima tokom susreta s njemačkim kolegom Heikom Maasom.
Doći do trajnog rješenja sukoba

Maas je kazao da će Njemačka i Francuska sve učiniti kako bi pomogle pronaći trajno rješenje sukoba i dodao da se njima čini da "je vrijeme da Rusija nešto poduzme" i pomogne u okončanju sukoba.

Sastanak na vrhu bit će prvi susret čelnika četiri zemlje u više od tri godine, a pratit će ga niz mjera Kijeva i Moskve, uključujući razmjene zatvorenika i postupna povlačenja vojnika.

Rusija je anektirala ukrajinski poluotok Krim 2014. godine, nakon što je predsjednik kojeg je podržala Moskva zbačen sa vlasti poslije uličnih protesta.

Rusiji su ubrzo nametnute međunarodne sankcije.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

talibani1Talibani su na jugu Afganistana oslobodili Amerikanca i Australca, koji su više od tri godine bili zatočenici.

Talibani nisu htjeli da oslobode dvojicu profesora dok ne dobiju dokaz da su njihovi ljudi stigli u Katar, navodi APEPA.

Talibani su objavili da su na jugu Afganistana oslobodili dvojicu taoca, Amerikanca i Australca, koji su više od tri godine bili zatočenici.

Predstavnik talibana je saopćio da su Amerikanac Kevin King i Australac Timothy Weeks oslobođeni u provinciji Zabul u oblasti koja je većim dijelom pod kontrolom talibana, prenosi Tanjug.

Za sada nije poznato da li su Amerikanac i Australac, obojica profesori na američkom univerzitetu u Kabulu, predati predstavnicima afganistanske vlade, posrednicima ili američkim snagama, prenosi AP.

Razmjena zatvorenika

Oni su oslobođeni nekoliko sati nakon što je afganistanska vlada oslobodila trojicu talibanskih zatvorenika koji su prebačeni u Katar.

Ranije su talibani objavili da će trojica talibanskih zatvorenika koje je oslobodio Kabul biti razmijenjeni za američkog i australskog taoca.

Među trojicom talibanskih zatvorenika je i Anas Haqqani, mlađi brat Sirajuddina Haqqanija koji predvodi zloglasnu mrežu Haqqani.

Po svemu sudeći, talibani nisu htjeli da oslobode dvojicu profesora dok ne dobiju dokaz da su njihovi ljudi stigli u Katar, primjećuje američka agencija.

 

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

pariz3Bio je 17. oktobar 1961. Ako na Googleovom pretraživaču upišete taj datum, vidjet ćete da se ništa bitno nije događalo. "Hit the Road Jack" bila je najslušanija pjesma u Americi, Nikita Hruščov u Moskvi je održao govor koji je trajao punih 6 sati i 20 minuta. Niko bitan nije rođen i niko bitan nije umro tog dana, osim dvjestotinjak nebitnih Alžiraca, čija su tijela plutala Senom kroz Pariz.

Razumijem. Nikad niste čuli za krvavi pir poznatiji kao Pariski masakr. Nisu mnogi, čak ni u samoj Francuskoj jer je sve do 1990-ih to bila tabu tema francuskog društva, baš kao što je u Italiji sve do kraja 20. stoljeća bilo zabranjeno prikazivanje filma Lion of the Desert. Brisanje kolektivne memorije o barbarstvima s polovine 20. stoljeća uobičajeno je u Italiji i Francuskoj jer se nikako ne uklapaju u mit o civiliziranju prekomorskih (kolonijalnih) teritorija. Alžirsko-francuski rat (1954–1962) u Francuskoj javnosti poznat je kao bezimeni rat, a učesnici u ratu tek su 1974. dobili status veterana, kao i kolektivno pomilovanje bez obzira na zvjerstva koja su činili. Kakav je rat vođen najbolje ilustrira činjenica da su nad živim Alžircima vezanim za stubove u alžirskim pustinjama obavljana testiranja atomskih bombi. Ubistva nisu izostala ni na samom tlu kontinentalne Francuske, a tek potkraj prošlog stoljeća u francuskim sudskim i policijskim arhivima, i dalje uz velike restrikcije, počelo se istraživati i pisati o tome.

Britanski historičar Martin Evans u knjizi Algeria: France Undeclared War, o Pariskom masakru piše sljedeće:

U 5:30 ujutro, pod jakom kišom, u Pariz se sručilo 30.000 nenaoružanih Alžiraca, došavši iz okolnih mjesta i siromašnih predgrađa – Nanterre, Colombe, Gennevilliers. Demonstrante su uglavnom sačinjavali mladići i žene, ali i starije osobe i poneke majke s malom djecom. To je bio još jedan primjer političke angažiranosti Alžiraca, koji su se kretali od margina ka centru kako bi zauzeli javni prostor. Ovog puta, međutim, taj izazov bio je glavni grad kolonijalnog neprijatelja, a gašenje protestne šetnje bilo je nemilosrdno. Neke su jurili po ulicama i stanicama podzemne željeznice, druge su pretukli do smrti i bacili u Senu, mnogi drugi, njih 11.538, natrpani su u kamione i otpremljeni na stadione, nakon čega je većina deportirana u Alžir.

Simone de Beauvoir u svojim memoarima La Force des choses piše da su Alžirce jurili ulicama i po stanicama podzemne željeznice, uhapšenima su vezivali ruke udarajući ih pendrecima, bacajući ih zatim u Senu – neki su bili još živi, nakon čega bi se u agoniji utopili. Više od 10.000 zatočenih odvedeno je u Vel' d'Hiv', poput Jevreja u Drancy ranije. Među uhapšenim demonstrantima, osim većinski Magrebljana, bilo je i Portugalaca, Španaca i Italijana. Torture su provođene i u policijskim stanicama, hiljade ljudi zatočene su i mučene bez ikakve optužnice. Tog dana tijela desetaka Alžiraca završila su u pariskoj rijeci Seni.

Kako je moguće da se jedno takvo zvjerstvo dogodilo u srcu Francuske? Zar je moguće da su Parižani sve nijemo posmatrali?

Prema tvrdnji Le Mondea, tadašnji ministar policije Maurice Papon zataškao je cijeli slučaj. Francuskom je zavladala medijska blokada. Sutradan, 18. oktobra, tada 30-godišnji član parlamenta Ahmed Djebbour pozvao je vladu da se očituje o događajima koji su se zbili, kao i da ukine neshvatljive poteze prema muslimanima u društvu čiji je slogan "Sloboda, jednakost, bratstvo". Prethodno, 5. oktobra, Papon je Alžircima u Parizu uveo policijski sat od 20:30 do 5:30 svakog dana, na taj način prisilno uklanjajući Alžirce s ulica držeći ih zatvorenim u kućama. Jedini izuzetak bio je posao, ali čak i takav izlazak morao je odobriti sektorski koordinator banlieuea (četvrti). Tokom karijere višeg zvaničnika u upravnim trupama između 1940. i 1962. Papon se neprestano kretao na relaciji Alžir – Maroko – Pariz, a kad je u martu 1958. postavljen za ministra policije, trebao je primijeniti svoje veliko kolonijalno znanje represivne tehnike u borbi protiv FLN-a u Parizu.

Protest Ahmeda Djebboura, koga su podržali i socijalisti u parlamentu, primorao je vladu da se očituje o događanjima 17. oktobra u Parizu. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Francuske Roger Frey izvijestio je da su 17. oktobra stradala dvojica nenaoružanih Alžiraca.

Paponove akcije 1961. obuhvaćene su općom amnestijom i cijeli incident nikad nije bio predmet službene istrage. Policajce koji su optuživani za ubistva sudovi su sistematski oslobađali bilo kakve krivice. Iako je postao francuski ministar u vladi 1978, tri godine kasnije bio je primoran podnijeti ostavku zbog otkrića njegove uloge i saradnji s nacistima.
Vladino opstruiranje bilo kakve istrage

U sljedećim godinama Vlada je opstruirala bilo kakve istrage, a 1979. donesena je zakonska zabrana koja ograničava pristup arhivima, čime je historičarima onemogućeno da konsultiraju zvanične policijske i pravosudne zapise koji se odnose na 17. oktobar 1961. Ta zabrana primorala je istraživače da tragaju za svim mogućim alternativnim informacijama, od novinarskih izvora do usmenih svjedočenja i privatnih radova.

Michel Levine objavio je 1985. knjigu Les Ratonnades d’octobre: Un meurtre collectif à Paris en 1961, koja se zasnivala na savremenim traktatima, novinskim izvještajima, dnevnicima, arhivima FLN-a i intervjuima s brojnim učesnicima ili posmatračima iz Alžira i Francuske. Iako je zaključio da broj umrlih vjerovatno nikad neće biti poznat, složio se da broj žrtava vjerovatno iznosi do 200. U to vrijeme nije bilo gotovo nikakvog zanimanja javnosti za taj događaj, pa je Levine, razočaran zbog tolike nezainteresiranosti, uništio sve svoje vrijedne istraživačke bilješke.

Godinu kasnije detaljna historija FLN-a u Francuskoj Alija Harouna, Le 7e Wilaya, izazvala je veliko interesovanje, s obzirom na to da je Haroun bio istaknuti član FLN-a i imao pristup raznim FLN-ovim arhivima i dokumentima, kao i intervjuima s pripadnicima FLN-a u to doba. Zaključak njegovog istraživanja bio je 200 brutalno ubijenih Alžiraca i 2.300 teško povrijeđenih.

Godine 1988. Papon je objavio autobiografiju Les Chevaux du pouvoir, u kojoj je pisao o svojim herojskim poduhvatima protiv FLN-a, ponavljajući sumnjivu verziju događanja od 17. oktobra. Tvrdio je da se nikakav masakr nije dogodio i da su naoružani FLN-ovci pucali na policiju kako bi izazvali krvoproliće, te da su njegovi ljudi pokazali odvažnu samodisciplinu u sprečavanju opasnog napada na sjedište Vlade tokom kojeg su stradala samo dva Alžirca. Iako se Papon mogao pozivati na ključne dokumente u svom privatnom vlasništvu, izvještaje identične onima koje smo kasnije pronašli u arhivima Ministarstva policije, njegova selektivna upotreba tog materijala, od kojih nijedan nije bio dostupan historičarima do 1998, značila je da njegova autobiografija nije ponudila nikakve nove informacije ili uvide nego da je to pokušaj skretanja pažnje s optužbi koje su tada podignute protiv njega zbog uloge u deportaciji Jevreja iz Bordeauxa u plinske komore tokom perioda 1942–1944.

Godine 1991. izašlo je najrevolucionarnije i najutjecajnije istraživanje o 17. oktobru 1961. francuskog historičara i političkog aktivista Jean-Luca Einaudija, La Bataille de Paris, 17 octobre 1961, u kojem je, također, konsultirao arhive FLN-a, ali najvažniji dio istraživanja bili su intervjui s učesnicima s obje strane, koji su mu pružili detaljne i grafičke prikaze policijskog nasilja. U februaru 1999. Papon je tužio Einaudija za klevetu. U sudnici se ovog puta zvanično koristio termin masakr i nije se igralo po pravilima političkog davljenika Papona. Unatoč tužbi i potrebi za odbranom svojih stajališta, francuske vlasti i dalje nisu dopuštale pristup policijskim i sudskim arhivima. Dana 26. marta 1999. sud je zvanično odbacio njegovu tužbu. Tek u decembru 2000. Einaudiju je dopušten djelomičan pristup policijskim arhivima, ali to se dogodilo punih 30 mjeseci nakon davanja dopuštenja Jean-Paulu Brunetu, autoru knjige Police contre FLN, čije se cjelokupno istraživanje svodilo na minimiziranje broja žrtava i opovrgavanje teze da se dogodio masakr.

Kraj 40-godišnje šutnje

Četrdesetogodišnju šutnju i zataškavanje Pariskog masakra prekinula je 1999. istraga Vlade Francuske u kojoj je zaključeno da se 17. oktobra 1961. dogodilo samo 48 utapanja i 142 slične smrti Alžiraca tokom sedmica prije i poslije, od kojih je 110 pronađeno u Seni. Niko nikad nije odgovarao niti je osuđen za Pariski masakr i brutalna ubistva Alžiraca, čija su tijela danima kasnije plutala Senom.

Paponu za to nikad nije suđeno, ali mu je suđeno 1997. za deportaciju Jevreja u plinske komore. Osuđen je na deset godina zatvora, međutim, tokom žalbenog postupka pobjegao je u Švicarsku pod imenom Robert de La Rochefoucauld. Sljedeće godine švicarske vlasti isporučile su ga Francuskoj. Pravi Robert de La Rochefoucauld bio je heroj francuskog otpora koji je dugo poznavao Papona, pa mu je dao svoj pasoš da pobjegne u Švicarsku. Po povratku u Francusku služio je zatvorsku kaznu, a Jacques Chirac uporno je odbijao njegove molbe za amnestiju zbog lošeg zdravstvenog stanja. Ipak, francuski sud nakon tri godine nagodbom je odobrio prijevremeno puštanje na slobodu uz plaćanje kazne od 65.000 eura. Umro je 2007. u 96. godini.

Dana 17. oktobra 2001, na 40. godišnjicu stradanja, socijalistički gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoe svečano je postavio spomen-ploču na mostu Saint-Michel u znak sjećanja na ubijene u Pariskom masakru, a 2002. francuski predsjednik Jospin priznao je da su Alžirci i francuski Alžirci ubijeni uslijed krvave represije, ali nije rekao ko je odgovoran niti je iskazao službeno izvinjenje žrtvama i alžirskom narodu.

Resul Mehmedović (Al Jazeera)

Stranica 2 od 76

S5 Box