Vijesti iz svijeta
Svijet

Svijet (1372)

Ocijeni...
(0 glasova)

spanijaNekadašnja nogometna zvijezda Fred Oumar Kanoute (Frederic Kanoute) sakupio je milion američkih dolara kroz internetsku kampanju za namjensku izgradnju, prvu nakon 700 godina, džamije i kulturnog centra u španskoj Sevilli, piše Al Jazeera English.

Kanoute, musliman rođen u Francuskoj malijskog porijekla koji je ranije igrao za nogometni klub Sevilla, kao i za Lyon, West Ham, Tottenham, te reprezentaciju Malija, pokrenuo je kampanju prošle godine na platformi LaunchGood koja je fokusirana na globalnu muslimansku zajednicu.

„Hvala svima i da Allah nagradi sve koji su učestvovali u kampanji“, objavio je on na Twitteru.

Njegova kampanja „Kanoute 4 Seville Mosque“ će sakupljati novac sve do 27. maja, a procjenjuje se kako cijeli projekat izgradnje košta dvanaest miliona eura (13,1 milion dolara).

Dva miliona muslimana

Prošle godine, Kanoute se udružio sa Fondacijom Seville Mosque Foundation (SMF).

„Kada sam došao u Sevilju, bilo je jako teško naći džamiju. Morao sam pitati ljude kako je mogu naći“, kaže za Al Jazeeru Francuz koji je sa dvadeset prešao na islam.

Dodaje kako je zajednica muslimana Sevilje „prekrasna mješavina“ Španaca koji su prešli na islam, druge generacije španskih muslimana, te ljudi porijeklom iz Alžira, Maroka, Senegala i Malija.

Procjenjuje se kako u Španiji živi dva miliona muslimana, od kojih 30.000 živi u Sevilji.

Kanoute, prvak Španije i osvajač Kupa UEFA, 2007. godine je kupio musalu (mjesto za molitvu) u Sevilji koja je bila pred zatvaranjem jer je isticao ugovor o zakupu prostora. On je ranije opisivao taj prostor kao „privremenu džamiju“. Kroz projekat se obećava kako će ona biti stalna i znatno veća.

„Jako ga poštuju u Sevilji, ne samo zbog nogometa, već zbog toga kakav je čovjek. Kada imate nekoga uz sebe kao što je Oumar, ljudi žele čuti vaše priče, žele znati više o vama i šta radite“, za Al Jazeeru govori Ibrahim Hernandez, direktor SMF-a.

(AJB)

Ocijeni...
(0 glasova)

sirija1Rusija šalje sirijske mladiće iz grada Homsa, koji je pod kontrolom Assadovog režima, na istok Libije kako bi se borili u redovima nelegitimnih snaga pod vodstvom Khalife Haftara, a to rade za 1.500 dolara mjesečno, javlja Anadolu Agency (AA).

Rusija, koja daje podršku Assadovom režimu u Siriji, sada želi podržati Khalifu Haftara na istoku Libije i to plaćenim ratnicima iz Sirije, javljaju lokalni izvori.

U registracionim centrima otvorenim u Homsu, Rusija bilježi one koji se žele boriti u redovima vođe nelegitimnih snaga na istoku Libije za 1.500 dolara mjesečno.

Iran, također jedan od pristaša Assadovog režima, pruža logističku potporu Rusiji u ovim aktivnostima.

Navodi se kako je 600 mladića, registriranih na sjeveru Homsa, najprije iranskim i ruskim vojnim vozilima transportovano na vojni aerodrom Hama, odakle su prebačeni u Latakiju.

Izvori navode kako se radi mahom o sirijskim civilima, koji se šalju u Haftarove redove. Unaprijed im se uplaćuje 500 dolara.

Rusija je od početka maja regrutovala i u redove Haftarovih snaga poslala nekoliko stotina osoba.

(AA)

Ocijeni...
(0 glasova)

libija1Libijska vojska je saopćila kako je uspostavljena kontrola nad vojnom bazom Al-Watiya, koja je bila pod okupacijom milicije odane Khalifi Haftaru, lideru nelegitimnih snaga na istoku zemlje, javlja Anadolu Agency (AA).

Iz Službe za medije ”Operacije Vulkan bijesa“, koju vodi libijska vojska, navodi se kako je komandant Osama al-Juwaili saopćio da je uspostavljena kontrola nad vojnom bazom al-Watiya.

Zračne snage libijske vojske u posljednjih 48 sati uništile su ukupno tri zračna odbrambena sistema ruske proizvodnje Pancir, od toga su dva bila u bazi al-Watiya, a koje su Haftarovim snagama obezbijedili Ujedinjeni Arapski Emirati.

Nakon što je Haftar u aprilu 2019. naredio napad na Tripoli, bazu Al-Watiye je intenzivno koristio za bombardovanje područja u blizini glavnog grada.

Libijska vojska je operacijom ”Izvor mira”, pokrenutom 25. marta oduzela prednost koju su Haftarove snage imale korištenjem baze. Baza zbog svog položaja i razmjera ima strateški značaj.

Ujedno to je druga najvažnija zračna baza, nakon aerodroma Mitiga. Također, al-Watiya je jedina baza preko koje se ne odvijaju civilni letovi.

Haftarove snage al-Watiyu su zauzele u augustu 2014., a provladine snage su do kraja 2016. vršile pripreme oko baze kako bi uspostavile ponovnu kontrolu. U aprilu 2019. je nakratko vraćena kontrola, ali je ponovo izgubljena.

Libijska vojska je u napadu 3. aprila izvedenom na ovu bazu uništila nekoliko letjelica, vozila, teško naoružanje i tome slično koje su koristile Haftarove snage.

Baza je važna i radi kontrole nad zapadnim dijelovima Tripolija.

(AA)

Ocijeni...
(0 glasova)

njemacka3Nepoznati vandali ostavili su svinjsku glavu na ulazna vrata džamije u Stuttgartu, a incident se dogodio sinoć pola sata prije ponoći, javlja Anadolu Agency (AA).

Radi se o džamiji Fatih koja djeluje pod okriljem Turske islamske zajednice Diyanet (DITIB), u regiji Vaihingen Enz. Dvije osobe došle su do džamije 23:30 sati, ostavile svinjsku glavu na vratima i pobjegle. Incident su zabilježile sigunosne kamere.

(AA) 

 

  

Ocijeni...
(0 glasova)

snajperista3Najefikasniji snajperista u američkoj vojnoj historiji Chris Kyle, bivši mornarički specijalac i autor knjige Američki snajper, ubijen je iz vatrenog oružja u Texasu, prenose agencije.

Kyle i još jedna osoba iz za sada nepoznatih razloga ubijene su u subotu u streljani Rough Creek Lodge's u sjevernom Texasu.

Osumnjičeni za ubistvo Eddie Ray Routh pokušao je pobjeći, ali je uhapšen, objavio je kabinet mjesnog šerifa.

Identitet druge ubijene osobe nije objavljen.

'Čista savjest'

Kyle (38) je napisao je knjigu Američki snajper o svojoj službi u američkoj vojsci od 1999. do 2009. godine.
On je sa 160 potvrđenih ubistava, "najsmrtonosniji" snajperista u američkoj vojnoj historiji, iako u svojoj knjizi tvrdi da je ubio 255 ljudi.

Međutim, nakon objavljivanja knjige, rekao je da žali samo za saborcima.

"Moji neprijatelji su divljaci. Žalim samo za ljudima koje nisam mogao spasiti, marincima, vojnicima, drugovima... Stojim pred Bogom čiste savjesti", rekao je on.

Kyle je odslužio četiri rotacije u Iraku i za hrabrost je odlikovan dvjema Srebrnim zvijezdama.

U Iraku se brzo pročulo za njega, pa su ga u gradu Ramadi prozvali "Šejtan od Ramadija".

Kyle je odrastao odlazeći u lov na jelene, s puškom koju mu je poklonio otac.

Nije bio svjestan svojih sposobnosti dok se nije priključio mornarici, gdje je kasnije izabran za člana prestižne jedinice SEALs.

Pokušaji ubistva

Ovaj nekadašnji rodeo jahač kaže da je za njega čast što su ga Iračani zvali đavolom i ne pokazuje žaljenje dok govori kako je uživao u mučenju neprijatelja.

"Šokantno je i zapanjujuće da je Kyle ovako završio život nakon svega što je prošao u karijeri", kazao je koautor njegove knjige Scott McEwen.

U nedavnom intervjuu u povodu pokolja djece u osnovnoj školi u Newtownu i polemike o kontroli naoružanja koja se potom razvila, Kyle je izjavio kako je protiv toga i založio se da se učitelji obuče za upotrebu vatrenog oružja i naoružaju.

Američki snajperista se 2009. godine povukao sa ratišta i od tada je živio u Texasu sa suprugom i dvoje djece.

Bio je vlasnik kompanije koja obučava sljedeću generaciju američkih snajperista te zaštitarske firme.

Prije ubistva, na Kylea su dva puta pucali, šest puta je bio na meti bombaških napada, a glava mu je bila ucijenjena na 20.000 dolara.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

saudija4Zvaničnik ministarstva je prijavio 2.840 novih slučajeva, što ukupno iznosi 51.980. To je porast od prosječno oko 1.500 novih slučajeva dnevno tokom protekle sedmice.

Zvaničnik je kazao da se broj smrtnih slučajeva u Kraljevini povećao za 10 na 302.

U Saudijskoj Arabiji prvi slučaj zaraze virusom COVID-19 registrovan je 2. marta, nekoliko sedmica nakon izbijanja pandemije u Aziji.

(FENA)

Ocijeni...
(0 glasova)

hrvatska1Iako je središnja komemoracija žrtvama u austrijskom Bleiburgu u obliku masovnog skupa u kojem se održavala dosadašnjih godina otkazana zbog, kako je objašnjeno, pandemije korona virusa, te će se kao manja komemorativna manifestacija održati i tamo, ali i Zagrebu i Sarajevu, samim činom održavanja, ali i 'preseljenjem' bliže, ne prolazi ni ove godine bez kontroverzi, političkih, ideoloških i drugih sukoba.

Pogotovo zbog komemoracije u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, zbog čega je u Sarajevu održan i prosvjed, a na političkoj i javnoj sceni u BiH pojavile su se osude, prozivke, optužbe i protuoptužbe.

Najveća osveta u Europi

Za to vrijeme, u Zagrebu je na djelu 'tiha misa' - pitanje komemoracije, koja će se održati na groblju Mirogoj uz molitvu i dovu te polaganje vijenaca u ime državnih izaslanstava, nije za sada u fokusu javnosti, ali ni politike, iako je službenom Zagrebu, primjerice, Svjetski židovski kongres povodom komemoracije poručio da prestane sudjelovati u veličanju ustaškog režima.

Osveta žrtvu ne čini patriotom niti abolira ustaški režim

Ništa se, navodi Klasić, na komemoracijama u Bleiburgu nije mijenjalo dok vlasti i predstavnici crkve u Austriji nisu reagirali, a da nisu, vjerojatno bi i ikonografija i poruke, kaže, bile slične.

"Kada se zaprijetilo strogim kažnjavanjem i kada su neki kažnjeni, onda se polako počelo od toga odustajati i nekako mi se čini da kada se to dogodilo, da je onda polako splasnuo i masovni interes".

I kad je u pitanju komemoracija u Zagrebu, smatra da je tu potrebna pažljivost je, kako kaže, nema dileme da činjenica što je netko ubijen u osveti ne čini ga, ističe, niti nevinim niti hrvatskim patriotom, a ustaški režim i NDH ne abolira zločinačkog karaktera.

"To bi se, između ostaloga, na takvim mjestima trebalo jasno i glasno čuti, međutim ja nikad kada su predstavnici hrvatske vlasti dolazili na Bleiburg nisam čuo da je barem netko spomenuo da su to bili pripadnici vojske koja je činila zločine, da su bili pripadnici režima koji se zasnivao na rasizmu i koji je provodio genocid".

I dok rijetko tko osporava da su partizanske snage kod Bleiburga počinile zločin, neki upozoravaju da je pod 'plaštom' komemoracija u Bleiburgu svih ovih godina zapravo veličana Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i ustaški režim, njegovi zločini su relativizirani, a povijest se revizionirala.

Hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić podsjeća da je nakon 15. svibnja 1945. uslijedila osveta prema onima koje se smatralo najodgovornijima za zločine i genocid u NDH, prije svega prema pripadnicima ustaškog režima i njihovim simpatizerima.

Ta je osveta, ističe, eskalirala te po brojnosti, masovnosti i brutalnosti postala najveća u Europi.

Mit o žrtvi ustaškog režima i NDH

"Ono što treba uvijek imati na umu, radilo se masovnim egzekucijama koje nisu provođene nakon sudskih procesa i dokazivanja nečije krivnje, ali s druge strane, ta činjenica se nije smjela pretvoriti u nešto u što se pretvorila, a to je da su svi koji su postali žrtve ovih egzekucija, postali ujedno i nevine žrtve i da se jednostavno kroz način obračuna s ustašama stvara mit o žrtvi cijelog ustaškog režima i NDH", kaže Klasić.

Ideju da se obilježi stradavanje ljudi u izvansudskim osvetama razumije i podržava, a posebno, ističe, shvaća obitelji i potomke stradalnika koji nisu bili odgovorni za zločine, no s druge strane ne podržava da država i oni koji to komemoriraju nemaju jasan stav o tome koji su režim i državu predstavljali oni koji su stradali.

"Rat je u Europi završio navečer 8. svibnja 1945. godine i dok je Europa počela slaviti mir, jugoslavenski vojnici, antifašisti i partizani su morali još sedam dana ratovati i ginuti jer ustaše nisu htjeli položiti oružje, nego su vodili oružani otpor sve do Bleiburga i nadali se čak i nastavku ratovanja zajedno s Britancima nakon kapitulacije, što je svakako iskorišteno kao dodatan motiv da se s tim ljudima treba obračunati".

To što je Hrvatski sabor godinama pokrovitelj komemoracije smatra neprimjerenim - država, kaže, ne bi trebala sudjelovati, a posebno ne prihvaća termine o hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi.

Pijetet ili žal za gubitkom?

"U tom trenutku Hrvatska je imala svoju vojsku, to su bili hrvatski partizani, imala je u tom trenutku već i svoju državu, dakle na neki način Hrvatsku u sastavu Jugoslavije, ali niti bi NDH niti bi ustašku vojsku, odnosno HOS (Hrvatske obrambene snage), u tom trenutku smatrao hrvatskom vojskom. Ako bi hrvatska država danas išla komemorirati sve gdje su poginuli Hrvati, onda se postavlja pitanje što je sa stradavanjem Hrvata u bitkama u kojima su stradali kao partizani, kao pripadnici antifašističkog pokreta".

Po njemu, jasno je da ni do 90-ih godina ni nakon njih Bleiburg nije bio mjesto pijeteta.

"Možda je netko dolazio isključivo zbog pijeteta, međutim svi koji su bili tamo znaju da su se tamo prodavale majice, knjige koje su slavile ustaški pokret, ustaške pojedince, da su se tamo pjevale ustaške pjesme, vrtili su se ražnjevi, tamo se skandiralo 'Za dom spremni' itd. Dakle, to okupljanje nije bilo komemoracija nekakvog pijeteta, nego je u stvari bio žal za gubitkom u Drugom svjetskom ratu. To bi Vlada, svaka vlada, morala imati u vidu", zaključuje Klasić.

Komemoracija u Sarajevu i Crkva u NDH

Komemoracija u Sarajevu je, smatra Klasić, problematična, a tiče se i suočavanja Katoličke crkve sa svojom prošlošću.

"Nadbiskup sarajevski, Ivan Šarić, bio je najveći simpatizer ustaštva. Poznata je njegova Oda poglavniku [Anti] Paveliću. On kao nadbiskup, a brojni svećenici širom NDH, posebno na teritoriju današnje BiH - dakle i franjevci i svećenici - su bili ne simpatizeri, nego aktivni sudionici ustaškog režima. Oni su bili poglavnikovi, da tako kažem, predstavnici u pojedinim regijama BiH".

Od Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH već se 30 godina, kako kaže, sluša o Bleiburgu, ali ne i o tome što je nadbiskup Šarić govorio i mislio te zašto je pobjegao iz Sarajeva.

"Ovo jednosmjerno ili jednostrano suočavanje s nečijim grijesima, koji apsolutno postoje, a nesuočavanje s vlastitim grijesima - ili što je najgore, svakoga tko vas upozori na vaše grijehe nazivati jugoslavenom, komunistom, izdajicom, ne-Hrvatom i tako dalje - mislim da samo pokazuje da je puno lakše čistiti u tuđem dvorištu, nego u vlastitom".

Gdje je bio Bleiburg, a gdje bitka na Sutjesci?

Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske, Zoran Pusić, kaže da je na djelu višegodišnja simbolička fašizacije onoga što se oficijelno proglašavalo spomenom na nedužne žrtve - koje su se događale na svim stranama - no da se uistinu radi o relativizaciji zloćudnosti ustaškog pokreta, režima i ideja koje su iza njega stajale.

"Nitko se ne buni protiv komemoracije nekakvim žrtvama, ali to je uvijek bilo baš obratno - promocija nekih od najgorih ideja koje su se u 20. stoljeću pojavile i koje su aktualne jer predstavljaju negaciju temelja današnje Europske unije".

Pritom ulogu hrvatske države u komemoraciji smatra sramotnom.

"Ona je prije koju godinu, kada je bila 75. godišnjica Bitke na Sutjesci, koja ja bila najveća bitka u okupiranom dijelu Europe u to doba, gdje je poginulo nekoliko tisuća ljudi iz Dalmacije, među ostalim ako je to važno kao nacionalnost, Sabor je odbio da pošalje bilo koga".

Hrvatski sabor, inače, tada je odbio prijedlog za pokroviteljstvo obljetnice Bitke na Sutjesci, koja se vodila na teritoriju BiH, a neki su u Hrvatskoj tada ocijenili da se radilo o mitološkoj bici neke druge države - Jugoslavije.

Stranke po principu 'ne bi se štel mešati'

Pusić smatra da hrvatska Vlada falsificira povijest, što Hrvatskoj kao modernoj članici EU-a šteti, a za negodovanja u BiH smatra da su opravdana jer su ljudi, navodi, prepoznali da se čini nešto što ne bi trebalo.

U Hrvatskoj, kaže, nema posebnih političkih reakcija i smatra kako nije dobra poruka da se velike stranke, čak i one u oporbi, ponašaju po principu 'ne bi se štel mešati'.

"Baš pišem tekst pod nazivom "Protest Vlade Republike Hrvatske koji se nije dogodio", a tiče se one marke koje je objavila - pitaj Boga zbog čega - pošta Sjeverne Makedonije, na kojoj je slika NDH, a iznad mape NDH je aureola žutih zvjezdica od EU-a. A mapa NDH je obojana u hrvatsku zastavu s današnjim hrvatskim grbom. I hrvatska Vlada nije protiv toga protestirala da se izjednačuje današnja Hrvatska s ustaškom tvorevinom", zaključuje Pusić.

S druge strane, hrvatski povjesničar Josip Jurčević ističe da je poštivanje, obilježavanje i komemoriranje svih mrtvih, a posebno stradalnika rata i represije totalitarnih režima i drugačijih diktatura, civilizacijska baština, uređena međunarodnim i ratnim pravom i jedno od temeljnih ljudskih prava.

"Svatko može, poštujući običaje i zakonski okvir, pojedinačno ili skupno komemorirati žrtve na mjestima i načinima koje smatra prikladnima", ističe Jurčević.
Jurčević: Dokumenti svjedoče o detaljnom planu

Govoreći o dosadašnjim komemoracijama, na Bleiburškom polju, te kontroverzama koje su one izazivale, ističe da je godinama u njima sudjelovao te je sve protjecalo u komemorativnom dostojanstvu, a neprimjerenim smatra postavljati pitanje jesu li uopće, a pogotovo na takvim mjestima, prihvatljivi simboli totalitarnih režima koji su, kaže, glavni uzrok bleiburške i drugih najvećih ljudskih tragedija.

"Rijetke pojedince koji na komemoracije dolaze s takvim simbolima ne može se smatrati hodočasnicima, nego provokatorima koji su osobno devijantni ili obavljaju dobro poznati naručeni plaćenički posao".

Navodi da je bleiburška tragedija simbolički naziv za sve zločine koje je u poraću počinio "jugokomunistički totalitarni režim".

"Komunistički dokumenti jasno svjedoče da je partijski i državni vrh na čelu s [Josipom Brozom] Titom detaljno planirao, pripremio i proveo taj sveobuhvatni zločin sa ciljem da se uspostavi i dugoročno očuva zločinački komunistički režim. Zbog toga su najbrojnije žrtve bile civilne osobe koje nisu ni vojnički ni politički sudjelovale u ratu, jer su zbog ratne nekrivnje mogli predstavljati konkurenciju komunistima".
Komunističke strukture, potomci i klonovi

Drugi glavni motiv je, ističe, bila pljačka privatne imovine te su mnogi proglašavani narodnim neprijateljima i ratnim zločincima bez ikakve krivnje i dokazivanja, zbog čega, kaže, niz europskih rezolucija poziva bivše komunističke zemlje da se suoče s vlastitom prošlošću te je osude.

"Međutim, u većini postkomunističkih zemalja, naročito u Hrvatskoj i BiH, komunističke strukture te njihovi biološki potomci i ideološki klonovi su zadržali institucijsku moć i na sve načine bježe od toga suočavanja, pa obilježavanje žrtava komunizma nastoje proglasiti veličanjem ustaškog režima".

Velika većina ratnih i poratnih žrtava su, zaključuje, nevine žrtve stradale od zločinačkih totalitarnih režima pa sve manipulacije u vezi toga predstavljaju ne samo diskriminaciju mrtvih, nego još veću prijetnju živima, koje se, kako kaže, uvlači u davne povijesne sukobe kako bi ih se spriječilo da utječu na oblikovanje svoje budućnosti.

Tomislav Šoštarić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

talibani1Odgovornost za napad u utorak, kada su ubijene 24 osobe od čega dvije bebe, još niko nije preuzeo.

Afganistanski predsjednik Ghani naredio je vojsci u utorak da pređe u „ofanzivni način djelovanja“ protiv talibana nakon napada na bolnicu u Kabulu.

Sjedinjene Američke Države u četvrtak su okrivile oružanu grupu Islamska država Irak i Levant (ISIL, ISIS) – a ne talibane – za napad na porodilište u Afganistanu u kojem su ubijene 24 osobe, uključujući i dva novorođenčeta, te pozvale Vladu u Kabulu da nastavi pregovore sa talibanima, prenosi agencija Reuters.

Ova agencija dodaje kako nije jasno da li je ovaj potez Washingtona dovoljan da promijeni odluku Afganistana kojom se nastavljaju ofanzivne operacije protiv talibanskog pokreta.

Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani naredio je vojsci u utorak da pređe u "ofanzivni način djelovanja" protiv talibana nakon napada na bolnicu u Kabulu i samoubilačkog napada u provinciji Nangarhar gdje je poginuo veći broj osoba.

Historijska šansa

Specijalni predstavnik SAD-a Zalmay Khalilzad okrivio je ISIL za oba napada u saopćenju objavljenom na Twitteru, gdje je naveo kako se ova oružana grupa protivi svakom mirovnom dogovoru sa talibanima i želi pokrenuti sektaški rat u Afganistanu po uzoru na onaj iz Iraka.

"Umjesto da padnu u ISIL-ovu zamku i odgode mir ili stvore prepreke na putu ka njemu, Afganistanci moraju zajedno uništiti ovu napast i iskoristiti historijsku šansu za mir. Nema opravdanja. Afganistan i svijet zaslužuju bolje", napisao je Khalilzad.

Grupa povezana sa ISIL-om preuzela je odgovornost za napad u Nangarharu, dok odgovornost za napad u Kabulu još niko nije preuzeo. Talibani su negirali umiješanost u taj napad, no Vlada Afganistana ih optužuje za kreiranje okruženja u kojem „terorizam“ napreduje.

(Agencije)

četvrtak, 14 Maj 2020 00:00

Zašto dopustiti da ova kriza propadne?

Ocijeni...
(0 glasova)

autoput4Neka naša nova normala bude bolja od stare – manje naporna, zagađena i opterećujuća, više humana, zelena i pravedna.

Korona virus nas je približio kao ljudska bića koja dijele zajedničku sudbinu, piše autorAP/Charlie Riedel.

Možda je prerano da razmatramo pandemiju korona virusa ili tražimo smisao u njoj dok se još dešava. Ali, način na koji se suočavamo s ovom nevoljom i ono što u tom procesu naučimo odredit će šta ili ko smo mi kada ona prođe.

Unutar prva četiri mjeseca pandemije COVID-19 je usmrtio stotine hiljada ljudi i zarazio milione, ostavivši desetke miliona ljudi bez posla i natjeravši stotine miliona ljudi u kućni karantin. Krivac, novi korona virus još je dominantan, a nema lijeka ili vakcine koji bi suzbili njegovo širenje. Njegovo precizno porijeklo, mutacije, obrasci zaraze i puni utjecaj na ljudsko tijelo ostaju misterija. Posljedice pandemije uveliko su premašile javno zdravstvo, komplicirajući već komplicirane ekonomske i geopolitičke uslove u državama širom svijeta, čineći očitom činjenicu da nema brzog rješenja, nema magičnog štapića koji će nas izvesti iz ove krize.

Mnogi o pandemiji govore kao o ratu. Ali, kao što sam i ranije tvrdio, "rat protiv virusa" može biti atraktivan i praktičan za lidere i njihove sljedbenike koji traže brza rješenja, ali za većinu ljudi zarobljenih kući ova bitka poprima sasvim drugačiji oblik. Metafora rata zamagljuje više nego što pojašnjava, budući da je virus "neprijatelj" kojeg ne možete odbiti, ne umire i neće se predati. Može mutirati, prilagoditi se i ponovo se pojaviti kada ga najmanje očekujete.
Nauka, a ne politika ili rat

Proglašavanje rata umanjuje i čak mistificira stvarnu prirodu izazova s kojima se svi suočavamo, pribjegavši poznatom, ali neadekvatnom okviru. Proglašavanju rata nedostaje vizija da se pozabavimo našim neuspjesima i imaginacijom kako bismo ponovo osmislili našu budućnost nakon korona virusa. Još gore, žurba da se bilo koji lijek prihvati kao pravi, proglasi pobjeda i vrati na "uobičajeno poslovanje" naivna je koliko i opasna. Ipak nas naše "uobičajeno poslovanje" ili dovodi u nevolju, ili nas čini loše opremljenim da se nosimo s novim problemom.

Poziv nauke da "testiramo, pratimo, suzbijamo" pokazuje se kao efikasna medicinska strategija, lišena referiranja na rat. Da vlade ulažu u naučna istraživanja kao što ulažu u oružje i vojsku, mogli bismo biti daleko bolje pripremljeni da se nosimo s narednom epidemijom. Ali, i nauka ima ograničenja. Zašto? Jer ovisi o onome što mi kao ljudi radimo sa znanjem o nauci. Srećom, većina nas razmatra nauku, a ne politiku ili rat, kao put naprijed, da pronađemo lijek i vakcinu da nas zaštiti od ove i drugih kriza u zdravstvu. Ali, ovo shvatanje i dalje treba biti prevedeno u javne politike, stavljajući zdravlje iznad profita, posebno u razvijenim državama, gdje su lideri ovisni o profitu i odbacuju nauku.

U međuvremenu, za većinu nas koji ostajemo kući borba je emocionalna, egzistencijalna i sasvim instiktivna. Bez obzira na rod, rasu, religiju, nacionalnost ili klasu, mi se, izgleda, krećemo iz jedne u drugu fazu koje potječu iz našeg zajedničkog ljudskog iskustva. Te faze su poricanje, uzbuna, strah, patnja, ljutnja, otpor, cjenkanje, iscrpljenost, depresija, odlučnost, prihvatanje i jedinstvo. Čitatelj, potencijalno bilo ko iz bilo kojeg dijela svijeta, može prepoznati mnoge, ako ne i sve ove osjećaje i možda ih je iskusio u drugačijem poretku.

Zahvaljujući društvenim mrežama, otkrili smo kroz zvuk i sliku da ne samo da dijelimo iste neprijatelje i brige, već ih i izražavamo kroz sličan smisao za humor, i mnogo toga su šale na vlastiti račun. Pobjeda je za ljudsku civilizaciju to što se, usred tragedije, komedija širi brže nego COVID-19, dozvoljavajući našoj čovječnosti da nas poveže kada nas socijalno distanciranje razdvaja. Ovo bi trebalo otvoriti put za fazu iscjeljenja i za pronalazak nekog značenja u ovoj krizi, što pomaže da se pripremimo za potencijalno opasniju prijetnju u budućnosti.

Potraga za značenjem, uključujući preispitivanje savjesti - kako lične- tako i kolektivne - posebno je važna ako želimo iz ove krize izaći snažniji nego što smo bili na njenom početku. Možemo li se, u njenoj sjenci, nadati nježnijem, poštenijem, humanijem društvu? Opredijeliti se za svijet u kojem svako, ili barem svako dijete i svaka starija osoba, ima pristup zdravstvenoj njezi?

Nema vraćanja nazad

Korona virus nas je možda razdvojio fizički kao nacije, zajednice i pojedince, ali nas je približio kao ljudska bića koja dijele zajedničku sudbinu. Nikada nismo paničili zajedno, strahovali za svoje živote zajedno, osjetili da se mijenjamo zajedno, da smo u ovome svi zajedno i da svi moramo ozdraviti zajedno, kao što to činimo danas. Zbog ove situacije se suočavamo s istom dilemom: ponovo otvoriti ekonomiju da sačuvamo radna mjesta, ili produžiti obustavu kako bismo spasili živote – što je izbor koji ne bismo trebali praviti da smo bolje koordinirani i bolje pripremljeni.

Zato moramo ponovo izgraditi svoj imunitet, ne samo kao pojedinci, već i kao društvo – i zaista kao civilizacija. Moramo se pripremiti za napad novog virusa – napad koji sigurno neće biti manje smrtonosan ili zarazan. Ovo nije jedina prijetnja s kojom se suočavamo kolektivno. Da ne zaboravimo, suočavamo se s posljedicama globalnog zagrijavanja i s nizom prirodnih katastrofa ili onih uzrokovanih ljudskim djelovanjem.

Bez sumnje, svi mi želimo zaboraviti ovaj tragični susret s čudnom i strašnom pandemijom kako bismo se vratili na neku normalu. Ali, nema vraćanja nazad. Samo naprijed. I to možda ne mora biti tako loša stvar. Jer, želimo da naša nova normala bude bolja od stare – manje naporna, zagađena i opterećujuća, i više humana, zelena i pravedna. I poetičnija. Kažu da je svaka kriza prilika. Zašto dopustiti da ova kriza propadne?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


Marwan Bishara (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

danskadzamijaDžamije pružaju važne usluge zajednici, koje su potrebnije nego ikada, ali mnoge neće opstati bez pomoći.

Ovog ramazana džamije u Velikoj Britaniji i većem dijelu Evrope i Sjeverne Amerike prolaze kroz finansijske krize zbog restrikcija nametnutih uslijed novog korona virusa. Imamo dužnost pomoći tim jako bitnim mjestima molitve, koja su često i centri zajednice, centri dobročinstva i edukacije, a sve kako bi se zaštitila duhovna, društvena i fizička dobrobit muslimanskih zajednica i šireg društva. Humanitarne organizacije koje vode muslimani, a koje često nude važnu pomoć najranjivijim članovima zajednica, također su na žestokom udaru zbog pandemije. Premda su sve takve organizacije iskusile smanjenje prihoda od početka krize, ekonomski udar na muslimanske dobrotvore je naročito jak jer se blokada podudarila s mjesecom ramazana.

Mnoge muslimanske dobrotvorne organizacije dobijaju značajan dio donacija – možda 35 posto ili više – tokom ramazana. Sada je veliki dio posla sakupljanja fondova spriječen zbog mjera socijalne distance. Neke od ovih organizacija, posebno one veće, možda će iz ove krize izaći bez posljedica. Oni imaju velike rezerve, kao i automatizirane donacije, koje će se većinom nastaviti. No, mnoge džamije nemaju takvu infrastrukturu. Naprimjer, najmanjim džamijama u Velikoj Britaniji mjesečno treba 2.500 dolara da ostanu otvorene. Za veće džamije, koje su dio zajednica od više desetaka hiljada vjernika, mjesečni troškovi iznose 125.000 dolara i više.

Mnogo više od molitve

Većina džamija ima male novčane rezerve (ili ih nemaju nikako) i preživljavaju samo na osnovu donacija koje se sakupljaju na molitvama petkom. Druge ovise o većim, jednoročnim donacijama, koje dobiju tokom ramazana, na osnovu kojih žive i rade cijelu godinu. No, s obzirom na činjenicu kako se još ne nadzire kraj ograničenjima i blokadama, mnoge od tih bogomolja sada su u opasnosti od zatvaranja. To bi bila tragedija ne samo za muslimane koji prakticiraju vjeru. Džamije su daleko više od toga da su mjesta za molitvu. One pružaju prijeko potrebne društvene usluge, kao što je dodatno obrazovanje, pomoć bolesnima, savjetovanje, pa čak i pravnu pomoć. Pomažu djeci kroz vannastavne klubove i nastave. Pomažu žene i starije i centri su međureligijskog rada i dobročinstva.

Uprkos svim problemima s kojima se suočavaju, mnoge džamije u Evropi i dalje su stale na prvu liniju borbe protiv bolesti COVID-19. U Velikoj Britaniji, naprimjer, džamije su se brzo pretvorile u centre za raspodjelu hrane, bolnice, pa i u mrtvačnice. Neke od džamija su direktno lokalnim bolnicama donirale opremu za ličnu zaštitu. Usluge koje džamije nude su od esencijalne važnosti za ekonomsku dobrobit, ne samo zajednice kojoj služe, već i cijelom društvu. U Velikoj Britaniji polovina muslimanskog stanovništva se suočava sa siromaštvom i oskudjevanjem. Svaka usluga, dobijena kroz ili uz pomoć džamije koja pomaže ovim zajednicama da budu ekonomski produktivne i samoodržive bez državne pomoći, ne koristi samo muslimanima, već svima koji plaćaju porez. Ovo, zapravo, znači kako će se svi suočiti s teškim posljedicama ukoliko britanski muslimani ostanu bez mjesta za molitvu, druženje i pomoć zbog pandemije.

Jednako kao poslovi, humanitarne organizacije ili samouposleni, i džamijama treba pomoći. Velike muslimanske humanitarne organizacije, koje su napravile neophodne spasilačke mreže kako bi izašle iz ove krize uz pomoć zajednica, sada moraju uraditi sve što mogu da pomognu džamijama, koje su od životne važnosti za opstanak zajednica. Moja dobrotvorna organizacija Penny Appeal je već dala desetke hiljada funti raznim džamijama u ovo teško doba i sada uspostavlja poseban fond za pomoć džamijama, jer očekujemo porast potraživanja u narednim sedmicama i mjesecima i džamije če ubrzo ostati bez svojih ionako malih, rezervi. No, ovo su samo kratkoročna rješenja. Dugoročno trebamo raditi na tome da džamije – kao i sva druga mjesta molitve i pomoći – budu finansijski neovisne i održive.

Vakufi pomažu stoljećima

U državama gdje su muslimani većina većinu džamija podržavaju vakufi, odnosno neotuđiva dobrotvorna zaduženja. Vakufski sistem, koji je napravljen prije mnogo stoljeća, štiti vjerske institucije kroz vremena rata, gladi, pa i pandemije. Kombinirani s ispravnim finansijskim menadžmentom i investicijama, ova zaduženja mogu osigurati opstanak džamija kroz sve oluje kako bi nastavile pružati pomoć muslimanima i ljudima svih vjera. Ovaj model nije ograničen samo na države s muslimanskom većinom: slično vakufskom modelu, Engleska crkva počiva na kombinaciji prastarih zaduženja i investicija teških 8,3 milijardi dolara, čime je ovo najveća britanska dobrotvorna organizacija (njeni prihodi su tri puta veći od Oxfamovih). Britanske muslimanske zajednice jednostavno nisu imale dovoljno vremena da razviju ovakva finansijska osiguranja.

Trebamo razviti slične sisteme kako bi zaštitili džamije u Evropi i Sjevernoj Americi. No, do tada, dobrotvorne organizacije i pojedinci koji imaju sredstva trebaju uraditi sve što mogu da pomognu ovim prijeko potrebnim mjestima vjere, podrške i solidarnosti. Od pandemije džamije su na prvoj liniji borbe protiv COVID-19, ohrabruju socijalnu distancum dijele ključne zdravstvene informacije i pružaju podršku ljudima svih vjera i društvenih slojeva. Jednako kao što su one bile uz naše društvo kad je najteže bilo, mi moramo uraditi isto za njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Harris Iqba (Al Jazeera)

Stranica 4 od 98

S5 Box