Utjecaj država slabi u korist jačanja korporacija, poruka je knjige Josepha Stiglitza.

Nekada su države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država, navodi Stiglitz.

Portret postpandemijske ekonomije oslikavaju riječi čuvenog austrijskog ekonomiste Josepha Schumptera kako „postoji vremenski raspored kada će kapitalizam doživjeti potpuni nestanak“. Nema sumnje kako kapitalizam doživljava zenit svoje evolucije koji karakterizira zloupotreba pojma moći. U svojoj najnovijoj knjizi „Cijena profita: moramo spasiti kapitalizam od samouništenja“ („People, Power and Profit: Progressive Capitalism for an Age of Disconent“) nedavno objavljenoj u prijevodu zagrebačkog Profila, velikan ekonomske znanosti današnjice Joseph Stiglitz pojmu „moć“ daje obol „nemoći“, odnosno, opisuje političke nemoći velikih grupa koje ovaj kapitalistički sistem dobrano iskorištava.

Nemoć najrazvijenijih zemalja najbolje se pokazala tokom pandemije kada mnoge od njih nisu bile kadre uzvratiti udarac nastaloj krizi. „Derogiranje vlasti četrdeset godina unazad“, tvrdi Stiglitz, „napada kolektivno djelovanje, potkopava tržišnu ravnotežu i ukida finansijska sredstva koja trebaju biti okosnica razvoja sektora koji nakon panedmije izgledaju razoreno“. Posmatrano u povijesnom kontekstu američka ekonomija je iznjedrila najveći broj respektabilnih ekonomista današnjice. Međutim, ekonomski sistem ove zemlje „uprkos ogromnoj pomoći američke vlade, koja iznosi skoro 2,7 triliona dolara, loše dizajniranim mjerama protiv širenje negativnih efekata izazvanih pojavom korona virusa nije polučio očuvanjem američkih radnih mjesta čime stopa nezaposlenosti raste progresivnije nego kod drugih naprednih zemalja“, navodi Stiglitz inače krajnji liberal, profesor Columbije, bivši predsjedavajući Vijeća ekonomskih savjetnika i bivši glavni analitičar Svjetske banke. Taj paradoks je ravan paradoksu po kojem bi zajednica koja ima veliki broj kvalitetnih ljekara imala najbolesnije društvo.

Osnovni problem, prepoznaje autor, predstavlja manjak suvereniteta zemalja koje „nisu samostalne prilikom odlučivanja kojim ekonomskim politikama treba pružiti naklonost ukoliko teže zemlju učiniti socijalno osjetljivijom“. Ključni politički mehanizmi kontrole su popustili uslijed pritisaka koji rezultiraju „ustajanjem sindikata protiv radnika čije interese trebaju zastupati i predstavljati pred vladom, lobiji iza zavjesa kontroliraju regulatorna tijela i kroje pravila igre, trgovinski sporazumi ruše cijenu rada i osnovna radnička prava, medijima je nemoguće vjerovati, a demokracija je postala iluzija, ništa više od takmičenja oligarha“, ocjenjuje Stiglitz vrlo slobodnim, ali nikako proizvoljnim stavovima (iscrpne bilješke koje možemo pronaći na kraju predstavljaju trideset posto knjige) zamišljajući ekonomiju prije čovječnijom nego vremenski osviještenom.
Trendovi i rješenja

U prvom dijelu knjige autor opisuje trendove koji su do toga doveli, a u drugom nudi rješenja kojima bi se moglo popraviti stanje - ponovnim pretvaranjem liberalizma u efikasni pravedni sistem - koji ponovo treba biti najmoćniji generator ljudskog napretka. Kada jedna moderna ekonomska knjiga napisana razumljivim jezikom današnjice postane svjetski bestseler - uprkos brojnim zamjerkama na jednoj strani (previše zagovara antitrustovske politike, npr.) i velikim pohvalama na drugoj strani (kreira sliku progresivnog kapitalizma, npr.) - onda znamo kako razumijevanje ekonomskim tokova nakon pandemije ipak zahtijeva mišljenje struke.

Dominantna logika koja vodi čitaoca razmatra sadašnje stanje globalnog kapitalizma, koji preživljava - prema njegovom mišljenju - duboku krizu, uzrokovanu preuzimanjem kontrole korporacija nad vladama, a - što je najvažnije - i nad američkom vladom, nametanjem pravila igre koja isključivo njima koriste.

„Utjecaj država slabi u korist jačanja korporacija“, poruka je knjige. Nekada su države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država. Zamjena uloga moći nalikuje izjavi jednog od učesnika konferencije na Jalti kada su im novinari prigovorili kako “nije fer da četvorica ljudi dijele svijet”. Tada je, u ime poznate četvorke, Winston Churchill rekao da “svijet mogu dijeliti oni koji imaju hiljadu divizija ili ekvivalent tome”.

Danas svijet dijele vlasnici kapitala koji, umjesto primarno da služi ekonomiji, postaje njezinim velikim gospodarom. Kako ovom nema kraja potvrđuje podatak koji kazuje kako je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu. Iako je prošlo nekoliko godina od kako je Svjetski ekonomski forum debatom na temu „Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća“ okarakterizirao ekonomsku nejednakost glavnom prijetnjom socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti.

Produbljivanje jaza

Uprkos njihovim pokušajima jaz između bogatih i ostatka svijeta svakim danom postaje veći, odnosno, bogati se još više bogate, a siromašni se još više siromaše. Nema sumnje kako ova knjiga znači konačno autorovo razilaženje sa kapitalizmom koji predstavlja dijalektiku ekonomista duži niz godina. Njegova knjiga pravi jasnu distinkciju između, kako Sawicky naziva, blagotvornog „stvaranja bogatstva“ od „ekstrakcije bogatstva“. Ekstrakcija bogatstva nije ništa drugo nego grabežljivi kapitalizam koji rezultira enorminim bogaćenjem soja poduzetnika i finansijske elite, dok pripadnici srednje klase, žive pod svakodnevnim pristiskom gubitka posla i osobnog bankrota.

Rezultat takve igre značajno slabi tržište rada koje uslijed neadekvatne agregatne potražnje – razmjera u kojem sposobni i voljni radnici i radnice ne uspijevaju pronaći zaposlenje – uglavnom se zanemaruje, iako slaba potražnja za radnom snagom pojačava nejednakost, koja predstavlja centralnu temu knjige. Navodeći brojne paradokse koji karakteriziraju američko društvo, autor primjećuje kako nejednakost postoji unutar svih sektora navodeći primjer, na jednoj strani, „američkih centara zdravstvenih istraživanja koji predstavljaju najreferentnije svjetske istraživačke centre“, a, na drugoj strani, „loš zdravstveni sistem koji napada zdravstvenu zaštitu običnih američkih građana“.

Tako ova zemlja ima najveći nivo nejednakosti zdravstvene zaštite, koji uzrokuje još veću ekonomsku nejednakost. Podnaslov knjige koji afirmira autorovu tezu prema kojoj moramo „spasiti kapitalizam od njega samog“ ima dvojako značenje: prvo predstavlja kritiku desnice, koju naziva „desnim populistima“, smatrajući kako njihova pogubna ekonomska politika rezultira enormnim bogaćenjem korporacija koje nisu profitirale zbog „inovacija i poslovnog progresa“, već zbog „eksploatacije i učvršćivanja monopola“, a drugo predstavlja poziv ljevici, koju naziva „zapadno ljevičarstvo“, smatrajući kako imaju domaću zadaću kreiranje socijalnih programa koji nisu samo puka „šećerna šuta“, već trebaju „snažiti i jačati socijalu“.

Fokus knjige

Stoga nije iznenađujuće kako ova knjiga ima fokus na socijaldemokratsku reformu, a ne socijalističku transformaciju. “Ekonomisti prečesto promišljaju o kompromisima: ako želiš jednu stvar, moraš nekome nešto ustupiti“, navodeći Stiglitz kako takva pravila nisu istinski nužna. Za njega se „udaljavanje od aktuelnog krajnje nejednakog društva“ podudara sa “mješavinom iz progresivnog kapitalističkog državnog intervencionizma”. Tako, Stiglitz autoritet pokazuje braneći državni ekonomski intervencionizam koji, radi onih čitaoca koji nisu ekonomisti, podrazumijeva „naglašenu ulogu državne intervencije uslijed nedostatka tržišnog sistema koji privredu treba držati uravnoteženom“. Ideju intervencionizma brani činjenicom kako su svjetske korporacije preuzele dominantnu ulogu država. “Želim kazati kako tržište ima važnu ulogu u svakoj modernoj ekonomiji današnjice. Stoga sam želio koristiti riječ ‘kapitalizam’.

Time želim signalizirati kako kapitalizma koji gledamo posljednjih 40 godina nije služio većini ljudi. Zato govorim stavljajući ljude ispred svega. Moramo imati progresivni kapitalizam. Moramo pripitomiti kapitalizam koji treba služiti našem društvu. Znate, ljudi ne bi trebali služiti ekonomiji, već bi ekonomija trebala služiti ljude.” Veliki umovi današnjice zabrinuti sadašnjim stanjem tvrde kako jedini izlaz iz postojeće krize može biti veliko globalno preslagivanje koje treba neki okidač. „Potreban nam je novi društveni ugovor između birača i izabranih funkcionera, između radnika i korporacija, između bogatih i siromašnih, te između onih koji imaju posao i onih koji aktivno traže posao“, kaže Joseph Stiglitz. Nije li kriza uzrokovana pojavom pandemije, koliko god bila obavijena teorijama zavjere, možda jedini okidač koji za preokret.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Dženan Kulović (Al Jazeera)