Danas demokratija izgleda jednako ugrožena u SAD-u i Velikoj Britaniji kao što je oduvijek bila u Keniji i drugdje.
Već nekoliko stoljeća su zemlje Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, predvođene prvenstveno Velikom Britanijom i njenim kolonijalnim potomkom SAD-om, dominirale svijetom u pogledu ekonomije, vojske i kulture. Zapad je kreirao i rekreirao svijet kako je smatrao da priliči i projicirao je sebe kao vrhunac ljudskog postignuća. "Razvijeni svijet", kako se arogantno nazivao, model prosvjetljenja za ostatak "nerazvijenog" čovječanstva da ga slijedi. A svijet koji je gradio bio je namijenjen da osnaži ovu hijerarhiju. Naravno, veći dio narativa prosvjetljenja tek je nešto više od mita – prigodna priča da zataška brutalno profitiranje od ugnjetavanja i iskorištavanja drugih živih bića i uništavanja njihovih društava. Pa ipak, dok je sjedio na terasi svoje vile i posmatrao svoju globalnu plantažu, debeo od bogatstva koje je uzeo od drugih, Zapad je povjerovao u svoju retoriku o rasnoj i moralnoj superiornosti.
Međutim, posljednje četiri godine su napravile mnogo na uklanjanu vela sa licemjerstva koje oduvijek leži ispod tog popovanja. Države koje su prije svega nekoliko godina proglašavale kraj historije i svoj trijumf kao svjetionika demokratije, liberalizma i kapitalizma – nacije koje su putovale svijetom propovijedajući evanđelje dobrog upravljanja, odgovornosti i transparentne vlade manje srećnim stanovnicima "banana država" trećeg svijeta – i same su podlegle zovu autoritarnog desničarskog populizma. Prošli su odvažni dani kada su pokušavali nametnuti demokratiju kroz proizvedene ratove i razorne ekonomske sankcije. Danas demokratija izgleda jednako ugrožena u SAD-u (i u Velikoj Britaniji) kao što je oduvijek bila u Keniji i drugdje.
Demokratija ili totalitarna diktatura?
Ovo je, naravno, izazvalo veliko likovanje širom svijeta. Kroz kampanju američkih predjsedničkih izbora, a posebno tokom nekoliko proteklih sedmica nakon tragikomične debate između predsjednika Donalda Trumpa i njegovog protukandidata Joe Bidena, svijet je iz prvog reda posmatrao razvoj narcističke, pa možda i psihotične supersile. Prizor nije bio ugodan, s nasiljem na ulicama, gotovo četvrt miliona umrlih od korona virusa, ekonomijom u problemima, vjerodostojnošću izbora i institucija pod sumnjom, te kultom ličnošću lidera koji svakim danim sve više podsjeća na one koji su živjeli pod totalitarnim diktaturama.
"Mi nismo demokratija", na Twitteru je napisao republikanski senator Mike Lee iz Utaha nakon potpredsjedničke debate. A duh nasilnih državnih udara, za koje se mislilo da su rezervirani za zabačene države, pojavio se u SAD-u s remećenjem desničarske zavjere da se otme demokratska guvernerka države Michigan i da se zbaci njena vlada. U različitoj mjeri su slični problemi s lošim upravljanjem, autoritarizmom, korupcijom i institucionalnim propadanjem prisutni u Velikoj Britaniji i drugim evropskim državama. Međutim, male su šanse da će se Zapad suočiti s istom sramotom i posljedicama koje je nametao drugima za koje je smatrao da su demokratski podbacili. Nema sankcija, nema zamrzavanja sredstava ili zabrana putovanja vladarima, nema rezolucija koje ih osuđuju u Ujedinjenim narodima, nema prijetnji krivičnim gonjenjem na međunarodnim sudovima. Male su šanse da će se poštovani svjetski lideri zaputiti u SAD da posreduju u predviđenoj raspravi u vezi izbora.
Ipak će nestajanje zapadnjačkog prestiža i arogancije imati posljedice po demokratiju u drugim dijelovima svijeta. Uprkos svim svojim greškama i licemjerstvima, u većini svijeta "u razvoju" zapadnjačke ambasade i nevladine organizacije bile su saveznice u pokušaju da se demokratizira upravljanje. U toj mjeri da u većem dijelu Afrike autoritarne vlade i dalje ljudska prava i demokratiju nazivaju zapadnjačkim prije nego univerzalnim konceptima. Postoji stvarna opasnost da će, budući da im je demokratski kredibilitet ugrožen događajima u domovini, biti teže Zapadu da kredibilno podrži prodemokratske pokrete i nastojanja u inozemstvu.
Samoimenovani demokratski policijac
To, zajedno s primjerom koje postavljaju državnici poput Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, može ohrabriti vladare s autoritarnim otklonom da uzmu sebi više sloboda, računajući da njihovo ugnjetavanje neće privući sramotu ili posljedice sa Zapada. Sćućurene među opasnostima su i prilike za svijet da se odvikne od pokroviteljskog stiska Zapada. U Africi, naprimjer, Afrička unija u zadnje vrijeme radi mnogo na tome da rasprši sliku sebe kao kluba za diktatore, zauzimajući oštar stav prema vojnim udarima i aktuelnim predsjednicima koji se ne žele povinovati izbornim rezultatima. Još je pred njom dug put prije nego što se bude mogla opisati kao bastion demokratije, ali joj je povlačenje Zapada pružilo šansu da pokaže da može stati uz narod, a ne uz vladare.
Grupe civilnog društva će, također, sada morati tražiti druge dobročinitelje. Već je uloga zapadnjačkih ambasada u podržavanju reformističkih pokreta mnogo umanjena u državama kao što je Kenija, u poređenju s njihovom ulogom prije 30 godina. Ali, oslanjanje na zapadnjačke vlade i organizacije za finansiranje i dalje je Ahilova peta lokalnih grupa – laka meta za vlade kada traže načine da im ospore legitimitet kao agenata stranih interesa ili da ih izgladnjuju uvodeći pravna ograničenja na to koliko novca mogu prikupiti.
U Keniji su društvene mreže, zajedno s aplikacijama za prenos novca, izronile kao efikasno sredstvo za prikupljanje sredstava na lokalnom nivou, ono kojem se, bez stida, okrenula i vlada. Za nevladine organizacije koje rade u prostoru upravljanja lokalne donacije ne bi samo reducirale njihovu ovisnost od zlikovačkih vlada, već bi, kao mjeru podrške naroda, povećale njihov utjecaj. Podrazumijeva se da bi to, također, bio sjajan način da se podstakne osjećaj lokalnog vlasništva nad reformskom agendom. A budući da se primiče kraj vremenu u kojem je Zapad samoimenovani demokratski policijac, to može biti samo dobro.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Patrick Gathara (Al Jazeera)
