Sedamnaestog decembra 2010. godine, Mohamed Bouazizi, tuniski ulični prodavač, zapalio se u gradu Sidi Bouzid u znak protesta jer su mu lokalne vlasti oduzele kolica na kojima je prodavao voće i povrće i tako zarađivao za život.

Bouazizi nije bio svjestan da će taj individualni čin protesta izazvati val masovnih pobuna u cijeloj regiji protiv tiranije vladajućih režima, što je kasnije nazvano “arapskim proljećem”.

Novinarka Megan O’Toole navodi, u izvještaju objavljenom na britanskoj web stranici Middle East Eye (MEE), da su kontrarevolucionarne snage koristile nasilje kako bi ugušile ove ustanke u svojim naporima da zadrže status quo.

Deset godina kasnije, ljudi širom regije, od Sudana do Libana i Egipta, i dalje su željni da se žrtvuju u znak protesta zbog stanja u svojim zemljama.

O’Toole kaže da su se uvjeti koji su potaknuli arapske revolucije, poput korupcije u državnim službama, loše situacije u ekonomiji i slabih socijalnih usluga, samo dodatno pogoršali, dok je nova pandemija korona virusa učinila stvari još gorim.

Neuspjeh vlada u regiji da se uhvate u koštac s osnovnim uzrocima koji stoje iza takve situacije doveo je drugog vala revolucija arapskog proljeća koje traže bolji kvalitet života građana.

Britanski portal citira bivšeg jordanskog diplomatu Marwana Muashera, autora knjige “Drugo arapsko buđenje”, koji je rekao: “Prvo arapsko proljeće moglo je rezultirati socijalnim mirom da su arapske vlade shvatile potrebu za novim socijalnim ugovorima i otvorenijim političkim sistemima, te da se treba institucionalno boriti protiv korupcije.”

Međutim, većina tih vlada, smatra Muasher, nije htjela to učiniti, već su odlučile da se učvrste, pa se duboka država vratila s još većom snagom.

Demonstranti počinju ponovo dizati svoj glas, ali su ovog puta, kako su istakli analitičari, naučili osnovne lekcije iz prošlosti.

O’Toole je u svom tekstu spomenula pet bitnih lekcija:

1. Barijera straha može biti srušena

Jedna od važnih karakteristika ustanaka u periodu od 2010. do 2011. godine bila je ta što su pokazali da se barijera straha kod naroda u regiji može srušiti, kaže Dalia Ghanem, istraživačica Centra za Bliski istok Carnegie u Bejrutu.

Uprkos represiji koja je uslijedila nakon narodnih ustanaka, ovo novo razumijevanje je otkrilo svježe političke, socijalne i ekonomske mogućnosti. Društveni mediji, koji su dobivali sve veći značaj, odigrali su efikasnu ulogu u otvaranju prostora za razmjenu ideja u tim aspektima preko platformi i foruma na internetu.

Dalia Ghanem smatra da su ”arapski građani uspjeli promijeniti status quo, a to je samo po sebi postignuće”. Napominje da su ”od tada diktatori padali, a ljudi su se budili iz sna, pa su zaključili da zaslužuju bolje i da socijalni ugovor koji je formuliran u kolonijalno doba više ne funkcionira”.

Dodaje da građani danas zahtijevaju da imaju ulogu u donošenju odluka i da se preispita šta je to građanski koncept, dok pitaju: “Što znači biti arapski državljanin?“

2. Dominiranje javnim prostorom

Tokom revolucija arapskog proljeća, javni prostori, poput trga Tahrir u Kairu, ”turskog restorana” u Bagdadu i Trga mučenika u Bejrutu, bili su simbol jedinstvenog glasa demonstranata.

Na primjer, egipatski demonstranti koji su zahtijevali pad režima predsjednika Hosnija Mubaraka okupirali su trg više od dvije sedmice, uprkos nasilnim napadima vlasti i provladinih pristalica na konjima i devama. Demonstranti su ostvarili ono što su željeli 11. februara 2011. godine.

Ubrzo se ovo demokratsko iskustvo, koji nije dugo trajalo u Egiptu, pretvorilo u autokratiju represivniju od Mubarakove ere. Muhameda Mursija, prvog demokratski izabranog predsjednika u Egiptu, svrgnuo je u vojnom puču 2013. godine general-pukovnik Abdel Fattah el-Sisi, koji je tada pokrenuo akciju protiv neistomišljenika, navodi se u izvještaju britanske web stranice.

Jade Saab, kanadski pisac i politički teoretičar porijeklom iz Libana, kaže da je prvi val narodnih protesta koji se oslanjao na strategiju okupljanja na javnim prostorima i trgovima bio u stanju ostvariti svoje ciljeve.

Dodaje da je zauzimanje javnih prostora bila najraširenija strategija, jer su postali mjesta za preispitivanje i artikulaciju identiteta cijele nacije, kao i izvor umjetnosti i kulture.

3. Formiranje društvenih snaga

Nakon prvog kruga ustanaka arapskog proljeća u periodu od 2010. do 2011. godine, uslijedilo je razdoblje relativnog smirivanja u cijeloj regiji. Mnogi građani su bili oprezni po pitanju ponovnih protesta nakon što su vidjeli kako su se pobune u Siriji, Libiji i Jemenu pretvorile u građanske ratove koji su opustošili njihove zemlje, ubili stotine hiljada ljudi i raselili milione.

Saab smatra da je ovaj oprez služio kao ”streljivo za represivne režime” u regiji, kojim su suzbijali svaki masovni pokret tretirajući ga kao “anarhiju”.

Pokreti socijalnog protesta koji su bili aktivni u periodu od 2010. do 2011. godine, prema Saabu, nisu bili dovoljno razvijeni, “što je razumljivo jer su desetljećima patili pod jarmom autoritarnih društava.”

No, kanadski pisac i politički teoretičar kaže da su događaji koji su pratili prvo arapsko proljeće doprinijeli razvoju i zrelosti ovih pokreta.

Sa svoje strane, Muasher je nedavne proteste opisao kao mirne. Naveo je primjere demonstracija u Sudanu i Alžiru, koje su imale široku podršku zbog činjenice da su odbacivale nasilje.

Magdi el-Gizouli, sudanski istraživač s Instituta Rift Valley, nezavisne institucije za istraživanje i obuku koja radi s društvima i institucijama u istočnoj Africi, smatra da je zajednički nazivnik u mnogim od tih protesta bio zahtjev za socijalnim slobodama, što su pozivi koje je opisao kao “neartikulirane u većini slučajeva”.

Međutim, kada su se ostvarile te slobode, prema El-Gizouliju, takvi pokreti nisu bili u stanju da se nose sa razvojem događaja na sceni.

4. Prevazilaženje površnih promjena

Najvažnija lekcija koju bi demonstranti trebali uzeti 2020. godine, kada se osvrću na događaje od prije 10 godina, jeste da se stvarne promjene ne mogu desiti preko noći.

Također, površni ustupci, poput zamjene jedne predsjedničke figure drugom, neće dovesti do iskrene političke reforme. Prelazak na novi politički model zahtijeva vrijeme i stalni pritisak.

5. Krajnja konzistentnost u stavovima bez kompromisa i posustajanja

Jad Saab kaže da su nedavne narodne pobune u zemljama poput Libana i Alžira imale “neoliberalni” karakter, te da su uzete lekcije iz onoga što se dogodilo 2010-2011. u Tunisu, koji je uspio postići demokratiju iako se još uvijek pati s ekonomskim problemima koje je toj zemlji nanio stari režim.

Kanadski pisac vjeruje da će regija i dalje svjedočiti zahtjevima za radikalnim promjenama sve dok vladajuće klase ne uspiju riješiti osnovne probleme. Također vjeruje da demonstranti moraju razviti jedinstvenu političku viziju i da oni koji traže reformu moraju udružiti snage da formiraju jedinstveni pokret, što je do sada postignuto samo u Sudanu.

Sa svoje strane, Marwan Muasher je naglasio da je region Bliskog istoka i sjeverne Afrike teško pogođen, kao i druge zemlje svijeta, pandemijom korona virusa. Dodaje da je pandemija dovela do pada aktivnosti protestnih pokreta, “ali ih, uprkos tome, nije uspjela uništiti”.

Bivši jordanski diplomata opisao je utjecaj virusa kao “mač s dvije oštrice”, koji je došao kao blagoslov za autoritarne režime. Ograničavanje kretanja ljudi i strahovi od širenja virusa spriječili su ljude da se okupljaju u velikom broju. U isto vrijeme, to je doprinijelo produbljivanju ekonomskih problema koji podstiču mnoge reformske pokrete i čine izbijanje novih protesta neizbježnim.

(Agencije)