Šta su Palestinci učinili otkako je u avgustu ispred njih prošao voz za normalizaciju odnosa s Izraelom, odvozeći sa sobom dvije arapske države i noseći kartu za treću zemlju? Nisu učinili ništa. Prošla su četiri mjeseca, a voz iznova prolazi ispred njih, sada sa trećom zemljom koja se na njega ukrcala, da bi se potom vratio i sa četvrtom. Šta su Palestinci učinili na to? Nisu učinili ništa.

Mrmljanje i gunđanje koje se čuje tu i tamo, potpuno je nerazumljivo i od njega se ne može očekivati nikakav rezultat. Palestinski narod s ogorčenjem gleda na svoje vođe, a prijatelji palestinskog naroda gledaju ih sa žalošću, tugom i mukom, strahujući da će voz na svojoj sljedećoj turneji odvesti mnoge.

Šta su palestinsko rukovodstvo i narod učinili po pitanju procesa normalizacije odnosa? Šta je uradilo palestinsko rukovodstvo u Ramallahu i Gazi? Šta su učinile politička, ekonomska, akademska, medijska, sindikalna i studentska elita i njihove organizacije koje su involvirane u palestinsko društvo? Ništa! Ništa što bi moglo zaustaviti kretanje ovog voza, izazvati tjeskobu i strah u srcima njegovih putnika ili probuditi oklijevanje kod onih koji su kupili karte čekajući sljedeću vožnju… Ništa, ama baš ništa!

Palestinsko rukovodstvo je kočnica

Prije četiri mjeseca Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Bahrein potpisali su sveobuhvatan mirovni sporazum sa cionističkom tvorevinom, koji je više od opisanog i prevazišao je sva očekivanja. Postao je primjer bez presedana, u bližoj i daljoj prošlosti, što je neminovan rezultat stalnog pogoršanja stanja u arapskom svijetu, a posebno u posljednje tri dekade. U svom ranije objavljenom članku pod naslovom ”Od nemogućeg do zabranjenog mira”, govorio sam o četiri teške opcije koje se nalaze pred palestinskim vodstvom na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze kada je u pitanju prisilno ukrcavanje arapskih zemalja na voz normalizacije odnosa sa cionističkom tvorevinom, umjesto tromosti, vike, kukanja i osude. Ovo su te mogućnosti:

1. Bespomoćno i ponižavajuće čekanje, u nadi da će se desiti lokalne, regionalne i međunarodne promjene kojima će se postići neko čudo.

2. Poštivanje svih uvjeta cionističke tvorevine kako bi se uspostavio trajni mir s Palestinskom upravom.

3. Pokretanje sveobuhvatnog otpora protiv cionističke tvorevine.

4. Okrenuti stvari naglavačke za organizatore i menadžere ovog projekta, napuštanjem rješenja s dvije države i usvajanjem rješenja o jednoj državi za palestinski i jevrejski narod na povijesnoj teritoriji Palestine.

Jesmo li imali previše optimistična očekivanja od palestinskog rukovodstva?

Ili je možda palestinsko rukovodstvo odabralo druge, lakše puteve od ovih teških izbora koji su ranije spomenuti, jer to pruža mogućnost da se sačuva postignuto, iako palestinski narod od toga nema ništa, izuzev dodatne patnje i gubitaka?

Ili je stvar složenija od toga, budući da trenutna struktura palestinskog rukovodstva, način razmišljanja i vizija borbe onemogućavaju poduzimanje odvažnih nacionalnih koraka koji bi omogućili da se to vodstvo suoči s onim što se događa i nametne svoju volju na regionalnom i međunarodnom planu?

Kako god bilo, palestinsko rukovodstvo drži u svojim rukama najveću i najsnažniju kartu pritiska u savremenoj povijesti. To je palestinski narod, heroj otpora i onaj koji pravi čuda, unutar i izvan Palestine. Vodstvo koje ima takav adut ne treba druge karte bilo koje vrste. Ako rukovodstvo ne iskoristi adekvatno taj adut, narod mu to neće nikada oprostiti.
Ko može preokrenuti stvari?

Zaista je žalosno to što palestinsko rukovodstvo još uvijek nije uspjelo ujediniti i zbiti svoje redove oko zajedničkog projekta nacionalnog oslobođenja.

Žalosno je i to da palestinsko rukovodstvo u Ramalllahu, koje ima međunarodnu obavezu da se pridržava sporazuma zasnovanih na temelju rješenja s dvije države, ne može riskirati da odustane od tog rješenja i pristane ponovo na rješenje s jednom državom. Ne samo zbog međunarodnih obaveza, već i zbog nesposobnosti sadašnjeg rukovodstva da poduzme takav korak, kojim je, iz nemoći, isto to rukovodstvo prijetilo više puta.

Međutim, možda je jedna od dobrih stvari što palestinsko rukovodstvo u Gazi nije posvećeno sporazumima na koje se Palestinska uprava u Ramallahu obvezala. Hoće li onda palestinsko rukovodstvo u Gazi preokrenuti stvari umjesto Ramallaha? Hoće li Hamas odbiti rješenje s dvije države i pristati na rješenje s jednom državom za palestinski i jevrejski narod?

Ovaj scenarij se čini idealnijim od ostalih i možda je jedini u stanju dovesti do promjene, i to iz sljedećih razloga:

1. Ne postoji nijedna druga palestinska snaga, izuzev Palestinske uprave u Ramallahu, koja ima političku i vojnu težinu od regionalnog i međunarodnog značaja koja može uspješno provesti ovaj korak u ime Palestinske uprave i ostvariti željeni učinak.

2. Hamas to neće učiniti umjesto Palestinske uprave, već u njezino ime zbog obveza koje sprječavaju Palestinsku upravu da poduzme ovaj korak, a ono što će Hamas učiniti bit će u punom političkom dogovoru s palestinskom vlašću.

3. Hamas je strašilo kojim cionistička tvorevina maše pred očima savezničkih država, predstavljajući ga prijetnjom za jevrejsko prisustvo. Hamas je očit primjer prijetnji s kojima se suočava jevrejsko prisustvo u Izraelu čime se opravdava hitna potreba da Izrael postane isključivo jevrejska država za jevrejski narod. Ako Hamas saopći da pristaje na rješenje s jednom državom, bit će to veliki šok za cionističku tvorevinu unutar i izvan Izraela. To će srušiti zidove propagande i laži koje su korištene da se svijetu prikažu razmjeri opasnosti sa kojima se Izrael suočava, što mu je uvijek olakšavalo da se predstavlja kao žrtva.

4. Hamas ima stvarno liderstvo u Pojasu Gaze, a ima i najveće vojno krilo otpora, te sigurnosnu kontrolu nad cijelim Pojasom Gaze. Jedna je od dvije najveće frakcije ili stranke na palestinskoj političkoj sceni uz palestinski Nacionalno oslobodilački pokret Fatah.

5. Intelektualni korijeni pokreta Hamas vezuju se za pokret Muslimanska braća koji je rasprostranjen u arapskom i islamskom svijetu, gdje Hamas uživa veliku popularnost. Pored toga, ovaj pokret predstavlja tradicionalno islamsko ideološko stajalište prema cionističkoj državi, što znači da bi pristajanje Hamasa na rješenje s jednom državom naišlo na potporu velikog procenta narodnih masa među Arapima i muslimanima.

6. U slučaju da pokret Hamas usvoji rješenje sa jednom državom i pokaže spremnost da živi ravnopravno s jevrejskim narodom u jednoj državi, time bi pokazao zemljama svijeta da nije teroristički pokret i da se odupirao okupaciji u skladu s međunarodnim zakonima.

7. Usvajanjem ovog rješenja, pokret Hamas neće izdati palestinski narod, neće skrenuti s puta otpora, neće žrtvovati ni grumen palestinskog tla i neće se odreći ostvarivanja težnji palestinskog naroda. To će učiniti u ime Palestinske uprave, Palestinske oslobodilačke organizacije i pokreta Fatah, u sporazumu s njim, jer su oni bili opterećeni političkim obvezama s nepravednim međunarodnim instancama koje su spriječile pristupanje ovom načinu rješenja. Što se tiče Hamasa, on se nije obavezao ni na jednu od ovih obveza.

8. Hamasovo usvajanje ovog rješenja pomoći će mu da napusti nedorečene političke vizije, koje će pokušati učiniti dinamičnijim i prihvatljivijim na regionalnoj i međunarodnoj razini.

To je velika odgovornost koja čeka one koji se jave da nose njen teret, kako bi se ispravio tok palestinskog pitanja i kako bi se riješile konstantne zavjere koje cionistička tvorevina plete protiv palestinskog naroda i protiv njegovih legitimnih prava na njegovoj povijesnoj zemlji. Velika je to odgovornost koja se zasniva samo na putpunoj usaglašenosti između vodstva palestinskog naroda u Ramallahu i Gazi.

Hoće li onda Hamas pristati na to da preokrene situaciju?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Mahmoud Abdel-Hadi (Al Jazeera)