Vijesti iz BiH
BiH

BiH (838)

Ocijeni...
(0 glasova)

ratsarajevoUpitan hoće li poduprijeti nastojanja da se u BiH promijeni izborni zakon kako bi se osigurala legitimna politička zastupljenost Hrvata u predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Schmidt je rekao: -

Mislim da je to zadatak za odgovorne u Bosni i Hercegovini. To je tema rasprave o ustavnom i izbornom zakonu. Mi s međunarodne strane samo ćemo pomoći, ali u biti oni trebaju odlučiti. Ja bih bio zadovoljan kad bi postigli dogovor. Na pitanje imaju li Hrvati u stvarnosti jednaka prava kao ostala dva naroda u BiH, rekao je:

- Ovdje sam tek nekoliko tjedana. Mislim da se sad treba promotriti kako narod diše, kako biračko tijelo na to gleda. Mislim da se moramo usredotočiti na Daytonski sporazum. Neke su stvari ispravljene. Postoje tri konstitutivna naroda. Imamo i druge narode. Uglavnom narode koji nisu povezani s tim konstitutivnim narodima. Mislim da nije lako sve ih povezati, ali važno je na tome raditi.

Milorad Dodik jučer je opet rekao da ne priznaje vašu jurisdikciju i da BiH trenutačno nema višeg predstavnika

Kako reagirate na to? - pitala je voditeljica. -

Ne reagiram, rekao je Schmidt pa dodao: Upitan kako BiH vidi danas i što kani postići tijekom svog mandata, rekao je:

- Čeka nas velik izazov. Postoje neke zapreke u funkcionalnosti državnih institucija. Država ovisi o osnovnoj suglasnosti. To ne znači da se treba napustiti individualni ili etnički identitet. Nipošto. No, to se mora uskladiti zajedničkom koordinacijom. Iskusili smo to i s Europom u cjelini. Europska unija nije ništa drugo nego upravljanje kako bi se postigli kompromisi kod različitih stajališta.

Na pitanje misli li da je vrijeme da se Daytonski sporazum revidira, rekao je da ga se prvo treba ispunjavati.

- U pravilu se nešto revidira ako ste sigurni da će se dobiti nešto bolje. Ja ne vidim da se u ovim uvjetima o ičemu može raspravljati. Trebamo raditi na ispunjenju Daytonskog sporazuma. To će se vjerojatno postići na putu do Bruxellesa, kad BiH postane članicom Europske unije. Od rata je prošlo 25 godina. Međunarodna zajednica sve je to vrijeme prisutna u BiH. Je li opravdala svoju ulogu?

- Da, prisutna je, ali, iskreno, kao što to i jest slučaj u svijetu, ta su nam mjesta svima vruća, glasna i bučna. Proteklih godina to nije bio slučaj s Bosnom i Hercegovinom. Srećom, jedan od uspjeha Daytonskog sporazuma jest to što je uspostavljen mir. Ne puca se. Mislim da je to najveća prednost, rekao je Schmidt.

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

spcSPC je vodila kampanju nosanja moštiju Cara Lazara, osveštavanja jama i izvršila prvu mobilizaciju srpstva, pa je tek onda na red došla vojna mobilizacija. To se isto može reći za litije, kaže Asim Mujkić, profesor FPN-a u Sarajevu.

Još je u staroj Grčkoj vrijedilo pravilo da kada se političke prilike stanu usložnjavati najbolje je za mišljenje pitati umne ljude. Zašto se ta oprobana praksa u Bosni i Hercegovini ne sprovodi u djelo najbolje znaju oni koji već trideset godina namjerno i sa ciljem „preziru“ mišljenje najobrazovnaijih bosanskih intelektualaca.

Jedan od takvih zasigurno je i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić, čovjek čiji blistavi intelektualni angažman obuhvata podjednako razumijevanje antičkih političkih praksi i nepokolebljivo iznošenje istine o političkim fenomenima stvarnosti.

Stoga je Mujkić bio sasvim logičan izbor u odabiru sagovornika koji će, makar koliko forma novinskog intervjua dozvoljava, pokušati rastumačiti politička, ideološka i geostrateška zbivanja koja u povećanom intenzitetu pogađaju Bosnu i Hercegovinu i regiju kolokvijalno nazvanu Zapadni Balkan.

Profesor Asim Mujkić autor je pet autorskih knjiga i preko 80 naučnih i stručnih radova objavljenih u časopisima i zbornicima radova u BiH i inostranstvu. Među objavljenim knjigama su: Kratka povijest pragmatizma (2005), Mi, građani Etnopolisa (2007), Pravda i etnonacionalizam (2010).

Govoreći o opasnostima velikosrpske politike i njenim konsekvencama na političku stabilnost regiona Mujkić primjećuje kako se danas u Crnoj Gori sprovodi praksa koja se već tri desetljeća primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Baš je zato važno uvažiti i shvatiti borbu Crnogoraca za građansku državu:

„Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu razbija već trideset godina i u Bosni se usavršavaju mehanizmi opstrukcije koji se primjenjuju drugdje, recimo, od Mitrovice na Kosovu se pokušava napraviti srpski entitet, ili se uzima recept za razbijanje multietničnosti i građanskih sekularnih vrijednosti u Crnoj Gori. Napadom na Crnu Goru važno je pokazati da je građanski koncept u multietničkoj, pluralnoj zemlji nemoguć. Kako god su važna iskustva opstrukcije iz BiH za budućnost Crne Gore, tako isto za budućnost BiH je važno ovo iskustvo otpora i borbe Crnogoraca za građansku državu“.

Stiče se dojam da se BiH iznova nalazi u veoma teškoj situacciji, a optimizam probosanskih snaga dolaskom novog visokog predstavnika kao da je počeo rapidno kopniti. Ponajviše zbog stava Christiana Scmidtha u kojem je ustvrdio da je Željko Komšić hrvatski član Predsjedništva, ali su ga izabrali Bošnjaci. Da li je ovo bio signal da će u izmjenama izbornog zakona visoki predstavnik možda udovoljiti željama bosanskohercegovačkog HDZ-a?

– To je izuzetno ispolitiziran problem i izgleda da kakav god odgovor na njega damo bivamo svrstani na jednu ili drugu stranu. U svakom slučaju mislim da rješenje mora ići u skladu s europskom stečevinom i presudama Suda za ljudska prava u Strassbourghu. Drugih orjentira nemamo. Uvjeren sam da unutar tog pravnog, građanskog okvira ima dovoljno prostora za kvalitetno rješenje zaštite kolektivnih prava i mehanizama grupnog političkog predstavljanja. Međutim ako kao Schmidt izađemo iz pravnog okvira i počnemo govoriti o osjećajima onda ulazimo u situaciju sveopće relativizacije i umnožavanja problema.

Tome kako se, kako je to Schmidt paušalno ocijenio, osjećaju Hrvati u FBiH može se uzvratiti time kako se osjećaju Bošnjaci u BiH usljed združene opstrukcije SNSD i HDZ, odnosno kako se osjeća 1,5 milion Bošnjaka u sendviču između 7 miliona Srba i 4 miliona Hrvata itd. Na kraju, kako se osjeća, kako je to napisao gospodin Sejdić nekoliko stotina hiljada ljudi koji se ne izjašnjava u konstitutivnim kategorijama. To nigdje ne vodi.

Druga stvar je što rijetko kada uzimamo u obzir historijsku genezu problema. Da nije bilo destruktivne politike HDZ kako u BiH tako i u samoj Hrvatskoj koji se upustio najprije u avanturu etničkog inžinjeringa u Posavini 1992, a potom, poslijeratnog iseljavanja Hrvata iz BiH čime su Hrvati u BiH demografski ozbiljno načeti, upitno je da li bi neko kao Komšić danas bio uopće moguć. Najjednostavnije je račun ispostaviti najslabijoj strani ovog lokalnog geopolitičkog trokuta koga čine Zagreb, Beograd i Sarajevo.

Malo je apsurdno govoriti o promjenama izbornog zakona kada vidimo da se rezultati prošlih parlamentarnih izbora u Federaciji BiH još uvijek nisu implementirali. Koliko se može vidjeti to nikome nije tema, tim fenomenom se niko i ne bavi. Odkud tolika indiferentnost prema možda najvećoj državnoj krizi u BiH od završetka rata?

– Bestidno je četiri godine biti u tehničkom mandatu. Nema tog opravdanja. To je pravo lice etnonacionalnih vlasti i njihove lažne brige za svoje narode. Jedino na čemu se svojski radilo u tom periodu jesu operacije u mutnom, odnosno zastrašujuće afere u kojima se na muci naroda napadnutog pandemijom profitiralo. Tehnički mandat je najbolji dokaz da se iza etničkog konflikta uvijek krije parcijalni profiterski interes, odnosno da je nezajažljivo privatno bogaćenje majka svih drugih podjela u ovoj zemlji.

S druge strane, politički predstavnici iz Republike Srpske, posebice Milorad Dodik, kontinuirano pokušavaju osporiti instituciju visokog predstavnika retoričkim napadima u kojima nedvosmisleno govore o tome da ne priznaju njegov autoritet. Da li je insistiranje na takvom narativu samo kamuflaža kojom se nastoji prikriti objektivni strah od djelovanja Christiana Schmidta?

– Svi političari koji vode identitetske nacionalističke politike dakle od Trumpa i Bolsonara, preko Kaczynskog i Orbana, pa do ovih naših kao što su Milanović, Vučić i neizbježni bosanskohercegovački trojac moraju na sedmičnom nivou izići s nekom provokacijom, nekom dramatičnom najavom, nekim uvredljivim potezom i tako na jedan vještački način održavati mobilizaciju svog glasačkog tijela živom i pod svojom kontrolom. Primjećujemo da su njihovi mandati samo nastavci predizborne kampanje.

To je generalno jedna destruktivna politika koja ne samo da ne rješava nagomilane društvene probleme nego je opasna jer takvo djelovanje koje počiva na projekciji stalne ugroženosti i egzistencijalne prijetnje po opstanak željene grupe mora postajati sve agresivnije, radikalnije da bi uspješno zastrašilo i time mobiliziralo građane. To je ona sfera osjećajnosti koju svojom nesmotrenom izjavom rehabilitira Schmidt. BiH je već tri decenije žrtva takve politike osjećaja ugroženosti.

Što se tiče ovog konkretnog Dodikovog poteza, naravno da se on boji reakcije međunarodne zajednice i mobilizacijom se želi zaštititi i povećati svoj ulog. Sličnu strategiju ima i Vučić, svaki put kada pitanje Kosova dođe na dnevni red.

U Republici Srpskoj se, kako vidimo, neprekidno pozivaju na poštovanje zakona i ustava a smišljeno rade, kako tvrde mnogi intelektualci, na obesmišljavanju države BiH i svih njenih atributa. Da li Dodik namjerno proizvodi permanentnu političku krizu kako bi javnost zemlje ubijedio da je došlo vrijeme za „mirni razlaz“?

– Naravno. Cjelokupna strategija srpskog nacionalizma je vršiti opstrukciju i onda na to proizvedeno stanje stvari se pozvati kao na argument da ovako više ne može, da je ova država lakrdija, odnosno nemoguća. Da bi zakucao takvo stanje on smišljeno plasira stavove koji otvoreno vrijeđaju druge negirajući genocid ili negirajući bosanski jezik, negirajući samo ime Bošnjaka sve češćom upotrebom naziva ‘musliman’, ukratko stavove nakon kojih nema povratka, stavove koji ruše sve mostove i nakon kojih ne može biti nikakvog razgovora.

To je kontinuitet jedne destruktivne nacionalističke politike koja je u prethodnom ratu odnijela stotinjak hiljada nedužnih života. To je nastavak one proizvodnje stanja koja je dovela do rata. Da biste dokazali da se narodi u Bosni mrze i da je rat neizbježan bilo je potrebno prethodno da iz Srbije dođu paravojne formacije koje bi među komšijama prolile prvu krv i ubile svaku pomisao o mogućnosti suživota, a onda se na te pokolje pozvati kao nepobitni dokaz nužnosti rata. Te tekovine danas u životu održavaju ovakve politike iz Banja Luke.

Ne čini li vam se da je takva Dodikova politika možda dio jednog krupnijeg plana, onog o stvaranju „srpskog sveta“, kojeg, čak i u Banjoj Luci, priziva srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin?

– Mislim da je ‘srpski svet’ ideološka platforma osmišljena, ili bolje reći prekopirana, s jedne strane, za unutrašnje potrebe mobilizacije građanstva s ciljem konsolidacije trenutnih političkih elita na vlasti, a, s druge strane, za vanjske potrebe kao pokušaj kredibilne prijetnje susjedima i šire međunarodnoj zajednici s ciljem da se isposluje neki dobitak. Vučić stalno ponavlja ‘a šta će Srbija dobiti ako prizna Kosovo’.

Ta konsolidacija vladajućih elita najprije u Srbiji a potom i u entitetu RS moguća je jedino ako kroz ‘srpski svet’ destabiliziramo države u susjedstvu kao što primjeri BiH i Crne Gore pokazuju. Srpske nacionalističke politike bez obzira kako se one zvale, Velika Srbija, ‘skraćena Jugoslavija’ ili Srpski svet stalni su izvor nestabilnosti na Balkanu.

Međutim, upitno je koliko politika srpskog sveta ima kapaciteta za neko ozbiljnije ostvarenje izuzev lokalnih provokacija i proizvođenja kriza i neke kupovine vremena pred Bruxellesom i Washingtonom prije nego se stavi konačno tačka na kosovsko pitanje.

Kada govorimo o „srpskom svetu“ neizbježno je da u fokus interesovanja dođu i dešavanja u Crnoj Gori. Da li je, po Vašem mišljenju, djelovanje SPC-a u Crnoj Gori odavno prešlo granice koje bi jedna vjerska zajednica trebala poštivati u demokratski i sekularno uređenom društvu?

– Političko djelovanje SPC mnogo je opasnije od površinskih političkih projekata kao što je srpski svet pa i samih političkih elita u Beogradu koje se mijenjaju. Često nam se čini da je riječ o jednom monolitnom vrhu moći koji planski djeluje na ostvarenju svojih velikodržavnih ideja ali stvari nisu tako jednostavne.

Moć u Srbiji sastoji se iz barem tri entiteta, prvi onaj politički koji podliježe kakvim-takvim izborima, drugi je svakako SPC kao jedna konstanta i treći je ona takozvana ‘duboka država’, entitet isprepleten obavještajno-mafijaškim strukturama sa kontaktima i vezama izvan Srbije. To je izvor moći odakle, naprimjer, dolazi ubica Zorana Đinđića ili Crvene beretke koje su inicirale prve sukobe u Bosni 1992. Njihovi interesi nerijetko se preklapaju, ali ne uvijek, što dodatno jača argument da je Srbija izvor nestabilnosti na Balkanu.

SPC-ovo djelovanje obično je prethodnica druge dvije komponente političke moći. Prije velikosrpske avanture u BiH i Hrvatskoj devedesetih, krajem osamdesetih, SPC je vodila kampanju nosanja moštiju Cara Lazara, osveštavanja jama i izvršila prvu mobilizaciju srpstva, pa je tek onda na red došla vojna mobilizacija. To se isto može reći za litije i postavljanje nove crnogorske vlade u manastiru SPC.

Dakle, problem sa srpskim nacionalizmom je u tome što SPC na žalost, određuje koordinate političkog djelovanja u ‘srpskom svetu’ kako vladajuće elite tako i one opozicione i zato razračun s jednom političkom garniturom u Beogradu, na primjer sa Miloševićem, vidjeli smo, ne mijenja mnogo. Pozivanje na ugroženi status vjerske zajednice u Crnoj Gori je zato obični cinizam.

Osim toga, kako komentarište činjenicu da se od pokretanja litija krajem 2019. godine u Crnoj Gori radi sve što je moguće kako bi se derogirali elementi državnosti, osporila suverenost zemlje i crnogorstvo svelo na mjeru koja odgovara interesima Srbije?

– Riječ je upravo o otvorenom političkom djelovanju koje počiva na tvrdim premisama da su Crnogorci kao nacija izmišljeni, uostalom kao što su to Bošnjaci i Makedonci, pa samim tim Crna Gora, ali i BiH i Makedonija mogu eventualno u toj srpsko-svetskoj geografiji biti zavičajni a ne državni pojmovi. Pogledajmo samo BiH. Političko rukovodstvo Srbije poziva na dijalog Srba i Bošnjaka pri čemu ne priznaju bosanski jezik, a Bošnjake nazivaju muslimanima. Dakle, s kim ćete i na kojem jeziku pregovarati. Odmah se vidi da je takvo mirotvorstvo obična floskula.

Crna Gora je povezana i sa Bosnom i Hercegovinom, mislim u tom geostrateškom smislu, jer stiče se dojam da bi Republika Srpska i Crna Gora trebale biti dio jedinstvenog entiteta. Da li je, po Vašem mišljenju, moguć scenarij u kojem bi, nakon „sloma“ Crne Gore, na red došlo „razbijanje“ Bosne i Hercegovine?

Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu razbija već trideset godina i u Bosni se usavršavaju mehanizmi opstrukcije koji se primjenjuju drugdje, recimo, od Mitrovice na Kosovu se pokušava napraviti srpski entitet, ili se uzima recept za razbijanje multietničnosti i građanskih sekularnih vrijednosti u Crnoj Gori. Napadom na Crnu Goru važno je pokazati da je građanski koncept u multietničkoj, pluralnoj zemlji nemoguć. Kako god su važna iskustva opstrukcije iz BiH za budućnost Crne Gore, tako isto za budućnost BiH je važno ovo iskustvo otpora i borbe Crnogoraca za građansku državu.

Previše je nacionalističkih snaga u i oko BiH koje demoniziraju ideju građanske države i vesele se njenom eventualnom porazu. Time nadolazimo i do jednog od načina borbe protiv ‘srpskog sveta’, a to je stvaranje zajedničkog fronta idejne i aktivističke borbe između onih koji su privrženi ideji građanskih vrijednosti, antifašizma i onih retrogradnih, klero-nacionalističkih i u BiH i u Crnoj Gori.

A Bosna i Hercegovina je, izgleda, veoma plodno tlo za svaku vrstu političkih mahinacija. Probosanske snage često nemaju jasno definisane zajedničke stavove pa onda jedna velika grupa poliitčkih stranaka djeluje previše lokalno. NiP u Sarajevu, PDA u Tuzli, Zenička incijativa Fuad Kasumović u Zenici itd. Ne čini li Vam se da je politički spektar u BiH previše razuđen i ustrojen bez neke osnovne političke ideje i ne mislite li da većina političkih subjekata, zapravo, nema viziju zemlje Bosne i Hercegovine?

Takozvane probosanske snage su priča za sebe sa svojim udjelom u općoj propasti BiH. Prvo ideološki, to je vrlo sumnjiva grupacija. Stožerna stranka tog bloka je SDA, dakle etnonacionalna stranka koja je s druge dvije nacionalne stranke 1990. godine uvela takozvano dogovaranje suverenih naroda kao temeljni princip političkog djelovanja u BiH da bi se protiv njega danas bunila. Priča o legitimnom predstavljanju naroda došla je iz usta lidera SDA, a danas se ta stranka snebiva kad o tome priča Čović. U vrijeme svog trijumfa 1990. godine ta je stranka one koji su se zalagali za građansku ideju smatrala kriptokomunistima, ateistima, onima koji se stide svog nacionalnog identiteta, a danas treba da povjerujemo da se ta ista stranka zalaže za građansku BiH? Ta se stranka nikada nije kritički suočila sa svojom prošlošću.

Druga stožerna stranka bloka je SDP koja uistinu ima građansku platformu, ali nikako da na jedan kredibilan način izađe iz dijela BiH gdje Bošnjaci čine većinu. Oportuno se zadovoljavaju iz jednog u drugi izborni krug glasovima koje mogu upecati na tom teritoriju. Sve druge stranke koje pominjete nastale su, rekao bih, bespolnim diobama unutar ove dvije osnovne ćelije. Iza njihovih priča o državi, milenijskom kontinuitetu državnosti, suverenosti i nedjeljivosti ne vidi se Bosna. Svi oni kao da misle da će ako dovoljno dugo izgovaraju te državotvorne fraze proizvesti neki realan učinak na terenu, naravno još uz malo pomoći međunarodne zajednice. Ne ide to tako. Na više mjesta sam o tome pisao.

Ako se neko bori za građansku državu on se u prvom redu mora boriti za njeno društvo, za očuvanje njegovog kompleksnog diverziteta stvaranjem novih saveza i mreža solidarnosti među bosanskim ljudima i ženama.

Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sudKakav će to efekat imati u Hrvatskoj gdje je presudu otvoreno negirao i predsjednik Zoran Milanović.

Ako postoji ijedan način da se ublaže patnje ratnih žrtava, to je iskrena isprika odgovornih. Takvu je ispriku u ponedjeljak uputio Milivoj Petković, ratni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), osuđen pred Haškim sudom na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina HVO-a nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine.

“Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”, napisao je Petković u poruci sucu Carmelu Agiusu, predsjedniku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS), pravnog nasljednika Haškog suda.

U svojoj je poruci Petković izravno spomenuo i žrtve. “Prihvatio sam kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije”.

Petković je izrazio i svijest o tome kakav bi učinak morale imati geste poput njegove. “Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti.”

“To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti”, napisao je dalje. I, pred kraj, poantirao, što je još važnije, “kao vojnik”: “Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. “
Jedan od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti

Na početku pisma, Petković je priznao vlastitu emotivnu zatvorenost, što su neki znali tumačiti kao vrlinu, a neki drugi kao bešćutnost: “Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik”.

No, nastavio je: “Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima. Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.

Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu”.

Potom je osuđeni ratni zapovjednik HVO-a dodao: “Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.”

Za razliku od nekih drugih priznanja krivnje pred Haškim sudom, Petkovićeva je isprika bezuvjetna. U njoj nema “ali”, niti pokušaja da se opravda vlastita odgovornost. Jasna je, kratka, na traži opravdanja, ne nudi izlike, ne zahtijeva razumijevanje za ono što se 1993. i 1994. događalo na području sukoba HVO-a i Armije BiH.

To kratko pismo jedan je od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti koje je ijedan osuđenik za ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima izrekao do dana današnjega. Pismo Milivoja Petkovića, jednom riječju, ima potencijala da postane – povijesni dokument.

Iz nekoliko razloga. Jedan, onaj osobni, već smo spomenuli: za razliku, primjerice, od priznanja krivnje i žaljenja koje je na suđenju u Haagu gotovo uvjetno izrekao Ivica Rajić, ratni podređeni Milivoju Petkoviću i krivac za ubojstva Bošnjaka i razaranje Stupnog dola kod Vareša u srednjoj Bosni, Petkovićevo je prihvaćanje krivnje potpuno, a isprika žrtvama bezuvjetna. “Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike.

Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima”. Ta je rečenica nedvosmislena i bez dvojbi. Ona poručuje: odgovoran sam; svjestan sam toga; kajem se i žalim zbog žrtava.

Takva, nedvosmislena i jezgrovita, ali snažna isprika, tvori još važniju poruku kada znamo da ju je izrekao jedan od najviših ratnih zapovjednika HVO-a.

Kakav će to efekat imati u Hrvatskoj?

Milivoj Petković je bio u najvišem vrhu HVO-a tijekom cijelog razdoblja neprijateljstava i rata HVO-a i Armije BiH: načelnik Glavnog stožera HVO-a bio je od 26. travnja 1992 do 24. srpnja 1993. godine, te opet od 26. travnja 1994. do 5. kolovoza 1994., dok je od 24. srpnja 1993. do 26. travnja 1994. bio zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a.

Milivoj Petković prvi je visoki vojni zapovjednik HVO-a koji je prihvatio krivicu i odgovornost za ratne zločine za koje je osuđen.

Namjerno ističemo oba pojma: “krivicu i odgovornost”. Jer, Petković u svome pismu zasigurno nije slučajno učinio to isto: napisao je da “prihvaća presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”.

Petković nije osuđen zbog toga što je osobno činio zločine. Ne, nije ih činio. Nikoga nije ubio; nikoga udario; nikome ništa uzeo. Ali, sud ga je osudio na tešku kaznu od dvadeset godina zatvora, i to za cijeli niz iznimno teških zločina.

Samo u Mostaru, primjerice, za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, hotimično lišavanje života, deportaciju, protupravna deportacija civila, nehumana djela prisilnog premještanja, nečovječno i okrutno postupanje, protupravni napad na civile, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom…

Milivoj Petković osuđen je po zapovjednoj odgovornosti: znao je za zločine, prihvaćao ih je, i nije sprečavao, niti sankcionirao. Sudjelovao je u udruženome zločinačkom pothvatu protjerivanja Bošnjaka s dijela BiH koji je trebao postati ekskluzivno hrvatski, ili dio Hrvatske.

I sada je prihvatio odgovornost. To priznanje najvišega vojnog zapovjednika hrvatskih snaga u BiH trebalo bi, da je u Hrvatskoj iskrene volje za suočavanjem s posljedicama rata u Bosni i Hercegovini, imati efekt osvješćujuće eksplozije: od toga da najviši vojni zapovjednik HVO-a prihvaća vlastitu odgovornost za zločine za koje ga je osudio Haški sud, ne može biti većega priznanja vjerodostojnosti rada tog suda te činjeničnim nalazima i pravosudnim zaključcima koje je donio.

Poslije Petkovićeva priznanja, ne bi smjelo biti više nikakve dvojbe u to je li presuda Haškoga suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne vjerodostojna ili nije – sa svim posljedicama koje to podrazumijeva.

Veliko je, međutim, pitanje hoće li takve dvojbe uistinu nestati. Jer, one su posljednjih godina postale rutinski dio hrvatskoga političkog i-ne-samo-folklora. Jasno se to vidjelo nakon što je Slobodan Praljak, Petkovićev suoptuženik za ratne zločine, fatalnom, nedopustivom pogreškom sigurnosnih službi Haškog suda, na izricanje presude uspio prokrijumčariti otrov, te pred kamerama počiniti samoubojstvo u trenutku izricanja kazne.

U Hrvatskoj je to izazvalo val bijesa, negiranja i poricanja legitimnosti Haškog suda – istog onog suda koji je Hrvatska veličala kada je oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača – s vrhuncem u velikome skupu u slavu Slobodana Praljka, na kojemu se, u reprezentativnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u središtu Zagreba, okupila većina hrvatskih ratnih zapovjednika.

Milanović negirao presudu

No manji bi problem bio da su samo umirovljeni ratni zapovjednici izrazili negodovanje haškom presudom čelnicima HVO-a: tu je presudu otvoreno negirao čak i predsjednik Republike Zoran Milanović, i to baš na primjeru – Milivoja Petkovića!

U travnju ove godine, nakon što je na Pantovčaku primio umirovljene generale HVO-a, među kojima i osuđenika za ratne zločine Tihomira Blaškića, Milanović je novinarima rekao doslovno ovo: “Milivoj Petković nije ratni zločinac.”

“Primit ću i Milivoja Petkovića kada iziđe iz zatvora, a to će, nadam se biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac. To da je odgovarao za određene prijestupe – je. Ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću”, izjavio je hrvatski predsjednik.

A sada je, eto, sam Petković priznao da presuda – nije bila politička. Petković je, naprosto, priznao da jest počinio ratne zločine.

Time je prihvatio osobnu odgovornost, ali i podučio hrvatskog predsjednika da kategorija “ratnog zločinca” nije prije svega moralna – jer “u ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina” – nego pravna, kaznena, društvena kategorija, i da svatko tko pristaje sudjelovati u ratu, ako je imalo častan, ima i dužnost da prihvati sve posljedice koje to sudjelovanje može uzrokovati – a ako ih ne prihvati, podložan je pravdi, koja ne zastarijeva.

I zato je pismo Milivoja Petkovića izvanredno važan dokument, s potencijalom da postane povijesna pouka: ono bi trebalo prekinuti sve dileme oko činjenične, pravosudne i svake druge vjerodostojnosti presude Haškog suda za Herceg-Bosnu, te zaustaviti negatorske pokušaje hrvatskih političara da zaobiđu suočavanje s odgovornoću svojih prethodnika za pokušaj komadanja susjedne države.

Slučaj Miroslava Brale

Milivoj Petković, dakle, učinio je svoje. Kako je sam priznao, to je “najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti”. Uistinu, u ovim okolnostima je najviše: jer da je 1993. pokušao učiniti nešto, zasigurno bi mogao i više.

Ali nije, pa sada žrtve, a s njima i društva u BiH i u Hrvatskoj, snose posljedice. Sve što u ovome trenutku još možemo, jest nadati se da važno pismo Milivoja Petkovića, ni na osobnoj, ni na kolektivnoj, pa ni na političkoj razini, neće izazvati učinak sličan onome kakav se dogodio u slučaju Miroslava Brala, ubojice HVO-a iz srednje Bosne.

Taj je čovjek u izjavi priznanja i kajanja pred Haškim sudom 2005. godine, rekao: “Kriv sam i duboko se kajem”.

Četrnaest godina kasnije, u zatvoru u Švedskoj, švedskim liječnicima koji su procjenjivali njegovu sposobnost za prijevremeno oslobađanje, izjavio je ovo: “Ni zbog čega ne žalim. Ne mislim da sam učinio išta loše. Bio sam vojnik. Samo sam radio svoj posao.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Boris Pavelić  (Al Jazeera)

četvrtak, 02 Septembar 2021 00:00

Novi protest ispred deponije otpada Uborak

Ocijeni...
(0 glasova)

protestiPodsjetimo, Grad Mostar zajedno sa komunalnim preduzećima tužio je Udruženje “Jer nas se tiče”

Nezadovoljni jučerašnjim odlukama Gradskog vijeća Mostara koje su se odnosile na deponiju Uborak, aktivisti Udruženja “Jer nas se tiče” i građani koji naseljavaju sjeverni dio Mostara, ponovo su mirno protestvovali ispred deponije.

Gradsko vijeće Mostara jučer je ovlastilo gradonačelnika Marija Kordića da pokuša postići sporazum sa ovim udruženjem, a što bi na koncu rezultiralo povlačenjem tužbe Grada prema Udruženju, podnesene zbog navodnih gubitaka koje je Grad Mostar imao uslijed blokada deponije Uborak. Kako je objašnjeno, Gradsko vijeće je dalo ovlaštenje gradonačelniku da u ime Grada postigne izvansudsku nagodbu sa Udruženjem “Jer nas se tiče”.

Obaveza Grada u tom slučaju bila bi da povuče tužbu, a obaveza Udruženja da ni na koji način ne ometa plan prilagodbe koji je donijelo federalno Ministarstvo okoliša i turizma.

“Čim smo čuli što namjeravaju i šta nam nude, odlučno smo rekli da nema potrebe da išta i započinju. Nikakvo uslovljavanje ne dolazi u obzir. Na kraju će njihova tužba ostati i mi ćemo već sutra imati prvo ročište”, izjavio je predsjednik Udruženja “Jer nas se tiče” Omer Hujdur.

Na plan prilagodbe u trajanju od pet godina niko nije imao pravo žalbe, pa su u ovom udruženju odlučili tužiti federalno Ministarstvo okoliša.

Ukoliko tužba na Kantonalnom sudu u Sarajevu ne naiđe na plodno tlo, aktivisti će sa tužbom pred Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu.

“U Studiji uticaja na okoliš navedeno je da je deponija Uborak zagađena i da se tu ne proporučuje nikakvo građenje ili rad. Također, kompletno lokalno stanovništvo bez izuzetka reklo je da ne želi deponiju na ovom mjestu. Nažalost, mi smo došli u situaciju da u BiH praktično više nemamo drugu stranu za dijalog”, dodao je Hujdur.

Podsjetimo, zbog ometanja u zbrinjavanju, dovođenju i odlaganju otpada, Grad Mostar zajedno sa komunalnim preduzećima tužio je Udruženje “Jer nas se tiče”, zatraživši nadoknadu štete u iznosu od oko 639.000 KM jer aktivisti nisu dopustili odvoz smeća sa ulica Mostara i okolnih mjesta.

(6yka.com)

(Anadolija)

četvrtak, 02 Septembar 2021 00:00

Doboj i dalje u opasnosti od poplava kao 2014.

Ocijeni...
(0 glasova)

mapapoplava1Grupa građana Da se ne ponovi maj 2014 započela je kampanju Ponoviće se maj 2014 postavljanjem bilbord plakata, podjelom letaka i drugim aktivnostima sa ciljem da još jednom opomene i upozori nadležne institucije i građane da bi Doboj mogao biti ponovo poplavljen kao u maju 2014. godine.

Doboj bi mogao biti poplavljen jer nisu i ne zna se kada će biti uređeni korito rijeke Bosne i drugih vodotoka i izgrađeni drugi objekti za zaštitu od poplava, nije spriječena devastacija vodoplavnog područja bespravnom gradnjom i drugim radovima, nisu kažnjeni odgovorni za poplave u maju 2014. godine, zaposleni u Vodama Srpske, republički vodni inspektori, javni tužioci, gradonačelnik i drugi ne odriču se koruptivnog dila sa onima koji uzurpiraju i devastiraju riječna korita i nije uspostavljen zakonom propisan sistem zaštite od poplava.

“Iako je prošlo šest godina, Osnovni sud u Doboju još nije zakazao ni pripremno ročište po tužbi, a dobojsko tužilaštvo još nije donijelo odluku o krivičnoj odgovornosti Obrena Petrovića i još dvije osobe. Očekujem da će biti donesena odluka o nesprovođenju ili obustavljanju istrage protiv odgovornih za poplave, čime će dobojsko i druga tužilaštva nastaviti praksu zaštite krivično odgovornih iz institucija vlasti”, ističe član Grupe Momir Dejanović, i višegodišnji borac protiv korupcije u Doboju i Republici Srpskoj. Ujedno podsjeća da je u vrijeme poplava, tadašnji predsjednik RS, Milorad Dodik obećao podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih, ali nije ispunio ovo, kao i mnoga druga obećanja: “Mnogo važnije je da je Milorad Dodik umjesto podnošenja krivične prijave, pokrenuo postupak utvrđivanja odgovornosti i smjene za funkcija sebe i svih onih koji su odgovorni zbog zanemarivanja funkcije zaštite od poplava. Nemam informaciju da li su tužilaštva, policija i drugi po službenoj dužnosti pokretali postupak utvrđivanja krivične i druge odgvornosti za poplave 2014. godine, ali prema nepotpunim informacijama koje smo dobili od dobojskog tužilaštva i drugih saznanja najverovatnije to nisu učinili”.

Ono što je poduzeto od strane institucije odmah poslije poplava je izrada studije. Nju je uradio Zavod za vodoprivredu RS i u njoj su identifikovani problemi zaštite od poplava i dato više prijedloga za zaštitu od istih, koji uključuju izgradnju odbrambenih nasipa, uređenje korita rijeke Bosne i njenih pritoka, izgradnju objekata za zaštitu od unutrašnjih voda, rješavanje problema devastiranog vodoplavnog područja gradnjom objekata i deponovanjem materijala koji su zakonom zabranjeni i druge mjere.

Tako je nakon poplava 2014. godine podignuta visina dijela odbrambenog nasipa za 1 metar, što je bila preporuka iz studije iz 1969. godine koja je ignorisana 45 godina i koja je mogla spasiti Doboj. Započeta je i regulacija potoka Liješanj i izrađen je projekat regulacije korita rijeke Bosne.

“Ovo nabrojano je sve što je poduzeto, dok su i dalje nastavljeni gradnja i deponovanje materijala na vodoplavnom području i nekontrolisano vađenje šljunka iz rijeke Bosne, koji su bili jedan od uzroka zbog kojih je Doboj bio poplavljen 2014. godine. Posebno zabrinjava što su gradskim i entitetskim vlastima važniji finansiranje LED rasvjete i predizborno koruptivno asfaltiranje putića i druge aktivnosti na koje će biti potrošeno nekoliko miliona KM kreditnih sredstava od izgradnje odbrambenog nasipa, regulacije korita rijeke Bosne i drugih aktivnosti na zaštiti od poplava”, jasan je Dejanović.

Grupa građana Da se ne ponovi maj 2014, uputila je i otvoreno pismo političkim partijama i kandidatima za gradonačelnika da prije ovogodišnjih lokalnih izbora javno odgovore zabrinutim građanima šta planiraju učiniti u periodu 2020-2024. godina da se Doboj zaštiti od poplava.

Nažalost, do sada nije bilo odgovora političkih partija i kandidata na njihovo otvoreno pismo izuzev izjave u medijima dobojskog gradonačelnika da će biti uređena korita rijeke Bosne i nekih njenih pritoka, pri čemu je navedena i vrijednost ovog projekta koja se sa ranije spominjanih 25 miliona KM povećala na 50 miliona KM: “Očigledno je da se mnogi trebaju ugraditi u ovaj projekat i na njemu napuniti svoje džepove za nekoliko miliona KM. Treba imati u vidu da se dobojski gradonačelnik ništa ne pita o rješavanju ovog i drugih problema, kao i da ne razumije da su Vode Srpske i druge entitetske institucije prvenstveno i u najvećem dijelu nadležne za zaštitu od poplava i isključivo nadležne za finansiranje uređenja korita rijeke Bosne i njenih pritoka i izgradnju odbrambenog nasipa”.

Podsjetimo tog 15. maja 2014. godine vodostaj rijeke Bosne bio je 7,21 metar, četiri metra iznad kote redovne odbrane od poplava. Poplavljene su kuće, stanovi, poslovni prostori, garaže, a smrtno je stradalo 11 Dobojlija, dok je materijalna šteta procijenjena na više od 173 miliona maraka.

Tatjana Čalić (6yka.com)

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

srbijaOva školska godina u Srbiji počinje u učionicama, a ne online kako su mnogi predlagali zbog još jednog talasa pandemije covida-19. Tako je odlučeno „tamo gdje treba“ poslije rasprave, uglavnom u medijima, tokom koje su se se mogla čuti različita, pa i sasvim oprečna mišljenja.

Novo je samo to što će uoči prvog časa đacima u svim školama biti intonirana državna himna „Bože pravde“, pa makar i preko mobilnih telefona „ako drugačije nije moguće“, kako bi to rekao socijalistički ministar obrazovanja i prosvjete Branko Ružić.
Zamjena za portrete kralja i maršala

Naravno, i to je odlučeno „tamo gdje treba“, ali bez ikakve rasprave ili barem naznaka o tome šta bi uvođenje takve prakse moglo značiti. Osim rodoljubnog i patriotskog diskursa koji se sa manje ili više inteziteta već duže od tri decenije nameće kao najlakši način manipulacije ne samo odraslim građanima i onima još odraslijima nego, ovaj put, i njihovoj djeci.

Otprilike kao zamjena za one velike portrete kralja ili maršala čije su slike visile u učionicama, princip je isti, kad već ne mogu slike odnosno današnjih vladara. Valjda dok ovi novi vladari ne postanu harizmatične vođe po ugledu na svoje prethodnike iz one velike zajedničke države skoro svih južnih Slovena, formirane na zgarištu dva raspadnuta velika carstva. Prvo Osmanskog poslije Velikog, a potom i Austrougarskog poslije Drugog svjetskog rata.

Ko drukčije misli ili kaže, naravno, može biti samo izdajnik ili strani plaćenik, što je razumljivo svakom glasaču naviknutom da vazda glasa za vlast, ma koliko ona bila pohlepna i nezajažljiva kada je u pitanju raspolaganje navodno zajedničkom državnom kasom.

Valjda zato i opstojava jedna monarhistička himna u jednoj republici kakva Srbija jeste još od 1945. godine do danas. S tim što je riječ kralj izbačena iz teksta koji mnogi uporno pokušavaju da nauče, ali mnogima to ne polazi za rukom.

Dekret o ćirilici

Slično je i sa ćirilicom, jednim od dva ravnopravna pisma istog jezika čije se „ravnopravnije“ uvođenje u Skupštini najavljuje već od 15. septembra i to ne samo u Srbiji nego i u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Uz kažnjavanje onih koji ponekad ili stalno pišu i čitaju latinicu. Mediji su prenijeli da je predsjednik Aleksandar Vučić nedavno predao tekst zakona o ćirilici članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku čije se usvajanje i početak primjene najavljuje baš za 15. septembar, za kada je najavljena i velika proslava godišnjice proboja Solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu koji će od prošle godine prvi put postati nacionalni praznik i Srbije i Republike Srpske odnosno svih Srba svijeta. Šta u dekretu o ćirilici piše saznaće svi koji koriste oba pisma srpskog jezika kada bude usvojen. Jednoglasno kako i dolikuje nacionalnom jedinstvu. Već sada se zna da će dekret važiti i u Beogradu i u Banjaluci i da će posebno zanimljiv biti onaj dio o kaznama za one koji ga ne budu primjenjivali.

Ova svojevrsna „kulturna revolucija“ mogla bi se u prenesenom značenju nazvati i novim Solunskim frontom koji osim još jedne nacionalne homogenizacije ima sasvim prizemniji cilj koji ponajmanje ima veze sa kulturom. Zapravo je u potpunosti politički i za cilj prevashodno ima uvod u predizbornu 2022. godinu. Da nije tako valjda bi se, barem kada je riječ o jeziku, o tome nešto pitali i oni koji se bave kulturom i jezikom. I nije nikakav anšlus Republike Srpske od strane Beograda, kako ga u strahu vide mnogi u Zagrebu i Sarajevu.

Novi proboj Solunskog fronta

Zato i ne čudi najava vlasti kako će već od 15. septembra Srbija i Republika Srpska imati iste normative kada je riječ u upotrebi ćirilice “kako bi se išlo na uređenje školskih programa iz najvažnijih predmeta, posebno istorije, geografije, srpskog jezika i književnosti, čime bi škole u Srbiji i RS imale isti sadržaj”.

“Svi veliki evropski narodi svoj identitet čuvali su kroz jezik i pismo. Nemci kroz Goethea, Schillera, braću Grimm, a i mi Srbi imamo mnogo zajedničkih pisaca. Nikome ništa nažao ne činimo ako čuvamo svoj srpski jezik, osim što čuvamo svoje ime i prezime, svoju budućnost”, poručio je nedavno Aleksandar Vučić.

Ali, zašto se de facto latinica izbacuje iz srpskog jezika i zašto se to ima obznaniti baš 15. septembra na dan prošle godine proglašenog zajedničkog praznika Srbije i Republike Srpske, Dana nacionalnog jedinstva i zastave, o tome nema elaboracija i stručnih mišljenja osim hiljadu puta ponovljenih floskula o ugroženosti ćirilice, a samim tim i cjelokupnog srpskog identiteta.

To je upravo onaj teren na kojem se godinama dobijaju izborne bitke ne samo u Srbiji čiji vlastodršci po ko zna koji put probijaju Solunski front ovaj put na kulturnom odnosno jezičkom planu.
Ispravljanje “krive Drine”

Nije priča o ćirilici i njenoj ugroženosti od juče. Ovom prilikom valja se podsjetiti i jednog teksta objavljenog prije nepune četiri godine na portal Al Jazeere Balkans (“Vučić i Dodik ponovo ispravljaju krivu Drinu”), kada su upravo Vučić i Dodik najavili pisanje “deklaracije o opstanku Srba, koja bi trebalo da bude neka vrsta nacionalnog programa za budućnost”.

Prepoznat kao “memorandum dva”, sa neskrivenom aluzijom na zlokobni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. godine, koji je Slobodan Milošević iskoristio kao ideološki predložak za homogenizaciju nacije i krvavi pohod na teritorije zapadno od Srbije pod firmom brige za ugrožene Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogima u Srbiji, ali i regiji, zaličio je na déjà vu ranih devedesetih. Reakcije su se kretale od onih koji su u svemu prepoznavali nove ratne trube na Balkanu, do ocjene nekih od članova timova za izradu dokumenta, naprimjer Vučićevog šefa kabineta Nikole Selakovića, koji tvrdi da je cilj deklaracije isključivo “očuvanje srpskog jezika i kulture”.

Naš portal je tada prenio i ocjenu novosadskog istoričara Milivoja Bešlina, koji je rekao kako je cilj deklaracije, prije svega, namijenjen nacionalističkoj homogenizaciji. “Cilj je da se relativizira odgovornost zbog Vučićeve kosovske kooperativnosti. Ipak, čak i da to nije cilj, ona će neminovno izazvati strah i podozrenje u regiji, jer previše podsjeća na zlokobnu parolu ‘Srbi na okup’”, izjavio je Bešlin.

Latinica odavno diskriminisana

Četiri godine kasnije, danas imamo dekret o ćirilici koja se više ne nameće kao pismo u službenoj upotrebi u Srbiji što je regulisano i Ustavom još od 2006, dakle od prvog dana nezavisnosti, nego i kao jedino poželjno od dva ravnopravna pisma istog jezika. Latinica će, zvanično, ostati kao pomoćno pismo i pismo manjinskih zajednica.

Kakve-takve rasprave o zaštiti ćirilice je ipak bilo, ali u vrijeme kada se činilo da je Vučić došao do zida u pregovorima s Evropskom unijom da ne može dalje bez priznanja faktičnog stanja da je Kosovo nezavisno. A onda je bolje da se javnost zaokupi ćirilicom ili bilo čim drugim, kako je to objašnjavao Zoran Kusovac, novinar i politički analitičar.

Na koji način je to ćirilica ugrožena nema nikakvih istraživanja osim zaključivanja na osnovu šetnje ulicom i posmatranja natpisa na firmama i u izlozima gdje fakat dominira latinica. Istovremeno, Udžbenici se štampaju na ćirilici, a knjige i na ćirilici i latinici.

Oko 60 odsto knjiga je na ćirilici, a 40 odsto na latinici, a najavljuje se i smanjenje poreza za izdanja na latinici. Ovo zvuči zaista diskriminatorno, ali prije u korist ćirilice nego latinice. Samo u štampanim i digitalnim medijima, kao mnogo ekonomičnije i modernije pismo, logično, dominira latinica.

Rijetki glasovi razuma

Oni koji se malo bolje razumije u jezik od vlastodržaca, kao što je naprimjer profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Ranko Bugarski uzalud upozoravaju kako prisilne mjere nikad nisu donijele očekivane rezultate jer “nemaju šanse da zažive”.

Ali, ti rijetki glasovi razuma skoro i da se ne čuju od još jednog naleta nacionalnih talambasa koji sigurno neće utihnuti prije proljeća 2022. godine za kada će biti zakazani redovni predsjednički i lokalni odnosno gradski, a možda i parlamentarni izbori. Beskrajnih slušanja himne, mahanja zastavama i priča o istorijskim pobjedama biće i na ćirilici i na latinici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Goran Mišić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

sud1Da nije bilo Nirnberškog procesa, Drugi svjetski rat bi trajao do danas, kaže jedan od vodećih opozicionih političara u Srbiji i predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine.
Sudovi u Srbiji imaju pravo suditi za zločine počinjene na teritoriji drugih dražva, kaže Nenad Čanak (Al Jazeera)

Jedan od vodećih opozicionih političara u Srbiji i predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak rekao je za Al Jazeeru da, prema Ustavu Srbije, predsjednik Aleksandar Vučić nema pravo Bosni i Hercegovini izručiti državljane Srbije koje ta susjedna zemlja sumnjiči za ratne zločine počinjene od 1992. do 1995. godine, ali bi se svi osumnjičeni državljani Srbije trebali naći pred sudovima u Srbiji, gdje bi se razjasnila njihova odgovornost.

Polemika između dvije zemlje zaoštrena je od 19. augusta, kada su novinari otkrili da osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini Duško Kornjača nesmetano živi u Novom Sadu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je u optužnici navelo da je Kornjača početkom rata 1992. godine koordinirao etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva na području Čajniča, na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine

Vučić je rekao prošle sedmice da on ne štiti ratne zločince, “već poštuje neke principe”, odnosno da nema pravo Kornjaču isporučiti susjednoj zemlji, kao što ni Bosna i Hercegovina nema pravo svoje državljane isporučiti Srbiji.

Generiraju su aktuelne političke elite u regiji, zaštitom ratnih zločinanaca, jedan novi problem, a to je da mlade ljude trajno oštećuju, učeći ih pogrešnim vrijednostima?

– Onog momenta kada ljudima pokazujete da neki zločini mogu da prođu nekažnjeno, da ljudi koji su to počinili žive među nama normalne živote, onda šaljete poruku da se zločin isplati. A samim tim šaljete užasno lošu poruku novim naraštajima. Kažnjavanje ratnih zločinaca je jedini mogući način da se rat završi, a ne da samo bude prekinut.

Mislite li da je trenutni narativ u vezi ratnih zločina samo plod neodgovornosti, ili je po srijedi svjesna manipulacija ljudima?

– Tu nema ni traga od slučajnosti. Praktično, sve vlade u regionu su na vlast došle na osnovu ratnih događanja i plasmana priče o “patriotizmu“, kao najvišim vrednostima. A taj tako nakaradno shvaćen patriotizam, koji je suštinski nacionalšovinizam, onda mora imati i svoja pravila, a ta pravila su – u ime nacionalizma i u ime nacije može da se uradi sve i ništa od toga ne može da bude kažnjivo, uključujući i to da se može ubijati, krasti i otimati. Dugoročno, to je beskonačno štetno.

Kako ste razumjeli poruku Aleksandra Vučića, koji je, govoreći o slučaju Duška Kornjače, rekao da on neće isporučiti osumnjičene Srbe pravosuđima drugih država?

– Po Ustavu je nemoguće isporučiti nekoga ko je državljanin Republike Srbije, ali sudovi u Srbiji imaju pravo da sude za zločine počinjene bilo gde, u saradnji sa zemljama u kojima su zločini učinjeni. Drugim rečima, tužilac u Srbiji bi morao da pokrene, na osnovu dokaza iz Bosne i Hercegovine, proces protiv osobe koja su sumnjiči za ratne zločine. Nije poenta u isporučivanju, već da osumnjičeni za zločine stignu pred sud. A onda bi se pokazala i jedna druga važna stvar, a to je da li su sudovi u Srbiji sposobni da sude po zakonu, ili su oštećeni političkim uticajem. Videlo bi se da li je Srbija zemlja vladavine prava ili to nije. A sve to je važno za evropsku perspektivu Srbije.

Je li pregruba kvalifikacija ako kažemo da ne raščišćavanje računa s ratnom prošlošću sada znači stvaranje pretpostavke za nove sukobe u regiji u budućnosti?

– Kao što sam rekao, ratove treba završiti, a ne prekidati. Rat je nastavak politike drugim sredstvima, ali i politika može da bude nastavak rata drugim sredstvima. Najjednostavnije je podeliti ljude na “naše“ i “njihove“. Ako ste primetili, na ovim prostorima se svi brane. A pošto se branimo, sve mora biti podređeno toj odbrani. Drugim rečima, ne smemo se interesovati nizašta što bi tu “odbranu“ dovelo u pitanje. Naravno, ratni zločin mora biti tretiran podjednako, bilo ko da ga je počinio. Vi sada imate situaciju da ne smete izručiti čoveka, što po zakonu jeste tako, jer je državljanin Srbije, ali istovremeno imate i zakon koji zabranjuje ljudima koji su državljani Srbiji da učestvuju u ratnim sukobima na teritorijama drugih država. I niko se nije setio da otvori to pitanje. Jer se onda time pokazuje i dokazuje da je Bosna i Hercegovina druga država, uključujući i Republiku Srpsku kao entitet u Bosni i Hercegovini.

Mislite li na Duška Kornjaču kada spominjete ratovanje srbijanskih državljana u drugoj zemlji?

– Apsolutno da, i ne samo na njega, ima još takvih lica. Ima ih i u Bosni i Hercegovini, ima ih i u Hrvatskoj. To treba raščistiti. Moja je logika da je najpoštenije da svako čisti u svom dvorištu, to jeste da organizacije, političke stranke moraju da razmisle o tome šta znači tolerisati osobe koje su činile ratne zločine u svom okruženju. Jer, jednostavno to su ljudi koji su se ogrešili o stvari koje su nedopustive. Samim tim što ih ne procesuirate dajete primer da to može, a to ne sme da može.

Zašto, po Vama, društva u zemljama nastala raspadom Jugoslavije još uvijek nemaju snage da odbace nacionalizam i krenu u ekonomski opravak?

– Iz jednostavnog razloga što kada bi se raskrstilo sa nacionalizmom postavilo bi se pitanje zašto je bilo neophodno uništiti Jugoslaviju, a ne reformisti je. Čitavo uništenje Jugoslavije kao državne tvorevine je osmišljeno zato da se formiraju nacionalni torovi, u kojima će onda bilo kakva druga ideja osim nacionalističke biti proglašavana za antidržavnu, a sve to će omogućiti tankoj kasti vlastodržaca, kombinovanoj sa klerom i krupnim kapitalom, da zauvek na feudalni način vladaju tim državicama.

U Jugoslaviji ste, naprimer, mogli da se preselite u Sarajevo ako vas proganja neko u Beogradu, ili ako vas neko proganja u Sarajevu mogli ste se preseliti u Zagreb, ili iz Zagreba u Beograd, ili u Skoplje… Ovde sada nemate rezervni položaj, nemate gde otići. Tu leži i odgovor zašto se izbegava povezivanje građanskih demokratski orjentisanih ljudi širom tog prostora, u kome svi govorimo isti jezik, bez obzira kako ga ko nazivao. Povezivanje na Zapadnom Balkanu treba da bude antiratni projekat, jer videlo se gde dovede kada se od tog projekta odustane. Povezivanje u Evropskoj uniji i stvaranje Evropske unije također je bio antiratni projekat, posle Drugog svetskog rata.

Ja ne zagovaram novu Jugoslaviju, ali zagovaram Balkan bez granica, u kome će ljudi moći normalno da funkcionišu, ali ne samo ekonomski, nego i politički, po cijeloj teritoriji Balkana. Sada se svi zalažu za slobodan promet ljudi, roba i kapitala, ali slobodan promet političkih ideja, to će vam teško ko dozvoliti […] Da bi se to desilo, mora prvo da prestane ratni narativ. A da bi se rat završio, kao što je Drugi svetski rat završio Nirnberškim procesom, gde su osuđeni za ratne zločine imali priliku da se suoče sa onim šta su radili, i za to da odgovaraju, isto tako moraju i ovde ratni zločinci da se suoče sa nekim “Nirnbergom“, kojim će se završiti rat.

Pa zamislite da nije bilo Nirnberškog procesa, Drugi svetski rat bi trajao do danas. Konačno, suđenjem u Nirnbergu se nije sudilo samo neposrednim počiniocima Holokausta, nego se sudilo i ideologiji koja je dovela do toga. Ovde, na Zapadnom Balkanu, nije presuđeno ni jednoj ideologiji. I to je razlog što rat nikako da se završi.

Vjerujte li da promjene mogu doći iznutra, ili je potrebna snažna intervencija Zapada?

– Lično mislim da nikada do pravog društvenog zdravlja ne može doći ako ono ne bude bilo samorodno, to jeste izniklo iz ovog tla. Pogledajte šta se dešava u Afganistanu… Naravno, pomoć je dobrodošla, ali samo pomoć, a ne da neko uradi posao umesto nas. Posao moramo uraditi mi sami.

Armin Aljović (Agencije)

petak, 27 Avgust 2021 00:00

Predsjednik Turske danas u posjeti BiH

Ocijeni...
(0 glasova)

erdogan7Recep Tayyip Erdogan bi na Međunarodni aerodrom Sarajevo trebao doputovati u prijepodnevnim satima u petak, u pratnji delegacije.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan boravit će u petak u jednodnevnoj posjeti Bosni i Hercegovini.

U Sarajevu će se sastati s predsjedavajućim i članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željkom Komšićem, Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom.

Erdogan bi na Međunarodni aerodrom Sarajevo trebao doputovati u prijepodnevnim satima, u pratnji delegacije, izvijestila je Anadolija.

Na dnevnom redu ekonomska saradnja

Nezvanično se saznaje da bi se razgovori mogli voditi o odnosima između dvije zemlje, autoputu Beograd – Sarajevo, sporazumu o slobodnoj trgovini i drugim aktualnim temama, objavila je Fena ranije, pozivajući se na izvore u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Zbog Erdoganove posjete, Dodik je najavio prekid bojkota u državnom vrhu i dolazak u Sarajevo, kako bi se sastao s turskim predsjednikom.

Nakon sastanka i radne večere turske i bosanskohercegovačke delegacije, predviđena je konferencija za novinare.

Erdogan će nakon Bosne i Hercegovine posjetiti i Crnu Goru.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

odlazakGodišnje ćemo samo na osnovu prirodnog priraštaja, gubiti 30 000 ljudi, a ako ovome dodamo ogromne migracije- jasno je, ističe, da BiH prijeti neviđena kataklizma.  / 16. August 2021

Bosna i Hercegovina se nalazi u fazi demografskog kolapsa.

Jasno to pokazuju i najnoviji podaci- u 2020. godini u BiH je razlika između novorođenih i umrlih iznosila ogromnih 16 809. Samo godinu dana ranije, razlika je iznosila oko 10 000, dok je 2018. prirodni priraštaj iznosio podnošljivih -6.000.

Ove zabrinjavajuće podatke saopštio je poslovni analitičar Adnan Fehratbegović koji se već godinama bavi demografijom i upozorava na ovo čemu sada svjedočimo.

Naveo je i da će, prema preliminarnim podacima iz prve polovine 2021. godine, razlika između umrlih i novorođenih će još više rasti u odnosu na rekordno crnu 2020. godinu, i sasvim sigurno će preći -22 000.

Naime, FBiH i RS kumulativno bilježe pad prirodnog priraštaja za 6.200 za prvih 6 mjeseci u odnosu na 2020. godinu, i očekivati je, zaključuje Fehratbegović, da će u 2021. godini Bosna i Hercegovina imati možda i 25 000 umrlih više nego novorođenih.

U narednim godinama ova razlika će još više rasti i Fehrtbegovićeva procjena je da će BiH u narednih tri do četiri decenija godišnje bilježiti preko 30 000 umrlih više nego rođenih. Tako ćemo godišnje samo na osnovu prirodnog priraštaja, gubiti 30 000 ljudi, a ako ovome dodamo ogromne migracije- jasno je, ističe, da BiH prijeti neviđena kataklizma.

“Shvaćaju li nadležni veličinu problema!? Gdje je populaciona politika? Razumije li javnost veličinu problema sa kojim se suočavamo!? Nije smanjenje populacije samo po sebi problem - tu je bezbroj drugih popratnih posljedica- starenje stanovništva i povećanje broja penzionera, smanjenje radne snage, smanjenje broja učenika i studenata. Zamolio bih posebno mlade ljude da šire svijest o veličini ovog problema i da što je moguće više vrše pritisak na nadležne. Bosna će ovim tempom vrlo brzo nestati”, kategoričan je Fehratbegović.

PRONATALNE MJERE KOJE TO NISU

Svi demografski stručnjaci se slažu da postoje mnoge oblasti u kojima država i institucije mogu djelovati, ako žele i znaju.

A našim izgleda nedostje i želje i znanja.

Naime kako je pokazao revizorski izvještaj mjere koje su u RS donesene prethodnih godina, u cilju podsticanja rađanja i održivog demografskog razvoja, donošene su ad hoc, bez cilja, svrhe i prijeko potrebne analize.

Tako 30 mjera koliko ih trenutno provode iz različitih oblasti, a koje imaju direktan ili indirektan pronatalitetni karakter, navode revizori, nisu sistematizovane ni u jednom zvaničnom dokumentu, dok neke, iako se realizuju u kontinuitetu od skoro 15 godina, još uvijek nisu adekvatno formalizovane, a dio ih se provodi na osnovu usmene odluke ministra.

Poražavajuća je i činjenica da su predstavnici nadležnih institucija obuhvaćenih revizijom izjavili da ne znaju, niti je po njihovim saznanjima rađena analiza od strane
nadležnih institucija koja sadrži podatak koliko RS na godišnjem nivou izdvaja budžetskih/javnih sredstava za provođenje identifikovanih mjera koje imaju
pronatalitetni karakter. Do tih podataka došli su revizori- na godišnjem nivou izdvaja se oko 190 miliona KM, od čega je oko 80 odsto finansirano iz sredstava prikupljenih u sistemu obaveznih doprinosa.

Tako imamo situaciju da, iako su se u posljednje četiri godine za mjere pronatalitetne politike povećala finansijska sredstva, izdvojeno je skoro 940 miliona maraka, istovremeno su se prava korisnika smanjila!

Kako je u revizorkom izvještaju navedeno u periodu 2002-2020. godina, samo po osnovu negativnog prirodnog priraštaja Republika Srpska je izgubila preko 75.000 stanovnika i trenutno joj nedostaje oko 7.200 ili oko 43% djece za zamjenu generacija na godišnjem nivou.

ODLAZAK STANOVNIŠTVA ODGOVARA POLITIČARIMA

Dr. sc. Tado Jurić smatra da je najveći uzrok iseljavanja korupcija- sami sebi smo krivi, uz blagoslov onih koji to koriste.

"Većina će reći da ljudi odlaze zbog ekonomske situacije i da je rješenje za ostanak ljudi u zemlji jednostavno, a to je veća plata. To je tačno i siguran sam da bi ljudi uz platu od 5.000 KM umjesto 450, ostali u svojoj zemlji, ali pitanje je zašto ne možemo imati veće plate. Veće plate naprosto ne možemo imati zbog korupcije i klinjentelizma i jer političarima iseljavanje odgovara. Naravno niko od njih to neće priznati. Političari u iseljavanju vide rješavanje socijalnih problema, smanjivanje nezaposlenosti, u isto vrijeme dobijaju doznake, s druge strane manipulišu izborima, neki kradu glasove, neki kao u slučaju Hrvatske manipulišu, jer se hrvatsko iseljeništvo uopšte ne broji kao iseljeništvo, nego kao stanovnici regija iz kojih su otišli. U BiH smo nedavno vidjeli konkretne dokaze o krađi identiteta osoba koje su iselile. I osnovno zašto političari ništa ne čine je zato što svako od njih gleda svoj krtkoročni interes. A za promjenu demografskih trendova trebaju dugoročne strategije koje da danas budu pokrenute rezultate mogu početi da daju tek za 10 godina. To je naravno sada povezano i sa biračima, koji honoriraju potpuno pogrešne prakse i daju poruku da su trivijalne teme važnije od onih strukturnih”.

Tatjana Čalić (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

kubavakcineVlastima Bosne i Hercegovine u utorak je uručena donacija iz Austrije od 500 hiljada doza vakcina protiv korona virusa čiji je proizvođač AstraZeneca.

Predstavnicima Ministarstva civilnih poslova BiH pošiljku vakcina predala je ambasadorica Austrije u Sarajevu Ulrike Hartmann koja je kazala kako je vlada njezine zemlje ovime željela pokazati koliko joj je važno pomoći zemljama Zapadnog Balkana u suočavanju s pandemijom.

“To možemo riješiti samo zajedničkim snagama. U pandemiji nitko nije siguran i stoga je naš zajednički interes da zemljama Zapadnog Balkana osiguramo dostatne doze vakcina”, kazala je Hartmann, prenosi Hina.

U BiH i dalje pokušavaju nadoknaditi zaostajanje u postupku vakcinacije stanovništva prouzročeno poteškoćama u nabavci vakcina od početka godine.

Prošle sedmice u tu je zemlju dopremljeno pola milijuna doza kineske vakcine što je je interventnim uvozom nabavila vlada Federacije BiH.

Do kraja mjeseca očekuje se i isporuka dodatnih 500 hiljada doza vakcina Pfizer/BioNtech što ga je odlučila donirati vlada SAD-a.

Opada interes za vakcinu

U međuvremenu se i BiH suočila sa sve manjim zanimanjem stanovništva za vakcinaciju pa tako već danima nema redova na centralnom punktu u Sarajevu gdje se trenutno vakciniše AstraZenecom.

Epidemiološka situacija u toj je zemlji i dalje razmjerno stabilna jer je dnevni boj novozaražnih još uvijek dvoznamenkasti a takav je trend od sredine juna.

Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH trenutno se u toj zemlji bilježi nešto manje od 154 aktivna slučaja zaraze na 100.000 stanovnika.

Od izbijanja pandemije u martu prošle godine u BiH je registrirano nešto više od 206 hiljada slučajeva zaraze korona virusom a do danas je preminulo nešto manje od 9.700 zaraženih osoba.

(Agencije)

Stranica 1 od 60

S5 Box