„Ne dao Bog da mi neuk sudi“, govorio je često jedan star čovjek, koji se u svom dugom životu nagledao svega, od vremena Kraljevine Jugoslavije, pa sve do svoje smrti kasnih sedamdesetih. Tom svojom uzrečicom iritirao je sve odreda, od svojih ukućana do nas, njegovih komšija i poznanika, ali ponavljao je to ustrajno i nepokolebljivo do svojih posljednjih dana.

Tek godinama kasnije, kad su u bosanskohercegovačkom društvu, kao uostalom i u zemljama u okruženju, ozbiljno uzdrmane neke elementarne društvene vrijednosti, postalo mi je jasno koliko je dalekosežan, ili možda koliko je iskustva imao taj starac, šaljući poruke nama, nesposobnim da ih shvatimo na vrijeme. Neuki se pojaviše u politici, obrazovanju, u raznim oblastima, pa bogami i u medijima, i suvereno zavladaše svojim neznanjem, ali se ogradiše i pravno i na svaki drugi način, i to diplomama – niko im ni pera ne može odbiti. Osvanuše fakulteti i razne visokoškolske ustanove i tamo gdje su se, što bi rekao Miroslav Krleža, do juče kotile medvjedice i gdje niko nije ni sanjao da će nekad postojati, namnožiše se diplome, magistri, doktori, ovjeriše se akademska zvanja do te mjere da većini nas građana to postade sasvim normalno. Bar tri frtalja nacije ima nekakvu diplomu, ni Skandinavci nisu pismeniji.

Nelegalna ordinacija i helikopter

Vijest da je izvjesna Martina Roso tri godine u svojoj stomatološkoj ordinaciji u Banjoj Luci liječila građane, a da nije ni vidjela fakultet čiju je diplomu posjedovala, čak i za balkanske prilike je previše. To je dokaz da smo u korumpiranoj svakodnevnici prešli crvenu liniju dopuštajući da osobe sklone prevarama, falsifikatima i svim mogućim protivzakonitim radnjama, u svoje ruke dobiju čak i zdravlje ljudi.

Martina je, kažu, u policijskoj akciji „Parma 2“ uhapšena „na svom radnom mjestu“, a njen suprug Goran, koji je takođe uhapšen, posjedovao je ogromnu kolekciju krivičnih djela - razbojništvo, lažno predstavljanje, ugrožavanje sigurnosti, falsifikovanje isprave, navođenje na ovjeru neistinitog sadržaja, prevare, utaje, neovlašten pristup zaštićenom kompjuteru, kompjuterskoj mreži, telekomunikacionoj mreži i elektronskoj obradi podataka na štetu više osoba iz Banje Luke.

Posebna priča u cijelom ovom slučaju je helikopter zaplijenjen u akciji, koji, kako je saopšteno u MUP-u Republike Srpske, ne postoji u evidenciji i nije registrovan i korišten na zakonit način. Ali je korišten, i to kao vlasništvo privrednika iz dijaspore, vlasnika security agencije! I niko od ljudi iz susjedstva, iz uprave, iz MUP-a nije imao pojma o ordinaciji, helikopteru, ranijim krivičnim djelima dvoje osumnjičenih i još mnogo čemu nezamislivom u svakom uređenom društvu. Nema čovjeka koji se nije zapitao – kako je moguće da neko sa takvim dosijeom, koji se suočava s istragama i u drugim zemljama, uopšte može podnijeti zahtjev za tako osjetljiv posao kao što je ordinacija, a posebno kako je moguće da dobije sve potrebne dozvole i dokumente za takvu djelatnost. Kakav je to sistem koji čak ni krupna krivična djela nije u stanju prepoznati u jednom ovako osjetljivom pitanju?

Je li ovo samo izolovani incident?

Ostavićemo te komplikovane dileme istražnim organima i pravosuđu iako se ni jedni ni drugi nisu baš proslavili u, kako obično kažu i domaći i međunarodni visoki funkcioneri, borbi protiv kriminala i korupcije. Kad čovjek pročita ovakvu vijest, i nehotice ga počnu moriti drugačije brige, poput onih koje su se ovih dana mogle čuti u čekaonicama ambulanti, u prvom redu u Banjoj Luci – ko nam uopšte može garantovati da je slučaj Martine Roso samo jedan izolovani incident, izuzetak koji je pukim slučajem nekako izmakao kontroli sistema? Kako možemo znati da i naš stomatolog, ginekolog, internista ili neki drugi čovjek u bijelom mantilu sa doktorskom titulom na reveru nije falsifikovao svoju diplomu i danas nas liječi, a da se nikad nije ni susreo sa anatomijom, čak ni sa studijem medicine? Može li nam neko jamčiti da baš ovog trenutka, tokom pregleda, nismo u životnoj opasnosti jer smo zdravlje povjerili nekome sa falsifikovanom diplomom i doktorskim zvanjem?

Zdravstveni sistem, ionako opustošen masovnim egzodusom ljekara i medicinskog osoblja, lošom organizacijom, velikim dugovanjima, a u posljednje vrijeme i teretom pandemije korona virusa, dobio je novi element nesigurnosti u očima građana. To je mnogo veći problem od stalnih optužbi za mito, koje građani često upućuju na račun ljekara. Javnost u Bosni i Hercegovini progutala je mnogo šta u tom sistemu, od političkih upliva u rad zdravstvenih ustanova, preko vrlo čestih sukoba u ljekarskim komorama i organizacijama, pa sve do povremenih nerazumnih „performansa“ poput onog čuvenog „gostovanja“ marokanskog iscjelitelja Mekija Torabija, koji je prije desetak godina danima izvodio svoje „seanse“ u prepunoj sarajevskoj Zetri, „liječeći“ ljude u srednjovjekovnom maniru od svih mogućih bolesti i stanja pred očima institucija. Danas očigledno imamo posla s ljudima, koji su spremni masovno ugroziti čak i zdravlje i živote građana, samo da bi došli do brze i lake zarade i u tome im, bar iz ugla običnih ljudi, gotovo ništa ne stoji na putu.

Po diplomu kod falsifikatora

Svojevremeno je u Hrvatskoj kružio vic kako je jedan vrlo uticajan čovjek sa visokim vojnim zvanjem došao kod prodavača diploma da bi sebi priskrbio i akademsko zvanje jer ga je „nezahvalna javnost“, neosjetljiva na njegove nemjerljive ratne zasluge, sve češće počela „prozivati“ da obavlja visoke funkcije bez adekvatne školske spreme.

„Hoćeš li fakultetsku ili doktorsku diplomu?“, pitao ga je priznati i cijenjeni falsifikator tih dokumenata da bi znao koliko će mu naplatiti.

„Doktorsku“, odgovorio je ovaj lik, poznat po svom opredjeljenju da ne podnosi osrednjost i da mu je životni moto „il' si bos, il' si hadžija“.

„E, za doktorsku ću te“, kaže prodavač diploma,“ bogami, morati malo propitati“.

Nekad je to bio efektan vic. Slučaj Martine Roso pokazuje da to više nema veze s vicevima i šalama, da je to surova i tvrda zbilja i da, isprepadani i sumnjičavi prema svemu, počinjemo plaćati ceh davno poznate činjenice da je na ovim prostorima sve na prodaju. Nećemo se valjda ubjeđivati kako ni u snu nismo mogli očekivati da će se to početi događati i u najosjetljivijoj oblasti naših života – u oblasti zdravlja!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Amir Sužanj (Al Jazeera)