Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović rekao je danas da se BiH nalazi u najtežoj krizi od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali je naglasio da nema sumnje u tom da će BiH tu krizu prevazići.
Gostujući kao uvodničar na redovnoj nedjeljnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 o temi "Izgradnja demokratskih institucija, borba za suverenitet i udari na ustavni poredak države BiH", rekao je da kao jedan od najodgovornijih ljudi prati kompletnu situaciju i analizira je zbog čega je uvjeren da će BiH izaći iz ove krize.
- Blokada rada bh. institucija trenutno je najveća opasnost za BiH. To je najvažnija stvar koju je potrebno riješiti jer s blokadom institucija ništa nije moguće uraditi. Previše je to važno za BiH, region i svijet da bi se neodgovorni političari igrali s funkcioniranjem institucija - dodao je.
No, bez obzira na ove faktore izrazio je uvjerenje da će BiH nastaviti svoj razvoj te krenuti na svom putu ka NATO-u i Evropskoj uniji kao i dostići ukupne društvene reforme koje građani očekuju.
- Bez obzira koliko kriza bila teška, nisam naivan kada ovo govorim i dobro pratim situaciju, ali siguran sam da će institucije profunkcionirati, oni koji nisu tu vratit će se u institucije i oni koji blokiraju procese morat će prestati s tim - naglasio je Džaferović.
Prokomentirao je i nedavno usvojenu deklaraciju Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) kazavši da je u pitanju opasan dokument i nalazi se na tragu onoga što su i do sada usvajali na odborima te stranke, ali je razlika u tome što se otišlo i korak dalje u operacionalizaciji tog dokumenta.
Podsjetio je da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila zakon o lijekovima kojim se pokušava van snage staviti državni Zakon o lijekovima, ali Džaferović kaže da taj zakon usvojen u skupštini bh. entiteta neće imati pravnu snagu i ne može suspendirati državni zakon niti značaj i kapacitet državne Agencije za lijekove i medicinska sredstva jer entitet ne može derogirati državne zakone.
- Najveću štetu će imati građani RS-a, jer za upotrebu bilo kojeg lijeka odobrenje mora dati državna agencija i svako ko to pokuša mimo nje učiniti počinit će ustvari krivično djelo i nanijet će građanima štetu. No zabrinjava prijetnja silom u toj deklaraciji i to predstavlja upozorenje svima u međunarodnoj zajednici koji su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma i nama u BiH - upozorio je Džaferović.
Lider SNSD-a Milorad Dodik neće uspjeti s vraćanjem državnih nadležnosti na entitetski nivo, dodaje Džaferović, ovim samo može pokopati mir i sigurnost u cijelom regionu , a ono što govori Dodik nije primjereno ni jednom političaru zbog čega Dodik mora otići s političke scene u BiH.
- Tako veliki stepen destrukcije u njegovom govoru i konkretnim postupcima je nešto što ne treba nikome u BiH. To ne treba ni Republici Srpskoj, niti onima za koje Dodik tvrdi da ih predstavlja. Institucije BiH će odgovoriti na ove izazove jer su dužne štiti suverenitet i teritorijalni integritet BiH - podvukao je član Predsjedništva BiH.
Komentirao je i ovosedmične pregovore oko izmjena Izbornog zakona BiH kazavši da je najveći problem blokada institucija i to je osnovno što se treba riješiti, ali napominje da BiH mora implementirati odluke Evropskog suda za ljudska prava.
- Moramo omogućiti svim građanima da imaju demokratski pristup kandidiranja za Predsjedništvo BiH i domove naroda jer oni koji nisu konstitutivni sada nemaju tu mogućnost - istaknuo je Džaferović.
Naglasio je i da visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt ima obavezu štititi Dejtonski mirovni sporazum te se ne treba libiti da zaštiti sve vrijednosti BiH, a Džaferović ne sumnja da će to i učiniti. Možda je preoprezan zbog udara na njega, kaže, ali ti udari i jesu smišljeni kako bi umanjili njegovu akciju.
Nije htio davati više komentara na izjavu ministra odbrane Republike Hrvatske Maria Banožića koji je optužio predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da je htio poslati vojsku u BiH, naglašavajući da je u pitanju vrlo ozbiljna informacija za koju očekuje objašnjenje.
(FENA)
U ovo teško vrijeme pandemije i političke krize praktično neopaženo prošla je vijest da se u Laktašima zatvara fabrika kompanije „Marbo“, a koja je za tržište BiH, ali i regiona proizvodila popularni čips „Chipsy“.
Sele u Srbiju
Gašenje fabrike čipsa zvanično je potvrđeno iz kompanije „Pepsico“, gdje su rekli da se proizvodnja seli u općinu Bački Petrovac u Srbiji te da je riječ o novoj poslovnoj strategiji.
- Fabrika „Marbo“ bit će rekonstruisana u centralni distributivni centar za cijelo tržište BiH, dok će fabrika u Magliću (Bački Petrovac, Srbija) postati regionalni proizvodni centar kompanije „Pepsico“ za područje zapadnog Balkana, u čijem sastavu „Marbo“ posluje već 13 godina - pojasnili su te rekli da će nastaviti prodaju i distribuciju u BiH.
Iako nisu spomenuli kakva je sudbina oko 380 zaposlenih radnika fabrike, jasno je da će mnogi od njih morati da potraže druga radna mjesta. Kako se nezvanično saznaje, bez posla će ostati najmanje 130 radnika.
Ekonomista Igor Gavran za „Avaz“ je kazao da je zatvaranje ove fabrike na području BiH itekako indikativno.
- Tačnije, ovo je očit indikator generalno nepovoljnog poslovnog i investicionog okruženja u cijeloj državi, malo smo i nebitno tržište, koje ne nudi ništa više nego susjedna Srbija, a neracionalno je u području slobodne trgovine imati puno malih fabrika umjesto jednog regionalnog centra proizvodnje - istakao je Gavran.
Narušavanje tržišta
Dodao je da je ovo i posljedica direktnog efekta destruktivne politike predstavnika RS i najava narušavanja jedinstvenog pravnog poretka i tržišta u BiH.
- Postavlja se pitanje da li investitor „bježi“ upravo sada zbog opšte nestabilnosti koju ovakva politika kreira ili, čak još konkretnije, zbog očekivanja da cijela privreda RS može biti izolovana, blokirana - naglasio je Gavran.
Budućnost RS
- Na ovaj slučaj može se gledati i u širem kontekstu. Kakvu bi jedino poziciju ekonomski neodrživi entitet u pokušaju da egzistira mimo države Bosne i Hercegovine i njene ekonomije mogao imati u odnosu na susjednu državu? Pa jedino da proizvodnja i zaposlenost te sva korist i zarada idu u Srbiju, a uvoznici i kupci u RS - poručio je Gavran.
(avaz.ba)
Članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) izglasali su danas konačnu odluku kojom je Gordana Tadić smijenjena s mjesta glavne tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine, prenosi Anadolija.
VSTV je odlučivao nakon žalbe Vlade Adamovića, punomoćnika Gordane Tadić, na odluku Drugostepene disciplinske komisije VSTV-a kojom je Tadić smijenjena s pozicije glavne državne tužiteljice zbog disciplinskih prekršaja.
Za smjenu Tadić glasalo je šest članova Vijeća, pet je bilo protiv i jedan suzdržan.
Disciplinskom tužbom iz aprila ove godine Tadić je prijavljena za nemar ili nepažnju u vršenju službenih dužnosti, odnosno za svjesno zanemarivanje obaveze i naloga VSTV-a da se predmeti Tužilaštva raspoređuju u rad tužiocima putem automatskog sistema raspodjele (TCMS) u periodu njenog mandata na funkciji glavne tužiteljice, objavio je BIRN.
Bila na čelu Tužilaštva BiH od 2016.
Na teret joj je stavljeno i propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća.
Ona se teretila i za ponašanje u Tužilaštvu ili izvan njega, ali je Ured disciplinskog tužioca (UDT) na pripremnom ročištu odustao od ove optužbe.
Tadić se na čelu Tužilaštva BiH nalazi od septembra 2016, prvo kao vršilac dužnosti prije nego što je zvanično izabrana na funkciju 2019. godine.
(Al Jazeera i agencije)
Vlada Švedske donijela je juče odluku o novoj, sedmogodišnjoj strategiji za reformsku saradnju Švedske za Zapadni Balkan i Tursku. Nastavak saradnje sa zemljama u regiji će osnaživati uslove za demokratski i inkluzivni razvoj. Saradnja sa Zapadnim Balkanom uključuje Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.
Novom strategijom Švedska će intenzivirati napore u radu na ljudskim pravima, demokratiji, vladavini prava, rodnoj ravnopravnosti, inkluzivnom ekonomskim razvoju, te okolišu i klimatskim promjenama. Švedska podrška će se također usmjeriti na miroljubiva i inkluzivna društva, kao i na izgradnju širokih i dugoročnih odnosa između Švedske i zemalja u regiji.
”Dešavanja u susjedstvu EU-a važna su za Švedsku i EU. U interesu je Švedske da nastavi sarađivati sa zemljama zapadnog Balkana kako bi pridonijela demokratskom razvoju u oblasti ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i vladavine prava ”, izjavio je Per Olsson Fridh, ministar za međunarodnu razvojnu saradnju.
Švedska je jedan od najvećih bilateralnih donatora zemljama u regiji Zapadnog Balkana. Švedska podrška nadopunjuje rad EU -a u područjima kojima Švedska daje prioritet. Prema strategiji, Švedska će i dalje doprinositi podršci EU-a u radu na reformskoj agendi ovih zemalja i njihovom približavanju EU. Podrška civilnom društvu ključna je za demokratski razvoj, a važna je i za podršku Švedske svim zemljama obuhvaćenim ovom strategijom.
O strategiji reformske saradnje odlučuje vlada Švedske, ali će je provoditi Švedska agencija za međunarodnu razvojnu saradnju (Sida), Švedski institut, Akademija Folke Bernadotte i Generalni konzulat u Istanbulu.
Finansiranje nove strategije za period 2021.-2027. iznosi ukupno 5,6 milijardi SEK, raspoređeno je na 5 milijardi SEK za Zapadni Balkan i 600 miliona SEK za Tursku.
(6yka.com)
Balkanska istraživačka mreža BiH objavila je rezultate projekta "Moje pare" Novinari BIRN-a otkrili da su u protekle tri godine političari i političarke u BiH za limuzine potrošili više od 35 miliona KM. Denis Džidić, urednik BIRN-a, kazao je za N1 kako su za ovu godinu raspisani tenderi u iznosu od sedam miliona KM i da, ako je suditi prema tome, po našim političarima je pandemija završila.
“Zvuči nevjerovatno puno i jeste nevjerovatno mnogo u vrijeme pandemije. Od februara prošle godine kupljeno je preko 650 službenih limuzina. To je nevjerovatan broj. Potrošeno je 3,3 miliona KM, a raspisani tenderi od sedam miliona KM”, rekao je Džidić u Danu uživo.
Govoreći o tenderima, rekao je kako je ogroman broj problema u smislu transparentnosti. Ne koriste sve insitucije portal javnih nabavki, a opet i tom portalu nemaju pristup svi građani jer se morate registrovati kao ponuđač, firma ili NVO da biste ušli i skinuli tendersku dokumentaciju.
“Da nema medija koji otkriju te stvari ne bi bili javno dostupni i to je tendencija naših političara. Veliki broj ovih tendera je sporan. U zadnjih dvije i po godine označili smo preko 170 tendera crvenom zastavicom koji su sporni. Određeni političar kada želi kupiti automobil, on izabere koji želi, a pošto se po zakonu ne može napisati koje, oni iz kataloga uzmu specifikacije i prepišu ih. U ovoj godini od svih tendera u preko 75 posto tendera je bio samo jedan ponuđač. Što vam govori da je na floskuli ta priča o transparentnom trošenju novca”, rekao je Džidić.
Prema istraživanju BIRN-a, zbirno za vatrogasna vozila i kola hitne pomoći je utrošeno ispod 1,5 milion KM. Džidić ističe kako kada se kupuju limuzine, nikada nećete naći da se traže korištena vozila, dok za kola hitne pomoći ili vatrogasna opštine traže korištena vozila.
“Naša intencija je bila da to napravimi plastičnijim. Svima je poznato da postoji korupcija u javnim nabavkama, ali im nije opipljivo. Kada spomene automobil, to je svima poznati”, rekao je Džidić.
U ovom projektu su radili s mladima jer im je cilj bio da ih obuče i da steknu naviku da prate radi vlasti i način trošenja njihovog novca.
Na kraju godine izaći će sa konačnim spiskom, a nastavit će raditi na ovom projektu i dalje.
(6yka.com)
Branka O. (45) preminula je jutros od povreda koje je zadobila u teškoj saobraćajnoj nesreći koja se desila 12. septembra na pješačkom prijelazu u Čelincu mjestu koje se nalazi u blizini Banjaluke, saznaje Srpskainfo.
Nesretna žena pokušavala je prijeći ulicu na pješačkom prijelazu u Čelincu, ali ju je tada vozilom udario Nedjeljko D. (23) iz Banjaluke.
Iza Branke O. ostalo je troje djece.
Kako je Srpskainfo ranije objavila, jedno vozilo se zaustavilo kako bi ona prešla ulicu na pješačkom. U tom trenutku naišao je Nedjeljko D. sa automobilom “Golf” i nije želio da se zaustavi nego je krenuo preticati vozilo ispred sebe. U tom trenutku udario je u Branku O. koja je pokušavala preći ulicu. Od udara ona je odletjela 15 metara i zadobila teške povrede i glave, ali se bahati vozač nije zaustavio kako bi joj pružio pomoć.
Skinuo tablice i zapalio vozilo
On je pobjegao, a povrijeđena žena je prevezena na UKC RS. I pored svih napora ljekara, ona je jutros preminula od zadobijenih povreda.
Nedjeljko D. nakon što je udario ženu pobjegao je u pravcu Banjaluke, skinuo tablice sa vozila i zapalio ga, kako bi prikrio tragove. Međutim, policija je ubrzo otkrila da je on izazvao nesreću i priveden je isti dan.
Utvrđeno je da se radi o osobi koja nikada nije položila vozački ispit, koji je u trenutku nesreće bio pijan i vozio maloljetnika, a također je policija došla do informacija da je i ranije kažnjavan zbog vožnje u pijanom stanju. Poznat je policiji i po krivičnim djelima.
Međutim, kako se dalje navodi, tužilac nije ispitao privedenog niti predložio pritvor već je naređeno policiji da ga nakon kriminalističke obrade puste na slobodu.
Ova odluka izazvala je bijes javnosti, ali je Tužilaštvo ostalo kod svoje odluke.
(6yka.com)
Upitan hoće li poduprijeti nastojanja da se u BiH promijeni izborni zakon kako bi se osigurala legitimna politička zastupljenost Hrvata u predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Schmidt je rekao: -
Mislim da je to zadatak za odgovorne u Bosni i Hercegovini. To je tema rasprave o ustavnom i izbornom zakonu. Mi s međunarodne strane samo ćemo pomoći, ali u biti oni trebaju odlučiti. Ja bih bio zadovoljan kad bi postigli dogovor. Na pitanje imaju li Hrvati u stvarnosti jednaka prava kao ostala dva naroda u BiH, rekao je:
- Ovdje sam tek nekoliko tjedana. Mislim da se sad treba promotriti kako narod diše, kako biračko tijelo na to gleda. Mislim da se moramo usredotočiti na Daytonski sporazum. Neke su stvari ispravljene. Postoje tri konstitutivna naroda. Imamo i druge narode. Uglavnom narode koji nisu povezani s tim konstitutivnim narodima. Mislim da nije lako sve ih povezati, ali važno je na tome raditi.
Milorad Dodik jučer je opet rekao da ne priznaje vašu jurisdikciju i da BiH trenutačno nema višeg predstavnika
Kako reagirate na to? - pitala je voditeljica. -
Ne reagiram, rekao je Schmidt pa dodao: Upitan kako BiH vidi danas i što kani postići tijekom svog mandata, rekao je:
- Čeka nas velik izazov. Postoje neke zapreke u funkcionalnosti državnih institucija. Država ovisi o osnovnoj suglasnosti. To ne znači da se treba napustiti individualni ili etnički identitet. Nipošto. No, to se mora uskladiti zajedničkom koordinacijom. Iskusili smo to i s Europom u cjelini. Europska unija nije ništa drugo nego upravljanje kako bi se postigli kompromisi kod različitih stajališta.
Na pitanje misli li da je vrijeme da se Daytonski sporazum revidira, rekao je da ga se prvo treba ispunjavati.
- U pravilu se nešto revidira ako ste sigurni da će se dobiti nešto bolje. Ja ne vidim da se u ovim uvjetima o ičemu može raspravljati. Trebamo raditi na ispunjenju Daytonskog sporazuma. To će se vjerojatno postići na putu do Bruxellesa, kad BiH postane članicom Europske unije. Od rata je prošlo 25 godina. Međunarodna zajednica sve je to vrijeme prisutna u BiH. Je li opravdala svoju ulogu?
- Da, prisutna je, ali, iskreno, kao što to i jest slučaj u svijetu, ta su nam mjesta svima vruća, glasna i bučna. Proteklih godina to nije bio slučaj s Bosnom i Hercegovinom. Srećom, jedan od uspjeha Daytonskog sporazuma jest to što je uspostavljen mir. Ne puca se. Mislim da je to najveća prednost, rekao je Schmidt.
(6yka.com)
SPC je vodila kampanju nosanja moštiju Cara Lazara, osveštavanja jama i izvršila prvu mobilizaciju srpstva, pa je tek onda na red došla vojna mobilizacija. To se isto može reći za litije, kaže Asim Mujkić, profesor FPN-a u Sarajevu.
Još je u staroj Grčkoj vrijedilo pravilo da kada se političke prilike stanu usložnjavati najbolje je za mišljenje pitati umne ljude. Zašto se ta oprobana praksa u Bosni i Hercegovini ne sprovodi u djelo najbolje znaju oni koji već trideset godina namjerno i sa ciljem „preziru“ mišljenje najobrazovnaijih bosanskih intelektualaca.
Jedan od takvih zasigurno je i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić, čovjek čiji blistavi intelektualni angažman obuhvata podjednako razumijevanje antičkih političkih praksi i nepokolebljivo iznošenje istine o političkim fenomenima stvarnosti.
Stoga je Mujkić bio sasvim logičan izbor u odabiru sagovornika koji će, makar koliko forma novinskog intervjua dozvoljava, pokušati rastumačiti politička, ideološka i geostrateška zbivanja koja u povećanom intenzitetu pogađaju Bosnu i Hercegovinu i regiju kolokvijalno nazvanu Zapadni Balkan.
Profesor Asim Mujkić autor je pet autorskih knjiga i preko 80 naučnih i stručnih radova objavljenih u časopisima i zbornicima radova u BiH i inostranstvu. Među objavljenim knjigama su: Kratka povijest pragmatizma (2005), Mi, građani Etnopolisa (2007), Pravda i etnonacionalizam (2010).
Govoreći o opasnostima velikosrpske politike i njenim konsekvencama na političku stabilnost regiona Mujkić primjećuje kako se danas u Crnoj Gori sprovodi praksa koja se već tri desetljeća primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Baš je zato važno uvažiti i shvatiti borbu Crnogoraca za građansku državu:
„Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu razbija već trideset godina i u Bosni se usavršavaju mehanizmi opstrukcije koji se primjenjuju drugdje, recimo, od Mitrovice na Kosovu se pokušava napraviti srpski entitet, ili se uzima recept za razbijanje multietničnosti i građanskih sekularnih vrijednosti u Crnoj Gori. Napadom na Crnu Goru važno je pokazati da je građanski koncept u multietničkoj, pluralnoj zemlji nemoguć. Kako god su važna iskustva opstrukcije iz BiH za budućnost Crne Gore, tako isto za budućnost BiH je važno ovo iskustvo otpora i borbe Crnogoraca za građansku državu“.
Stiče se dojam da se BiH iznova nalazi u veoma teškoj situacciji, a optimizam probosanskih snaga dolaskom novog visokog predstavnika kao da je počeo rapidno kopniti. Ponajviše zbog stava Christiana Scmidtha u kojem je ustvrdio da je Željko Komšić hrvatski član Predsjedništva, ali su ga izabrali Bošnjaci. Da li je ovo bio signal da će u izmjenama izbornog zakona visoki predstavnik možda udovoljiti željama bosanskohercegovačkog HDZ-a?
– To je izuzetno ispolitiziran problem i izgleda da kakav god odgovor na njega damo bivamo svrstani na jednu ili drugu stranu. U svakom slučaju mislim da rješenje mora ići u skladu s europskom stečevinom i presudama Suda za ljudska prava u Strassbourghu. Drugih orjentira nemamo. Uvjeren sam da unutar tog pravnog, građanskog okvira ima dovoljno prostora za kvalitetno rješenje zaštite kolektivnih prava i mehanizama grupnog političkog predstavljanja. Međutim ako kao Schmidt izađemo iz pravnog okvira i počnemo govoriti o osjećajima onda ulazimo u situaciju sveopće relativizacije i umnožavanja problema.
Tome kako se, kako je to Schmidt paušalno ocijenio, osjećaju Hrvati u FBiH može se uzvratiti time kako se osjećaju Bošnjaci u BiH usljed združene opstrukcije SNSD i HDZ, odnosno kako se osjeća 1,5 milion Bošnjaka u sendviču između 7 miliona Srba i 4 miliona Hrvata itd. Na kraju, kako se osjeća, kako je to napisao gospodin Sejdić nekoliko stotina hiljada ljudi koji se ne izjašnjava u konstitutivnim kategorijama. To nigdje ne vodi.
Druga stvar je što rijetko kada uzimamo u obzir historijsku genezu problema. Da nije bilo destruktivne politike HDZ kako u BiH tako i u samoj Hrvatskoj koji se upustio najprije u avanturu etničkog inžinjeringa u Posavini 1992, a potom, poslijeratnog iseljavanja Hrvata iz BiH čime su Hrvati u BiH demografski ozbiljno načeti, upitno je da li bi neko kao Komšić danas bio uopće moguć. Najjednostavnije je račun ispostaviti najslabijoj strani ovog lokalnog geopolitičkog trokuta koga čine Zagreb, Beograd i Sarajevo.
Malo je apsurdno govoriti o promjenama izbornog zakona kada vidimo da se rezultati prošlih parlamentarnih izbora u Federaciji BiH još uvijek nisu implementirali. Koliko se može vidjeti to nikome nije tema, tim fenomenom se niko i ne bavi. Odkud tolika indiferentnost prema možda najvećoj državnoj krizi u BiH od završetka rata?
– Bestidno je četiri godine biti u tehničkom mandatu. Nema tog opravdanja. To je pravo lice etnonacionalnih vlasti i njihove lažne brige za svoje narode. Jedino na čemu se svojski radilo u tom periodu jesu operacije u mutnom, odnosno zastrašujuće afere u kojima se na muci naroda napadnutog pandemijom profitiralo. Tehnički mandat je najbolji dokaz da se iza etničkog konflikta uvijek krije parcijalni profiterski interes, odnosno da je nezajažljivo privatno bogaćenje majka svih drugih podjela u ovoj zemlji.
S druge strane, politički predstavnici iz Republike Srpske, posebice Milorad Dodik, kontinuirano pokušavaju osporiti instituciju visokog predstavnika retoričkim napadima u kojima nedvosmisleno govore o tome da ne priznaju njegov autoritet. Da li je insistiranje na takvom narativu samo kamuflaža kojom se nastoji prikriti objektivni strah od djelovanja Christiana Schmidta?
– Svi političari koji vode identitetske nacionalističke politike dakle od Trumpa i Bolsonara, preko Kaczynskog i Orbana, pa do ovih naših kao što su Milanović, Vučić i neizbježni bosanskohercegovački trojac moraju na sedmičnom nivou izići s nekom provokacijom, nekom dramatičnom najavom, nekim uvredljivim potezom i tako na jedan vještački način održavati mobilizaciju svog glasačkog tijela živom i pod svojom kontrolom. Primjećujemo da su njihovi mandati samo nastavci predizborne kampanje.
To je generalno jedna destruktivna politika koja ne samo da ne rješava nagomilane društvene probleme nego je opasna jer takvo djelovanje koje počiva na projekciji stalne ugroženosti i egzistencijalne prijetnje po opstanak željene grupe mora postajati sve agresivnije, radikalnije da bi uspješno zastrašilo i time mobiliziralo građane. To je ona sfera osjećajnosti koju svojom nesmotrenom izjavom rehabilitira Schmidt. BiH je već tri decenije žrtva takve politike osjećaja ugroženosti.
Što se tiče ovog konkretnog Dodikovog poteza, naravno da se on boji reakcije međunarodne zajednice i mobilizacijom se želi zaštititi i povećati svoj ulog. Sličnu strategiju ima i Vučić, svaki put kada pitanje Kosova dođe na dnevni red.
U Republici Srpskoj se, kako vidimo, neprekidno pozivaju na poštovanje zakona i ustava a smišljeno rade, kako tvrde mnogi intelektualci, na obesmišljavanju države BiH i svih njenih atributa. Da li Dodik namjerno proizvodi permanentnu političku krizu kako bi javnost zemlje ubijedio da je došlo vrijeme za „mirni razlaz“?
– Naravno. Cjelokupna strategija srpskog nacionalizma je vršiti opstrukciju i onda na to proizvedeno stanje stvari se pozvati kao na argument da ovako više ne može, da je ova država lakrdija, odnosno nemoguća. Da bi zakucao takvo stanje on smišljeno plasira stavove koji otvoreno vrijeđaju druge negirajući genocid ili negirajući bosanski jezik, negirajući samo ime Bošnjaka sve češćom upotrebom naziva ‘musliman’, ukratko stavove nakon kojih nema povratka, stavove koji ruše sve mostove i nakon kojih ne može biti nikakvog razgovora.
To je kontinuitet jedne destruktivne nacionalističke politike koja je u prethodnom ratu odnijela stotinjak hiljada nedužnih života. To je nastavak one proizvodnje stanja koja je dovela do rata. Da biste dokazali da se narodi u Bosni mrze i da je rat neizbježan bilo je potrebno prethodno da iz Srbije dođu paravojne formacije koje bi među komšijama prolile prvu krv i ubile svaku pomisao o mogućnosti suživota, a onda se na te pokolje pozvati kao nepobitni dokaz nužnosti rata. Te tekovine danas u životu održavaju ovakve politike iz Banja Luke.
Ne čini li vam se da je takva Dodikova politika možda dio jednog krupnijeg plana, onog o stvaranju „srpskog sveta“, kojeg, čak i u Banjoj Luci, priziva srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin?
– Mislim da je ‘srpski svet’ ideološka platforma osmišljena, ili bolje reći prekopirana, s jedne strane, za unutrašnje potrebe mobilizacije građanstva s ciljem konsolidacije trenutnih političkih elita na vlasti, a, s druge strane, za vanjske potrebe kao pokušaj kredibilne prijetnje susjedima i šire međunarodnoj zajednici s ciljem da se isposluje neki dobitak. Vučić stalno ponavlja ‘a šta će Srbija dobiti ako prizna Kosovo’.
Ta konsolidacija vladajućih elita najprije u Srbiji a potom i u entitetu RS moguća je jedino ako kroz ‘srpski svet’ destabiliziramo države u susjedstvu kao što primjeri BiH i Crne Gore pokazuju. Srpske nacionalističke politike bez obzira kako se one zvale, Velika Srbija, ‘skraćena Jugoslavija’ ili Srpski svet stalni su izvor nestabilnosti na Balkanu.
Međutim, upitno je koliko politika srpskog sveta ima kapaciteta za neko ozbiljnije ostvarenje izuzev lokalnih provokacija i proizvođenja kriza i neke kupovine vremena pred Bruxellesom i Washingtonom prije nego se stavi konačno tačka na kosovsko pitanje.
Kada govorimo o „srpskom svetu“ neizbježno je da u fokus interesovanja dođu i dešavanja u Crnoj Gori. Da li je, po Vašem mišljenju, djelovanje SPC-a u Crnoj Gori odavno prešlo granice koje bi jedna vjerska zajednica trebala poštivati u demokratski i sekularno uređenom društvu?
– Političko djelovanje SPC mnogo je opasnije od površinskih političkih projekata kao što je srpski svet pa i samih političkih elita u Beogradu koje se mijenjaju. Često nam se čini da je riječ o jednom monolitnom vrhu moći koji planski djeluje na ostvarenju svojih velikodržavnih ideja ali stvari nisu tako jednostavne.
Moć u Srbiji sastoji se iz barem tri entiteta, prvi onaj politički koji podliježe kakvim-takvim izborima, drugi je svakako SPC kao jedna konstanta i treći je ona takozvana ‘duboka država’, entitet isprepleten obavještajno-mafijaškim strukturama sa kontaktima i vezama izvan Srbije. To je izvor moći odakle, naprimjer, dolazi ubica Zorana Đinđića ili Crvene beretke koje su inicirale prve sukobe u Bosni 1992. Njihovi interesi nerijetko se preklapaju, ali ne uvijek, što dodatno jača argument da je Srbija izvor nestabilnosti na Balkanu.
SPC-ovo djelovanje obično je prethodnica druge dvije komponente političke moći. Prije velikosrpske avanture u BiH i Hrvatskoj devedesetih, krajem osamdesetih, SPC je vodila kampanju nosanja moštiju Cara Lazara, osveštavanja jama i izvršila prvu mobilizaciju srpstva, pa je tek onda na red došla vojna mobilizacija. To se isto može reći za litije i postavljanje nove crnogorske vlade u manastiru SPC.
Dakle, problem sa srpskim nacionalizmom je u tome što SPC na žalost, određuje koordinate političkog djelovanja u ‘srpskom svetu’ kako vladajuće elite tako i one opozicione i zato razračun s jednom političkom garniturom u Beogradu, na primjer sa Miloševićem, vidjeli smo, ne mijenja mnogo. Pozivanje na ugroženi status vjerske zajednice u Crnoj Gori je zato obični cinizam.
Osim toga, kako komentarište činjenicu da se od pokretanja litija krajem 2019. godine u Crnoj Gori radi sve što je moguće kako bi se derogirali elementi državnosti, osporila suverenost zemlje i crnogorstvo svelo na mjeru koja odgovara interesima Srbije?
– Riječ je upravo o otvorenom političkom djelovanju koje počiva na tvrdim premisama da su Crnogorci kao nacija izmišljeni, uostalom kao što su to Bošnjaci i Makedonci, pa samim tim Crna Gora, ali i BiH i Makedonija mogu eventualno u toj srpsko-svetskoj geografiji biti zavičajni a ne državni pojmovi. Pogledajmo samo BiH. Političko rukovodstvo Srbije poziva na dijalog Srba i Bošnjaka pri čemu ne priznaju bosanski jezik, a Bošnjake nazivaju muslimanima. Dakle, s kim ćete i na kojem jeziku pregovarati. Odmah se vidi da je takvo mirotvorstvo obična floskula.
Crna Gora je povezana i sa Bosnom i Hercegovinom, mislim u tom geostrateškom smislu, jer stiče se dojam da bi Republika Srpska i Crna Gora trebale biti dio jedinstvenog entiteta. Da li je, po Vašem mišljenju, moguć scenarij u kojem bi, nakon „sloma“ Crne Gore, na red došlo „razbijanje“ Bosne i Hercegovine?
Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu razbija već trideset godina i u Bosni se usavršavaju mehanizmi opstrukcije koji se primjenjuju drugdje, recimo, od Mitrovice na Kosovu se pokušava napraviti srpski entitet, ili se uzima recept za razbijanje multietničnosti i građanskih sekularnih vrijednosti u Crnoj Gori. Napadom na Crnu Goru važno je pokazati da je građanski koncept u multietničkoj, pluralnoj zemlji nemoguć. Kako god su važna iskustva opstrukcije iz BiH za budućnost Crne Gore, tako isto za budućnost BiH je važno ovo iskustvo otpora i borbe Crnogoraca za građansku državu.
Previše je nacionalističkih snaga u i oko BiH koje demoniziraju ideju građanske države i vesele se njenom eventualnom porazu. Time nadolazimo i do jednog od načina borbe protiv ‘srpskog sveta’, a to je stvaranje zajedničkog fronta idejne i aktivističke borbe između onih koji su privrženi ideji građanskih vrijednosti, antifašizma i onih retrogradnih, klero-nacionalističkih i u BiH i u Crnoj Gori.
A Bosna i Hercegovina je, izgleda, veoma plodno tlo za svaku vrstu političkih mahinacija. Probosanske snage često nemaju jasno definisane zajedničke stavove pa onda jedna velika grupa poliitčkih stranaka djeluje previše lokalno. NiP u Sarajevu, PDA u Tuzli, Zenička incijativa Fuad Kasumović u Zenici itd. Ne čini li Vam se da je politički spektar u BiH previše razuđen i ustrojen bez neke osnovne političke ideje i ne mislite li da većina političkih subjekata, zapravo, nema viziju zemlje Bosne i Hercegovine?
Takozvane probosanske snage su priča za sebe sa svojim udjelom u općoj propasti BiH. Prvo ideološki, to je vrlo sumnjiva grupacija. Stožerna stranka tog bloka je SDA, dakle etnonacionalna stranka koja je s druge dvije nacionalne stranke 1990. godine uvela takozvano dogovaranje suverenih naroda kao temeljni princip političkog djelovanja u BiH da bi se protiv njega danas bunila. Priča o legitimnom predstavljanju naroda došla je iz usta lidera SDA, a danas se ta stranka snebiva kad o tome priča Čović. U vrijeme svog trijumfa 1990. godine ta je stranka one koji su se zalagali za građansku ideju smatrala kriptokomunistima, ateistima, onima koji se stide svog nacionalnog identiteta, a danas treba da povjerujemo da se ta ista stranka zalaže za građansku BiH? Ta se stranka nikada nije kritički suočila sa svojom prošlošću.
Druga stožerna stranka bloka je SDP koja uistinu ima građansku platformu, ali nikako da na jedan kredibilan način izađe iz dijela BiH gdje Bošnjaci čine većinu. Oportuno se zadovoljavaju iz jednog u drugi izborni krug glasovima koje mogu upecati na tom teritoriju. Sve druge stranke koje pominjete nastale su, rekao bih, bespolnim diobama unutar ove dvije osnovne ćelije. Iza njihovih priča o državi, milenijskom kontinuitetu državnosti, suverenosti i nedjeljivosti ne vidi se Bosna. Svi oni kao da misle da će ako dovoljno dugo izgovaraju te državotvorne fraze proizvesti neki realan učinak na terenu, naravno još uz malo pomoći međunarodne zajednice. Ne ide to tako. Na više mjesta sam o tome pisao.
Ako se neko bori za građansku državu on se u prvom redu mora boriti za njeno društvo, za očuvanje njegovog kompleksnog diverziteta stvaranjem novih saveza i mreža solidarnosti među bosanskim ljudima i ženama.
Jasmin Agić (Al Jazeera)
Kakav će to efekat imati u Hrvatskoj gdje je presudu otvoreno negirao i predsjednik Zoran Milanović.
Ako postoji ijedan način da se ublaže patnje ratnih žrtava, to je iskrena isprika odgovornih. Takvu je ispriku u ponedjeljak uputio Milivoj Petković, ratni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), osuđen pred Haškim sudom na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina HVO-a nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine.
“Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”, napisao je Petković u poruci sucu Carmelu Agiusu, predsjedniku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS), pravnog nasljednika Haškog suda.
U svojoj je poruci Petković izravno spomenuo i žrtve. “Prihvatio sam kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije”.
Petković je izrazio i svijest o tome kakav bi učinak morale imati geste poput njegove. “Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti.”
“To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti”, napisao je dalje. I, pred kraj, poantirao, što je još važnije, “kao vojnik”: “Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. “
Jedan od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti
Na početku pisma, Petković je priznao vlastitu emotivnu zatvorenost, što su neki znali tumačiti kao vrlinu, a neki drugi kao bešćutnost: “Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik”.
No, nastavio je: “Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima. Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.
Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu”.
Potom je osuđeni ratni zapovjednik HVO-a dodao: “Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.”
Za razliku od nekih drugih priznanja krivnje pred Haškim sudom, Petkovićeva je isprika bezuvjetna. U njoj nema “ali”, niti pokušaja da se opravda vlastita odgovornost. Jasna je, kratka, na traži opravdanja, ne nudi izlike, ne zahtijeva razumijevanje za ono što se 1993. i 1994. događalo na području sukoba HVO-a i Armije BiH.
To kratko pismo jedan je od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti koje je ijedan osuđenik za ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima izrekao do dana današnjega. Pismo Milivoja Petkovića, jednom riječju, ima potencijala da postane – povijesni dokument.
Iz nekoliko razloga. Jedan, onaj osobni, već smo spomenuli: za razliku, primjerice, od priznanja krivnje i žaljenja koje je na suđenju u Haagu gotovo uvjetno izrekao Ivica Rajić, ratni podređeni Milivoju Petkoviću i krivac za ubojstva Bošnjaka i razaranje Stupnog dola kod Vareša u srednjoj Bosni, Petkovićevo je prihvaćanje krivnje potpuno, a isprika žrtvama bezuvjetna. “Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike.
Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima”. Ta je rečenica nedvosmislena i bez dvojbi. Ona poručuje: odgovoran sam; svjestan sam toga; kajem se i žalim zbog žrtava.
Takva, nedvosmislena i jezgrovita, ali snažna isprika, tvori još važniju poruku kada znamo da ju je izrekao jedan od najviših ratnih zapovjednika HVO-a.
Kakav će to efekat imati u Hrvatskoj?
Milivoj Petković je bio u najvišem vrhu HVO-a tijekom cijelog razdoblja neprijateljstava i rata HVO-a i Armije BiH: načelnik Glavnog stožera HVO-a bio je od 26. travnja 1992 do 24. srpnja 1993. godine, te opet od 26. travnja 1994. do 5. kolovoza 1994., dok je od 24. srpnja 1993. do 26. travnja 1994. bio zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a.
Milivoj Petković prvi je visoki vojni zapovjednik HVO-a koji je prihvatio krivicu i odgovornost za ratne zločine za koje je osuđen.
Namjerno ističemo oba pojma: “krivicu i odgovornost”. Jer, Petković u svome pismu zasigurno nije slučajno učinio to isto: napisao je da “prihvaća presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”.
Petković nije osuđen zbog toga što je osobno činio zločine. Ne, nije ih činio. Nikoga nije ubio; nikoga udario; nikome ništa uzeo. Ali, sud ga je osudio na tešku kaznu od dvadeset godina zatvora, i to za cijeli niz iznimno teških zločina.
Samo u Mostaru, primjerice, za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, hotimično lišavanje života, deportaciju, protupravna deportacija civila, nehumana djela prisilnog premještanja, nečovječno i okrutno postupanje, protupravni napad na civile, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom…
Milivoj Petković osuđen je po zapovjednoj odgovornosti: znao je za zločine, prihvaćao ih je, i nije sprečavao, niti sankcionirao. Sudjelovao je u udruženome zločinačkom pothvatu protjerivanja Bošnjaka s dijela BiH koji je trebao postati ekskluzivno hrvatski, ili dio Hrvatske.
I sada je prihvatio odgovornost. To priznanje najvišega vojnog zapovjednika hrvatskih snaga u BiH trebalo bi, da je u Hrvatskoj iskrene volje za suočavanjem s posljedicama rata u Bosni i Hercegovini, imati efekt osvješćujuće eksplozije: od toga da najviši vojni zapovjednik HVO-a prihvaća vlastitu odgovornost za zločine za koje ga je osudio Haški sud, ne može biti većega priznanja vjerodostojnosti rada tog suda te činjeničnim nalazima i pravosudnim zaključcima koje je donio.
Poslije Petkovićeva priznanja, ne bi smjelo biti više nikakve dvojbe u to je li presuda Haškoga suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne vjerodostojna ili nije – sa svim posljedicama koje to podrazumijeva.
Veliko je, međutim, pitanje hoće li takve dvojbe uistinu nestati. Jer, one su posljednjih godina postale rutinski dio hrvatskoga političkog i-ne-samo-folklora. Jasno se to vidjelo nakon što je Slobodan Praljak, Petkovićev suoptuženik za ratne zločine, fatalnom, nedopustivom pogreškom sigurnosnih službi Haškog suda, na izricanje presude uspio prokrijumčariti otrov, te pred kamerama počiniti samoubojstvo u trenutku izricanja kazne.
U Hrvatskoj je to izazvalo val bijesa, negiranja i poricanja legitimnosti Haškog suda – istog onog suda koji je Hrvatska veličala kada je oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača – s vrhuncem u velikome skupu u slavu Slobodana Praljka, na kojemu se, u reprezentativnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u središtu Zagreba, okupila većina hrvatskih ratnih zapovjednika.
Milanović negirao presudu
No manji bi problem bio da su samo umirovljeni ratni zapovjednici izrazili negodovanje haškom presudom čelnicima HVO-a: tu je presudu otvoreno negirao čak i predsjednik Republike Zoran Milanović, i to baš na primjeru – Milivoja Petkovića!
U travnju ove godine, nakon što je na Pantovčaku primio umirovljene generale HVO-a, među kojima i osuđenika za ratne zločine Tihomira Blaškića, Milanović je novinarima rekao doslovno ovo: “Milivoj Petković nije ratni zločinac.”
“Primit ću i Milivoja Petkovića kada iziđe iz zatvora, a to će, nadam se biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac. To da je odgovarao za određene prijestupe – je. Ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću”, izjavio je hrvatski predsjednik.
A sada je, eto, sam Petković priznao da presuda – nije bila politička. Petković je, naprosto, priznao da jest počinio ratne zločine.
Time je prihvatio osobnu odgovornost, ali i podučio hrvatskog predsjednika da kategorija “ratnog zločinca” nije prije svega moralna – jer “u ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina” – nego pravna, kaznena, društvena kategorija, i da svatko tko pristaje sudjelovati u ratu, ako je imalo častan, ima i dužnost da prihvati sve posljedice koje to sudjelovanje može uzrokovati – a ako ih ne prihvati, podložan je pravdi, koja ne zastarijeva.
I zato je pismo Milivoja Petkovića izvanredno važan dokument, s potencijalom da postane povijesna pouka: ono bi trebalo prekinuti sve dileme oko činjenične, pravosudne i svake druge vjerodostojnosti presude Haškog suda za Herceg-Bosnu, te zaustaviti negatorske pokušaje hrvatskih političara da zaobiđu suočavanje s odgovornoću svojih prethodnika za pokušaj komadanja susjedne države.
Slučaj Miroslava Brale
Milivoj Petković, dakle, učinio je svoje. Kako je sam priznao, to je “najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti”. Uistinu, u ovim okolnostima je najviše: jer da je 1993. pokušao učiniti nešto, zasigurno bi mogao i više.
Ali nije, pa sada žrtve, a s njima i društva u BiH i u Hrvatskoj, snose posljedice. Sve što u ovome trenutku još možemo, jest nadati se da važno pismo Milivoja Petkovića, ni na osobnoj, ni na kolektivnoj, pa ni na političkoj razini, neće izazvati učinak sličan onome kakav se dogodio u slučaju Miroslava Brala, ubojice HVO-a iz srednje Bosne.
Taj je čovjek u izjavi priznanja i kajanja pred Haškim sudom 2005. godine, rekao: “Kriv sam i duboko se kajem”.
Četrnaest godina kasnije, u zatvoru u Švedskoj, švedskim liječnicima koji su procjenjivali njegovu sposobnost za prijevremeno oslobađanje, izjavio je ovo: “Ni zbog čega ne žalim. Ne mislim da sam učinio išta loše. Bio sam vojnik. Samo sam radio svoj posao.”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Boris Pavelić (Al Jazeera)
Podsjetimo, Grad Mostar zajedno sa komunalnim preduzećima tužio je Udruženje “Jer nas se tiče”
Nezadovoljni jučerašnjim odlukama Gradskog vijeća Mostara koje su se odnosile na deponiju Uborak, aktivisti Udruženja “Jer nas se tiče” i građani koji naseljavaju sjeverni dio Mostara, ponovo su mirno protestvovali ispred deponije.
Gradsko vijeće Mostara jučer je ovlastilo gradonačelnika Marija Kordića da pokuša postići sporazum sa ovim udruženjem, a što bi na koncu rezultiralo povlačenjem tužbe Grada prema Udruženju, podnesene zbog navodnih gubitaka koje je Grad Mostar imao uslijed blokada deponije Uborak. Kako je objašnjeno, Gradsko vijeće je dalo ovlaštenje gradonačelniku da u ime Grada postigne izvansudsku nagodbu sa Udruženjem “Jer nas se tiče”.
Obaveza Grada u tom slučaju bila bi da povuče tužbu, a obaveza Udruženja da ni na koji način ne ometa plan prilagodbe koji je donijelo federalno Ministarstvo okoliša i turizma.
“Čim smo čuli što namjeravaju i šta nam nude, odlučno smo rekli da nema potrebe da išta i započinju. Nikakvo uslovljavanje ne dolazi u obzir. Na kraju će njihova tužba ostati i mi ćemo već sutra imati prvo ročište”, izjavio je predsjednik Udruženja “Jer nas se tiče” Omer Hujdur.
Na plan prilagodbe u trajanju od pet godina niko nije imao pravo žalbe, pa su u ovom udruženju odlučili tužiti federalno Ministarstvo okoliša.
Ukoliko tužba na Kantonalnom sudu u Sarajevu ne naiđe na plodno tlo, aktivisti će sa tužbom pred Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu.
“U Studiji uticaja na okoliš navedeno je da je deponija Uborak zagađena i da se tu ne proporučuje nikakvo građenje ili rad. Također, kompletno lokalno stanovništvo bez izuzetka reklo je da ne želi deponiju na ovom mjestu. Nažalost, mi smo došli u situaciju da u BiH praktično više nemamo drugu stranu za dijalog”, dodao je Hujdur.
Podsjetimo, zbog ometanja u zbrinjavanju, dovođenju i odlaganju otpada, Grad Mostar zajedno sa komunalnim preduzećima tužio je Udruženje “Jer nas se tiče”, zatraživši nadoknadu štete u iznosu od oko 639.000 KM jer aktivisti nisu dopustili odvoz smeća sa ulica Mostara i okolnih mjesta.
(6yka.com)
(Anadolija)
