Ratni reporter Tony Birtley za AJB se prisjeća kako je uspio ući u Srebrenicu i snimiti potresne scene gladnih i izmučenih stanovnika.
Izgladnjeli ljudi koji mašu sa grančicama u rukama prvo je što je Tony Birtley vidio kada je ušao u Srebrenicu. Bio je mart 1993. godine, a on je nakon nekoliko sedmica uvjeravanja vojnika u Tuzli da ga povedu u taj grad, višednevnog pješačenja po snijegu i bježanja pred mecima i granatama, napokon uspio u svojoj misiji da dođe do mjesta o kojem su tada pričali svi strani novinari, a u koje je rijetko ko uspio ući da izvještava.
Isprva nije razumio šta mu uznemireni stanovnici pokazuju a onda je shvatio - skidali su bobice sa grančica, gnječili ih na podu i to jeli kako bi preživjeli.
"Prva žrtva te cijele tragedije je bilo ljudsko dostojanstvo", prisjeća se ovaj dugogodišnji ratni reporter, koji je tada izvještavao za američki kanal ABC, prve potresne slike u Srebrenici. Sve što se nakon toga dešavalo tokom njegovog jednomjesečnog boravka pamti po uznemirujućim scenama koje teško može opisati riječima, ali i prijateljstvu sa lokalnim stanovnicima koje nikada neće zaboraviti.
"Iako sam iskusan ratni novinar, stvari koje sam doživio u Srebrenici su bile drugačije, jer tamo sam ostao neko vrijeme i upoznao sam dosta ljudi, znao sam kako se zovu, znao sam njihove porodice, kroz šta su prošli. To je postalo lično iskustvo", kaže Birtley koji je izvještavao iz Somalije, Ruande, Iraka, Irana, Čečenije, Libije, Afganistana i drugih ratišta širom svijeta.
"Neka lica su sa mnom već dugo, i danas, viđam ih, iako za neka ne bih volio da ih viđam… Viđao sam mrtve odrasle ljude, ali kada počneš gledati djecu, ne samo mrtvu, nego kako umiru pred tvojim očima… Ali, ne sjećam se samo smrti i ranjavanja, sjećam se i ljudi koji su hodali kroz snijeg i šumu. Jednu ženu još uvijek pamtim. Snimao sam je izbliza, nosila je bebu. Izgledalo je kao da je na njenom licu nestalo života."
Izložba u Potočarima
Međutim, nastavlja pričati, morao je ostati fokusiran na svoj posao, odnosno na to kako prenijeti svijetu šta se događa u Srebrenici. Njegov zadatak nije bilo samo snimanje i izvještavanje, nego i smisliti način kako izvući kasete iz opkoljenog mjesta, misija koja je postala još teža kada je njegov prvi prilog odjeknuo u mnogim svjetskim medijima a srpski vojnici počeli da traže njegove kasete.
"Tada smo koristili kamere kroz koje vidiš crno-bijelo, pa kada gledaš nekoga kako umire u teškim mukama vidiš te rane crno-bijelo, tek poslije sam ih vidio u boji. Ja čak nisam bio siguran da li je ono što sam snimio bilo išta dobro."
Sada će ti potresni, ali iznimno vrijedni snimci na kojima je zabilježen horor koji su doživljavali stanovnici i izbjeglice iz okolnih mjesta biti prikazani na izložbi koju je Fondacija VII Akademija poklonila Memorijalnom centru Srebrenica kao trajnu postavku.
Osim višesatnih snimaka Tonyja Birtleyja, sada ratnog reportera Al Jazeere English, bit će prikazani i radovi fotografa Zijaha Gafića, koji je priredio izložbu, Paula Lowea, Rona Haviva, Garyja Knighta i Roda Nordlanda. Al Jazeera Balkans donosi nekoliko minuta materijala koji je snimio Birtley u Srebrenici 1993, a koji do sada nije bio prikazan u medijima.
Neke od snimljenih scena, on je tek sada opet pogledao, jer ranije nije imao snage za to, znajući da će to otvoriti mnoga bolna sjećanja. Iz istog razloga nikada se poslije nije vratio u Srebrenicu. Sada će to učiniti, na 25. godišnjicu genocida.
Intervju sa Alijom Izetbegovićem
Sve je krenulo kada je u Sarajevu 1993. godine, iz kojeg je izvještavao od početka rata, intervjuirao tadašnjeg predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Objašnjava kako je tih dana dosta pažnje bilo na Goraždu, jer su novinari uspjeli ući u taj grad, budući da situacija nije bila ozbiljna kao u Srebrenici. Međutim, dodaje, u to vrijeme je bilo dosta navoda da bosanska vlada izmišlja stvari i prikazuje ih gorima nego što jesu.
"Sjećam se da sam pitao Izetbegovića o situaciji u Istočnoj Bosni, i on je rekao da je veoma loša, a ja sam onda rekao gdje su dokazi, postavljao sam mu teška pitanja, toliko da mi je odgovorio na engleskom, što nije baš često činio, i bilo je očito da je jako uznemiren. Onda sam mu rekao ‘ako je stanje tako loše, pomozite mi da odem u Srebrenicu’."
Tony Birtley izvještava iz Srebrenice 1993. godine
Međutim, kada je otputovao u Tuzlu, ljudi nisu marili šta mu je Izetbegović obećao. Tako je naredne dvije sedmice proveo upoznavajući vojnike kako bi zadobio njihovo povjerenje da ga povedu do Srebrenice. Jedna jedinica Armije BiH pristala je te su 36 sati pješačili do prvih linija kada su snage Vojske RS zapucale na njih. Čovjek koji ga je trebao prevesti preko druge linije, povrijedio je koljeno pa to nije mogao da uradi.
"U tom momentu sam odlučio da idem helikopterom, jer mi je nekoliko dana prije toga rečeno da helikopter leti, ali da nema kapacitet za noćno letenje što je značilo da leti po danu i to 30 minuta iznad srpske teritorije, tako da sam pomislio da je to ludost, pa sam odbio. Međutim, nakon što je pješačenje propalo, prihvatio sam tu opciju. Nije samo iskustvo u ovim situacijama bitno, nekada se radi o čistoj sreći. Ja sam htio prvo otići u Konjević Polje, pa u Srebrenicu, jer je bilo pod teškim napadom Srba i izgledalo je da će to mjesto pasti. Par dana prije toga sam bio u mjestu Cerska, koje je palo. Dva helikoptera su bila spremna da krenu. Rekli su mi da idem u drugi, a nisam znao bosanski u to vrijeme pa nisam pitao zašto, ali da sam znao da helikopter ide u Srebrenicu ne bih pristao, insistirao bih da ostanem u drugom helikopteru koji je išao u Konjević Polje. Taj helikopter je nakon polijetanja oboren. Svi su poginuli."
Krijumčarenje kaseta uz pomoć UN-a
Birtley je nakon polusatnog leta kojeg je proveo sjedeći na kutijama sa municijom napokon stigao u Srebrenicu. Bila je još zima. Prvobitno je mislio da ide na dva, tri dana, tako da nije ponio ni stvari za presvući.
"Na takvim mjestima uvijek sam imao plan ulaska i plan izlaska, znao sam izlaznu strategiju. Srebrenica je bilo jedino mjesto gdje nisam bio siguran kako izaći."
Nekoliko dana nakon njega, u grad je stigao i komandant UN-a Phillip Morillon. Žene i djeca u očaju i panici su pokušavale da spriječe generala da ode, strahujući da će umrijeti od gladi ili da će biti ubijeni. Srebrenica je bila prenapućena izbjeglicama koje su pristizale iz okolnih mjesta koja su padala, a obruč oko grada se sve više stezao, ostavaljući stanovnike bez vode, hrane, lijekova, struje i drugih potrepština. Morillon je odlučio ostati neko vrijeme, a šokantni Birtleyjev prilog o stanju u kakvom se nalazi Srebrenica obišao je cijeli svijet. Upravo je to dovelo do međunarodnog pritiska da se evakuira nekoliko hiljada ljudi te u aprilu proglasi zaštićena zona UN-a.
Nekoliko dana nakon Britleyja, u grad je stigao i komandant UN-a Phillip MorillonPrintscreen/Tony Birtley
"Kada je Morillon došao bio je veoma optimističan, vjerovao je da Srbi žele mir. Naravno, ono što se poslije desilo je sramotno za UN. Ne samo da je UN iznevjerio te ljude, nego i međunarodna zajednica. Mnogo pitanja o Srebrenici još nije odgovoreno. Jedno od većih je kako je moguće da sa američkom vojnom mašinom i njihovom tehnologijom nije napravljena nijedna fotografija prije masakra, samo nakon. Morali su znati za velike koncentracije, grupe muškaraca, a nisu uradili ništa."
Uz pomoć UN-a i Morillona uspio je da prokrijumčari prvu kasetu iz Srebrenice. Međutim, kada je prilog emitovan u brojnim svjetskim medijima, srpski vojnici su počeli tražiti njegove kasete. Jednu su uspjeli da pronađu u džepu Šveđanina iz UN-a koji je pokušao da je izvuče.
Marlboro prije granate
Snimajući scene iz Srebrenice, Birtely je tri puta bio ranjen, prva dva puta lakše. U isto vrijeme kad i on, u gradu se našao i njemački fotoreporter Philipp von Recklinghausen. Prisjeća se kako su zajedno bili u kamionu pokušavajući doći do Konjević Polja kada je pala granata.
"Philipp je bio mladi fotograf koji je završio u Srebrenici. Sve njegove filmove su oteli Srbi kada su pretraživali UN vozilo. I on je bio također dva puta ranjen. Sjećam se da je tada u kamionu izvadio kutiju Marlbora koja je tada vrijedila 100 njemačkih maraka. Tada sam pušio, obradovao sam se cigarama, i baš kada smo povukli prvi dim, pala je granata. Vozač je pogođen u vrat, ja u ruku, a Philipp u palac. Istrčali smo iz kamiona kako bismo se sakrili. Ja sam još držao svoju cigaru, a on je svoju ispustio. Želio se vratiti po nju. Rekao sam mu ‘čovječe, tvoj palac visi, ne možeš se vratiti, uzmi moju’", prepričava to strašno iskustvo prisjećaju se tih nesvjesnih, apsurdnih momenata, pomalo smiješnih usred cijelog ratnog užasa.
Tako je, nazvavši ga u šali "magnetom za granate", rekao Philippu da ne ide s njim na prve linije kada se jedno jutro probudio shvativši da je u toku ofanziva. Taj dan je treći put bio ranjen, ovaj put teško. Kolika je vrijednost Marlbora u to vrijeme bila opisuje i činjenicom da je prije operacije doktoru obećao dvije šteke ako mu "ne odreže nogu".
"Ne znam da li sam trčao prebrzo ili presporo ali sam pogođen kada sam bio 20, 30 metara od ostatka grupe. Oni su ušli u podrum srušene kuće. Granate su još padale i ja sam puzao i sakrio sam se iza drvene ograde. Neki hrabri bosanski momci su me čuli kako vičem, pritrčali su i koristili ogradu iza mene kao nosilo da me odnesu na sigurno. Na moju sramotu i tugu, prema meni se postupalo bolje nego prema lokalnim stanovnicima. Doktor Nedret Mujkanović, bio je jedan od heroja Srebrenice, prvog me primio, odnijeli su me sa ranjenim Bosancima i mene su prvo operisali. Tada sam mu rekao da mi ne odreže nogu. Pronašao sam ga poslije i dao mu dvije šteke cigara. Imali smo nevjerovatno prijateljstvo, svake godine smo se nalazili, pili smo, smijali se i plakali zajedno."
‘Zvao se Mirnes i imao je pet godina’
Nakon toga je evakuiran iz Srebrenice, odakle je otišao da izvještava u Somaliju. Ipak, u ovaj grad opet se vratio za pola godine, a bio je i u Bratuncu.
Danas kaže da je u Srebrenici naučio da ne osuđuje ljude te da rat nije nešto crno-bijelo, nego "siva zona" gdje savršeno razumni ljudi rade apsolutno nerazumne stvari kada su očajni. Također ističe da ljudi iz svoje udobne stolice u sigurnoj Britaniji ili sigurnoj Francuskoj ne razumiju kako je to kada su tvoji članovi porodice ubijeni, silovani ili mučeni, i šta to može uraditi tvom umu.
"Sjećam se jedne scene, mali dječak u Srebrenici. Bio je ranjen isti dan kada su lakše ranjeni vojnici UN-a i trebali su ih zajedno evakuisati. Snimio sam to sve, snimio sam kako ga je držala medicinska sestra i kada ga je ljekar proglasio mrtvim i kada ga je otac odnio. Sjeo sam i gledao kako helikopter odvozi UN vojnike. Bilo je prekasno za njega. Zvao se Mirnes i imao je pet godina."
VIDEO koji je Philipp snimio u Srebrenici možete pogledavi na linku.
Vedrana Maglajlija (Al Jazeera)
Na širem području Mostara jutros je došlo do osjetnog zemljotresa jačine 4,2 stepena prema Richterovoj skali, javlja Evropski mediteranski seizmološki centar.
Kako se navodi, epicentar je bio u Blagaju, na oko deset kilometara dubine. Zemljotres je bio poprilično osjetan, a svjedoci kažu kako je počeo blago nakon čega je uslijedilo jako podrhtavanje.
Prema pojedinim svjedočanstvima na zvaničnoj stranici Evropskog mediteranskog seizmološkog centra, zemljotres je trajao čak 15 sekundi.
Kretanje tla je zabilježeno u 11:45 sati, a osjetili su ga i građani dalmatinske obale, od Splita do Dubrovnika. Također, zabilježena su svjedočanstva o podrhtavanju u Sarajevu i Tuzli.
"Prepali smo se, potrčala sam prema vratima", rekla je stanovnica Mostara, dok je njen sugrađanin kazao kako se i njegov kućni ljubimac vidno uznemirio.
(klix.ba)
Oko 50 tona otpada koji asocira na onaj koji je prije nekoliko dana istovaren u Drvaru dovezen je juče i u Bihać. Aktivisti upozoravaju da je ovo tek početak.
Lokacija u Buhaću je dvorišni prostor bivšeg preduzeća „Tehnopek“, koje je nakon stečajnog postupka, prodano za sada nepoznatom državljaninu Holandije.
Na lice mjesta, nakon dojave građana, odmah su izašli pripadnici MUP-a USK-a, komunalne inspekcije Grada Bihaća, Inspekcije za zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona, kao i predstavnici MZ Privilica, na čijem je teritoriju otpad i odložem. Lokacija na kojoj je otpad nelegalno odložen, u neposrednoj je blizini rijeka Dobrenica i Una, što predstavlja i opasnost od ekozagađanja.
Anes Podić iz Udruženja građana Eko akcija kaže da je prema izdatim dozvolama riječ o tekstilnom otpadu.
„Međutim, šta se tačno nalazi u desetinama tona otpada koje su na ovaj način do sada uvežene, da li je eventualno tekstilom sakriveno nešto drugo, bez detaljnog pregleda nije moguće utvrditi. Ovo je još jedan primjer kojim se pokazalo da sistem zaštite okoliša u BiH ne postoji. Po ko zna koji put se pokazuje da je najvažnija zadaća naših institucija da se zadovolji svaki interes za brzu zaradu bez obzira kakve posljedice to može napraviti po naš okoliš“, kaže Anes Podić za BUKU.
On dodaje da je u oba entiteta dozvoljen je uvoz i opasnog i neopasnog otpada, gdje uopšte nije ustanovljen djelotvoran sistem nadzora šta će se nakon uvoza dalje desiti sa otpadom i to je recept za katastrofu sa trajnim posljedicama
„Da li je uveženi otpad prerađen bez posljedica po okoliš, da li je izbačen na prvu divlju deponiju kakvih ima u izobilju širom BiH, zakopan pod livadu, gdje se napasa stoka, igraju djeca ili pored izvorišta vode, naše institucije niti su u stanju niti imaju volju da to efikasno prate. Krivaca u ovom slučaju ima mnogo, no najveći je Federalno ministarstvo okoliša i turizma i nadležna federalna inspekcija, jer su dozvolili, ovaj to primjer to odlično pokazuje, potpuno nekontrolisan uvoz i opasnog i neopasnog otpada“, kaže Podić.
On ističe da je potrebno hitno zaustaviti dalji uvoz, a trenutno su male šanse da će otpad biti vraćen u zemlju pošiljaoca - najvjerovatnije će završiti na nekoj od naših poluuređenih ili potpuno neuređenih deponija otpada.
Anes kaže da uopšte nije poznato koliko je do sada otpada do sada uveženo u BiH i kakva je šteta počinjena. Dodaje da je postojeći sistem recept za katastrofu, a da bi se spriječila dalja šteta potrebna nam je hitna i potpuna zabrana uvoza bilo kakvog otpada.
„'Trokut smrti', naziv je područja između gradova Napulja i Kaserte gdje su ljudi prisiljeni živjeti usred smeća, udisati otrovne pare iz zapaljenih odlagališta i piti otrovanu vodu zbog ilegalno odloženog otpada. Tokom 30 godina, nakon što se na lokalu napravio dogovor mafije sa političarima, opasni otpad je, umjesto da bude propisno zbrinut, odlagan na tom području, obično tek plitko zakopan. Sav taj otpad je stizao 'sa svom potrebnom dokumentacijom'. Vremenom su iznikla cijela nova brda, napravljena od otpada, na mjestima gdje se napasala stoka, gdje su bila izvorišta vode, gdje su se igrala djeca. Ubrzo, počeli su neobjašnjivo umirati ljudi, mladi, stari, djeca, često i cijele porodice“, priča Podić.
On kaže da se možemo zapitati da li je i u Bosni i Hercegovini na djelu sličan scenarij i da je ovo što je otkriveno u Grahovu i Drvaru, zapravo tek vrh ledenog brijega smrtnosne sprege „mafije“ i korumpirane politike.
Da se lokalno stanovništvo u Drvaru nije pobunilo protiv otpada ova tema ne bi ni došla do javnosti.
„Da lokalno stanovništvo u Grahovu i Drvaru nije reagovalo na vrijeme i podiglo uzbunu, uveženi otpad bi nestao bez traga, rasturen širom BiH. Ovo je još jedan primjer gdje se pokazalo da brigu o nama i našoj zemlji nije moguće prepustiti izabranim i imenovanim političarima -briga o našem okolišu mora postati naša svakodnevna bitka“, ističe Podić.
Maja Isović Dobrijević (6yka.com)
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari 11. jula će biti ukopano osam žrtvava genocida počinjenog 1995. godine nad Bošnjacima u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN).
Najmlađa žrtva je Salko Ibišević, sin Ahme, rođen 1972. godine, koji je u vrijeme genocida u Srebrenici imao 23 godine.
Najstarija žrtva koja će ove godine biti ukopana u Potočarima je Hasan Pezić, sin Alije, rođen 1925. godine. U vrijeme genocida je imao 70 godina.
Ove godine će biti ukopani Salko (Ahmo) Ibišević (1972), Hasan (Alija) Pezić (1925), Sead (Huso) Hasanović (1971), Alija (Bekto) Suljić (1969), Hasib (Šaban) Hasanović (1970), Zuhdija (Suljo) Avdagić (1947), Bajro (Ramo) Salihović (1943), Ibrahim (Hamid) Zukanović (1941).
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari dosad je smiraj pronašlo 6.643 žrtava genocida, a traga se za još više od 1.000 nestalih Srebreničana.
Dosad su u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ukopana 432 maloljetnika i 26 žena. Od tog broja 19 je žena žrtava genocida, a ostale su stradale tokom 1992. godine.
Posmrtni ostaci žrtava genocida pronađeni su na oko 570 različitih lokaliteta.
Najmlađa dosad ukopana žrtva u Potočarima je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.
(AA)
Aktivisti za ljudska prava su sredinom ovog mjeseca zatražili od austrijskog parlamenta i ministarstva pravosuđa te zemlje da iskoriste poziciju u Evropskoj uniji i pomognu hiljadama migranata i izbjeglica koje se suočavaju sa teškim problemima na balkanskoj migrantskoj ruti, uključujući i nasilje hrvatske granične policije pred samim vratima Unije.
Zehida Bihorac, bosanska volonterka iz Velike Kladuše sa sjevera Bosne, odakle migranti i izbjeglice preko hrvatske granice pokušavaju ilegalno ući u Evropsku uniju, a zatim preko Slovenije dalje otići prema Njemačkoj i sjevernoj Evropi, govorila je pred austrijskim parlamentom o patnjama tih ljudi, nakon čega je u ime organizacije S.O.S. Balkanroute iz Beča parlamentarcima uručila više od 1.600 stranica medijskih izvještaja i ličnih svjedočenja koji govore o brutalnosti nekih hrvatskih graničnih policajaca.
"Ovdje se radi o sistemskom nasilju na granici, ili u samoj Evropskoj Uniji, s obzirom da se nasilje događa u Hrvatskoj, koja je članica Unije", rekla je Bihorac.
Njen govor podržala je i austrijska ministrica pravosuđa. "Samo zahvaljujući vrijednim nevladinim organizacijama i pojedincima ovi ljudi dobivaju uopće humanitarnu pomoć. Mnoge izbjeglice su još maloljetnici. Sada trebamo usku suradnju civilnog društva i politike da konačno okončamo ovakvo stanje na samim granicama Evrope", napisala je na Facebook ministrica Alma Zadić, i sama izbjeglica koja se od rata u Bosni i Hercegovini devedesetih sklonila u Austriju.
Nasilje koje Hrvatska negira
Premda hrvatska policija negira zlostavljanje migranata i izbjeglica na njenoj granici, brojni utjecajni mediji i nevladine organizacije ne posustaju u izvještavanju o patnjama migranata i izbjeglica. Kancelarija Visokog komesara Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) zatražila je da Hrvatska istraži izvještaje o pretjeranoj upotrebi policijske sile prema migrantima, uključujući djela koja se smatraju mučenjem i lošim postupanjem.
Zahvaljujući vrijednim nevladinim organizacijama i pojedincima migranti dobivaju uopće humanitarnu pomoć, rekla je austrijska ministrica pravosuđa Alma Zadić Ustupljeno Al Jazeeri
Amnesty International (AI) također upozorava na zastrašujuće eskalacije policijskih kršenja ljudskih prava na hrvatskoj granici s Bosnom i Hercegovinom.
Nezavisni portal koji pokriva Evropsku uniju, EUobserver donio je nedavno tekst u kojem kritizira zvanični Brisel da šutke promatra mučne scene na hrvatskoj granici, što je ujedno i vanjska granica Unije.
Ovaj portal citira svjedočenja migranata koji tvrdi da im je hrvatska granična policija - iscrtala križeve na glavama.
"Slike su zastrašujuće, a još više izostanak reakcije Evropske unije", ocjenjuje EUobserver, ističući da je na granici Evropske unije nekažnjivost za nasilje postalo pravilo i da se izvještaji o nasilju hrvatske policije i dalje ne provjeravaju.
"Napada se muškarce, žene, tinejdžerke i cijele porodice, fizički ih se zlostavlja, proizvoljno pritvara i uništava im se imovina. Izbjeglice i migranti kontinuirano svjedoče da su im policajci skidali odjeću i cipele i prisiljavali ih da pješače kilometrima po lošem vremenu natrag do granice s Bosnom i Hercegovinom", navodi portal.
"To nisu izolirani slučajevi. Sam njihov broj i konzistentnost optužbi ukazuju na sistemsku i namjernu politiku hrvatskih vlasti", ističe se u članku objavljen pod naslovom "EU šutnja o bolesnim scenama na Hrvatskoj granici".
Pretrpani kampovi u BiH
Među migrantima i izbjeglicama je mnogo više maloljetnika nego što to pokazuju zvanične brojke, jer neki od njih govore da imaju više godina nego što je to stvarno, bojeći se da bi kao maloljetnici mogli biti odvojeni od njihovih roditelja, rođaka ili komšija sa kojima su krenuli na ovaj neizvjestan put, kaže Bihorac u intervjuu za Al Jazeeru.
Ipak, ne misli da migranti i izbjeglice nailaze na probleme samo kada ilegalno pokušavaju preći hrvatsku granicu. Ona upozorava i na kršenje ljudskih prava dok nesretni ljudi borave u kampovima na sjeveru Bosne i Hercegovine.
Prema podacima UNHCR-a u Bosnu i Hercegovinu je prošle godine ušlo najmanje 30.500 migranata. To je veliki porast u odnosu na 2017. godinu kada je taj broj iznosio 750. Bihorac kaže da se najčešće susreće sa migrantima i izbjeglicama koje navode da su iz Sirije, Iraka, Afganistana i bliskoistočnih zemalja.
Međunarodna organizacija za migracije (IOM) pomaže migrantski kamp "Miral" u Velikoj Kladuši, kao i nekoliko drugih kampova na području Bosanske krajine uz granicu sa Hrvatskom, ali kapaciteti u tim kampovima su ograničeni, pa veliki broj ljudi često ostaje uskraćen za pomoć iako se nalaze u blizini kampova.
"Ti ljudi trpe nasilje unutar i van kampova od udruženih nasilnih grupa i pojedinaca", kaže Bihorac. "Model nasilja ponekad primjenjuje i policija u Bosni i Hercegovini", kaže ona, pozivajući se na svjedočenja migranata i izbjeglica.
Bihorac kaže da nasilje nikada nije rješenje i ne smije postati opće prihvaćen način ponašanja spram nemoćnog i nezaštićenog, zbog generacija koje dolaze. Dodaje i to da djeca na području Velike Kladuše imaju prava da ne gledaju premlaćene ljude u ulicama, iako su sada takve slike česte.
Oni ne mogu nazad
Teorija da će migrant otići ako im ne damo hranu, uđemo u skloništa i tučemo ih je neprevodiva, kaže ova volonterka, koja je i nastavnica u lokalnoj osnovnoj školu u Velikoj Kladuši.
"Ne, oni neće i nemaju kuda otići. Oni su zaglavljeni u Velikoj Kladuši", upozorava Bihorac, pozivajući Evropsku uniju da reagira.
Dodaje i da Bosnu i Hercegovinu i Evropsku uniju možda dijeli granica, ali podsjeća da je Bosna i Hercegovina dio Evrope, udaljena svega oko 200 kilometara od granice sa Austrijom.
Kaže da Evropska unija ne bi trebala ostaviti građane Bosne i Hercegovine kako ih je napustila u ratu devedesetih, dodajući da je evidentno da se vlasti u politički i ekonomski nestabilnoj Bosni i Hercegovini same ne mogu nositi sa migrantskom krizom, sada kada je zemlja postala čekaonica hiljadama migranta i izbjeglica koji spas pokušavaju naći u Evropskoj uniji.
Karlovačka policija izvijestila je nedavno o sankcioniranju dvojice policajaca zbog sumnje da je jedan od njih lakše ozlijedio stranca zatečenog u ilegalnom boravku u Hrvatskoj, a da ga drugi nije ni spriječio u ozljeđivanju migranta, niti ga je prijavio. Iako su takvi primjeri rijetki, oni obećavaju da će nasilje nad migrantima i izbjeglicama prestati, barem kada je u pitanju hrvatska granica.
(Al Jazeera)
Pitam ja vas na koncu, po kom zakonu je zastava Republike Bosne i Hercegovine zabranjena, a mural Ratka Mladića nije?
Hoće li neko izbrisati sramni Mladićev mural u Bosankoj Gradišci, pita se autor u tekstu.
Hoće li neko izbrisati sramni Mladićev mural u Bosankoj Gradišci? Ja da vam kažem neće! Neće zato što se lokalne vlasti ponose ovim nakaradnim uratkom, a bogme nema ni zakona po kojem bi bili pritisnuti.
Policija Republike Srpske kaznila je u Vukosavlju muškarca sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine. Za one koji ne znaju Vukosavlje je dio opštine Odžak, koji je u svesrpskoj pandemiji zamjene i dokidanja imena i obilježavanja teritroija postao to što je postao.
Nego, šta je razlog zbog kojeg je muškarac inicijala E. LJ. dobio kaznu u pismenom obliku? Kako to da je zastava Republike Bosne i Hercegovine zabranjena i nelegalna? Da li je uopšte zabranjena? Sasvim sigurno, nije dobrodošla na jednom dijelu teritorije ove zemlje (sic!), ali NIJE nelegalna.
Gdje prestaje pravo počinje Bosna i Hercegovina
Najjednostanije rečeno, možete se do mile volje fotografisati sa više ili manje ponosa ogrnuti ovom zastavom i ne bi smjeli dobiti bilo kakvu kaznu.
No, vlasti u Republici Srpskoj su se dosjetile i kaznile čovjeka, pazite sad jer je citiram "bezobzirnim ponašanjem izazvao osjećanje uznemirenosti građana opštine Vukosavlje".
Dakle stvar je jasna, zastava Republike Bosne i Hercegovine ili kako je u RS-u isčitavaju "ratna zastava Armije BIH" izaziva osjećanje uznemirenosti građana opštine Vukosavlje-čitaj lokalni Srbi, stanovnici dijela opštine Odžak koji je u RS-u ne žele ovu zastavu.
Na stranu sad što tehnički gledano ovaj čovjek nije ušao u RS, jer se slikao ispred entitetske, u najmanju ruku sporne table, hajmo razmotriti tu "uznemirenost građana".
Objektivno, slabo ko je i vidio čovjeka sa zastavom, preciznije mogli su "uznemireni građani" naknadno vidjeti "djelovanje" u njegovoj objavi na društvenim mrežama. Ali to je sad najmanje bitno. Ono što je važno, prevažno je pusti fakat po kojem lokalne vlasti u RS-u promtno u roku od odmah, nađu način da stave van zakona svakog onog ko na bilo koji način spominje ili propagira bilo kakvu ideju o jedinstvenoj BiH.
I to urade po zakonu, a ovo je najbitnije.
Kad je "uznemiravanje" iznad genocida
Nakaradno, sramno, poluhuliganski, ali po zakonu. Po istom tom zakonu o "uznemiravanju" kažnjen je nedavno, pročitali ste to, i čovjek koji je na Palama identično pozirao sa zastavom Republike BiH.
Moram ponoviti, po zakonu.
Nego, hajmo se zapitati onako kao ljudi, koliko to murali sa ratnim zločincima, sa Mladićem u Bosanskoj Gradišci, sa Karadžićem Dražom Mihailovićem, koliko četnički posteri i predizborni poluzločinački bilbordi izazivaju “uznemirenost” nesrba od Prijedora do Trebinja???
Odgovor je brutalno jednostavan i kratak:
NEMA UZNEMIRENOSTI!
Zašto? Jer je svo nesrpsko stanovništvo više- manje pobijeno, protjerano i zatrto. Ostalo je par božjaka da trpe tiraniju zločinoljubaca, koji se bez kazne fotografišu ispod svojih heroja-zločinaca! I ne da se bez kazne fotografišu nego to rade u maniru "dobrih građana". Da, to su ti "uznemireni građani", koji troprsto mašu pod Mladićevom šapkom, pa ih uznemiri zastava koja je porazila i tu šapku i tu ideologiju i tog Mladića.
No, to što se silno srBsko ljudstvo ponosi zločincima i umjesto da kaže, ne u moje ime, ono ih grli i četvrt vijeka od genocida, etničkog čišćenja i zločina, to je, ironično, nevelik problem. Nešto veći problem je velim, što primjerice nesrbi neće pokrenuti nikakvu inicijativu zbog uznemiravnja neočetničkim i zločinačkim grafitima i muralima, a i ako je pokrenu-ko će ih čuti?
A najveći, najveći problem je to što se sve ovo odvija po zakonu ove nesrećne države!
Legalni zločinci i ileglana oslobodilačka zastava
Dakle, lokalne vlasti u RS-u su iskopale nekakav zakon o uznemiravanju i stavile zastavu Republike BiH van zakona na svojoj teritoriji, a sa druge strane nepostojanjem Zakona o zabrani negiranja zločina i genocida krvnik Ratko Mladić namiguje sa zgrada, bilborda, dok mu se sa paljanskog studentskog doma pridružuje zločinac Radovan Karadžić, a svima u spomeničkoj bronzi iz Banjaluke odmhuje zločinac Nikola Koljević. Možda ih sve savjetuje zločinac Krajišnik, donedavno savjetnik Milorada Dodika?
Čini vam se bizarno, ali je zapravo realno i istinito.
Pa je tako potpisniku ovih redova bilo čudnovato što su su se dobri ljudi bosanski sprdali sa muralom posvećenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.
Jer, nemate se vi šta sprdati, kad je nešto urađeno legalno!
Žargonski rečeno, promašil su ljudi cijeli fudbal.
A vidite šta je na stvari: ti isti ogorčeni ljudu su komentarisali sramni mural u Bosanskoj Gradišci, koja se više zahvaljujući zločinačkoj politici i ne zove tako, pa su pisali kako je to mural reklama za gerijatrijske pelene, aludirajući na zdravstveno stanje zločinca Mladića. I svi komentatori su više-manje išli u tom smjeru, zaboravljajući jednu poražavajuču činjenicu:
Taj mural stoji legalno, po sili neimanja jednog ljudskog moralnog i pravnog zakona, jednako kao što je i zastava Republike BiH, sad već poslovično protjerana iz manjeg eniteta, opet legalno po sili lokalnog opskurnog zakona.
Zemlja bez države
E u tome je čitav ovaj problem. U tome je nesreća ove zemlje. Ne, nisu (toliko) krivi čak ni četnički huligani ni huškači na terenu, kriva je zemlja koja nema zakon, doslovno nema zakon po kojem bi kaznila skrnavljenje zidova, stubova i drveća likovima ratnih zločinaca. Jednako tako, kriva je ista ta zemlja, kojna dozvoljava da se jedna legalna zastava, nekoć postavljena u Ujedinjenim Nacijama kriminalizuje doslovno na pola njene teritorije.
Pa onda vidimo da mi imamo zemlju, ali državu slabo i nikako i da je pravno stanje stvari na terenu blago rečeno poludivlje i haotično.
Hoće li neko izbrisati sramni Mladićev mural u Bosankoj Gradišci? Ja da vam kažem neće! Neće zato što se lokalne vlasti ponose ovim nakaradnim uratkom, a bogme nema ni zakona po kojem bi bili pritisnuti.
Hoće li se nastaviti kriminalitzacija nekadašanje oficijelne državne zastave u manjem BiH entitetu? Opet, ja da vam kažem hoće-stalno i doslijedno, jer im se može, opet sve po ad hoc terenskom zakonu.
Neko će reći, zar je sve to važno i bitno, hajde da se okrenemo budućnosti! A ja ću vam reći, stravite se u kožu ono nešto bošnjačke nejači u Kozarcu, Prijedoru, Bosankoj Gradišci, Foči, Višegradu, pa na koncu i Srebrenici i Bratuncu, koja gleda i koja će tek gledati četničko orgijanje. Od silnih postrojavanja bradatih šubardžija đuturuma, do obrijanih generala VRS-a, od književnih večeri u kojima se slave zločinci, do školskih udžbenika koji više liče na sramne revizionističke pamflete.
Stavite se na momenat u njihou kožu.
I tako, dok država ne radi ništa na zaštiti SVIH svojih građana, dok se jedna slavna zastava kriminalizuje, a zločinci (p)ostaju heroji-manekeni za pola zemlje, mi svi zajedno živimo u limbu, ne znajući kad će nas i za šta kazniti lokalni glavešnia sporoveći aprathejd zakon o "uznemirenosti građana".
Eto tako, dok mi ocjenjujemo snagu pravne države, u Banjaluci se pravi bista negatoru genocida Peteru Handkeu, čovjeku koji za vrijeme agresije na BiH javno i besramno podržavao velikosrpski režim na čelu sa ratnim zločincima ovjekovječenim u imenima studentskih domova ili muralima. Dok se mi bavimo ocjenom učinkovitosti vlasti u borbi protiv negiranja ratnih zločina, u Srebernici iste njuške lijepe na istim mjestima plakate sa kojih se smješka Ratko Mladić i ispod kojih piše 11. jul-Dan oslobođenja Srebrenice. I opet sve po zakonu.
Pitam ja vas na koncu, po kom zakonu je zastava Republike Bosne i Hercegovine zabranjena, a mural Ratka Mladića nije??? Pa po zakonu i neodstatku zakona Bosne i Hercegovine.
Sramno zar ne?!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Dragan Bursać (Al Jazeera)
Predstavnički dom Federalnog parlamenta odobrio je davanje prethodne saglasnosti u postupku izdavanju energetske dozvole određenim privrednim društvima za izgradnju pet vjetroelektrana u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Saglasnost je izražena većinom glasova tokom današnje 12. redovne sjednice Predstavničkog doma koja je u toku i održava se online putem.
Davanje prethodne saglasnosti ovdje se odnosi na postupak izdavanja energetske dozvole privrednom društvu VE Gradina d.o.o. Tomislavgrad za izgradnju vjetroelektrane "Gradina", potom privrednom društvu TOMKUP d.o.o Tomislavgrad za izgradnju vjetroelektrane "Baljci", kao i firmi Kamen-Dent d.o.o. Mostar za gradnju vjetroelektrane "Pakline 2". Sve to se odnosi i na postupak izdavanja energetske dozvole privrednom društvu HB WIND d.o.o. Livno za izgradnju vjetroelektrane "Orlovača" te firmi IVOVIK d.o.o. Sarajevo za gradnju vjetroelektrane "Ivovik".
U okviru ove tačke dnevnog reda, Predstavnički dom je većinom glasova odobrio i zaključak o potrebi potpune zabrane gradnje malih hidroelektrana na cijeloj teritoriji Federacije BiH.
Istovremeno je Federalna vlada zadužena da u naredna tri mjeseca analizira propise koji se odnose na gradnju takvih objekata te u cilju zaštite rijeka odnosno okoliša, predloži odgovarajuće zakonske izmjene.
(6yka.com)
Pred Sudom BiH danas počinje suđenja bivšem generalu Vojske Republike Srpske Milomiru Savčiću, kojeg optužnica tereti za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine, prenosi BIRN.
Savčić je optužen, u svojstvu komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), u čijem je sastavu bio i bataljon vojne policije, da je od 11. do 15. jula 1995. svjesno pružio pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata da prethodno zarobe i po kratkom postupku pogube i zakopaju vojno sposobne muškarce Bošnjake iz srebreničke enklave i na taj način ih unište kao etničku grupu na određenom prostoru.
Prema navodima Tužilaštva, Savčić se tereti da je planirao, komandovao i nadzirao aktivnosti pripadnika 65. zaštitnog motorizovanog puka VRS-a i bataljona vojne policije prilikom zarobljavanja i zatočenja više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti na više lokacija na području Nove Kasabe, te njihovom nezakonitom zatočenju, zlostavljanju i ubistvima.
(klix.ba)
Koalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine objavila je trenutno stanje sa rijekom Bjelave. Ističe se da iza malih hidroelekrana ostaju suha korita, devastirana priroda i uništen biodiverzitet.
Redžib Skomorac, asistent na programu energija i klimatske promjene iz Centra za životnu sredinu kaže da prema dokazima kojima raspolažu, kao i po neprestanim prijavama lokalnog stanovništva investitor već duže vrijeme preduzima opsežne radnje na gradnji malih hidroelektrana, i to u obimu kojim u ovom stadiju u svom činjenju izlazi potpuno izvan legalnosti dozvoljenih aktivnosti na ovom lokalitetu.
“Isti naime posjeduje samo dozvolu za provođenje preliminarnih geoloških istraživanja tla, izdato od strane Ministarstva energetike i rudarstva RS, a čiji datum izdavanja koincidira sa danom protesta Koalicije za zaštitu rijeka BiH održanog na licu mjesta dana 29.04.2020. godine, kada su radovi barem na kratko bili blokirani”, rekao je za BUKU Redžib Skomorac.
Međutim, dodaje i pored toga, u naknadno dostavljenom izvještaju postupajućeg opštinskog inspektora, a koji je nadzor na terenu izvršio samo dan poslije ovog protesta, isti se ipak referiše samo na postojanj pomenutog rješenja Ministarstva.
“Kako su u šumi već evidentno bili probijeni kilometri pristupnog puta, tok rijeke Bjelave izmjenjen, korito uzurpirano, a obim i sudbina posječene drvne mase nadležnim organima nepoznato, Centar za životnu sredinu je pored krivične prijave protiv investitora, urgirao i na sva nadležna entitetska tijela. Načinjena šteta je nepovratna, no ipak se nadamo pravičnom epilogu stvari, zbog čega ćemo zajedno sa lokalnom zajednicom iskoristiti sve domaće, ali i međunarodne pravne mehanizme”, ističe Skomorac.
Pogledajte fotografije sa terena:
(6yka.com)
Neprihvatljivo je da donirana medicinska oprema stoji neiskorištena dok zdravstveni radnici crpe posljednje rezerve.
Posljednje što treba medicinarima, pored stresa i neizvjesnosti kojima su neminovno izloženi, jeste dodatna zabrinutost da se neće moći adekvatno zaštiti, piše autoricaAnadolija
Često sam sklona upirati prstom u mane i slabosti zdravstvenog sistem Bosne i Hercegovine i nije to bez razloga. Članovi moje porodice i ja imali smo, nažalost, neprijatnih, pa čak i vrlo traumatičnih iskustava, s druge strane bilo je i onih izuzetno pozitivnih. Međutim, od kako je proglašena pandemija korona virusa sve češće osjećam potrebu da branim zdravstvene radnike. Naravno ne mislim na one koji siluju medijski prostor niti one koji su dio nekih afera, ali mislim na one koji su na prvim linijama fronta, posebno onim u direktnom kontaktu s pacijentima zaraženim koronavirusom, od samog početka do danas.
Poznajem mnogo onih koji neumorno rade, bez obzira na sve prepreke i nedostatke baš tog zdravstvenog sistema u okviru kojeg su prisiljeni boriti se sa, kao što posljednjih dana svjedočimo sve većim brojem novopotvrđenih slučajeva zaraženih korona virusom.
Virus nije nestao iako su skoro sve restriktivne mjere ukinute na teritoriju cijele države. Činjenica je da smo mnogo opušteniji, to primjećujem u supermarketima, na šalterima, javnom prijevozu. Nažalost, zdravstveni radnici, posebno oni u Tuzli, Tešnju, Banjoj Luci, Zenici i Sarajevu, nemaju prostora za opuštanje. Oni moraju biti spremni za nove pacijente zaražene korona virusom ali i za sve druge pacijente čije bolesti i potrebe za ljekarskim intervencijama nisu vezane za pandemiju. Prije pružanja bilo koje zdravstvene usluge svaki ljekar mora zaštiti sebe, svoje kolege ali i pacijente.
Nažalost sve je izglednije da se zdravstveni radnici, najprije oni u Tuzlanskom Kantonu ali i deseci hiljada njihovih kolega širom BiH, uskoro neće moći adekvatno se zaštiti. Naime, prema riječima direktora UKC- a Tuzla Vahida Jusufovića, kada je riječ o zaštitnoj opremi koja se koristi u kontaktu s COVID pozitivnim pacijentima, tuzlanski UKC raspolaže s količinama koje mogu zadovoljiti potrebe za još 10 do 15 dana. U međuvremenu, tone humanitarne pomoći u kojoj se nalazi i prijeko potrebna medicinske opreme koja je stigla iz Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata već dvadeset četvrti dan neiskorišteni stoje u magacinima.
Državne institucije nadležne za donošenje odluka i izdavanje dozvola koje su neophodne da bi se izvršila raspodjela donirane medicinske opreme zdravstvenim institucijama u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu, već dvadeset i četiri dana ne poduzimaju konkretne korake koji su odavno mogli riješit opravdane brige zdravstvenih radnika hoće li se moći zaštiti ako se broj pacijenata zaraženih koronavirusom nastavi povećavati ovim tempom.
Apela je bilo, kako direktno iz zdravstvenih institucija tako i iz strukovnih sindikata. Nezavisni sindikat zdravstva FBiH koji broji oko 18.500 zaposlenih u javnim zdravstvenim institucijama u koordinaciji s njihovim kolegama i RS-a uputio je hitan zahtjev Vijeću ministara da nalože Koordinacionom tijelu BiH za zaštitu i spašavanje pri Ministarstvu sigurnosti, da izvrši sve potrebne radnje kako bi se donirana medicinska sredstva u najkraćem roku raspodijelila svim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Procedure iznad svega
Uzimajući u obzir da obim pandemije korona virusa ne jenjava neprihvatljivo je da donirana medicinska pomoć stoji neiskorištena dok zdravstveni radnici crpe posljednje rezerve zaštitne opreme kako bi zaštitili kako sebe tako i cijeli zdravstveni sistem, i svakako građane.
Da li su brojni državni službenici koji su zaduženi za provođenje formalnih procedura neophodnih za konačnu raspodjelu medicinske opreme svjesni rizika kojem se mjesecima unazad, svakodnevno izlažu zdravstveni radnici ili iz svojih privilegiranih položaja ne prepoznaju njihove potrebe?
Posljednje što treba ljudima koji su na prvoj liniji fronta, pored stresa i neizvjesnosti kojima su neminovno izloženi zbog prirode posla koji obavljaju, jeste dodatna zabrinutost da se neće moći adekvatno zaštiti ne zato što zaštitna oprema nije dostupna već zato što nadležne institucije nisu provele nužne formalne procedure za raspodjelu medicinske opreme.
Mnogo se polemisalo o tome da li nam je sva ova humanitarna pomoć potrebna, kao da je korona virus potpuno nestao, međutim, ispostavilo se da je naše zdravstvene institucije posljednjih dana željno iščekuju. Kako je predsjednik Nezavisnog sindikata zdravstva FBiH Zijad Latifović, istakao u zahtjevu upućenom Vijeću ministara “radi se o značajnoj donaciji u zaštitnoj opremi i pomagalima koja bi nam pomogla da lakše prebrodimo ovu krizu i da pružimo bolju zaštitu našim građanima. Da se ne radi o beznačajnim pomoćima govore i podaci koje nam je na naš upit dostavilo Ministarstvo vanjskih poslova, kojem se u ovom trenutku zahvaljujemo na iznimnom trudu u diplomatskom lobiranju i koordinaciji kako bi pomoć stigla u Bosnu i Hercegovinu.“
Zanemareni građani
Ne mogu zaboraviti brigu i strah koje sam osjetila kada me mama jednog jutro nakon dugotrajnog ležanja u bolnici pozvala i rekla mi da joj je doktor propisao novu terapiju koja joj je hitno potrebna. Međutim, rečeno joj je da bolnica već duže vrijeme ne posjeduje taj lijek, savjetovali su joj da javi nekome ako može da joj nabavi lijek. Ljekari su već do tada iscrpili skoro sve opcije da joj pomognu a zaista su se trudili. Na sreću uspjeli smo pronaći lijek koji i nije iskorišten do kraja. Na samom početku pandemije vidjela sam apel na društvenim mrežama, kako porodica nekog dječaka s drugog kraja države traži taj isti lijek.
Nedostatak tog lijeka nije krivica medicinskog osoblja već silne administracije koja je uposlena kako u zdravstvenom sistemu tako i u brojnim državnim agencijama zaduženim za nabavku lijekova. Ova vapaj zdravstvenih radnika da im se osigura osnovno pravo da budu adekvatno zaštićeni na svome radnom mjestu još jednom me podsjetilo koliko se u nepotrebno komplikovanom birokratskom sistemu zanemaruju osnovne potrebe i prava svih nas koji nismo dio povlaštene elite bili pacijenti ili zdravstveni radnici.
Azra Berbić (Al Jazeera)
