Portal Preporod.info je od Reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića zatražio komentar na hapšenje premijera Federacije BiH Fadila Novalića, te je Reisu-l-ulema ovim povodom izjavio da se „ne smije vršiti bilo kakav pritisak na pravosuđe i da je neophodno istražiti sve okolnosti oko bilo kakvih sumnjivih navoda.“
Naglasio je da se, istovremeno, ne smije dozvoliti da se političke borbe vode preko pravosuđa i da se građani FBiH u ovim presudnim trenucima ostavljaju bez vođstva koje ima bitan posao da završi, kako bi se entitet ali i država sačuvala od nesagledivih posljedica uzrokovanih pandemijom korona virusa COVID-19.
Dobro bi bilo osigurati da se premijer brani sa slobode i da Vlada nastavi svoj nesmetan rad. Najmanje što građanima ove države treba jeste još jedna politička kriza i blokada.
Također je bitno radi povjerenja građana uz pravosuđe da se sve sumnje u zloupotrebu položaja i druge malverzacije tokom vanrednog stanja ispitaju bez bilo kakvog selektivnog i politikom motivisanog pristupa.
U bajramskom intervjuu Dnevnom avazu reisu-l-ulema je izjavio:
„Mislim da sve sporne slučajeve treba ispitati. Da, treba imati na umu da smo bili u vanrednim okolnostima, ali ne smije ostati prostora sumnji u to da je nekome pošlo za rukom da profitira na patnji ljudi. To je jedini način da se povrati povjerenje u institucije države“.
(Vijesti.ba)
Kada je onomad jedna od mnogih istraga Tužilaštva stigla jako blizu tada Predsjedniku RS Miloradu Dodiku, pusten je u javnost snimak razgovora gdje se on svom novinaru Mati Đakoviću, zaposlenom na njegovom RTRS, koji mu javlja da je sa šefom, kasnije smijenjenim glavnim Tužiocem, sve sređeno oko tog procesa, u slušalicu dere - Znaju li oni ko sam ja!
Znaju li oni ko sam ja, je mantra koja ma kako nenormalno zvučala Miloradu Dodiku omogućava sve ove godine bude apsolutno iznad zakona i poretka, pa mu tako ni nedavno priznanje da nelegalno prisluškuje političke neistomišljenike nije oduzelo ništa na toj barijeri čvrsto sazdanog od entitetskog administrativnog poretka, barijeri koji služi samo jednoj svrsi, učvršćivanju moći jednog čovjeka i jedne porodice, i stranke koja ih u sticanju te moći opslužuje.
S tim u vezi činjenica da je zbog afere sa kupovinom respiratora u kratkom roku uhapšen Fadil Novalić, Premijer Vlade FBiH zvuči kao naučna fantastika i ma kako završila vraća mali tračak nade da u poretku još ima ljudi kojih je sramota tog služenja, sramota da nakon što im bilo ko kaže-Znate li vi ko sam ja, moraju da se poklope po ušima i zaćute.
Podsjećam jedan mali medij koga čitate besplatno i ničim ga ne pomažete, za razliku od javnih servisa koje plaćate, napisao je tekst da je sumnjivo potrošen javni novac i to je po prvi put u ovoj zemlji dovelo do hapšenja nekog funkcionera koji je u to upleten.
Zato ovaj dan treba zapamtiti, jer to jeste golemo.
Aleksandar Trifunović (6yka.com)
U prostorijama SIPA-e održano je ispitivanje osumnjičenih u istrazi o spornoj nabavi 100 kineskih respiratora za Federaciju BiH.
Gagić: Višesatno saslušanje u sjedištu SIPA-e
Nakon ispitivanja u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) u Istočnom Sarajevu, zbog sporne nabavke kineskih respiratora, zadržani su premijer bh. entiteta Federacija BiH Fadil Novalić, suspendovani direktor Federalne uprave civilne zaštite Fahrudin Solak te Fikret Hodžić, vlasnik firme "FH Srebrena malina", javili su bosanskohercegovački mediji.
Njih su trojica u četvrtak kasno poslijepodne došli u agenciju SIPA, jer su osumnjičeni za netransparentnu nabavku 100 kineskih respiratora za Federaciju BiH.
Respiratore je, za više od pet miliona eura, nabavila Federalna uprava civilne zaštite posredstvom firme za preradu voća "FH Srebrena malina".
Istragu provodi Tužiteljstvo BiH, a do sada je utvrđeno da nije riječ o kliničkim respiratorima, kako se prvotno tvrdilo.
Portparol Tužilaštva Bosne i Hercegovine Boris Grubešić rekao je ranije Al Jazeeri da „svaki dan se vrše saslušanja više osoba“, ali nije mogao otkriti više detalja.
Početkom mjeseca pretresene su prostorije Federalne uprave civilne zaštite i Srebrene maline, a oduzet je i mobitel federalnom premijeru Fadilu Novaliću.
Osumnjičeni negiraju bilo kakvu krivicu i postojanje nezakonitih radnji tokom sporne nabavke.
(Al Jazeera i agencije)
Izbori koje Mostar čeka skoro 11 godina, odustajanju Švedske od ulaganja u ovaj grad, te nezakonite radnje na mostarskoj deponiji, teme su koje su dominirale u razgovoru sa mostarskom aktivistkinjom, Amnom Popovac, koja se već godinama bori za bolji i kvalitetniji život svojih sugrađana.
Na početku razgovora poizali smo našu sagovornicu kako komentariše činjenicu da Centralna izborna komisija opet nije raspisala izbore za Gradsko vijeće Grada Mostara, čak ni nakon presude suda u Strasbourgu: "Mostar je jedinstven grad u svijetu, čijim građanima su uskraćena osnovna ljudska prava, u jednoj državi koja sebe prezentira kao demokratsku. Porazna je činjenica da nikavih posljedica neće imati oni koji već treći izborni ciklus drže u pat poziciji građane Mostara. To nam, u stvari dokazuje, da ne živimo u demokratskoj državi, gdje političari tj. ljudi na poziciji moći rade za dobrobit šire zajednice. Kod nas nemoguće postaje moguće i nezamislive stvari se događaju, tako da mislim da Mostar neće imati izbore ove godine, bez obzira na presudu suda u Strasbourgu i unutrašnje i vanjske pritiske da se održe. Možda ih budemo imali početkom iduće godine. Kažem možda, jer prateći razvoj situacije sve je izglednije da neće biti ni lokalnih izbora koji su se trebali održati u oktobru 2020., pa su “pomaknuti” za novembar 2020. Nevjerovatna je bahatost političkih lidera koji su spremni blokirati sve procese, uključujući i izborni, žrtvovati budućnost mladih generacija zarad vlastite koristi i straha od gubljenja pozicija moći. Sve to je ostavilo velikog traga na život građana Mostara.
Situacija u Mostaru je samo jasna slika onoga što se dešava u BiH?
Da, na žalost, situacija u Mostaru samo jasno pokazuje situaciju u državi, gdje skoro dvije godine od općih izbora, oktobar 2018., nemamo u potpunosti implementirane izborne rezultate. Nalazimo se u nedopustivoj situaciji suspenzije demokracije u zemlji koja ima aspiracije postati članicom EU. Sve tačnija postaje konstatacija da će građani BiH prije jedan po jedan postati građani EU, nego što će BiH kao cjelina postati članica EU. Građani Mostara, oni mlađi i srednjih godina, sve više se odlučuju otići odavde, tako da ne znam ko će ostati ovdje da glasa, jednom kada budemo imali lokalne izbore. Suspenzija demokracije u Mostaru, ali i BiH, se ne smije tolerisati. Međunarodna zajednica treba da odigra važnu ulogu i poduzme potrebne korake da se BiH vrati na put demokratskih društava. Pri tome građani treba da shvate da i oni imaju važnu ulogu i ne smiju nikome dozvoliti da se igra njihovim životima i životima njihove djece.
Tek kada pritisak “odozdo” i “odozgo” bude dovoljno jak, tada možemo očekivati pozitivne pomake na BH političkoj i društvenoj sceni.
Na koje sve načine paraliza političkog života u Mostaru održava na život njegovih stanovnika? Koji su to plastični primjeri?
Kada “obični građanin” Mostara želi da dozida sprat na svojoj kući ili traži da se riješi neki problem koji je u nadležnosti grada, onda dobije odgovor: “Ne može, jer nema Gradskog vijeća.” Kada neki tajkun, blizak vladajućim stukturama, poželi umjesto prizemne kuće ozidati zgradu na 5 spratova, bez problema dobije sve građevinske dozvole. Tada nije problem što nema Gradskog vijeća i regulacijskog plana. To je najočitiji primjer iz svakodnevnog života Mostaraca, a još ima jako puno primjera, gdje “obični građani” ne mogu riješiti osnovne probleme na lokalnom nivou, dok oni bliski vlasti mogu sve što požele.
Mostar je ovih dana u žižu javnosti o došao i zbog donator iz Švedske koji su odlučili obustaviti sva dalja ulaganja u Grad jer kolektori, za koje su samo oni izdvojili 4 miliona eura, nisu završeni. Šta se zapravo dešava I šta nedovršena izgradnja pročišćivača znači za građane Mostara?
Kada je krenula izgradnja kolektora 2016. godine, to je prezentirano ako “stoljetni projekt za grad Mostar” koji će dugoročno riješiti problem odvoda oborinskih i otpadnih voda. Građanima je bilo drago da se konačno mijenjaju začepljene cijevi za oborinske vode, jer je dosta naselja “plivalo” nakon svake malo jače kiše. Dodatno, bilo nam je drago da će se otpadne vode sakupljati i filtrirati, a ne direktno ići u Neretvu. Ali, uskoro smo vidjeli da situacija izmiče kontroli. Mostar je nakon “stoljetnih radova” postao ružnije mjesto za život, a ne ljepše. Počele su “plivati” ulice i naselja koja nikada nisu imali problema sa oborinskim vodama. Neke ulice su više puta kopane, prašine je bilo na sve strane, vlasnici automobila su uništavali gume i amortizere tokom običnih vožnji gradom. I na kraju, evo nas na pola 2020. godine, kolektori koji su trebali proraditi u punom kapacitetu 2018. rade sa 30% kapaciteta, u Neretvu i dalje ističe nefiltrirana otpadna voda koja užasno smrdi, donatorska i kreditna sredstva su potrošena, a izvještaji nisu podnešeni.
Građani traže odgovore, pišu pitanja i traže rješenje od Gradske uprave. Mreža NVO Naše društvo su podnijeli više krivičnih prijava protiv odgovornih osoba, ali se još ništa nije desilo.
Švedska, kao jedna od najvećih donatora, godinama traži izvještaj o utrošenim sredstvima, ali bez uspjeha. Zato im nije ostalo ništa drugo nego da javno objave da prekidaju saradnju sa Gradskom upravom, dok ne dobiju izvještaj.
To bi trebao biti i znak građanima da međunarodna zajednica nije digla ruke od Mostara, ali jeste od Gradske uprave. Mislim da građani trebaju shvatiti da osim obaveza da plaćaju komunalne usluge, imaju i prava da traže izvještaje o utrošku gradskog i donatorskih sredstava.
Građani su zapravo ključni?
Da, tek kada oni počnu da traže odgovore, na koje imaju pravo, tada možemo očekivati pozitivne pomake u funkcioniranju Gradske uprave i svih preduzeća u vlasništvu grada.
Do tada, građani će živjeti u gradu čija infrastruktura ne može zadovoljiti osnovne higijenske uvjete, Neretva neće biti za plivanje, jer u nju istječu nefiltrirane otpadne vode, a ulicama grada će teći rijeke poslije svake malo jače kiše.
Još nije jasno koliko novca je do sada potrošeno na gradnju kolektora i zamjenu cijevi, niti koliko će biti potrebno da se sve završi i proradi u punom kapacitetu. U ovom slučaju, ima puno posla za pravosuđe, a znamo da nam je ono najslabija karika u društvu.
Samo profesionalna i neovisna finansijska inspekcija, može tačno utvrditi činjenično stanje, što je iluzorno očekivati da se desi u bližoj budućnosti.
Još jedan gorući problem u Mostaru je deponija Uborak, koju građani koji žive u njenoj blizini već mjesecima blokiraju, upozoravajući da im je zdravlje ugroženo, i gdje je, pod okriljem korona krize, ovih dana počela izgradnja nove kasete deponije. Kako je uopšte moguće da je i dalje radi deponija koja je izgubila dozvolu prije 6 mjeseci i još da se gradi nova kaseta?
Kako sam već rekla, kod nas nemoguće postaje moguće i nezamislive stvari se događaju. Tako i deponija koja je 4.12.2019. izgubila okolišnu dozvolu i prema zakonu ne smije više da radi, ne samo da radi, nego je i proširuju.
Zavod za javno zdravstvo HNK je Skupštini HNK podnio izvještaj „Ocjena zdravstvenog stanja stanovništva HNK za 2018. godinu“, u kojem piše: “U posljednje 4 godine (od 2014. do 2018.) u HNK se dogodio porast malignih oboljenja za 70%. Zastupljenost malignih i kardiovaskularnih oboljenja u ukupnom mortalitetu je 60% u odnosu na sve ostalo (u razvijenom svijetu se kreće od 20 do 25%). Stopa dojenačke smrtnosti u zadnje tri godine iznosi u prosjeku 14 promila (u razvijenom svijetu se kreće od 2 do 4%), porast malignih oboljenja pluća kod muškaraca i dojke kod žena, za 57% u odnosu na zadnje dvije godine. Inače, Mostar prednjači u HNK po broju oboljelih od karcinoma.
Kontrola vode za piće je nedovoljna i ne poštuju se zakonski propisi njene kontrole. Sve više je fekalnih onečišćenja i nepoštivanja zone zaštite vodoopskrbnih područja i objekata.
U svim općinama HNK je zabilježen drastičan porast broja ilegalnih deponija, nepropisno odlaganog organskog, medicinskog, građevinskog i komunalnog otpada, kao i nepoštivanje zakonskih odredbi i propisa u odlaganju otpada od strane za to zaduženih poduzeća.”
Po ovim, ali i po nizu drugih statističkih pokazatelja, HNK više zajedničkog ima sa zemljama nerazvijenog trećeg svijeta, nego Evropom.
Kakve su rekcije bile od strane Vlade povodom izvještaja?
Nikakva reakcija od strane Vlade HNK nije uslijedila nakon prezentacije ovog izvještaja, a Federalna inspekcija, prema važećem zakonu, treba da dođe i zapečati deponiju koja je izubila sve dozvole i uzrokuje visok porast malignih oboljenja.
Paralelno sa tim, gradska uprava Mostara i nadležna kantonalna ministarstva trebaju naći novu lokaciju za deponiju, prikupiti potrebnu dokumentaciju, između ostalog napraviti analizu uticaja na ljude i okoliš i podnijeti zahtjev Federalnom ministarstvu okoliša i turizma. Zašto svi ovi subjekti ne poduzimaju ništa, to samo oni znaju. A uskoro će morati to objašnjavati i pred Sudom, jer koliko sam upoznata, na raznim nivoima su podnesene razne prijave protiv nadležnih, radi nečinjenja ili ne poduzimanja zakonom određenih radnji.
Bitno je naglasiti da ljudi okupljeni oko Inicijative “Jer nas se tiče” su odlučni u svojim namjerama i neće se umoriti u pravednoj bici za svoje zdravlje i život, kao i zdravlje svoje djece.
Trebate znati da nefiltrirane otpadne vode, koje se cijede kroz slojeve mostarskog smeća, trajno zagađuju Neretvu, od sjevernog ulaza u Mostar do njenog ušća u Jadransko more. Ovo nije mali lokalni problem, nego veliki međunarodni.
Tužilaštvu BiH ste podnijeli krivičnu prijavu protiv predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika zbog izazivanja nacionalne i vjerske mržnje. Imate li informacija šta se dešava pon tom pitanju?
16.4.2020. je bila godina dana otkako sam podigla krivičnu prijavu protiv g. Dodika, zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.
Dodik je tokom svoje posjete Mostaru 9.4.2019. kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, dakle kao službeno lice, koristio jezik mržnje, potpuno svjestan da na taj način može podstaći i navesti na nasilje ili širiti mržnju.
Izbrani dužnosnici u BiH trebaju shvatiti da im pozicija ne donosi samo prava nego i obaveze. Predsjedavajući Predsjedništva trebao bi brinuti o vanjskim poslovima zemlje, imenovati ambasadore, predstavljati državu pred međunarodnim organizacijama i slično.
Vrijeme je da izabrani zvaničnici u BiH počnu svoje znanje i energiju koristiti za izgradnju zemlje i bolje budućnosti, a ne da nas širenjem mržnje i straha vraćaju u tešku prošlost.
Povremeno pošaljem upit Tužilaštvu BiH o stanju predmeta, na koji oni odgovore da rade na predmetu i da će me obavijestiti o napretku u skladu sa zakonom.
Bez obzira na ishod rada Tužilaštva, krivična prijava je polučila određeni uspjeh, jer g. Dodik nije više ponovio sličan istup u javnosti.
Amna vi ste uspješna poduzetnica i dugogodišnja aktivistica. Koliko je aktivizam bitan i ključan kako bi se rješavanje nekih stvari pomjerilo sa mrtve tačke. I koliko ga uopšte ima kod nas?
Aktivni građani su oni koji ličnim angažmanom ostvaruju društvene promjene. To u oni koji javno djeluju, kao odgovor na društveni problem ili problem zajednice.
U svakom gradu u BiH postoji najmanje jedna grupa aktivista, a sigurna sam da ih ima i više, ako određena zajednica ima više lokalnih problema.
Pronađite i kontaktirajte aktivne građane u svojim lokalnim zajednicama, pridružite im se i mijenjajte svoj život na bolje. Ne samo radi sebe, nego i radi budućih generacija. BiH je zemlja bogata prirodnim i ljudskim resursima. Dovoljno bi bilo da samo stavimo u pogon resurse koje imamo, da nam svima život bude lakši i ljepši na ovim prostorima.
Bitno je da građani BiH što prije postanu aktivni građani, jer je to jedini način da se mi kao društvo izvučemo iz gliba u kojem smo zaglavili.
(6yka.com)
U Bosni i Hercegovini je oko 50 hiljada patoloških kockara, a jedan od glavnih uzroka ovog poroka koji društvo razara zastrašujućim razmjera je teška ekonomska situacija i ogromna nezaposlenost.
Da bi bilo gore, pandemija koja je na dva mjeseca potpuno zaustavila život u brojnim segmentima i privredi nanijela gubitke je pogodovala razvoju i modernizaciji kockanja.
Ovo je za Klix.ba potvrdio Marko Romić, psiholog, specijalist traumatske psihologije u Domu zdravlja Mostar i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki u Mostaru.
Kockanje omogućeno i iz kreveta
Zatvaranje kladionica, prema njegovim riječima, patološke kockare nije spriječilo da upražnjavaju svoje potrebe i izazivaju sreću, jer oni koji su odlazili u kladionice su se modernizovali i prešli na online klađenja koja su im omogućena čak iz kreveta i s mobilnog aparata.
"Ja ne mogu govoriti tačne podatke o broju online kockara, ali je evidentno da su patološki kockari koji nisu mogli odlaziti fizički u kladionice našli načina se klade“, kaže Romić.
Naglašava da su kampanje za kockanje i igre na sreću agresivne i da im podliježu sve generacije.
"Gdje god se makneš nekakva je reklama ili priča o nekom dobitku, a s druge strane je nikakva struktura i infrastruktura koja bi se suprotstavila tome", ističe Romić koji vodi jedini Klub liječenih ovisnika o kockanju u BiH. Ovakvih klubova bi, prema njegovim riječima, trebalo biti više u Mostaru, a da ne govori u državi.
"Svaki grad bi trebao imati, ne jedan nego više klubova. Svako mjesto gdje je nekoliko stotina ljudi trebalo bi imati klub, a mi imamo samo jedan i to ovaj u Mostaru", kaže Romić. Smatra kako je to pokazatelj da nikome nije u interesu umanjiti broj kockara u BiH iako to razara društvo.
Značajna sredstva za budžet BiH
"Ovi koji opravdavaju postojanje kladionice i daju argumente da one (kladionice) uplaćuju značajna sredstva u budžete, da vide suze jedne djevojčice čiji su se roditelji zbog toga razveli, svi milioni ne bi vrijedili ništa. Da ne kažem kad se neko ubije, a takvih svaki dan ima", tvrdi Romić.
No tačnih podataka o broju razvoda i samoubistava, kao ni ostalih statistika u Bosni i Hercegovini, kako napominje, nema, kao ni broja patoloških kockara, iako bi takav registar morao postojati.
"U ovoj državi je sve nesređeno pa tako i ovo. Mi bismo morali imati evidencije, a nemamo ih, poručio je Romić, koji već deset godina pomaže kockarima koji se žele izvući iz ponora.
"Na liječenje kockari dolaze kad su na samom dnu. Nisu to početnici u kockanju, obično oni imaju povijest od 10 ili 15 godina kockanja", ističe Romić navodeći kako je to jedini put koji tada vide kao spas od svega.
No gledano u postocima kako to nije ni jedan posto od onih koji bi se trebali liječiti, s obzirom na to je u BiH po njegovoj procjeni oko 50 hiljada patoloških kockara.
"Na liječenju je kod mene trenutno 25 patoloških kockara, a kroz klub je prošlo 130 onih koji su učestvovali u programu više od godinu, dok je 850 onih koji su došli, pitali i nikad se nisu vratili ili su učestvovali svega dva-tri puta", pojašnjava Romić.
Sve mlađi ulaze u svijet kocke
Dodatni problem vidi u činjenici da sve mlađa populacija "omađijana" svjetlima igara za sreću kreće na put propasti zaluđena mogućim velikim novčanim iznosima nabrzaka i bez uloženog rada.
"Prve korake mladići naprave već u sedmom razredu osnovne škole, a djevojke nešto kasnije, uglavnom u srednjoj školi", tvrdi Romić. No ističe da u ralje poroka padaju prije nego postanu svjesni toga oni i njihova okolina.
U svijet kocke, kako kaže, ulaze iz različitih razloga, među kojima su znatiželja i iželja za brzim novcem bez umaranja, ali motiv za kockanje najvećem broju je činjenica da nemaju posla.
Od brojnih metoda BiH nema nijednu
Ovo je problem današnjice našega društva i metoda za rješavanje je puno, te ih treba sistemski riješiti, ali ih u BiH, kaže Romić, nažalost nema.
"To je čitav kompleks mjera šire zajednice, ali najvažnija je porodica, jer kad se izgradi uravnotežena osoba, s pravilnim odnosom prema životu, prema drugome, prema novcu, prema porocima i tako dalje, to je najbolja prevencija", pojašnjava Romić.
Kažnjavanje, kako tvrdi, je najopasnija metoda, jer smatra da smo mi podneblje u kojem ono što se zabranjuje - narod sve više interesuje.
"Potrebno je mnogo toga, od jasnih zakona i dosljednog provođenja zakona do prevencije u smislu pravilnog informiranja. Ne plašenja, nego pravilnog informiranja o tome šta to ustvari znači, do upravljanja tim kampanjama koje su na svakom mediju prisutne i reklamiranja kladionica, kockarnica, lutrija i tako dalje, do isticanja nekakvih negativnih primjera kojih ima bezbroj. Među njima su sve češća i samoubistva", zaključio je Romić podsjetivši da su zbog kockanja pred očima javnosti na svakom koraku stravične katastrofe o kojima se govori.
(klix.ba)
Nedavno je Faruk Kapidžić, ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša, na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo poručio da se od ove godine ukida subvencioniranje rješavanja stambenog pitanja mladih. Agenti za nekretnine u KS su istakli da će ovakva odluka znatno utjecati na to da mladi odlaze iz države, a tržište pretrpi još veće ekonomske posljedice.
Alma Abdagić, direktorica agencije Rental u Sarajevu, je u razgovoru za portal Klix.ba kazala da če odluka o prestanku subvencioniranja mladih u KS zapravo prouzročiti dodatne posljedice i odraziti se na tržište koje je ionako na staklenim nogama, pogotovo nakon koronavirusa.
"Naša agencija nije uopće radila i sada se vraćamo na tržište i počeli smo raditi, ali takve odluke vlade da uskrati pomoć mladim ljudima, kao i malim i srednjim poduzetnicima, na neki način u suštini rade isto. Opredjeljuju mlade ljude da svoju budućnost i posao traže negdje drugo. Stoga je najbolja poruka vlastima da mijenjaju takve odluke jer će ostati bez ljudi i sam sistem će postati neodrživ. Ako mladi čovjek dobije subvenciju, njemu njegova država poručuje da poštuje činjenicu da se on u njoj školovao, postao stručnjak te da će se on nastaviti razvijati, živjeti i plaćati svoje poreze u njoj. Ukoliko ova država prestane pokazivati da joj je stalo do ljudi, bojim se da će ljudi dizati svoje sidro i tražiti životna rješenja negdje drugo", kazala je Abdagić.
Vlada KS bi trebala donositi odluke o poboljšavanju života građana
Kako nam je kazala Abdagić, trenutno se ne može procijeniti koliko se mladih ljudi odlučuje na kupovinu nekretnine, jer i oni koji na to pristanu, tu želju mogu ostvariti samo uz pomoć roditelja. Kako je dodala, razlog tome je što rijetko mladi ljudi mogu sami dizati kredite pa onda roditelji pronalaze način da ih podignu ili se svi zajednički udruže pa se uz pomoć tri ili četiri kredita uspiju stambeno osigurati.
"Zbog toga je važno da država subvencionira i Vlada KS donosi odluke o poboljšanju života svojih građana kako kroz pomoć mladim ljudima da kupuju nekretninu, tako i agenciji da ti mladi ljudi dobijaju plate, jer mi kao agencija nismo nikome dali otkaz ili smanjili plate, niti jednom našem radniku, a još nismo dobili nikakvu vrstu subvencije. Mi svi zapravo 'upumpavamo' sredstva u ovaj sistem godinama i krajnje je vrijeme da nam se sistem obrati na jedan ljudski način, a ako takvo nešto ne urade, vrijeme je da ga mijenjamo", pojasnila je Abdagić.
Naša sagovornica je naglasila da se ovakve odluke zapravo odražavaju na to da mladi ne mogu planirati budući život.
"Ukoliko država ne subvencionira stambeno zbrinjavanje, zatim i poslovanje nekog preduzeća u kojem su zaposleni upravo mladi ljudi, onda se takva osoba teško može odlučiti na osnivanje bračne zajednice i proširenje porodice. Samim time, mladi čovjek nije u mogućnosti aplicirati za kredit i onda nije motiviran da ostane u ovoj zemlji", navela je.
Abdagić je navela da je agencija Rental prošle godine zabilježila veliki broj mladih bračnih parova koji su ostvarili pravo na subvencioniranje stambenog pitanja u KS i da je upravo riječ o mladim ljudima koji su planirali kupovati stanove na taj način jer su planirali sklopiti brak.
"Nama se kao agenciji obratilo puno mladih parova i iskoristili su tu priliku, pogotovo mnogi parovi pred vjenčanje. Prema tome, mora se apelovati na Vladu da donese afirmativne mjere koje će pomoći građanima. Iznenađena sam tom odlukom, jer smo sve moje kolege pa i ja očekivali da će Vlada KS ponovo dati tu vrstu pomoći mladim ljudima i pomoći kako njima tako i tržištu da zaživi", dodala je.
Dosta mladih ljudi je prošle godine kupovalo nekretnine u Sarajevu
I Spaho Ljaljić, koji je agent za nekretnine Sigen X, smatra da je odluka o prestanku subvencioniranja stambenog pitanja mladih bračnih parova jedan od najlošijih poteza Vlade KS i da će to znatno utjecati na kupovinu nekretnina, jer su među najvećim kupcima upravo mladi ljudi i oni koji dolaze iz inostranstva.
"Primjetan je određeni broj starijih kupaca koji većinom prodaju veće stambene jedinice i kupuju manje, ali poticaj za mlade ljude da se stambeno zbrinu je zaista bila jedna prava pomoć i Vlada koja je to odlučila ukinuti napravila je veoma loš potez", kazao je Ljaljić.
Prošle godine je u KS odobrena subvencija za svih 459 mladih bračnih parova koji su aplicirali, međutim, kako je Ljaljić dodao, moguće je da je upravo za najmanje toliko njih ove godine izgubljena šansa da budu stambeno zbrinuti. Kako je kazao, prema podacima agencije Sigen X, prošle godine su većinom mladi bračni parovi kupovali nekretnine, tačnije, 70 posto njih.
"Jer tih 459 parova prošle godine su se sigurno odlučili stambeno zbrinuti nakon te pomoći, a taj novac je zapravio bio prisutan i na tržištu, što je bilo svakako značajno. Ova nova odluka će zaista loše utjecati i ovo nije dobra mjera, već još jedan stimulans za napuštanje države. Ovaj novac je zaista njima koristio, ako ništa da se odvaže na taj korak, ali nije zanemarivo 10.000 KM, to je zaista značajna pomoć, jer tim novcem već imate kupljenih pet-šest kvadrata, to znači da mladim ljudima jednu prostoriju plati država i to je lijep gest", poručio je Ljaljić.
Ovakvom odlukom je razočaran i bivši ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS Damir Filipović za vrijeme čijeg mandata prošle godine je upravo odobreno subvencioniranje stambenog zbrinjavanja za 459 mladih bračnih parova. On je na svom Facebook profilu napisao kako je iznenađen ovakvom odlukom aktuelne Vlade KS.
"A da stvar bude još gora, svoju nesposobnost i nerad pokušavaju pokriti konstatacijom da je projekt dobar isključivo za kupovinu glasova te da je to bila njegova namjena. Projekt je naslijeđen od ministra i Vlade KS (SDA) prije mog dolaska na poziciju, koji su godišnje rješavali znatno manji broj mladih koji su aplicirali. Želio sam pokazati da i naslijeđeni projekti mogu puno bolje da se realizuju nego što je bilo do tada. Neozbiljno je u vremenu kada sve veći broj mladih napušta državu u potrazi za boljim uslovima života odustati od jednog ovakvog projekta. Mora se uložiti maksimum napora da se učini i mnogo više nego što je to bilo do sada kako bi se mladima stvorila prilika za ugodniji ambijent življenja u BiH", napisao je, između ostalog, Filipović.
(klix.ba)
U bh. entitetu Republika Srpska registrovano je 200 fiktivnih firmi čiji su osnivači državljani Slovenije, otkriva poslovni portal Capital.
Bosanskohercegovački entitet Republiku Srpsku mediji opisuju kao 'offshore destinaciju za Slovence' Al Jazeera.
U bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska registrovano je najmanje 200 fiktivnih firmi čiji su osnivači državljani Slovenije. Većina od tih firmi ne nalaze se na adresama koje su naveli prilikom registracije kod Okružnog privrednog sudu u Banjoj Luci, objavio je poslovni portal Capital, koji je proveo istraživanje.
Kako se navodi u tekstu, koji taj entitet opisuje kao "offshore destinaciju za Slovence", samo u banjalučkom naselju Borik u ulici Relje Krilatice u poslovnom kompleksu TC Borik prijavljeno je 20-ak firmi koje su osnovali slovenski državljani, premda se, navodi Capital, danas niti jedna od tih firmi ne nalazi na prijavljenoj adresi. Iz uprave TC Borika tvrde da te firme nikad nisu ni poslovale na njihovoj adresi, a da oni nikada nisu ni čuli za te firme.
Fiktivna registracija u Banjoj Luci firmi iz Slovenije problem je star nekoliko godina. Slovenski novinar Novica Mihajlović, koji je među prvim istraživao slučajeve fiktivnih slovenskih firmi u Bosni i Hercegovini, rekao je Al Jazeeri da neki Slovenci preko firmi u Banjoj Luci "izvlače dobit puno niže oporezovanu nego što bi to bio slučaj u Sloveniji".
Ideju Bosne i Hercegovine kao poreske oaze za Slovence promoviše i Rok Snežič, doktor poreskog prava iz Maribora.
Na web stranici Snezic.si stoje detaljna objašnjenja zbog čega bi slovenski privrednici trebali firme registrovati u Bosni i Hercegovini a ne u Sloveniji. Između ostalog, navodi se: "Oporezivanje dividendi u BiH je nula posto, u Sloveniji je 25 posto; PDV je u BiH 17 posto, u Sloveniji je 22 posto; Porez na motorna vozila i porez na luksuz je u BiH nula posto, u Sloveniji do 40 posto; porez na plovila u BiH nula posto, u Sloveniji do 15 posto". Još se dodaje i da "u BiH ne poznaju zakon o porijeklu imovine".
"Ali, moja firma i ja nismo otvorili nijednu firmu u Bosni i Hercegovini na fiktivnoj adresi […]. Dajem pravne i poreske savjete i ne tražim Slovencima adrese po Bosni i Hercegovini […]. Vjerujem da druge agencije koje nemaju licencu poreskog savjetnika to rade", tvrdi Snežič na pitanje Al Jazeere zbog čega neke slovenske firme nisu na adresama koje su naveli prilikom registracije.
"Imate u Sloveniji kvazi firmi koje se bave otvaranjem firmi na virtualnim adresama. Iz Banje Luke to radi firma koja nudi fiktivne adrese. Sam sam ih prijavio tržišnoj inspekciji", kaže Snežič.
Prećutna saglasnost vlasti
Za ekonomisticu Svetlanu Cenić priča oko spornih slovenskih firmi u Banjoj Luci nije tako prosta kako se čini. Vjeruje kako se cijeli proces odvija uz saglasnost vlasti. Ona se pita kako su neke firme uopće dobile registraciju u sudovima bez prave adrese.
"Nemoguće je da jedna firma posluje legalno, a da ne postoji njena jasna adresa i kontakt podaci", kaže Cenić.
"Ako neke firme nemaju tačnu adresu, kako se uspostavlja bilo kakva službena prepiska sa njima", pita se Cenić, dodajući da to što već godinama niko ne provjerava zakonitost poslovanja sumnjivih firmi koje su u Banjoj Luci osnovali slovenski državljani, daje joj za pravo da sumnja da se cijeli proces odvija u dogovoru sa vlastima.
"A, da bi vlast okretala glavu od tog problema, znači da je neko uzeo pare".
Niko da problem istraži do kraja
U entitetskim institucijama Republike Srpske niko u ovom trenutku nije spreman da preuzme odgovornost i problem istraži do kraja, prema odgovorima koje je dobila Al Jazeera iz najmanje četiri tijela entitetske vlade.
Iz Ministarstva privrede i preduzetništva Republike Srpske objašnjavaju kako "registraciju privrednih subjekata, kako domaćih, tako i privrednih subjekata iz inostranstva, vrše nadležni privredni sudovi, dok inspekcijski nadzor i kontrolu nad njihovim poslovanjem vrši Republička uprava za inspekcijske poslove Republike Srpske". "Oblast registracije privrednih subjekata u nadležnosti je Ministarstva pravde Republike Srpske", naveli su u odgovoru.
Iz Ministarstva pravde pak tvrde da registracija poslovnih subjekata nije u njihovoj već u nadležnosti privrednih sudova. Iz Okružnog privrednog sudu u Banja Luci za Capital su rekli da sud "nije dužan da vrši provjere tačnih adresa sjedišta firme".
Veće ingerencije, kaže za Al Jazeeru portparolka Uprava za inspekcijske poslove Republike Srpske Dušanka Makivić, nema ni inspekcija.
"U slučaju kada bismo dobili predstavku za kontrolu takvih firmi, inspektor bi izašao na lice mjesta. Ukoliko je riječ o fiktivnim firmama, inspektor Inspektorata Republike Srpske bi mogao samo da registruju da na toj adresi nije niko zatečen, te da je potrebno da istražni organi provedu dalje istrage", kaže Makivić.
Kako do vlasnika?
Analitičari smatra da Slovenija u ovom slučaju čak trpi i veću štetu od Bosne i Hercegovine, jer slovenski državljani izvlače novac iz zemlje, pa više čudi da se slovenska Vlada i pravosuđe nisu nikada bavili ovim problemom.
Objašnjavajući slučaj fiktivnih slovenskih firmi u Bosni i Hercegovini istraživačka novinarka iz Sarajeva Miranda Patrucić kaže da samim tim što firma koristi fiktivnu adresu navodi na sumnju da firma nema stvarnu djelatnost već da se koristi za sumnjive poslove poput pranja novca ili utaju.
"Ako firma ima legitimnu aktivnost, ima i adresu. Vrijedilo bi provjeriti ljude koji su te firme registrovali i naravno čime se bave. Jedna od osnovnih stvari koje provjeravamo na samom početku je - gdje je firma prijavljena i ko se vodi kao vlasnik, odnosno direktor - stvarna osoba ili proxy [punomoćnik]", kaže Patrucić.
"Vrlo je vjerovatno da te firme imaju račune u našim [bosanskohercegovačkim] bankama, tako da tragovi postoje ukoliko bude interesa da se to istraži", zaključuje Patrucić.
Armin Aljović (Al Jazeera)
Federalni štab civilne zaštite odlučio je danas da državljani Bosne i Hercegovine prilikom ulaska u domovinu neće morati providiti vrijeme u 14-dnevnoj samoizolaciji.
Ovo je za portal Klix.ba potvrđeno iz Federalne uprave civilne zaštite čime je za sve granične prijelaze upotpunjena ranija odluka donesena u Republici Srpskoj.
Podsjetimo, istu odluku danas je donio i Štab za vanredne situacije Republike Srpske, a odnosi se na mjere kućne izolacije od 14 dana za sve građane koji uđu u Bosnu i Hercegovinu preko graničnih prijelaza na teritoriji RS-a.
Federalni sanitarni inspektor, do ukidanja ovih mjera, bio je obavezan da svim licima koji ulaze u Bosnu i Hercegovinu izrekne rješenje o stavljanju pod zdravstveni nadzor i ograničavanje kretanja u trajanju od 14 dana. Od mjera zdravstvenog nadzora i ograničavanja kretanja bili su izuzeti vozači u međunarodnom transportu, mašinovođe, piloti i kabinsko osoblje, osobe u pograničnom kretanju, prekogranični radnici i teško oboljele osobe (i njihova pratnja) koje su išle na liječenje ili se vraćale sa liječenja.
Odluka o samoizolaciji za državljane BiH donesena je u oba entiteta nedugo nakon što je broj slučajeva zaraze koronavirusom počeo rasti u drugoj polovini marta.
(Klix.ba)
Bosna i Hercegovina otvorit će svoje granice 1. juna, potvrdio je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija za Srpskainfo.
Tegeltija je kazao da će poslovni ljudi iz inostranstva moći ući u BiH i prije zvaničnog otvaranja granica.
“Poslovni ljudi iz inostranstva će državnu granicu moći da prelaze već od ove sedmice, uz obavezno poštovanje svih mjera koje definišu zdravstveni radnici”, rekao je Tegeltija.
Otvaranje granica će, prema njegovima riječima, ove sedmice biti na dnevnom redu Vijeća ministara koje bi trebalo promijeniti Odluku o posebnim uslovima za ulazak stranaca u BiH.
Uslov za ulazak poslovnih ljudi u zemlju bit će negativan test na koronavirus od ovlaštene laboratorije, ne stariji od 48 sati, te pozivno pismo kompanije u koju dolaze.
Za sada nije poznato pod kojim će uslovima biti omogućen ulazak drugih građana nakon otvaranja granice 1. juna.
(Klix.ba)
Bez obzira što je s naučnog, pravnog, činjeničnog i zdravorazumskog aspekta u svjetskoj javnosti već rasvijetljena priroda zločina u Srebrenici 1995. godine koji su počinile srpske vojno-policijske snage, a kreirala srpska politička elita, ni danas, a ni ubuduće se neće smjeti zanemariti narativi koji osporavaju da je bio – genocid.
Jer, ne radi se o dnevnopolitičkim ispadima, nego o sistematičnom, osmišljenom i svestranom procesu zataškavanja genocida u Srebrenici čega je cilj potpuna revizija činjenica i novije historije. Upravo na to upozorava Izvještaj o negiranju genocida 2020, koji je ovih dana objavio Memorijalni centar u Potočarima, a čiji autori su Monica H. Green i grupa istraživača.
Dezinformiranje i prikrivanje
Narativ negiranja genocida prisutan je u svakodnevnoj komunikaciji na političkoj, društvenoj, (kvazi)naučnoj, umjetničkoj, medijskoj... sceni Srbije, RS i u svijetu te odavno više nije dovoljno samo konstatirati da su ti narativni lažni, da su podaci falsificirani i sl. Ozbiljnost metoda, formi i ciljeva, obimnost i kontinuitet obmanjujućih proizvoda za zataškavanje genocida je takva da zahtjeva ozbiljnu reakciju i probosanskih i objektivnih međunarodnih krugova u sferi politike, nauke, obrazovanja, umjetnosti i prava na čije adrese ovaj Izvještaj i adresira preporuke. No, najprije je neophodno upozoriti na ključne aspekte i taktike negiranja genocida.
Dezinformiranje traje od početka operacije likvidacije „UN zaštićene zone Srebrenica“ a na nekim tezama istrajavaju do danas. Na primjer, politički i vojni čelnici RS-a uporno kao povod za napad navode "terorističke aktivnosti" ARBiH iz "sigurne zone" UN-a kako bi opravdale operaciju. Mladić je samo nekoliko dana prije napada poslao pismo komandantu snaga UN-a u Bosni i Hercegovini da je „bosanska vojska izvela napade iz enklave čija su meta bili srpski civili i koji su prouzrokovali više od stotinu žrtava.,“ fabrikujući alibi za napad. U tom momentu svi resursi i snage VRS za napad bili su već spremni, a DUCH bataljon je to jednostavno previdio (?) ili nisu željeli vidjeti.
Nadalje, Izvještaj ističe da je očigledna sastavnica genocida (pa time i namjere) temeljito prikrivanje zločina u čemu su široko učestvovale institucije RS, civilne i vojne. Taj „sistemski proces pljačke masovnih grobnica i naknadno premještanje posmrtnih ostataka u sekundarne i tercijarne lokacije u pokušaju zataškavanja masovnog ubojstva fenomen je koji izvan konteksta bosanskog genocida nije viđen nigdje drugdje u svijetu“, kaže se u Izvještaju. Zbog toga prikrivanje grobnica kao dokaza i jeste konstantan postupak vlasti u RS.
Minimiziranje razmjera zločina
Kasniji višegodišnji rad forenzičkih naučnika i istražitelja, analiza dokumenata iz sudskih procesa i bezbrojnih dokaza (analiza tla, odjeće, ličnih predmeta...) doveli su do rekonstrukcije zločina oko Srebrenice i saznanja o mehanizmu prekapanja, razdvajanja ostataka kako bi se otežale istrage te o sistemu preko 90 masovnih grobnica iz kojih je dosad identificirano 6.900 žrtava.
Iako su (prema priznanju Momira Nikolića i Dragana Obrenovića u procesima pred ICTY-jem) 1996. godine uništavani dokumenti jedinica Drinskog korpusa VRS, a dio odnesen u Beograd, zločini su rasvijetljeni. Danas ipak imamo čitav sistem „tumačenja“ činjenica na sasvim drugi način. Narativi srpskih institucija, medija i intelektualnih krugova najupornije negiraju – broj, identitet i način stradanja žrtava.
Revizionisti najčešće tvrde da je broj žrtava drastično manji od sudski potvrđenog broja ubijenih - 8.372. Sa srpske strane, i od zvaničnika procjenjuje se oko 2.000 žrtava, i to vojnika palih u borbi, a ne civila, bez obzira na nelogičnost s činjenicom da je dosad identificirano 6.900 tijela i mnoštvom tragova vezivanja i civilne odjeće. Sljedeći narativ je sasvim besmislen - da su u Potočarima zakopani i Srbi ubijeni od ARBiH pa ukopani pod bošnjačkim imenima! Zatim, i pored forenzičkih dokaza o ubistvima metkom i sječivom sa srpske strane se tvrdi da su tu pokopani umrli prirodnom smrću koji su dovezeni iz drugih područja BiH.
Izvještaj identificira i još jedan diskurs negiranja „duboko ugrađen u historijsku ideologiju srpskog nacionalizma, a koji tvrdi da Bošnjaci ustvari nisu legitiman narod, pa prema definiciji ne mogu biti meta genocida!“
Čemu služi negiranje?
Američki historičar jermenskog porijekla Richard Hovannisian negiranje tumači kao završnu fazu genocida. „Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže on.
U slučaju srpske političke i vojne elite razlozi su mnogo slojevitiji. Neprestano „dokazivanje“ da „jeste bilo zločina sa svih strana, ali ne genocida“ na površinskoj razini ima svrhu izbjegavanja sankcija za još žive aktere te zaštitu političke tekovine genocida (Republike Srpske) i mentora ovog zločina (Srbije) od daljih političkih posljedica zbog odgovornosti za genocid. „Negiranje genocida u Srebrenici igra veliku ulogu u regionalnoj politici Balkana, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini, gdje je duboko isprepleteno s pojmom odgovornosti“, objašnjava Monica H. Green, autorica Izvještaja.
Srbija i RS, bez obzira na savezništva, u međunarodnom kontekstu obilježene su kao jedine država i entitet presuđene na ratne zločine nakon Nirnberga i to je diplomatski balast kojeg se žele osloboditi radi perspektivnije budućnosti. Na unutrašnjem planu, negiranje genocida i lažiranje uloge u ratu političkoj eliti služi da smanji odioznost moralno kredibilnog i osviještenog dijela populacije prema vlasti. Također, pokušavaju dati i vlastitoj nacionalnoj grupi podnošljiviju sliku o vlastitoj historiji i sebi samima, bolju nego što ona objektivno jeste, a kako bi se smanjio unutrašnji konflikt članova društva.
Jedan od načina za to je trijumfalizam – predstavljanje ratova (i zločina) kao događaje nacionalnih pobjeda. One se obilježavaju npr. gradnjom crkava u muslimanskim selima, čak i iznad Potočara, promocijom zločinaca u nacionalne heroje i njihovom reafirmacijom u društvu (nakon suđenja i kazne) kao mučenika za nacionalnu stvar. Istovremeno, zločin nad nedužnom žrtvom, umjesto da je ljaga na obrazu nacije, postaje historijska pobjeda itd.
Dakle, za prekrajanje stvarnosti postoji niza strateških razloga pa time i niz taktika na koje se upozorava. Među najozbiljnije spada organiziranje (kvazi)naučnih komisija za otkrivanje nove istine, institucionalni politički zaokreti u RS te lobiranje podrške u međunarodnim krugovima. Sva tri aspekta imaju opasne učinke.
Lobiranje, kvazinauka i politika
RS je prvi posljeratni institucionalni pokušaj negiranja genocida učinila Izvještajem o slučaju Srebrenica 2002. godine gdje je iznesena sramna brojka o 2.000 žrtava i optužbe na račun MKCK za lažiranje informacija sa terena. Ovaj pokušaj je kritiziran i odbačen od UN i ICG te je zatim Komisija za istraživanje događaja u Srebrenici sačinila 2004. godine novi izvještaj u kojem su prihvaćeni „historijska pozadina i činjenice navedene u drugostepenoj presudi ‘Tužilac protiv Radislava Krstića’“, osuđenog pred MKSJ za „pomaganje i podstrekivanje u genocidu počinjenom u Srebrenici.” Predsjednik RS Dragan Čavić tada je objavio i zvanično izvinjenje.
Međutim, 2008. godine RS počinje finansirati NVO Istorijski projekat Srebrenica u Holandiji preko koje počinje negiranje činjenica utvrđenih na ICTY-ju. Već 2010. godine Vlada RS je pokrenula je reviziju izvještaja iz 2004. godine, tvrdeći da je bio produkt međunarodnih pritisaka, te ga je na koncu sasvim odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida.
Pravci djelovanja i narativi su brojni... „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd. Prošle godine formirane su dvije nove komisije za utvrđivanje činjenica o stradanju Srba u Sarajevu i Srebrenici u kojima iz Banjaluke i Beograda finansirani eksperti pripremaju novo viđenje događaja iz 1995. godine. Neki od njih već imaju doktorate sa odbranjenom tezom da „nije bilo genocida“ (prof. Yukie Osa, Tokio) ili su deklarirani borci „za srpsku stvar“ (Giuseppe Zaccaria) ili teoretičari „BiH kao neuspjele države (Steven Meyer, CIA) tako da je i sadržaj njihovih nalaza moguće predvidjeti.
Nobelova nagrada Peteru Handkeu predstavljala je nagradu negatoru genocida i zagriženom pristalici Miloševića. Kasnija otkrića pokazala su da je ova odluka rezultat lobiranja srpske diplomatije, ali je priznanje ipak ojačalo poziciju negatora bez obzira na kritike svjetskih akademskih krugova. Slično se događa i prilikom raznih izdanja uticajnih autora na Zapadu, kao npr. Jesicce Stern („Moj ratni zločinac“), kojima se nastoji humanizirati i omekšati slika o akterima genocida u BiH. Takvih naslova i članaka povremeno ima u najčitanijim glasilima. Možemo ih smatrati plaćenim i izlobiranim sadržajima, po pravilu se na njih obruši i žestoka kritika, ali je činjenica da je ovo kontrolirani i planirani kontinuitet.
Najnoviji narativ, koji će vjerovatno biti promoviran kroz izvještaje dviju komisija Vlade RS, tiče se objašnjavanja motiva zločina genocida u Srebrenici kao – osvete, a ne planskog zločina. To se naslućuje i iz nastupa predsjednice RS Željke Cvijanović koja je na jednoj od tribina na ovu temu ustvrdila da se „Srebrenica mora posmatrati u kontekstu zločina koje je Armija RBiH počinila nad bosanskim Srbima!“
Neophodna promocija istine
Pred Sudom BiH i ICTY-jem za ove zločine osuđeno je 40 osoba na preko 700 godina zatvora i četiri doživotne robije. Ovim presudama i zaključkom ICJ utvrđeno je da se u Srebrenici desio genocid krivicom i odgovornošću RS i Srbije. Kampanjom negiranja napadnute su upravo ove sudski utvrđene činjenice.
Iako ih nije moguće preinačiti i promijeniti, očigledan je napor Srbije i RS, njihovih institucija, naučnih i diplomatskih resursa da postignu bar historijsku reviziju sasvim jasnih činjenica i zaključaka o događajima iz ljeta 1995. godine. Obavještajni establišment Banjaluke i Beograda upravo prebire po deklasificiranim dokumentima britanske službe MI6 tražeći djeliće „nove slike“ događaja.
Bez obzira što je sasvim jasna suština činjenica, jednako seriozno će se morati istrajavati na donošenju zakona o zabrani negiranja genocida, insistirati na daljem procesuiranju zločinaca, promovirati kulturu sjećanja na genocid u svijetu, educirati domaću i svjetsku javnost o događajima i razobličavati perfidnu strategiju negiranja koji provode pokrovitelji zločina.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Edin Subašić (Al Jazeera)
