Vijesti iz BiH
BiH

BiH (858)

Ocijeni...
(0 glasova)

covidpasosČini se da je s pandemijom korona virusa neliberalna domokratija ušla u fazu punog zamaha.

Od početka pandemije korona virusa, globalni svjetski poredak upravljan rukom predvodnika liberalne demokratije, proživljava negaciju svega onoga čime su se oci liberalne misli ponosili – od Johna Lockea i Thomasa Hobbesa koji su prije više od četiri stoljeća razradili teoriju o prirodnim i stvarnim pravima čovjeka i razlikama između „legalne i ilegalne civilne vlade“, do Adama Smitha koji je do u tančine razradio principe ekonomskog liberalizma i politike slobodnog tržišta.

Ako, dakle, liberalna demokratija kao savršeni oblik ‘vladavine naroda’ nisu samo višepartizam i slobodni izbori na kojima se bira vlast većine, već je to i obaveza vlasti da ustavom, zakonima, odlukama i svakodnevnim postupcima ne dozvoli mogućnost da većina na bilo koji način uskraćuje temeljna ljudska prava manjini, onda globalni svjetski poredak zasnovan na toliko veličanim principima liberalne demokartije, već uveliko proživljava katastrofalni globalni neuspjeh. Časnih izuzetaka u tome nema. Krivci su svi oni od kojih se očekivalo i očekuje da i u vrijeme pandemije bolesti COVID-19 budu predvodnici: od Velike Britanije kao kolijevke liberalne misli, preko Sjedinjenih Američkih Država kao lidera ekonomskog liberalizma, do Evropske unije koja duže od pola stoljeća pokušava uspostaviti konvergenciju između akumulacije kapitala i liberalnodemokratskih principa o jednakosti svih i svugdje.

Zloćudnosti monopolističkog kapitalizma

Najnovija politička odluka evropskih lidera o obaveznom digitalnom obilježavanju onih koji su ne samo vakcinisani, već i vakcinisani nametnutom kapitalističkom vakcinom, tek je samo jedan u seriji poražavajučih dokaza o zloćudnosti monopolističkog kapitalizma, neovisno o tome da li je on američki, evropski ili izraelski.

Jasno je da ova kao i sve dosadašnje nepravde globalizacije ne proizilazi iz tekovina liberalne demokratije koja je teoretski zasnovana na principima jednakopravnosti između manjine i većine kako u pojedinim državama tako i u globalnoj zajednici. Riječ je prije svega o nesposobnosti ili nespremnosti svjetskih lidera i državnih institucija da vladavinu prava provode na djelu. S druge strane, tu su i sve žešći pritisci vodećih korporacija monopolističkog kapitalizma kojima je svaka akumulacija kapitala nedovoljna u odnosu na zacrtane ciljeve. A ciljevi su, kao što je poznato, što brža i što veća centralizacija moći putem što uže kružne cirkulacije kapitala ostvarenog u monopolističkom sistemu proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje svega o čemu svijet danas ovisi – od vode, struje, hrane i lijekova; preko znanja, informacija i tehnologija; do vakcine protiv korona virusa i digitalnih pasoša o vakcinaciji i porijeklu primljene vakcine.

Procvat ne-liberalne demokratije

Ma koliko je današnji svijet teško i zamisliti bez ideala liberalne demokratije kao štu su nacionalna, politička, vjerska i svaka druga jednakost; politički pluralizam i izborne slobode; vladavina prava i jednakost pred zakonom; sloboda mišljenja i neovisnost medija – aktuelna realnost nam govori da je ne-liberalna demokratija pustila duboke korijene u svim sferama društvenog života na Zapadu.

Čini se čak da je s pandemijom korona virusa neliberalna domokratije ušla u fazu punog zamaha.

Zar nisu lideri najbogatijih zapadnih zemalja uključujući i bogatije članice EU, prvi monopolizirali vakcinu protiv ove pošasti, a vakcinaciju prigrlili kao privilegiju za svoje građane? Zar državni vladari, od Amerike, Velike Britanije i Francuske, preko Njemačke, Italije, Mađarske, Poljske i Grčke, do Slovenije, Hrvatske i Srbije, gotovo svakodnevno ne pokazuju tendencije umanjivanja uloge nacionalnih i međunarodnih mehanizama suzbijanja neograničene moći? Zar donedavni američki predsjednik nije na samom odlasku imenovao sudije Ustavnog suda kako bi republikanska kontrola nad američkim pravosuđem bila što potpunija? Zar mediji ‘glavne struje’ i na Zapadu i na Istoku nisu u sve tješnjoj simbiozi s najmoćnijim korporacijama i državnim tijelima zaduženim za zaštitu nacionalnih interesa? Zar ima mjeseca u kojem liberalne demokratije (u kojima su teorijski prava svih jednaka) u „nedemokratskom svijetu“ ne svrgavaju „diktatore“ i nameću vlastitu „vladavinu naroda“?

Na koncu, zar se državne administracije liberalnodemokratskih zemalja nisu uplitale u upravljanje tržištima roba, usluga, kapitala, znanja i ljudi i prije pandemije korona virusa? Ako nisu, šta to onda bijaše politika protekcionizma i ekonomskih sankcija protiv ekonomskih ili političkih konkurenata poput Kine, Rusije, Irana, Sirije, Turske, Sjeverne Koreje, Kube, Bjelorusije… da i ne spominjemo takozvane „banana-države“i zemlje s pučističkim senzibilitetom. Da ne govorimo, takođe, o neshvatljivoj toleranciji prema neofašističkim ideolozima i eksplozivnom nacionalizmu, o rasizmu, ksenofobiji ili o imigracionim politikama.

COVID pasoši nametnuti s vrha IT i farmaceutske industrije

Mjesecima prije virtualnog samita lidera EU kada je krajem februara data podrška prijedlogu o uvođenju „digitalnih sertifikata o vakcinaciji, koji bi se zasnivali na zajedničkim evropskim kriterijima za ulazak u zemlje članice i otvaranje društva i ekonomije nakon pandemije“, američki tehnološki i farmaceutski giganti, te Rockfeller fondacija i Fondacija Commons Project javno su putem saopštenja obznanili da „udruženo rade na izradi novog tipa COVID pasoša“ smatrajući to „uslovom za povratak međunarodnim putovanjima“. U saopštenju se govori i o „Inicijativi za akreditovanu vakcinaciju“ koja jedino može garantirati „siguran zdravstveni pasoš kojim će se pratiti status vakcinacije svake osobe, uključujući i prelaske preko granice“.

Takvi pasoši su, navedeno je, neophodni za bezbjedan povratak putovanjima, poslu, školama i životu uopšte“, a privatnost podataka je „zaštićena“. Predstavnici „Incijative za akreditovanu vakcinaciju“ ne kriju plan o centralizovanom elektronskom nadzoru nad vakcinacijom, testiranjem na COVID-19 ali i nad „drugim medicinskim podacima“. Prema pisanju američke i britanske štampe, prva verzija takvog COVID pasoša razvijena je još početkom prošle godine uz podršku Rockfeller fondacije, a putna isprava je naručena od nekoliko najvećih aviokompanija.

Za ovu priliku je posebno intrigantna završnica saopštenja američke „Incijative za akreditovanu vakcinaciju“ kojom se neskriveno zaključuje da će „vlade zapadnih zemalja, kao i aviokompanije, uskoro insistirati da putnici u međunarodnom prometu moraju imati COVID pasoše“.

Ideja o „digitalnom identitetu“ predstavljena je i na nedavnom Svjetskom ekonomskom forumu u švicarskom Davosu, a koautori i promotori su ponovo bili predstavnici iste američke „Inicijative za akreditovanu vakcinaciju“.

Nije neočekivano što se Evropska unija ni ovoga puta nije otresla hroničnog američkog kompleksa. Ali jeste čudno i zastrašujuće po samu EU što njeni lideri i briselske institucije ne odustaju od bespogovornog pristajanja na potčinjenost američkim informacionim tehnologijama, a samim tim i na američki nadzor nad svim ‘krvnim zrncima’ evropskog ekonomsko-političkog projekta ujedinjenja.

Evropska komisija će vjerovatno krajem naredne sedmice predložiti formu zajedničke putne isprave o vakcinaciji, porijeklu obavezne vakcine, mjestu i datumu vakcinacije… Taj čin se svakako čini nerazumnim, imajući u vidu da isporuke ugovorenih vakcina i dalje kasne, da masovna vakcinacija u većini zemalja Evrope nije realna prije početka ljeta, da COVAX još vegetira, te da naučno još nije dokazano da vakcinisane osobe nisu prenosioci pogubnog virusa. A o COVID pasošu kao još jednom udaru na građansku privatnost i antipodu proklamovanim „evropskim vrijednostima“, izlišno je govoriti.

Zekerijah Smajić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

predsjednistvo1Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić prije nekoliko dana domaćoj javnosti saopćio je da je tokom posjete slovenskog predsjednika Boruta Pahora Sarajevu bilo postavljeno pitanje o mogućnosti mirnog raspada BiH. Za pojašnjenje slovenskih stavova u Predsjedništvo je pozvana ambasadorica ove zemlje u BiH. Predsjednik Republike Slovenije, u posebnom saopćenju, potvrdio je da je tokom posjete Sarajevu početkom marta ove godine članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine postavio pitanje da li se narodi u BiH mogu mirno razići.

U saopćenju, pojašnjavajući informaciju naveo je da “redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu.”

Prvo i pravo pitanje je zašto su za saopćavanje ovakve informacije članovi Predsjedništva Džaferović i Komšić čekali gotovo 40 dana.

I zašto se isto toliko vremena čekalo za prvu diplomatsku reakciju – poziv ambasadorici da pojasni zvanični stav zemlje. Sve je uz medijsku asistenciju urađeno vrlo teatralno kako bi se javnosti ovo pitanje nametnulo kao svježe i od presudne važnosti.

Zašto bi trebalo sumnjati u ovu hinjenu brigu za opstojnost države? Ako je politička procjena da se radi o ozbiljnoj i vjerodostojnoj prijetnji, odgovorni nositelji vlasti odmah bi po saznanju za takvu namjeru pozvali na institucionalnu mobilizaciju. Pri mnogo manjim prijetnjama sazivaju se vanredne sjednice zakonodavne i izvršne vlasti, zasjedaju vijeća za nacionalnu sigurnost, a ako to nije moguće okupljaju se predstavnici vladajuće većine ili se istupi u javnosti koriste kao svojevrsni model upozoravanja javnosti na vanredne prilike.

Petparački patriotizam

Ništa se od ovoga nije dogodilo, rekli smo već, gotovo 40 dana. Informacija o tome da se kao mogućnost za rješavanje krize nudi i raspad zemlje izrečena je u intervjuu novinskoj agenciji. Da je situacija zaista ozbiljna, bilo bi nedopustivo, politički nedoraslo i opasno.

Dvadeset pet godina za sva otvorena pitanja, pa i za budućnost države Bosne i Hercegovine odgovori se očekuju od stranaca. Taktika – zabij glavu u pijesak i nema problema ako ga ne vidiš – nije donijela nijedno dobro rješenje za brojne probleme. Tako se godinama izbjegava suočiti s mogućnošću da se ova zemlja raspadne. Još 2000. godine na to je upozorio akademik Rusmir Mahmutćehajić u jednom od brojnih tekstova u kojima se bavio pitanjem Bosne. On je tada najavio da je Bosna i Hercegovina Dejtonskim sporazumom dovedena na raskršće s kojeg može krenuti u potpuni raspad ili ponovno ujedinjenje i da su obje mogućnosti vjerovatne.

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik u oktobru prošle godine, govoreći za javni servis BiH, rekao je da sedam predstavnika zemalja članica EU ne bi imali ništa protiv da bh. entitet Republika Srpska krene putem neovisnosti. – U Briselu sam, kaže Dodik, čuo od jednog predsjednika članice EU da je BiH pokazala disfunkcionalnost, da nisu uspjeli da je učine funkcionalnom i jednog dana će morati da se suoče s činjenicom da treba da daju državu Srbima i Hrvatima, da Bošnjaci ostanu na svom prostoru. Odbio je govoriti o imenima, ali je rekao da su to predstavnici dvije države Stare Europe i neke od novih članica EU. Dodiku možda ne teba vjerovati, ali za proteklih šest mjeseci ove su se tvrdnje mogle provjeriti različitim kanalima.

Probosanski akteri političkog života u BiH trebali bi se sjetiti da su svi europski planovi za mirno rješenje krize devedesetih godina sadržavali podjelu zemlje, na ovaj ili onaj način, čak i rješenja koja su podrazumijevala da se nakon nekog vremena narodi u BiH mogu odlučiti na samoopredjeljenje. Čemu onda čuđenje na ponovljeni pokušaj otvaranja ove teme, čak i ako se on dogodio tokom susreta Pahor-Predsjedništvo BiH. Nadmeno pozivanje na hiljadugodišnju povijest Bosne i Hercegovine kao države nije dovoljna garancija da do raspada ne može doći. Petparački patriotizam kojem se dive samo zagovarači i njihovi satrapi potrošen je u dnevno-političkim manipulacijama i javnost očekuje ozbiljne odgovore na otvorena pitanja. Šta ako se Dodik odluči na avanturu, kakav je odgovor, šta ako ga u tome podrži Čović, da li to ponovo znači rat ili postoje i drugi odgovori. Tvrdnja da se to ne može dogoditi ne otklanja dileme. Da ne bude bilo kakve dileme o stavu autora o Pahorovom pitanju. Tvrdim da miran razlaz naroda u Bosni i Hercegovini nije moguć. Zbog odnosa u zemlji, trenutnih političkih aktera odlučivanja, preplitanja interesa Istoka i Zapada, ponašanja susjednih država i mnogo drugih faktora.

Vanjska i unutrašnja opsada Sarajeva

Sačuvaj, zatrebat će i zatrebalo je. Ovo je vjerovatna deviza o upotrebi informacije sa sastanka s Pahorom kojom su se vodili Komšić i Džaferović. Zatrebalo je prenijeti pažnju javnosti sa naraslog i opravdanog nezadovoljstva građana Sarajeva i drugih bh. gradova povećanim brojem smrtnih slučajeva i zaraženih koronom. A i afera “kineski respiratori” je na vrhuncu. Ali kad zavapite da je država napadnuta, ko su drznici koji će pitati gdje su vakcine, zašto ljudi umiru i zašto se nazor pokušava pokriti pronevjera oko pet i po miliona eura za neupotrebljive respiratore.

Sarajevo je prošle sedmice obilježilo godišnjicu početka opsade u kojoj su ga držale snage prvo Jugoslovenske armije, a potom Vojske Republike Srpske. Unutarnju opsadu držalo je zapovjedništvo 10. brdske brigade Armije RBiH Mušana Topalovića Cace.

A grad je ponovo u vanjskoj opsadi pandemije i unutarnjoj opsadi direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebije Izetbegović. Sjećanje na ratnu opsadu pojačava ova sličnost. Metode su iste – samovolja, izolacija od ostatka sistema, samovlašće, sijanje straha, na kraju veliki broj smrtnih slučajeva. Ratna unutarnja opsada prekinuta je političkom odluke tadašnjeg vrha države. Danas tu odluku nema ko donijeti.

Odbrana zauzetih pozicija

Dok mediji i zdravstvene statistike broje crne rekorde, milostinjom drugih država dio zdravstvenih radnika na prvoj liniji borbe sa zarazom je vakcinisan, o masovnoj imunizaciji se može sanjati, član Presjedništva BiH Šefik Džaferović izjavljuje da BiH u vakcinisanju ne zaostaje za regionom. Antologijski. “Najveći bh. partiota” Komšić je iznimno interesovanje za oblast zdravstva pokazao samo kad je formirana vlast “šestorke” u KS pretprošle godine, zadovoljivši se samo tim resorom u Vladi, jer je tako, tvrdili su neki mediji, mogao vratiti novac donatorima izborne kampanje njegove Demokratske fronte. O vakcinama se oglasio krajem februara nakon jedne sjednice Predsjedništva BiH samo da kaže kako se kao i svi građani osjeća nezadovoljnim, ali da se ne smatra odgovornim.

“Ako samo jedna od ovih vakcina spasi ijedan život u BiH sve ovo vrijedi” – rekao je Komšić na sarajevskom aerodromu dočekujući prvu donaciju vakcina iz Srbije. Ako bi politička odluka o smjeni samovoljnog menadžmenta KCUS-a spasila samo jedan život bio bi to veći patriotizam od svih pokazanih u desetogodišnjem boravku Komšića u Presjedništvu BiH.

Bezobrazluk, arogancija, materijalna nezasitost, socijalna i svaka druga neosjetljivost doveli su do brojnih afera koje su sistematski skrivane i zataškavane. Sve što aktuelni nositelji vlasti rade je odbrana zauzetih pozicija, besprizorna eksploatacija moći i pristupa javnom dobru u svrhu zadovoljena ličnih ili interesa manjih grupa odabranih po kreiterijima rodbinskih veza i stranačke podobnosti. Nema sumnje da će, ako ustreba, većina onih kojima je Bosna i Hercegovina na srcu stati u njenu odbranu. Do tada, uprkos svim nastojanjima Komšića, Džaferovića, Izetbegovića i inih, neće nestati pitanja – gdje su vakcine, zašto ljudi umiru, gdje su pare?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Benjamin Batković (AJBalkans)

Ocijeni...
(0 glasova)

sdaVisoki predstavnik Valentin Inzko ne bi trebao izražavati žaljenje zbog neusvajanja zakona o zabrani negiranja genocida, već bi trebao pokazati odlučnost i taj zakon konačno nametnuti, navodi se u saopćenju Stranke demokratske akcije (SDA)

– Takvu obavezu i moć ima kao visoki predstavnik, a obećanje da će to uraditi u više navrata je dao porodicama žrtava. Negiranje kao “završna faza genocida” o kom Inzko govori već je iza nas, s obzirom da smo duboko zagazili u fazu glorificiranja i slavljenja odgovornih za počinjeni genocid i ostale ratne zločine.

Ta faza nije “završna faza genocida”, već je to priprema za novu agresiju i zločine. Ukoliko su Vijeće za provedbu mira i Ured visokog predstavnika propustili odlučno reagovati u prethodnoj fazi, u ovoj ne smiju ponoviti istu grešku i dozvoliti da se zlo ponovo probudi – istaknuto je u saopćenju SDA.

(Agencije)

četvrtak, 01 April 2021 00:00

Iskustvo COVID pacijenta u Sarajevu

Ocijeni...
(0 glasova)

koronavirusSve što znate o korona virusu nedovoljno je da vas pripremi za šok koji preživite kada vam, nakon testiranja, ljekar kaže da ste COVID pozitini.

Sve što znate o korona virusu nedovoljno je da vas pripremi za šok koji preživite kada vam, nakon testiranja, ljekar kaže da ste COVID pozitivni. Simptomi za koje ste mislili da su blagi, skoro jednogodišnje pripremanje organizma na sve nenajavljene ali latentno očekivane udare, vjera kako posjedujete jaku volju i stabilnu ličnost spremnu da se nosi sa svakim izazovom; sve se to rasprši kao sapunica u zraku i čovjek ostane ogoljen sa spoznajom da je bolestan.

U mome slučaju sve je krenulo prilično žestoko. Nakon jednodnevne, veoma visoke, temperature odlazak kod ljekara bio je neizbježan korak u otkrivanju boljke, a kada je nakon covid testiranja pulmolog potvrdio da bolujem od upale pluća kombinirane sa upalom grla i upalom sinusa prvobitnu nevjericu, zbunjenost i primordijalni strah zamijenila je racionalnost. Nevolja na čovjeka djeluje na način ili da se prepusti pasivnosti ili da počne grozničavo tragati za rješenjem problema.

Specifičnost COVID pneumonije jeste što je čovjek u najdoslovnijem smislu ostavljen da bude sam. Ukućani se zbog opasnosti od prenosa infekcije moraju dislocirati, a svi oni koji bi željeli pomoći moraju biti zaustavljeni na ulaznim vratima. Kada shvatite da ćete provesti petnaest dana u fizičkoj izolaciji i samoći počinjete razumijevati o kakvoj je bolesti riječ. COVID upala pluća ima jednu veoma nezahvalnu osobinu jer nakon uvođenja antibiotiske terapije, u pravilu, ne dolazi do naglog, progresivnog ili trenutnog poboljšanja zdravstvenog stanja.

Upravo suprotno, moje je iskustvo bilo takvo da sam svakog sljedećeg dana osjećao više kumulativnih tegoba koje su se ispoljavale u sve jačem intenzitetu. I dok sam prvog dana bolesti, čekajući duže od pet sati da mi ljekari u COVID ambulanti na Saraj polju ustanove dijagnozu, osjećao bijes i ljutnju zbog tromosti i neorganizovanosti sistema sljedećih ću dana shvatiti da ta malobrojna grupa ljudi radi izuzetno težak i naporan posao.

Fizički napor medicinskog osoblja

Gotovo svo tehničko medicinsko osoblje, s kojima sam intenzivno dolazio u kontakt narednih desetak dana, bilo je izloženo užasnim fizičkim i psihičkim naporima. U ćaskanju, kojim sam se nastojao osloboditi straha, doznao sam da su mnogi od njih prebolovali koronu, da su i pored toga što rade duge, teške i mučne smjene ostavljeni da sami brinu o populaciji oboljelih, koja je svakim danom rasla, i da su pored hronične iscrpljenosti i hroničnog umora zapravo i hronično potplaćeni.

Agonija moje bolesti imala je jednu uznemiravajuću dinamiku. Pored toga što sam oralno konzumirao lijekove svakoga dana sam morao ići u ambulantu kako bih primio injekciju. Snagu sam gubio rapidno, izgubio sam naglo apetit i konstantno sam imao visoku tjelesnu temperaturu i sve je to, pored činjenice da sam bio pozitivan na prisustvo korona virusa sa propisanom kućnom izolacijom, bilo sastavni dio svakodnevne terapijske „šetnje“. Hodao sam do ambulante i nazad svakoga jutra, potpuno iscrpljen, iz sljedećih razloga. Visoka temperatura i prisustvo virusa u organizmu kao jednu od posljedica imali su gubitak snage, ali isto tako, veoma izraženo i neprekidne nesvjestice i poremećaj centra za ravnotežu.

Razmišljao sam ovako; budem li vozio kola mogao bih zbog trenutnog gubitka svjest, ili napada opšte malaksalosti izgubiti kontrolu nad vozilom i skriviti saobraćajni udes, što je bila užasavajuća pomisao, posebice kada sam znao da bi me korona bolesnog bilo izuzetno komplikovano medicinski tretirati u slučaju povrede. Ali, i bez toga, pomisao da bih morao stajati na ulici, čekati policiju, objašnjavati šta se desilo, u stanju kada sam imao snage i volje jedino ležati u krevetu bile su misli koje su me plašile.

Vožnja taksijem, isto tako nije dolazila u obzir, jer malo bi koji vozač pristao primiti korona zaraženu osobu, a da krijem stanje nisam smio i nisam mogao. Na prvi pogled, svakome je bilo jasno da sa mojim organizmom nešto nije u redu. Članove porodice nisam smio izlagati takvom riziku iz istih razloga iz kojih to nisam činio štedeći nepoznate i anonimne taksiste. Dakle, ostala je samo još jedna opcija – da u ambulantu svakoga dana idem pješke, što sam i činio.

Te su „šetnje“ zaista bile posebne. Kao relativno mlad i fizički jak čovjek, svjestan sam toga i sada, dvadesetak dana kasnije, tih sam, otprilike, 700-tinjak metara prelazio sa osjećajem da sam umorni starac opterećen nepreglednim brojem „teških oboljenja“. Hodao sam sporo, teško dišući i jako kašljajući, ali ono što me najviše deprimiralo bili su pogledi ljudi s kojima sam se mimoilazio. U njihovim sam začuđenim i uplašenim očima mogao vidjeti kakvo je zapravo moje stanje, mogao sam vidjeti kako me svako od njih gleda pogledom koji je nadilazio sažaljenje i empatiju, vidio sam poglede ispunjene opominjućim užasom. Činilo se da iz njihovih očiju izlaze riječi: “Ovo je polumejt, a ne živ čovjek”.

Tretman u ambulanti

Za razliku od turobnih šetnji tretman u ambulanti bio je čista blagodat. Svukao bih hlače sa butine i olabavio kaiš na farmerkama, a zatim legao na krevet čekajući da dobijem terapiju. Zatvorio bih oči potpuno ravnodušan na dešavanja oko mene udišući svježi zrak koji je ulazio u prostoriju kroz širom otvoren prozor. Meni nije bilo potrebno govoriti da opustim tijelo, ja sam ležeći na tom hladnom skaju i udišući isparavanja sredstava za dezinfekciju imao osjećaj da ležim na nekoj ležaljci uz obalu Jadranskog mora. Nakon što bih primio terapiju vraćao sam se kući slijedeći istu onespokojavajuću rutinu, oborene glave, zaustavljajući se svakih desetak koraka nastojeći ustima uhvatiti što više svježeg jutarnjeg zraka. Odmah po dolasku u kuću odlazio sam ležati u krevet, u pravilu spavati, bez da sam se presvlačio, gladan, iscrpljen i žedan. Jer, imao sam snage samo da ležim i ništa više.

Moj se dan nastavljao u veoma jednoobraznom ritmu. Morao sam unositi u tijelo što više tečnosti pa sam pio velike količine vode i čaja. Kuhanje je svih tih prvih petneastak dana bilo pravi problem, jer dok bih došao do kuhinje i stavio šerpu sa vodom na kolo izgubio bih svu akumuliranu snagu a dok bih čekao da voda uskipti sjedio sam potpuno izgubljen i nesvjestan prostora i vremena. Kada bih zgotovio čaj i presuo ga u termos bocu kako bi mu očuvao toplotu odlazio bih nazad u krevet ležeći nepomičan po sat vremena nemajući ni snage ni volje da pijem napitak koji sam pripravio. Taj sam mali kućni ritual ponavljao gotovo deset puta dnevno i svaki put sam mislio da je to zadnji, da više neću imati snage obaviti čak ni tu najjednostavniju kućansku zadaću. Svakoga sam puta bio na rubu plača, očajan i uplašen, ali uvijek sam smogao snage ponoviti tih šest ili sedam elemenata radnje i poslije se prisiljavati da pijem tečnost koja je bila gotovo bezukusna.

Najveća mora COVID upala je nemogućnost da se obori tjelesna temepratura. Lično sam se s tim problemom borio 14 dana i to uz temepraturu koja je u pravilu bila oko 38. podioka konstantno se penjući do sljedećeg 39. U to sam vrijeme dobijao svakojake savjete i većinu sam poslušao, a u obaranju tjelesne temperature najviše mi je pomogla narodna metoda.

Opisaću sada samo jedan od, čini mi se, četiri ili pet najkritičnijih dana. Zet Enes, svakoga je dana donosio ručak koji bi spremila sestra Zina, ali sva je ta hrana bačena, čak i pileće supe neophodne da se digne nivo elektrolita u tijelu. Ja, jednostavno, nisam mogao ništa ni jesti ni piti, a temperaturu sam obarao pijući lijekove na bazi paracetamola. Samo, ta se metoda pokazala ekstremno neučinkovitom i kako će se pokazati veoma frustrirajućom.

Izmjerio bih tjelesnu temepraturu u 18:00 sati, dakle nakon cjelodnevnog uzimanja raznoraznih terapija i toplomjer bi, na moje izuzetno neprijatno iznenađenje, pokazao da se popela do razine od 38,4. Pošto sam u kontinuitetu imao povišenu temperaturu neprekidno ispijajući paracetamole u predvečerje bih popio dvije tablete istovremeno. Čekao sam dva sata vjerujući kako će agresivno konzumiranje lijkova potisnuti tjelesnu temperaturu nadajući se kako ću provesti mirno veče. Ali, dva sata kasnije, čekao me dodatni šok. Tjelesna temperatura ne da nije je spala na normalnu razinu, ona se podigla za pola stepena.

Tada sam na sugestiju doktora Amera, kućnog prijatelja sestre i zeta, za obaranje temperature počeo koristiti brufen. Popio bih brufen u 20:00 i čekao da se nešto desi. Dva sata kasnije bio bih na istom mjestu, tablete nisu djelovale, u meni je rastao strah. Uz neprekidne telefonske konsultacije sa sestrom oboma nam je, nakon poziva koji je obavila sa ljekarom iz Vojne bolnice, postalo jasno kako postoji sasvim realna mogućnost za moju hospitalizaciju. Ljekar je rekao ‘ne obori li temperaturu do ponoći, neka dođe u medicinsku ustanovu’.

Prelomni trenutak mog liječenja

To je bio prelomni trenutak mog liječenja, jer sam se tada okrenuo „narodskim„ metodama. I to onoj za koju sam vjerovao da je najdjelotovornija, što će se pokazati dobrim instinktom. Te prve noći sam alkoholne obloge stavljao na noge gotovo puna dva sata i kada sam oko ponoći izmjerio temperaturu, prepadnut, anksiozan, uplakan i očajan toplomjer je pokazao nevjerovatnu cifru – 37,3. Nazvao sam sestru i sav usplahiren joj saopštio vijest i onda se potpuno ispražnjen od svega, snage i emocija najviše, skljokao u krevet.

Metodu „rakijskih obloga“ koristio sam sljedećih pet ili šest dana i svaki je put bila učinkovita. U međuvremenu sam prolazio kroz različita psihološka stanja, ponekad čak buncajući i halucinirajući, emotivno potpuno razoren. Sjećam se, u trenucima najgore agonije, toliko mi je centar za ravnotežu bio pogođen da sam hodajući kroz kuću udarao u apsolutno svaku stvar pored koje bih prolazio. U svemu tome bila je i jedna dobra stvar, jedna odlična i sudbinski presuđujuća stvar – cijelo vrijeme sam dobro disao, što me spasilo dodatnih tegoba i trenutne hospitalizacije. Nakon petnaest dana agonije napokon sam se našao na željno očekivanom kolosjeku ozdravljenja.

O radu medicinskog osoblja, o ne javljanju na telefone, o tome kako se ponašaju zaposleni u COVID ambulantama, a kako oni u ambulantama porodične medicine, pisaću drugom prilikom. Sada mogu samo napisati da svaki put kada pomislim na one hrabre i istrajne medicinske sestre i doktorice u COVID ambulanti u Saraj polju grlo mi se stisne, a oči orose suzama. Njima, bezbroj puta hvala na svemu, jer one su mi pomogle da shvatim šta se zapravo krije iza one izlizane fraze „heroji u bijelom“. To su prave heroine našeg doba, evo sada već duže od godinu dana na prvoj liniji fronta.

Jasmin Agić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

minielektranaIz udruženja "Eko akcija" su kazali da je Federalna vlada iskoristila trenutak pandemije, da uputi u hitnu proceduru izmjene zakona kojima bi omogućila vlasnicima mini hidroelektrana da se i dalje bogate na račun države i svih nas.

Kako su naveli iz ovog udruženja, pred zastupnicima Parlamenta Federacije BiH, trebale bi se naći izmjene Zakona o korištenju obnovljivih izvora energije koje će, kako navode, omogućiti nastavak isplate poticaja za mini hidroelektrane.

"Pred zastupnicima Parlamenta Federacije BiH sutra će se naći hitne izmjene Zakona o korištenju obnovljivih izvora energije da bi se iz kase državnih elektroprivreda nastavili isplaćivati izdašni poticaji za male hidroelekrane i nakon što se okonča period od 12 godina tokom kojeg imaju pravo na garantovanu cijenu. Ova izmjena je pokušaj da se za sedamnaest MHE, kojima ove godine ističe period od 12 godina izdašne garantovane cijene, obezbijedi nastavak profitiranja od državnog finansiranja", navode iz Eko akcije.

Zbog navedenih aktivnosti, predstavnici grupa i udruženja za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine, najavili su obraćanje medijima ispred Parlamenta Federacije BiH 30. marta.

"Od Vlade Federacije BiH tražimo da u proceduru hitno uputi novi Nacrt Zakona o korištenju OIE i EK koji je pripremljen još 2019. godine. Nacrt bi trebao korjenito transformisati dosadašnji sistem poticaja, u skladu s ugovornim obavezama koje nalaže naše članstvo u Energetskoj zajednici i zakonodavstvo Evropske unije u ovoj oblasti", stoji u saopćenju udruženja.

Osim ovih zahtjeva, iz Eko akcije su naveli kako od Vlade Federacije BiH traže hitne izmjene Zakona o električnoj energiji.

"Pored toga od Vlade Federacije BiH tražimo da u proceduru hitno uputi izmjene Zakona o električnoj energiji u FBiH kojima bi se potpuno onemogućilo izdavanje energetskih dozvola za nova postrojenja malih hidroelektrana. To je najmanje što mogu učiniti nakon nakon što su svojim odlukama nepovratno uništili stotine kilometara naših rijeka", navodi se.

"Ovom prilikom podsjećamo Zastupnički dom Parlamenta FBiH na izričitu zabranu daljnje izgradnje MHE koju su usvojili prošle godine. Iako se ovdje radi o već izgrađenim MHE, naglašavamo da je protivno duhu zabrane i općem stavu Parlamenta o MHE da se zaustavi velikodušno nagrađivanje ubica naših rijeka. Podrška ovom sramotnom planu Vlade FBiH samo će dodatno ohrabriti lobije ulagača u MHE da u potpunosti obesmisle donesenu zabranu. Odbijanje plana poslalo bi jasnu poruku o čvrstoj opredijeljenosti Parlamenta za učinkovito sprovođenje zabrane", stoji u zaključku saopćenje udruženja "Eko akcija".

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

kubavakcine“BiH je od početka pademije koronavirusom dobila kroz donacije, poklonjene novce i kredite dvije milijarde maraka, a okolo prosi cjepivo.

Gdje su novci koji su namijenjeni za to?”, pita se FACE TV. Podsjetimo, nakon testiranja nešto više od 4500 uzoraka u BiH zaraza je potvrđena kod 1843 osobe što je približno dnevnom prosjeku cijelog tjedna.

Apsolutni rekord je dosegnut u četvrtak kada je bilo 1965 novozaraženih, a zbog ponude zdravstvenih vlasti iz susjedne zemlje stanovnici BiH pohrlili su na cijepljenje u Srbiju.

Prema dostupnim informacijama građanima BiH kao i onima iz Sjeverne Makedonije, Albanije i Crne Gore u Srbiji nude cjepivo Covishield, indijsku inačicu AstraZenece.

BiH je do sada dobila tek 50 tisuća doza cjepiva Pfizera i AstraZenece, dok su vlasti u Republici Srpskoj za svoje građane nabavile još oko 40 tisuća doza ruskog Sputnjika V i naručile su ukupno pola milijuna doza.

(face.tv)

Ocijeni...
(0 glasova)

kubavakcineDanas bi trebalo biti dopremljeno 23.400 doza vakcina BioNTech/Pfizer, koje je Bosna i Hercegovina kupila u okviru mehanizma COVAX.

Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine danas će preuzeti prvu količinu vakcina iz COVAX mehanizma.

Na Međunarodni aerodrom Sarajevo danas bi trebalo biti dopremljeno 23.400 doza vakcina BioNTech/Pfizer, koje je Bosna i Hercegovina kupila u okviru mehanizma COVAX, najavljeno je iz Ministarstva civilnih poslova BiH.

Kako se očekuje, avion sa vakcinama bi na Međunarodni aerodrom Sarajevo trebao sletjeti u 09.50 sati.

Bosna i Hercegovina je putem COVAX mehanizma naručila 1,2 miliona doza, te bi od Evropske unije trebala dobiti 892.000 doza vakcina.

Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković objavila je ranije da će nakon ovoga uslijediti još dvije pošiljke: Bosna i Hercegovina će 29. marta dobiti 36.000 doza vakcina AstraZeneca te 22. aprila još 76.000 doza istog proizvođača.

Donacije vakcina

Zdravstvene vlasti kasne s vakcinisanjem, jer je zemlja do sada dobila tek manju količinu vakcina, i to kao donaciju iz susjedne Srbije. Donaciju su najavile i Slovenija, Turska i Kina.

Većina trenutno dostupnih vakcina je donirano. Donaciju je uručila Srbija, a to su najavile da će učiniti Slovenija, Turska i Kina.

Entitet Republika Srpska uspio je nabaviti ruske vakcine Sputnjik V, dok Federacija Bosne i Hercegovine to još nije uspjela.

Najmanje 5.400 osoba preminulo je u Bosni i Hercegovini od posljedica korona virusa od marta prošle godine, kada je u zemlji zabilježen prvi slučaj zaraze.

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

termoelektranaGubici se mjere u milijardama KM, a od osam članova Energetske zajednice (EZ) - Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina, Evropska unija ima najviše sporova s BIH, čak osam. Vezani su za zaštitu životne sredine -TE Ugljevik 3, nerazdvajanje proizvođača i distributera, protivpravno pružanje državne pomoći - davanje garancije za TE Tuzla blok 7, neprimjenjivanje direktive o energetskoj efikasnosti i pravilnika o energetskoj infrastrukturi, te nepoštivanje ugovora iz oblasti gasa.

Tako je BiH postala jedina članica EZ koja još uvijek nije provela ni elementarna pravila vezana za otvaranje i liberalizaciju tržišta električne energije i gasa, te na razdvajanje distribucije od proizvodnje, pojašnjava za BUKU ekonomista Vjekoslav Domljan i član Centra za održivu energetsku tranziciju – RESET, te stoga i ne čudi što je BiH često na meti kritika EU i međunarodne zajednice, a nekoliko puta bila je i predmet sankcija EZ.

TAKO NAM JE KAKVI SMO

“U slučaju električne energije radi se o većim pravnim monopolima no u slučaju banaka, s tom razlikom da banke nisu pod udarom, jer su u domenu strane upravljačke elite. A zbog monopolnog pravnog položaja sektora, koji je u domenu domaće upravljačke elite, sektor električne energije je pod udarom stranaca. Dakle, radi se o istoj situaciji i dva aršina, a u oba slučaja posljedice trpe građani, između ostaloga i stoga što nisu u stanju poduzeti nijednu kolektivnu akciju na promjeni situacije. Tako nam je, kakvi smo”, ističe Domljan, dodajući kako se više od dekade pokušava uspostaviti regulativa jedinstvenog tržišta gasa.

Međutim, ne iznenađuje ga što ovaj proces tako dugo traje, jer, kako ističe, šta očekivati u teškom i zahtjevnom području električne energije i gasa, kada nema reforami u područjima koja su puno lakša i jednostavnija: “Evo primjera kako funkcionira bh. sistem- odlučio budžetarijat da u slučaju da želite poduzeti poslovnu aktivnost da im donesete, i to od njih, rodni list. Kad im ga prebacite iz ureda A u ured B, kažu da im donesite potvrdu da ste živi. No, ne postoji ured C koji bi po mogao biti nadležan za izdavanje takve dozvole. Pa, ako i dalje želite praviti farmu, morate tražiti veze, podmićivati i sl., što budžetarijatu odgovara. I, tako ništa od reforama. A što se tiče EZ, tako već 15 godina.”

ZA ŠTA SMO SVE OSTALI USKRAĆENI?

A reforma na koju čekamo godinama, i na koju ćemo čekati ko zna još koliko, uskraćuje nas za brojne koristi i benefite. ”Primjerice, financiranje izgradnje energane bi se moglo vršiti izdavanjem vrijednosnih papira koje bi kupovali građani i tako osiguravali starost, školovanje djece i slično, jer ulažu u siguran, izvozljiv proizvod, konkurentan na ino tržištima. Moglo bi se krovove kuća, zgrada i poslovnih objekata pokriti solarnim panelima i građanima osigurati jeftinu električnu energiju i udobniji život, a firmama uvjete za proizvodnju konkurentnijih proizvoda i usluga. To bi potaklo razvoj konkurencije na financijskim tržištima, pa bi građani mogli izvući neku korist od svog novca, a ne da im ga jede država kroz inflaciju i banke kroz naknadu od 0.01%. Mogao bi se potaći razvoj primarnog i sekundarnog tržišta kapitala, proizvođačkih i potrošačkih energetskih zadruga i tako putem dramatično povećati energijsku efikasnost i puno toga. No, BiH nema lidere kadre povesti BiH u tom pravcu”, jasan je Domljan.

Reforma bi, dodaje Ognjen Marković, stručnjak za energetiku i takođe član RESET-a, pored gore navedenih benefita dovela i do još jako bitnih stavki za građane - smanjenja emisije ugljen dioksida i drugih štetnih materija, poput sumpordioksida, natrijoksida i čestica. Troškovi uticaja na zdravlje, zdravstveni i privredni sistem, ističe, mjeri se vrijednostima od više milijardi KM.

“Po analizama i procjenama projekata tehničke asistencije u BiH, potencijal primjene mjera energetske efikasnosti je oko 5 milijardi KM u periodu od 10 godina. Nadalje, studija koju je prošle godine uradio Sekretarijat Energetske zajednice govori da bi u projekte obnovljivih izvora energije trebalo investirati oko 1,5 do 2 milijarde eura u periodu od deset godina. Ako se uzme u obzir procjena da 1 milion eura investicije u obnovljive izvore energije zapošljava dva puta više zaposlenih nego investicije u konvencionalne izvore ,očigledno je da sektor može biti osnova za dugoročan napredak ekonomije. Značajni poslovi nas čekaju i u digitalizaciji energetskog sektora, a poznato je da je ta oblast u BiH u velikom usponu i da bi angažman domaćih resursa mogao biti vrlo ozbiljan. Građani BiH imaju preko 9 milijardi KM štednje u bankama i vjerujem da bi, ako bi se stvorili zakonski okviri i zaštita investicija, dio tih sredstava na štednji bio angažovan u projekte elektrana na obnovljive izvore energije“, ističe za BUKU Marković.

Da je u u proteklom periodu došlo do primijetnog kašnjenja u reformi energetskog sektora u BiH tvrdi i Andrew Boegel, direktor ekonomskog odjela USAID BiH. To je, naglašava, posebno vidljivo iz Godišnjeg izvještaja Energetske zajednice o provedbi, koji prati reformski status u svim zemljama Energetske zajednice, gdje BiH zaostaje za regionom. Od onoga što je do sada urađeno, ističe, to je usvajanje novog Zakon o električnoj energiji u Republici Srpskoj, koji je u skladu sa direktivama EU, dok je Vlada Federacije BiH formirala radne grupe koje će raditi na nizu reformskih zakona koji uključuju Zakon o električnoj energiji, Zakon o prirodnom gasu, Zakon o energetici i Zakon o Energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima, a sve u skladu sa direktivama EU.

Međutim, naglašava Boegel, očito je da sektor treba preduzeti značajne intervencije na polju komercijalizacije elektroenergetskih kompanija, uključujući razdvajanje distributivnih preduzeća, usvajanje novih propisa koji će osigurati potpuno otvaranje tržišta električne energije i provesti tranziciju sa fosilnih goriva na obnovljive izvore.

Kada je riječ o sektoru prirodnog gasa, reforma tek treba započeti: „Zakonom o električnoj energiji i prirodnom gasu na državnom nivou bi se stvorio potpuno ažurni regulatorni okvir koji pruža potrebnu sigurnost za visokokvalitetna, inovativna ulaganja u modernizaciju energetskog sektora i BiH ekonomiju i stvaranje lokalnih radnih mjesta. Trenutno, zbog nedopuštenih unakrsnih subvencija, industrija plaća veće cijene električne energije i prirodnog gasa, dok su cijene za domaćinstva umjetno niske. Ova politika štetno djeluje na modernizaciju energetskog sistema, a istovremeno ne pruža privatnim preduzećima troškove energije zasnovane na tržišnim cijenama kako bi potaknula njihov razvoj. Državni zakon bi trebao, zajedno sa ažuriranim entitetskim zakonima koje trebaju uslijediti u skladu s Trećim energetskim paketom EU, postaviti BiH na pravi put postavljanjem potrošača u središte kao aktivnog učesnika na ovom tržištu. Zajedno s regionalnom integracijom, pružit će svim kupcima sigurno, održivo i konkurentno tržišno snabdijevanje energijom. Konačno, državni zakon otvorit će put ka boljem suočavanju s novom stvarnošću energetskih tržišta kojima sve više dominira proizvodnja iz obnovljivih izvora energije, te će poticati učešće potrošača u tranziciji na čistu energiju.“

ZAŠTO JOŠ ULAŽEMO U UGALJ?

Kada sve naprijed rečeno znamo, postavlja se pitanje zašto BiH još uvijek ulaže u ugalj i fosilna goriva.

Nažalost, i nakon višesedmičnog čekanja, odgovor nismo dobili ni od resornih entitetskih ministarstava, ni sa državnog nivoa.

Zašto je situacija takva kakva jeste pojasnio nam je Marković.

Ugalj je, kako ističe, tradicionalno gorivo za proizvodnju električne energije u BiH. Takođe, bio je osnova razvoja elektroenergetskog sektora i industrijalizacije, dok je danas, u zemlji sa slabo razvijenom industrijom, jedan od sektora koji, sa termoelektranama i pratećim uslužnim djelatnostima, zapošljava veliki broj radnika. Pored toga, ugalj je energent kojeg u BiH ima u velikim zalihama i osigurava jednu vrstu energetske nezavisnosti, a zatvaranje rudnika i prekid proizvodnje električne energije iz njega predstavlja ozbiljan ekonomski, socijalni i politički problem.

„Rudnici su važan faktor ekonomskih procesa u regionima u kojima se eksploatiše ugalj. Zbog ovih razloga ne iznenađuje da se pokušava nastaviti eksploatacija uglja i proizvodnja električne energije kroz izgradnju novih, savremenijih i efikasnijih jedinica. Međutim, u kontekstu evropske energetske politike i politike drugih razvijenih zemalja ovaj pristup, gledajući srednjoročno i dugoročno nije ispravan. Naime, zbog uvođenja “taksi” na emisije ugljen dioksida, pa čak i ako se to desi potupno, proizvodnja električne energije iz uglja će postati neisplativa, što će srednjoročno i dugoročno predstavljati ozbiljan ekonomski problem“, pojašnjava Marković i predlaže šta bi naša zemlja trebala uraditi umjesto ulaganja u ugalj.

Po njemu ključno je pet koraka:

 • Pokrenuti projekte tranzicije regiona sa eksploatacijom uglja i proizvodnje električne energije iz njega tako što će: Planirati prestanak proizvodnje električne energije iz uglja u narednih dvadeset do 30 godina; Uključiti u realizaciju projekta tranzicije regiona sa eksploatacijom uglja sve sudionike, počev od rudničkih sindikata i sindikata termoelektrana, preko lokalnih i društvenih zajednica; Planirati nove projekte na pogođenim područjima kako bi bili zamjena za one koji će prestati sa radom; Izvršiti prekvalifikaiju radne snage kako bi se angažovala na novim projektima; Prilagoditi sistem obrazovanja novim ekonomskim procesima; Osigurati potrebna sredstva za realizaciju projekta tranzicije kroz saradnju sa međunarodnim finansijskim institucijama, domaćim izvorima i korištenjem fonda za trgovinu emisijama.
• Postepeno uspostaviti mehanizam trgovine emisijama ugljen dioksida, za šta treba donijeti nove zakone i/ili izmijeniti postojeće
• Sistemski i radikalno primijeniti mjere energetske efikasnosti
• Graditi objekte za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora (solar, vjetar, biomasa, voda) ali ne samo objekte veće snage nego i objekte koji će biti građeni po principu “građanske energije” gdje će građani i poslovni subjekti ulagati u izgradnju elektrana kroz tzv. kupce-proizvođače (prosumere) i energetske zajednice.
• Uspostaviti organizovano tržište električnom energijom i gasom u BiH i postati dio regionalnog organizovanog tržišta

Tatjana Čalić (6yka.com)

 

ponedjeljak, 22 Mart 2021 00:00

Problem je u tome, gospodo draga...

Ocijeni...
(0 glasova)

motelskiputbihNije problem u mjerama koje se donose za zaštitu od koronavirusa. Pa čak nije problem ni to što one nisu svima po volji, jer je nemoguće svakome ugoditi.

Problem je, gospodo draga, u tome što se u ovoj krizi ne zna ko pije a ko plaća.

Problem je što različite institucije i organi prekoračuju svoja ovlašćenja.

Problem je u tome što se stvari rade protivno ustavima, zakonima i ljudskim pravima.

Problem je u tome što se za sve, u svakom dijelu države, pita po jedna stranka i po jedan čovjek.

Problem je što se od građana očekuje ono što oni „na vrhu” ne mogu ispuniti.

Problem je u tome što su mnogi ljudi na vlasti prvi kršili mjere koje su donosili. Za njima su to radili i određeni radnici u vladama i ministarstvima. Pa i mnogi policajci nisu poštovali i ne poštuju mjere, a onda i neki radnici u javnim ustanovama, institucijama i lokalnim organima. A očekuje se od naroda da ih poštuje.

Problem je što nisu odgovorali oni koji su očigledno i bez griže savjesti kršili mjere, zato što su bili u odgovarajućim političkim strankama.

Problem je što se skoro po pravilu ne pokušava sa blažim mjerama, nego se odmah ide na one najteže.

Problem je što im je prvo virus bio zabavan, a sada se prave da im je za brigu.

Problem je u tome što se moli za vakcine, koje nisu osigurane na vrijeme.

Problem je u tome što se moli i za ostala sredstva za bolnice, jer je nekim čudom zdravstveni sistem urušen i prije pandemije.

Problem je u tome zato što za sve postoje izgovori, a nikada krivci nisu oni koji su loše upravljali.

Problem je u tome što se godinama unazad ponižava ljekarska profesija, a sada se očekuje da ti ljudi spase državu od lošeg rada njene vlasti.

Problem je u tome što su političke stranke pravile derneke kad su svi drugi morali biti u prisilnom pritvoru kod kuće.

Problem je u tome što član Predsjedništva koji je politikolog govori ministru koji je stručnjak iz epidemiologije da skine masku, a ovaj to i uradi.

Problem je u tome što se za sve pita politika, a ne struka. Od prava, preko medicine do hemije.

Problem je u tome što se muljalo i što se mulja na nabavci skoro svega, od maski do respiratora.

Problem je u tome što se za godinu dana nisu izvukle nikakve pouke.

Problem je u tome što se ne osiguravaju oni koji su ostali bez posla.

Problem je u tome što nema sigurnosti za one koji nisu radili i koji ne mogu naći posao.

Problem je u tome što se stalno uzimaju krediti, koji onda volšebno ispare.

Problem je u tome što narod jednostavno ne vjeruje vlasti. A bome ne vjeruje ni opoziciji. A bome ne vjeruje ni međunarodnoj zajednici. U sva tri slučaja, sa punim pravom.

Problem je u tome što su se različiti akti donosili na oruk sistem uz prepisivanje, a ne uz uvažavanje nauke, prava i cjelokupne situacije.

Problem je u tome što se dozvole stranačka okupljanja bez maske, a zabrani se poštenom čovjeku da mu radi kafana.

Problem je što se kažnjavaju pjevači na ulicama, ali se ne kažnjavaju oni koji su doveli do toga da oni moraju pjevati na ulicama.

Problem je u tome što predsjednik Vlade ne zna koje zakone primjenjuje i čime sve upravlja.

Problem je u tome što političari lažu naveliko, sa ciljem dezavuisanja javnosti, a za te laži ne postoji nikakva odgovornost.

Problem je u tome što su krivci novinari koji pitaju nezgodna pitanja.

Problem je u tome što se izigrava sila i svemoć, dok se narodu bacaju mrvice.

Problem je u tome što se za sve krive građani, a ne i vlast koja ne zna gdje goni.

Problem je u tome što se u državi partija ne vodi borba protiv virusa, nego protiv ljudi.

Problem je u tome što se i u vrijeme vladavine kovida, pokazalo da neki mogu sve, a neki ni ono najmanje.

Problem je u tome...

Generalno, problem je u tome što dobar dio pripadnika vlasti (a bome i opozicije) ne zanimaju ljudski životi, javno zdravlje, medicina i pravo, već samo i isključivo vladavina, moć i novac. A pomalo i to da se sprdaju sa svima. Kao onomad francuska aristokratija sa gladnim građanima Pariza. Naravno da nam nude da sami pravimo kolače, umjesto hljeba. A onda da ih pojedemo sa maskom na licu.

Dejan Lučka (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

zvizdicSaopštenje Denisa Zvizdića prenosimo u cjelosti:

“Lažna vizura vlastite nepogrešivosti je u jučerašnjem nekontrolisanom nastupu Milorada Dodika doživjela svoj vrhunac.Suprotno od rasprave o brojnim problemima sa kojima se suočava bh. entitet RS: društvena i ekonomska regresija, loš zdravstveni i ekonomski odgovor na pandemiju koroanvirusa, kontinuirano zaduženje, gubitak radnih mjesta, drastičan pad životnog standarda itd., Dodik po ko zna koji put ponavlja bajku o otcjepljenju. Odmah poslije čitanja zaključaka NS RS, koje je očito u svrhu lične promocije osmislio Dodik, postaje jasno da je riječ o jeftinoj populističkoj demagogiji i krivim navodima koji su u suportnosti sa domaćim i međunarodnim pravom. Evo nekoliko takvih ispravki:

Krivi navod 1. – RS je potpisnicia Dejtonskog sporazuma. Ispravka krivog navoda: Jedna od potpisnica Dejtonskog sporazuma nije RS, već SR Jugoslavije, čime je de iure potvrđen čin umješanosti Miloševićeve Jugoslavije u rat u BiH, a time i agresije na međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu, što je potvrdio i Međunarodni sud pravde.

Krivi navod 2. – Krajnje je vrijeme da Ured visokog predstavnika bude zatvoren. Ispravka krivog navoda: Ured visokog predstavnika je ustavna kategorija utvrđena Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma, rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i vrhovni je tumač Dejtonskog sporazuma. Dok god postoji Dejtonski sporazum mora postojati i OHR, osim ako PIC ne odluči durgačije. Dakle, Dodik koji traži ‘zaštitu Dejtona’ ovakvim prijedlogom ustvari želi raspakovati Dejton.

Krivi navod 3. – Treba ukinuti međunarodne vojne snage u BiH.

Ispravka krivog navoda: Dok god postoje separatističke težnje i pojedinci koji ih promoviraju poput Milorada Dodika, treba da postoje pojačane međunarodne vojne snage u BiH, radi očuvanja mira u BiH, a Dejtonski sporazum je prije svega mirovni sporazum.

Krivi navod 4. – RS ima pravo na samoopredjeljenje. Ispravka krivog navoda: Entitet u sastavu suverene i međunarodno prznate države, odnosno jedan od naroda koji živi na tom području, ne može se u međunarodnopravnom smislu pozivati na samoopredjeljenje (koje je u međunarodno pravo uvedeno 1946. godine sa ciljem da se neke afričke i azijske zemlje oslobode kolonijalne vlasti). Iznad prava na samoopredjeljenje je teritorijalni integritet i suverenitet svake države, koji je i u Ustavu BiH vrhovno načelo. Dakle, da bi jedna teritorijalno-politička jedinica u sastavu suverene države ili narod mogao konzumirati pravo na samoopredjeljenje, mora postojati saglasnost države koja ima suverenitet i teritorijalni integritet, što u slučaju BiH nikada neće biti moguće.

Krivi navod 5. – Treba pokrenuti razgovore o mirnom razlazu. Ispravka krivog navoda: Ne postoji mogućnost mirnog razlaza. A, ako bi neko u RS bio toliko neodgovoran i suicidno orijentisan da se ikada odluči na takav scenario, jedino što bi se dogodilo jeste nestanak entiteta RS. (Takvi avanturisti trebaju imati u vidu sudbinu Abhazije ili Južne Osetije). Detaljno analizom bi i ostali Dodikovi zaključci bili potpuno osporeni.

Zbog toga pozivam stanovništvo entiteta RS da ne nasjeda na ove populističke provokacije kojima se želi skrenuti pažnja sa ogromnih ekonomskih problema sa kojima se suočavaju građani RS-a, kao i katastrofalnog odgovora na pandemiju koronavirusa.”

(6yka.com)

Stranica 5 od 62

S5 Box