Vijesti iz BiH
BiH

BiH (858)

ponedjeljak, 03 Decembar 2018 00:00

I u narednim danima visoko zagađenje zraka u BiH

Ocijeni...
(0 glasova)

zagadjenje1Relativno dobar kvalitet zraka koji je karakterizirao bh. gradove krajem prošle sedmice, uslijed izjednačavanja temperatura na visini i tlu, tokom vikenda je narušen i došlo je do naglog nagomilavanja zagađujućih materija u najnižim slojevima atmosfere, prenosi Fena.

U svim gradovima u kojima se vrše mjerenja došlo je do prekoračenja propisanih graničnih vrijednosti koncentracija za lebdeće čestice ( PM2.5/ PM10), a u Živinicama i Zenici i prekoračenja graničnih vrijednosti za sumpor-dioksid.

U Sarajevu su prekoračene i propisane vrijednosti za ugljen-monoksid.
Najveća koncentracija u Sarajevu

Najviše koncentracije lebdećih čestica zabilježeno je u Sarajevu, gdje su dnevni prosjeci iznosili četiri do pet puta više od propisanih iznosa (propisano 50 ug/m3, Vijećnica 269 ug/m3), a ugljen-monoksid na Vijećnici je iznosio 6,5 miligrama/24h (propisano pet miligrama).

U Tuzli, Zenici i Kaknju nivo zagađenja lebdećim česticama je bio nešto niži nego u Sarajevu, ali tri do četiri puta viši od propisanih vrijednosti.

U Zenici i Živinicama je došlo i do prekoračenja propisane vrijednosti koncentracija za sumpor-dioksid, koja iznosi 125 ug/m3 ( Zenica 165, Živinice 155 ug/m3).

U ostalim mjestima situacija je bila nešto bolja, a prag za lebdeće čestice PM10 (50 ug/m3) prekoračen je u Goraždu  (55ug/m3) i u Jajcu (66ug/m3).

U ponedjeljak u 8:00 sati koncentracija je generalno počela opadati, a u višim dijelovima kotlina se pojavljuje slab vjetar, koji mjestimično uspijeva popraviti kvalitet zraka.

Prema saopćenju iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda, tokom dana je moguća mjestimična kiša, što privremeno može imati povoljan utjecaj na kvalitet zraka.

Prema trenutnoj prognozi vremena, u narednim danima očekuje se zadržavanje visokih koncentracija zagađujućih materija u zraku i očekivana su svakodnevna prekoračenja propisanih vrijednosti koncentracija u cijelom prostoru kotlinske i dolinske Bosne.
Ne očekuje se značajno poboljšanje

Opći geografski i meteorološki uslovi u zapadnoj Bosni i posebno u Hercegovini (njenom najvećem dijelu) su takvi da se ne očekuju značajna ili dugotrajana narušavanja kvaliteta zraka.

Za provedbu koraka i mjera za sprečavanje prekomjernog zagađenja zraka nadležne su kantonalne i općinske institucije.

Za savjetovanje o ponašanju građana u ovakvim situacijama nadležne su zdravstvene institucije.

 

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

sanaizvorUspostavljeni sistem koncesionih naknada i podsticaja za mHE u BiH nema ekonomsku opravdanost i sa stanovišta društva je štetan, jer na godišnjem nivou pravi direktan društveni i finansijski gubitak od preko četiri miliona KM, zaključak je analize ekonomske opravdanosti koncesionih naknada i podsticaja za male hidroelektrane na teritoriji Bosne i Hercegovine koju je na zahtjev Centra za životnu sredinu uradio mr. sc. Damir Miljević.
 
- Ukupna šteta za društvo koja će nastati daljom primjenom ovog modela podsticanja proizvodnje u male hidroelektrane u narednih 10 godina, samo po osnovu podsticanja sadašnjeg broja malih hidroelektrana koje su u pogonu, može se procijeniti na preko 40 miliona KM, a ona bi bila udvostručena ukoliko bi podsticaj bio odobren svima koji su podnijeli zahtijev-, istakao je Miljević.

Naglašava da postojeći sistem koncesionih naknada i podsticaja za male hidroelektrane mora hitno pretrpiti značajne izmjene, odnosno potrebno ga je redefinisati kako bi se izbjegla dalja društvena šteta koja nastaje njegovom primjenom:

- Neophodno je izbjeći povećanje ukupnih društvenih gubitaka koje će uslijediti sa novim mHE koje su planirane ili se već nalaze u izgradnji-, zaključio je Miljević.

Centar za životnu sredinu je kroz dosadašnji rad i bavljenje problemom ubrzanog razvoja malih hidroelektrana u Bosni i Hercegovini utvrdio da najveću korist od malih hidroelektrana ima investitor i da novac kojim građani plaćaju podsticaje za obnovljive izvore energije putem računa za električnu energiju nije opravdan nikakvim javnim interesima.

-Imajući u vidu da svi potrošači električne energije u BiH plaćaju naknadu za obnovljive izvore energije kroz mjesečne račune za utrošenu električnu energiju, svrsishodnije bi bilo da se taj novac usmjeri u podsticaje za smanjenje potrošnje energije i stvarne obnovljive izvore energije kao što su solarna i vjetro energija. Hidroelektrane donose mnogo više štete nego koristi, a ovom analizom želimo to još jednom dokazati, sada isključivo sa strane finansijske neisplativosti-, izjavila je Nataša Crnković, predsjednica Centra za životnu sredinu.

Ovakav sistem je vrlo privlačan za investitore i izazvao je pravu navalu na koncesije i sistem podsticaja, što za posljedicu ima ugrožavanje gotovo svih vodotokova.

Ispunjavanje ciljeva i međunarodnih obaveza BiH po osnovu učešća obnovljivih izvora energije u ukupnoj bruto domaćoj potrošnji vlade entiteta su dominantno zasnovale na izgradnji novih kapaciteta i povećanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, umjesto na smanjivanju potrošnje. Postojeći sistem dobijanja koncesija je složen, haotičan i neuravnotežen sa puno prostora za diskreciono odlučivanje što stvara mogućnost za manipulacije, korupciju i nelojalnu konkurenciju.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

ugljevikŽalba Centra za životnu sredinu Energetskoj zajednici dobila epilog

Bosna i Hercegovina i Sekretarijat Energetske zajednice potpisali su sporazum u vezi sa studijom uticaja na životnu sredinu planirane termoelektrane Ugljevik III, u kojem se Bosna i Hercegovina obavezala da neće koristiti postojeću ekološku dozvolu.

Ova odluka je poslednji korak u procesu rješavanja spora koji je inicirao Sekretarijat Energetske zajednice na osnovu žalbe Centra za životnu sredinu podnesene 2014. godine.

U žalbi su potvrđeni navodi Centra za životnu sredinu da je prekršena Direktiva Evropske unije o procjeni uticaja na životnu sredinu koja je obavezujuća za Bosnu i Hercegovinu u skladu sa Ugovorom o uspostavljanju Energetske zajednice. U studiji uticaja na životnu sredinu nisu bili uključeni brojni važni elementi koji imaju ogroman uticaj na zagađenje vazduha, kao što su emisije teških metala i emisije CO2. Takođe u žalbi se navodi da nema procjene prekograničnog zagađenja te da je prekršena ESPOO konvencija o procjeni prekograničnog uticaja na životnu sredinu.

"Nejasno je zbog čega je proces tako dugo trajao, ali svakako pozdravljamo konačnu odluku i podršku Sekretarijata Energetske zajednice. U našoj žalbi jasno je navedeno nekoliko nedostaka ovog projekta i nadamo se da do izgradnje ove termoelektrane neće ni doći, jer ugalj, zbog svih opasnosti i štete koju nosi, zajedno sa novim razvojem tržišta električne energija, pripada prošlosti", rekla je Duška Kudra, koordinatorica programa Energija i klimatske promjene iz Centra za životnu sredinu.
Nataša Crnković, predsjednica Centra za životnu sredinu ističe da nadležni u našim institucijama moraju biti svjesni da građani i udruženja prate njihov rad i da isti može biti sankcionisan.

"Činjenica da je naša žalba dovela državu pred jedno međunarodno tijelo koje je prepoznalo neregularnosti i neusklađenosti sa direktivom Evropske unije o procjeni uticaja na životnu sredinu, koje smo zbog članstva u Energetskoj zajednici dužni da poštujemo, te da je nadležno ministarstvo priznalo svoju grešku dovoljno govori u prilog tome. Otvaranje novih termoelektrana, po cijenu ljudskog zdravlja i uništavanja životne sredine je nedopustivo",rekla je Nataša.


Koncesiju za izgradnju i korištenje termoelektrane “Ugljevik 3” dobila je firma “Comsar Energy”, na čelu sa kontroverznim ruskim biznismenom Rašidom Serdarovim. Prije nekoliko mjeseci, ova firma je zatražila da se koncesija produži sa 30 na 45 godina, jer je na 30 godina investicija neisplativa zbog niske cijene električne energije.

Ekološka dozvola za Ugljevik III, već je jednom osporena na Vrhovnom sudu Republike Srpske nakon tužbe Centra za životnu sredinu. Odlukom suda, nadležnom ministarstvu date su instrukcije za izradu nove dozvole. Međutim, u novoj dozvoli izdatoj 2017. godine ove instrukcije nisu ispoštovane, pa je iz tog razloga Centar za životnu sredinu podnio novu tužbu Okružnom sudu. Ova tužba je još u proceduri.

 

Maja Isović Dobrijević (6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

bakirizetbegovicPredsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović izjavio je u petak u Mostaru, nakon sastanka s čelnikom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Draganom Čovićem, da su stranke kojima su na čelu "dugo koalicioni partneri i predstavljaju dva naroda, da je SDA ponovo dobila podršku relativne većine Bošnjaka, a HDZ BiH apsolutnu podršku Hrvata, pa imaju obavezu zajedno ići dalje".

Priznao je da je "u prošlom mandatu bilo nesporazuma, ali se generalno može reći da su dvije stranke predstavljale osovinu koja je držala stabilnost u državi i koji je vukla naprijed".

"Dogovorili smo da će svaka buduća saradnja biti bazirana na jasnom programu, gdje nećemo ostaviti nedorečene i difuzne stavove. SDA će već u ponedjeljak ponuditi program koji će biti baziran na tri elementa, od kojih je prvi mir, stabilnost i sigurnost u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, drugi su reforme na evropskom putu, a treći masovna izgradnja u Bosni i Hrercegovini. Ta tri elementa mogu stvoriti pozitivnu spiralu koja će povući zemlju naprijed, kao što to nije bio slučaj do sada nakon Daytona, i možemo imati najbolji mandat do sada", poručio je Izetbegović.
'Nije koalicija radi fotelja'

Po njegovim riječima, "HDZ BiH ističe problem izbora legitimnih predstavnika i za SDA je generalno prihvatljivo sve što je bazirano na Ustavu Bosne i Hercegovine i [Ustavu entiteta] Federacije Bosne i Hercegovine, presudama Ustavnog suda [Bosne i Hercegovine], presudama Suda za ljudska prava u Strazburu i konvencijama Evropske unije".

"To je vrlo teško uskladiti, ali nije nemoguće", kazao je Izetbegović.

Čović je istaknuo kako su "nastojanja koje ima HDZ BiH predstavljena kroz zajednički stav Hrvatskog narodnog sabora, da želi razgovarati s bošnjačkim partnerima", te ukazao kako je Izborni zakon Bosne i Hercegovine i dalje osnovni problem.

"Želimo osigurati legitimnost da se više nikada ne dogodi ono što se sada dogodilo kada je u pitanju hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i da to bude stvar koju ćemo definirati kao broj jedan, a zatim, broj dva, tri i koliko nam brojeva bude trebalo, da što prije osiguramo svoj kandidatski status i nemamo zapreka u funkcioniranju vlasti na svim razinama", kazao je Čović, dodajući kako mu se čini da se oko toga razumio s Izetbegovićem.
'Sasvim svejedno ko je partner'

"Ovo nije koalicija radi fotelja. Doći će se sigurno do jednog dokumenta u kojem će precizno pisati svaka stavka o kojoj sada govorim i, naravno, ono što će govoriti i druga strana i što će biti potrebe našeg europskog puta i uopće čitavih integracija. Kada to budemo potpisali i vrlo jasno definirali, onda ćemo i krenuti u partnerski odnos", najavio je Čović.

Istaknuo je kako mu je "sasvim svejedno" tko je partner s bošnjačke strane te nagovijestio da će u ponedjeljak razgovarati s predsjednikom Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Nerminom Nikšićem, da je već razgovarao s čelnikom Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine Fahrudinom Radončićem.

Namjerava razgovarati i s nekim drugim političkim čelnicima.

"Moramo napraviti dobar odnos i relaksirati odnose između dva naroda i izaći iz okvira rata, u koji nas netko stalno pokušava uvući i zadržati. Da bi u tome uspjeli, treba nam suradnja i nešto konkretno, a to je prioritet svih prioriteta - da jedan narod ne bira drugom predstavnike. Ne treba žuriti u vlast, ne treba je ni zaustavljati na bilo koji način, ali treba stvoriti preduvjete da napravimo vlast koja će raditi, a ne ponašati se kao u posljednje dvije godine, kada nismo znali imamo li ili ne vladajuću većinu", kazao je Čović.
Formiranja većine u federalnom Parlamentu

Na pitanje novinara imaju li HDZ BiH i SDA dovoljan broj ruku u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine za formiranje vladajuće većine, Čović je odgovorio kako smatra da imaju.

Po njemu, "samo je pitanje tko je predstavnik bošnjačkog naroda".

"Mislim da Izetbegović i njegova koalicijska snaga može, uz neko umijeće i s naše strane, osigurati adekvatnu većinu ako to želi", poručio je Čović.

"SDA će pokušati u ponedjeljak razgovarati s 'bosanskim blokom' i mi bismo željeli da imamo tu komponentu na svim nivoima vlasti, dakle da ne izostavimo taj segment društva i da ih ne ostavimo u opoziciji. Pokušat ćemo ići u tom smjeru, a ako to ne bude išlo, pokušat ćemo tražiti alternativu", dodao je Izetbegović.

 

(Agencije)

Ocijeni...
(0 glasova)

strankenovacCentralna izborna komisija (CIK) BiH pozvala je političke stranke u našoj zemlji da do 6. decembra dostave finansijske izvještaje. Tim povodom uporedili smo finansijske izvještaje ključnih političkih aktera nakon izbora 2014. i izvještaje iz prošle godine.
Ključni dio budžeta većine političkih stranaka zasniva se na prihodima iz javnog budžeta, odnosno od institucija u BiH, koje dobijaju na osnovu brojčane zastupljenosti u institucijama vlasti, a prije svega u općinskim vijećima.

Tako je finansijsku razliku u budžetima stranaka 2014. i 2017. godine u velikoj mjeri odredio rezultat lokalnih izbora 2016. Ipak, većina stranaka je gotovo udvostručila svoje budžete za nepune tri godine.

Tako su prihodi SDA u izvještaju CIK-a nakon izbora 2014. godine iznosili 2,7 miliona KM, od čega je iz budžeta 1,6 miliona, a prihodi fizičkih osoba su iznosili 855.000 KM.

Poređenja radi, prihodi SDA 2017. godine iznosili su 4,4 miliona KM, od čega je iz budžeta 3,4 miliona, a prihodi od fizičkih osoba su iznosili 719.000 KM.

Prihode je za tri godine uduplao i SBB. Godine 2014. ukupni prihodi te stranke iznosili su nešto više od 900.000 KM, dok su prihodi stranke na kraju 2017. iznosili 1,8 miliona KM, od čega je većina iz budžeta.

Novoosnovana stranka 2014. godine Demokratska fronta je imala ukupne prihode u iznosu od 176.000 KM, dok su prihodi 2017. iznosili 1,2 miliona KM, od čega je također većina iz javnog budžeta.

Budžeti nekih drugih stranaka:

SNSD 1,4 miliona KM (2014) - 2,2 miliona KM (2017)

SDS 1,4 miliona KM (2014) - 1,5 miliona KM (2017)

HDZ 1,2 miliona KM (2014) - 1,9 miliona KM (2017)

Naša stranka 210.000 KM (2014) - 511.000 KM (2017)


U 2017. godini političke stranke u BiH iz budžeta su dobile ukupno više od 18 miliona KM.

 

(klix.ba)

Ocijeni...
(0 glasova)

planina2Savremeni život zbog ubrzanog tempa i prevelike količine stresa, polako uzima danak u ljudskom zdravlju. Predug boravak u zatvorenom prostoru, sjedilačke navike i nezdrav način ishrane uz dodatne poroke, ugrozio je zdravlje i život modernog čovjeka.

Zbog toga je sve veći broj onih koji se okreću prirodi i koriste svaku priliku da u njoj borave što duže. Nihad, Šefik i Samir su tri Krajišnika koja su već odavno spoznali vrijednost prirode i zbog toga su odlučno krenuli u borbu protiv negativnih navika okrenuvši se planinarenju i druženju sa pozitivnim ljudima.

Šefik Sadiković (53) predsjednik je planinarskog  društva Velika Kladuša, a ovim sportom koji je za njega isprva bio hobi, bavi se već desetak godina. Planinarenje mu je promijenilo ne samo život i navike, već i zdravstveno stanje koje nije bilo u najboljem redu.

“Iz rata sam izišao jako narušenog zdravlja. Imao sam strašnih problema sa centrom za ravnotežu i još nekih psihičkih smetnji. Odlaskom na planine i prirodu općenito, osjećam se puno bolje. Kad sam krenuo da se bavim planinarenjem onda sam tek vidio blagodati toga u smislu bolje kontrole sebe i to su mnogi primijetili. Moja mama je primijetila na meni promjene i ona mi savjetovala da češće idem u prirodu, tako da sam imao kompletnu podršku porodice u tome. Danas moja braća rade u Sloveniji, nikad se prije nisu uspinjala na planinu, a sada su gore jedni od aktivnijih planinara. Svi smo, faktički cijela porodica, planinari. To je jedna od najljepših prilika za druženje”, priča oduševljeni Sadiković.

 

Nihad Mujagić (55) nastavnik matematike prije nego se počeo baviti planinarenjem, aktivno je tenirao karate u kojem je postigao zavidno znanje i dobio crni pojas. Kroz karate je nekako došao u planinarenje, ali kaže da ispočetka to nije bilo planinarenje u pravom smislu te riječi, već neka vrsta filozofiranja kroz šetnju prirodom i laganim usponima na obližnja brda, a na kraju se jednostavno zaljubio u planine i počeo aktivno da se bavi tom vrstom sporta.

“Poznato je da ta atmosfera mira u šumi doprinosi tome da čovjek počne razmišljati o nekim stvarima koje nisu svakodnevne kao što je smisao i svrha života. Sve je počelo sa laganim šetnjama u prirodi. Moj kolega iz struke i ja smo šetali, čitali, razgovarali o tome i to je bilo redovno, a nekako istovremeno moj prijatelj Samir Kišmetović i ja smo studirali zajedno matematiku i fiziku. On je u to vrijeme aktivno planinario i ozbiljnije išao po planinama i vrhovima. Na njegov poziv učestvovao sam u usponu na Osječenicu u vrijeme zime i fizički za mene to nije bilo problem, ali nisam imao opremu, išao sam u hlačama. Bila je to čista avantura i moj prvi uspon”, prisjeća se Nihad svoga prvog kontakta sa planinarstvom.

Samir Kišmetović (45) je nastavnik matematike, fizike i profesor informatike u Bužimu, gdje živi sa porodicom. Aktivnim planinarstvom počeo se baviti 2010. godine, a prvi uspon imao je na planinu Bjelolasica u Republici Hrvatskoj. Planinarstvom se počeo baviti iz zdravstvenih razloga. Imao je problema sa jetrom i doktor mu je savjetovao da se više kreće u prirodi. On je taj savjet poslušao i ubrzo vidio njegove pozitivne efekte.

„Otišao sam na skijanje sa prijateljima i tako je sve počelo. Kada sam otkrio prve simptome bolesti jetre, doktor mi je savjetovao da se više krećem vazdušnim banjama, a to je upravo taj prostor kojeg mi koristimo u planinarenju, koji je bogat šumama i kisikom. I već za nekoliko mjeseci uspio sam popraviti to stanje sa jetrom. Drugi razlog bavljenja ovim je moja ljubav prema prirodi koju volim i uživam da boravim na otvorenom. S obzirom da radim u prosvjeti, znači moj svakodnevniw posao je vezan za zatvoreni prostor. Zbog toga svaki moj slobodni trenutak nastojim iskoristiti za boravak u prirodi. To mi dođe kao neka vrsta oduška od svakodnevnog stresa koji se nagomila tokom sedmice”, kaže Kišmetović.

 

Sva tri naša sagovornika ističu značaj i važnost što češćeg boravka u prirodi i zbog toga su pokrenuli inicijativu da se u osnovne i srednje škole Unsko-sanskog kantona uvede predmet “Planinarstvo” u cilju da se mladi pokušaju, barem na kratko, odvojiti od savremenih tehnologija i dugog sjedenja koje nije dobro za njihovo zdravlje.

„Mi smo u Velikoj Kladuši već osnovali planinarsku sekciju u jednoj srednjoj školi, u okviru čega smo vodili grupe od pedesetak učenika od kojih desetak posto njih odmah zavoli prirodu i planinarenje. Vrlo je bitno da kada vodimo nekog prvi put, da to bude uz neki lagani tempo, po lijepom vremenu kada je priroda lijepa, jer ako ljude odvedemo po ružnom vremenu i učinimo im to putovanje isuviše napornim, onda ih više niko neće natjerati da ponovo idu. Ljudi se bolje i kvalitetnije druže u planinarenju a to je danas vrlo značajno za omladinu. Lično sam svjedok tome a kao primjer mogu navesti organizaciju proslave moga pedesetog rođendana kojeg sam slavio na jednoj krajiškoj planini a preko društvenih mreža sam pozvao prijatelje iz cijelog regiona. Nisam očekivao da će ih doći niti pedesetak, a došlo ih je preko stotinu iz cijele BiH i zemalja regiona. To samo govori u prilog tome da se kroz planinarenje ostvaruju čvrsta i dugotrajna prijateljstva, a to nam danas najviše treba“, ističe Sadiković.

Zdravlje mladih je danas uveliko narušeno uslijed kontinuiranog sjedenja i nezdravog načina života. A tome uveliko doprinosi i manjak boravka na otvorenom, u prirodi i čistom planinskom zraku. Zbog toga je bitno izvući ih iz školskih klupa i odvesti u prirodu kako bi oni uvidjeli njenu vrijednost i spoznali značaj boravka u njoj.

“Dobro bi bilo da mlade pokušamo barem na trenutak ‘otrgnuti’ od savremene svakodnevice, od tih tehničkih aparata i uređaja o kojima su, nažalost, ovisni. Kada gledam našu djecu u osnovnim i srednjim školama, ta djeca gotovo da ne znaju hodati kako treba. Dolazi do deformacije kičme i vratne kičme zato što svako dijete u dobi između 11 i 15 godina provede minimalno nekih pet do šest sati uz tu tehnologiju. Kao prosvjetni radnik mogu kazati da se svakodnevno susrećem sa tim deformitetima kičme i vrata, a upravo iz ovih razloga koje sam naveo. I sam sam roditelj. Imam dva sina obojica su srednjoškolci. Trudim se i uvijek pokušavam da ih, u vrijeme kada su kod kuće i znam da će koristiti računar, koliko toliko odvojim od toga i izvedem u prirodu”, kaže Kišemtović.

 

Mlade danas nije lako privoljeti da izađu iz stanova i ostave tehnologiju oko koje se vrti skoro cijeli njihov život. Ali, uz pomoć ispravnih metoda i načina taj cilj nije nedostižan. Ključna stvar su grupni izleti i dobra atmosfera koja će mlade privući da se zainteresuju i sami organizuju izlaske u prirodu.

„Bitno je da ima dovoljan broj učenika i da postoji dobra atmosfera. Oni su onda nakon par odlazaka i uspona spremni da idu redovno. Već sam nekoliko puta vodio grupu učenika iz škole u kojoj radim i bili su oduševljeni. A jednoj učenici se taj naš izlazak u prirodu i uspon na obližnje brdo toliko svikao, da su mi roditelji kasnije pričali kako ih je stalno molila da idu šetati kroz prirodu. Dakle, bitno je mlade izvesti i praktično im pokazati vrijednost prirode, ubjeđen sam da će oni vrlo brzo i sami početi da praktikuju boravak na otvorenom, u šumi, prirodi i na planinama“, kaže Mujagić.

Osim što je dobro za mentalno, duhovno i fizičko zdravlje planinarenje, ističu naši sagovornici, može biti dobra prilika za neku vrstu selektivnog turizma u kojem se turistima mogu ponuditi jednodnevne i višednevne ture i izleti u prirodu i posjete nekim značajnijim bh planinama, kojih je naša zemlja prepuna.

„Prirodni turizam kroz planinarstvo je lako realizirati, jer mi planinari ionako usput kada putujemo prema nekoj planini, svratimo da obiđemo lokalne kulturno-historijske znamenitosti. Interesantno je to da je kultura boravka u prirodi, kada su zemlje Europske unije u pitanju, izuzetno visoka. Tamo ljudi svaki vikend koriste da izađu u prirodu. Zbog toga vjerujem da bi ta vrsta turizma privukla velik broj turista iz Europske unije“, kaže Kišmetović.

Bosanska krajina bogata svojim prirodnim ljepotama i bogatstvima, već decenijama stagnira i ne razvija se. Dok lokalne vlasti krivce za takvo stanje, uglavnom, vide u centru države, priroda čeka i poziva da se stavi u funkciju turističkog razvoja ovog dijela Bosne i Hercegovine.

 

Fahrudin Vojić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

omarskaAko je rat u zemlji završen, ne znači da vlada mir - ta rečenica napisana na jednom od brojnih izložbenih eksponata u sklopu konferencije „Bildkorrekturen" („Korekcija slika"), ukratko opisuje teme o kojima se diskutovalo: izgradnja mira, kultura sjećanja i uloga medija u procesu pomirenja. Jedna od država u fokusu ovog događaja bila je i Bosna i Hercegovina.

- Mi poričemo ono što se desilo u ratu - izjavila je Ivana Franović, mirovna aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju (CNA) na jednom od panela. Ona je prisutnima prikazala fotografije različitih spomenika u BiH koji obilježavaju mjesta stradanja iz proteklog rata, ali i fotografije mjesta koja su neobilježena, a na kojima su počinjeni ratni zločini.

- U BiH postoji kultura sjećanja, ali je ona pogrešna - tvrdi ova aktivistkinja.

Dodaje da je u BiH najvažnije sjećati se svog neprijatelja, a to, kako ona kaže, važi za sve tri strane koje su bile uključene u konflikt.

- Nemamo spomenike koje podsjećaju na to šta smo mi uradili, nego samo šta su oni drugi uradili - govori Franović.

Ova aktivistkinja već 20 godina radi sa bivšim borcima u BiH. To nije bio nimalo lagan zadatak, govori ona:

- Jedan od boraca sa kojim sam radila je bio bivši vojnik Vojske Republike Srpske i imao je visoki čin u ratu. On je bio jedan od onih koji je čvrsto poricao genocid u Srebrenici, kao i broj ljudi koji su tamo ubijeni. Ali, nakon nekog vremena i rada s njim, on je sam odlučio da posjeti Srebrenicu. Kada se vratio rekao je da ga je sramota – kazala je ona.

Kroz dijalog vojnika različitih etničkih pripadnosti, koji su zajedno i posjećivali mjesta stradanja, njihovi čvrsti narativi su počeli da se rasplinjavaju.

Međutim, medije u ovaj proces pomirenja, koji je, kako kaže i danas veoma krhak, Centar za nenasilnu akciju nije htio uključivati.

- Proces je bio kao hodanje po jajima. Zato nismo htjeli uplitati medije, jer je samo jedan naslov mogao da uništi povjerenje koje smo gradili - priča ona za DW.

Zaštita navodnog nacionalnog interesa

- Mediji imaju obavezu da izvještavaju o temama ratnih zločina. Oni to moraju raditi profesionalno i etički kako bi demistrificirali sve mitove i pogrešno stvorene slike o konfliktu - izjavio je za DW Zlatan Musić, glasnogovornik OSCE-a u BiH.

Uloga medija je veoma važna u procesu pomirenja, složili su sve svi panelisti na konferenciji. Međutim, u BiH ima jako malo prostora gdje novinari mogu kvalitetno i objektivno istaživački izvještavati, jer su skoro svi mediji politički i ekonomski kontrolisani, objasnio je Denis Džidić, urednik Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH.

- To suštinski onemogućava bilo kakvo pomirenje. I to nije slučajno. Vladajuće političke elite koje su tu bile i prije rata, tokom rata, a i nakon rata, to žele. Sve su to identične nacionalističke politike podjele, iako se naziv stranke promijenio - objašnjava Džidić u razgovoru za DW.

Političke elite insistiraju da kontrolišu medije jer se ne žele baviti suštinskim problemima i pitanjima pomirenja i napretka, navodi on.

- Ne bave se korupcijom, a ni time da se javne nabavke namještaju podobnima, kao ni da mladi masovno odlaze. Oni se bave pitanjima zaštite navodnog nacionalnog interesa i temama je li u Srebrenici bio ili nije bio genocid, mada su tri različita tribunala dokazala da jeste - izjavio je Džidić.

On, kao i mirovna aktivistkinja Franović navodi da problem dolazi sa svih strana. Sve tri strane tretiraju sudski utvrđene istine kao meni iz kojeg mogu birati šta će prihvatiti, a šta neće rekao je on.

- Evo Bošnjaci, koji su uskraćeni za jednu takvu istinu koja se negira, a tu mislim na genocid u Srebrenici koji je van svake sumnje dokazan – sa druge strane kada dođe do hapšenja pripadnika Armije BiH, onda ti isti Bošnjaci, SDA, se snebivaju i napadaju to pravosuđe, navodeći da je hapšenje dokaz nekog revanšizma. Isto važi i za Hrvate u BiH, koji su slavili Haški tribunal kada je oslobođen Ante Gotovina, a isti tribunal su napadali kada je donesena presuda za Jadranka Prlića i ostale - kaže Džidić, a u diskusiji sa studentima zaključuje: „Bosni i Hercegovini je neophodan minimum zajedničkog narativa".

Profesor Univerziteta Sarajevo, Nenad Veličković je također bio jedan od panelista na konferenciji koja je okupila oko 120 studenata sa četiri univerziteta u Njemačkoj. On je govorio o važnosti uloge obrazovanja u procesu pomirenja.

- Međunarodna zajednica je nakon rata, kada su primjetili da postoje tri različita narativa i da svako to vidi svojim očima, donijeli odluku da se u udžbenicima ne uči o ratu. Tako da je zadnji rat zaobiđen u obrazovanju i nema ga ni u književnosti, ni u istoriji. Dobili smo udžbenike gdje te teme nije bilo 2003. Godine – kazao je on, te dodao kako se Međunarodna zajednica sve manje poštuje i pita, te se na različite načine rat opet vraća u obrazovanje.

On navodi primjer Kantona Sarajevo u kojem su zakonom definisali obavezu da se genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva tematizira kroz nastavu istorije.

- Škola treba da se bavi stvarnošću i mislim da je kukavički da se škola ne bavi proteklim ratom, koji je bio stvarnost. Nije rješenje bilo da se zabrani, nego da se osmisli kako da se to uradi i doprinese pomirenju - Veličković dodaje da je sada OSCE jedna od najodgovornijih koja treba da radi na tome.

I Veličković i Franović složili su se u tome da politike koje sada dominiraju u BiH ne preveniraju ni na koji način mogućnost od rata.

- Mir je toliko nepodnošljiv da će u jednom trenutku možda stvarno biti dovoljan broj ljudi koji će povjerovati da se u ratu može bolje živi nego u miru. To je problem. Politike se ponašaju neodgovorno i prema načinu na koji pamtimo prošli rat, zloupotrebljavaju rat, a pri tome propuštaju vrijeme. Propustili su da vakcinišu populaciju od želje da uđe u novi rat - zaključuje Veličković.

Pristunim studentima je diskusija bila veoma zanimljiva. Anja Falkenthal, studentica DW Akademije izjavila je da je diskusija bila veoma zanimljiva, te da je naučila da su u BiH stvari dosta komplikovane:

- Ja o BiH prije ovoga nisam znala puno. Dobila sam osjećaj da je mir u BiH krhak i zvuči mi zastrašujuće da u državi nema minimuma zajedničkog narativa - izjavila je ona za DW.

 

(6yka.com)

Ocijeni...
(0 glasova)

skolaVedad Smailagić, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i stalni gostujući profesor na više univerziteta u Njemačkoj, Italiji, Španiji i Portugalu u razgovoru za Klix.ba govori o obrazovanju u našoj zemlji, započetim i nezavršenim reformama, o nastavničkom pozivu prije i danas i drugim sličnim pitanjima.
Profesore Smailagiću, u javnosti se vrlo često i vrlo intenzivno govori o obrazovanju, o reformi obrazovanja, o problemima u obrazovanju. Kako biste vi ocijenili obrazovanje u Bosni i Hercegovini?

Da, govori se vrlo često o obrazovanju, ali mislim da su često teme pogrešno postavljene tako da, iako svi vjeruju da nam je obrazovanje loše i da po tom pitanju trebamo hitno nešto uraditi, nemamo kompetentnih diskusija najprije o tome šta je uzrok lošeg obrazovanja danas i šta nam je konačni cilj kroz neku reformu. Školstvo u BiH ima nekoliko velikih problema od kojih se neki čine nerješivim, što sve učesnike obrazovnih procesa dodatno deprimira.

Na koje i kakve probleme mislite?

Ja bih probleme podijelio na nekoliko vrsta: prvo problem samog nastavničkog poziva, stručnosti i obrazovanosti samih nastavnika, drugo problem školskih programa te problem odnosa između aktera u obrazovnom procesu: nastavnik – učenik – roditelj – ministarstvo. Ne moram spominjati destruktivnu ulogu sitne politike kroz škole.

Šta bi bio taj prvi problem?

Problem nastavničkog poziva je jednostavno taj što to nije atraktivan poziv. Mladi ljudi kod nas, za razliku od razvijenih zemalja, ne smatraju da je biti nastavnik poziv koji sam biraš, nego poziv koji te možda "zapadne" ako nemaš ništa drugo. Naravno, to je prije svega zato što je danas od svih akademskih zanimanja nastavničko najmanje plaćeno. I pošto je to tako godinama, društvena svijest je takva da su nastavnici u biti "luzeri", a ne najbitniji i najaktivniji društveni akteri i temelj društvenog i kulturnog razvoja. Nastavnik se mora izdvojiti od svih drugih državnih službenika i platom i društvenim statusom, ali naravno i svojim ponašanjem, odnosom prema poslu, odnosom prema znanju, prema kulturi i sportu. Kod sindikalnih pregovora o platama ne može se plata nastavnika vezati za platu bilo kojih drugih državnih činovnika, jer je jednostavno odgovornost sasvim drugačija. Jedan od temelja nastavničkog poziva je da je nastavnik svojim znanjem, društvenim statusom i svojim ponašanjem autoritet i uzor učeniku, a nastavnik koji u BiH zarađuje 1.200 KM nije nikakav autoritet niti uzor. Ali također to nije ni nastavnik koji ne zna engleski jezik ili demonstrativno odbija nove tehnologije, čime također svjesno ili nesvjesno doprinosi srozavanju nastavničkog poziva.

Znači, osim plata nastavnika, o kojima se puno govori, prema vašem mišljenju, jedan od problema su i sami nastavnici? Jesu li prije, kako se danas često kaže, bili bolji učitelji i nastavnici?

Pošto su prije bile bolje okolnosti za nastavnički poziv, bili su bolji i učitelji i nastavnici.

Na kakve okolnosti mislite?

Vidite, nakon 2. svjetskog rata, tadašnja komunistička vlast je kao jedan od prioriteta sebi postavila zadatak obrazovanja naroda, koji se tada najprije ticao opismenjavanja, a kasnije naobrazbe za različita potrebna zanimanja kao državnih službenika ili u privredi. U to vrijeme su nastavnici bili najobrazovaniji ljudi, imali su visok društveni status i utjecaj, bili su i uzor i poštovani. Ja se sjećam da je prije rata u Banjoj Luci gimnazijski profesor latinskog jezika, pokojni profesor Ivo Nakić, zbog svog ogromnog znanja i obrazovanosti uživao ogroman ugled u gradu. To je danas nemoguće, ne za pojedinca, nego za čitav nastavnički esnaf.

Proces obrazovanja naroda ili građana u Jugoslaviji bio je vrlo razantan, ali ga, nažalost, nije pratio i proces daljnjeg obrazovanja nastavnika, što je tada podrazumijevalo jačanje kritičke misli i modernog humanističkog znanja iz demokratskih tada ideološki nepoželjnih društava. To nije bilo u interesu tadašnje komunističke ideologije. Danas je situacija takva da su u gradovima, a pogotovo u obrazovnim centrima poput Sarajeva, mnogi roditelji dosta obrazovaniji nego većina nastavnika, da vladaju stranim jezicima, modernim tehničkim znanjem, iskustvom o svijetu, što sve prenose na svoju djecu, te slične sposobnosti očekuju i od nastavnika. Ukoliko toga nema, nastavnici gube neophodni autoritet te nastaje generalna slika nastavnika i nastavničkog poziva kao zanimanja za "gubitnike".

Možemo li govoriti o tome šta je uzrok što su nastavnici danas loši?

Pa jedan je uvredljivo i po društvo destruktivno loša plaćenost nastavnika, a onda i to da nema želje za tim pozivom među najboljim mladim ljudima koji cijeneći sebe očekuju mnogo više, a to ne pronalaze u nastavničkom pozivu. Međutim, ja bih dodao tu još jedan momenat koji u javnosti nije toliko vidljiv, a to je proces zapošljavanja nastavnika, pri čemu ne mislim na stranačka, rodbinska ili druga nemoralna zapošljavanja. Proces zapošljavanja nastavnika službeno ide putem ministarstava, za što postoje službe ministarstva poput pedagoško-prosvjetnih zavoda koji organiziraju tzv. stručne ispite koje mora položiti svaki nastavnik prije nego što službeno postane nastavnik. Kroz te zavode i kroz te ispite ministarstvo ima mogućnost da pravi selekciju, da postavi kompleksne i zahtjevne ispite da zahtijeva visok nivo vrlo širokog općeg obrazovanja, stručnih kompetencija, poznavanje stranih jezika, razumijevanje političkih i demokratskih principa, poslovnih odnosa, razumijevanje kulture i aktivnog odnosa prema muzici ili književnosti, odnosno visoke nivoe svega onoga što uključuje nastavnički poziv, a to je na koncu puno. Kada na tom ispitu postavimo visoke nivoe, onda neće svako moći ni biti nastavnik i priča o obrazovanosti bi bila drugačija. Danas, recimo, u Kantonu Sarajevo imate nastavnike engleskog koji ne znaju engleski, imate učitelje koji kažu da je Konjic u Kantonu Sarajevo, nastavnike fizike koji kažu da Isaac Newton nije imao pojma, nastavnike geografije koji od inozemstva idu samo na more. Prosvjetno-pedagoški zavodi su one institucije, ona uska grla koja trebaju vršiti selekciju i čije djelovanje je neophodno za postavljanje, kontrolu i održavanje kvaliteta stručnosti i obrazovanosti samih nastavnika, ali to su potpuno zapuštene i urušene institucije. Zamislite da uništimo ljekarsku komoru, servise za tehničke preglede auta i slično. Stručni ispit za nastavnika treba biti mnogo kompleksniji, svestraniji, zahtjevniji nego što je to danas. Jednim takvim ispitom postaje potpuno nebitno na kojem univerzitetu ko studira, nego je bitno samo koliko znanje je neko kroz studij stekao i da li s tim znanjem može položiti stručne ispite. Zašto bi neko studirao recimo na Univerzitetu u Sarajevu kada studijem matematike na nekom privatnom univerzitetu uz neku autobusku stanicu može u Sarajevu dobiti posao nastavnika matematike, jer je stručni ispti ispod svakog nivoa.

Govorili ste o nekim pojedinim aktuelnim problemima u školstvu. Koji su to naprimjer?

Tu mislim na javne rasprave o nekim predmetima. Da li treba i koliko i šta? Jedno vrijeme je vjeronauka bila ta koju su napadali i branili. Sad se kaže, ako dođe neko na vlast, ode vjeronauka. Pazite, vjeronauka u školama je kao predmet ušla devedesetih godina u okviru demokratizacije društva i zbacivanja komunističkog jednoumlja i to nakon što su je komunističke vlasti pedesetih godina 20. vijeka izbacile iz škola u okviru neke svoje demokratizacije društva. Pozivi za njeno ukidanje danas posljedica su odnosa prema tom predmetu u školama, a to je da služi za indoktrinaciju učenika ili da svako mora imati pet, a ako ima četri, onda se dijete prebacuje na alternativni predmet, a tu je valjda još lakše imati pet. Sve je to tačno, ali to je zato što kod nas ne postoji vizija za predmet vjeronauke u školama, a još manje za alternativne predmete. Država je potpuno neodgovorno organizaciju vjeronauke prepustila isključivo vjerskim zajednicama koje naravno nemaju javnu funkciju i mogu kroz vjeronauku ispunjavati neke svoje ciljeve bez preuzimanja odgovornosti. Samo država može odgovoriti očekivanjima da nastava vjeronauke ne bude upotrijebljena za bilo kakvu vjersku ili ideološku indoktrinaciju, nego za upoznavanje o sistemu znanja nastalog unutar religija, za informiranje i razmišljanje o religijama, njihovoj povijesti, aktuelnim pitanjima i društvenim problemima s aspekta religija.

I vjeronauka i alternativni predmet koji se u nekim evropskim državama naziva etika, moraju neophodno biti u školama, između ostalog jer su to predmeti na kojima nastavnik ima dovoljno vremena da s učenicima tretira moral kao kulturni, društveni i ljudski fenomen. U školi mora postojati predmet na kojem se govori o tome zašto je dobro biti moralan i koje su posljedice nemoralnog djelovanja. To nije samo po sebi jasno. Njemački filozof Immanuel Kant je čitavu filozofiju izgradio o čovjekovom moralu, i biti moralan se ne podrazumijeva, nego se uči, a mjesto gdje se neophodno uči je škola, jer država, zajedno s porodicom, ima zadatak i obavezu da izgrađuje ne samo moral nego svijest o moralu kod mladih ljudi. Nije zadatak škole samo da učenici ne pljuju po hodnicima, nego da kad čuju da je njihov drug ukrao nešto, barem u sebi osude to. U konačnici, da ne smatraju da je nezakonsko djelovanje dokaz vlastite sposobnosti i umijeća.
Osim toga, ukoliko vjeronauku izbacimo iz škola, onda država gubi kontrolu nad time, što otvara prostor da neke izolovane i tajne grupe preuzmu kontrolu nad vjerskom poukom nastojeći ostvariti neke svoje ciljeve van kontrole obrazovnih institucija. U tome smislu predmeti poput vjeronauke a jednako i etike kao alternativnog predmeta moraju dobiti i odgovarajući tretman u školstvu koji je definiran kroz obrazovne koncepte države a ne eksternih aktera.

Da li je i najnoviji primjer imenovanja maternjeg jezika u školama jedan od primjera loše školske politike?

Sljedeći primjer nemuštosti države, ili bolje reći sarajevskog kantonalnog ministarstva oko konkretne realizacije školskih predmeta je ukidanje naziva BHS za maternji jezik u Kantonu Sarajevo i poziv da roditelji izaberu jedan od tri ponuđena naziva. Ne može više BHS, nego ili bosanski ili hrvatski ili srpski. Između ostalog, ovaj potez se obrazlaže time da, naučno gledano, ne postoji jezik koji se tako zove, nego se koriste zasebni nazivi. Mislim da to nije dobro obrazloženje. Najprije, jedno je naziv neke naučne discipline, a drugo naziv predmeta u školi. Mi imamo predmet koji se zove Moja okolina, ali nemamo naučnu displinu koja se tako zove, niti se iko mora očitovati o tome koja je to njegova okolina: Semizovac, Hadžići ili Trnovo. Naziv BHS je u biti otvoreni poziv na susret različitih kulturnih svjetonazora unutar BiH, a obezbjeđenje širokog javnog prostora je opet jedan od zadataka države. Ovdje imamo opet potpuno pogrešno poredane prioritete i što je često slučaj kod obrazovanje, ravnanje prema nekim uzorima koje uopće ne razumijemo.

 

(klix.ba)

utorak, 27 Novembar 2018 00:00

I bošnjački nacionalizam je negacija Bosne

Ocijeni...
(0 glasova)

izbori2Ruku pod ruku s iskušenjima jedinstvene Bosne i Hercegovine s dva entiteta i tri konstitutivna naroda koja dolaze iz političkih i društvenih elemenata koji te političke i pravne činjenice dovode u pitanje, ide i uloga religije, s kojom se tri naroda - Bošnjaci, Hrvati i Srbi - u velikom dijelu poistovjećuju.

Stoga i politički procesi često nailaze na otpore u međuodnosu tih čimbenika, u čemu većinske konfesije itekako djeluju na oblikovanje političke i društvene zbilje unutar BiH i prema van.
Konfesije i kolektivna sebičnost

Fra Mile Babić s Franjevačke teologije u Sarajevu, kaže kako tri konfesije - islam, katolicizam i pravoslavlje - na unutarnjem planu utječu svojim sveukupnim djelovanjem, pri čemu je ono konstruktivno kada nije vođeno kolektivnom sebičnošću, a kada se, primjerice vjerski blagdan jedne konfesije proglasi danom općine ili državnim praznikom, ono je destruktivno, čega u BiH itekako ima.
Uzajamna isključivost

Sve tri konfesije, navodi babić, istovremeno slijede svoje nacionalne politike, iako tri kolektiviteta mogu napraviti pomak od uzajamne isključivosti.

"Svoj religijski i nacionalni identitet najbolje izgrađujemo ako poštujemo i priznajemo identitete drugih. Priznanje i poštivanje drugoga pretpostavka je mira i života u miru, ne samo u BiH, nego svuda u svijetu".

Posebno upozorava na predrasudu pogubnu za zajednički život - da većina treba vladati nad manjinom. U demokratskoj državi, ističe, nitko ni nad kime ne smije vladati, nego moraju vladati zakoni, koje država treba provoditi i time jamčiti mir i sigurnost svim građanima i narodima.

"Kod nas se u svakodnevnom životu očekuje i smatra se normalnim da u RS-u [bh. entitet Republika Srpska] pravoslavci imaju veća prava od katolika, muslimana i ostalih. Tako se očekuje da muslimani i katolici u [bh. entitetu] Federaciji BiH imaju veća prava nego pravoslavci i ostali. To je predrasuda i nepravda, koja vodi u uzajamno nepovjerenje".

"Jer su dva kolektivna identiteta - religiozni i nacionalni - tijesno povezani, pa se skoro i ne razlikuju. Gotovo je svaki pravoslavac Srbin, svaki katolik Hrvat i svaki musliman Bošnjak. Stoga imamo tri religijska i tri nacionalna kolektivizma. Kad su ti kolektiviteti vođeni kolektivnom sebičnošću, oni razaraju mir, a kad poštuju drugost drugoga u svakom smislu, tada grade zajedništvo i mir, tj. državu kao zajedničku kuću", kaže Babić.

Na vlasti su trajno tri nacionalne stranke koje su, ističe, nosioci nacionalne sebičnosti, odnosno nacionalizma i nastoje povlasticima potaknuti vjerske službenike na služenje nacionalnom egoizmu, za što su najodgovorniji nacionalni političari koji opće i državne intrese podvrgavaju svojim, ali krivi su i vjerski službenici koji poklone prihvaćaju i time izdaju univerzalne principe svojih konfesija.
Partikularno umjesto zajedničkog dobra

Sve tri stranke pritom se zauzimaju za svoja nacionalna dobra - više im stalo do partikularnoga nego zajedničkog dobra koje predstavlja država, a što se više deklarativno zaklinju u nju, to je više rastaču. S druge strane, tri konfesije po naravi su upućene na ono svima zajedničko - univerzalne vrijednosti, poput ljubavi prema Bogu ili bližnjemu.

"Bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo u svojoj kući ili bilo gdje drugdje, bez obzira na njegovu religijsku, nacionalnu ili koju drugu pripadnost. Iz težnje za moću nastaje konfuzija državne i konfesionalne [vjerske] vlasti, pa u crkvama i džamijama neki vjerski službenici govore kao nacionalni političari, a na političkim skupovima neki nacionalni političari nastupaju kao vjerski službenici".

Suradnja među vjerskim zajednicama postoji - tu je, primjerice, Međureligijsko vijeće te suradnja teoloških fakulteta, no ona bi, kaže, mogla biti dublja i šira.

Dok istovremeno, katolici surađuju s katolicima u Hrvatskoj, pravoslavci s pravoslavcima u Srbiji, a muslimani s muslimanima  u susjednim i zapadnim, a osobito islamskih zemljama poput Turske ili Saudijske Arabije.
Podanički položaj i građani kao objekt

To, navodi, utječe na vanjsku politiku, a stara paradigma se sastoji u tome da su katolici u BiH, kasnije Hrvati, tražili zaštitu od Hrvatske, pravoslavni od Srbije, a muslimani od Turske, što je te etnonacionalne grupe dovelo u podanički položaj, a time i zajedničku državu prema tim zemljama, što građane lišava njihovog političkog subjektiviteta - oni nisu subjekt, nego objekt politike koja se vodi u stranim državama.

Konfesije pritom, kaže, mogu biti korektiv društva i voditi miru te dobrosusjedskim odnosima onda kad poštuju svoje temeljne univerzalne principe.
Legitimitet preko podrške konfesije

Za razliku od socijalističkog uređenja odnosa države i religijskih zajednica, koji je prvo bio obilježen ideološki isforiranom i prisilom nametanom ateizacijom, a potom rigidnim sekularizmom, sada je, navodi, mnoštvo primjera klerikalizma i povlaštenog položaja dominantnih religijskih zajednica.

Sve su tri zajednice na područjima koja su u ratu kontrolirale tri vojske izgradile gotovo status državne konfesije, dok su se na druga dva područja našle u poziciji 'manjine', pri čemu najveći dio stanovništva ne pravi ključnu razliku između etničkog/nacionalnog i konfesionalnog identiteta.

"Što političkim donosiocima odluka omogućava da se ponašaju po matrici stare feudalno-imperijalističke koncepcije po kojoj svaka zajednica i svaka teritorija imaju svoju religiju i svaki pojedinac i pojedinka prvo pripada svojoj zajednici, pa tek onda političkom prostoru. Politike, i političke stranke, uvijek su težile doći do legitimiteta. Često se pokazalo - a tako je, izgleda i danas - kako se taj legitimitet daje preko podrške konfesije".

U tome je religizacija politike i politizacija religije, ističe, dio problema, a proces je potpomognut sakralizacijom nacije i nacionaliziranjem religijske zajednice.

"Kad religije svoje humanističke principe stavljaju u službu svojih nacionalnih, partikularnih principa ili u službu svojih ekonomskih interesa, tada one izdaju same sebe i vode ljude u mržnju i u sukobe. Svega toga imamo u BiH".

Iako su u BiH tri principa u odnosima države i religija - religiozna sloboda i jednakost svih ljudi, odvojenost države od religije te suradnja na pitanjima zajedničkog interesa, u praksi, zaključuje Babić, nacionalna politika nastoji vjernike privilegirati ili instrumentalizirati, odnosno politička vlast i vjerske zajednice stalno su u kušnji da svoje interese stave iznad zajedničkog dobra.

Ipak, smatra da ljudi i narodi u BiH uglavnom vode konstruktivnu politiku prema Hrvatskoj i Srbiji i očekuju je nazad, kao što muslimani i Islamska zajednica imaju konstruktivan odnos prema drugima u BiH i okruženju - a zajednička im je percepcija 'izvana'.
'Niža' civilizacijska razina

"Imam dojam ponekad da se mi u BiH iz njihove perspektive nalazimo na nižoj civilizacijskoj razini. Ta predrasuda onemogućuje uzajamno poštovanje i suradnju", zaključuje Babić.

Dino Abazović s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kaže da se religijski i konfesionalni identitet pretenciozno predstavlja kao 'moćan identitet' u suvremenom društvu.

U BiH su, navodi, stotinama godina tri stabilna religijska - židovsko-kršćansko-islamski - te četiri konfesionalna identiteta - židovski, katolički, pravoslavni i islamski - a sporovi se ne vode oko identiteta, već njihovog mjesta i uloge u državi koja za sebe tvrdi da je sekularna.

"Nema države u kojoj će svi njeni građani imati neko zajedničko uvjerenje, svjetonazor koji dijele, ali je zato neutralnost države u vezi s pitanjem svjetonazora nužna. Kako god, za razliku od perioda prethodnog društveno-političkog uređenja socijalističkog tipa (bivša SFRJ), kada smo imali situaciju sa “teizmima bez ikakvih javnih uloga”, kako je to precizno definirao Srđan Vrcan, danas svjedočimo da je etabliran sistem, prije svega etnopolitički u svojoj naravi, sa teizmima izuzetno značajnih javnih uloga", kaže Abazović.
Vjera spaja i razdvaja

U BiH se, kaže, nije oformila jedna nacija, već nacionalni pluralizam, a u procesu nacionalnog diferenciranja domicilnog stanovništva, religije i konfesije su imale ključnu ulogu - vjera je ta koja spaja i razdvaja u BiH.

"Tako da se i danas kod većine stanovnika religija i konfesija smatraju za uporišne tačke određenja identiteta, kao i individualne i kolektivne svijesti, kako o sebi samima, tako i o drugima", zaključuje Abazović.

 

Kulturolog Srđan Šušnica, pak, smatra da je djelovanje i utjecaj tri konfesije na realnu politiku i oblikovanje dominatnog političkog diskursa jako, razarajuće za formiranje sekularnog društva, destruktivno za građane, politički život i državu te pogubno za razvoj liberalne demokracije.
Osjećaj izdaje i nepovjerenje

Odnos između tri religijske zajednice, kaže Šušnica, dodatno je uvjetovan i otežan utjecajem kleronacionalista i vjerskih središnjica u Srbiji i Hrvatskoj, koje BiH ili njezin dio gledaju kao životni prostor cijelog svog naroda ili povijesni i faktički dio njihove 'velike etno-klero-države'. Posljedice su vidljive u ratu, a bilanca je raspirujuća kultura nepovjerenja i nedijaloga među religijskom elitom i sljedbenicima.

"S tom razlikom da su ove velikodržavne ideje u Srbiji već cijeli vijek dio državne politike i maltene nespornog društvenog koncenzusa bez obzira koja je partija na vlasti, dok su u Hrvatskoj ove velikodržavne ideje uglavnom politički program ultradesnih i desnih partija i dijela RKC (Rimokatoličke crkve), ali još uvijek nisu dio opšteprihvaćenog društvenog koncenzusa, što ne znači da neće postati".

Dok RKC i Srpska pravoslavna crkva (SPC), navodi, imaju jasna vanjskopolitička uporišta i određenja u kleronacionalizmu, Islamska zajednica (IVZ) se odmaknula, ali ne dovoljno da uvidi kako je sekularno društvo spas za BiH pa se tako i ona natječe u kleronacionalizmu, umjesto da se postavi na liniju bosanskog zemaljskog patriotizma.

"Podržati svakog ko je dokazani 'bosanski prijatelj' bilo koje vjere ili etnije bio. No, shvatam da su agresija na BiH i genocid kojeg su svi Bosanci koji su glasali za nezavisnu BiH, napose bosanski muslimani, doživjeli od onih koje su smatrali svojim 'najbližim', kreirali osjećaj izdaje i nepovjerenja prema drugim konfesijama".

Osjećaj izdaje, kaže, postoji i na drugoj strani, ali zaključuje da se taj osjećaj i nepovjerenje i mogu prevazići, ako se svi odaju katarzi i pogledaju jedni druge u oči.

"Možemo reći da su tri najveće organizovane religije u BiH prisutne na dva nivoa. Na najopštijem nivou, ove tri religije, pogotovo pravoslavna i katolička, su podloga, narativno gorivo i infrastrukturna mreža za kreiranje nekakvih subnacionalnih, neko će reći etničkih, a ja bih rekao nedovršenih poluidentiteta u BiH. Ovi procesi formiranja uvoznih 'čistih' identiteta, poput 'srpskog' ili 'hrvatskog' u Bosni, dolaze uglavnom iz susjednih nacional-romantičarskih centara 'hrvatstva', 'srpstva', 'južnoslovenstva' u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka", navodi Šušnica.
'Debosniziranje'

Nosioci ovih procesa su uglavnom bili klerici, a posljedice tih identitarnih politika su, ističe, 'debosniziranje', odrođivanje bosanskih katolika i pravoslavaca od Bosne i njezine povijesti, pri čemu nije došlo niti će doći do njihovog identitarnog srastanja sa Srbijom ili Hrvatskom.

"Ako vas 'pansrpska' identitarna teza iz Srbije već 100 godina ubjeđuje da ste vi 'Srbin' zato jer imate 'Turke i muslimane kao arhineprijatelje' ili zato što ste se pomoću gusala oslobodili 'petovjekovnog turskog ropstva', kako onda očekivati da pravoslavni Bošnjak ili Bosanac ostane lojalan zemlji i da tako naglo posrbljen jednim vrlo konfliktnim identitetom kakav je pansrpski, ne dođe u konflikt sa svojim susjedom i na kraju krajeva sa samim sobom i sopstvenom istorijom u Bosni".

Ti izvana nametnuti elementi bili su prisutni i u vrijeme komunizma, no identiteti se, kao ni religija, tada nisu prakticirali u javnom i političkom životu, a kada su vjerski uvjetovani konstrukti 'hrvatstva', 'srpstva' i 'muslimanstva', tj. 'bošnjaštva' postali politički programi u Beogradu, Zagrebu te potom u Sarajevu, religijske hijerarhije opet su, kaže, postale najvjerniji saveznici nacionalista.
Bog kao 'konzervans'

"Vjerske zajednice danas izgleda ne prepoznaju svoju istorijsku ulogu u ovome, ali i ne vide ništa loše u tome što se vjera i 'Bog kao najbolji konzervans' koriste za produbljivanje podjela i mržnje. Svima su usta puna suživota, mira, tolerancije, ali ni jedna oficijelna klerikalna hijerarhija u Bosni ne odustaje od forsiranja najveće jeresi 'filetizma' - prisvajanje i ekskluziviranje simbola vjere za dobrobit samo jednog naroda".

Pritom ističe da je i islamska zajednica u BiH upala u zamku nacionalno-konstruirajuće religije u formiranju identiteta 'Bošnjaka', a te tendencije jačaju debosnizirajući 'bošnjački' nacionalizam, što je negacija Bosne, jednako kao i pansrpski nacionalizam jer mu to, kaže, daje hranu za daljnje 'čerupanje' zemlje, zaključuje Šušnica.

 

Tomislav Šoštarić (Al Jazeera)

Ocijeni...
(0 glasova)

autoputNaplata će biti vršena na postojećim naplatnim stanicama "Prnjavor" i "Kladari", te na novoizgrađenim stanicama "Laktaši", "Drugovići" i privremenom naplatnom mjestu na petlji "Mahovljani".

"Cijena putarine na relaciji Banja Luka-Kladari, nadomak Doboja, za putnička vozila iznosit će sedam KM, dok će vožnja od Banje Luke do Prnjavora koštati četiri KM. Definisane su cijene i za ostale kategorije vozila", saopćeno je iz "Autoputeva Republike Srpske".

U saopćenju se ističe da će novi cjenovnik biti dostupan na internet stranici Autoputeva RS-a kao i na svim naplatnim stanicama duž autoputa "9. januar" od Banje Luke do Doboja, kao i na autoputu od Gradiške do Banje Luke.

"Na autoputu Gradiška-Banja Luka u funkciji ostaje otvoreni sistem naplate putarine u Jakupovcima. Ovaj sistem biće u funkciji sve do završetka izgradnje i opremanja naplatnih stanica u Aleksandrovcu, Novoj Topoli i u Čatrnji, poslije čega će sistem naplate putarine iz otvorenog preći u zatvoreni", ističe se u saopćenju.

S obzirom na to da putnici iz Banje Luke ka Doboju moraju proći naplatno mjesto u Jakupovcima, iz Autoputeva RS-a naglašavaju da prolazak plaćaju po utvrđenom cjenovniku, odnosno 2,5 KM za putnička vozila, ali na izlazu sa auto-puta "9. januar" u Kladarima ili u Prnjavoru, taj iznos im se odbija od utvrđene cijene putarine na tom auto-putu, tako da će na izlazu doplatiti razliku.

U povratku ka Banjoj Luci, na privremenom naplatnom mjestu na petlji "Mahovljani", vozači će, uz priznanicu o plaćanju putarine na autoputu "9. januar", dobiti i vaučer koji im garantuje besplatan prolazak kroz naplatnu stanicu "Jakupovci".

U saopćenju se dodaje da su na privremenom naplatnom mjestu "Mahovljani", koje će biti u funkciji do zatvaranja sistema naplate putarine na autoputu Gradiška-Banja Luka, predviđene po dvije trake, za manuelnu i elektronsku naplatu putarine u oba smjera.

Kada je riječ o naplati putarine elektronskim putem, pomoću TAG uređaja, na privremenoj naplatnoj stanici u Mahovljanima na naplatnim trakama za elektronsku naplatu putarine iz pravca Kladara prema Banjoj Luci, provjerava se ulazna stanica na kojoj je vozilo ušlo na auto-put "9. januar", te se na osnovu toga naplaćuje putarina.

"Vozilo u Jakupovcima prolazi kao besplatan korisnik sa vaučerom. U suprotnom smjeru, odnosno kada iz Banje Luke idu ka Doboju, korisnicima koji imaju zabilježenu transakciju na naplatnoj stanici u Jakupovcima, na izlaznoj stanici se umanjuje cijena putarine za iznos naplaćen u Jakupovcima", navode iz Autoputeva Republike Srpske.

Sistem je u potpunosti automatizovan, a vozač, ukoliko želi, može na displeju da pročita koliko mu je vožnja naplaćena.

 

(SRNA)

Stranica 59 od 62

S5 Box