Već sa 18 mjeseci, deca u Montesori jaslicama dobijaju u ruke nož za mazanje kako bi pravili sendviče. Zatim prelaze na sjeckanje mekanog voća kao što su banane. Na kraju, stižu i do nazubljenog noža. “Napredak je spor i nadgledan. Djeci se polako pokazuje kako da uhvate dršku, gdje da stave drugu ruku, kako da pridrže bananu,” kaže En Peri, direktorka Seton Montesori instituta i škola čikaške oblasti.

Baratanje noževima samo je dio Montesori programa, ali odražava osnovnu filozofiju njegovanja samostalnosti. Upravo onoga, što društvo kod djece guši.

Kako kaže Dejvid Lensi, antropolog i autor knjige “Antropologija djetinjstva”, odrastanje je nekad bilo ispunjeno oruđima poput čekića, mačeta, grabulja, avana…

Danas su jedine prave alatke koje djeca koriste – kašike i viljuške. Lensi upoređuje ovo sa iskustvom njegovog kolege iz amazonske prašume. Dijete iz plemena Piraha igralo se oštrim drugačkim kuhinjskim nožem, mašući naokolo, često i blizu svojih očiju, grudi i ruku. Kada mu je nož konačno ispao na tlo, majka, koja je za to vreme razgovarala sa nekim, podigla ga je i vratila mu u ruke.

Drugi antropolog zabilježio je stav roditelja iz plemena Aka u Centralnoj Africi. “Ne volim kad nam se djeca igraju sa mačetama, ali ako beba to želi, dozvolim joj. A ako se posječe i vidi krv, onda će i sama odustati od igre.”

Ovaj opušteni roditeljski stav potiče od nevoljnosti roditelja u određenim kulturama da nametnu svoju volju drugima, pa čak ni djeci, kao i u vjerovanju da djeca moraju učiti istražujući, pa makar to bilo i opasno.

Stručnjaci smatraju da odlaganje upoznavanja djece sa alatima remeti njihov prirodan razvoj i guši radoznalost. Isto kao kad se navikavanje na nošu odlaže do polaska u školu, kaže Elizabet Norman, direktorka u Brikston Montesori školi iz Čikaga: “Bespotrebno stvarate zavisnost. Zašto biste to činili djetetu?”

(Npr.org)